Čovječe, kakav blog!

Zašto muškarac traži ljubavnicu ako je osvjedočen da mu ne da ni ona kojoj plaća HEP i Holding.
Pa da si od zlata, ...
A ti se blago meni lepo vrati ženi.

Pa sidi di si kad ni za di si nisi.
Neke stvari nisu pitanje morala nego krive procjene.
Nećeš jebat da si Sulejman Veličanstveni a kamoli neki klošar iz kladare.

Kaže meni tada, tadašnja kolegica
"Ja ti nakon što sam prošla 30u, uopće ne nosim uloške nego kupim manje dječje pelene. To ne možeš zaustaviti kad krene, i ne staje po deset dana".

Ostaješ u apartmanu jer budimo realni di da kreneš s tamponom na plažu pa to curi, namoči se, pa štrafta crvena po nogama... zajebi me toga.

Šarafi te i grči pa se valjda i crijeva zabune, to su proljevi, obično prva dva dana, da bi najbolje bilo doma sjediti za svaki slučaj ali moraš sve obaviti kao da ti ništa nije, pa te u Konzumu oblije hladan znoj dok cupkaš pred blagajnom i u autu stisneš dupe da se ne sasereš po sjedištima. Dođeš doma i shvatiš, lažna uzbuna, nemaš šta kad si već od jutros 8x....

Dok sjediš, recimo na poslu, odjednom samo osjetiš kao da rađaš meduzu. To je onaj divni osjećaj koji s vremena na vrijeme naiđe, valjda neki komadići što moraju van. Na faci se ne vidi jer si profesionalna ili kulturna, a sad ćeš provjeriti vidi li ti se na guzici u obliku crvene mrljetine.

I tako svaki mjesec nekih 4, 5, 7... koliko već dana. Napomenimo da kad studentici iz pripizdine starci pošalju nekih par desetaka eura- dio odlazi na uloške i tampone! Zvuči banalno ovako, ali kad se dijete rastaje od 20tak eura jer je žensko, a 20tak i ima, pa preračunava da je za to mogla kupiti luksuze tipa kruh i paštetu... ima i toga itekako, ne okrećimo glave.
Indijci kažu da čim se rodiš kao žena, to je teška karma.

Kad sam bila mala pitala sam starce, zgrožena nekom susjedinom pričom o užasnom porodu, zašto rađaju samo žene a muški ne.
Tata je rekao - pa muški se moraju svaki dan brijati.

Razmišljam i o tome- muškarci briju u pravilu facu, a mi sve osim face. U beskrajnoj paranoji da se ne otkrije teška istina da i mi imamo dlake na nogama, pazusima a pazi sad ovo, i oko šupčića.
Drž- ne daj, jedne brij, druge štucaj, treće....

Tijelo je pod konstantnim osudama. Jesi li se udebljala, ostarila, smršavila, pljunula keš pa popravila neki nesklad, jesi li se šminkala ili pak nisi- sve se poprati i prokomentira.
Muškarac ako je sijed, on je šarmantan. Ti si zapuštena baba.
Ako je debeo, on je bećar lola gurman, ti si se raskvasila.

Milijarde se dolara vrte oko ženskih nesigurnosti.
Poznavala sam jednu na faksu koja je odlučila sve to ignorirati i ne opterećivati se.
Vrlo inteligentno i lucidno je tumačila, potpuno legitimne, argumente da ima obrve i kosu kako joj je priroda dala, da ne želi popodne provesti ni u kakvim intervencijama ni kod kozmetičarke ni u kupaoni...

I komentirali smo kak je cool.
A pred kraj kave, kak je i odvratna, brrr, sve nekak masno, frikuša, vjerojatno-i-lezba....

Osobno, ne žalim se i sve prihvaćam.
Uočavam i zajebe bivanja muškarcem, itekako.
Ali, ako ste u prilici, za osmi mart nakupujte cvijeća pa po jedan- jednoj po jednoj u okolini...

:)*

I čini mi se da je ključni problem ljubavi danas (izuzev tragedija, osobnih nekih izbora, blabla...) ipak u osnovi onaj najjednostavniji.

