Čovječe, kakav blog!

Moja teta, najdraža teta, izgubila je svoju kćerku Jelenu.
Iznenada, neka odvratna rakčina, kriva kemoterapija (za stokilaša njoj sitnoj), spržilo je, izmučilo i ode Jelena s 36 godina.
Kao da Jelena nije imala najljepše spiralne kovrče, kao da nije govorila "hvala" i na samom kraju, natekla i nabrekla od skupljene vode u tijelu kad bi joj davali infuziju, obazriva prema medicinskim sestrama, kao da nije bila toliko inteligentna i najljepša od svih, kao da je nisu deseci ljudi mijenjali za Penelope Cruz, kao da ništa to nije bilo...

Ostade moja teta bez nje. Teta je studirala književnost. Odgovore je, da ih je bilo, mogla naći u tisuću knjiga.
S kratkim bucmastim prstićima, u svojim lanenim haljinama i s drvenim nakitima, moja teta je osoba koja se najljepše izražava, svako njeno slovo rukopisa je zasebna umjetnost, a stan joj je prepun nekih drvenih tikvica i kruškica.
Uopće ni nije odavde.
Moja teta koja ne znam što točno radi, ali svaka joj haljina miriši na sapun, kad me boljelo uho ona me mazila i prošlo je jer ima neku toplinu u rukama kao nitko, moja teta uz koju... odlutaš negdje... Najčudesnija žena koju znam.

Imala sam tad 24 godine i tek sam rodila prvog sina- do poroda mi nisu ni htjeli reći da je Jelena bolesna.
Vrlo brzo, nađoh se na tom sprovodu, tako konačnom i šturom, i umjesto Jelene odjednom je tamo bila nekakva ploča. Njeno ime. I tad sam prvi put shvatila: Svemir nije ni trepnuo da promijeni tu nepravdu.
U blizini je bio i grob mladog dečka koji je poginuo. Bio je i grob djeteta kojem je ista godina rođenja i smrti.
Tad sam prvi put imala ozbiljan problem s osjećajem smisla i besmisla.

Mučila me jedna stvar, pa sam možda i nevješto upilala tetu:
"možeš li mi molim te reći je li bila spremna? to kad je umirala, je li bila pomirena, spremna otići?"
Teta se osmjehnula i zaplakala u istoj sekundi i rekla "ne, milo... imala je oči kao odstreljena košuta... izgledala je kao košuta kad je odstrijele... bila je preplašena i nije željela otići".

---------------------
Na kraju svega, moja teta je Jeleni rekla, ne našavši konačno rješenje ni u jednoj od knjiga i pjesama:
"Ako se izgubiš, ti potraži Nikolu Teslu i pitaj ga kako".
Poklonila mu je povjerenje, našem zemljaku, da će sigurno uputiti Jelenu ukoliko, slučajno, igdje zaluta.
Nadam se da će ga i Ita priupitati, on je onako malo i poblentav a voli i popiti.
Ali Tesla bi sigurno znao neku foru.

Link

Neka im se nađe.

gdje je sve bilo točno ovako ali bez tog faktora da on završi obješen i mrtav...
Da je bilo samo bez tog... ne znam vam ja što je to, kažu: bolest. Ma u redu, ali stvar je u tome da mozgovi samoubojica nisu nužno nakazne kaše pune zla i sebičnosti... Točno kužim "bug" (ali nisam kužila da ga on ima).

Recimo, meni je loše. Sjebano mi je (kao sad, u pički sam materinoj životno i potpuno bez ideje koji je ovo kurac sve skupa: motivacija je zna se koja). Ali ja kao ja... Pa jebem ti mater... Što je ovo sad? KUDA?
...Međutim, evo ti mog mozga: nakon 10 sekundi toga, pokrene se "NAJTAMNIJE JE PRED SVITANJE", nasmješim se i kažem "živote, iznenadi me, ne možeš me dovijeka, sve si rupe već napunio, sad će mojih pet minuta".
U kakvom god da sam mraku, vodi me ili:
a) optimizam
b) znatiželja
c) osjećaj da, jebiga što je da je, mora se- čak i ako je ovo neki poligon iskustva, ili čak ako samo zbog drugih (djece i bližnjih)

Njegov mozak je očito funkcionirao, u toj kombinaciji depresije, anksioznosti i nažalost početaka organskih promjena, u nekom drugačijem filmu, gdje je "sve ispucao" (i obitelj) i ništa nije bolje a bit će samo gore...
I ubio se.
Racionalno: ako je razmišljao o životu kao patnji, bolje ti je 2-3 minute patiti s nekom omčom, pokopaju te i boli te kurac više za sve.
Zovu to: bolest. Ali način je razmišljanja o životu i o budućnosti, i cost-benefit analiza u kojem, ako je sve ionako bolno (tu je ta bolest, depresija), pa kog đavola da boli još 20-30 godina, daj ajde da ne boli- ima li što poslije ili nema, snaći će se svi bez mene ("jaka si" je bio najveći kompliment koji mi je davao i mislim da nije sasvim slučajno to ponavljao zadnjih dana)... A ja odoh, ispucao sam sve, nemam više asa u rukavu nijednog.

