Čovječe, kakav blog!

Uvijek sam vjerovala u vlastite dužnosti i odgovornosti.
Istinabog, ljubiteljica sam drugačijeg, provokativnog, žestokih zajebancija.
Od djetinjstva sam više voljela ekipu s dramske, nego ekipu s francuskog.
U gimnaziji sam s Tixom i Frana-Marijom smišljala kojekakve zajebancije: Tixa je danas tattoo majstorica a Frana poznata redateljica.
Ja nisam ni pokušala, na bijes okoline, upisati ADU, već psihologiju: smatrala sam da je to konkretno, nije zajebancija, nekom pomogneš, i ostane ti vrijeme za obitelj. Iskreno, rajcalo me i što je teško upasti a ja volim izazove- normalno da sam upala k'o iz pičke.
Na faksu sam upoznala Kumu, koja me odmah počela furati sa sobom u Verdi i na tulume njene ekipe s Muzičke akademije, uvijek mi govoreći kako sam puno više "art" od njih.
Odlazile smo podjebavati predsjedničke kandidate alla Boris Mikšić i kačile to na yt, uletavale smo u OTV objašnjavati da mi trebamo imati emisiju.

Naše su zajebancije često bile neshvaćene, čak drugima uvredljive, znale smo raditi baš pizdarije, ima tu priča koje uključuju i murje i hitne... :)
Ali, u svakoj toj fazi ja sam sebi zadavala i uspješno izvršavala da mi prosjek mora biti odličan, i bila sam hiperosjetljiva na nijanse, na ono što je moja definicija normalnog, moralnog, bila sam štreberica i jesam štreberica.
Odskočiti visoko (ili duboko) otkud želim, ali da doček na tlo uvijek bude čvrst.
Volim šale, nakarade ne volim.
Volim provokacije, zlobu i pokvarenost ne.
I u svemu tome, uvijek sam snažno vjerovala u svoju moć, u osjećaj da utječem na svoj život, po mogućnosti još ponečiji pozitivno.

I onda se dogodilo ovo, što me istinski poremetilo u tom shvaćanju, jednostavno nemam više osjećaj da su mojih 180 visoke, da je mojih 80tak kg teško, da sam ja snažna, ma koliko bila glasna,
i ma koliko mi je prijatelj Žarko još otkad govorio "druge žene se šminkaju da budu ljepše, a ti da budeš opasnija, de bre skini to crno s očiju lepša si kad ne uradiš to sranje",
i ma koliko ja zaista imam neku svoju furku koja prolazi primjećeno,
suštinski osjećam se sitno,
krhko,
i prvi put prihvaćam tu mogućnost.

Možda je moj Ita završio na tom prokletom štriku zbog nekog kemijskog nebalansa u mozgu tog dana.
Zbog nešto malo nečega što se poremetilo.
Moja nemoć u toj priči upravo me izluđivala, bjesnila sam, JA sam trebala spasiti i spasila bih, uostalom i susjedu Kristinu sam, ne bi mi ni bio prvi.
Ali nisam.
Jednostavno ništa nisam učinila, nije me ni pitao, nitko me ništa nije pitao oko toga.
I taj Ita koji je mogao tisuću osamsto stvari ko iz pičke, NIJE MOGAO OSTATI ŽIV.

I ta nemoć mi je novi koncept.
Pucao mi je taj događaj u koljena, ne da umrem, ali da kleknem dok ne uspijem dalje.
Ima tu stvari koje su nalik depresiji- nikad prije u životu nisam znala imati masnu kosu ili nositi u grad isprane tajce razvučene na guzici.
Zapravo, nije. Više je- shvaćanje života i sebe drugačije nego dosad.

Ja sam PLANIRALA, HTJELA, štoviše i pristala na određene "žrtve" i promjene u vlastitom životu.
Smatram da sam i ovdje štreberski učinila sa svoje strane sve što treba za tu neku našu sreću.
Ali je iznegirano, i to nečime na što nisam imala utjecaj, o čemu da stvar bude gora ja nisam ni znala.

I bilo je stravično shvatiti tu njegovu konačnost i krhkost.
BUM- šaka zemlje na sanduk i ne možeš, ništa više ne možeš. Tata me držao toliko čvrsto za obje nadlaktice i šaptao "ššš, Babalela, ššš, dobra budi"- šokiran, traumiran, nesretan do kostiju i brinući hoće li njegova konjasta kći koja ga je prerasla možda i skočiti od jada u tu rupu, tako sam mu djelovala.
Nisam, stajala sam i gledala tatu bez treptanja dižući obrve, i pitala sam ga "tata, to je to sad, što sad, tata kak?" vrlo nesuvisla, a on nije ispuštao moje nadlaktice i govorio "dite moje, malo moje, ššš, šššš"
I to je bilo to.

U mrtvačnici sam doživjela potpuni slom svih ideala i vjerovanja.
Ležao je tamo, pocrnjelih ušiju, i najsuvislije što sam znala je da zagrijavam njegovo tijelo hladno kao zamrznuta pileća prsa iz škrinje, da palcem "brišem" trag štrika i da mu otvaram oči da me ne zaboravi kad ja dođem gore.
I iz tog prostora sam također morala izaći u nekom trenutku.
I OSTAVITI GA MRTVOG.

Nemoćna.
Mala.
Podložna, kao i on, nekom biokemijskom procesu u mozgu ili kojem drugom organu, raku, udaru automobila, čega god.
Toliko mala i u rukama tko zna koje sudbine, glumica i statist u tko zna čijoj ideji, ali prvi put mi se učinilo: ne režiram.

