Čovječe, kakav blog!

Link

...načinje ozbiljne teme. Možda kao protuteža ovom prelijepom proljeću (ja vam uopće ne vjerujem da je ovo stvarnost... toliko je lijepo da nemam riječi, to su nekakvi zalasci sunca, te krošnje cvijetne... pa svako malo nikne neki cvijet u vrtu... i valjda me jebe taj kontrast. Koliko ljepote... Nevjerojatno... Meni se nekad plače od ljepote. I to pitanje koje zasad ne jenjava: a što je falilo tako strašno da si morao napraviti to tako najstrašnije... o debeljuškastim nožicama naše bebe da ne govorim, o tome da je naučio ljubiti se tj. pocuclati ti obraz slinavo i reći "daaaaa" što znači dragi/draga... ne, evo, kao da sam stavljena u nekakav najljepši film da bih dušu još uvijek opterećivala paklom njegove psihe, kojem ne samo da nisam doskočila nego ga niti slutila u ovoj mjeri.)

Svakako, osim "sitnog detalja" da njega nema, a ne samo da ga nema nego taj odlazak gadno zvoni, u nevjerici koja zapravo ne jenjava... ostvareni su manje-više svi moji životni snovi, iznad svih mojih očekivanja. Čak su mi danas tri mala Roma preslatka rekla "teta, imaš jako dobar auto!"- kitu moju bih ja to ikad kupila, to su njegovi izbori, palio se na marke i fensi stvari, ja sam klošarski tip. Eto, sve mi je cakum-pakum sredio, napravio najslađu bebu koja postoji i zaključio da je život sranje. Znam se nekad pitati bi li što bilo drugačije da sam bila spektakularnija, bolja, impresivnija, pametnija, ljepša, nježnija, grublja,... Ali toliko znam, ne bi. Da je išta izvana moglo utjecati na njega, bio bi to njegov sin- kojeg je navodno želio zadnjih trideset godina, oduševljavao se njime i govorio da je isti on, gromko mu pjevušio "mili Bože pogledaj na Liku što je stvori mom sinu na diku" i sve to njegovo već... što sam ja čak i voljela, bio mi je frajer s tim svojim furkama, zavoljela sam sav taj folklor oko Like.

Fora je u tome da sam tako malo znala o njemu, a mislila sam da znam sve. Nudio mi je apsolutne, kompletne laži. Nekidan sam saznala njegovo pravo radno mjesto. O zdravstvenim situacijama iz ladica. Ja jednostavno nisam išla za tim da sere, zašto bi pobogu srao, pa sve je govorio toliko detaljno i staloženo... Jebote, što se mora uzimati privatni detektiv, što moraš podmititi nečijeg doktora da ti otvara zdravstveni karton, jesam li trebala haltati potajno njegovu rodbinu (za koju me, ali nije mi bilo sumnjivo, upozorio da im ne prilazim zbog nekih tobož' davnih obiteljskih svađa). I ono što me u svemu tome jebe- ako si toliko lagao, je li i svako "volim te" bilo fejk.

Svi o toj situaciji imaju mišljenja, ali pogodilo me što je više njih meni bliskih a inteligentnih i životno pronicljivih, nezavisno jedni o drugima, reklo sljedeće:
"bio je u kurcu, i ovo mu je bio eksperiment bi li se što promijenilo da dobije dijete... ti ili neka druga, manje važno".
Njegov mi je psihijatar dao naznačiti da je po pitanju žena bio "površan i kompulzivan", u smislu ne vjeruje da je ijednu puno doživljavao. Ono što mi je strašno, to je da sam mislila da se baš...doživljavamo.
I on je trebao biti meni (ali ne znam je li to računica, ako sam i ja dala sve što imam i došla biti Ona Njegova Neka, i ... prilično sam onako... sve?)... trebao mi je biti baš to što je ispalo da radikalno nije: uz klince i mene, naš, s nama...

Ostala sam otvorenih usta, s dvomjesečnom bebom u rukama, loveći po dvorištu bosonogog šokiranog starijeg sina, pridržavajući se još uvijek za ranu od carskog reza, u nevjerici buljiti u prizor obješenog čovjeka.
S kojim sam za cca 1h trebala krenuti na pedijatrijski pregled bebe i imali smo dogovoreno da ćemo u gospićki pub na kavu.
Još danima je ostao otvoren ovaj laptop na stranici gdje sam guglala bijelu obleku- naime, tih je dana u zanosu govorio o tome da se moramo vinčat pa ću bit "BeBe" (B.B.) a da i jesam beba jedna.
Tek nakon par dana, po običajima u crnini, gasila sam prozorčić s bijelim haljinama i torbicama.
A ugasila sam time i neke snove.

