Houdini

U život sam krenula s puno ideala i s velikom samouvjerenošću.
Mama kaže da sam se takva rodila i rado pokazuje nekoliko fotki mene gdje sam od najranije dobi sve samo ne slatka djevojčica (pljuge u ustima, nenormalne face i sl.)
Strastveno sam i mnogo voljela život, totalno optimističnog određenja.
Ne naivno, glupo i lišeno spoznaje. Ali apsolutno uvjerena u snagu dobra koje mijenja svijet.
I sama sam htjela biti dio tih priča.
Nisam sve u životu radila smjerno i kako treba, ali uvijek s naglaskom da "ono bitno" bude baš-baš kako treba.

Završila sam pomagačku znanost iz doista altruističkih nagona.
Preskočila sam svjesno i dobrovoljno fazu kad sam mogla zajebavati se žešće nego ikad, rodila sam bebu i preselila u sebi potpuno stranu vukojebinu zbog ljubavi.
Prionula sam poslovima domaćice u koje sam se razumjela koliko i Mara u krivi kurac.
Uglavnom, uskoro se pokazalo da život nije nužno tako jednostavan kako sam si odredila.

U svojim nastojanjima da "učinim pravu stvar", i iz ove zrelije perspektive mogu reći da sam imala dobre ideje i hrabrost da ih realiziram.
Namjere su bile više nego dobre, poštene.

------------------------------------------------------

Paljenje TV-a i čitanje novina i internetskih portala za mene je prošlost.
Ja to više ne radim, osim da gledam nakaradne i smiješne stvari tipa Ljubav je na selu, i porniće.
Bit ću iskrena: imam problem sa svijetom kakav jest.
Ne želim zvučati kao Heidi i netko van realiteta.
Ovo priznajem kao svoju slabost: meni se svijet kakav jest, to u što se pretvorio... zapravo, gadi.

Najviše mi smeta što suštinski ništa ne mogu promijeniti.
Trudim se biti dobra ljudima koji su u mojoj neposrednoj blizini.
Mislim da je to maksimum koji mogu učiniti.
Tu sam postala puno sposobnija nego prije 10-tak godina jer me majčinstvo dosta skresalo u prirodno povampirenom egu.

Svijet kao takav mi je ipak too much.
Shvatila sam da na njega nemam utjecaj, a psihički mi je nepodnošljivo pratiti sve te podatke o ratovima.
Najgore mi je kad me strefi neka odvratna vijest kakvim obiluju svi mediji (koje svjesno izbjegavam), a najužasnije mi je vidjeti članak o djeci i starim ljudima.

Ne staje to na člancima. Imam ozbiljne tegobe u svakodnevnom životu, sa stvarnošću kakva jest.
To roštanje po smeću.
Moja bivša profesorica kemije koja kupuje u Konzumu po 1 luk i 1 mrkvu sa "žutim" kovanicama.
Kad dođe malom jedan od frendova s potpuno sjebanim tenisicama koje su mu pritom i goleme.
O ovom kovidu i sranjima da ni ne pričam.

Objektivno, bez da uljepšavam ili da dodajem, razvila sam određenu subkliničku anksioznu crtu.
Temeljni strah od zapravo svega.
Nije mi prirodan i loše mi stoji, ali svejedno parazitira na meni i to ga "nepristajanje meni" suštinski ne poništava.
Kad krenem misliti o svijetu, osjetim tinjajuću tjeskobu.
Zajeb je što, iako nisam mudra, po određenju ipak misleće biće jesam.

------------------------------------------

Kad poizvršavam sve dnevne obaveze, moj "safe place" je krevet u kojem razmišljam o drugačijem životu.
U raznim kombinacijama, kulisama i životnim stilovima (od amiškog do eurojackpot stajla), naglasak je uvijek na tome da se- odmetnem od svijeta.
Na način koji ne uskraćuje slobodu u smislu institucije tipa zatvor ili psihijatrija.
Ali da ne budem član društva, izuzev onog dijela u kojem ja to želim biti, u kojem ima smisla.

Biti dio sustava... Jasno je što to znači. Ovo ne govorim "živozidaški" klošarski ("ja sam antikapitalist i protiv sistema a zapravo je stvar u tome da nisam uspio završiti osmi razred pa mi dobro došlo malo srat"), nego temeljeno na mom iskustvu gdje sam inicijalno pokazala i namjeru, i kapacitete da namjeru realiziram, da budem dobar član društva.
Sve, baš sve je unaprijed određeno.
Moja se pomagačka znanost, mimo moje volje, svodi na loš obrazovni sustav kojem nema lijeka. Vrlo suhoparno i obeshrabrujuće.
Ne znam kakav bih debil točno trebala biti da s cvjetićima u kosi namigujem novom danu, ako moram proći pored bar tri kante gdje stari ljudi roštaju u potrazi za PVC bocom.
Ne znam na kojim bih sve drogama trebala biti da u sebi proizvedem takav autizam samodostatnosti i imbecilnosti.

Nisam nihilist, predaleko je to od moje prirode.
Ali sam dokraja svjesna koliko je sve skupa zapravo jalovo i mizerno, u kontekstu stvarnosti koja jest.
Postoje oaze, a one se tiču univerzalnih vrijednosti. Pada mi na pamet priroda.
Eskapizam je postao mehanizam opstanka, što je debelo u suprotnosti sa postojanjem.
Uvijek govorim sebi: NIKAD početi s alkoholom i drogom, jer to bi za mene bilo pogubno, ja tu ne bih znala stati, moji se svjetonazori uveliko sadrže od potrebe da se bježi.
Ali ne da se pobjegne od istine, razuma i- djeteta.

------------------------------------------------------------------------

Ne otkrivam ja ovime toplu vodu.
Poznam dosta ljudi koji su zapravo odustali od civilizacije kakva jest, ali je robijaju jer je sustav zapravo takav da je sve uvjetovano novcem.
Ja teoretski mogu sutra odjebati posao i otići živjeti na selo bez struje i vode- ali postavlja se pitanje koliko je to izvedivo, fer i "normalno".
Suspregnem se u svojim instinktima i fantazijama, izuzev nekoliko minuta prije sna.

Nije poanta u tome što tad imam- već u tome od čega sam slobodna.
Slobodna od prizora deprimirajuće svakodnevice, terora virusa i potresa, muke tuđeg siromaštva koje je toliko rašireno da baš ništa ne bi značilo da imam ...šta god da mi daš.
Slobodna od sjebanih faca u javnom prijevozu, od toga da se apatija i beznađe uvuklo u facijalne ekspresije, u načine, u sve na što te život uputi- od šaltera u pošti do lošeg hrvatskog filma na telki.
Svuda se zapravo osjeća generalna sjebanost kojoj ne vidim lijeka ni pomoći.

------------------------------------------------------------------------

Deprimiranost i sarkazam je bio stil inteligentnih.
Ako si veseo i duhom razigran, u kontekstu naše stvarnosti si zapravo debil (i sam sebi).
Ovakvo postojanje upućuje na neku od strategija iz palete eskapizma.
Ovi lakše dostupni tiču se onog što manje-više svi koristimo, svak na svoj način.
Netko postane fanatik yoge, netko cuga, netko se zaglupljuje youtube glupostima, Ikea jastučićima ili paletama sjenila.
Više se ni ne izlazi, stvari postaju još izloženije, jasnije i pod jačim tlakom.
Suočeniji smo sa svime što jest, a i onim što nije.

---------------------------------------------------------------------------



Dekonstruiranje je inteligentan nagon nekog bivšeg vremena. Danas je suvišan. Iritantni pleonazmi.

Ne treba biti sarkastični genijalni filozof koji s okruglim naočalama govori finim riječima da je sve u kurcu.
To je stvarno postalo toliko jasno, da cinizam više ne postoji kao kategorija svjetonazora, to je sve skupa postalo doista deskriptivno i suviše jasno.

Genijalnost ovog doba nije više u tome da se svijet dekonstruira, ukazujući na elemente koji su zapravo sjebani.
Više ne postoji faktor intelektualnog skandala vezano za demistificiranje iluzija, utopija i mantri.
Genijalnost ovog doba tiče se načina da se odmetne od svijeta koji je već debelo prokazan i dokazan kao promašaj.

Izvesti houdinijevsku foru oslobađanja iz lanaca i vodenih spremnika.
Vrijeme je toliko raskrinkano od minimuma iluzije potrebnog za osmjeh, da je potrebno postati iluzionist- majstor trikova oslobađanja.

Uredi zapis

04.05.2021. u 1:13   |   Editirano: 04.05.2021. u 2:09   |   Komentari: 0

Ketogena

Na ketogenoj sam dijeti već nekoliko godina.
Nisam se puno udebljala, možda dvije, tri kile.
Svejedno, moja je volja i entuzijazam i dalje na 120%- problem je jedino što nikako da se dogodi dan da započnem.
Glavna je enigma počinje li se u ponedjeljak ili prvog, svi su ostali principi kristalno jasni.

Meni je sve toliko jasno, da se zapravo smatram ambasadoricom ketogene dijete.
Kad-tad će proraditi a onda nosim tange kao cura sa štange.
Taj dan se još nažalost i nepravdom nije dogodio, ali polako dušmani, nestat će vam osmjeh sa lica.

U životu imam tipa s kojim bludničim.
Traje to već neko vrijeme, ali suviše smo stari da bismo se nazivali curom i dečkom a ni do braka nam nije.
Reći da smo "partneri" zvuči kao da smo gay a nismo bogami. Svašta jesmo, ali pederi ipak ne.
Ne znam kako da ga nazovem, ali razumijete otprilike šta mislim.

Povremeno mu zakukam da nije romantičan a da bi mnogi visili s kruške samo da me imaju priliku pomilovati po ruci.
Da je bolje da iskaže romantiku ako misli zadržati moju naklonost i pravo na moju čednost.
Imao je rok do četvrtka ali to je sjebao. U subotu je došao i ipak se sjetio- održao je obećanje.

Vadi iz vreće metar domaće kobasice i tvrdi sir- keto hrana.
Priznao me u svom srcu kao kraljicu ketogene prehrane (i aerobika), koliko god da me stvarnost u tom čestitom nastojanju demantira i sabotira.