Ne režiram. Prvi put shvaćam da nije onako kako ću ja, u rokovnik, svim svojim zafrkancijama i stilu usprkos, štreberski zadati.
I kako ću, nezgodna i nelijepa ali moćna sa 180/80, ja učiniti.
Ne režiram. Ništa me se nije pitalo.
Bila sam marioneta u nečijoj mračnoj koreografiji na temu smrti, boli i života poslije.

I prvi put u životu shvatim: kako sam krhka, nevažna i pojma ni o čemu nemam.

Znaš, i ja često razmišljam o toj granici između realnosti i sentimenta, i zaključujem da je mjera ipak ono što je čovjeku dano da kao svoju mjeru nosi. U rasponu od prezira slabića koji nas je iznevjerio, do zauvijek uplakane i uništene žene koja priča s duhovima, ne mogu reći da se opredjeljujem za neku točku. Prije će biti da me moja priroda pozicionira na jednu od beskrajnih točaka između dvije krajnosti.

Rekla bih ovako...
Prilično sam uvjerena da za njega nije bilo sreće u ljubavnom smislu, kao ni toliki niz godina prije mene (koji mi nije bio sumnjiv u datom trenutku). Sa mnom ili bez mene.
Pa opet, dogodilo se da kao takav pokuša biti tata, i da uspije biti tata, a u čudu rađanja - iako je recept "kako se bebe prave" prilično banalan i svima poznat, ja prepoznajem puno čarobne prašine, sudbine i Boga.
Tisuću se stvari moglo dogoditi u tih osam mjeseci (ranije je rođen), mogli smo dugo ga i bezuspješno pokušavati napraviti, u krajnjem nikad se ne sresti, ne pomisliti.
I pamtim ono zastrašujuće prelijepo nebo nad nama, te večeri kad smo ga napravili, i kako sam pomislila zbog tih zvijezda kako je sve to nekako sudbinski.

Ne, ja se ovime ne ograđujem od svoje loše procjene- ako procjena uopće može biti loša ako je do bebe dovela. Nekako ne umijem to prevaliti preko uma, kamoli usana, da se išta kajem. I shvatit ćeš taj dio kao mama, jednostavno ništa ne bih promijenila. Još jedno pitanje postoji- na kraju dana, biramo li sve što mislimo da biramo, ili se neke stvari događaju suprotno našim formulama, prognozama i naumima?
Ponekad mi se čini da je smiješna riječ "planiram", u tolikim kombinacijama prevrata, promjena nabolje ili nagore, i sve više sumnjam da je naš osobni utjecaj i voljni moment bezgraničan.
Naša pamet. Naša znanja.

Nikad neću biti baka koja će imati puno reći, naslonjena uz peć, o tome kakav je bio djed.
Neću ni o tome kakav je bio tata, a sin ga neće pamtiti.
Imam tek nagađanja o tome što je i zašto i kad krenulo po zlu, u moru priča o ugledu ove obitelji kroz koju prosijavaju i neke koje su ružne, i u kojima čitam temelje njegove nesreće i nesređenosti za vazda.

U cijeloj toj priči, baš takvoj kakva je, ostaje činjenica da smo se Ita i ja našli u pokušaju da budemo sretni.
U tom pokušaju koji nije uspio, rodilo se dijete koje ne bih dala nizašto na svijetu, koje mi je ljubav.
I kad to dijete bude pitalo za tatu, ja neću imati reći nijedno drugo ime nego ono koje jest: Ita.

U pomiješanosti svojih osjećaja, ostajem pri onoj da pogrbljena ucviljena udovica ne bih voljela biti sve i da smo imali beskrajna desetljeća iza sebe. Da smo stigli jedno drugome biti sve.
Štoviše, ta i takva ne bih ni smjela biti, ako sam ja ona sila i snaga koja dvojicu dječaka treba prevesti do stabilnih, sretnih muškaraca.

Postoji, opet, jedan trenutak u kojem sam svjesna zadanosti Itine priče.
Ali i namijenjenosti meni, jer u slučajnosti danas više vjerovati ne znam.
U tome ga se ne odričem- i iako ne živim ni s njim, ni za njega, ni uz njega...
Ja se osjećam bolje kad ponešto od njega uzmem na sebe kao da je moje.
Pa pjevam koseći vrt, za njegov rođendan se dotjeram i popijem piće njemu u čast baš u Perušiću, pa se ne odričem nekih stvari koje znam da bi volio, želio ili čuvao.

Ne na način da njemu robujem, kojeg nema ovdje.
Na način da sebe oslobađam, cijeneći da je bio tu.
I da sam ja ta kojoj je to, u nekoj čudnoj i ubrzanoj priči, ostavljeno u ruke.
Sve to.
Sva imanja, sramote, glupa nagađanja; sinovi; Lika; sjećanje na Itu; Itine želje.
Kao njegova njemu, tako je meni dospjela ta sudbina.

Ja od svoje ne bježim, jer već negdje bi me dočekao osjećaj da sam bila kukavica.
Radije nego kukavica, mogu biti i prašnjava, i sama, i umorna, i uplašena.
Vjerujem u proces, i vjerujem da mora biti ono što biti mora.
Kao što danas znam, bez greške, da je bilo ono što je biti moralo.

Ovako ili onako, Ita je dospio meni takav, i u paketu s time došla je beba koju ne bih mijenjala nizašto na ovom svijetu, došla je i nesreća zbunjujućeg i preranog kraja, došle su pakosti i zavisti najgore vrste zbog imovine koju je podugo vrebao njegov brat i sva seoska zla iz toga proizašla, došao je čarobni vrt i drvene stepenice kakve sam od djetinjstva maštala, došla je čarolija mojeg ovoljetnog golog sunčanja na izvoru Like kad sam imala osjećaj da mi je tijelo napravljeno od samog sunca i lebdjela iznad sebe same, došla je tvrda zima puna drva i špranja i prašine od peleta....

