Čovječe, kakav blog!

Ujutro, vikendima obavezno, ustanem prije klinaca.
Jako često umijesim langošice da se dižu, dok popijem kavu. Nekad su to palačinke, nekad uštipci, ali uglavnom su langošice.
Nutritivno, to je totalno sranje i čisti prazni ugljikohidrat.
Ali po starijem odavno znam što mu to znači.
Taj osjećaj: mama je tu, miriše doručak, ja još drijemam i pomalo zijevam...
I sjećam se što je meni značilo to vikend-jutro bez žurbe, kad se iz kuhinje širi miris kave i nečeg što mama sprema, uz lagano zveckanje posuđem koje me vraća iz sna.
Langošice su- osjećaj.

-----------------------------------------
Parfem, ili čak još bolje: jak aftershave, na muškoj bradi i vratu.
Ne, nisam ni najmanje uvjerena da se radi o tome da će me muškarac privući više, kad miriši na borove, limetu ili nešto tako.
Sigurno je da ta igra zavođenja nema veze s time da se rajcam na sandalovinu.
Ali kad mi dođe mirisan i obrijanog lica, to je osjećaj.
Učinio je to zbog mene, da se meni svidi, da mi se upriliči.
Aftershave je- osjećaj.

--------------------------------------------

Odlučila sam stvarati dobar osjećaj svima kojima mogu, i to sad a ne sutra,
i iako sam uvjerena pa i svjesna da Ita nije otišao zbog mog propusta, grijeha ili previda,
čini mi se da sam sklona puno manje vjerovati u to da možemo i od sutra, da možemo od nekog dana.

Sad ti ga želim dati, osjećaj, koliko umijem i dohvatim.

Link

Osobno sam odustala od svih tih teorija.
Definitivno nisam religiozna, i mislim da je to pojednostavljeno do krajnjih granica.
Puno su mi zanimljivija mišljenja neuroznanstvenika i fizičara, pri čemu bih htjela naglasiti da postoji dio do kojeg mogu ispratiti što govore, a onda mi postane too much, preapstraktno.
Prihvaćam da, kao i apsolutno SVI mi, ni ja neću doći do spoznaje o životu i smrti, jednako kao što neću ni dohvatiti Mjesec ili dugu.

No, to što ja ne mogu doseći, što ne može nitko od nas- ne znači da nema i da ne postoji...
Ne znam zove li se takvo uvjerenje agnostičkim ili ima još precizniji naziv: mislim da je bivanje čovjekom toliko limitirano i vezano za opstajanje u prostor-vrijeme dimenziji, da je smiješno pokušati shvatiti.
Ako mene pitate, ja imam neki "osjećaj", koji može biti i prašina neke univerzalne mudrosti, zrnce Svemira, a može biti i slabost one koja si utvara da smo svi mi- Vi, ja, svi voljeni pa i nevoljeni- bitniji od poraznog "mozak više ne radi"
i da je u toj komadini masnog mesišta početak i kraj čovjeka,
da tu prestaje svaka ljubav, san, nadahnuće, inspiracija, zanos...

Može biti da je i tako. U tom je slučaju lijepo što, zajedno sa svime time, odlazi i svaka mogućnost da nam bude krivo što je otišlo. U svakom slučaju, jednom ćemo znati- ili ćemo konačno i potpuno mirno ne znati.
Dotad nam je živjeti.
A živjeti znači i mučiti se s takvim dilemama, koprcati se u neznanju i limitima o manje-više svemu.
Toliko malo znamo- a nismo poput srna ili ptica oslobođeni pitanja.

Znate, gospodine M., bilo bi možda najbolje da se ne pitamo o stvarima o kojima nema odgovora, bar ne nama dostupnih.
Jer, kao Vaša supruga i moj suprug, prolazno je i sve ovo ostalo što nas okružuje- bar u ovom zemaljskom obliku- a to uključuje i: nas same.
Neka nam ne promakne.

Ako nas je nešto naš gubitak naučio, to je- ništa ne traje vječno.
S tom spoznajom, možda je, nakon prvotnog impulsa da se što manje bude i osjeća... Prijeći nam u nagnuće da što više.
Jer ne traje.

S osobitim poštovanjem i zahvalom što ste sa mnom podijelili bol,
Vaša Barbara

Prije cca 1h, dolazi stariji sin iz vožnje biciklom.
"Mama, u koju školu treba ići da se postane policajac?"

Sad, iskrena da budem, nisam ni znala odgovor pa sam izguglala: nakon dvije godine srednje škole, treća i četvrta se završavaju u toj policijskoj. Iskreno, brijala sam da bi možda želio na faks, pa mu odmah ja i kažem da postoji i kriminalistika, itd.

"Dobro, to ću ako me bude zanimalo, ali definitivno sam odlučio da želim biti policajac. Ima li neki video na netu?"

Pogledali smo sve što je youtube nudio i rekla sam mu za mog djeda (rođenog 25.3. kao ja) da je bio pravi časni policajac, ali da je tu puno posla, da nema kurčenja, nedajbože zloporabe ovlasti, potezanja pištolja i da se bude siledžija.
"Pa mama to da želim onda bih bio kriminalac. Ali ja ti kažem da želim biti policajac".

Wow. Iskreno, bila bih izuzetno ponosna. Ali nisam to od njega očekivala.
Kod njega snaga nije upitna, ta neka silnost, žestina, jakost, moć.
Ali puno puta sam na spavanje otišla, i odlazim, s molitvom da predznak bude pozitivan.
Uvijek za njega govorim da će biti ili žestoko dobar lik, ili žestoko loš. Jednostavno tip bez sredina, drugačiji.

Kad bi mi s njima sve lijepo i dobro ispalo, kad bi postali pošteni i jaki i sretni muškarci...
Ja mislim da bih poletjela od lakoće, da mi ništa više ne bi bilo važno, daj mi neku deku da se pokrijem, vode, sapuna i šta pojest - i meni svaki dan Božić.
Stvarno bih voljela da budu pravi dečki.