"Šta da ti nosim cvijeće, to ti se samo prevrne, smeta..."
Gotovo da su mi zasuzile oči. To je bila posve romantična gesta.
Danas nisam sjebala dijetu, nekako mi se učinilo da moj jebač ipak donekle vjeruje u mene i to mi je dalo odlučnost.
Evo, skoro 24 sata nisam pojela ni gram ugljikohidrata.

Još 300x tako i sjevnut će muf ispod minića, pa neka hapse.
Sude mi dušmani ali ne znaju da je istina voda duboka.

Kad mi poklone cvijeće, to je sasvim promašeno.
On je baš ubo do jaja.

Uredi zapis

04.05.2021. u 0:19   |   Komentari: 0

Poslije buđenja

"Teško se budim, a još teže prestajem da sanjam"- još jedna Đoletova super fora.
Potpisala bih se sitno i ja ispod ove, iako sam priučeni, zbrda-zdola, kampanjski priučen realist pritom.

Realna sam u pogledu spoznavanja posljedica.
Lakše je i bolje umiti se hladnom vodom pravovremeno.
Posljedice pretjeranih fantaziranja su pogubne- pogotovo za nas s nekakvim emotivnim hemofiličarskim genom.
Meni je doista trebalo da prebolim, bar ovo iskustvo koje je za mene tadašnju značilo "ovo je sve".
Ja to više nikad ne bih znala ponoviti: taj nivo ubjeđenosti, bezrezervnost, tu spremnost da se predam, da me uopće ne interesira alternativa niti plan B.
Zato što je iskreno bilo tako, meni je alternativa značila istinski očaj, osjećaj kao da i fizički imam nekakvu rupu u grudima, i zapravo jedina je sreća u cijeloj priči da sam imala uz sebe bebu- i da bebu ne interesira kak si kaj. :)

Dane sam dijelila, mislim da uspješno koliko se može, na "za bebu" i "za mene", gdje je "za bebu" bila klasika (mislim da neidealna, mislim da sam ponešto mogla i bolje... znam da se trudila jesam, i znam da ga obožavala jesam, i da sam svega bila dovoljno svjesna i shvaćala to dijete veličanstvenim... ali nisam ubjeđena da sam bila najbolja moguća i žao mi je... ali jesam davala svoj maksimum).
Dio "za mene" bio je izoliran od bebe (kad bi spavao, i uvijek sa zastorom i otvorenim mojim prozorom kao "da ne osjeti dark energije". Ništa ekstravagantno. Naprosto prejedanje, loše misli, cigarete i osjećaj da pojma nemam kuda sad da krenem.
Malo je tu od neke fiktivne drame i brijunskog spektakla pod zvijezdama.
Uz silu objektivnih razloga koji bi ionako bili hard i udvoje (Hrvatska kao takva, malo dijete), čak i udvoje u egzistencijalnoj riješenosti (čisto eto, roditeljstvo i nekakva organizacija), meni je najviše ipak otežavao taj osjećaj emotivne opustošenosti.

Ne zbog M kao takvog.
Zbog cijelog života kakvog sam zamislila da bi trebao biti.
Danas, u svakoj varijanti ljubavi, pa čak da mi se dogodi i "ljubav mog života" (jer svaka je dosad propala, znači da se ona prava zapravo još nije dogodila), ja bih se iz kakvog god salta na tlo dočekala spretnije.
Onako vratolomno se zaletjeti, ja danas više ne bih znala sve i da želim.
Sve i da najjače na svijetu zavolim, ja naprosto takvu gipkost više nemam.
Nije stvar ni u tome da sam si zabranila neki gimnastički element jer je vratoloman.
Naprosto, moje je "tijelo" postalo drugačije i takve elemente više ne izvodi.

Na životu je i meni da se vidi, ima li u tome dobra.
Slutim da bi moglo biti, barem ja osjećam, i ovako "sama za sebe", o partnerima i ljubavi neovisno.
Ima ljudi kojima stoji malo "patine", pogotovo ako su u ishodištu tasmanijska neman. :)
Ma dobro... Želim reći, završilo je to sve skupa dosta dobro, ali radilo se o krupnoj i kompletnoj reviziji meni najbitnijih postavki života. Sve se odvijalo korektno i bez zastoja (čak u nekom smislu uspješno), ali moj unutarnji svijet je bio u golemoj količini zaokupljen metaboliziranjem krupnog životnog zajeba.
Moja je ideja sretnog života tad bila gotovo u potpunosti izjednačena sa sretnim obiteljskim životom.
Onaj s kojim sam mislila biti, surfao je pučinama Hvara, a mene je uputio na "odvela si dite, sad se jebi kako znaš".
I jebala sam se kako sam znala, šta je je.

---------------------------------------------------------

Poanta je u tome da se čovjek s godinama promijeni.
Okvir priče postane širi, pojave se nova lica, novi događaji, nove uloge.
No, suviše sam tvrdoglava da bar ponešto ne prošvercam pored svih carinika i preko svake granice.

Ja sam razumjela, primila na znanje i ne govorim ovo da bih skratila prekoravanje strogog učitelja koji me uči da život nije igra. Ja nemam prekrižene prste iza leđa- ja sam doista naučila da izgleda isto a nešto je šećer a nešto sol.
Sve mi je jasno, koliko već čovjeku stvari mogu biti jasne.
Metakognitivno, sasvim solidno.

Ali nisam stvarima dopustila da odu sasvim u kurac i da mi ih život izobliči, izruga.
Kad je ta lijepa narukvica pukla, mogla sam se ponosno i gordo okrenuti na peti i ostaviti perlice da se kotrljaju kamo god.
Ja sam ipak kleknula i skupila sve koje sam mogla dobaviti- i nije me bilo briga što izgledam glupo, što sam malo smiješna i što to ne stignem za par sekundi.
Uzela sam si vrijeme da ih skupljam, u nezavidnoj pozi, i odlučila sam ih zadržati za sebe.

Nanižem li ili ne na neku novu nisku svoje perlice, o tom potom i kako bude neka bude.
Ali nisam ostavila svoje pravo na nekoj trogirskoj kali, već sam ih revno skupila pa u džep.
Nijednom cariniku nisam prijavila.
Nisam se dovela u poziciju da nemam svoje perle, već da moram naknadno kupiti jeftine i lažne.

Zadržala sam sve svoje perle, i one vrijede.
Nanizala ih na čvrstu i dobru nisku.
Ili ostale one takve, na hrpici, samo moje.

-------------------------------

Nikad nisam postala prezriva prema ljubavi, isključivati mogućnost da se ona dogodi.
Čak - da se dogodi drugačija nego što sam mislila da mora.
Nisam niti pošto-poto gledala da čim prije na makaršto nataknem svoje perle (i pičku, evo oprostite ali stvarno je dobro sjelo u rečenicu).

Stvar je u tome da mnogi ljudi kasnije nižu ali lažno, naknadno kupljeno, jeftino, zamjensko, rezervno.
Ja znam da imam svoje originalno koje jest.
Nanizala ili ostavila na hrpi u regalu života, meni je drago da ja to imam tako.

Ponešto mi se promijenilo, čak i mnogo.
Ali ponešto je ostalo isto. A kao, on zna šta je dišpet.
Ne, ne, to ja znam najbolje, tu sam profesorka.

Ljubav je ljubav. Žao mi je, svi vi koje sam odbila i koje ću odbiti.
Meni je to bistro i sad kao 17-godišnjakinji, očuvano s nezamjetnim ogrebotinama.
Ja sam se dugo guzila u nezavidnim pozama i uz podsmjehe prolaznika, da poberem svoje perle.
Nikad ih više ne bih stavila na tanki jeftini flaks.

Uredi zapis

03.05.2021. u 16:30   |   Komentari: 0

Mala moja vodin te do materine p**de

Imam dragu prijateljicu koja sa mnom dijeli horoskopski znak i povremeno si šibnemo neku "aries" foru ili sličicu.
Inače se nedavno udala i imala je prethodno užasno interesantan ljubavni život.
Ona je doslovno model, predivna je cura, za razliku od mene koja "špilam da sam ljepotica" (jao Tarzane).
Na dosta drugačije ali načelno negdje i slične fore- i ona i ja smo se lijepile na te narcisoidne strukture ličnosti.
Ona je bila s ledeno hladnim pilotom koji ju u biti nije jebao 2 promila; moj bivši muž je definitivno narcistički strukturiran.
Obojica su nam, svaki na svoj način, djelovali kao "zaštitnici".
Negdje je paradoksalno (i o tome smo mnogo govorile) da mi to zapravo tražimo.
A ne bi nam se na van reklo- meni kakva sam, ni njoj kakva je.
"Ovnice", baš negdje tipične svaka na svoj način.

Ja sam pritom "dupla" (imam i podznak), pa mi je jednom skrinala i poslala nešto što me potpuno opisuje:
"Imuna je na lokalne mangupe i plejboje, a mnogo joj veća opasnost prijeti od idealista".
Da.
Mene se uvijek moglo dobiti na priču "ja imam dušu"- zato su mi Dalmatinci s tim svojim basic folklorom uvijek bili fatalni.
Oni to tako otvoreno, razdrlje košulju, pokažu prsa, eno suza u oku, vodit će me do zvizda, "al ti nisi svisna kolko si lipa", "rodit ćeš mi dicu", "majke mi moje ja bi umra bez tebe".
-Ja sam to pušila 100%.
800%!

------------------------------------
Jer te priče o duši i ljubavi- to je jedino čeg sam se bojala da ne postoji.
Nije meni bilo ni do love ni do modiranja ni do putovanja, koliko do toga.
Duša, srce, prava ljubav- samo to!
A oni u svom folkloru, ajme, puni tih tema, na sve načine, u svim varijantama, eno i s galebom, i bez galeba, .....umeko i utvrdo, ugusto i uritko, i na sve moguće načine!
A mene to manta... Točno tamo gdje mi treba dati, da mi (ne pitam ja je li to "pravo"- tad još nisam znala da se i u to treba sumnjati!)
Točno tamo gdje sam žedna- e, to, to, "prava" ljubav, duša.

