Čovječe, kakav blog!

Ovo je fenomenalna tema i pitanje i žao mi je što sam u cajtnotu- ali pokušat ću ukratko barem.

Ružna i teška iskustva nam mogu donijeti i pozitivno.
Kao ona točkica bijelog u crnom polukrugu; zajedno s crnom u bijelom.

Uzmi najljepši komad torte- divno, ali nije dobro za zube ni gušteraču.
Uzmi najsretniju ljubav- da, ali gotovo je s lutanjem i traganjem, i krenuo je put prema navici, blijeđenju... suštinski, koliko je bedasto slaviti vjenčanja- ja bih to uvela bar nakon 10 godina, pa nek slave koji su prošli nešto.
Uzmi da si uspio u nekom poslu- e, ali odjednom evo ljudi koji te "vole" zbog novca.

Uzmi ovakvu neku priču.
Shvatiš tko su ljudi oko tebe.
Naučiš stvari koje si mislila da ni u ludilu nećeš.
Kao pod jakim treninzima s utezima, nakon nekog vremena osnažiš mišiće.
Meni je danas gotovo neshvatljivo što neki ljudi doživljavaju kao dramu- kao problem- kao krizu.
(Ne u smislu da umanjujem njihov teret- legitimno. Samo iz mog kuta, zaista je neobično da netko žali za dedom od 97 godina jer to je prirodna smrt, ili ne mogu baš razumjeti koja je drama u tom da je muž zaboravio iznjeti smeće, gdje je big deal....)

Naravno, ovakve stvari imaju potencijal ozbiljno sjebati čovjeka.
Srećom, čovjek može više nego je svjestan i šteta je privremena.
Ostaju ti jači mišići, nakon što se dogodi nešto strašno, postoji divna mogućnost da postaneš jači, oštriji i vještiji.

Bilo da sam se ulovila šmirglanja prozora i krečenja.
Naučila voziti auto pa kako god.
Naučila živjeti s tim da o meni ovisi dvoje djece i suspregnula egoizam i nakazni selflove kao vid ljudskog invaliditeta i tromosti.
Naučila sam silom prilika napraviti domaći deterdžent, šalšu ili pljukance.
Naučila sam pregrmjeti brojne želje bez kukanja.
Shvatiti što mogu preživjeti i čak ostati na nogama.
Poslala sam na spavanje puno strahova i tuge.
Naučila sam puno o dostojanstvu, prkosu i snazi.
Postala sam hrabrija.
Odučila sam se od puno toga čemu sam se nadala, ali zapravo i dalje sam ok.

Naučila sam u samoćama i tišinama prepoznati važnost i značaj perušićke plave ptice, miris svježe opranog rublja, rijetke i malobrojne ljubazne riječi, naučila sam biti posve predana.
Naučila sam ne plakati niti pizditi, vjerovati vremenu i životu i - sebi.

U se i u svoje kljuse- stara narodna, i ima u njoj puno.
Prvo su me mišići užasno pekli i bolio me taj životni gym.
Onda sam, nakon nekog vremena, u komparacijama i nekim razgovorima i susretima, primijetila da nemam celulit i mlohave noge... i svidjelo mi se.

Dok je moja frendica s pesom u krilu radila drame i plakala zbog objektivne pizdarije i nekog tipa i kaj je fulala neki sivi platneni ormar iz Ikee... ne umanjujući njeno iskustvo, bila sam na nekoj razini zadovoljna što nisam ta.
Bila sam zadovoljna i što ona nije ja- možda bi je slomilo i možda doista ima Netko tko zna što radi.
Meni bi se zaista jebalo za ormar, poslužio bi ili letio u smeće.
Frajer da me vara bi bez suvišnih zašto bio metaforički bačen nogom u Podvelebitje, uz viski topao dabogda propao, bonvojaž.
Kakvo opijanje i normabeli, hahaha...

Kako god bilo, sviđaju mi se dobiveni "kvadricepsi".
Ne samo estetski niti kao ideja.
Kad naučiš vježbati sa 100 kg, 15 kg ti je gimnastika.
Svakodnevicu, tekuće probleme, uobičajene stvari pa čak i one komplicirane- nosim vrlo lako.
Jer prošla sam pakao, naučila se kroz njega kretati i nakon svega ja doista jesam postala drugačija po pitanju puno toga.