Ovo me nekako razdragalo. Iskreno, moj sin je toliko dobrog srca, toliko lijep i jak, toliko prekrasan... Da stvarno i mora biti simbol nečeg pravdoljubivog, dobrog i zaštitničkog u ovom svijetu. Možda promijeni mišljenje- možda bude nešto drugo- ali sviđa mi se smijer u kojem razmišlja.
Njegovi motivi su uvijek i isključivo: zaštita slabijih od nepravdi. Zaista je takav rođen, sjećam se kad smo u ponoć morali na pumpu pješice jer je neka mačka gladna mjaukala a nije htio da jede paštetu nego Whiskas.
Sjećam se milijun nekih takvih situacija, kupovanja po šest slanaca da svi vrapčići kraj Vivasa na Jarunskom placu dobiju.

Bio policajac ili nešto drugo, Bože hvala ti na tome što mu motivi idu u ispravnom smijeru.
Razumijem ja i dio u kojem se gleda da se ne mora baš preeeeviše učiti :)
(Mogao je reći da ga zanima i Pravo, ali ne baš :)))

Nije mi bitno. Bitno mi je da bude sretan, da bude dobar.
Umrijet ću od ponosa i sreće jednom kad narastu.
Još su tako mali, da mi je apsolutno svaki tjelesni i duhovni mišić napregnut u želji da ih zaštitim, da budu dobro, da ne fali ništa... Jebote, postoji li mogućnost da ću doživjeti nešto takvo, da će moji sinovi ovi biti nekakve prave momčine?

Dugo mi se nije plakalo od sreće, dok ovo tipkam nešto me svrbe unutrašnji kutevi očiju.
Da policajac. Djede s Neba, bivši perušićki komandiru milicije, ima li tebe u ovome?
Hoće li biti dobro sve s njima, samo to i NIŠTA više ne tražim za sebe, sve ostalo neka bude kako god.
Ajme kako nekako čudan osjećaj. Moje dijete, moja mala beba, on već misli o takvim stvarima.
I misli časno, dolično, kako valja, nenakaradno, ispravno.

Pjesma...
Link

Eto jebiga, poteklo mi iz lijevog :)

Link

Dijelim s vama osjećaj gubitka i on je neizbježan. Dogodio se gubitak, prema tome osjećaj gubitka je prikladan.
U emotivnim odnosima, to nije "oh, shit" ili "a jebiga". Svaka takva priča pokreće unutarnju dramu, bol, određena pitanja među kojima su i "što je još moglo biti?"

U tim "što je još moglo biti", pridjevamo toj otetoj nam budućnosti najljepše epitete i mogućnosti, možda pomalo idealiziramo i te koje smo izgubili, s mrtvima se uvijek događa određena apoteoza (vjerujte mi, da sutra umremo Vi ili ja, o nama bi se počelo pričati kao o onima koji su IPAK bili... pa eto, bar zera bolji nego što govore o nama danas :)
Pritom, ljudsko je prokletstvo da nisu svjesni BAŠ TOLIKO, dok ne izgube, onog što su imali.

Komotno je moja baka mogla peći kruh svako jutro u pet, raditi najljepše đul-pite o kojima se i danas priča, imati bašču punu najljepšeg cvijeća... I ne čuti, ajmo biti iskreni, ne čuti nijedno "hvala" ili "bravo"- ali krenulo se o tome naricati kad je poginula s 51om godinom (zanimljivo, i moj svekar je živio 51- a moja Lovorka tvrdi da joj je vidovnjak rekao da će živjeti 51... čisto digresija i nedajbože, ali ta 51 mi čudno zvuči otkad se poklopilo nekoliko priča. Priželjkujem si koju duže, čisto da djeca stanu na noge, da se osvjedočim da sam im bitna kao r u Marlboro za opstanak).

I mogao mi se Ita podrazumijevati, mogao me čak i živcirati, mogla sam piti kave s njim i pitati se jesam li moooožda ipak trebala bolje nego njega- sve je to moglo (ne kažem da je bilo!), ali sad kad je tako konačno ODUZETA MOGUĆNOST, ja ne samo da bih ne znam što dala za to da ga vidim, ma evo samo da prođe ovdje... Nego sam u stanju bila čitati knjige o afterlifeu ne bih li (majmunolika i samo čovjek, teški smo mi majmuni blokirani koji niti vide niti što znaju... jebo naše obrazovanje, pamet i sve kad smo PO FORMI naprosto još uvijek dlakavi majmuni...) spoznala kojim procesom, putem ili načinom bismo mi IPAK NEKAKO mogli naći se opet.

I bit ću iskrena: ne vjerujem da postoji osnova za toliku čežnju od koje pregara um i srce, u relevantnim aspektima naše priče, ličnosti ili ičega. Smrt je ta koja je udarila pečat neizrecive čežnje, boli, sudbinskoga. Mogao je Ita tu sjediti još desetljećima sa mnom a da takvu divljačku ljubav, bol ili uopće intenzitet... Ne osjetim.
Ali smrt...
Smrt je učinila tu priču takvom da postane sudbinska; konačna; da postane tabu razmišljati o ikom drugom poslije; da ispuni um idejom da "tko zna, možda me doista i čeka gore", SMRT ga je učinila besmrtnim u meni, zbog SMRTI (nikad dok je bio živ) kad zasvira neka pjesma pomislim "o jebote šalje li to tvoja duša",
pri čemu bih voljela napomenuti da sam ja po svojoj strukturi prilično prizemljena, pa i prizemna u negativnom smislu, prilični realist, koji maštati katkad, kao u Bebekovoj "netko TAJNO sluša Bijelo dugme, pjesme ljubavne", možda i voli ali maštarije negdje i prezire (lička bukva).

Smrt, gospodine M. Ne kažem da život nije bio vrijedan, da ta ljubav nije imala smisla, ljepotu i vrijednost. Ali postoji jedna nota koju Ita prema meni ne osjeća; niti Vaša žena prema vama: naime, mi smo ti koji smo "ostali", koji smo doživjeli izgubiti ih- ali ne samo biografski već i emotivno.
Smrt donosi očaj koji nema alternativu, nema rješenje, pojačava intenzitet svega.
Uzmimo da postoji XY kojeg sam odjebala kao nikad nikog i ne želim s njim ništa; on IPAK ima nekakvu šansu uvjeriti me ili razuvjeriti; ima šansu ako ništa prebiti me, odvući u podrum i držati me nedajbože kao Natašu Kampuš, ima šansu vrebati me iz grma, silovati me, istući, ili me naprosto mrziti, stalkati me... Ali da sam mrtva, a on me voli? O, to je gubitak kojeg ništa ne poravnava, tu pada u vodu i Teorija kognitivne disonance, tu ni Glasser nema što.
Dolazimo u stupanj očaja i intenziteta kojem je jedino razrješenje prihvatiti GUBITAK kao rupu u prsima kojoj lijeka nema; ili je pokušavati krpati vjerovanjima, željama.