Uzmimo da je poanta da muškarac i žena budu skupa. Da je to "skupa" logično, čak i biološki i tisućama godine prakse već ugravirano u nas. Uzmimo da je to uparivanje nekako prirodno, ne nužno ili obavezno, ali načelno doista prirodno.
I jest.
Nikad nije bilo zamišljeno da živimo s mačkama i paščadi u shizofrenijama da su to neki odnosi- ta je praksa tek slom pred težinama današnjih stvarnosti. Lakše dati zdjelu hrane nego u ovakvom svijetu imati obitelj. No, lakše je i šepati pa opet ne znači da je normalan hod. To su neka teška iščašenja.

Mislim da doista jest prirodno uparivati se.
Pod pretpostavkom da se radi o dvoje sasvim ok ljudi, zašto je pobogu toliko teško sresti ljude koji jebeno OSTANU skupa - ali bez muljanja, varanja, bez tog da jedva čekaju situaciju da se nekom istresu da im se partner gadi, da mu jebo pas mater, da nije trebao ženiti tu kad je nikad i nije volio...
I sve te kombinacije ostanka jer je nakon eura nemoguće, jer treba udvoje, jer je tu kredit dabogsačuva.

I čini mi se da sve počinje, ipak, s time da mi više nismo dva spola. Niti muževnosti u muškarcima, niti ženstvenosti u ženama. I sebe tu ubrajam, ali da nisam i muško sve bi propalo. U tome što sam i muško, ne vidim čak ni osobitog razloga da si kompliciram život.

Ali je li to sve skupa dobro? Malo sutra.

Vidim neki babac me, vrijeđajući i druge, nabrojao u ekipi "frustriranih".

To je argument onih koji nemaju argument.
Digni glas protiv biločega što možda i objektivno ne valja- to je zato što si ti frustriran. Ne zato što nešto možda i objektivno ne valja.

Pritom, ovdje se bez greške radi o projiciranju.
Ti bapci su mi od starta poznati po nekoj paranoji da ću im s 30-i-nekom tobož otimati mogućnosti da ih kakav 70godišnji taslači u motelu.
Stoga se ni ne pridružujem toj ekipi da ne bi bilo misinterpretacija.

Ali, da... nije baš svako imenovanje gluposti nužno frustracija.
Nekad je- imenovanje gluposti.
Bez osobitih uvjerenja da išta mijenja, jedan maleni "daj odjebi" nad kojekakvim halucinacijama, taštinama, umobolestima.
Ako ičeg danas treba, to je otpor budalaštinama.

Pogledajte gdje su nas dovela svačija prava da neometano i u beskraj, ovo i ono. Pali iz moje avlije.

A babac, svesrdno ti držim palčeve da te opali neki kojeg si priželjkuješ, nažalost iz redova ovih koji predlažu - neću reći mladima, ali mlađima od tebe koje desetljeće. Tu frustraciju ne izliječim ni ja, ni mlađa, bivajući metom.
Prozirno i bijedno, pa makar tu konstataciju nazvala nečijom frustracijom.

Nema gore od tog kad se opanak popapuči, tup naoštri, a babuskara nabrije da bi bila Kleopatra. A ono šipak.
Pa su drugi krivi, ovakvi, onakvi...

Nije mi iritantna koliko žalosna pojava, kad vidim da netko (u pravilu itekako seljački sin) sebi važnost pribavlja time da kaže germanizam pa smo se sad kao svi usrali od važnosti te osobe.

Kao rođena Zagrepčanka, odlučila sam se za Liku- posjedujem nekretnine na oba mjesta.
Ako ćemo baš o nobl feelingu, kao bavarska sam carica dok jezdim beskrajnim zelenilima između jezera i rijeka...

Kakvi su ljudi? Kao i u Zagrebu, kao u Brazilu ili Novom Zelandu: na svim točkama kontinuuma izmeđ krajnosti pametnih i glupih, dobrih i zlih, nadalje.