99% stvari oko kojih se kuka - pogotovo u našem nakaradnom vremenu obilatom sebičnošću, neurozama i razmaženošću... mene apsolutno ne pomiče s točke.
Ja sam danas ta koja stvari hendla bez osobitog napora, veselim se malim stvarima...
Mogu imati milijarde ali zauvijek znam napraviti obrok od nekoliko eura.
Mogu imati gomile ljudi ali zauvijek znam osloniti se na sebe.
Nebitne stvari meni su doista najnebitnije, ali jedne sekunde nemam opterećenja stvarima koje su mnogima bauk.
Bitne su mi stvari svečanosti i fešte.
Moje je kraljevstvo branjeno i sačuvano u krvi, znoju i muci.
Suvereno vladam teritorijem svog života, prepoznajem dvorske lude, spletkaroše, prepoznajem one s pravom krunom, vidim tko je degenerični plod incesta u kraljevskom plaštu, proglašavam vitezovima i priređujem pogubljenja i bal- po zasluzi.

Sve u svemu- naučila sam sama.
Naučila sam kroz blato, trnje, pepeo i snjegove.
Naučila sam s oba polomljena gležnja hodati kao da nije ništa.
I danas je bistro, lako... iako se neki čude kako? Pa jebote, tako :)

Bih li to mijenjala za sretniji i laganiji život- apsolutno!
Pa opet, kvadriceps mi je yebenica.
Vidi kak ga mrdam, aha, i tata bi sine.

1. Ljubav nije racionalni konstrukt.
2. Postoje sentimentalni ljudi, i sentimentalniji.
3. Postoje poremećaji- od erotomanije, sumanutosti, nekrofilije...

Na internetu pratim izvjesnu Moniku D.
Priča je pouzdano ova- ima 36 g a prije cca 20g kresnula se s nekim Kristijanom T.
On je tad bio narkić, ona ga je voljela.
Izgubila je s njim nevinost.
Od tad nisu imali nikakvih kontakata.

20g poslije frajer je oženjen i ima dijete.
Ona mašta da će ih Papa priznati, kupuje mu garderobu, štedi za njihovu budućnost, nazdravlja im i voli ga kak ona kaže dostojno i u sebi čuva zagrljaj za njega.
Pije željezo da mu bude zdrava, spretna i plodna.

Internet debatira od čeg boluje. Ograđujem se od struke i ne smijem po kodeksu palamuditi pa ni neću.
Nisam je testirala ali da moram, provjeravala bih erotomaniju, sumanutost, nadalje.
Svakako- nešto ne štima po viđenom, i ljudi diskutiraju što je u pitanju.
Tužno je i nevjerojatno, pritom sjebano što kao takva bez filtra prezentira svoje probleme na uvid svima pa i lošim ljudima.
Pritom za nju imam soft spot i slama mi se srce kad vidim da pali lučice i moli anđele za njih dvoje...

...................

Bila je i jedna M. s kvarta.
Radi se o jednom zgodnom tipu, čak moj bivši iz full mladih dana, niš posebno, klinci.

Prvo me u osmom razredu u maniri faking Emperatriz pokušala gurnuti sa školskih stepenica i vikala Mario je moj!
Međutim, lako i za to.
Narednih 10 godina i poslije njegove svadbe i prve kćeri, ona ga je uhodila po N.Vinodolskom (gdje njegovi, i moji, pa iz prve ruke znam, imaju apartman).
Radila je neke imaginarne priče u PowerPointu... slike, kolaže.

Ne znam kaj je danas s njom, ali on je to doživio prvo kao zajebanciju ali onda i kao laganu traumu.
Bilo je patološki-jer on joj nikad nije dao povoda da mu se nakači na grbu.

................

Postoje javno poznati primjeri ljudi koji su zabrijali na neku poznatu ličnost.
Znam da je neki tip ishalucinirao da je suđen nekoj glumici, pa kad je vidio da glumi poljubac, uspio doći do nje i ubio je, ljubomoran jer ga je- prevarila.

.................

