Čovječe, kakav blog!

Ne znam zašto bih se trebala ispričavati.
I kum i ja smo odrasle osobe.
Imamo svoje razloge.
Svoje sam učinila kao moj župan Petry- povukla sam se iz HDZa i ispričala se svima koje je moje ponašanje uvrijedilo, te naglasila da o tom više neću govoriti i da sam sotim završila.

Kum i ja imamo svoj život.
Neki možda vole provesti život u nesreći, ali mi smo nesrećom ispaćeni i biramo drugi put.
Kuma je imala sve šanse zadržati nas u životu, međutim nije nas cijenila, i to je njen legitiman izbor.
Kumovo tijelo koje je meni izvor nevjerojatnih užitaka, vrijeđala je i pljuvala, polijevala Fantom a par puta i bičevala kad je poludjela.
Mene je dok pričam vrijeđala za srpske izraze- kum se ne žali i uživamo razgovarati, mi se razumijemo savršeno iako sam rekla PREKRSTITI što je navodno srpski jer sam kao rekla KRST; i POSTEPENO što kao znači STEPEN.
Ok neka, dobila sam za to šljagu i votku u oči.
Ipak, s Tomislavom govorim jezik seksa bez prevoditelja.

Imala je i mušku ljubav i moje prijateljstvo- nije joj valjalo.
Varala je, vrijeđala, polijevala nas, tukla, ponižavala nas, zvala nas jugoslavenskim nakazama, nudila nas pokvarenim sirom i kurkumom, i mislila valjda da to tako može.

Možeš kako hoćeš, nemoš dokle hoćeš.
I ja stvarno sotim završavam priču Petry style, u pubu kumu jezič'nu u zube.
Iz HDZa sam izašla kao kazna sebi što sam bila zločesta prema kumi- buhuhu šadafakap bič.
Sve po propisima!

Ja nisam doktor, a nisam ni netko tko ljudima preporuča što sa životom.
Mogu ti samo pričati svoje iskustvo.

U odnosu na trudnoću kad sam imala 24 godine, ova s 36 me neugodno iznenadila količinom medicinskih pretraga na koje sam po defaultu bila upućivana, i ovu trudnoću sam doživljavala više kao da sam bolesna.
Inače nikad ne idem doktorima i to mi je bilo grozno iako sam zapravo imala divna iskustva.
Čim prijeđeš 35, dobiješ razne uputnice.
Btw testirani smo za sve žive sindrome, i čuvam taj papir jer rezultati su bili u stilu - 1: nekoliko milijuna.
Hvala Bogu.

Međutim, kako sam ja imala 36 a bebin otac 47, svako odstupanje, svako kašnjenje, svaka sitnica bili su praćeni time da mi kroz glavu prođe "to je jer smo bili stari".
Dijete je divno, ali trudnoća i porod nisu bili kao s 24.
Uživala nisam nimalo (u prvoj trudnoći sam se osjećala prekrasno), vazda sam hodala po nekim vađenjima krvi, a jednom prilikom sam pred Petrovom srela Franu Lasića i ničim izazvana ga opsovala.
Nije on kriv nego ta količina pretraga.

Dakle, rekla bih: Halle Berry je rodila s 47 ali na raspolaganju je imala kaj je htjela a ne hrvatsko zdravstvo i čemer.
Svima bih preporučila da obave reproduktivne stvari prije 35e, jer ovo kasnije je rizičnije ali bez daljnjeg i turobnije.
Imala sam fascikl dokumentacije kao da mi je nedajbože što, stalno su mi gledali važin, snimali malog a mi pravi zdravi.
Međutim osjećaj kao da smo raspale mumije, kao da je u pitanju najneprirodnija stvar.
Kad sam ga rodila, kad je sve to završilo, uzela sam ga brzinom munje i odmah u kafić tu na kvartu- jer fakat nam je bilo dosta sterilnih uvjeta.

Toliko sam se napatila trudnoćom da tzv "babine" (wtf koji izraz!!!) sam potpuno zanemarila.
Obukla sam rozu kratku haljinicu, odbijala čak i one pelenasta uloške, stavila sam običan uložak i pravila se da nisam ni rodila carskim- no pain.
Jer sve mi je bilo podnošljivije osim osjećati se više i dan kao jebeni bolesnik.
A tako sam se osjećala u svojoj 35+ trudnoći, koja je bila zaista odvratna.