Moji nisu imali sretan brak- rekla bih da su se trpjeli donekle, "zbog djece". Bilo je tu i konflikata i sranja, iako su mimo te problematike kao roditelji bili prekrasni, i pojedinačno i u timu.
Ne bih rekla da me to toliko sjebalo, koliko mi dalo osnovu da budem prijemčiva za ljubav- baš tu ljubav, pravu.
Meni je kao budali šamar sjeo još onaj prvi Balaševićev CD, ne znam koliko je to zbog tih staraca koji se nisu nešto voljeli a koliko jer sam rođena takva, ali to je tema koja mi je sjedala kao nijedna druga.

Ja sam i studirala ovaj faks, za kojeg tvrdim da sam lako mogla i više, posve uvjerena u to da će mi prvo biti: brinuti o mužu i puno djece.
Nije trebalo puno mi pričati, a da bih ja povjerovala, u sve ono što mi je u kratkim crtama izložio stasiti Dalmatinac, koji je sve svoje propuste, greške i grije prezentirao upravo kao- "jer nisan ima pravu jubav".
Tko će ljubav da ti da, a tko drugi nego ja?
Sjećam se ja sebe s 24- nimalo glupa. Živahna, bistra, zainteresirana za štošta, sjajnih očiju, vižljasta i kratkokosa, nasmijana, brza!
Ali jedno njegovo "o pravoj jubavi" bilo je dovoljno da zastanem, širom otvorim oči i slušam ga kao da nitko osim njega ne postoji.
Jer je pipnuo u jedino što me stvarno ostalo brinuti o životu.
Jer je rekao baš ono što sam ja htjela da bude istina.
On će me vodit do zvizda, imat ćemo dicu, jubav, ....maslina je neobrana, Torcida je najaća... tak neš, te priče o morskoj ljubavi i južnjačkoj duši

------------------------------------------------------------------

Trebalo je proći vremena i iskustva (vrlo egzaktnog, vrlo konkretnog- ne bih vas opetovano i nadalje zamarala činjenicama oko toga), da bih uopće posumnjala u priču.
Meni je to zvučalo sve toliko dobro i logično i istinito, da sam prvo par godina nakon kraha prebirala da nađem svoju odvratnost koja nije uspijela prepoznati tu čistu jubav, i naći se na adekvatnoj frekvenciji.
Pojela sam parsto punih frižidera noću u suzama, razmišljajući je li moguće da sam ja nešto toliko tu krivo shvatila i propustila primijetiti.
Zašto nisam stavila jubav na prvo misto nego žugala.
Zašto sam "vitar gasila" njemu koji je samo tija surfati i voliti mene i dite (a jebiga sad što će biti s režijama i pelenama).

Stvarno me sjebalo.
Stvarno se poklopilo baš to, da popušim priču po mene fatalnu, na način na koji nijednu drugu popušila ne bih.
Ne bih (i nisam) ni mafijaša, ni glupana, ni štreberka, ni kvartovsku barabu...
(A palili su se onomad na mene baš, neću lagati, zračila sam kao mikrovalna).
Sa svime sam se ja time tako okretno zezala i podosta rugala, u maniri kakve vješte konobarice u kakvom malom mjestašcu nalik onima iz kojih i sama vučem korijene.
Imam ja dovoljno lukavog i seljački direktnog, da sam znala pecnuti po prstima one koji dosađuju.
I prozirne su mi bile gotovo sve fore, taman dovoljno da od njih napravim skeč i sprdnju.

Ali na Pravu Jubav...
Sve tako, s tom bilom košuljom, špicom masline i galebom što iznad nas klikće...
E, na to ne da nisam bila imuna, to je soj na kojeg sam ja padala kao na nijedan drugi.
Ne sumnjajući da je jedno pozirati, a drugo biti.
Ta sumnja dogodila se tek naknadno.

----------------------------------

Dugo mi je trebalo da shvatim da netko može fantastično odigrati neke elemente iz teme čega plemenitoga- a ne biti plemenit.
I da nisam nužno bila svjesno prevarena i namjerno preveslana: on je odigrao, vrlo vjerojatno dokraja uvjeren, onaj dio koji mu je bio unutar domašaja.
Za pravu priču o pravim stvarima, bio je limitiran.

Postojat će, ili postoji, neka koja neće imati potrebu zagristi medaljon, kvrcnuti o kamenčić ili kuckati je li zvuk šupalj.
Ja jesam.
Ja sam željela znati kakva je to ljubav ako je zapravo svejedno jesmo li sigurni, zaštićeni, jesmo li u redu...
(Postoji li makar nastojanje?)
Ja sam željela znati kradem li ja vitar onom koji surfa, ili taj koji surfa (i ne jebe ga ništa) krade vitar u leđa za naše dijete?

Danas me priča o pravoj jubavi s razdrljenom košuljom na hajdučkim prsima ne obara s nogu.
Puno me više gane da mi povuče majicu prema bubrezima.
Nemoj me brale vodit do zvizda, jebala ti zvizda majku...

Ja sam najzad kucnula o površinu za mene pogubnog, a dobrano i prokurvanog tipično dalmatinskog ljubavnog folklora, i čula zvuk toliko šupalj da više ni klapsku pjesmu ne mogu poslušati bez da je isprdam.
Radi se o tome da sam naletjela na lika koji je sjajno pozirao, a ja nisam imala potrebu preispitivati, jer sam vjerovala da smo svi dovoljno hrabri da budemo ono što jesmo.
Da možemo: biti dobri i biti loši. Ali poziranje? Čemu?

Stvar je u tome da ne. Nismo svi hrabri da budemo ono što doista jesmo.
Mnogi poziraju.
Ono što je najgore: među tima koji poziraju, neki nisu ni svjesni da to čine.
Ne propitkuju svoje kapacitete, svoje stvarne spremnosti, svoje limite.

Kad kaže "vodit ću te do zvizda", on to vjeruje. Pusti što će te na pregled kukića za dijete voditi netko drugi (usred Trogira u kojem nemaš nikoga) jer se Tjovik izbija ka maca.
On te neće voditi na pregled kukića možda.
Ali do zvizda... E, mala moja... Lipo je, lipo!

----------------------------------------

Ja bih danas sa zanimanjem počula onog koji će me odvesti do Perkovčeve ako me zaboli zub u nezgodno doba, radije nego ove kozmonaute... Više vridi moja zlatna pizda nego Ajduk i tvoja nesritna zvizda!

Uredi zapis

03.05.2021. u 12:53   |   Editirano: 03.05.2021. u 14:45   |   Komentari: 0

@Kruno- o (hiro)vitom Japancu

Ajoj... Radi ti se o sljedećem...

Dakle, lik koji mi se tu nabacivao na Iskrici dosta dugo i dosta temeljito. Neću lagati, s određenom dozom inteligencije i umiljatosti koja je znala prijati, pogotovo u tom nekom razdoblju kad sam ovdje tek došla i bila emotivno zbrčkanija nego sada.
(U međuvremenu sam se s nekim činjenicama života pomirila, ponešto mi se proširila perspektiva, danas mi definitivno ne treba nijedna vrsta povlađivanja. Tad... Itekako mi je prijalo svakodnevno pročitati poneki hvalospjev na mene, moje tekstove, moju osobnost i sve što sam ovdje prezentirala. Istina, nisam lagala mnogo ako išta, ali virtualnost ima svoje prepreke i ograničenja- Hiroviti to nije uzeo u obzir a ja jesam- jednostavno se ne mogu "zapaliti" ni za koga dok ga ne vidim, ne opipam, ne omirišem.
Tako da meni spika Hirovitoga jest laskala, ali nije me i palila, nisam tu komunikaciju uzimala za bitan element svoga života, paralelno sam pisala po blogu što sam htjela- PA I O DRUGIM MUŠKARCIMA.

Nota bene: Hiroviti je također pisao blog O DRUGIM ISKRIČARKAMA. Taj blog je sadržavao takvu količinu mržnje i frustracije, da je najzad baniran i izbrisan. Ne želim iznositi čudne detalje o Hirovitom, ali tad su mi neke stvari kliknule i sjele na mjesto- vidjevši s koliko mržljive strasti piše o nepoznatim ženama, shvatila sam da ipak postoji razlog zašto tako fin, inteligentan čovjek broji sveukupno dvije seksualne partnerice u svom pedesetineštogodišnjem životu. Blog je stvarno imao jednu dark vibru.

Ja se s Hirovitim ni bez bloga nisam mislila naći. Jednostavno nisam osjetila tu neku sukladnost energija, da sad ne zvučim ezoterijski ili u nekom astro điru. Naprosto osjetiš kad s nekim "klikaš", kad je komunikacija zanimljiva igra ili idealno- donekle ravnopravna klackalica. Ja u tom momentu poželim upoznati nekog odavde i to se dogodilo tek nekoliko puta. Ne znam da li nešto krivo shvaćam, ali ne ocjenjujem da sam OBAVEZNA naći se s nekim zato što to želi taj netko, smatram da želja mora biti obostrana. Krhke, labilne i potencijalno patologijom sjebane ličnosti, u tom "odbijanju" bivaju lansirane u orbitu hejta, neprijateljske propagande i općenito nekakvog ludila.


----------------------------------------
Tako nam je s Tarzanom, tako je evo i s Hirovitim.
Hiroviti je prso ko staklo kad je shvatio da se ja actually ne mislim naći s njim i štoviše da se paralelno uz prepiske s njime ja i jesam našla s dva, tri tipa odavde. Ludilo je imalo par stupnjeva.

Na trenutnom stupnju kontaktira Krunu i tko zna što (nebitno) sere o meni. Kad je srao dvijema blogericama odavde, one su mi to javile, a ja sam mu mirno i elegantno javila da je odsad na blocku jer mi pričinjava nelagodu ljubazno odgovarati na poruke (iako prijateljski), nekom tko o meni sere. To mu je teško palo, ali završio je na blocku, uz moju impresiju da je lik malo friki i spuki.

Tom je stupnju prethodilo pisanje otvorenih pisama po blogu gdje me "raskrinkava" kao hibristofiličarku.

Na prvom stupnju ludila, ljubaznim me i dugačkim mailovima upućivao na to da sam hibristofilična- ne puko naklapajući nego dajući mi kao reference vrhunske radove sjajnih istraživača o hibristofiliji i evolucijskoj psihologiji generalno (velik dio naše komunikacije jest bio inteligentan i to mi se sviđalo, volim te teme a i neskromno priznajem da sam dosta i obrazovana na tu temu, što kroz formalno obrazovanje, što kroz osobne interese).