Kužim ja taj dio. I polako kužim da ništa bolje ne bi bilo ni da je išta bilo savršenije.
Objektivno, mogli smo živjeti kao bogovi. Da smo mogli.
--------------------------------------

U tom paralelnom svemiru, ne bih ja puno toga tu prekrajala.
Mmmm, potaman je meni ovako bilo svašta.
Dva sina, kao dva jablana, ne znam mogu li biti bolji.
Sviđao se meni moj Ita, i glas i smisao za humor i karina tolika da se plaća carina.
O Lici da ne pričamo.
O kući da ne govorimo (s pet godina sam mami rekla proročanstvo "kad budem velika, imat ću kuću s drvenim stepenicama").
Smijao bi se moj davno pokojni svekar da zna, da je kuću radio ipak i za jednu Barbaru, koja je imala nepunih deset godina kad je on umro, i da se nitko tim drvenim stepenicama neće diviti kao ja, i glancati ih kao da su blago. Obožavam ovu kuću.
Ima stvari za obnoviti, da.
Ali pravo iz mojih snova.
I vrt. I višnje.

I ona stazica kao u slikovnicama, koja vodi do nepreglednog polja punog baliranog sijena- i gdje po rubovima prema šumi kad ideš noću i posvijetliš svjetiljkom vidiš blještave oči srna...

I drvene ogradice, o, drvene ogradice...
Ja se sjećam kad sam bila mala... Sve sam to željela... Takva sam rođena, vi da mi sad kažete "ajde u neku high-tech kućerinu u Dubaiu a ti nama daj ovo" ja bih rekla "slobodno mi popuši".
------------------------------------

U nekom paralelnom svemiru, koji nije ljudski život (a koji je možda po definiciji izazov i poligon iskustva), to bi bilo sve što želim.
U nekom paralelnom svemiru, koji jest ljudski život (a koji je možda po definiciji izazov i poligon iskustva), bilo bi nešto drugo: karcinom, infarkt, bolesno dijete, saobraćajka, tko zna što.

Prihvatiš- život je to što je. Tu smo valjda, da bismo učili i rasli.
I zahvalan si na svakoj inspiraciji i ljepoti, u vidu sjećanja, kapljice parfema, ili plave ptice koja ti doleti na par centimetara ujutro i kao da ti pjeva: "nasmiješi se, Barbara".

Nasmiješim se ja. Shvaćam pomalo da je stvar u trenutcima, i da sve prolazi, i dobro, i loše.
I što ostaje?
Ništa, dragi moji. Na kraju ne ostaje ništa.
Pa pusti nek traje... :)*

Navečer, kad su klinci zaspali, pogledala sam nekoliko intervjua s Josipom Lisac, željna odrasle osobe, koja bi na kraju dana trebala biti- moj suprug. A nije, nije ni njoj. I to ne bilokakve osobe, poželjeh čuti nekog inteligentnog, profinjenog, i izabrala sam si odlično društvo. Ganula me jedna njena rečenica:

"da mogu, vratila bih se u dan kad sam prvi put srela Karla; znam kako ću proživjeti svoj život, ali ...priželjkujem Susret."
------------------------

Itina i moja ljubavna priča nije bila takva. Nije bilo ni vremena, ni događaja, da bih je smjela okarakterizirati sretnom, možda ni ljubavnom. Opet, bila je sudbinska jer bila je bremenita.
To je priča koja me ostavila ne samo s djetetom i određenom mi ulogom
(apsolutno mi se ne da, ne mogu, upuštati se nikad više ni u što... možda na blic, ali ja sam ovdje prestala biti Supruga- a u Kurvu ili Ljubavnicu prometnuti se ne mogu jer sam od tvrdog materijala za to.)

Ostavila me s toliko pitanja, toliko pokušaja da shvatim Život, da mogu reći: Ita me promijenio kao osobu, kako me vjerojatno nijedan Suprug ne bi uspio promijeniti (sve i da želi).
Ne vjerujem da bi Ita bio oduševljen mojom promjenom: u mojoj mašti, on je sad lišen svih ljubomora, zamjerki i boli i volio bi me vidjeti kako sretna, možda i zaljubljena, jezdim njegovim vrtom.