Ne preporučam ali opet kad vidim ovog malog i preporučam.
Osjećaj 35+ trudnoće je kao da si se prekasno sjetila, da te sad kao takvu glupaču moraju monitorirati.
Uglavnom čim sam rodila iako me realno boljelo jer režu mišiće (prirodni porod je divota- ne shvaćate koliko je carski gadna stvar), bacila sam te odvratne uloške, stavila normalan i rozu haljinu i s malim u jajetu odmah u birc Pocket.
Ne ponovilo se.
Odradite to u 20ima

Nazvala me kuma i počela psovati i ispitivati di je Tomislav.
Tad smo baš šetali oko Jaruna.
Rekla sam joj da je sa mnom i da nas prestane uznemiravati.
Pri povratku doma skužili smo njen auto ali ona nas nije skužila.
Završila je na block listi- njega je zvala 37x a mene 61x

Odblockala sam je da joj pošaljem link na pjesmu BIM BAM BOM
(bim bam bom
Ja sam vruća čokolada
Koju još nisi probao
Bim bam bom
Ti si mali koji pali
Paljivi bombon)
Poslala sam joj i gorenavedene lyricse za slučaj da ne otvori link.

Odmah sam je potom opet blockala.
Šmugnuli smo na drugu stranu zgrade (ko je jebe? Pa kaj smo mi sve od nje trpili? I sad smo se kao dvije Nataše Kampuš oslobodili i zajedno si liječimo traume)
Otišli smo si sjest na kapučino maltene kao u pjesmi Kapučino u Kninu autora Papagena i Nikite samo kaj se radilo o Vivasu na Jarunu.
Izmijenili smo zavjete jedan pred drugim u smislu da smo dobri ko kruh al nećemo joj se više dat jebat i uvijek ćemo biti tu jedno za drugo u dobru i zlu, na javi i snu.
Odlučili smo da je to prava stvar što se događa sad između nas.
Bilo nam je lijepo, nisam znala da se moj kum zna ljubiti tako dobro, samo sam ga zamolila da prvo promućka vodu u ustima da ne dobijem kakvu zarazu od nje.
Nema problema jer sto godina ga poljubila nije.

Ne brini, sugar honey, izašao si iz te tamnice.
Gotovo je s blajburgom i svim tim što je bilo.

Svjesna sam da sam povrijedila sotim kumu, ali na ime toga sam odstupila iz HDZa kao moj župan Ernest Petry.

ZNAM DA TO NE DOLIČI JEDNOJ GRAĐANKI LIČKO-SENJSKE ŽUPANIJE.
ISPRIČAVAM SE KUMI I SVIMA KOJE SAM UVRIJEDILA.
ALI NEĆU VIŠE O TOME PRIČAT.
TA JE TEMA ZAVRŠENA. SOTIM SAM ZAVRŠILA.
ODSTUPILA SAM IZ HDZa.
ZAVRŠILA SAM SOTIM.

Donekle osjećam da to nije u redu, ali dogodile su se neke stvari.
Više o tom nekad.
Ciao :*

...situacijom meni poznatih i dragih ljudi.

Oboje su u kasnim četrdesetim.
Izuzetno su oboje kvalitetni, ostvareni ljudi.
Štoviše, s njim suosjećam dodatno jer imao je zaista težak brak, svašta je tu bilo za što doista nije kriv, prije par godina se razveo i onda je našao nju.
Ona je imala neke svoje patnje, obiteljske pa depresije, koje je nadišla.
Djeluju jako skladno, što bi se reklo- došli su si kao zaslužena nagrada.

Međutim, stavili su si kao cilj- imati dijete.
I baš mislim da bi to bilo enormno voljeno i sretno dijete.
Dvoje zrelih i kvalitetnih ljudi, gajbetina samo takva, viksa kod Bregane...

Nisam toliko bliska s njima, a i da jesam ne bih ovdje pisala detalje.
Radi se o tome da to- ne ide.
Sjetim se svoje prabake koja je s 48 rodila zadnje, ali nije ona papala mikroplastiku, poslije stresnih radnih dana grabila hambiće, tko zna koji su tu sve faktori ali prabaka i pradjed su štancali djecu, hvatali se po ličkim poljima, pili domaću vareniku i nisu se bavili čitavim nizom nebitnih a stresnih neprirodnih stvari.
Prabaka je navodno rađala maltene smijuć' se, kako sa 17 tako i s 48.

...........
Imala sam jednu nevjerojatno laganu, i jednu znatno težu trudnoću.
Iako nije pravilo ni moranje, i tko zna što to plete naše sudbine, i puno je tu finih i nevidljivih čarolija da nastane život...
Nitko me ne može uvjeriti u to da za sve ne postoji vrijeme.

Da, da, naravno, pedesete su nove dvadesete.
Jednako kao što je krokodil novi krumpir.
Mislim, možemo trabunjati i fantazirati- 20 je 20, 50 je 50 bilo bi ipak najbliže nečem što nije halucinacija.

............

Ja svakako navijam da im uspije, a voljela bih da ih ne pokoleba ako ne.
Iz jedne druge pozicije, i ja razmišljam- je li za sretan život potrebno ostvariti sve što smo željeli, ili je umijeće u tome da budemo sretni i ako nemamo "sve"?
Voljela bih da njihovu ljubav ne načinje nedostatak djece, kao što nastojim da ljepotu mog majčinstva ne grize nedostatak muža.
Najviše bih im voljela da ostvare svoje snove, to su doista dobri ljudi.