I sve...
Sve što je došlo prihvaćam.
I sve što će doći prihvaćam.
Bila to nova ljubav, vječna samoća, što god treba biti.
Bez bjegova, prečica i anestetika. Bez zaborava, nepoštenja i nasilnih preobražavanja istine.
Ja pristajem da se događa ono što se mora događati.
I čvrsto vjerujem da:

"Voleti je katkad kao potok orati...
Nekad posumnjaš, al' moraš da znaš:
ta se brazda vidi s Neba
i taman je tu gde treba".

Neće me mimoići ništa što mi pripada, kao što nije ni dosad.
Ništa tu Lika ne čini- koliko god pusta bila i koliko god je otkačeno da ovo tipkam polugola u dvorištu bez da itko vidi- jer je beskrajno pusto i šašavo koliko... Vidi mene moja zvijezda.
Svakog od nas.
Ne mimoiđe nas ništa što nam pripada- druga je stvar shvaćamo li to.
I najgori bijeg je bijeg od svog života.
Let it be!

sretno na operaciji. Bit će dobro to sve. Reći ću onom tvom frendu kojem si rekao da me pozdravi, da te pozdravi :)

Ben je bio golemi šarplaninac.
Uginuo je u lipnju, par mjeseci prije nego što će se Ita objesiti, kao da ide izvidjeti hoće li sve biti kako treba.
Živio je jako dugo, i Ita se izražavao o njemu kao najboljem prijatelju na svitu, i da ga je "izvukao" kad je imao "nekakvu krizu"- bio je škrt s informacijama, iako sam nastojala saznati više, no nisi s Itom mogla baš sad nešto puno laprdati ako on neće.

U to kratko vremena što smo bili skupa, počeci naše veze bili su takvi da bismo šetali Bena.
Postoji taj jedan putić, preko našeg voćnjaka pa put šume, koji je čaroban.
Tek sam se nedavno okuražila ponovo proći tamo- bez Ite i bez Bena- s Itinim sinom.
Nisam plakala, ali komotno sam mogla doživjeti jedno osam infarkta koliko mi je sjebano to bilo.

Ben je bio ogroman, tad već stari pas. Izdavale su ga stražnje noge i često bi padao.
Ita bi mu govorio "sunce moje šarplaninsko, star si, e jebemu sunce a kakav si ti pas bio... ma i sad si..."
Istinski ga je volio.
Ja nisam ljubiteljica pasa i bojala sam ga se isprva, ali bio je toliko dobar i drag, da je zbilja malo prošlo dok ga ja nisam počela ne samo šetati, nego i maziti, ljubiti, jednom mi je tom ogromnom glavinom u maženju raskrvario netom operiran nos, imao je glavu kao medvjed.

Ben je pokopan tu kod svoje kućice, a Ita je na perušićkom groblju.
Tako nedavno, šetali smo zajedno i sve se ovo činilo kao sreća.
Sad šetam s bebom, kao da nikad nije bilo silnog šarplaninca,
i visokog, vitkog Ite dubokoga glasa, u čuvenoj smeđoj pilotskoj Bata jakni koja mu je stajala kao nikome.
Vidite, stvar je u tome da sam se osjećala kao najzaštićenija, najsigurnija žena s tim Ličaninom i šarplanincem.

Volim vjerovati da šetaju negdje, po nekim stazama sasvim sličnim ovima, i s lijeve i desne omeđene kruškama, šljivama i jabukama koje mirišu opojno i mirišu na ljubav, jednostavnost, Liku, "kako Bog zapovida" i sreću.
Djelovalo je tako smisleno.
Štošta bih dala za još jedan đir, ali odoše.

Tri mala Roma, dva su sedmaši a jedan osmaš, sjede nasuprot Općine gdje je moj Ita bio pročelnik.

U Perušiću mi je mama živjela svojih prvih devet godina, dok djed, komandir tadašnje milicije, nije prebačen u drugi lički grad gdje su ostali.
Ja nikad, baš nikad do 2019.-e, bješe rujan, nisam bila u Perušiću.
Tog rujna jesam- a ispostavit će se poslije da je negdje te jeseni Ita doživio nešto kao mentalni kolaps- saznala sam nakon njegove smrti, upratila kronologiju i sve je imalo daleko više smisla- jer bilo je tu nekih uznemirujućih detalja o njemu koje sam, također veliku većinu poslije smrti, saznavala.
Taj rujan mi nije jasan- zašto se tad nismo sreli.
Sreli smo se u rujnu tri godine poslije. Ali 2019-a je bila tako ključna u njegovom životu.
I ja sam bila tu.

Moji roditelji i sin su išli kod neke babe, a meni nije bila volja ništa s babama (valjda je to, jebiga, neka moja crta).
Umjesto toga, šutirala sam divlje kestene tamo, preko puta Općine.
Nisam imala nikakve predosjećaje- na kraj pameti mi nije bilo da ću uskoro ja ovdje živjeti, s čovjekom odavde imati sina, a ovo dalje da ne govorimo.
Mislim da bih pala u nesvijest da mi je netko to šapnuo.
Ništa ne sluteći, šutirala sam divlje kestene i sjećam se toga kao sada.