Ali ja sam ipak promijenjena, ne na način da ne osjećam sreću.
Ipak, postoji dio mog srca, tijela i uma koji je zauvijek drugačiji, postoje trenutci u kojima mi se pogled zaledi i treba mi par sekundi da se "vratim", i postoji u mom karakteru nešto što mi je stislo usnice, kosu obojilo u tamno i čvrsto zateglo, i što je učinilo da mi je odjednom nekako "kretenski" našminkati se, "naivno" povjerovati, a jedini smisao ja ipak vidim u toj dvojici sinova koji odrastaju-
i van njih dvojice, osobno, sebe više ne nalazim.
Smisao mi je: peglanje, kuhanje, zaraditi im, pričati s njima, planirati kom što kad treba kupiti, gdje ćemo kad otići.
Čak i profesionalno, trenutno motiv vidim samo u zaradi.
Prijateljice i prijatelje, obitelj, da- volim. Ali muškarce više ne želim, osjećam neku vrstu otpora, gađenja, umora od toga da me išta više tu bespotrebno boli.

Inatim im se, svima a Iti najviše, kad na ramena uzimam te kosilice i trimere. Možda mi zato paše Lika: tu se mogu u sebi svađati s time što nisam mogla "završiti kako sam htjela".

--------------------------

I ne oplakujem ja samo Itu. Oplakujem i sebe kakva sam katkad s njime mogla i smjela biti; i sve ono što sam s njime mislila biti. Znate, sa svojim sranjima, on je imao tu jednu crtu na koju sam pala: bio je tradicionalan muškarac koji bi sve učas posla naložio, za kojeg si se mogla primiti kad biste šetali brdima, imao je muževnu energiju, i s njim sam se osjećala "ženski" u onom lijepom smislu- ne uvijek, ali katkad jesam.

Oplakujem svoje haljine koje sam željela obući a sad nemaju smisla, štikle na kojima bih ipak nekako gacala e da se imam za koga primiti a ne u ovom ravnom gariti po gasu i kuplungu tog muškog golemog auta. Oplakujem da dobijem (SEBIČNO, ali ja iskreno kažem) priznanje što sam rodila tako lijepo dijete.
Ne oplakujem samo Itu, oplakujem ja sebe- koja sam željela biti, a na trenutke i bila, bivajući jedno obično, zaštićeno žensko.

I proći će desetljeća, a možda se nikad ni ne dogodi, da ovi mali priznaju ponešto od mog ženskog truda.
Ita bi primijetio kad umijesim buhtlice, kad uglancam kuću. Znao je reći da sam lipa.
Fali mi da mi netko kaže da sam lipa.
Pa kad već ne govori, eto me garave i šminkat ću pičku materinu.
Inače sam dobro, osim u tom ženskom dijelu, u tom da se s Bogom svađam: "pa što me koju pičku materinu onda nisi stvorio muškarčinom, ako moram ovako, šta drkaš kaj sam puno tražila, još mi sve daš ovako zeleno i rajski samo da me rastužuješ i bespotrebno mučiš, ma daj ajde...."
Postoji jedan inicijalni dio mene koji je bio jako orijentiran na to da budem "nečija", zaštićena.
Nešto je u meni za tim uvijek krvarilo. I na toliko je brutalne načine izdano, da pomislim "neka karma, neka viša sila".

I nešto je u mom životu, odnosno neka dvojica divna, koja mi ne daju da postajem ucviljena žena. I ja to nisam.
Zato sam tu ženu, umjesto da cvili, jednostavno ubila.
I ja danas nisam žena.
Potpuno sam bespolna i živim kao potpora svojim sinovima, dobronamjerna prolaznica, hraniteljica lutalica, živim kao najbolja što mogu biti u svim ulogama koje imam (obiteljske, prijateljske), vjerujem da ću imati što dati i u karijeri.
Ali ženu, koja bi cvilila, e da ne cvili... Udavila sam svilenim jastukom i rekla "šuti, nema te".

I ta je žena otišla, za ovaj život, ne postoji.

--------------------------------
Ponekad, tek rijetko, dozvolim si nekoliko minuta "što bi bilo kad bi bilo"...
Pričini mi se Ita kako dolazi ususret meni svojim laganim dugačkim korakom.
Grmi dubokim glasom "Ej, moja Barbi!"
Ne mora mi ništa nositi u rukama, ni cvijeće, ni dar.
Ali pita mog starijeg sina jel išo u ribolov.
I mlađem kaže "lipotane!"

Planira da kupimo novog šarplaninca.
Priča o nekoj cijevi, da li kanalizacija ili voda, nisam to baš pratila.
Rijetko mi kaže, ali kaže mi nekad "lipa si".
Nisam puno tražila od tog života sad baš nešto.
Da klinjo čeka da tata oko 15:10 dođe s posla.
Da smo sretni.
Možda neku ružu za Valentinovo, ajde ajde priznat ću: možda i parfem, može 30ml :)
Ma evo, malo i kres-šema, a šta da Ti radim kad si me stvorio takvu, valjda ne bi da je toliki grijeh.
Nisam Te sad šta ja znam šta pitala.