Nekog živog voliš, a onda ti kažu: "on/a je sad sjećanje!" Koje jebeno sjećanje, gdje da zagrlim sjećanje, da li da vodim ljubav sa sjećanjem, o čemu pričaš? Pa onda one teorije o tome da u Raju nema ljubavi na taj način, ma ej šta nema, vrati mi! Vrati mi ono, nećemo jebeno biti kugle svjetlosti, o čemu ti to pričaš, neću to!

Emotivni gubitak čovjeka tjera, ma kako čvrsto na nogama umio i bio, na put iracionalnog, pretjeranog i "duhovnog" koje je uvijek pomalo ludo (zamislite, zapravo, što činimo nedjeljom na Misi- molimo majku-djevicu da nas sačuva i spasi pri čemu je vidjeli nikad nismo... pa opet, nećemo prevesti u ludilo, već u vjeru. Jer majmunskom malom čovjeku toliko je malo spoznaje dano, da i moramo biti vjerujući "homo" puno više nego "homo sapiens", da bi uopće išta imalo smisla... I nemamo se čega stidjeti ni u vjeri, ni u nadi. I ja ne volim onu "nada je kurva", i uvijek kažem: "nada je majka"- moja mama se, naime, zove Nada :)

-----------------------------------

Dragi prijatelju, u kući na moru koju ste cijeli život s njom pošteno sticali da biste starost zajedno dočekali, prišuljat će vam se ne ona. Ne ona, u novoj ljetnoj haljini, s nečim već što ste kod nje voljeli, bili to bucmasti obrazi, nježne ruke, tanak vrat ili šaputav glas- kakva god da je bila u svojoj ženskoj tjelesnoj dražesti, u svojoj naravi i načinima.
Prišuljat će vam se miks pitanja "zašto", "zašto tako rano".
Možda se nađete u ideji da tu bol može zakrpati - boca vina, neka mlađa, neka druga ili Hare Krišna Hare Rama.
Ne znam kamo ćete s time. Možda umijete vješto.
Možda ćete vještije za godinu dana nego danas.
I mučit će vas, kao i mene, što doslovno OPIPATI možete zid preko kojeg spoznaja DALJE NE MOŽE. "Dalje ne ide", kao onaj glas na ruletu.
Podjebljiv je to glasić, zadirkuje.
Dano nam je ŽELJETI znati a NE MOĆI znati.

Toliko je teorija o tome, u neke je bolje ne ulaziti jer su totalni SF, shiza, just don't. Dan nam je slab procesor, dano nam je shvaćati ovo u čemu smo. Sve preko toga- "Bogu u ruke", jer čovjek to shvatiti NE MOŽE- zato i nije Bog.
------------------------------------------

Ostaje bol.
Ali ostaje i život.

U Gospiću postoji Školska knjiga, i meni je ta zgrada izuzetno romantična.
U biti, Gospić je kao takav, obratite li pažnju, izuzetno sladak i šarmantan grad, koji umije biti kulisa za štošta lijepo.
Ja jako volim Gospić, voljela bih se snaći i naći u poziciji da mogu baš u Gospiću.

Ali pazi sad.
Tu je ta Školska knjiga, i iz nekog čudnog razloga mene tu uvijek ulovi isti osjećaj: Nije neka lokacija, je li, sad ono, da su Maldivi, ali meni gospićka ŠK budi strahovitu čežnju...
Koju? Nepogrešivo uvijek istu.
Da sam ja sad tu dotjerana i lijepa, i šetam, i da se tu pojavi Ita i osmjehne mi se.

Ne znam zašto, jer nismo imali neka specifična iskustva s tom zgradom, čak i u to kratko vremena bilo je određenih mjesta koje bih mogla nazvati "našima", ne i ovo... Pa eto, nešto učini da pred gospićkom Školskom knjigom osjećam da je apsolutno promašeno, fulano, bačeno u vjetar sve ono žensko koje sam bila, i mogla biti.

Jučer sam imala rajski dan na izvoru rijeke Like sa sinovima. Bilo je divno, pjevali smo pjesmu o bebi koja jede gumbiće a ne smije, prskali smo se pištoljima na vodu, pili sokove, jeli kroasane... I bilo je divno. Nisam se osjećala loše.

No, kad god prođem pored te zgrade, gospićke ŠK pazi, prelomi me u prsima i najradije bih vlastitu dušu bacila u istu tu divnu rijeku, jer osjećam da je toliko nepravedno, da sam tako malo željela, i da ništa, apsolutno ništa ne mogu učiniti da popravim konačnost, okrutnost i odvratnost činjenice: mog Ite nema ovdje.
A to što je on sad moje sjećanje, s tim mogu jedino mučiti se.
Trebao mi je za još. Željela sam ga za još.
Točno onaj glas, trepavice, visinu i ramena- koje mi je možda upravo Smrt učinila toliko odvratno nezamjenjivima, da Vam, dragi prijatelju, garantiram-
svaki put kad prođem pored te zgrade, nevidljivo ali zaista, iz mene klizne komadić srca.

Ono što je i za Vas i za mene dobro: živi se i s preostalim. Pretekne dovoljno da kuca.
Ima li nešto poslije? Voljela bih vjerovati da svaka ljubav ima ideju, svaka bol svoje razrješenje, i da postoji Netko tko sve obešteti. Pretežno se ne bavim maštanjima, mi Ličanke smo malo zaprđene.
Ponekad se naljutim, ponekad kupim ekstremno neženstvene tenisice jer "ionako nije važno".