U nekom trenutku, zaključila sam da su se moji zadržali i sjela sam u kafić ispod Općine.
Općina je sasvim obična zgrada, međutim mene je privlačila i buljila sam u nju.
Kasnije sam pričala Iti to, i ispostavilo se da sam buljila u- njegov prozor.

Ali nismo se tad sreli.
I kad god prođem, pitam se zašto se nije moglo dogoditi TAD, a bila sam tamo, bila sam i to s fantastičnom bojom kose, i visoka, i tada zgodna, ma nema greške da mu se ne bih svidjela ajde boga ti.
Ali ne. Srest ću ga tek tri godine poslije, a u te tri godine dogodilo se previše samoće, alkohola, izoliranosti...

Prolazeći pored malih Roma, na mobitelima su, pitam ih kaj to slušaju od muzike.
Sve oni meni to srdačno prikažu, pokažu, ispričaju.
Pojma nemam iskreno kakva je to glazba, ali kažem im da uživaju.
A najveći među njima mi kaže: "znate da se mi odemo kupat sad dok su vrućine na Bazene gdje se peca ali ima jedno misto s kojeg se može skakat pa skačemo".
Pitam ga ja jel bih ja mogla skočiti pošto sam debela na "bombu" pa da sve prska.
Smiju se a debeljuco od njih mi stidljivo kaže "ma niste uopće debeli nešto, ne bi tako bilo, ne bi" kao da me uvjerava i brani čast nas odebljih :)

I dan bude ljepši.
Romi su lijepi i dobri ljudi.
Nedavno je jedan stari Rom na kasi, mom malom Pjeru kupio čokoladnu bananicu.
Imaju dušu.

Inače, Itin bratić se također objesio, jer su mu branili ljubav s Romkinjom, najljepšom, ali Romkinjom.
Čula sam da je imao 19 godina.
I čudno je ovo mjesto, s tom turskom kulom nad nama.
Ima neku težinu, čak i povijest kad čitaš, specifična je.
A ja želim da ovo dvorište postane sretno, i nešto me veže za njega kao da je stoljećima moje.
A tako sam tuđa i ničija ovdje... Ali svoja ipak.
I polako, sasvim polako i nečujno, ja radim na tome da bude sreća. Katkad jest, makar sklepano od malih sličica i detalja, kao ručak "od ničega" iz frižidera koji se bijeli iznutra- pa nekako ispadne baš fino.
Skupljam sve mrvice ljepote. To mi je hobi.

Probudila sam se, obukla (jedinu) svečanu haljinu koju imam, kosu svezala u punđicu, iscrtala obrve, izvukla trepavice, obula lijepe crne sandale, i za završni touch: moje prelijepe Disquared sunčane, crveni ruž i tri šprica Armanijevog "My way".
Po načelu: jebe mi se, ako sam već nokautirana, isti mi je kurac pijem li kavu doma nokautirana, ili vani nokautirana.

Umjesto u auto, bebu sam posjela u kolica. Bez grča, bez da me jebe išta, bez jedne milisekunde razmišljanja, uputismo se do grada.

Ne kažem da su se događala ne znam kakva čuda, ali pred dućanom sam se ismijala s jednom bakom i njenim sinom (neka zajebancija oko cigareta) kako dugo nisam- vrištali smo doslovno kao tri tuljana- taj tip i ja smo se nešto smijali kako možemo bez ovog, onog, ONOG, ali ne bez cigara... I tu je nastala neka petominutna smijalica...

U parku (pored onog mjesta gdje su sinoć za NOĆ ŠIŠMIŠA- ...ako već želite znati tko je Batman... svi plesali osim mene), danas sam JEDINA JA sa svojim sinom imala najslađe, čarobne trenutke- samo naš "ples"- jer PRVI PUT je probao konjića, ljuljačku i tobogan. To je bilo takvo veselje, prvo se bojao, još je pinku presitan za sve to, ali neustrašiva je narav pa se brzo prestao bojati i počeo je biti sebi najvažniji na svijetu kako BEBA ZNA.

Nakon toga, u kafiću započesmo razgovor s dvoje ljudi. I dragi moji, ja dobijem od tog sredovječnog, finog, uglađenog, civiliziranog bračnog para TAKVU podršku. Ja doživim čuti "ma ne damo te u Zagreb, ih oćeš pičku materinu ti se sklanjati kome, znamo mi odakle vjetrovi pušu...." i evo do maloprije je trajalo.
Čovjek je ISTI Zvonimir Hodak, meni inače najveća faca, isprva sam mislila da je on. Za kraj sam mu rekla da sam, kao mala, kad bih čula "Ličanin" pomislila na nešto bistro, veliko, nalik Velebitu pa sam se razočarala, ali da mi je danas vratio vjeru u to. Gospođi sam rekla da je lijepa, inspirativna.
Što su oni meni lijepog izgovorili, neću prenijeti da ne ispadne da se hvalim, ali neću zaboraviti...

Vratila sam se doma s usnulom bebom u kolicima, stariji sin je pitao jesam mu kupila kaj i dao nam puse, a ja sam zaključila:
nakon sinoć kad sam usnula braneći se od veselja i muzike,
mora da su nada mnom noćas plesale neke dobre male vile,
jer jutro je bilo sasvim drugačije.

I, pošto sam se time vodila, nisam propustila: s Pjerom sam u parku (bili smo sami) bila jedina koja je plesala,
baš kao sinoć jedina koja nije plesala. Napravili smo par okreta, između konjića i tobogana.
Za inat!