Vjerojatno sam mogla bolje neke stvari, ali zajeb je što nisam znala što točno, i kako.
Da si mi bar šapnuo.
Ili da mi sad kažeš- je li to MORALO tako. Znaš, muči me što mislim da sam IPAK nekog kurca mogla.
Da sam bila neka iz pjesme Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića- ha, bi li on vidio smisla?
Jebe me to, Bože.

Znaš Ti dobro koji su bili moji snovi. Ništa tu nije bilo puno šljokica, glama ni spektakla.
Baš zato je pederski ispalo.
A šta...

Malo smijeha i zajebancije dok điramo pored Kaluđerovca.
Popijemo kavu u seoskoj birtijetini.
"Lipo mi je s tobom", jakim perušićkim naglaskom.
Obuvamo tenisice i šetamo Bukovcem Perušićkim.
Bio mi je tako drag u nekim stvarima, nisi mi trebao boljeg davati, voljela sam i te klempave uši kao da je neka vrsta tapira ili sl., bio mi je drag. Čak si sredio da bude 190 cm, a ja 180 cm, točno.
Svašta si sredio, da bi mi slomio srce.
Mogao si smisliti nešto, šapnuti mi kako... Ne bih Te puno pilala, znaš ono sad, Dubai, kristali, pičke materine...

I što ćeš sad sa mnom, ha? Rugaš se, smiješ, ili Ti je žao, ili Te briga?
Nisi to trebao, kažu svi da si dobar, ali sad Ti meni reci kako si dobar?
---------------------
Nisam Te puno tražila. Namjerno si mi to napravio.
Dao si mi ga prekasno, dao si mi slijepu ulicu, rebus kojeg nisam znala riješiti.
Dao si mi cijeli život da mi se priviđa, tamo negdje iza bala sijena, čovjek koji me možda čak nije ni volio.
Dao si mi da mrzim sve haljine, i da kad stavim skupi parfem (Armani "My Way") ne pomislim kom će se sviđati, nego "koju sam to pičku materinu kupila, mogla sam za to........ peleta".

Nisam Te puno tražila.
Ali ima i tužnijih priča od ove.
Pa ipak, bilo bi pošteno da šapneš: a što?

Jer dao si mi i osjećaj da kad god čujem pjesmu u kojoj ljubav nekog spasi i osmisli,
budem svjesna: Ita je umro.
Zato što nije osjećao ljubav?
Ili zato što je nisam ispravno davala?

Svaka pjesma, Bože.
Svaka.
Svaka.
Svaka.
A sviraju stalno.
Neprestano, pjesme u kojima ljubav osmisli, pobijedi, spasi i pozlati.

-------------------------------------
Voljela bih ga jednog dana sresti.
Voljela bih, ako ima što kasnije, da šetamo Bukovcem Perušićkim.

Sve, osim tog ženskog dijela mene, živo je i zdravo.
Ali žena-duh, koja sam između ostaloga u tom aspektu, u nekoj je drugoj dimenziji, nespoznatljivoj.
I kad dođem gore, Bože red je, daj mi najljepšu haljinu, za sve pare.
Nek Ita padne na guzicu.
E, to bi bilo baš frajerski od Tebe.

-kisela paprika
-vazelin
-Lancome Hypnose maskara

Kako je divna... Link

Sunčam se. Pišti mobitel. Zna se tko ima trenutak inspiracije... Ona, ženski Marko Skejo.
"možda imam u džepu 15 e ali sam kuma mafije.tek počinje rat za Hrvatsku.budi spremna"

Link
Boginja- Link
Imam tik tok samo da nju pratim, namjestio mi sin jer sam stalno žicala njegov mob da gledam lajvove. Nikog ne dodajem, samo zbog nje imam da gledam ove zakon stvari... ahahahahaha CARICA

...nas troje u punom sastavu. Brat nam se vratio preplanuo i odmoren, a sad idemo nas troje.
Nema me ovdje, a ako se zaljubim ne vraćam se uopće. :)
(Postoji nešto što me zanima... Ali treba skupiti hrabrosti... Obično mi je hrabrost, pa i na vlastitu štetu, znala biti adut. Stvari su se promijenile u smijeru opreza. Ali sve se, zapravo, dogodi u danu. Inspiracija, i tako to :)))

Budite dobri, zdravi, lijepi i fresh :)*

Toni Cetinski
Charles od Elle Dvornik
Denis Dumančić- ovaj je najgori a ima stih "ulazim po bontonu u tvoju zonu uživanja"... pa u pičku materinu ti ulaziš momak.