Zasad sam u toj fazi, da pretežno nije važno, jer nema Ite, ništa što je na taj način ljubavno.
Služim život kao vojnik na straži, nije to neki nenasmijani vojnik, ali nije ni žena.
Mislim da je to dio koji je otišao s njim.
Postoji mogućnost da je i Vama s njom otišlo nešto, što se može vratiti, ne mora se vratiti, možda su to neka godišnja doba.

Ita i ja smo dijelili ljubav prema Željku Bebeku. Nismo imali puno zajedničkog u sviđanjima, ali Bebek je bio "naš". (S prvim mužem - Rade Šerbedžija). Link

Kad čovjek ide napraviti zubne navlake i krunice, nikad ne misli na način "a neću, trajat će mi samo tri mjeseca"- ipak će nekog lupiti auto ili infarkt možda i ranije. Naprosto ne brijemo morbidno, nije nam u naravi. Ovakvi nekakvi događaji mogu te uputiti na razmišljanja o smrti- ali automatski, protutežom koja je valjda adaptivna: o otporu istoj toj smrti; o životu.
Svaka moja misao o (njegovoj) smrti postajala je gotovo odmah- misao o životu.

Čak i kad sam razmišljala na način "o nedragoj činjenici da se mora dalje", "o ovom što isključivo zbog klinaca moram", kad sam si jedini smisao nalazila u gomilama pretjerano pedantno popeglane robe ili u pribavljanju hrane od kojih će dečkima rasti mišići. Postojalo je vrijeme kad me njegova smrt ozbiljno izazivala na to da o životu mislim pozitivno; pa opet, i tad sam mislila o životu, a ne o smrti.

Voljela bih da sam imala priliku i pravo u ovim godinama pisati fashion blog, blog o obitelji, o kolačima.
No, ispod mojih prstiju proticala je i tama, i sluz, i ružnoća činjenice da život katkad zna biti surov, brutalan i gadan.
I oni koji me znaju osobito su se nad time rastužili, znajući da mi ljepše stoji "malo ludila" iz Đoletovog "Ringišpila", da sam majstorica gega, skeča pa i nakaradice- "cura se samo želi dobro zabavit'" i slične zajebancije.
Ali iz nekog razloga (a mislim da o razlozima mi ljudi suštinski možemo samo nagađati), dogodilo se ovako.

Prva lekcija iz ove priče mi je bila ta da doista nije sve predvidivo niti onako kako mi očekujemo i "posložimo".
Uvijek sam imala potrebu svoj život kontrolirati- da, da, možemo se i zezati i šaliti i biti lude i budaletine- ali postoji onda jedan sloj gdje su stvari ozbiljne i ja sam tu prilično pedantna i kontrol-frik.
Međutim, ne. Zajebi priču. Jer, ovdje se ništa predvidjeti ni "misliti svojom glavom" nije moglo da bi se ovo znalo.
(Naprotiv: u ovoj je priči bilo, uz ljubav i sviđanje, baš i : mišljenja svojom glavom. Baš i ono: da mi se ne dogodi kao kad sam bila mlada, nadobudna i samo mi je bilo bitno da oboje slušamo romantičnu glazbu, da je dvometraš i da nam je zabavno... Ovo je trebala biti drugačija priča, gdje se uvažavaju i godine, i Like, i nesavršenosti života; gdje se za sreću, mir i dobro kani okopavati baščica, gdje se ne ispravlja što on baš i nije od senzacija i spektakla... Samo pametno, mirno, sretno, ... I doista je tako djelovalo, ali svaka njegova riječ, postupak, pa čak i biografija govorili su u prilog tome.
Pa eto, nije bilo tako.
I ispalo je još tisuću puta gluplje, nego da je najgluplja budala slijepa na kozji put zalutala).
A eto i pametno se pokušalo. Pametno, pošteno, savitljivo i ne "uprđeno samo po svom", i ne zatrovano nekakvim glupim primjerima dekadentnog, zabludjelog vremena ili grada.
----------------------------------------------

Nego, mi ljudi volimo maštati o tome "što je još potrebno za sreću".
Živimo u takvom vremenu kad su oko nas raznorazni ekrani.

S jednog ti obećavaju - da li korporacije ili neki insta puppeti u njihovo ime- da stvari postaju sretne i odlične kad:
- otkriješ novu generaciju uređaja za ultraglatke noge pomoću tih i tih zraka
- zubi postanju bjelji uz pomoć ovih trakica
- postaneš vitka manekenka uz pomoć tih i tih trikova, sprava ili tajca od kojih se topi salo preko vadžajne
- u tom i tom vozilu prijeđeš nekakav nafurani most i čuje se "aaah, das is auto" ili nešto tako
- nabiješ umjetnu biljku iz Ikee i staviš sve pizdarije u nekakav točno takav s pretincima ladičar
- apliciraš kremu uz koju ćeš automatski biti mlađa
- kupiš neki mikser koji sve to sam istrajba i ne moraš ga ni prati a ujedno i pere prozore i pjeva "Pjevaj mi pjevaj sokole šalaj sokole"

......i to je dio marketinga, nismo mi tog svjesni toliko.

Dio marketinga, kojeg smo još manje svjesni, su i filmovi, pjesme, knjige i sve ono divno i ljudsko na što se lako nakačimo.
Ne kažem da tu nema istine.
Ali ima i pretjerivanja, privida i iluzije.
Pa kroz gorenavedeno mi mislimo da je ono što nam za sreću treba:
- taj netko poseban uz kojeg prestaju razni problemi života
- uz kojeg više nema tih čudnih susreta samog sebe sa sobom, kad samoća ružno zvuči
- ta neka koja će svojom rukom: pozlatit, taknit, izličit, shvatit, sva patnja i bol života mog će proć
- taj neki - lepi grome moj tlo će pod nama da puca, srce u srcu će da kuca

I svi smo pomalo u nekoj iluziji o tome da druga osoba donosi sreću.
Da odnos donosi sreću.
Pazi! Ne početni ushit i onaj šub, par sati te radi i koks, kamoli ne kompleksniji sustav kao što je ljudsko biće.
Na osjećaju šusa u glavu- ne računa se predugo!
I što imaš?
Imaš to da si dobio- odnos. Nisi dobio sreću, ljubav, anestetik. ODNOS- a to znači da opet imamo: život, s dobrim i lošim, ali udvoje. I to "udvoje" zna biti pipkavo, jer uopće ne znači samo i isključivo olakšavanje života; o, naprotiv.