Ali uvijek se sjetim tatine sestrične Vesne, netom došle iz pripizdine Korduna koje nema na karti, kako se trsi velevažno pa pita di je šekret!
Točno na to me podsjećaju ove kretenuše polupismene, sa svojim nastojanjem da budu nešto na što ih u biti vlastiti kompleks tjera.

Pod žalosno glupom idejom da je TO "hoch".
A čist obraz bistrookog seljaka, svila je i kadifa postojanja, spram takvih pokondirenih tikvetina.

"Ponovo sam došao po drvnu sirovinu u Čabar".

Ja jesam Ličanka, ali brate mnogo je.

... frajer se hvali time da je nepušač i da se javim ako sam društvena jer on voli saune i zdrav humor.

Sad zamisli da s tim stvorom moram u saunu gdje me ispod ručnika "slika" svojim golim žlundravim jajcima, naslušati se ZDRAVIH ŠALA (a u pičku materinu), i onda još da mi kašljuca i sere kad od muke drhtavim rukama zapalim cigaretu.

Postoje i ovi likovi s fotkama kakvih se ne vidi ni na Interpolovim stranicama. Sve više razumijem životni put časnih sestara, monaha i sl. Još mi samo fali jedan da me zasipa zdravim šalama najranije ujutro i upućuje me na štetnost pljuga i kave a u korist sportskog duha i gledanja njegovih znojem orošenih genitalija u sauni.

Možda je problem u meni, ali ne bi išlo.

U zadnje vrijeme razmišljam o odnosima, onako kumulativno lovim neke sitnice.

Kava u kvartu.
T. i A. su obje išle sa mnom u osnovnu u razred.

T. je završila elektrotehniku i u kvart se povremeno vrati iz raznih Amerika :) Mlati keš- i starci su bili te struke, kombo njenih sposobnosti i utabanih staza.
Nikad nije imala ukusa, izrazito je niska i debela, i u biti što god obukla a može što želi to izgleda loše, strastveni je kolekcionar skupog makeupa kojeg ne zna nanijeti i njena je pojava duboko određena genetikom gdje nije dobacila preko 150cm a kilaža je ako dvoznamenkasta uopće.
Paralelno s time ona je uspješna, radišna i stvorila je više od goleme većine naše generacije.

A. je nezaposlena frizerka koja je budžet kao samohrana mama znala puniti prostitucijom, znam da je par godina živjela u stanu kojeg je neki tip lagao da renta a u biti ga ustupio njoj kao jebačici.
A.je osoba koja napiše bez jebemti "bijo je" i da joj spomeneš Vesnu Parun vjerojatno bi te ispravila "Pisarović!"
A. je visoka skoro kao ja, pritom pazi svaki zalogaj od djetinjstva ustrašena masivnom figurom svoje majke, a često se i rola oko Jaruna.
Iako nije osobito lijepa, zapravo T.ima ljepše lice, uvijek je našminkana i isfenirana- frizerski vješto. Ne uočiš na prvu da tu nedostaje nekoliko zuba itd.

A.je opet "zaboravila novčanik", ajde lako za to što žica cigarete i uvijek joj drugi plate cugu.
Iz daljine vidi T.
Pobjedonosno se uspravi u ramenima i komentira: "hahahaha... a tko to jebe?"

Srknuh kavu i kažem joj "možda onaj kojeg plati", referirajući se na sprdanje na osnovi izgleda, a potpuno ignoriranje tko je tu tko izuzev toga.
Možda sam bila drska, jer A.ništa nije odgovorila, ali izletilo mi je.
Ako mi se i ne javi, nikakav problem, dopizdilo mi je plaćati joj cuge i pljuge.

Relativne su nadmoći... i moći!

Vrhunski biznismen, perfektni provajder, odgovoran suprug i otac brojne djece koju će ekonomski zbrinuti kao i buduće naraštaje svoje obitelji.

Pokušao je i ljubavne, poslušajte pjesmu Smišnica i priredite čiste gaće jer ove ćete upišati.
Sjetimo se i ljubavne poeme gdje ženu shvaća zmijom (brkatom?) pa sanjarski sebe i Boga upita "kome oni divni nokti sreću toče sad u votki?"