S druge strane, možeš biti najbolji na svijetu ali postoje dobne granice za koješta... za vojsku, za upis na ADU, za prijavu za Miss...
I pravim tajmingom čovjek poštuje zakon prirode koji je prilično neumoljiv.
Je li pravi tajming "želim dijete" ili "ovo je osoba mog života"- ne znam, u idealnom slučaju se poklopi oboje.
Čovjek se, neidealan i u neidealnom svijetu, katkad previše uzda u "idealne slučajeve".

.............
Osobno, sa 39 godina, ne bih rađala (zatrudnjivala- jer rađala bih da zatrudnim) sve da zavolim najviše na svijetu.
Kamoli s 47.

Moji su razlozi legitimni- od 24e godine dvije runde, s dva muškarca isto, špilanje na duplim pozicijama, pošteno zanemarivanje svega ostalog, mene zanima osjetiti ima li išta u životu osim biti ona koja drži djecu iznad govana, u bolesnoj državici u kojoj invalidi nemaju rampe a kamoli da se lakše krči put djeci, u glupavoj maloj balkaniji gdje sam jurila s posla za 1600kn Mrsićevih ne bih li stigla u vrtić koji radi do 17h i basta, nadalje.
Nijedno roditeljstvo nije reklama za baby puder, a biti solo igrač desetljećima, ovdje i ovako, zna me staviti u prenapregnuća duha i tijela- jasno da to prihvaćam i da ne bih mijenjala svoja dva miša za sva blaga svijeta.
Ipak- meni je materinstva - u ovoj brojci - sasvim dovoljno da ne bih još djece.

Ali i da nije tako, smatram da nam priroda za neke stvari daje rok.
Ne bih samoj sebi rađala unuče, niti forsirala stvari koje ne idu.
Jedna od neumoljivih činjenica života jest da vrijeme prolazi, i nema ga tko se ne iznenadi kojom brzinom, i koliko neosjetljivo na želje nas ljudi.

Živimo u psihotičnom vremenu kad se relativizira spol, kad postoji termin dog mom, jedna od tih shiza je i "pedesete su nove dvadesete" i ostala ludila koja se pumpaju ali uzalud...
Ova Zemlja još uvijek funkcionira pod određenim zakonima- gravitacija, starenje, vrijeme i prirodni zakon- ma kako lud bio.
I to treba poštovati.

Najveća faca mi je Željko Malnar.
Obožavam ga, koliko je bio produhovljen, inteligentan, bezobrazan s namjerom i predumišljajem, prost s preciznom finoćom da ogoljuje i sebe i druge.
Kad frajer takve inteligencije, izgleda, iskustva i karizme kaže "gledam zvjezdano nebo, ja sam mali kurac na ovom svijetu" on to kaže tako svjestan sve ove zajebancije.
Tako inteligentno podrugljiv.
Tako široko i duboko neočaran formom, lažnim veličinama i preseravanjima koja čak nisu nivo uzusa ili civiliziranosti već apsolutne zbunjenosti, dekadencije i pizdarije.

Uvijek sam žalila one koji miješaju psovku s vulgarnošću.
Odijelo s gospodinom.
Male, primitivne gnjide u strahu od vlastite sjene a kamoli s Malnarovim poznatim PITONOM i pripadajućim mudima, da se igra s tobožnjim veličinama, ministrima, novinarima..
Da nam zanesen priča o "divljacima iz pustinja i šuma" koji su ustvari puno kulturniji i ljepši od nas.
Da stane, onako stasit mangup, onako pun čežnje za istinom, tako jebeno svjestan koliko je koješta relativno, očajan i nasmijan, najbolji frajer ikad.

Malnar je plemenito sprdao.
Plemenito je izrugivao i vrijeđao svijet kakav jest.
Nalazio je otrovne strelice za balone taštih idiota.
On je i psovao apsolutno pjevno, inteligentno i kao iskaz profinjene misli, rezignacije ili pridrkavanja kretena.
Samo potpuni jadnik može zamijeniti psovku i vulgarnost;
Isti onaj pušioničar koji aoriste i latinizme smatra nužno finoćom.

Malnar je bio naprosto neimpresioniran poziranjem i malim spačkama malih guzonja iz jedne, kako ju je volio zvati, pičke materine Hrvatske.

Od svih ljudi na svijetu, Željko Malnar me najviše očaravao svojim stilom.
Imao je apsolutno sve, u preobilju, da je mogao biti pizdun svih pizduna.
Imao je toliko sjajnu razinu svijesti, da ga je bolio Piton za sve te grimase, maske i farse... i bio je Željko Malnar.

Ne moram ja biti ni jaka ni posebna žena, niti sam.
Kao i svi mi, igram s kartama koje sam dobila.
Prilično jake karte, nek svo zlo bude u tom da sam istrpjela neke životne udarce- a tko nije?
Puno je više tog na čemu sam zahvalna, čak mi je često neugodno kaj sve imam dok tamo netko umire od gladi i spava na kartonu.