Nešto se obilježava, što znači da je opet na trgiću razmjerno loš bend s pjesmama "Prsten i zlatni lanac", "Drska ženo plava" i evo trenutno se do kuće čuje lagani odjek "Neću tvoje oči zelene".
Seljačizam, no dobro, bilo me i na daleko većim krševima.
Onako kako ja zamišljam da je trebalo biti- otišli bismo Ita i ja bar na sat-dva, mada nisam sigurna bismo li, ali eto ja sam večeras to sve zaobišla s knedlom u grlu (i to ne onom od šljiva s kojima sam se danas izjebala ko nikad ničim... joj ljudi, da je seljak biti lako bio bi svatko... ali opet ja selo volim i uvijek sam željela živjeti u ovakvim kulisama da ne mogu reći- sanjala sam ovakvu kuću, vrt, sve... Zbunjuje me sve to skupa, i zašto su kulise takve, a predstava tako krvavo drugačija nego što treba kome. REŽISERU, ŠTO ŽELIŠ TI DA OVA GLUMICA IGRA, NE KUŽIM KOMBINACIJU? Što smo sad to tako strašno zglajzali, ma ni ja, kamoli klinci? Što je to jebo te sunce.
Moram li ja predati ove divne kulise? Je li ovdje moja predstava? Znam molitve Bogu započeti s "lijepo Te molim samo objasni pa da znam kaj, di želiš, kaj točno želiš, uputi me"- kao zbunjena amaterska glumica koja propitkuje je li redatelj pijan ili lud, je li ovo nešto eksperimentalno, o čemu se radi... Daj ono...

Pa i prave princeze su najebavale, evo na ovaj datum, piše portal neki, pogine jedna Lady Di. Očito se ružne stvari događaju, čak i pravim princezama, a kamoli nama koje smo kao djevojčice maštale biti princeze).

Evo sad svira "Hajde noćas mi dođi svega mi donesi"- kakve sam sreće meni bi tip dofurao pismo s antraksom. Jebem ja mater svemu tome više.

I tako vam ja obišla taj trg kao da me se ne tiču fešte. Doista, i ne tiču me se.
S druge strane, dođe mi za inat i životu i Iti i ovom mjestu, platiti nekog jebozovnog Hercegovca ma samo da se razbaca po tom trgu sa mnom kao da sutra ne postoji, dodatno mu tutnuti 200e u džep da me zažvali, ma samo da imaju što pričati svi ti konji koji ružno o svemu tome pričaju.

Napisat ću, možda, jednom knjigu o tome što je to sve bilo. Donekle još uvijek jest, šok je prestao, tuga se nadišla, sve racionalno je istisnulo one neke beskrajnosti sažaljevanja, samosažaljevanja.
Ostalo je jedno wtf.

No, čak i ti ljudi koji se raduju, tko zna što im donosi idući dan ili godina. Tko zna što im je u duši.
Ne tako davno, bila sam najveselija. Učinila sam, sa svoje strane, sve da ispadne dobro- dušom i tijelom.
Ispalo je to što je ispalo.

Nije to tajna neka, događaju se loše stvari nezasluženo i neočekivano. Ne moram nabrajati, samo otvoriš bilo koje novine ili portal- nisu ljudi krivi ni za ratove, ni za nesreće... Pa opet se događa.

Možda je najstrašnije kod ovakvih događaja što promijene tvoj doživljaj života.
Nema to veze s time da ne funkcioniraš... Da se drogiraš, ločeš, vučeš po psihijatrijama... Da gledaš u jednu točku, ne skuhaš ručak ili prestaneš s peglanjem, turpijanjem tvrde kože na petama... Ne.
Sve je s te strane dobro, još te i tjera moranje, ma i inat, "neće tebi falit ništa e ja se kunem" mantram od 25-e pa mogu i sad puta dva.
Sve je to OK.

Ono što je drugačije, to je da- recimo- gledam to veselje. I misao mi je: čemu, tko zna što će se sutra loše dogoditi.
Pogledam lijepog muškarca, ma i u kuću ga pustim, pa pomislim: ajde u kurac, tko zna što ćeš mi ti napraviti.
I sve je postalo, kao u onom vrhunskom citatu Virginie Wolf, pomalo to do lista stvari koje moram odraditi, pa dobiti slobodu ne sudjelovati ni u čemu.
Ita mi je život razgolitio do samih koščica- ne, ne umišljam da sam postala mudra. Ali shvatila sam krhkost, prolaznost, nepredvidivost, okrutnost.
Nisam narav koja se preplaši. Ali na rezigniranost nisam imuna.

Motiv mi je jedino što volim djecu. Uz još nekoliko ljudi, od kojih se možda suviše udaljavam svjesna da nisam (još) ona stara... Zapravo, jedino što mi ima smisla je priroda.
Mogla bih mjesecima ne progovoriti ni s kim, što se mene tiče.
Mogla bih nikad više ne kupiti si nijedan komadić robe.
Čitav trg pleše i pjeva- ne, nije problem što ja ne plešem i ne pjevam.

Problem je što razmišljam o tome da je tako naivno i na kraju uzaludno plesati i pjevati, kad se događaju tako loše stvari kakve su se nama dogodile.
I puno toga što djeluje kao moja "snaga", apsolutno je obzir prema djeci, da nemaju memoriju na čudnu mamu koja je na takav način poimala svijet, u glavi zbrajala koliko još treba "sudjelovati u svijetu" dok oni poodrastu, razdragana ali i uplašena koliko je ovaj jednogodišnji maaaaaaaali.
A ja tako stara, ne kronološki, ne to.