Prvi instinkt sviju je bio da mi govore "vrati se u Zagreb, imaš pobogu svoj stan, makni se iz te uklete kuće, šta ćeš tu među tim seljacima, treba ti muška ruka, nije to za ženu"...
Malo pomalo, odlučila sam se uloviti sa svim svojim strahovima, neznanjima i nesposobnostima za život u Lici.
Ne znam ni sama je li mi ovo ostavio kao teret ili kao sve što sam željela (osim njega, osim ljubavi, osim onog da se i ja, sve ovolika konjasta, malo ušuškam pod rame čak od moga šire).

Ponekad sam sjebana i umorna. Ponekad sam prkosna i sva high od inata.
Ponekad računam koliko još baš MORAM živjeti dok klinci budu dovoljno veliki da im ne trebam a onda dabogda me nešto udari i pas mater više svemu kad je tako nenormalno.
Ponekad brijem da sam nešto sjebala gadno u prošlom životu, da sam ostavljala žene u nevoljama, tko zna što sam, je li to reinkarnacija?
Nakon tih brija, a ne traju nego pola minute, popijem čašu kristalno čiste ličke vode i kažem si "budi bistra, kobilo".

Razbistrim se i odlučim da nemam pojma zašto i kako, ali da je upravo ovako, i da sam puno ljepša kad se smijem, a i imam čemu.
Nedostaje li mi? A što ako i da, isto je.

Link

(Uz zahvalu Super Heidi na inspiraciji, i olakšanju mojih ličkih briga kroz pjesmu)

Originalna pjesma: Zatvori mi oči i dodaj mi nešto cimetasto
Autorica: Super Heidi

da pogodim što je
a ja griješim voljno
samo da te opet čujem kako se smiješ
a ja činim drsko
samo da te opet čujem kako uživaš
kako zrak i pogled trepere između nas
kako uzdah i trzaj nude spas
kao početak a ne kraj


.....
Zatvori mi oči i dodaj mi nešto trimerasto

da pogodim što je što si lega ko mrcina
a ja kažem ti ajmo ajmo voljno
samo da te opet čujem kako cjepaš drva
a ja činim drsko- u koju birtiju si kreno
samo da te opet čujem kako rmbaš i drljaš
kako piljevina i đubar trepere između nas
kako rad oko okućnice i Centrometal priručnik nude spas
sa pivicom i tekmama tebi je kraj

Link

Kad se dogodilo ovo što se dogodilo, zatekla sam se u malom ličkom mjestu. Da se razumijemo, nisam nikakav komad, naprotiv, u najgoroj fazi svoga života tako i izgledam, tad sam bila dva mjeseca nakon poroda iz kojeg smo jedva izvukli živu glavu, i doista nisam ni mogla zračiti išta jebozovno, niti tako izgledati. Ipak, bilo je dovoljno da je tu "neka u tridesetima", nije se tražilo puno prigovora kilaži, niti se zagledalo u to što je moj blajh mjestimično povukao na narančasto a ne platinasto... Pojavilo se tu "interesenata"- mahom starijih ljudi, oženjenih.
Oženjenih za žene, poslovično kako ovdje biva, koje su se nasavijale tona i tona sarmi i pelena, smjerne, dobre, krotke žene koje drže SVE kantune kuće, posa, bašča, dica.
I koje su islužene, narađene, napaćene.
A tu se po birtijama meni uletavalo doskočicama, pa mi se "navrat'lo" s paketom griota i dvajst deka kave, da bi mi se značajno sugeriralo kako tako mlado tijelo ne može bez seksa, pa sad eto ja da sam mlađi, a? Ili ne tribam bit mlađi?
Ne trebam vam objašnjavati da je odgovor bio "ne, ni sad ni ikad".
-----------------------------------

Bilo mi je žao tih žena, jer za to vrijeme one su vjerojatno iscrpljivale sebe nekim već seoskim i kućanskim poslom.
Nisu se kurvale negdje, pa da stvar bude fer, u stilu samo ti dušo daj, a ja pet dana u Opatiji na wellnessu s izvjesnim nekim tipom, pod parolom "ma nemaš ti što ima mlađi, poljubac slađi".

--------------------------------------

Monogamija možda više nije u ljudskoj prirodi, jer možda više nije ni adaptivna.
Slijedom kompleksnih faktora, od kojih možemo izdvojiti razvoj tehnologije, povećanu mobilnost i izjednačavanje pristupa resursima u odnosu na spol- to više nisu obitelji koje čvrsto drži moranje: deset djece, malo zemlje, preživljavanje i nemaš kad ni pomisliti ni toplu vodu izmišljati: legnete navečer i štaš više.
Ovo je nešto drugo, i mislim da polako idemo kao čovječanstvo prema potpunom poništavanju ne samo obitelji nego i ljubavi, bar ove monogamne, "kako Bog zapovida".