Smatram da je svijet prepun istinskih debila koji su se u stanju zbedirat zbog malo celulita, pohlepno željeti još i još i još pa nek prisjedne, da ljudi hodaju s bolesnim uvjerenjima i nedostatkom svijesti.
Kaj me boli kurac ak nemam MANOLO BLAHNIK pa nisam se potrudila ni uguglat da vidim koja je to pizda materina.
Imam Puma tenisice koje su udobne kao pijesak.
Imam par čak prilično zgodnih nogu.
I apsolutno sam oduševljena- a da ću se potresti što nemam neke cipele od ne znam koliko tisuća dolara?
Pa daj ljudi, kak vam nije žao da ste se inkarnirali u takve rezone/ bolje bit kokoš pa sve u 3 pizde materine.

Meni se moj život ne čini ni približno težak niti sjeban, čak iskreno ne kužim wtf.
Bilo je i ima i bit će, određenih težina.
Zato smo tu- Zemlja je poligon iskustava.
Svi imamo svoj ćup meda, i ćup dreka.

Kukati oko toga nema smisla, uzmeš žlicu i dereš
Kad je med na redu, e onda produži užitak, tantra.
Kad je drek, jebešmumater, zažmiri i izdrži.

Jedino nemoj sebe žaliti.
Došao si na svijet iskusiti.
Nemoj se zatvoriti u sigurnosti, motononije, zaglupljivanja, nemoj se svesti na hranitelja mačke, niti sebe varati da je postignuće kad te neka firma prevesla kao pušača i uvali ti krpu tekstila za par soma eura.
Tu smo da mislimo, osjećamo, riskiramo, volimo, ludujemo, tugujemo.
Najviše što možemo jest- biti.

Pa jebeš ga, ako je već tako, žališ li me što sam se zajebala ili ti je drago da sam pokušala, u svakom trenu, all in?
Meni se čini da mi nemirni dobijemo u nagradnom paketu, ponešto umora i neki neobično melemast mir.
"Što god je da je, borila sam se".
Nekad izgubila, nekad pobijedila.

Ali nikad nisam čuvala koljena od krasti niti me brinulo vide li mi se gaće dok se penjem na drvo- tu je poneki ožiljak, ali iz godine u godinu jela sam najbolje trešnje...
Nikad samo one koje se lako dohvati.
I nosila sam trešnje kao naušnice, i pljuckala koštice, i gutala ih, i zaista uživala.
I kad bih pala, opet bih se popela.
Jer tu je trešnja- nije da se gleda, nije da se o njoj misli, nego je da se obere.
I nikad ne zaboravimo važnost da se duple stave na uši, bez tog ništa nisi napravio...igrajmo se i allegro vivace!

Uvijek sam imala i imam soft spot za stare ljude.
Smeta mi odnos društvu prema starim ljudima kao smetnjama po tramvajima i doktorima.
Da, znaju biti naporni i spori i sve to/ ali naporni smo svi- i neodgojena djeca, i ufurani fakeri, i mi od 40tak godina...
I jasno je da među starim ljudima ima đubradi i da nitko ne treba misliti da su sijede vlasi po sebi lovorov vijenac- neki su ljudi cijeli život kurcu pjesmu svirali, bili loši i glupi, bez kapaciteta- takvi su i ostali samo izboraniji i s lošijim organima.
Ipak, puno je pozitivnih ljudi pa tako i u ovoj dobnoj skupini.

Imam nagon da prema starim ljudima pokažem poštovanje.
Kad vidim babu sa sjebanim rukama i kukovima, uvijek se pitam koliko je iza te estetske ružnoće ustvari rada, trpljenja, rađanja.
Koliko je puta u ratnim periodima napravila ručak ni iz čega.
Što je podnijela na ovom Balkanu u vremenima kad je sramota bila izboriti se, što je možda progutala.
Na pamet mi padne da je ne tako mnogo generacija prije nas, djecu sahranjivalo zbog toga što nije bilo- penicilina.
Užasno me ražalosti kad penzići imaju prastare cipele, a mlatila bih političare kad vidim štap u vrećici s plastičnim bocama- ali malo većim štapom.

Nekad mislim da je moj život hardcore, ali zamišljam što su ti ljudi sve prošli, i to u vremenima kad su ljudi imali dužnosti i kad je život bio puno više, nego danas debeli invalidi na Mekdonaldsu i narescima; šetači debilnih pasa koji su velika ljubav (ne daj mu koji dan jesti i pašče će te pokušati pojesti, bolesnici i vaše "curice i dečki"), kad je postojalo jedno časno nastojanje, bez prečica i pomagala, kad se veš prao na ruke, a juhe nisu bile otrov iz vrećica.

Danas sam, idući na plac, sekundu sjela na klupicu da otpišem neku poruku.
Dolazi zaista star djed, i kulturno pita smeta li mi da sjedne jer se pretoplio jutros a sad mu je vruće.
Nosio je nekoliko ruža, kaže da mu je kćeri danas rođendan.