---------------------------------------

Pokušao me uvjeriti da sam hibristofilična- jer po tekstovima je shvatio da ja cijenim nekakav "tip muškarca", a koji je dijametralno suprotan njemu. Ja njega, smatrao je, ne bih mogla zavoljeti jer je nižega rasta, radi za 3-4 soma kuna, nježan je, imao je tek dvije seksualne partnerice, zbunjen je i introvertiran.
Ja volim, smatrao je, zapravo špiljske idiote, takoreći jedva čekam da me kakav dobro istambura, da mi napravi još koje dijete i ostavi me uplakanu u špilji, to je ono što ja volim, to je ono čemu stremim.

Pokušala sam mu objasniti da to što mi se sličan scenarij dogodio, ne znači da je to bilo ostvarenje mojih želja.
Donekle je, i u najvećem dijelu, produkt nedostatka informacija, određene lakovjernosti i pretjeranog optimizma karakterističnog za tu fazu života.
Bilo bi suludo pomišljati da sam ja baš striktno željela scenarij nasilja prema meni, nebrige za dijete itd.- da sam željela, zar bih otišla trčeći po trogirskom žbunju kao partizan?

Kako god da sam mu pokušavala objasniti (isto tako, gdjekad i znanstvenim člancima- zanimala me priča s njim i bio mi je interesantan sugovornik), ispipavajući kakav je lik, shvatila sam da je on baš vrlo uporan, nezdravo uporan, u tome da me ubijedi da sam hibristofiličarka.
U činjenici da ne "trzam" na njega kao muškarca, bilo mu je zgodnije i pogodnije reći da je to slijedom mog zajeba u glavi.
Ja, dakle, naprosto volim grubijane, ja sam mazohist, i evo me tu na Iskrici čekam jednog da me prebije, siluje, napumpa, ostavi da plačem- eto mošgajebat kad sam hibristofiličarka.

-------------------------------------------------------------

Poanta je u tome da je postalo smiješno i naporno objašnjavati što je hibristofilija.
Da svaku svoju rečenicu na blogu moram objašnjavati i braniti od te optužbe.
Da se na Hirovitog NE PALIM, ali ne zato što sam hibristofiličarka, nego jer se jbg ne palim.

Postalo je dosadno i lejm tumačiti mu da moj tip nije nasilna, poročna i demonska karikatura na temu muškarca- ali istinabog imam određen tip (koji nema veze s hibristofilijom), tip muškarca s kakvim bih se mogla osjećati bolje nego solo jer sebe poznajem dovoljno da mogu odrediti.... i eto, taj tip nije baš takav da bi odgovarao opisu Hirovitoga, kojem svakako nudim prijateljstvo...
I nudila sam, dok nije krenuo u ozbiljnija ludila- kraćenja svojih dana u olajavanjima i propagandama po blogovima gdje me milosrdno prikazuje kao hibristofiličarku, jer me rajca drugi tip muškarca no što je on.

I to je u biti u kratkim crtama to.
Ako nećeš svaki kurac kojim ti se maše u pozdrav, svakako nešto s tobom nije u redu ili si makar zla vještica i kučka.

Gospodin Hiroviti bi trebao naći mjeru, dok mu je nije našao sud, jer se broj dokaza o klevetanju diže.
Diže se i kurac mog dečka, neovisno o tome što neki čudak s neta pisucka u svojoj bijednoj dokolici, ljudima koje apsolutno boli briga za Brkatu Zmiju. Dajte deca, pa nisam vam ja Severina. Koji vam je kurac da sam vam ja u središtu intriga vječito, pa ja sam ženska full obična, jedem mesni doručak, na gaćama mi se iscufala ona guma, imam nos kao da se dogodila detonacija unutra... o čemu se priča, jebote stavilo me par pacijenata u žižu nekakvih internetskih intriga. Ispadam dežurna digitalna femme fatale za Tarzana i Hirovitog- jebate, ni kriva ni dužna sam meta za onaniste i šmrklje raznih sorti. Dajte mi se skinite s grbe, debili...

Tako da, što da kažem... Sviri kurcu prema suncu, sviri pizdi prema zvizdi... Meni ni iz džepa ni u džep, a takvim luzerima valjda dodaje boju u obraze. Ja sam dosta blijeda ali guzovi su mi još uvijek crveni od hard seksa- no to i dalje ne znači da sam hibristofilična. Ali nek nam se Hiroviti tako tješi.

(Ključno je: jebe se meni...)

Pjesma za sick likove: Link

Uredi zapis

03.05.2021. u 8:48   |   Editirano: 03.05.2021. u 9:15   |   Komentari: 0

Tema koju još uvijek nisam razriješila

Na puno sam si pitanja o životu uspjela odgovoriti- ne nužno do apsolutne istine i ispravnosti, ali do mjere koja mene zadovoljava i pruža mi temelj za samopercipiranu istinu i ispravnost.
Dio tih odgovora našla sam u susretu s drugim ljudima (pa i kroz greške), a dio u susretu sama sa sobom- pa i kroz lutanja (i blog je često bio dio, još od tinejdžerskih godina, mojih introspekcija i meditacija).

Nipošto ne tvrdim da sam mudra, ali raspolažem sa sustavom vrijednosti i stupnjem bistrine do mjere koja mi stvara osjećaj zadovoljavajuće sigurnosti u svoje odluke, opći način nošenja s izazovima života, pozicioniranje u odnosima i situacijama.

Nije uvijek savršeno, ali generalno je vođeno meni zadovoljavajućim nivoom nekih životnih principa i stavova, i rezultat bi bio taj da sam načelno zadovoljna svime što iz toga proizlazi, savjest uključujući.

Neću za sebe nikad reći da sam savršena, mudra i besprijekorna. Ali moja me narav i temeljitost uputila na to da neke misli razbistrim, dovoljno skromna da (prvo sebi) priznam i mogućnost zablude, dovoljno nemirne prirode da se ne nađem ni u dogmi ni u tuđoj uputi. I da o životu, ljudima i postojanju mislim, ne nužno da stanem uz bok Seneki i Marku Aureliju, ali da kroz život idem u onom ljudskom obličju koje mi (načelno) ne stvara muku.

-------------------------

Postoje ljudi kojima je vlastito obličje ipak muka.
Tema koju još uvijek nisam razriješila tiče se upravo tih ljudi- što s njima?

Nije nikakva tajna da postoje ljudi koji se muče sami sa sobom, pa u vlastitu muku nastoje kroz razne napad(aj)e uključiti i druge.
Netko će to nazvati psihičkim poremećajem, mentalnom bolešću, poremećajem ličnosti. Netko će u deskripciji ići u smjeru zlobe, zločestoće, pakosti. Netko će reći da se radi o jadnim i nesretnim ljudima.
Kako god to nazvali, prepoznaje se negativnost koju odašilju, stvaraju, a često i adresiraju na druge ljude oko sebe.

U svojoj muci, gube osjećaj za to ima li to smisla, je li pravedno, koliko prava polažu na to da se "nakače" na drugoga sa svojim tegobama.
Takva pitanja bi značila visoku svijest, aktivan i uspješan rad na samome sebi i kapacitet za rješavanje vlastitih problema- poanta "muke" o kojoj pričam u velikom dijelu je (i kao uzrok, i kao posljedica) baš u tome da ti ljudi tome nisu skloni i vični.
Oni idu kroz svijet s teretom sebe samih; a pitanja o opravdanosti i pravu da dio tereta vlastitog postojanja namijene drugome, nisu si kadri postaviti.
Ti su ljudi nasilnici, ili barem- nasilnici u pokušaji.

Nasilnik ne mora biti nabildani štemer s kvarta.
Može biti osoba s invaliditetom koja se ne može nositi sa svojim životom.
Bakutaner koji maltretira po blogu svojim mesijanskim sindromom i paketićima žući.
Nasilnici su često iz redova nesretnih ljudi koji imaju neku svoju priču i razlog.

Sretno biće, istinski sretno biće bez krupnih životnih dilema i krucijalnih okršaja na relaciji "ja vs. ja", oko sebe širi sreću.
To je potreba i nagon takvog bića.
Dakako, nasilnici su u pravilu iz redova nesretnih ljudi koji imaju neku svoju priču i razlog.

---------------------------------------------

Postavlja se pitanje - kako na njih reagirati?
Da je magičnog štapića, bilo bi lako- otklonili bi se svi oni zastoji u čovjeku, koji ga sprečavaju u tome da bude sretan, spokojan, pozitivan i, najjednostavnije rečeno, dobar.

Svijest o prirodi činjenice da su nasilni zapravo problematični ljudi (u pogledu odnosa njih samih sa sobom samima- a tek posljedično s ljudima oko sebe), upućuje na određenu samilost, sažaljenje i suosjećajnost.

S druge strane, imaš potrebu braniti svoj teritorij od nasrtaja evidentno poremećenih ljudi, ma koliko da su istodobno i nesretni i samilosti vrijedni.

U tome još uvijek nisam spretna.
Kadra sam postaviti ih na mjesto, ali ne na način da ih osnažim.
Toliko moćna još nisam- da istodobno opalim bubu koja mi zuji kraj uha, i uputim je da odleti na bolje mjesto.
Još uvijek nisam dovoljno vješta da bi me istinski zanimalo jesam li bubu opalila po ticalu i gdje završava nakon što je "čvrgnem" sebi iz vidokruga.

Ne mogu reći da mi to stvara neku patnju, ali svjesna sam da umijem biti gruba.
Svjesna sam i toga da ne volim bube, i da su takvi ljudi ništa drugo nego nametnici, ma koliko se trsili.
Nasilan čovjek je čovjek koji ima problem na relaciji samog sebe sa samim sobom; a sve ostalo je posljedica.

Žao mi jest, ali bube ne podnosim. Ne bojim ih se, ali me iritiraju.
Možda u funkciji daljnjeg sazrijevanja, uspijem iznaći način da ih od sebe mičem, upućujući ih ka cvjetnim livadama, radije nego kršeći ih i bacajući u kantu za smeće.
U mojoj svijesti, oni su zasad nepogrešivo tamo.
Možda postoji plemenitija perspektiva, ali trenutno mi nije dostupna.