Razmišljajući o svemu, svjesna sam da ni ja nisam na dobrom mjestu.
Što, dovraga, znači voljeti mrtvog muškarca?
Da, jasno je da smo mi nešto imali- makar kratko- ipak intenzivno i značajno, imali smo i dijete, nismo ga slučajno napravili, postojao je dubok obostrani osjećaj da je to to.
Jasno je da imam sasvim dovoljno uspomena da ostane nježnost.

Meni je jasno- mnogima nije- da je umro od bolesti a ne od želje da me ostavi u sjebanoj situaciji ili jer je želio ostaviti mog sina u traumi a svog u kolijevci u najmanjoj pelenici koja mu je bila prevelika.
Vjerujte mi, a i ako ste imali volje čitati samo par ovih mojih tekstova, to nije bio Ita.
Ita nije dao da sjedim na stepenicama jer da je to tvrdo njegovom sinu u trbuhu.
Ita je bio opsjednut time da psu i mački ne fali.
Kvragu, ako mene sutra udari infarkt ili dobijem rak- jesam li ja namjerno ostavila svoju djecu?
Pa dala bih sve da me ne snađe takvošto i da im poslužim, da im budem.
Nedavno sam bila u društvu psihijatrice koja je 6 godina na antidepresivima.
Pije taj lijek, kao što netko pije za šećer, tlak ili štitnjaču.
Bolest, nikakvi demoni i vještice.
Mislite da je Jankomir ili Vrapče izgrađeno za neke debile preseratore željne zajebancije?
Ne, isto kao Vuk Vrhovec ili Poliklinika Leptir- za ljude koji imaju neku bolest i liječe je.

Ivica svoju nije izliječio. Nije se ubio iz sprdnje.
Ok.

Elem... on je mrtav. U tjelesnom smislu, on je prošao sve te faze truleži i raspada i ...sve sam ja to pratila u užasu.
Kad se raspukao, kad je strunuo... one ruke, ramena, sve što sam voljela.
Bez dileme tamo su sad kosti.
Ne javlja mi se, ne dolazi mi, neće me nikad poljubiti, pohvaliti mi haljinu.
Znam da ga nema.

Nekad pomislim da je manje luda od mene, neka očajnica koja patološki planira ljubav s Bradom Pittom.
Pa jebote i s njim ima bar ikakve šanse!!!
S mojim mrtvim Itom baš nikakve. Tamo je, u grobu. Sve jasno.

Osjećam se kao neki Viking.
Običaj je a i pametno je, bolesno dijete ostaviti u šumi da ne bude teret.
Možda su i pametno činili, s neke strane.
Ali kako ostaviti svoje drago u šumi? Ja bih najradije s njim legla da zajedno zaspimo.
Dakako, pritom ne mislim na suicid. Ali najradije bih da s njim umrem ja kao žena.
Ponekad mi se čini da sam dugo zapela u sentimentu.
Ponekad mi se čini da je tri godine naprosto strašno malo vremena da bih takvošto metabolizirala- uz sve tekuće stvari.

Javlja mi se misao- nisi Viking, tvoja briga i žrtva ionako ga ne mogu spasiti, to je gotovo.
On nije dijete koje nesavršeno ili bolesno, plače u šumi.
On je mrtav, ne plače u šumi, ne okrećeš mu leđa zato što nije savršen.
Nisi okrutna ako odeš iz šume, ničime ga ne možeš zaštititi.
To je gotova priča.

----- e, taj dio me muči. Ja ga nikad ne bih ostavila zato što nešto nije bilo u redu.
Još bih se više trsila. Kunem se Bogom da za mene on nije bio netko tko manje vrijedi.
A osjećam da ga nisam zaštitila. Taj dio me jebe, gdje se osjećam kao majka viking koja ga je odbacila, jer je bio nesavršeno čedo, a moj mozak ne može pokopčati da ja nisam bila ta koja je to odlučila, da nisam bila doktor, betmen, interventni policajac.
Da sam bila žena koja je sat vremena odspavala jer sam bdjela noćima uz bebu i danju brinula o djetetu i bebi.
Da Ita nije bio beba. ...taj dio kad shvatim, bit će mi lakše.