krastavac+grčki jogurt+previše češnjaka.
malo je reći da mi je zlo. volim češnjak a dere me. ovo mi nije trebalo.
prestala sam pušiti i osjećam se dosta loše. oporavljam se tako što slušam s malim Mladena Burnaća i CD "Ne zovi mala policajce" što mi je vrlo duhovito obzirom da ja svim počiniteljima kaznenih djela zovem policajce jer nemam faking tri minute želje i živaca zajebavati se s umobolesnicima. Bar ne pro bono.
slušajte NE ZOVI MALA POLICAJCE fantastičnog Mladena Burnaća.
čim probavim ovaj užasan češnjak u tonama, koji mi trenutno rastura želudac, idem s malim sjest u Gospić na neki bezalkoholni koktel- alkoholni nipošto jer inicijalno vozim kao da sam blago pod utjecajem... ne samo alkohola nego i zlih sila... zato ćemo naći nešto što nema alkohola, a ni šećera. Ako ne postoji- zna se već- Cola Zero i mineralna pol pol. To jedino ja valjda volim pit, to se zove tu kod nas "produžena kola", to mi je otkrio lokalni debil.
Tip ima 200 kg ali brije da je vrhunski jebački as, svaki dan ga pitam kad ćemo na dijetu a on se kurči da nikad.
razvalit će me želudac da mi je povratit kako ovu čišnjačinu

Za sve umobolne sadiste, tipove koji terapiju preskaču, koje je alkohol razvalio, koje muči tvrda stolica pa bi malo kaznena djela činili... Mladen Burnać mi daje savjet koji nisam poslušala a niti ću. Link

Uvijek sam ja to znala. Ali danas sam imala neko prosvjetljenje dodatno, neki tako jak osjećaj da nisam uskraćena nizašto, i da krivo radim kad me u toku dana uvijek uhvati- po nekoliko puta- po nekoliko trenutaka- žaljenja što nisam dobila "sve" ili "više".

Ma, znate što mi je prekrasno... Sad ću probati opisati kako je to.

Ovaj mali je beba, i to je totalni zajebant, klaun. Beba klaun. Njemu je sve poziv na ples i zajebanciju. Smiješan je kao nitko. Evo danas- plakala sam od smijeha doslovno. Dopuzao je do vešmašine. Ja se sakrijem da ga ne ometam nego pratim što radi. Mašina je puna, ali ne vrti jer je još nisam pokrenula. Guzicom ide naprijed-nazad uporno, zatim vikne: "aaa!!!" i naljuti se. Naime, on je pokušavao tu mašinu pokrenuti svojim gibanjem :))))))) Kad sam je uključila i počela je vrtjeti, bio je totalno zadovoljan i pljeskao, a zatim nastavio guzicom plesati i to je potrajalo... To dijete se uvijek smije, recimo rikava od smijeha kad stavljamo štipaljke, kad kažem "kreker", bilo što njemu je povod za show. I tako ga kužim. Inače je totalno hiperaktivan, to nema jedne sekunde mira ako je budan, i doslovno do zadnje sekunde je tutta forza i samo odjednom spava- u milisekundi (a na kog je to pobrao? a mamino dijete... ne, nije to narkolepsija za što su me znali optužiti- to je jednostavno ... tako!) :)

Veliki je totalni freethinker, taj upadne u nevolju ako treba ali od svoje istine ne odstupa, točno ono Bajagino "žestok momak velikog srca". Hoće, hoće on bahato uzvratiti, ali taj neće proći pored prosjaka, mačke, psa ako ima naznake gladi ili patnje- no fucking chance. Zajeban je jer je avanturist, košta me živaca realno, i totalno je svojeglav. Nije jednostavno dijete, strašno je tvrdoglav, pun snage, i to moćno tijelo širokih ramena potpuno ide ukorak s njegovim karakterom. Težak je, snažan i s njim nema zajebancije. Ne jebe njega da si Obama, ako si nekorektan skreše ti u facu pa mu jebi mater ali on će ti reći, pokazati i "kaj mi možeš". I njega bogami kužim.
I jako mi je blizak i drag. Jako ga dobro razumijem. Imam ga potrebu zaštititi dok stasa dovoljno da skuži neke stvari (mada nisam sigurna ni da ih ja s 37 akceptiram- ako ih i kužim). Divlji je, ali suptilan i profinjen. Ima toliko iznijansiran osjećaj za humanost, pravdu. Mami sam rekla da takvu vibru ima još jedino Zvonimir Hodak: postao je pravnik nakon dosta problema sa sustavom. Znam da će biti čupavo dok poodraste, to je već sad jasno, jer on svojom jezičinom i stavom "jebe mi se tko si, ja ću tebi reći" već ima probleme. Pritom je zbilja inteligentan, nije tutlek kojeg ikako možeš zastrašiti.
Njegovo poštovanje se ZASLUŽUJE. Nema prevare. Nema podmićivanja. Nema "šuti, ti si dijete". Ne jebe ga ta spika.
Na mene je osjetljiv, i kad je čuo da pokojnikov brat nešto sere o meni, toliko je bio crven u faci, izašao na ulicu i vikao "gdje točno živi taj peder, gdje živi taj Milan Bašić reci mi deda ti ili ću ... alo! ljudi! gdje živi Milan Bašić u kojoj zgradi"-
naime, htio ga je fizički izlomiti jer je izvjesna šupčina rekla da "tko zna čije je to kopile" za njegovog brata.
Potrajalo je uvjeravanje da je ta nakaza već po sebi dovoljno kažnjena, a da ćemo ih mi pobijediti time što smo fini, a ne siledžije i debili.
S njim treba znati, i jednom će "naći svoj groove, i na kiši biti suv".
Ogromna snaga, potentan sustav, briljantno jak procesor- i samo je pitanje: naći kanal, naći interes, naći strast.
Kad se to dogodi- bio automehaničar ili kardiokirurg- bit će najbolji u onom čemu se da.
Istinski je moćan i čist.