Odmah sam odložila mobitel i nekoliko minuta mu se posvetila.
Zaželjela sam lijep rođendan, rekla da je rana jesen baš lijepo vrijeme za roditi se.
I sama sam se požalila na svoju sivu dolčevitu kojoj sam do ramena zasukala rukave.
Čovjek je možda načitan, toliko se fino izražavao, da sam i sama potrudila se govoriti književno i bez gangsta fraza.
Nakon nekoliko minuta, možda 3, poželjela sam mu lijep dan i zahvalila na ugodnom razgovoru.

Ne tako davno, ovog ljeta, bila je neka užasna situacija gdje sam u pola 4 ujutro išla pješice nakon jedne bolne situacije meni bliske osobe.
Sjebana sam hodala i negdje na kvartu Prečko, ususret mi je išao sitni mršavi stari čovjek, vukao je boce za sobom.
Više od neke nelagode, kažem mu -Dobra večer, kako ste.
Odgovorio mi je toliko lijepim, moćnim, dubokim glasom, besprijekorno:
DOBRA VEČER, MLADA DAMO, HVALA VAM NA POZDRAVU KOJEG UZVRAĆAM.
DOBRO SAM, DUGO ME TO NISU PITALI.
BOG VAS BLAGOSLOVIO.

Pošto mi je tad bilo teško, shvatila sam ga anđelom a to je i bio za mene u tom trenutku.
Rasplakala sam se, rekla mu hvala i vas, i pošto sam u bauljanju uštedjela na taksiju tutnula sam mu 10e zgužvanih iz džepa.
Nije želio primiti ih, ali sam mu ih bubnula u džep košulje i onak sjebana pobjegla.
Ja sam mu možda sačuvala koji stari teški korak, ali on je meni svojim neočekivanim baritonom dao blagoslov.
Upalio je, draga mi osoba vrlo je brzo izašla iz bolnice.

Puno je mudrosti, intuicije i dobre namjere u našim starim ljudima.

Osobno, jedan od najljepših komplimenata mi je kumin, "ovako mi je bilo kod bake", kad se najela toplog domaćeg jela i domaćeg kukuruznog kruha, pa legla u uštirkano.
Kao blago čuvam stare knjige svog pok.svekra doktora.
Najljepša sam si kad stavim stari broš pok.svekrve, a ne kad pokušavam biti kao starleta striptizeta ili što je to već.
Nerado se odvajam od starog drvenog namještaja kakvog više i ne proizvode.
Čuvam i koristim ručne radove, sve je u čipkicama, svi gobleni uokvireni.
Kavu pijem iz prastarog kičastog seta.
Baš svjesno nastojim tako- i kao prelijepost života dođu mi razgovori s takvim finim starim ljudima koji se, također, bojim se, više ne proizvode.

Ah, što bi moji bake i djedovi rekli, da vide kako to danas ide.
Pa se nadam da bi me i pohvalili da vide da u nedjelju ujutro pristavim juhu, da cjepam drva, da se trudim oko djece, da pišem olovkama koje se šilje, da mi je dovoljna plava Nivea i da zapravo žalim što je svijet otišao u nekom vulgarnom, pustom pravcu.
Ne i moj svijet, obećavam.
Uzor će mi uvijek biti ljudi koji "znaju što je cukar, a što sol", a ne krembili današnjice.
Na RTLu je upravo neka emisija s mladim kurvarima i droljama- nitko ne zna suvislu misao izgovoriti, usta kao pičke, muškarci kao pičke...
Šetači pasa, imbecili, skupljači govana, tromi pušači kurca za ekranima, self love psihopati, narcisoidne bene koje ti je žao vidjeti, potrošači totalnih pizdarija i plastične krame, gutači priručnika kako živjeti, šrot na šrotu...

A onda se sjetim svoje babe s Korduna kako se smijala i vukovima.
Ili smočnice i bašče ličke babe o kojoj i danas pričaju.
Svojih djedova real badass fakera, jedan je od rada imao duplu kičmu, drugi je bio glavni policajac zajeban a mekog srca.
Pa pomislim na prelijepog svekra koji je iz malog sela postao šef bolnice, pa mu poljubim spomenice i čuvam njegov zubarski alat.
I prikačim broš svoje svekrve, koja je bila inženjer kemije, pa ipak nijedan joj posao nije bio ispod časti već se ponosila da ima svoje kokoši, i vrijednim je rukama plela, radila džemove...

Da, moji uzori su takvi ljudi.
S nježnošću štirkam stari hekleraj, namjerno izaberem haljinu kakva bi se nosila prije više nego sad, i kompliment mi je samo takav kad mi kažu da je nešto bapski.
Ne možete mi ljepšu stvar reći, nego da vas podsjećam na svoju ili nečiju baku.

Danas sam se našla u ekipi iz osnovne škole.
Bilo je tu izlaganje jedne cure koja se još ljuti na neke dečke koji su je zajebavali.
Definitivno ta cura nikad pa ni sad nije djelovala osobito inteligentno, pa ipak iznenadila me strast, škrgutanje zubima...