I onda dobijemo... Te silne frajere (ja ih prebrojati ne mogu, a odjebala sam mnoge i mnogooooo- a nemam ni sisa ni guzica, AMA GRAMA NEMAM TOGA) koji zivkaju po hotelskim sobama...
Te depresivne supruge koje "ne znaju zašto su se rodile"
Raskide, razvode, ili pak čamotinje u braku jer je lakše tako nego:
dići kredit i imati svojih makar 20 kvadrata
suočiti se s ružnoćom samoće i opasnostima neovisnosti
uzeti jebemu mater tu peglu i naučiti skuhati tri jela
da familija priča da šnjom nešto nije kako triba

.............
Sve u svemu, teško sranje.
A mora li tako?
Ima li neki recept da stvari budu dobre, jebemu mater, dobre, ništa perfetto, ništa ludilo mozga, eto dobre.
A da nije da svako jutro moraš jebat mater životu što si tu di si a bio bi drugdje?

Sigurno da ima.
----------------------------------

No, i tu su stvari zajebane i ja vam dolazim do zaključka da nema puno Višeg Smisla, nego da živimo svi manje-više tako kako možemo, kako nam je trenutno dostupno, kako nam se čini najveće dobro ili pak najmanje zlo...
I da smo svi manje-više govnovalji.

Jer što god napravio, bio i djeluje ti da imaš...
Tko to može znati?

Opet, moramo vjerovati da ima smisla i da je sve OK i da bolje dolazi.
Sad zamisli da na svadbi vlastitog nećaka, svjestan da je život ponekad odvratan, umjesto da plešeš, pođeš u WC plakati zbog mogućnosti da: se zabije u auto i pogine u tunelu, dobije rak, ta cura ga ostavi, rodi im se dijete s teškom fizičkom manom....
A nećeš, nećeš tako brijati.
Veselit ćeš se u tom trenutku.

I to imamo. Imamo trenutke kad nam se čini da sve ima smisla, da je pod kontrolom, da je apsolutno, da je ispravno...
U sljedećem trenutku nas možda pogodi munja, na put krene neki ugrušak i sjebe nas plućnom embolijom, dragi nam se objesi, ili već nešto.
Što se, dakako, neće dogoditi nama. Nego nekima drugima.
Jer mi smo ispravni, OK, ne prizivamo crne misli, jer mi smo uostalom zaslužili bolje, jer mi imamo "la vita e bella" na noćnom ormariću.

Kako god, nemamo ništa, ništa ne znamo i jedino što nam preostaje je : svaki trenutak osjetiti, a u svakom sretnom uživati.
I računati s time da u moru kaosa, nepredvidivog i čudnog kaosa... Kao što nas zakače pizdarije, mogu nas zakačiti i nenadane sreće.
Sreće bez garancije.
Ali kad nas zakače... Nek nam ne promaknu, i nek ih ne doživimo kao garantirane.
Uistinu uživajmo u svakoj ljepoti koja nam pripadne, a najviše u svemu što je međuljudska ljubav, interakcija, prijateljstvo, dodir ili pogled u stilu "što je ovo sve skupa?" u kojem osjećaš da nisi sam.
Imamo trenutke, dragi moji.
Mi smo govnovalji s trenutcima, nema tu velike priče, cilja ni mota.

Otpisao si mi zanimljivu stvar, ne kažem da je sve ovo što ja govorim ispravno a što ti govoriš neispravno.
Možda je uvijek i do perspektive.

Evo ja sam ti novi vozač. Otkrila sam čitav novi svijet sad kad mogu sjesti u auto i ne mogu vjerovati da sam dopustila da me strahovi onoliko muče... Kad se sjetim samo da kao Isus nosim iz Lesnine nešto na leđima, malog navlačim za ruku pritom po vrućini, jer neće te taksi s time, nisi naručila da dođe, a pritom ti je bed stalno nekog zajebavati da te šlepa... Pa busevi, tramvaji, pa sam na poslu mogla biti za deset minuta ali sam mijenjala tramvaj pa dva busa i to je znalo biti 70 minuta...
I rekla bih: AUTO JE SUPER.
Kad ću u listopadu morati iscaltati ako kužim soma i pol eura... Ne znam što je to točno ali nešto se mora ići to znam, pitat ću starog.
Ili kad se moram parkirati...
Ili kad moram već neku pizdariju... tad pomislim AUTO JE BESPOTREBNA ZAJEBANCIJA!
Brzo se razuvjerim kad me prekrasno preveze učas posla i kad stvari ne nosim u rukama nego lijepo u gepeku.
Pa se opet i od toga razuvjerim kad moram utankati i poždere mi keš...
I tako to ide- sve ima prednosti i mane.

A pa nemoj mene stavljati u koš sa ženama (NIŠTA PROTIV NJIH- SAMO, NISAM TA) koje se drže da su iznad koncepta braka.
Gle, nije da nisam probala. I to ne onako "aj malo da vidimo", dvaput sam i rodila.
I radovala sam se svemu.
I nisam bila loša, sebična, lijena, trapava, dlakava, smrdljiva, prevarantica, kurva, časna sestra, buraz, zmija... Mislim da sam dosta dobro shvaćala i taj dio "ja sam žena", u svim relevantnim aspektima, unutar svojih mogućnosti i nesavršenosti, ali da sam uvažavala i dio u kojem smo prijatelji, i dio u kojem Domestos, i dio u kojem felacio.
Onoliko koliko mogu, znam i uspijem- mislim da nisam bila neka nežena, neka nespojiva s brakom, ili u stilu "ma ko te jebe, tu si ko da nisi".
Ima i onaj jedan dio u kojem sam čak možda trebala drugačije ali nisam: ja nisam dopuštala svom mužu da plati dvije kave zaredom, i na svako "što bi za rođendan/Valentinovo" moje je uvijek bilo "joj daj ništa pa trebamo novu mašinu" ili nešto tako.
Čak evo nisam imala ni to nešto mačkasto, pičkasto.
Ali to i dalje ne znači da se prezentiram zahvalnim materijalom za brak- jer obično oni koji se trude, očekuju isto ili slično zauzvrat: meni život donekle komplicira opsesija fer igrom, koliko god nemam smisla za sport toliko me u svim aspektima života možda i pretjerano prati ideja "fair play".
I u mojim ženskim i ljudskim manama, ne vjerujem da ćeš naći osobu koja će mi to uskratiti.
U muško-ženskim odnosima mislim da sam time i podložnija nekim "više ne", "rezolutno ne" i kako ono bješe u tf pjesmi... "decidirano ne" :))))))