Uredi zapis

27.04.2021. u 15:34   |   Editirano: 27.04.2021. u 15:40   |   Komentari: 0

Meija x Tarzan

Baš letim pogledom po aktualnim događanjima na blogu i uočavam jednu poveznicu između Meijinog i Tarzanovog gledišta.

Oboje pretpostavljaju da blog treba imati neki nivo.
Tarzan ga želi uspostaviti svojom dominacijom potentnog i snažnog mužjaka (jer u realnosti nije).
Meija želi mačje lukavo, provokativno i autoritetom svog intrigantnog kognitivnog aparata (jer u realnosti nije).

Oboje se smatraju onima koji će odrediti koji je nivo, a pritom će mjera biti- dakako, oni.
Tazi će govoriti o lažima i prevarama, Meija o starosjediocima i pravilima.
I oboje će ovdje pokušati utvrditi statuse koje im priroda nažalost nije dala.

Istumačeno im biti ne može (zbog iste ove škrtosti prirode u pogledu izraženih deficita).
Moraš ih pustiti da vjeruju da su važni- njima to znači. Pustite nam tigricu i alfa mužjaka da budu glavni.
Dajmo da (se) čuju!

Uredi zapis

27.04.2021. u 11:47   |   Komentari: 0

Opravdavanje

Ofc da je zapravo uzaludno objašnjavati svoje logike, mehanizme, načine, metode.
Isto je i s očekivanjem da to drugi čine zbog nas.
Opet, donekle je važna ta neka međusobna jasnoća, ako govorimo o međusobnostima.
O odnosima, čak ne nužno ni strašno intenzivnim niti određujućim.
Naprosto o tome da nemreš ko otok (ili...?)

Nije mi od osobite važnosti da budem jasna svakom kurcu koji hoda svijetom.
Šta me briga šta o meni misli tamo neka lijeva baba koja nema pametnijeg posla nego u svojoj ludoj tintari smišljati intrige o tome tko je kurva, tko lezba, tko musliman, tko kasiopejac,....
Neke kategorije bavljenja drugim ljudima smatram indikatorom jadnog života, donekle i poremećaja.
(Primjerice, kad te se nepoznati debil s neta koji te nije vidio niti će, patološki ulovi. Šta to govori? Pa da nije normalan, ni više ni manje).

Znači, meni se dijeli jasno kao ulje i voda, kategorija ljudi koji mi jesu relevantni, i koji mi nisu relevantni.
Teško je objasniti tu jasnoću i nije tajna da mnogima djelujem bahata, arogantna i distancirana (iako to zapravo ni najmanje nisam). Stvar je u tome da površno mogu sa svima (i tu sam prirodno srdačna i otvorena), ali da kod mene postoji taj neki moment od kojeg prisnost odbijam.
Ne jer smatram da sam "viša vrsta" ili neka realna arogancija- nego jer ne osjećam da treba.

Imam tu neku prirođenu okretnost s ljudima, ne zazirem, nemam predrasude, nađem se u čudnim društvima, to je donekle i dar i prokletstvo, ima i genijalnih i nezahvalnih posljedica- ali stvarno ne zazirem ni od doktora znanosti ni od kvartovskog alkića- meni su ljudi interesantni.

No, neki mi bivaju interesantni kao likovi, kao ideje- nemam potrebu svakog "pozvati k sebi".
S nekima će mi biti sasvim dovoljno "dodirnuti se" u nekom postojanju- s većinom.
Daleko je manji broj ljudi s kojima ću se, obostranim odabirom i životnim okolnostima, naći u onom što će se kroz vremenski period i zajednička iskustva počinje zvati odnosom.
Ja to "odnosa" ne priznajem prečice, instant-rješenja niti siljenja s jedne strane.
Za to je potrebno i vrijeme, i zajedničko, i obostrano.
Zato mi se ljudi dijele na ulje i vodu.
------------------------------------------


Ne mogu nikog siliti da me razumije više nego što me može ili čak želi razumjeti.
Moje je da sebi važnima pokušam objasniti.
Volim da me se pita o stvarima o kojima nije jasno.
Možda se doista radi o mojoj greški koje nisam svjesna.
Možda se radi o nečemu što namjerno tako radim, pa se mogu uvažiti dva različita gledišta.
Možda je doista riječ o nekom nesporazumu, ili nejasnoći za koju je potrebno samo malo promotriti iz više kuteva- možda jasnije bude i meni, i drugome.
Poanta je: pitaj me.
Pitaj me.
Ako si mi bitna osoba u životu, znaš da ću naći način, vrijeme i obzir.
Znaš da kod mene nisu potrebne velike najave, logični uvodi niti elaborati.
Znaš da se meni može fućnuti pod prozor, otići sa mnom u besciljnu šetnju ili vožnju, znaš da nisam netko kom se treba najavljivati i birati kićene izraze.
Znaš da ću ti otvoriti i u pidžami, ako si mi bitna osoba.
Znaš da nisam formalist niti netko tko zamjera iskrenost.
Naprotiv, puno veći problem imam s čudnim šutnjama, zagonetkama, zamjerkama koje se ne izriču a gnoje se i prerastaju u bolest odnosa.
Reci mi.

Ali ako imam nešto reći na tu temu, poslušaj i moje viđenje.
S tim imam trenutno problem.
Čini mi se da me, zbog neke svoje potrebe da sebi objasniš sebe, karikiraš i stavljaš u kategoriju u koju zaista ne pripadam.
Ja mogu pristati na dio u kojem je stvar humor ili skeč- bez potrebe da se tumači.
Ali ako mi dijagnosticiraš "M.J.Ličanku", moraš dopustiti da ti objasnim da je za ta tri kolača UKUPNO bilo potrebno pola sata.
Ako sam ti "Melanija Trump" onda mi ipak dopusti da ti objasnim o kakvoj stabilnosti muškarca ja pričam (i ako nije takav, da dokazano mogu sama...) Dopusti mi moje iskustvo koje me dovelo do te spoznaje, i nemoj to tako olako karikirati u priču o tome da želim Trumpa da me fura u migu i maže me kavijarom. Jer o tome se NE radi.
Dok je šala, može biti smiješno, pa bar ja volim debilan humor.
Ali ako me zajedničkim poznanicima predstavljaš kao žensku koja se degenerirala time da - neš ti- skuha jelo...
Ako me u svojim očima uopće vidiš takvu, a onda da bi sebe predstavila kao moj cool opozit i naokolo sereš o meni...
Ipak više nije smiješno, nego ozbiljno.
Ja time ne želim reći čak ni da ti imaš problem. Ali naš odnos ima problem.

------------------------------------------

Ja se ne želim opravdavati zbog stvari koje su meni nužne i elementarne za kvalitetu života.
Do mog je odgoja, ličnosti i POTREBE: ja ne mogu u prljavštini, dlakava i znajući da mi dijete živi na bijelom brašnu i aditivima.
Umjesto mene neće nitko- jasno je da ću tu potrebu morati ispuniti ja.
Ja ću: čistiti, kuhati i pobrinuti se da ne budem prljava.
Za mene (na stranu što i za većinu ljudi) to je potreba.
Ustupit ću realizaciji tih potreba mjesto u svom danu, postojanju.
Tu nema kompromisa.
Ako treba, preskočit ću druge stvari, ali ove neću.
Ne zadirem u tvoju potrebe: ti preskoči neke druge na ime ovih (pritom vodi računa o tome da ponešto jest odgovornost prema maloj i da su neke "seljačke" stvari naprosto poštene prema okolnostima u kojima smo obje).

Ne mogu ti dopustiti da od mene radiš karikaturu primitivne udavače koja od lonca dalje ne vidi, i sva je u trendovima, pomodarstvima i udovoljavanju muškarcima.
O čemu pričamo?

1. Da sam udavača, misliš li ti da je doista teško udati se? Hajde na stranu bilo koja moja kvaliteta, uzmimo da ih ni nemam. Pa živimo u tako jadnim vremenima da bi mi se "bilokakav" naprčio čisto da ne plaća podstanarstvo i da nije kod matere u nekom brdu tipa Dalmatinska Zagora. (Podsjeća te na nečiju situaciju?)

2. Da sam "bogata udavača"- pa ajmo mico biti iskreni... Sjećaš se ti, jer se dugo znamo, da je bilo i takvih situacija iz kojih bih (jer se evidentno nije dogodio nekakav osjećaj i fascinacija s moje strane) izlazila uvijek s istim komentarom: "a šta ti to vrijedi kad je s njim tako besmisleno/dosadno/loše/...."
I da me nikakav komad lima, kvadratura gajbe ili okolnost bogatog ćaće, nije stavljala u dileme.
Sjećaš se i toga da me u zaljubljenosti nije sprečavala ni činjenica da su neki bili bez kune u džepu, da mi sliku o njima nije rušilo ni ponešto nadrealno i s civilizacijskim kontekstom nespojivo, što si i sama gledala i komentirala.
I dok je diskutabilno kako sam u kojoj fazi svoje (ne)zrelosti spajala dojmove o tim tipovima- ono što je ostala konstanta: lim i kvadrati "per se" mene nikad nisu jebali, niti će.

3. Da sam stereotipna tuka koja se dotjeruje. Meni je ovo smiješno, pa jebote mene opominju ljudi... Stara, koji kurac pričamo, daj evo da ti brojkama izrazim. Moja garderoba kompletna (osim jakne) stane u 1 ruksak. Od tog realno nosim samo ono što mi je najudobnije, dakle skoro UVIJEK sam u istom (pa mama rođena mi je kupila neke odvratne bapske šminkerske krpe koje sam bacila najdublje u kofer neki jer ja to nemrem nositi). Meni brat govori "jebo te više taj vuk" kad me vidi u mojoj majici na vuka koju sam kupila par komada istih (nosi ih i mali al on po doma pretežno).
Pa jebote...
Ej, jutros sam upalila timer da vidim koliko će mi trebati vremena za KOMPLETNU ŠMINKU.
(Obrve, trepavice, siva linija uz oko, crveni ruž i obrub). Stara, 72 sec i to s parfemom. KOMPLETNA moja šminka.
Di je tu stereotip?
Pa je li moguće da ćeš me "osuditi" za bazičnu svakodnevnu higijenu, dnevno pranje kose, to što nisam pustila dlake i što... Jebote, jel ti mene osuđuješ što se opuštam u kadi?
Ili što suhu kožu namažem da mi bude ugodnije u njoj?
Gdje sam stereotip, u tome što koristim dezodorans?
Nota bene: moj mjesečni trošak za navedeno, tvoj nezaposleni muž popuši u 2 dana. To su dva dana po "dvi pakle bilog Marlbora".
I ti stvarno misliš da se ne vidi i ne osjeti da se pereš sodom bikarbonom? Nemoj me jebati s takvim minimalizmom, ajde sestro slatka, šampon za pola godine ti ta mrcina popuši u jednom danu.
Daj se zapitaj koja od nas dvije ima problem.