Ja se smatram vrlo temperamentnom i osjećajnom.
Uvijek sam htjela biti više cool ali ništa od tog/ nemoš protiv jačeg.
Posebno kad su odnosi u pitanju, stvarno se trudim triput mjeriti a onda sjeći.
Iako u trenutku mogu reći nešto, istina je da dobro i dugo razmišljam o svakom biću koje je dio mog života i da sam sklona dosta se pa i previše pomučiti kako bih ipak priznala i svoju grešku, ponudila pomirenja, iskreno priznala čime sam doprinosila problemu itd.
Emotivno doživljavam ljude, i čak sam sklona izaći iz zona svog komfora, poneki put pregaziti princip i uvjerenje

Međutim, nejasna su mi zlopamtila.
Kod mene se događa ovako- uzmimo da postoji xy osoba s kojom nisam uspjela odnos reparirati, sačuvati, ostvariti.
Kod mene se definitivno dogodi patnja u nekom obimu, naravno ovisno o tome koliko mi je osoba bila bitna, kakva je priroda i povijest naših interakcija.
Jer svako biće smatram važnim.
Ali...

Pregorim to na visokim temperaturama, nebitno traje li moja patnja dva dana, mjesec dana, ima li tupe nelagode ili čak suza.
To se odvrti i onda je- sterilno.
Jednostavno me osoba ne zanima, ispadne mi iz fokusa nekako prirodno, dogodi se "smjena straže" jer taj odnos prihvatim kao neuspio, dakle irelevantan, dakle kao takav nepostojeći.

Nikaddddd nisam uspjela odglumiti da mi nije stalo.
Ja bih na guzicu propjevala, da li prijateljici, da li dečku, da mi fali.
Nikad nisam znala ostati dužna, sukobljavala bih se, jasno iznosila mišljenja, ako se radi o sukobu.

A to da nakon više desetljeća zamjeram i ratujem s imaginarnim muhama?
Taj dio ne shvaćam.
Ja u neki period sažmem sve što mi je na duši, bilo da se radi o gadnom ratu ili o tome da pijučem razloge zašto želim nekog da mi ostane u životu. Ako su ishodi protivni mojim željama, otpatim što imam.
Bude relativno brzo i intenzivno- i zaista mi bude krivo za sve što je bilo i što je eventualno moglo biti... ali kad proces završi- to je to.

Vjerovali ili ne, ja nikad u google nisam ukucala čak ni čovjeka s kojim imam dijete, nakon što je sagorjela posljednja emocija prema njemu. Pazite- nijednom, preko desetljeća. Je li živ, mrtav- pojma nemam, ne zanima me.
Taj čovjek kao da se dogodio u nekom pradavnom životu, do mjere da sebe samu evo sad pitam je li to s moje strane uopće normalno.
Čak mislim da jest- živjeti u prošlostima i budućnostima jednostavno je priglupo- uvijek te sadašnjost sasvim dovoljno okupira.

Tako da meni nije jasno što znači biti zlopamtilo.
Kako imati strasti prema ljudima s kojima nemaš ništa.
Zaista dam sve od sebe da, ako tako smatram, izložim svoju želju da mi netko bude u životu.
Dam sve od sebe isto tako da budem efikasna u ružnim stvarima ako smatram da je potrebno.
Ali kad se stvar finalizira- nemam emocije ni interese prema nekome tko naprosto nije aktualan.
Uvijek u životu nađem sasvim dovoljno materijala za emocije.
U prošlim i završenim odnosima ih ne uspijem naći ni grama- to ostaje sterilno na programu visokih emotivnih temperatura.

Ne znam što bih ti rekla.

Ne podnosim te tipove korektne tipa Senf.
On je tak dragi dečko ali fak...

Ne podnosim narkomane, alkoholičare i tih nekih Jockera mi je pun kurac.
Jednostavno ne želim više drame, čudake, bauljanje po hrpi đubra za grumen zlata, "on je dobar u duši".
Boli me kurac za neshvaćene poete, nisam Batman, ajde me zajebi.

Nije mi bitno da je bogat, radije žgance u smijehu nego ilegalne prstace da kolutam očima.

Mora znati pokositi.
Di se ide za gume i ta sranja.
Ne znam iskreno, ne da mi se to.
A nekak mi se i da, ustvari.

Možda je idealan za mene Vili Beroš.
Taj tip ima ono nešto.
Malo je lezbijski bit solo zadugo, trebam možda nekaj poduzet al stvarno nemam ideju.
Ja bih izašla na dejt s nekim ali kad ste totalni kreteni i ne palite me.