-------------------
KUŽIM OVAJ DIO U KOJEM ME RAZLIKUJEŠ OD ŽENA KOJE SE U BRAKOVE UOPĆE NISU UPUŠTALE.
RAZUMIJEM DA POSTOJI ODREĐENI TABU U TOME DA SE BRUTALNO KAŽE DA SAM POPUŠILA PRIČU JER NISAM NI SOLO (IMAM DJECU), NISAM NI U BRAKU.
Jako dobro razumijem na što misliš, pri čemu ti zahvaljujem da moju djecu ne imenuješ privjescima, mene jadnom i slično :) Objasnit ću ti dio u kojem je i to relativno.

Znam- želiš reći kad su stvari "čiste" onda je lakše jer
-da imam 37 i sve slobode ovog svijeta mogu a) imati otvorene opcije da se tek sad dogodi....a što, bajka? :) ili možda ovakav scenarij... u svakom slučaju mogu birati
b) mogu živjeti slobodna, sama, drkati po svom, biti Samantha iz Seksa i grada, biti Josipa Lisac u kimonu
-dakle, želiš reći da sam "uzela iz braka" djecu i odgovornosti, pri čemu nisam dobila pripadajuću zaštitu, da odem s mužem tancati na neku svadbu ili da mi donese ružu za osmi mart, ili da u slučaju da obolim od raka vozi me na kemoterapije, ili naprosto da s njim ujutro pijem kavu.

Da, razumijem što govoriš i nemam što prigovoriti.
Da je bilo po mome, bio bi to jedan obiteljski život koji uključuje sve navedeno.

No, još jednom pročitaj što sam navela gore.
Dakle, ljudima se i unutar braka, i izvan braka, s djecom ili bez djece, događaju izvjesne sreće i nesreće.
U slučaju da zakačim četvrti stadij raka, to je svakako nesreća.
U slučaju da svane čarobno lijep dan, to je svakako sreća.

Dakle, ja ipak - s brakom, s djecom, ili bez - ne bih obezvrijedila faktore koji sačinjavaju ljudsko postojanje i iskustvo.
Na isti način, i svoje majčinstvo ne doživljavam nužno i isključivo vezano uz brak.

Upravo ova pozicija mog života, neubračena, a s djecom, je također pozicija u kojoj sam otvorena za sreće i nesreće- ništa manje ili više od ubračenih žena.
Od ubračenih ljudi, nisu svi sretni- ni generalno, pa čak niti: vlastitim brakom.
Ne osjećam se zakinuto.

I bez muža i s mužem (sad ja opet ono svoje): odlično se osjećam sa 70 a loše s 90 kila.
Mogu imati bolji, lošiji, nikakav ili fantastičan posao.
S njim i bez njega, uživam u okusu borovnica, mirisu losiona za tijelo ili prizoru Kaluđerovca s mosta.
S njim i bez njega, mogu biti glupa, bezobrazna, zla, frustrirana, bolesna, ili me netko može silovati i baciti u šikaru.

Dio s djecom?
Ne treba mi muž za tu ljubav, nisu oni sad "pogriješeni".
Jedino što ću neke stvari - a jer ne pristajem na "jadnici od samohrane mame-jadnice" izvesti na možda malo teži način.
Ali oni će svakako biti u Nike jaknama, obojica, ide gas, i sad pazi ovo:

ima tu jedna dodatna radost- kad ih vidim tako fino obučene, uhranjene, odgojene,
ima tu i jedno osobno zadovoljstvo, pa ću u sebi s osmjehom reći "preko moje kičme...." ali ću se u toj kičmi ponosno i uspraviti.

Postoji nešto što nije baš "patnja, jadnica" u svemu tome kako bi rekao.
Ima tu i zadovoljstva.
Pogotovo ako se sa životom znaš igrati, pa prepoznaš određenu svečanost u nedjeljnom jutru kad se vrtom širi miris iskuhane i uštirkane posteljine,
kad ti je povod za radost novi lak za nokte,
kad znaš da se u pomoć za bolje raspoloženje stignu pozvati i odlični pjevači, bendovi, glumci,
i kad negdje i jesi svjestan: nepošteno je tražiti od muža/žene da budu tvoj bijeg od tebe koji ne umiješ ili nisi.

I s mužem i bez njega, ja sam posve svjesna da je mnogošto do mene.
I to što je- i u kategoriji majka, i u kategoriji Barbara- nastojim ispuniti, hrvam se, uživam, kako već u čemu i kad...

--------------------------------------
Bilo bi lijepo da imam osobu s kojom bih to mogla podijeliti, da postoji međusudjelovanje, da postoji prepoznavanje i blagost, da postoji radost...
I nitko ne kaže da neće, već nekad, do toga doći.

Ali dođe li ili ne dođe, ključne stvari ostaju posve jednake: tek što bi s pravom osobom (a prava osoba, za to, moramo biti i svi mi koji pravu priželjkujemo?) bilo možda više tog kvalitetnog bivanja u obliku čovjeka.
Priželjkujem si, onako usput, ponekad, dok perem suđe, vozim auto ili širim veš padne mi na um da bi bilo lijepo.

Ali puno češće mi padne na um: "lijepo je".
I ne brini, nisam ja unesrećena majčica koja odvaja od usta i leđa joj se lome pod teretom muških slabosti.
Kad bi stvari gledao iz mog kuta, shvatio bi da nije uopće tako.

Puno je tu stvari baš onako kako treba, i baš kako u obitelji biti treba.
Ne bježim od odgovornosti i povremenih napora- ima toga.
Ali ima i mene. :)

Hvala ti :)*

(Nemam sad vremena raspisivati kako sam, polako, dolazila do ove spoznaje za sebe. Sve je polako vodilo tome, ali postoji trenutak kad ti nešto bude baš baš jasno).