-----------------------------------------

Uopće nije stvar u tome da se oko svega moramo slagati.
Ali pridjevanja nekih negativnih obilježja mom životu, od strane osobe koja me karikira jer zapravo sa svojim životom ima problem, ne mogu doživjeti kao zdrav odnos.
Tim prije što to traje.

Za svoje greške (kojih imam sasvim dovoljno), ja mogu biti upitana i kritizirana.
Pokušat ću objasniti. Dogodit će se i situacija u kojoj zapravo ne mogu objasniti- u kojoj sam jbg podbacila u nečemu.
Tad ću se i ispričati. Ne ispričavam se osobito često, ali ako to učinim doista je iskreno i ima svoju težinu.
Nije nemoguće.

Ali ne mogu se ispričati za stvari za koje nisam kriva.
Nikad ne bih voljela zateći se u situaciji u kojoj me se tereti na bilo koji nepravedan način: recimo, karikiranjem mog života u smijeru nerazumne nepravednosti.
Ili, da me netko prozove zbog nečeg što je primjerice napravio moj član obitelji, zbog nekog grijeha mog starog ili tetke ili koga god.
Ili, da mi se sudi po nekoj šabloni primitivizma, mizoginije, nasilničkih i pokvarenih pretpostavki.
Ja odgovaram za SVOJ život, svoju ličnost potpisujem, svoje odabire, svoje načine.

Ne tražim da se navedeno kopira, da mu se divi i da se ne propitkuje.
Dapače, posebnu vrijednost u odnosima vidim ukoliko iz njih mogu nešto naučiti- postati više, bolje...
Konkretno, od tebe sam mogla naučiti baš puno- i nisam propustila.
Davala si mi uvide i mogućnosti, koje meni nisu kroz odgoj bili dostupni kao tebi.

U trenutku u kojem si prepoznala stvari koje ja imam usađeno a tebi su strane, nisi odlučila ponešto od toga (pre)uzeti, što uopće nije problem.
Ali jest problem, problem našeg odnosa, da si bez trunke humora i dijeleći s ljudima oko nas, mene počela predstavljati kao stereotipnu ženicu, "Mariju Jurić Ličanku", koja sina maže kavijarom (valjda je razmažen što je opran, što nije gladan, ne znam?), i škica Trumpa da je ušuška u svilu i kadifu.
Dok eto, neosvještena i nesposobna, valjda baš ništa u životu nisam napravila osim servilno obrijala pazuhe, primitivno oribala kadu poslije toga i, neoprostivo nazadno, u 15 minuta napravila biskvit s pekmezom.

Ja doista ne znam kako bih, da me nisi uputila na to koliko sam zapravo u odnosu na tebe bezvrijedna u svom skučenom postojanju, dok ti razočarana mnome, kao sokol letiš visoko po nebesima Istine: u teorijama zavjere, mužu koji popuši 60-tak kn dnevno, kćeri koja u pravilu hoda u onom što moj sin preraste, kojoj si objasnila da je božićna jelka za debile pa je plakala (i ne boj se- pamtit će ti to).
U svojim istinoljubivim i genijalnim visinama, ti s prezirom pogledaj na mene bijednu kojoj je domet Domestos i pileća juha, mene koja volim crveni ruž jer sam retardirana i čekam Trumpa jer što bih ja sama ikad (i jesam li išta?).
Ti pogledaj pa me požali što ne dokazujem dlakama svoju intelektualnu nadmoć.

Ali ne možemo svi biti genijalke kao ti. Ima nas koje ćemo nazadno i inferiorno zaključiti da se u pola sata tvoje posvećenosti novoj antivakserskoj teoriji i reptilima, stigne pristaviti ručak i pospremiti nadrealni džumbus.
Istina, možda sam u tih pola sata postala glupa i propustila informaciju da je Putin kasiopejac.
Ali u svom primitivizmu, moje dijete će pojesti kuhano, a ja ti ovo tipkam mirisava iz čistog stana (i osjećam se zadovoljno).

Nazadno, primitivno i glupo u odnosu na tvoje nove spoznaje o tome da je Kraljica Elizabeta kanibal.
Ali - zadovoljno.

Uredi zapis

26.04.2021. u 15:20   |   Komentari: 0

Još jedna svađa na istu temu

S kumom, navodno tvrdom feministicom, koja me s vremena na vrijeme prekori da bih trebala biti samosvjesnija.

Fakt 1: Ja nemam na grbi lika od pune 33 godine s 0 dana radnog staža, pravog-zdravog, kojem kupim 2 kutije biloga Marlbora a sebe perem sodom bikarbonom jer sam ko fol "minimalist".
U naponu ljubavi, strasti i svega onoga što se samo u dvadesetima može, ja sam slično iskustvo s "antikapitalistom koji svit razumi malo bolje ae" prekinula vrlo brzo, zgađena stavom "bude punac, asti al je lipi maestral za surfing".

Fakt 2: Istina, ovaj vikend smo mali i ja napravili 3 kolača (rolat s pekmezom, biskvit s malinama i vanilin-kiflice) jer smo imali goste. Svaki od tih kolača radili smo zajedno, sa zabavom, i sva tri su toliko jednostavna za napraviti da se to zaista ne može prevoditi u "robijanje za štednjakom"- bilo bi nepravedno prema ženama koje rade mađarice od 7 kora i sl. Ja to ne bih nikad. Ovo što je zajebancija, bih. Ja to volim iznjeti pred klince kad dođu igrati plejku, ili uostalom pred samu kumu kojoj to u biti bude i fino i drago, ali ipak isprati s kritikom da sam "Marija Jurić Ličanka" što god to značilo.

Fakt 3: Očigledno feminizam promatramo drugačije. Prvo i osnovno- mene nikakve ideje i citati ne interesiraju. Vodim se naprosto osjećajem pravednosti, pa ako se neko načelo preklapa s feminizmom, neka bude. Ideja kao takva me ne zanima, u biti nijedna ideja me ne zanima u smislu da bih gutala literaturu i pohađala tribine pa "nastojala primijeniti". Otići ću na stručni skup i to je maksimum intervencija koji prihvaćam u svoj sustav. Ja zapravo ne znam jesam li ja feministica, ali po skromnom znanju koje imam rekla bih da u biti ja jesam više nego ona.

------------------------------------------

Što je prijeporno? Neke moje izjave i načini.
Ja ću ih probati objasniti iz svoje perspektive.



1. Puna kupaona kozmetičkih proizvoda, brijanje nogu i pazuha, operacija nosa u najavi

Nos operirati moram jer je doista skašen- kad me lik pitao bih li ga mijenjala estetski normalno da sam rekla da bih. Pa jebemu mater šta je tu nazadno. Piše da je "bifidan i bulozan"- znači izgleda kao guzica. Da sam muško, isto bih voljela da mi nasred face nije baš guzica (mada Gerard Depardieu ... da ga jebeš, isfura ga!), KAD VEĆ PRIMAM ANESTEZIJU.

Što se tiče brijanja nogu i pazuha, kao i kozmetike- jebiga, ja sam 90% vremena bez trunke šminke a za te rituale, kupke, trljanja, pomade, buttere, kreme, ulja... Uvijek sam raspoložena. A zašto? Pa jer je to UGODNO. Ja to obožavam!
Da išta od toga boli i muči, ja to ne bih (primjer: fejlovi sa sportom- jebiga, odvratno mi je to...)

Dlakavost mi je nešto najgore, možemo diskutirati je li to naučen koncept, je li mi mozak ispran..: Ma moguće da i je, ali sad je kasno da se mijenjam. Nikad u životu nisam vidjela svoj dlakavi pazuh ili koliko su mi noge uopće dlakave- niti želim. Ne želim biti oslobođena na način da si uskraćujem higijenu i sve ono što meni pričinjava ugodu- to ne činim da ugodim društvu nego sebi. Nema tog kriznog vremena a da ja ne bih sebi napunila police svojim preparatima (pisala sam već- nema to veze s obijesti), i da ne bih na dnevnoj bazi našla vremena za svoje uranjanje u vodu i njegu.
Dakle- mimo toga- pa ja se gotovo nikad niti našminkam, niti me interesira odjeća, uvijek sam "underdressed", kosa je uvijek čista ali zapravo katastrofa jer ne znam ni rep niti me interesira... Jedino to što bih sutra preselila u spa resort trajno, jer sam apsolutno opsjednuta svim vrstama kupki, masaža, o pa tu sam uvijek u nekoj furki (trenutno kombinacija zeolitne kupke i ulja koštica marelice... ma ko krmača uživam u tome!)

Ako je feminizam da budem dlakava, smrdljiva i pokazujem stav znojem uljepljenim pazušnim dlakama- dajte radije da budem primitivna, evo stavite me na listu.

----------------------------

2. "Marija Jurić Ličanka"
Ja zaista ne nakuhavam. Kuham onoliko koliko je red, pri čemu o kompliciranim jelima koja se rade po 6-7 sati uopće pojma nemam. Znati napraviti normalan, suvisao ručak je po meni imperativ svakog tko se opredijeli imati dijete. Istina, sjećam se ja naših ljeta kad smo bile prezaokupljene svojim brijama da bismo danima jele kuhano. Sjećam se da smo danima živjele na kombinaciji dvopeka i čipsa uz Dulcolax kad nas zaštopa. Ali to smo bile mi.
Ja imam klinca u razvoju i osjećala bih se kao posljednje govno da ruča po pekarama.
Pored mene prave zdrave? Pa da moram na koljenima, skuhala bih i tad da mi on raste i za ono njegovo "mmmm!"
Zapravo, pošto nam često dolaze njegovi prijatelji, čije mame rade duže od mene, već me po nekim jelima znaju i meni je osjećaj kad se oni napraše dobre zdrave kuhane hrane...nešto najdraže.