Ono što je možda faktor, to je da bih na takvim igrankama ja uvijek bila ona koja među prvima krene, i zadnja stane, đuskati, plesati, to u suštini jesu moji tereni. I tad sam znala misliti o smislu, ali besmisao me nikad nije dotaknuo, do prizora oca moje dvomjesečne bebe obješenoga I NASMIJANOGA u dvorišnoj zgradi.
Nije to više stvar depresije, tuge ili šoka.
Postalo je stvar besmisla, i taj me osjećaj dugo grize i načinje.

Da čujemo koja je sad pjesma? "Pjevam danju pjevam noću". Očito je đir bosanski, blizu nam Bosna, fina je to glazba.
Da si zvijezda sele moja, da si među zvjezdicama... Podsjeća me na moju Almu. Da, i s njom sam voljela plesati, izlazile smo na razna weird mjesta.

Uglavnom. Čudno se osjećam večeras. Imam tu neku knedlu u grlu.
Nije to zavist prema ljudima koji se vesele, nemojte što krivo shvatiti.
Ali je tuga što Ita ne pleše, što ne plešem ni ja, i što, naposljetku, imam tu neku čudnu promjenu u doživljaju gdje mi se čini da je obesmišljeno zaplesati, nasmijati se, veseliti se.
Samo želim sve odraditi korektno i časno.
Jedini razlog zašto želim živjeti još xy godina, to je što želim da se imaju klinci na koga osloniti sve dok sam im potrebna, pri čemu me oduševljava koliko je stariji sve veći, i plaši što je ovaj mlađi toliko bebica da ću morati još dugo kako god znam.
Inače bih poželjela- ne sad ono "da me nema", ali bilo bi mi sasvim svejedno hoću li s 40 ili s 80.

Jer, budimo iskreni, ne zamjeram ja njemu ništa. Ali napraviti takvo sranje, zapravo, maksimalni je zločin prema bližnjima.
Samo, o tome se ne priča niti se za to odgovara. I da mu želim reći, a ne bih ipak ni rekla sve da mogu, ne bi me čuo.
Ne možeš ništa s tom činjenicom, a ne možeš je ni izbrisati.

Evo, Škorina "Juliška", na to sam s prvim mužem ludovala jedne noći vani.

Nije tuga. Obesmišljenost. Kao zemlja nakon požara, ili tako nečega. Nije ni razmaženost, znam da nisam jedina koju je zadesilo nešto loše. Ali ovo je bio baš gadan nokaut, bojim se da neke posljedice kužim tek sad.

Grozno je imati 37 i osjećaj da baš nikad više neću zaplesati.
Ja bih se ovog trenutka mijenjala bilo s kojom od 67, preračunavajući da do tih godina nikome više nisam dužna.
Jer sve što dajem, a imam kome i kompromisa tu nema, počinje svakog jutra s "Bože, daj mi snage za ovaj dan".
I Bog mi uvijek da snage, nijednom me nije zeznuo.
Pomalo je sve to robija, izdržavanje neke kazne, pri čemu ne pamtim da sam skrivila.
Tko zna kako to ide i je li na kraju sve neka sudbina kojoj ne možeš upratiti logiku.

Što je da je, zaobilazim veselja i zaobilaze ona mene.
Bit će, takvo vrijeme. Kažu, ništa nije vječno. Pa nek ispadne što već ispasti treba, sudjelujem u nužnom, promatram bez oduševljenja i s ogromnim guštom trgam svakog zadnjeg dana u mjesecu stranicu s kalendara.
Veseli me što vrijeme prolazi, što to nekud odlazi, što ostaje sve manje toga.
A bend svira... Evo, neka meni nepoznata pjesma. Ko ga jebe, prozore zatvaram, idem spavati.

Link

Link
:)*

Na širokim ramenima pruge "Galeb" majice
crtaju pravce beskonačne
čežnje, želje i nade.

#hommefatale

A što ćete vi s tuđim (pa i mojim) tekstom?
Opcija je puno:

pročitati... ne pročitati... isprintati pa obrisati guzicu... uokviriti... masturbirati... žderati se... jesti kokice.... jesti sarmu...

Meni će to postati važno u onom trenutku, kad budem U OBVEZI svidjeti se čitateljima
(npr. kad me budu kao srednjovjekovnog paža plaćali da zabavljam/razonodim/tješim)
Ja ovdje ne samo da nisam dužna, nego sve i da hoću ne mogu, zadovoljiti svakog tko naleti.
Nisam dužna biti sredstvo ičijeg manjka ljubavi u životu, ičijih sumnji u sebe da su prestare, ičijih želja da budu takvi kakvi jesu fatalni muškarci... Pa tko bi svima kolača napekao?
Imam ja gdje i kolače, i dužnosti, i obzira, i "bi li volio", "što trebaš?"... A ovo- ovo je moja sloboda.
Nisam ovdje ni volonterka humanitarne ustanove, niti psiholog-volonter, niti u ijednoj mogućoj funkciji i napregnuću zadovoljavanja ičijih emotivno-intelektualnih i ostalih potreba i potrebitosti.
Jebote, ovdje sam da pišem što me, i kad me volja. I TKO TE JEBE AKO NE ZNAŠ KAKO SE NE KLIKA NA NASLOV TEKSTA! :)

A poanta SLOBODE (pogotovo za onog tko blog imenuje svojim mjestom meditacije) je u nepostojanju obzira.
Ja se tu nikad ne obraćam ....koliko je tu, 10-tak blogera?
Postoje, pak, ljudi s kojima sam razvila zaista ODNOSE- temeljem ovog bloga. Postoje u mojoj sadašnjosti, u mojoj prošlosti, u mom životu- argumenti za ljepotu odašiljanja svoje poruke
- u naizgled slučajnosti toga do koga poruka dođe,
u osjećaju lakoće nakon pisanja...
(znaš za logoterapiju?)