Danas barem ljudi podastiru svoje intime, razmišljanja, što kažu "svaka šuša nešto piše" i uletila sam, nevinim linkom frendice koja mi je poslala neku smijalicu, u cijeli "svijet" raznih "instagramskih, tiktokerskih" i inih mama, supruga itd.
Posvetih se tome jednu večer i zapravo, sve ovo što doživljavam ja (plus minus neki detalji, finese, sablasti... govorimo o principu) doživljavaju razne žene moje dobi.
I tu govorimo od nekakvih Valentina nepismenih, razočaranih brakom i mužem a s dvoje djece, čiji je hercegovački ideal pravog muškarca izdan, a snovi o Moetu u kadi se rasplinuše na grubu ogradu realnosti...
Do zaista poetičnih žena, koje daleko suptilnije ali ipak bez greške ukazuju na: zajeb, prolaznost, iluziju.

Čini mi se da postoji trenutak kad se stvari imenuju, a da je imenovati odličan korak na putu do toga za znati (ili bar: snaći se).

Čini mi se da postoje lijepi brakovi, to nešto u što su ljudi ušli i s ispravnim motivima, ma i s pravim osobama, i da su radili ono što treba raditi, da su suzbijali svoja ega na inteligentne i produhovljene načine.
I da je tu - čak i tu- većinom i gotovo bez iznimke- presudilo: vrijeme.
To su oni razvodi "nakon xy godina", neka bude pet ili sedam ili dvanaest- nakon kojih ljudi čak ostaju i dobri; ali taj trenutak u kojem "stvari baš više i nemaju smisla da ga jebeš"-
danas nije tabu obznaniti.
Čak ni za one koji su znali, htjeli, mogli, željeli i trudili se da do njega ne dođe.
Živimo u tim vremenima kad se to, naprosto, može i smije reći "došli smo do kraja", "ispucali smo".

Osim toga, a što je velika razlika u odnosu na prije stotinjak godina (kad se baba i deda nisu mogli razilaziti iz tolikog praktičnog, ne samo moralnog i PLEMENITOG razloga)...
Postoji tu i čitav niz tih "karakternih neslaganja" koja su također danas češća, jer povijesna je novost da tu postoje KARAKTERI a ne samo KARAKTER kojem se žena povija.

Elem, u svemu tome, realnost bi bila da je to što je moj ideal prilično nestvarno i naivno. Isto kao što bih ja željela (sebi, tebi, svima) jedan trajan i lijep odnos,
željela bih i stvarno smatram da bi bilo ljepše, da STVARNO dođe Sveti Nikola
i da STVARNO Djed Mraz leti saonicama.
Ja imam 37 godina i ZBILJA BIH VOLJELA da je to tako.
Ali nije, i sasvim OK i bez raspada sistema živim s time prilično OK :)

Od nekih velikih kompromisa nisam.
Svjesna sam i dijela u kojem me - ne samo moja razmišljanja- već i životna pozicija (razvedena, udovica, majka dvoje djece, 37 godina) stavljaju u određene mogućnosti koje nisu sukladne mojoj ličnosti i svjetonazorima.
Pa ja bih si radije pucala u onu stvar nego se pretvarala u nečiju hihotavu vikend-kurvicu dok se odmara od svoje žene.

Tako da ja živim svoj život- onako kako smatram da treba, da je ispravno, da je lijepo, da nisam sa sobom samom u konfliktu.
DA JE PO MOME, u svemu tome bi bio i muškarac i bilo bi nam svima lijepo.
Međutim, DA JE PO MOME, postojali bi i mali leteći medvjedići a i krzneni zečići koji kad prdnu idu srčeka s mirisom jagode.

I s tim da nije po mome, nastojim se pozicionirati u život na način da u svakom danu ima i radosti, i u životu smisla, i u meni žene.
Na neke svoje načine, za koje ne tražim ni odobrenje ni mišljenje.
Ali više ne tražim ni muškarca.
Prilično sam svjesna da je moja samoća u velikom dijelu ne samo do udesa i sudbine- već i do mojih svjetonazora.
Postoje stvari koje ne moram čak nužno ni prezirati, ali ne mogu na njih pristati. Ne samo stvari, postoje i konkretni muškarci, i ako trebam ponuditi ispriku evo ja mogu, ali u biti i ne baš.

"Došli smo do trenutka kad zbog mržnje sahranjujemo svoju djecu i do momenta kada svakome treba postati kristalno jasno da sve što napiše javno ima svoju težinu. I da svaka napisana uvreda nije "samo komentar" na internetu, pa kao "šta ima veze". Ima veze, jer to uvijek nekog boli.

Svi koji se bavimo online medijima svakodnevno smo izloženi uvredama, ugnjetavanjima, ponekad i prijetnjama. Nisu te prijetnje uvijek od nepoznatih ljudi, često budu od obitelji, lažnih prijatelja, bivših suradnika. Prije 3 godine i sama sam doživjela javni linč od strane ljudi s kojima sam radila i koji su smatrali da zbog svojih pretpostavki o meni imaju pravo i mene kao osobu i moj posao izvrgnuti ruglu. Nisam o tome pisala, jer ma koliko neugodno bilo, sam zrela žena koja itekako zna koliko vrijedi i što sve može i da me tuđe mišljenje i zli jezici niti definiraju niti mogu sabotirati na mom putu. Stvari sam rješavala onako kako se rješavaju, pravnim putem.

Ali, kad imaš 21 godinu kao preminula Kika, youtuberica koju je pratilo preko 700 000 ljudi i kad nemaš definirano svoje ja, kad ne znaš koliko možeš i vrijediš i kad si svakodnevno izvrgnuta zlostavljanju raznih trolova s "pravom na mišljenje" ili te čak i kolege javno ispljuju, onda se može desiti to što se nažalost desilo i odjeknulo regijom, a to je da je mlada cura na sebe digla ruku i sama sebi presudila.

Fejs odavno nije samo Fejs, Instagram, You Tube, Tik Tok, nisu samo mreže, i sve ovo nisu samo virtualni životi i "samo komentari". Mržnja je stvarna, duboka i poražavajuća. Grana se kao virus s lažnim osjećajem da se iz udobnosti svog doma, pod nekim nickom ili pseudonimom smije pisati sve što nam je tog trena na umu.