Tako sam naučila od svoje mame, u usporedbi s kojom sam lošija (primjer: ona je peglala i štirkala- ja gotovo nikad ne peglam, međutim nepojmljivo mi je da je posteljina i odjeća neoprana, da se ne iskuhava i sl.)

Da ja drkam po netu tražeći teorije zavjere, a djetetu dam paštu s kiselim vrhnjem (kumin specijalitet) ili "male slance"... Gle, eventualno ako baš puknem. Ako sam zbog tog u kurcu, slobodno me i ovdje stavite na listu primitivki.

-----------------


3. Moja izjava "nemam problem s tim da ja jedina radim kućanske poslove u braku".

Odmah je planula, svaki put plane, ali zapravo me ne odsluša do kraja.
Ja ovo govorim ISKLJUČIVO u varijanti PRAVEDNOSTI- gdje mi apsolutno nije bitan predznak spola- objasnit ću.

Dakle, meni je OK:
1. da ja radim po cijele dane a on ne ili značajno manje, pa ON radi kućanske poslove.
2. da on radi po cijele dane a ja ne ili značajno manje, pa JA radim kućanske poslove.

Kao iznimka od ova dva slučaja, stavljam faktor ne daj Bože nekih nesreća, bolesti ili sličnih okolnosti gdje jednostavno ne žugaš po "pravednosti" nego uskočiš voljenoj osobi. Da je lik prav-zdrav a ne radi, ali me uvjeri da "ja moram jer sam žensko"- pa završio bi isto kao moj bivši muž (been there done that). Sigurno mu ne bih, kao moja kuma-feministica kupovala pljuge i žalila ga da je on "osjetljiv". Marš, pička ti materina, mene si našo!

Čisto jer sam trenutno prosvjetarka i primanja su mi u biti katastrofa, veća je šansa da se nađem u neravnopravnoj poziciji u ovoj varijanti gdje lik radi napornije.
Ako sam ja doma u 15 h, a on primjerice do 20 h radi kao konj, ja doista ne vidim da je pravedno da dijelimo poslove napola.
Smatram da je činjenicom mog posla (kojeg ne smatram teškim i satnica je u prosvjeti ipak manja), PRAVEDNO da trajno na sebe preuzmem kućanske poslove.
Ne da ga iz principa jebem s pričom o tome da je sad njegov red da mijenja plahte ili slaže večeru, a radi naporniji, zahtjevniji ili naprosto posao koji ga vremenski više angažira.

Znači, ova moja gorenavedena sporna izjava nije u stilu "ja sam žensko i ja ću, a čovik ne smi oprat pjat jerbo je grubo vidit!"- ja tu priču nisam pušila do mjere koja je znala biti i humoristična, i čisti otpor, i čisti performans, i okršaj!
Ali izjavljujem je i potpisujem u kontekstu pravednosti: u scenariju gdje lik radi više od mene, ja ne vidim nijedan razlog da bismo "pola-pola" ono što ja definitivno dospijem sama (evidentno, sve ove godine, i bez tog hipotetskog muškarca).

Ja nemam problem s tim da ugodim muškarcu- takva bezrazložna histerija mi je odbojna.
Definitivno imam problem s tim da ugađam kvazimuškarcu koji se poziva na svojih par grama muda i kurca, potčinjavajući me nepravedno jer je tako radija did i ćaća. Gle, s takvim se mogu i pošorati.
Ali u varijanti u kojoj je lik dao više u nekoj sferi života (mislim...ova moja prosvjeta...meni je to postalo donekle i lejm).... Ne razumijem zašto sam primitivna ako nastavim raditi ono što ionako godinama radim (u čemu sam se i izvještila, pa zašto je sramota- donekle i volim ja to malo oribati, zasjajiti, meni prvoj bude ljepše).

Ako sam tu u krivu nešto, isto me možete na listu primitivki.

--------------------


Ja načelno ne vidim gdje sam ja to primitivna.
Jedino evo što ne volim dlake i prljavštinu, ne perem se sodom bikarbonom, ne volim da djeca jedu govna iz pekare...
a volim pravednost u odnosima pa bih u nekoj varijanti na sebe preuzela kućanske poslove ako lik radi više (i obrnuto).

Pa nigdje ni ne piše da sve moramo biti feministice.
(Mada, nek se pamti... Ako je neka ustala protiv 196cm/ 117 kg čiste mišićne mase u kojoj me se i prebijalo kad bih rekla "ne može!"- to sam bila ja. I otišla sam od mrcine s bebom, u grda vremena, nezaposlenost, djevojačku sobicu, podstanarsku rupu, i sve što u mom stanu vidiš kakvo je da je- ja sam zaradila.
I vala uživam umutiti rolat za klince u 15 minuta.
Ili ispeći kiflice- ma kupiš one Lilly kekse za 5 kn ali drugo je kad zamiriši stan.
I kriva sam- da mi tijelo miriše na bodybutter od manga, isto volim.

To da, to ti priznajem.)
Think about it, mačko. Ja sam za tebe hardcore feministica.
Ti si trogirska nevista, a ja sam utekla.
Jedino što jesi, progresivna si jako i tvrda: svaka čast na dlakavim pazusima i nesposobnosti da skuhaš lončić jela za dijete.
Stvarno si glupa u nekim stvarima. Volim ja tebe i glupu, ali nemoj mene zaglupljivati.

Pozdrav uz pjesmu "Nevista" Petra Graše.

Uredi zapis

26.04.2021. u 0:32   |   Editirano: 26.04.2021. u 0:46   |   Komentari: 0

Dragi moji,

odoh na jahtu i ne lovim signal.
Moja je duša letačka, ja sam naime galeb nad pučinom.

Uredi zapis

20.04.2021. u 0:09   |   Komentari: 21   |   Dodaj komentar

Dušebrižnice

Puca vama žlundrava za Tazija. Ne glumite milostive.

Jer vi ga branite u tome da ZLOSTAVLJA.
Lonac graha mu ipak niste nosili.
Vi biste kruha i igara. Gledali bi freak show jadnika koji bolje ne zna.

Okrutni ste, više nego Kruno i ja. Mi ga ne negiramo kao čovjeka, kažemo mu da se tera u kurac.
Čovjek koji maltretira, ili mrtvu Nikoll oslovi s "ciganka", zaslužuje biti poslan u kurac.
Vi ga ne smatrate niti čovjekom.
"Milostive"- branite ga dok zlostavlja. U vašim "starosjedenjima", pitam se je li mu se ijedna ponudila u Brezovicu odnjeti pišljivi lonac sarme.

Vi bi kruha i igara, smijuljile bi se dok druge zajebava. Nije problem biti zlobno govno, ali nemoš stisnut i prdnut- ne ide da glumatate brižne milostive.

Što se tiče toga da vam je izrečena istina s kojom se ne znate nositi, zabole me. Naime, ako ne znaš da progutaš, kul je da pljuneš, ali limtemo- nek bude porno.

Uredi zapis

19.04.2021. u 20:12   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Čemu ljubomora?

Ljudi, ja sam samo cura koja se želi dobro zabavit.

Moj dečko ima Azimut Magellano 66.
Uskoro odlazim uopće s kopnenog teritorija.
Alo! Cijelo kopno vam prepuštam, i Iskricu, uživajte.
Ni pedlja zemlje ne tražim!
Svaki metar ove Zemlje ja vama dajem da carujete i vladate- sve je vaše.

Meni treba samo pučina i njegov Azimut.
More duboko, nebo visoko.

Vama dajem sve ostalo.
Shvatite to.

Uredi zapis

19.04.2021. u 10:16   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

Danas je odličan dan za

urediti mačkice ko šećer-bombone!

Uredi zapis

19.04.2021. u 7:39   |   Komentari: 0

Pošto me se spominje

Evo, reći ću svoje mišljenje o ovom sukobu Tarzana i Kruneka.
Kruni ću zahvaliti na dijelu u kojem je reagirao na Tarzanova maltretiranja, s tim što ću naglasiti da je moment moje "obrane" od Tarzana vezan za policijsku postaju i prijavu internet-nasilja, što je jedna civilizirana opcija kojoj nisam nesklona- vjerojatno ću tako i postupiti.
Njegovo je "djelovanje" na blogu vezano zapravo za maltretiranje i vrijeđanja koje pravni sustav u pravilu prepoznaje- to tko šepa, s eugeničke strane služi jedino za sapun ili ima neki treći problem... U biti, pravni sustav ne uvažava u beskraj.

Ne nužno ni društvo u cjelini. I to je pravo koje suosjećajni također moraju uvažiti.
Ne mora se svakom dati zajebavati s nečijom frustracijom.
Smatram, dapače, da je određena bešćutnost baš u tome da se Tarzanu kaže "siroti kriplu, toliko te žalim da od tebe ne očekujem normalno ponašanje, toliko si bezvrijedan da za tebe pravila ne vrijede".
Određeno je poštovanje (meni sasvim logično) da osobi s tjelesnim hendikepom ne uskraćujemo mogućnost da bude: kulturan, inteligentan, normalan, prilagođen (kao što mnogi jesu).

Meni osobno kod Tarzana ne smeta to što on "provocira".
Ima inteligentnih, razboritih provokacija. Performansa. Otvorenih pisama.
Postoji cijeli niz stvari koje koketiraju s uvredljivim u svojoj provokativnosti- ali ih izuzetno poštujem jer imaju segment inteligentnog, svrhovitog, (društveno) aktivnog, propitkujućeg, talasanje, drmanje, bibanje...
Tarzanovo je, nažalost, bez ikakve ideje i inteligencije.

To što on meni kaže da sam debela Srpkinja (pritom- debela jesam, Srpkinja nisam) nije nešto što mene dira.
Znam u kakvom stanju i obličju to jedva natipkava i žao mi ga je.
Ako je njemu zbog mojih 178/93 koje nisu estetska ugoda ali s njima mogu "po šumama i gorama"... lakše ako mi napiše "geg geg geg" iz nekog svog pomagala za kretanje- evo nek piše što se mene tiče zauvijek.
Ako smršavim, ja to njemu neću javiti- nek se tješi, ako ga tješi, da teško hodam zbog debljine (na stranu što se s malim popnem na Sljeme i nazad bez problema).
ALI.
Ako postoje ljudi, ili određena ljudska raspoloženja, u kojima se stvari nazovu svojim imenom... Zašto bi to bilo za zamjeriti?