Shvatio je što prolazi pa nije nadalje inzistirao na pokušajima da iz proste duše Vlaja prevede svoje sentimente, te se primio činjenice da u RH ogroman postotak ljudi kao glavni dio života nažalost smatra rat i sudjelovanje u ratu. Nije to samo branitelj, već i djeca, žena, i svi koji su vjerojatno živjeli pod dojmom svega toga, bilo u vidu žaljenja za preminulim bilo u vidu svakodnevnog slušanja što je bilo.

Thompson to odlično prepjeva - ako ne znaš šta je bilo, jel moguće da ste zaboravili, ....
Pritom ima kredibilitet jer je i sam sudjelovao u ratu s puškom, proklinjao četnike i gonio ih bombom preko Čikole.

Stenjanje, siktanje kroz zube i urlici kao dio tog folklora, jednako kao haka kod Maora- ništa loše u tom nema.
Povremeno tu zasja neka nježnost- Samo je ljubav tajna dvaju svjetova, ili ono da kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, ili ono kad kaže da se osjeća bolje kad pjeva o Divi Grabovčevoj.
Po meni to nije bad guy.

Na koncertu nisam bila ali ništa protiv Thompsona nemam. Smatram da je kao i mnogi Vlaji tipa Kerum, briljantan biznismen.
Jer emociju imaju mnogi.
Ali dok sjede po birtijama i seru po Srbima, Thompson je opskrbio naraštaje ispred sebe.

Ne vaše ili moje familije.
Nego svoje.
I svaka mu čast.

Frajer zanimljiv, genijalan.
Razmijenimo brojeve.
U nekom trenutku iza ponoći mobitel mi pišti- na Whatsapp stižu poruke "jsiudzkof jfksjb odoejh" i slični sadržaji.
Izignoriramo to, pa krenemo i dalje u razgovore- sutradan također divan, artikuliran, duhovit.
A onda-

Poziv. U uplakanom stanju tip mi govori da mi jebe sve živo jer tko sam ja da loše pričam o njegovoj mami.
? Tu saznajem da je mama pokojna. Nikad je nisam spomenula niti je bila tema.
Nakon par minuta razgovora gdje on urla i riče, dođemo do toga da je čovjek mrtav pijan i da ima neke halove očito.

Što kaže pjesma- a didu didu didule zbogom i prijatno.
Danas, meni ljudi bude i žao, ali ne na način da ih puštam u život. Svi imamo neke izazove i probleme ali ja znam kud vodi alkoholizam.
Razmotrila bih i tipa s kugom i kolerom, prije nego alkoholičara.

Sve u svemu, tragedija je kako takva navika pretvara briljantne tipove u jadne upišane gubitnike.
Nisam ta koja bi kopala po govnima tražeći zlatnu prašinu- tipa sam odjebala uz misao - kakva šteta za njega.

Da, vruće je.
14.8.je i uvijek je bivalo vruće u tom datumu.
Blagi hint: kad dođe zima bit će hladno.

I najžešći. Preskoči čitanje mog profila i zaleti se da predloži svoju žlundru, kao krava u djetelinu.

Ajde nono, neka bude da si napravio porculanske zube (koji su ti preveliki kao u reklami protiv psećeg zubnog kamenca, Dentastix).
Ajde nek si se uvukao u "mladenačku" majicu pa i šiltericu, Bože oprosti mu ne zna što čini.

Ali zašto misliš da sam ja ta koja želi imati išta, s te dvije žalosne suve šljive iz kompota?
Ajde se obuci, promaja će te.

Ja sam dovoljno propatila u životu da bih još i tebe golog na oči vidjela i trpila tvoj starački miris po kocki za juhu. Zašto si se borio i čemu težio, ako sa 70 uletavaš kao tuka u finiš, nekom tko ti može bit dite.
Za koji si vrag i živio ako je sve vodilo takvom deluzornom momentu.
Ajde stari napij se ladne vode i zera pametan budi.