U krajnjem, postoji određena vrijednost tekstova- odatle nam knjige, kolumne, pa i blogovi.

Primjer- meni je Jelena Veljača rijetko iritantna osoba.
NIKAD ne čitam njene kolumne- pa nisam mazohist.
Ali moment u kojem bih ja Jeleni Veljači napisala mail da smatram da piše: previše, premalo, da nije umiljata, da nije britka?
Pa onda nešto sa mnom nije u redu.

DRUGA STVAR da imam OBAVEZU čitati Jelenu Veljaču. Da je plaćam da mi napiše tekst. Da MORAM Jelenu Veljaču.
Tad bih imala pravo glasa. Dotad? Tko me jebe ako se bavim nekim čije su mi teme ili stil..........što god već.
Što Jelena Veljača ima s tim ako sam, hipotetski, umobolesnica koja će SVJESNO čitati nekog tko je iritira, pored svih drugih načina da utrošim svoja 24 sata dnevno: u rasponu od toga da ofarbam izrast do toga da sadim krumpire, ili bavim se ijednom aktivnošću ovog svijeta.
Što mi je Jelena Veljača kriva ili dužna ako sam nesposobna kreirati svoje vrijeme i ispuniti ga sebi ugodnim aktivnostima, pa u slobodno vrijeme drljam po njenim tekstovima koji me iritiraju?
Pa ne može mi Jelena Veljača, ma koliko me iritirala, biti kriva ako sam takav antitalent za slobodno vrijeme, ako sam luđakinja koja ne zna da postoji mogućnost preskočiti njen tekst, njušku ili išta.
Treba li Jelena Veljača biti sputana time što mi ima glupe tekstove ili smatram da ih piše previše ili premalo; pa možda čak i hipotetski što joj zavidim na tome što je zanimljivija tipovima nego ja/ne da mi pičke (vučem neke paralele)
BOLI JE KURAC.
(Očito piše jer ima od tog nešto- kao što imam i ja).

Problem, ipak, nije u tome. Problem je u strahu da od toga što pišem, dobivam previše ponuda kuraca na raspolaganje.
Iako ni to nije sasvim neutemeljeno, bojim se da ni tu ne mogu pomoći onima kojima eventualno smeta.
To je naprosto tako - moji tekstovi, volio ih tko ili ne, ipak nešto donose u moj život.
Da ne, ne bih svoje slobodno vrijeme koristila ovako, već bih gledala TV (ako ništa, postojana alternativa čak i u vukojebinama).

Donose mi, da. Između ostalog, mušku pažnju, imam i par komada nakita, imam par prijateljstava, imala sam i neke ljubavne susrete proizašle iz razmjene misli ovdje, imam učestale pozive na neka mjesta- možda me pukne i pristati?
I?
Tko vam brani da oduševite, pa i ševite? Što god, mili moji, just do it.
Prostora ima za sve nas, praznih papira koji čekaju da ih ispunite svojom pričom, karakterom, istinama, lažima, frustracijama, bolima, stilom.

Budite sigurni, puno vas je čiji tekst neću kliknuti, bez najmanje potrebe da vam ukazujem na to što bih ja voljela da ste napisali i zašto smatram da ste trebali drugačije.
One koje kliknem, kliknut ću s određenim razlogom i motivom.
Budem li klikala iz pukog mazohizma, pritom tražila da se korigira po mojoj mjeri i zadovoljava moje frustracije i dokolice- svakako ću razmotriti svoj problem izložiti nekom tko mi možda može pomoći savjetom ili adekvatnom terapijom.

Sve što želim reći je: budimo, i pustimo da drugi budu.
Love, peace and unity!

Link

Link

Link

(koga zanima, pročitat će i potonji post).

Mislim da sam najviše u životu nepotrebnih napora, uzrujavanja i nelagode doživjela - potcjenjujući nečije ozbiljne mentalne defekte. Često ih, usprkos obrazovanju, nisam adekvatno ni priznavala niti ozbiljnima, niti mentalnim defektima.
Jer kao, ja prihvaćam. Ljubim različitost. Družim se s umjetnicima, i brijala sam u Thaliji kod ZKM-a u mladosti. I volim pomaknute ljude.

Ako se uz tu pomaknutost uoči neka dirljiva ranjivost, javlja mi se gotovo muški instinkt da zaštitim, istodobno bablji, čak ne ni ženski. Baš kao baba kakva lička, odmah bih ja pitala, metaforički, jesi gladan i imaš li toplih čarapa.

Primjer je Rikambi- prva sam krenula u obrane njegove neshvaćenosti, zvala ga telefonski kad mu je umro otac, slušala njegov otežani govor preko telefona. Naravno da je, iskrivljenog vizira sam po sebi, sve shvatio krivo. Naravno da je opasno kad te se dočepa netko tko je (a možda i s razlogom i argumentom postojano?) suviše gladan ljudskog kontakta i pažnje.
Neutaživa glad, nerealna očekivanja, halucinacije i užasna arlaukanja kad ne bje po (iracionalno) zamišljenom, i umišljenom.
Zajebane su te fatamorgane odbačenih i predugo usamljenih.

--------------------------

Lako ćemo za to. Događalo mi se to i u životu, pa i ovo aktualno.
Ni na kraj pameti nije mi bilo zapitati se postoji li razlog da je I. živio s majkom do njene smrti u njegovoj 45-oj godini, zašto nam nitko ali nitko u kuću ne ulazi. Vjerovala sam- a jer sam željela vjerovati- da je posve logično to da je on bio "okupiran karijerom". Logično je bilo da je bio pročelnik Perušića, dok su za odnose i ljude vremena ipak imali i Obama, i Biden, i Trump, i Clinton. Da je razlog bio nešto drugo, što se potvrdilo.