Vili Beroš i ja bismo zatancali na Zrinjevcu i hranila bih tog praščića kesten pireom.
Kad bi se zagrcnuo svima bi bio crven kao paprika ali meni crven kao srce

Pa ja ću ti biti iskrena.
Imati djecu je idealan način za uzurpirati si vrijeme, energiju i prostor koji bi inače mogao potrošiti na to da robuješ nekom šefu, putuješ, jebuckaš se s pogrešnim ljudima metaforički i doslovno, da pratiš wagging tails...
U balkanskom smislu, da na miru pratiš tekme i jedeš burek.
U filmskoj Sex and the city, da imaš Manolo Blahnik šuze, koktel s još 3 alkoholičarke i tucanje ili Mr.Biga.

Postoje i ljudi koji naprave odlične umjetničke karijere kao Josipa Lisac.
Postoje ljudi koji su značajni svojom dobrotom i kvalitetama posve neovisno o imanju-nemanju djece.

Moja ex kolegica je s 44 imala slomove živaca. Doslovno je plakala pred nama i učenicima što neće imati djece.
Ne ulazim u problematiku oko toga, što je dovelo do tog da nema ako je htjela, i ne pada mi na pamet zadirati u razloge.
Napomenula bih samo da ako želiš djecu, za to postoji biološki raspon vremena, zna se da se ne prave od glinamola, trebalo bi možda i muškarce gledati kao potrebne za to i nemati stav čekanja princa Japana.

Ali... nakon 2-3 tjedna evo nje pomirene i euforične.
"BAŠ ME BRIGA ŠTO SE NISAM RAZMNOŽILA!" pa teorija o tome kak to u današnjem svijetu nema ionako smisla (btw slažem se da ova vremena nimalo ne olakšavaju- da je primjerenije imati psa ili mačku, i ne čudim se što mnogi tako odluče).
Potencirala je izraz razmnožila, grizla sam se za jezik ali onda sam joj rekla:
"Sereš. Razmnožavaju se dagnje, ovo o čem pričaš ipak se zove majčinstvo, i priličan je životni i emotivni put".
Evo je opet u suzama, ali nisam je tješila- zamolila sam je da bude obazriva pred ljudima čije roditeljstvo je gadno svoditi na razmnožavanje, i podržao me kolega koji se netom vratio iz dječje bolnice.

Ja ne bih nikom nametala životni stil.
Za mene je važno i najvažnije, i ništa mi ne može zamijeniti, kad vidim svoju djecu da rastu.
Specifičnost mog materinstva, samohranost, ne umanjuje mi doživljaj, mada jesam svjesnija težina i odricanja.
Puno je tu filmskih scena bilo, i to ne komedije.
I odgovorno tvrdim da nitko, od poslodavaca do "sustava" nije osobito razumijevao, niti sam uostalom tražila.
Ali stav "jebala si se pa izvoli" je prešutan i utkan...
Ja sam ga čak prihvatila kao legitiman- što bi mene tko tetošio kad prvenstva imaju lažni branitelji, što da ja kukam kad moj susjed invalid nema rampe, ova država je shit i to sam shvatila davno a nedavno sam je i tužila.

Uvijek sam uživala i uživam u svojoj djeci.
Da, nekad je teško a čak se nekad čini i uzaludno.
To su trenuci.
Šira slika je- moja ljubav nekom doista vrijedi.
Tu nema drkanja u prazno.

Nikom ne bih preporučila ni boju kose a kamoli životne izbore.
To su individualne varijable i jednadžbe.
Ja mogu reći jedino osobno- ako se već od nečeg čovjek mora umoriti, ne naspavati, odreći se lijepog džempera, ispasti iz ekipe ili štosa... drago mi je što imam zašto.
Nema karijere, jebačina, show programa ni egzotičnih destinacija koje bi - za mene- imale približan značaj i osjećaj da činim sa sobom pravu stvar.

Ne bih obezvrijedila ni drugačije perspektive, niti tajila svoju.
Ja sam mogla dalje odskočiti u nekim stvarima, imati ravniji trbuh i proći više.
No, radije bih u prostoriju, s 44 godine kao kolegica, uskočila kukajući o stvarima koje se uvijek stignu.
Ja sam zadovoljna, i životu zahvalna.

Gledajući toliko vršnjaka koji se bore s depresijama - ne od težina nego od besmisla- koje ni "jebo sam" ni pas ni mačka ni dva ddci silikona u ćubi ni visoko priznanje poslušnog ropstva firmi... nisu usrećili...
Ja se uvijek vratim na to da treba živjeti prirodno i da je prirodan život odgovor na puno pitanja i dilema.
Što bi rekla moja baba, ti kako Bog zapovida, pa Bogu u ruke.

Mislim da je to sve što znam reći, a nadam se da nikog nisam uvrijedila niti na trenutak ispala nadmena.
Još jednom podvlačim- sve je to individualno.
Nema nijednog načina u životu, da dobiješ sve i da nema cijene.
Netko će odličnim shoppingom smatrati kivi, netko juneći but, to je zaista sve ok.
Sve dok u tanjuru imaš svoj izbor, i ne izruguješ tuđi.

Moj izbor definitivno nije kivi, i radim u svojoj teći najbolje što znam.