Može se, ali se ne smije. I vrijeme je da postane kažnjivo. Vrijeme je da se za svaki degutantni napis i prozivku, uvredu, i slavni "dick pick" u inbox ili komentar dobije ne samo block nego i prijava. Potpuno podržavam novčane kazne koje će ići onih koji nemaju u sebi toliko civiliziranosti da udahnu prije nego po nekome pljucnu.

Podržavam, jer će sve i svakog natjerati da tri put promisle prije nego kliknu - send ili objavi.

Platforme su javne ali drugi ljudi nisu javno dobro i ne služe nikome kao otirač za žuč i vlastite, nikad riješene frustracije. Ne smiju služiti.

Kikina smrt je odjeknula jer je bila dovoljno popularna. Ali koliko ljudi ima koji u ovom trenutku trpe isto nasilje? Nasilje koje s online platformi prijeđe na ulice pa te tamo ti isti vrijeđaju? Pa ti šalju poruke na mobitel, pa pisma, pa nazivaju doma? I sve izgleda kao loša komedija, ali nikome nije smiješno.

Svatko od nas je odgovoran za ono što okači online i što pošalje u svijet. Bilo pod svojim imenom ili lažnim nadimkom. NEMA VEZE, odgovornost je ista.

Mrziš nekog jer je drugačiji od tebe? Malo bi ga preodgajao, malo častio psovkama i uvredama, malo zatvarao u karantena kampove jer ima drugačiji stav od tebe? Malo bi mlatio, pustio kroz šake, iscipelario i ispljuvao? Onda milo, imaš problem, a taj problem se rješava kroz za to nadležne institucije.

Nemaš pravo na mržnju. Imaš pravo da se pozabaviš svojim demonima, kod doktora ili sam sa sobom u svoja 4 zida! Ne na drugim ljudima. Ni online ni offline. Ni komentarom, ni porukom, ni statusom.

Na svijetu postoji 8 milijardi ljudi i svi do jednog su posve različiti! Svi imaju svoje ideje, želje i stavove i vrijeme je da te različitosti uvažimo.

U 21. stoljeću smo a iz pećine se makli nismo. I na neki način svi smo mi Kika."

-Marija Klasiček.

Ona me istinski kao umjetnica oduševljava, ima najbolju furku i stvarno kuži kaj radi, kompletna je umjetnica i hiperinteligentna u svemu što radi. Bravo Rikkambis opet si vidovit i promuČuran: Gaga i ja ti kažemo: don't be a drag just be a queen.
Poruka za Zadranina:

Link

Jučer, nešto iza 22 h.
"Volio bih isprobati kakav je osjećaj voziti".
Odemo na veliko parkiralište (naravno, nisssmo palili auto... samo smo sjedili i dobivali osjećaj za gas, kvačilo i tak :))
Bebu čuvala grenma. Pitam ga je li za hot dog s pumpe.

Odemo u noćnu vožnju do Gospića, volimo to. Praznici su pa idemo kasno spavati.
Slušamo Desingericu i pjesmu Ccokolada, pita bi li njemu dobro stajalo da obrije glavu, rekoh nemoj šteta je imaš prelijepu kosu, a daj mama, ma može radi što hoćeš narast će dok se budeš ženio.

Na pumpi digne čep od auta onaj prednji- ne čep nego znate što mislim- i ulije vjetrobransku tekućinu, to mi sredi jer ja to ne znam.
Stojimo da bi platili. "JEBOTE! TI SI VIŠI OD MENE!!!"
Premjerimo se pred staklom od Ine.

Moj sin, dvanaestogodišnjak, u odrazu VIŠI od mene, krupniji, veća glava široka ramena, ja došla sitna neka jadnica (a imam 180/80), točno ono majčica stara uvela pored njega!
ZNATE KAKAV JE MACAN.
I ja to rodila, to moja beba.
I kaže on meni "pa da... ja ću ti biti prek dva metra... a i Pjer će ti biti ogroman... a kaj si misla"

Srce mi je tako nekako kao kuća.
Je slomljeno i izraubano i pijem Strauss kapi (100 ml oko 90 eura) nakon svega jer mi krene srce lupati otkad se Ita objesio. Ali dogode se ovakvi trenutci i to kao da me sam Bog u čelo poljubi i kaže "dobro je, mala, idemo dalje, ima još".

Kakav ljepotan, vi to ne možete zamisliti. Da ste nas vidjeli u odrazu- ja došla tako neka malecka mamica. JA došla malecka.

A možda, kad budem stara, pristanu na neki selfi sa mnom ja u sredini piece of shit.
Jebote možda ja budem mogla nositi štikle makar za fotku s nekim da ne budem mala.
Možda sve jednom bude imalo smisla.
Kako su to lijepi dečki.
Samo da budem dovoljno jaka da ih čuvam, da im SVE omogućim, da se izborim.
Moram biti jaka ali ne agresivna; moram biti nježna ali ne mekana; moram biti istinski stritfajter i razbit pičku tko ih takne; moram postići da imaju sve što žele.

Kako sam vam ja malecka izgledala u tom staklu od Ine. A to nije neki frajer kužite lijevi, to je MOJA beba.
Nemrem vam opisati koji sladak osjećaj. E, mama to hranila na žlicu, mama kupovala teletinu i brancine na Mrsićevih 1600 kn, je je. I sad ga evo. A ja mala kao da sam Danijela Martinović omg preslatkica kajli minog :)

Za Tomu- tek što je on Dalmatino (Montenegrino je 1/8, po mom djedu) Link
Pjer nam se tek treba pokazati, zasad samo imam prijaviti da je toliko šarmantan i da to dijete GUŠTA kad može šarmirati makar babu iz sela, takvo što ne vidjeh :)))

to može svašta značiti i nisam rekla zasad ništa.

Imam tako dragog frenda tamo, uvijek mu volim čuti glas.
Stalno dogovaramo da ćemo na Ultru ali nismo nikad zasad. Evo sad će za koji dan napuniti 40, nisam ni ja puno mlađa, ali naše vrijeme za party dolazi.
Što kažu Splićani- "Samo programello, momci koji se drže skupa, elektronska glazba".
Ništa kontra Splita!

Link