Često sam polazila iz pozicije precijenjivanja vlastite moći; i podcjenjivanja tuđe nemoći.
I jako, jako često sam koješta što je naprosto poremećeno trpala u "drugačije", "originalno", "rijetko".

Danas, ako mi se netko predstavi u stilu "ćao, ja sam idiot i ne bi me rođena mater trpjela" ja nemam navadu brljati po tome, kao po kanti Jupola punoj govana u kojem je, negdje, možda, jedan biser.
Prije me fascinirala tuga tog jadnog bisera u Jupol-kanti dreka, i baš bih ja brljala da to nađem- nije frka, samo da skinem prstenčiće i uronim ruke u drek, a mogu ja i zubima što da ne.

-------------------------------------

A onda sam se pitala- ženo, jesi li ti idiot?
Mislim da bih i danas tako brijala, bauljala i čarlijala, da nisam angažirana davanjem sasvim dovoljno na obiteljskom planu (imati dvoje djece a nemati suvislog i ikakvog supruga, budimo realni, sasvim dovoljno okupira sve nagone da daješ i ne tražiš ništa zauzvrat).

Jesi li previše neusuglašen sa sobom da možeš normalno komunicirati?
Imaš neke probleme zbog kojih ćeš mi se usrati u život, raspoloženje ili trenutak?
Obrati se liječniku ili ljekarniku, jebe mi se.

Zvuči surovo, ali valjda je do davanja. Valjda je i do shvaćanja koliko me unazadilo. Da nisam dužna, a da nisam ni kapacitirana, da nisam jebeni Batman iako nosim (što doduše jest vizualni zločin) tajce. I uostalom, da imam pametnija posla.

Sve te vrste težina i napregnuća, bar su nešto što smijem dobrovoljno odbaciti (uostalom, velika većina ljudi to inicijalno čini, bez jebemti... I u pravu su, nisu bezdušni kako sam mislila uvijek. Naprosto su u pravu.)

----------------------------

Ima nešto u onoj "nađi nekog s kim ti je bolje, jadan možeš biti i sam".
Obično je zapravo magijsko vjerovanje ta ideja da ljubav/prijateljstvo kardinalno mijenja čovjeka.

Češće se nađeš u situaciji pišanja uz vjetar i sviranja kurcu prema suncu/pizdi prema zvizdi.

U filmovima i bajkama, od kapi ljubavi cvjetaju polja cvijeća.
U realnosti- ako je zemlja neplodna i sjebana, možeš ti do mile volje zalijevati.
Još ćeš ispasti: nadobudan, naporan, kreten.

I umorit ćeš se.
Jebeno ćeš se umoriti.
Zaprljat ćeš se brljajući po dreku, napipavajući skliski biser koji se možda i ispostavi za kamenčić.

Moja poruka svim mladima bila bi: ne nadaj se čudima. Biraj društvo. Bolje ispasti prepotentan, bahat i hladan- nego završiti traumiran nekim stvarima koje su, objektivno, poremećaj.
Možeš se čak zadesiti kao svjedok- a time neminovno i sudionik- nečijih ekstremnih poteza.

Što ti trebaju mrtvačnice (ili u nekim drugim slučajevima, šta ja znam, policije, hitne, uopće traume kao takve)?
Zauzdaj znatiželju i određenu opojnost "neprilagođenih" i "drugačijih"
Valuta je biti normalan, iz normalnosti izlaze zdravi odnosi, čak zajednički rast.

Uvijek sam na leđima vukla neke sjebane ruine, nekakve alkose, idiote, drolje- ne znam isto koji je to sindrom, ali često je kod psihologinja i sličnih.
Jebote, umorih se a što sam postigla? Eventualno sam si povisila tlak i fasovala 2-3 sijede.

------------------
Odjebi je pola zdravlja. Nek bude neshvaćeni pjesnik svojoj mamici.
Nek bude genijalka ali malo luda svom tatici.
Jadan možeš biti i solo, pri čemu nećeš biti ni kriv ni dužan kad evidentno prolupala osoba svoje nesreće svali na tebe
- ma što pokušavao, bio i želio.

Kad mi tip zausti o tome da ima problem s alkoholom/drogom/financijskim krahovima/čime god... Hvala, doviđenja, dovoljno svojih sranja imam.
Ako jednog dana budem imala instinkte i iluzije, budem slobodna od toga da se ionako dajem danima i noćima- može se biti humanitaran s djecom, starim ljudima...

Ne nužno s bezobraznim i poremećenim individuama, koji su često i sami donekle krivi.
(Osim što, recimo, i Hitlera možemo gledati kao malu rozu bebu koju je nešto sjebalo?)
Ja sam s tom igrankom završila.
Nemam više mazohističke porive.

Vrlo lako kažem "ko te jebe, imam svoje brige" - i na prvi znak da nema balansa u uloženom i dobivenom samo kažem "ajd u kurac".
Kamoli da bih trpila virtualne, i uopće ikakve, mentalne pacijente s kojima bi se trebao baviti sustav i razne klinike.

Imaš PTSP? Imaš si i uputnicu prek socijalnog. Mene buš maltretirao? Idi objasni sucu.
Malo sam Karen? Ma dašta sam, nemam grama milosti za sadiste, ma što ih takvima učinilo.
Imaš si: psihijatriju, utoku, snađi se kako god. Imaš si i nekog tko ima strpljenja.
Ja? Not gonna happen. :)