Kum i ja idemo na Gornji grad jesenja šetnja + pečeni kesteni + lagani javni peting Ernest Petry style

Zvjezdana Ladika, legendarna hrvatska kazališna redateljica i dramska pedagoginja, u starosti je imala izraženu kifozu (fiziološko zakrivljenje kralježnice), što se u narodu često naziva pogurenim leđima ili „grbom”.
Međutim, u svijetu kazališta i među stotinama djece koju je odgojila u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) i Maloj sceni, ta njezina fizička osobina nikada nije imala negativan prizvuk. Naprotiv, njezini su učenici često u sjećanjima isticali kako je ta njezina pogurenost izgledala kao da na leđima nosi golemo krilo mašte, vreću punu priča ili da se jednostavno cijelim tijelom nagnula prema djeci kako bi ih bolje čula, razumjela i unijela se u njihov kreativni svijet.

JESENJA RAPSODIJA

Godinama kum Tomislav vene
dok Lovorka kruži oko njegove sjene
hladna ko grobnica pogleda zlog
od sretnoga kuma napravila roba svog

Kad popije kavu Lovorka ga prati
Kamo ćeš kume i kad ćeš se vratit
Kad pogleda sunce ona spusti mrak
od njenoga glasa pobjegao bi vrag

Al jednoga jutra pojavih se ja
B glavom i bradom vesela sva
Pogledam kuma pa Lovorkin lik
otvorim ormar i začuje se klik

Lovorka se dere Tomislave moj
imam ti reći još problema sto
Kum vikne B zaključavaj taj kvar
nek svoje probleme ispriča u ormar

Lovorka u ormaru kum ide van
B mu je uz rame prekrasan dan
Lovorka u ormaru nek udara zid
kum više ne vene kum opet je živ

Krenusmo skupa kroz jesenski sjaj
mokro nam lišće pokazuje kraj
miriše zemlja na kestene dim
kum mi se smije ja hodam uz njim

Kiša nam klizi niz obraze vrele
mokre se kose na vjetru vesele
njegova ruka pronađe moj dlan
od jednog dodira zaplamti dan

Dlan preko dlana pa rame uz rame
sve manje prostora ostaje za drame
bok pokraj boka i pogled uz pogled
jesen je hladna al nama je nered

Kum šapne B ovo miriše na spas
ja kažem Kume tek počinje za nas
jer kiša se stiša a oblaci odu
sunce nam preko cijelog neba prosu dugu

Crvena žuta pa zelena plava
kumova ruka već ne miruje prava
privuče me bliže ja ne kažem ne
pod dugom je pravda najslađa tek

Tomislaveeee

Iz daljine se prolomi glas

Kum pita B čuješ li taj užas

Kažem mu Kume to vjetar se šali
pa mu se primaknem još pedalj mali

Tomislave vrati se moramo pričati

Kažem mu Kume samo me nastavi držati
nek Lovorka vodi svoj beskrajni spor
s kaputom i metlom zatvoren je zbor

Lovorka u ormaru nek udara zid
B ljubi kuma a kum opet živ
Lovorka u ormaru nek proklinje dan
mi ispod duge ostvarujemo plan

Njoj stara čizma i vuneni šal
nama mokra šuma i jesenski bal
njoj tri vješalice za vampirski pir
nama vreli dodiri sloboda i mir

Ona nek kaputu objašnjava sve
zašto je kriv i što nervira je
nek metli prigovara do pola tri
jer prvi put nitko ne sluša je živ

A kum se preporodi čovjek je nov
u oku mu nesta vampirski rov
obrazi gore a usne se smiju
dok moje se ruke uz njegove griju

Miriše kesten i mokar je put
Lovorka je bijesna a ormar je ljut
jesen nas skriva pod krošnjama tim
kum kaže B samo ostani uz mene tu s njim

Lovorka u ormaru B i kum van
ona grize kvaku mi grabimo dan
ona ljubi kapute i proklinje svijet
nama pod nogama jesenski cvijet

Lovorka u ormaru nek udara zid
što više se dere to kum više živ
što više zaziva Tomislave moj
to bliže sam kumu u zagrljaju svom

I tako bez mača bez krvi bez rata
pobijediše jedna brava i vrata
vampirska sila doživjela krah
a Tomislav konačno udahnu zrak

Još jednom iz kuće zalomi se glas

Tomislaveeee

Kum pogleda mene
ja pogledam njega
duga nad nama
a mokra je cesta

Pa prasnemo smijehom
nek čuje nas kraj

Ko te jebe Lovorka
ostaj nam zdrava
i daj

Jer nama je jesen
i mokar je lug
na usnama kiša
nad glavama luk

Na koži toplina
u grudima mir
a Lovorki ostaje
ormarski vampirski pir

I tako pod dugom
dok nestaje dan
B grli kuma
a kum više nije sam

Lovorka je luzer
to zna čak i vrag

A mi vrelim dodirom
odlazimo u mrak