Nisam nikad varala, ali jesam ostavljala, često i na robusne, nepažljive i glupave načine bez prevelikih objašnjenja.
Mislim da je u tom ostavljanju ipak nešto više poštenja ili karaktera nego u "dvostrukim", "paralelnim" i sl. igricama koje su mi nekako lejm.
Ali definitivno ni sama nisam pokazala sklonost monogamiji pod svaku cijenu, i zapravo kad pomislim da sam zauvijek mogla ostati sa svojim prvim dečkom (prekrasan jedan predobri Bračanin), nisam sigurna da bih to željela čak ni sada (kao da mi je ipak negdje i drago što sam više toga prošla, iskusila, osjetila- iako daleko od toga da je sve bilo dobro i lijepo).

-----------------------------------

U tim razmišljanjima, pomislim: ako je obezvrijeđeno i osuđeno na propadanje, na varanje, na izdaje (a nevjeru smatram izdajom; iako priznajem da je izdaja i to kad te ostavim bez jebemti iako doista jesam vjerna)....
Pa zašto da se time previše opterećujem i da si želim?

U nedjelju ujutro, umjesto da peglam košulje, povijam se njegovim zamislima o tome gdje ćemo i što ćemo, ili radim jela koja ne vole ni klinci ni ja nego oživljavam uspomene na narodnu kuhinju njegove pokojne majke..... Stavila sam na lice skupe kiseline za refresh tena, hodam obučena u spavaćicu na Kermita (klinci to ne zamjeraju) i živo me boli pička kakva sam, i natječem li se u mozgu mog muža sa: susjedom, bivšom curom, Lidijom Bačić, Rihannom...
Jer smisla ima ostati samo s onom koja je najbolja što se može, zar ne?

-------------------------

Potpuno neoduševljena konceptom, uživam u slobodi. Jest, činjenica je da ću se popodne (iako se ovdje jako prijeko gleda na rad svetom nediljom) ja uloviti trimera (za travu, ne bikini zonu- to ne nikako, ovo je Lika i to je pitanje ponosa). I da ću osjećati frustraciju po pitanju toga kad izleti osigurač, treba mijenjati ulje itd. Činjenica je da ću za Valentinovo biti malo lejm i da apsolutno nemam kamo nositi ove lijepe sandale koje sam si kupila (a baš bi bilo zgodno s mužem ih prošetati na neki dejt)...

Sve to stoji.
Ali, ako je sve to već tako kako jest, a čini se da većinom ipak jest... Živjela moja sloboda da ne budem nekom najbolja, i da ne opravdavam njegovo povjerenje što se odlučio za mene, i u ruke mi prepustio svoje sreće i nesreće, razočaranja limitima, ženskim rodom ili životom... Ko ih jebe.

Sve navedeno ne znači da se neću još jednom, ili još stoput, zajebati. Ali osjećam se dobro, pametno i moćno što trenutno nemam nikoga. I žao mi je žena koje su se nasavijale sarmi i pelena, da bi muškarci "bili lovci u duši, štaš to je priroda, nemoš protiv jačega".
Nemoš, da. Jača sam ja.

Link

KOBASICE
ČEŠNJOVKE
ČEŠNJAK
ŠVARGLU
HLADETINU

dodajte što vam stvara osjećaj ljubavi

Gledam čovjeka na yt, žali se da ga je ostavila 30 godina mlađa supruga Melina.
Kaže- kupovao joj je torbicu od 5000 e a ona njemu ni kafu + družila se sa sumnjivomoralnim frendicama i varala ga.

Moj Harise, život zna biti sranje ali jedno nam ostaje: brkovi. Puna podrška za Harisa Džinovića i ajmo mu platiti kafu što Melina nije. Jebote torbica od 5k, to mora da i sauga i ručak sprema. Kakva je to torbica jebla je jebla, crni Harise sve ti džaba kad je baraba!!?

Imate li vi emotivno-seksualnih frustri, jeste li tim Haris? Ja DA.

Link

Muškarci imaju primitivnu energiju.
U Italiji postoje muškarci koji imaju manje primitivne energije ali pojačana je energija pederska.
Među Muslimanima postoji jaka primitivna energija ali balansirana duhovnošću.

Pitam je što je sljedeće. Kaže, njoj Arap.
Pitam je što meni, da li Ličanin?

Odgovara: za tebe samo MAOR.
Da sjedim ispred šatora i kuham u zemljanoj zdjeli, a da se frajer zaleti našminkan i izbelji mi se u facu (haka), pa da vidim bih li bila vrckava i puna dosjetki.
Molila sam je da razmisli jesu li za mene možda ipak Skandinavci, plavi, visoki, fini?

"Meni Arap, tebi Maor, sve ostalo je promašaj."