Mržljiva mu se rodbina nije nadala da će na pragu 47e postati tata. A znali su stvari koje ja nisam ni slutila- i da se u toj ličkoj izrazito uglednoj doktorskoj obitelji svako toliko netko ubije.
On se objesio kad je postao otac. Svoje sam zbunjenosti bistrila tek poslije, jer dok je bio živ nisam kopala tražeći nalaze. Voljela sam ga.

Nekretnine, pokretnine, vlasnica, suvlasnica, pizda materina.

Ostavio mi je nešto drugo.
Sa svim svojim strahovima sam se suočila.
Bojala sam se auta i dobila sam veliki, muški, šminkerski. Cijeli sam život dotad kombinirala na način da nikad ne moram sjesti u auto. Sad vozim.
Bojala sam se da me ne vole. Silno sam željela svidjeti se (uostalom i svojoj) majci Lici. Razapinjala me krezuba svjetina jer zašto bi se itko ubio nego zbog žene. Razvila sam se na način da me ne dotiču na način meni čak neshvatljivo lak.
Bojala sam se samoće i da izvisim za ljubav. A onda sam shvatila, krckajući domaće lješnjake u svom golemom dvorištu, da nisam izvisila za ljubav. Gledajući sinove i plave ptice po kojima je moje mjesto poznato.

Svi moji strahovi umrli su mladi, kao i moj Ivica.
Krstili smo malog i dala sam mu krsno ime Ivan po tati.
Isto ime, ali da bude veći, ne s umanjenicom.
Bez strahova. To nek uzme od mene.

Slušala sam jučer dva starija tipa kako razgovaraju u kafiću. Jedan od njih je bio osobito zanimljiv jer je baš inteligentan i elokventan, pa sam svoju kavu rastegla duže nego sam kanila i malo se pretvorila u uho. Tema je bila nešto o čemu i sama razmišljam a potaknula ju je smrt Gabi Novak- o kojoj će redom svi reći da je dama ali i tu će se naći poneki bolesnik da je okarakterizira (citiram komentar na jednom portalu"- "komunističkom kurvetinom"
Što reći na temu svačijeg mišljenja o svemu, ako može doći do takve interpretacije?

Uglavnom, vremena su se promijenila, nema tko zamijeniti tu vrstu senzibiliteta, odnosno ako i ima takva se danas ne bi ni probila... i nedostaje obzira, kvalitete, dubine, te neke lijepe nježnosti u ophođenju, pozora pri doživljaju.

Slobode i tehnologija- o, to je divno.
No valjda je uvijek poanta u mjeri i više nije nužno bolje.
Postoji mjera za oprati ruke.
Ništa je loše. Voda i sapun je optimalno. Domestos je loše. Više je od sapuna, ali za ruke je štetno.

Tako je vjerojatno i sa svime.
Premašena je i time promašena mjera ljudskog.
Dok s balkona gledam kvart gdje sam odrasla vidim kao postojan jedino defile šetača pasa, ažurnih skupljača dreka koji su svoju kvalitetu sveli na to maše li pašče repom pritom dezorijentirani i autistični za sve ostalo (nisu problem psi), primjećujem da je sve manje razgovora, djece, ljudi koji se obraćaju jedno drugome.
Takve tople razgovore kao ovaj opisani uglavnom vidiš kod starih ljudi- koji odlaze...

Vrijeme nježnosti nalazim u škrinjicama pokojne svekrve- divni hekleraji, brošići, rukom pisana dugačka i golema pisma.
Rado ih čitam. Sve heklano štirkam, upeglam i stavljam na ormariće. Brošić stavim, pa makar i na nemarno odjevenu trenirku.
I žao mi je što se, ipak, sve unakazilo.

Površnost, indiferentnost i minimalna očekivanja od sebe samih stvorili su zapravo puno zla.
Ako nema vremena i volje za samorefleksiju, ako ćemo uvijek moći pobjeći u novi netfliks/podcast/štogod. I pritom sebi komplimentirati kao ljudski kvalitetnima jer nam Floki maše repom...
Zar je za začuditi se što je toliko odvratnog i zlobnog?
A tako lako umekšanog u relativnosti- jer sve su se valute osim eventualno novca poništile.

U "naprednom" vremenu?

Link