Obožavam ih. Samo želim biti dostojna takve djece. Sve želim biti najbolje što se može i da kad odrastu kažu "bila je stara baš dobra žena" a onda ja mogu di god. To su mi najdraži likovi na svijetu. Zovu se Toma i Pjer.
Nije problem da cijelom svijetu slomim pičku, za njih.
Ne zanima me nijedna osoba koja sa mnom može popiti kavu a da me o njima nešto ne pita- automatski ciao ciao.
To je moja banda.

Moja pjesma za Tomu i Pjera- Link
Svaka riječ, svaki takt, i glas Placida Dominga. Forever.

Znači, danas sam ustanovila da nema dvojbe: moj mlađi sin ima kovrčavu kosu. Nije se kužilo dok je bio baldass i imao paperje. Sad je ojačala kosa i to se rudla!!!!!!!!!!!!!!!!
To je i logično, Ita je bio skroz rudlav ali mrzio je to pa se šišao užasno kratko, i čim bi naraslo milimetar zvao bi frizerku i sav se uznervozirao da je kao ovan! :))))))
Ali ovo što beba ima su definitivno LOKNICE! Znači, ta kosa ima svoj gib. Toliko šarmantno dijete, ja ne znam, evo tko god ga je vidio rekao je da je poseban, drugačiji, da je šarmer... Ali taj mali je rođeni cigo, znači točno UŽIVA kad može nekoj babi se osmjehnuti, nagnuti glavicu i šarmirati... To se rodilo kao zavodnik, nemam što drugo reći.
I ima lokne- jebem ti sunce pa koliko sam oduševljena! Naravno da ću mu pustiti poludugu kosicu i da se to šišati neće dok sam ne odluči.

Stariji sin fura taj buzz cut s fejdovima- i to ima cijelu gradaciju koja frizerka nema pojma, koja ima pojma, znači popizdi kad mu ne naprave to nešto što on želi (e sad da me jebeš, ja ne kužim u čemu je stvar).
Ali ta kosa... Pa to je kao četka.
Bila sam s njim u par različitih frizerskih salona i na tri mjesta smo čuli "ŠKARE ĆU POLOMITI NA TVOJOJ KOSI".
Tog je toliko puno, čvrsto, a prirodno pepeljasto plav!
(Inače mu je Jelena Rozga rodica, hahaha...)

Znači nevjerojatno sam sretna što su tako lijepi i posebni.
Došla sam do one točke života u kojoj s apsolutnom radošću prihvaćam da je moje- biti mama, baka, da su to moje uloge, i da ću izgleda "my way", neukrštena i s jednim muškim bićem kojeg bih zvala partnerom.
Do mene je!
Ja sam ta koja je beskompromisna.
Ja sam ta koja prezire slabost, nedostatak karaktera, časti i vrline.
I postavila sam kriterij visoko- a zašto?
Zato što sam nevjerojatna žena, gotovo biblijska žena, i zato što bih za muškarca kojeg volim u nebo i u pakao kao da sam BBB. Zato što sam u stanju ostati budna do tri da sve košulje budu utegnute, zato što nisam jednom pohala, radila gulaše i kolače iza ponoći (čak i uz "ma nemoj, nisi luda"), jer nikad nisam prevarila, jer sam dala sve od sebe, jer nisam idealna ali Bog zna koliko se zdušno trudim.
Bog zna da se na ketogenu krenulo (sad mi ne ide, ali tad je bogami moralo ići) znate kad? Na dan poroda, čim sam se probudila iz anestezije.
I Bog zna koliko sam u stanju, koliko nisko i visoko mogu...
I ne, mene ne zaslužuje netko tko bi me izigrao. Manje me boli samoća.
A o izigravanju znam puno.