Tarzan provocira reakcije na način koji je:
1. provokativan jedino u svojoj nekorektnosti, nažalost ne u ideji, inovaciji, humoru i inteligenciji
2. takav da izaziva odgovor koji ne mora nužno biti "jadni naš Tazi, svijetla točko neurokirurga"
3. takav da nije osobito nekorektno nakon salvi uvreda reći: "da je drugačiji režim, od tebe bi se radio sapun".

Ima li u tom surovosti? Ima. Ali Tazi na to mora biti spreman u momentu u kojem svoj jad ispoljava na drugima, na način koji može izazvati posljedicu u vidu osobne reakcije, ili pravnog gonjenja.

Uredi zapis

18.04.2021. u 14:59   |   Editirano: 18.04.2021. u 15:05   |   Komentari: 59   |   Dodaj komentar

Još jedan odgovor

Ne kužim kak ne kužiš. :)))

Dakle, kad govorimo o STATUSNIM SIMBOLIMA- to je ono što mene ne interesira.
Nekakav logo koji kaže "ovo vrijedi"- o čemu pričamo, zašto bi mi to trebalo?
Mene to čak iritira, pa ima li šabanskije išta od onih najobičnijih majica s golemim natpisom brenda?
To kad vidim, umrem od smijeha- pa to je fascinacija samo mom malom i njegovim frendovima (ne pitajte, kupila sam mu D&G majicu s tim golemim natpisom- od sreće je vrištao on i njegova 4 frenda. A majica ruuuuužna. Ja ZNAM da on to neće tražiti već za koju godinu- ja ću ga naučiti. Trenutno je to nemoguće- a znate koja je vrijednost te preskupe odvratne krpe? Ne čak ni u euforiji koja je nastala. U tome da osjeti da je ta majica vrlo obična i samo majica. U tome da sam mu ovaj mjesec na plaći uzela jednu žutu za 120 kn koja je naprosto prelijepa- i sve on to polako povezuje. Moje dijete će kad bude momak, evo reži mi glavu ak griješim, biti ležeran zgodan frajer u najobičnijoj majici, zabavljen bitnijim temama. Sad dok je mali, ja činim te sitnice za njega, koje će pravovremeno postati iskustvo, a onda i pozitura).

Novac TREBA.
Ne želim da državni zubar malom napravi plombu na način da mora vrištati od bolova, pa za 2 tjedna završiti u Perkovčevoj jer je zubar to napravio za 3 minute.
Platim, ne preračunavam u to može li se za te pare pristojan ručak, cugice u bircevima- to su naši mali rituali, mi tu razgovaramo o važnim temama, i volim da poneko vikend jutro ili radno popodne pamti po tome da je sa starom išao na neko simpa mjesto razgovarati o životu. Pa zakaj ne.
Platim SVE što vrijedi i treba (voljela bih možda moći mrvicu više, ali većinu postižem i ovako).

No, gledaj u čemu je stvar.


---------------------------------------------------


Jebeni BREND ne znači ništa.
KAD BI ZNAČIO KVALITETU... KAD BI... onda bismo mogli govoriti.
Kad bi krema od skoro 1000 kn (imala, potrošila) mene zbilja mogla pretvoriti u ljepotu svih ljepota- vrlo bih je vjerojatno kupovala.
Kad bi majica od 800 kn (ima mali) zaista mom klincu davala nešto posebno, imala neke ione ne znam čega i sl.- vrlo bih je vjerojatno kupila.

Ali nema. Ne.
Ta krema je čak jedna od lošijih, s puno iritirajućih sastojaka, za moju kožu joj nedostaje masna komponenta.
Ta majica nije ni od kakvog posebnog pamuka- na stranu što je prilično seljačka, to čak i nije najmekši pamuk koji sam imala pod prstima, niti najbolja tkanina koju sam prala.
Stvar je u tim natpisima.
Da ti natpisi doista nešto garantiraju, onda bismo govorili u kategoriji VRIJEDNOSTI proizvoda.
Ako je poanta u tome da se PUŠI natpis- e, ova ti neće ni koraka.

Voljela bih o tome znati više, zanima me strašno to polje manipuliranja masama (jer je moć nevjerojatna), ali ne posjedujem dovoljno znanja da tvrdim.
Nekad čak imam dojam (kažem, sigurno postoje određena istraživanja i spoznaje na tu temu) da poznati i skupi brendovi pomalo računaju s time da što god plasiraju, "ide to", "raja puši"- i da su proizvodi (paradoks!) čak LOŠIJI.
Noviji brend koji se tek gura na tržište, ili neki mali hrvatski brend koji bi htio pokazati se, istrsiti se- tu se za male pare znaju naći SJAJNI proizvodi.
Manji se trudi- ja ću ga podržati ne što sam samaritanka, nego što je moje iskustvo da dobivam više!
Manji zna da ću mu se po proizvod vratiti eventualno ako mi taj PROIZVOD (SADRŽAJ) nešto garantira- u protivnom, ima tko će ga istisnuti čak već samom etiketom brenda!

Ogromna je mogućnost da ćeš (jer malom proizvođaču tržište ne ide na ruku i jer je sve to neka vrsta mafije), u tom manjem naći puno pošteniji omjer cijene i kvalitete.
Ako želiš plaćati "osjećaj" da imaš brend, nitko ti ne brani. Meni taj osjećaj ne treba, dapače, kod mene se to instantno prevodi u "a jesam ga popušila, svaka mi čast".
Jako sam sretna kad nađem kvalitetan, povoljan, po mogućnosti hrvatski proizvod, nerazvikanog imena i jednostavne ambalaže. Zanima me sadržaj i efekt.

-----------------------------------------------------

Mislim da ljudi previše služe novcu, a ja tu ne volim biti ničija kuja, kamoli nekog milijardera vlasnika fensi kompanije.
Nema boga da ću mjesec dana gledati facu svog ravnatelja (ok, nije da ja njega baš nešto hejtam, ali evo zna mi ići na nerve kao i ja njemu- no dala bih ja njemu bubreg da mu treba... evo zamislimo da ga baš kao ne podnosim), da bih tu muku onda spizdila na "čast" i "privilegiju"... Čega? Posjedovanja nimalo čudesnog proizvoda/krpice s brendom nekog pedera na kokainu kojeg bih ja trebala valjda smatrati simbolom životnog uspjeha i moje osobne vrijednosti?!
Ne dolazi u obzir. Bože, ne dolazi u obzir... :)))

Lovu ću ipak spizditi na sve ono što osjećam da doista podiže kvalitetu života mene i mog sina- nekad ću i tu pretjerati, pogriješiti, popušiti (ali ne često!), dovesti se u situaciju da mi je par dana pred plaću "gusto".
Međutim, to će u ogromnoj većini slučajeva biti zato što dobre stvari koštaju.
Ne: zato što brendovi koštaju.
Sadržaji će me koštati (i u ooooogromnom postotku slučajeva koristiti nam), no naljepnice bogami ne.

----------------------------------------------------

Da sam bogatija, imala bih nešto više svega od navedenog- u biti čak ne mnogo.
Bilo bi "glatkije"- naprosto ne bi bilo tih dana kad baš ekstra moram paziti, ne bih kalkulirala što ovaj mjesec a što sljedeći- ali moj život se ne bi u bitnome razlikovao.

Recimo, uzela bih stan koji ima balkon i možda dodatnih 5-10 kvadrata u centralnoj prostoriji.
No, bih li uzela kuću s 8 kupaonica? Meni je to smiješno.
Novu kupaonicu BIH uzela. Takvu da funkcionira za sve moje potrebe.
(Meni su kupaonice san- planiram na sljedećem kreditu urediti svoju kupaonicu iz snova. Ali moj san znači: da savršeno služi za moje potrebe).
Trenutna je naprosto stara, voljela bih malo drugačiji oblik kade, moralo bi to malo bolje jer se tu odvajaju neke pločice.
I uzet ću novu- takvu da mi savršeno služi za moje rituale koje obožavam (ja sam OVISNA o uranjanju u neku količinu vode, imam te Kneipp fore s hladnom vodom, mene vam to obnovi kao ništa).

No, treba li mi ta kupaonica pjevati, ispunjavati mi seksualne fantazije, liječiti moje frustracije?!
Treba li za moju guzicu 12 kada da se opere?!
Daj nemoj me jebat s glupostima. :)))

-------------------------------------------------------

Novac znači tvoje vrijeme- koje si uložio za obrazovanje, za posao, put do posla.
Odsutstvo slobode da nakaradan ujutro živiš po svome.
Pritisak, jedan stupanj stresa.
Čak i ako ga ne zaradiš ti, nego npr.naslijediš ili grabiš mužu- ne, nema veze, onda je to vrijeme/stres/muka/kortizol nekog od njih.
Svakako vrijedi.

I treba ga trošiti, za to služi.
Ali ne za lažna obećanja niti za ono što ti ne služi nego je višak.
10 kupaonica je jebeno višak.
Chanel "pomlađujuća krema" ne pomlađuje. Pomlađuje sport, nejedenje šećera, prestati pušiti. Do neke mjere- jer moraš ostarjeti, u toj si dimenziji, u takvom obliku postojanja.
Ako se s time ne možeš nositi, sigurno je bolje platiti si dobrog psihijatra (bolje uložen novac).
------------------------------------------------------------

Postoje stvari koje vrijede i imaju smisla.
Sve što čovjeku služi i podiže kvalitetu života, vrijedi i ima smisla.

Sve što je višak, žrtva je položena na oltar vlastite sumnje u sebe, mentalnog problema i nedovoljno promišljanja na temu života i sebe samoga.
Da pruža užitak, da je hedonizam- nemaš šta reći.
Nažalost, uglavnom nije ni hedonizam. Naprosto debilizam.

O tom pričam.

Uredi zapis

16.04.2021. u 11:26   |   Editirano: 16.04.2021. u 11:32   |   Komentari: 0