Trenutno gugla turističke agencije i strane dejting sajtove. Djevojka je riješila da ću dobiti svoje sljedovanje: pred šatorom nakuhavati raspižđenom Maoru i dobiti svoga boga.

Moja je kuma moj križ pod kojim posrćem i tražim kap vode na žedne usne dok mi trnje probija lubanju. Njene vizije moje budućnosti uvijek su crne i uključuju puno mentalnog, tjelesnog i seksualnog nasilja "za moje dobro".

Kuma je ostavila Španjolca.
Slušam ja satima razloge i na kraju kaže:

SMETA MI MUŠKA ENERGIJA. ŽELE SEKS, ŽELE JESTI, ŽELE SPAVATI. TO TROJE MI SE KOD MUŠKARACA NAJVIŠE GADI.

Kažem joj "žele i disati, to je dosta problem isto".
Živčano kaže "ne, nego ovo kaj sam nabrojala".

Jadan Španjolac, najebao je izgleda kaj je živ.

Ljuljaj me nezno
ljuljaj me fino, polako

ljuljaj me nezno
ti znas da je bolje tako

Ljuljaj me sasvim polako...

(Mandić)

Link

Gledam tipa jutros u dućanu.
Cijeli se išarao Tomsonovim stihovima, sahovnica, krunica, neki kralj (mozda Tomislav), sve kaj se moglo, pleteri, glagoljice i ostale insignije da nije pravoslavni Srbin. A na nadlaktici DON CORLEONE. Tko zna cega tu jos ima da ga je kako moguce skinuti golog.
Je li to ukazanje predizborne kampanje i utjelovljenje istine? Je li ovo model za plakate koji je HDZ (ne)namjerno ali NEPRAVEDNO izostavio u kampanji? Obozavam simboliku koja se najprije vidi u jednostavnim malim ljudima i mjestima, nedoraslih paradoksu i siroj slici, ali upornih na nivou strasti bez kognicije.
Ovo je bilo za MSU, pure art.
Ugrizla sam se za usnu da ne puknem u smijeh i rekl "susjeda, jedan zadarski i burek" da ne krenem s cerekanjem, cim prije.
(A i cim prije da se ulovim bureka!)

Hocemo na janjetinu?
(Pliz reci da)

Gdje si bio
S kim si bio
Opet si se napio

Nećeš bome
E dabome
Odo ja drugome

Sad si u kontroli
Za milost me moli
Da te pustim tekmu gledat
A još 9m drva cjepat

Zašto takav stav?
Ajde, budi lav!
Iza svake žene nadrkane
Stoji muško koje prerano stane!!!

Ma, čula sam za to...
Jasno je da svijetu nitko nije napekao kolača (ni nadavao one stvari).
Postoje ljudi koji se lakše, i koji se teže nose s nečijim "ne".
Za sve što koga zanima, najbolje da provjere s osobom po kojoj se pljuje.
Načelo parsimonije tu često savršeno radi (ponekad je razna mašta i zloba nastupila iz jednog jednostavnog "ne", pa čak i "ne, hvala").

(Muški) ego je zajebana stvar.
Kolača svijetu nisu napekle ni daleko ljubaznije, krotkije i "dobrije" domaćice od mene, koja neskriveno nemam ni živaca ni vremena za neke pizdarije, niti se smatram dobrotvornom ustanovom, udomiteljicom nesretnih, spasiteljicom sjebanih... Imam dovoljno svojih sranja. Razočarani mojim nesamaritanskim pristupom (pride i navadom da se usudim npr. zajebavati na blogu na njihove povrijeđene i malo zloćkaste okice) neki naprosto pokazuju svoju patologiju.

Za svaki slučaj, provjeriti sa mnom. (I tebi hvala što jesi :*)

Pusa mom ostrašćenom "čuvaru ključeva mojeg pojasa časti" koji odvraća "zlonamjerne i pogrešne za mene" od ideje da se sretnemo IRL. Puno ti se isplati utvarati si da imaš tu ulogu, sigurno si ti taj vitez, iz tebi poznatih razloga i argumenata (koji egzistiraju u nekoj suludoj mašti, zajedno s ovim izmišljenim definicijama mene i mog života... pa ti bi frende trebao neke telenovele smišljati, unovčiti taj sick weird touch?)
Puno ćeš postići moju čuču čuvajuć' (a svejedno od nje nećeš imati ništa, niti si imao pa se malo ljutiš i bacaš hejt po pvt-u tipovima koji mi jave i konstatiraju da si šupčić- bez da im ja moram dati naslutiti).

Kao što rekoh, kolača svima ne umiju napeći ni daleko zainteresiranije za taj hobi!
Ja ih više volim jesti, pogotovo kremaste i sočne.

Pitanje za vas: najdraži kolač?
Meni možda ipak kremšnite i zaherice.