Ipak...
Do mene je i ovo:
ne osjećam nepravdu, poništavanje, loš osjećaj.
Samo osjećam da "my way" ne uključuje nijednog kome ne bih slijepo vjerovala.

Ovo je najljubavnija pjesma ikad. Drugačije ne želim.
Pa neka bude za moje sinove i svu moju djecu: snahe, unuke, nećake, kumčad...
Nisam im perfektna, ne umijem.
Ali lojalna sam, to je ono moje, za njih.
Link

Uživam u svojoj djeci. Neka ih čuva sa mnom dragi Bog.
Uopće me više ne zanima ništa što sam htjela, što nisam dobila, što je "trebalo"...
Za sve što mi ote- hvala ti, živote.
Valjat će ovako... my way.

Link
Slažemo cijeli dan košaricu na Notino-u, s plaže mi tipka.
Prvo je htio Dior Sauvage, ali se predomislio i odlučio za Jean Paul Gaultier Le Beau.
Nemojte me pitati koliko to košta, nije mi dobro.
Ali ima tu strast. Obožava parfeme. I ja ga podržavam.

Međutim, ja dugo nisam imala. U trudnoći mi je bilo muka, a nakon trudnoće bi što bi...

Isprva sam si htjela kupiti Cacharel Anais Anais, međutim moj sin je pročitao i zaključio "to nije za tebe, to ti je za neku staru babu... vidim po flakonu."
Da FLAKONU! Omg...

Zakon mi je njegov stil. Obožava sve skupo i nabrijano. Može to biti ne znam što- ali ako on ne voli, neće nositi da ga jebeš.
Kupili su mu baba i deda dva para Reebokica i jedne Pumice- ma nema šanse, evo ih stoje (ako tko nosi 42 ili ima dijete da nosi 42... ja nažalost 41 pa ne mogu a predivne su, pogotovo Pumice).
I ništa, prvo sam mu rekla da je bahat i nezahvalan i nisam mu htjela kupiti te točno njegove jedne koje želi Nike...
Ali ima dijete pravo: "mama, ja te tražim JEDNE ali kakve ja želim a ne kakve deda misli da se nose... Meni ti smeta ako je neka crta ili boja ili nešto što ne želim nositi. Imam svoj stil!"
Normalno da sam mu dala lovu da ode sam kupiti ono što on želi.
Ne možeš njemu dirigirati ništa, nema šanse, to se zajebao tko uopće pokušava.

I zbilja ima. Zato mu ja nikad ne kupujem robu sama, nego izdvojimo popodne i obavimo kupnju.
Obavezno odemo i na cugu ili ručak.
I uzme si par stvari- sve su skupe- ali on to zaista nosi dok nije za baciti.
I uživa u svakoj krpici.

Meni je dao puno savjeta i kritika:
-debljina- niš ti nemre stajati ak imaš takav izgled i "napumpanu glavu" (fak...)
-kosa u repu- ili nosi kosu raspuštenu ili ošišaj na kratko a ne ovako
-bez šminke: nisi muškarac
-bez parfema: šparaš na parfemu a pušiš, dost glupo
-jeftina roba: radije si kupiš tri lijepe skupe stvari, nego te krpe za brisat wc

Mislim da ga dosta opterećuje moj loš stil, odnosno što nemam stila.
Ali da mi se sad odavde do kraja ulice poredaju najbolji jebači svemira i kažu "ajde Barbara skockaj se za mene!", mene ne bi taknulo ni 0.0000000001% od činjenice da znam:
moj sin,
moj prvorođeni sin,
pamti da sam jednom nosila YSL Black Opium.

O jebote sunce, što čekam? Neću čekati ni da smršavim ni da ne znam što bude- idem si ubosti par finih stvari i konačno se popesti na štiklicu makar malu. Pa moj sin je stajliš a ja kao na metadonima.
Bogami počet ćemo s bacanjem u smeće MOMENTALNO ove tri bolesne spavaćice.
Koji parfem će mi izabrati, taj ću nositi.

Kako je mali zakon. Jealn Paul Gaultier "Le Beau"- e jebem ti mater bogami će ga imati ako je u stanju s 12 godina kužiti se koji je kakav i znati izraz FLAKON.
Oduševljena.

Link I wanna dress you up in silk, taffeta :)*

............i samo da se zna: kad sam stažirala za Mrsićevih 1600 kn (!) godinu dana... moja beba je mirisala na Bvlgari Petits et mamans. Nema to veze s nasljedstvima, bilo bi isto, snađem se ja.

UPDATE: izabrao mi je Armani My Way.

Ženski parfem Armani My Way Le Parfum potaknut će vašu čežnju za novim otkrićima i životu prema vlastitim pravilima. Intenzivna, slatka interpretacija karakterističnog cvjetnog mirisa My Way rođena je iz kontrasta kremasto-baršunastih nota tuberoze i veličanstvene svježine perunike te odražava dubinu i neovisnost ženskog genija.

cvjetno-drvenasti miris s puderasim notama iz 2023
intenzivna interpretacija originalnog kultnog mirisa Armani My Way
utjelovljuje neovisan i dubok aspekt ženstvenosti


..........znam da mi nešto kazuje, isto kao što smatra da Anais Anais nije za mene. Već par sati čita o ženskim parfemima i rekao je da ovaj. Kupujem!

nekih teških događaja u životu, imaš prvo taj period šoka, zbunjenosti, užasa. Onda krene, lagano, osjećaj da život nije samo to, i da i dalje sunce izlazi, trava raste a život se događa. To krene lagano, a onda samo odjednom primijetiš da je niklo, kao božićna pšenica. Nisi svjestan da niče, da raste, ali odjednom se osvrneš i- niklo je.
-------------------

Vjerojatno, kao i u svemu što traje i što je proces, stvari mogu poći na više načina.
Nešto kao ova nedjeljna juhica koja krene ujutro... Prženjem luka na ploči štednjaka, do stavljanja dva karanfilića, toliko je toga što proces čini ipak individualnim, u detaljima. Nekom juha zagori, iskipi, netko ne daje dovoljno vremena, pažnje, netko po sebi nema sastojke...

Ovih dana sam, sasvim slučajno, naletjela na izvjesnu Arbnoru Elezi, u bespućima interneta i naših postojanja.
Osoba je s invaliditetom, ima sindrom staklenih kostiju, u kolicima je, zubi joj ispadaju i išla je na neku operaciju gadnu... Ima toliko zgodnog i dragog muža, rodila je prekrasnu kćerkicu, a toliko je vedra... I mudra... I ne znam kakva bi bez te patnje bila- ali primjer je da se i s patnjom biti može.
O, još kako. Pazite- ima nas koji smo sjebani jer nam zubi nisu dovoljno bijeli, ili jer nam kost nosa nije ravna. Arbnora Elezi s takvom gracioznošću lebdi iznad svoje zadane, rođenjem na nju naprte nevolje, kao da je njeno biće ma koliko u tu nevolju uronjeno bilo- nešto što lebdi iznad svega toga s osmjehom.
Kao da nije toliko važno, koliko bi možda netko pomislio da jest.
I tu je prezgodan frajer, i tu je preslatka curica, i tu je Arbnora koja se prije gadne operacije smješka, zbija šale, i koja tom istom mužu iz kolica napravi užinu za posao, uredi kutak s rozim stvarčicama svojoj kćerkici (koju je, tako lomljiva i u kolicima i malena rastom, Arbnora Elezi živu i zdravu i nevjerojatno prelijepu... rodila).

O, Bože. Da je sretnem, zamolila bih je da mi dopusti poljubiti joj ruku.

---------------------------------------------
Neke stvari se mijenjaju.
Vidim po načinu na koji lakše odlazim od ljudi, na koji se više veselim malim stvarima, na koji sam hrabrija i direktnija, na koji me zaista neke stvari više ne dotiču i istinski ih razumijem
(npr., ne nikako ne bih bila s tobom iako znaš ubosti pjesmu... jer znaš i ubosti sa strane dok imaš curu...
ne nikako se ne mislim ni internetski prepucavati s mentalnim invalidom koji bi pažnje- za to postoji psihijatrija, socijalna skrb, netko bi se tim čovjekom trebao baviti ali to ne moram biti ja...
ne nikako ne moram imati drugačiju kosu, cice, noge, niti me zanima tko što...
ali predivan parfem, nježan i koji malo miriši na sapun, rublje i baby puder, to moram imati...
tako miriši mama, žena, i volim mirisati- sinovima, sebi...

Ne kažem da se nitko neće zadesiti na mome putu da mi podigne kosu i pomiriši vrat, tamo gdje se znam naježiti.
Ali ne da bismo se spašavali - iako možda putem spasimo ponešto...
Ne da bi se na meni učio lekcijama koje su za mene početnica.
Prepoznat ćemo se, jer ništa nije slučajno.
Ako nešto znam- slučajnosti ne postoje i dobijemo sve što nam pripada.

Na nama je ponijeti to u obliku čovjeka.
Voljela bih da moj muškarac shvaća sa mnom- zašto je važan luk upržen na ploči štednjaka, dva karanfilića i uopće da je juha na stolu...
Da bude svjestan. Da budemo svjesni.
Danas slabo podnosim prisutnost nesvjesnih ljudi, koji ne mare za detalje, obzire i vlastito obličje čovjeka.
Trudim se izbjeći, i tek danas imam drskosti za - zaista zanemariti.

I žive, i mrtve. Preboljela sam Itu B.

Link
Asti 100 !!! :)))))))