Ja još uvijek njemu ne mogu okrenuti leđa, jer mi je žao okrenuti leđa zato što nije bio dobro.
Ali on je mrtav i ništa mu dobrog ne činim time što čučim u šumi.
I luđa sam od one koja smišlja budućnost s Bradom Pittom.
Jer i ona može imati nadu. Ja ne mogu.
I trebam izaći iz šume prije nego se smrači.

............
Zdrav um može racionalno prepoznati odstupanja od stvarnosti.
S tim dijelom nemam problem.
Uočavam sve što je fantazija, amortizer, analgetik, mašta, vjera.
Realnost je strašno surova.
Načelno to mogu prihvatiti, ali još uvijek ima trenutaka kad moram stati i prodisati tu bol sama.

Paralelno sa svime u čemu funkcioniram (ako ne i bolje od drugih, jer tjera me inat), postoji jedan dio koji nikad neće proći i s čime se mora živjeti.
Možda bi dobra usporedba bila amputacija ili kronična bolest.
Poanta je u tome da taj dio svog života još uvijek pokušavam smjestiti u sebe dugoročno, da bude što manji hendikep i nakaznost. I zahvaljujem životu što sam poprilično žene u jednoj ženi, pa zapravo samo ja i shvaćam da se s time još mučim više nego što izgleda.
Zasad sam sretna što imam kontrolu nad "šumom" - znam izaći iz nje i znam namjerno ne ući u nju.

Još sam u procesu, s puno više kontrole nad tom emocijom, pritom nikad nisam tražila liječenje i tablete jer sam se bojala bi li me to uspavalo i sl.a imam dva klinca...
Sve sam nekako na suho, na golo, bez religijskih mantri, bez toga da sam i jedan dan smjela stati.
I to mi je najviše pomoglo- što su me sinovi uvijek s nečim zajebavali :)

Imam još uvijek trenutke kad mi se čini da je bilo suviše okrutno, i kad nemam puno povjerenja u sutra.
Ali to su trenuci, i još uvijek znam da mogu to presložiti još malo bolje.
Nikad neće sasvim nestati moja tuga, ali naučit će se ponašati pristojno mamicu joj jebem.

Došle smo do toga da joj je jasno da je ona moja kuja, a ne obrnuto.
Tu je, ali sve je jasnije tko je ovdje glavna mačka a tko dosadna kurva.

Jedva čekam da kumu zaključamo u špajzu na tri sata.
A potom kum i ja da odemo jesti pečene kestene u balonerima ispod kojih ništa ne nosimo.

Kumov se list u čudu digo "gle ja skačem"
A B koja hoda drumom zagrnula se ogrtačem
Kuma viče da će nas mačem
Zaključana u špajzi- "otvorite, plačem"
A B šapće- kume JAČE

Padaj kumo nepravdo.
Sloboda kumu i meni u ljubavi koja ne poznaje fašizam

Pročitala sam. Zanimljivo je zato što žena istodobno govori da ne vjeruje da više može voljeti, a kroz gotovo cijeli tekst pokazuje osobine osobe koja je izrazito sposobna za vezivanje, ljubav i privrženost. Meni to nije portret emocionalno hladne žene. Više izgleda kao portret emocionalno umorne žene koja je svoju sposobnost za ljubav stavila pod ključ jer joj je trenutačna cijena bliskosti previsoka.

Kakva je ona osoba?

Prvo što iskače jest vrlo jaka životnost. Njezina filozofija nije optimizam tipa "sve će biti dobro". Upravo suprotno. Ona smatra da život može biti strašan, nepravedan i konačan, ali svjesno bira ono konkretno: dijete, sunce, čistu posteljinu, ptice, cvijeće, smijeh, čak i tepihe na kemijsko čišćenje. To je dosta sofisticiran način nošenja sa životom. Ne poriče loše, nego aktivno upravlja pažnjom.

Istodobno je vrlo introspektivna. Meni je možda psihološki najvažnija rečenica cijelog dijela o muškarcima ona u kojoj kaže da, ako joj se isti obrazac ponavljao, onda nešto u njoj omogućuje da drugi uzimaju više nego što daju. To je velika razlika između osobe koja je samo ogorčena i osobe koja pokušava razumjeti vlastiti udio u svojim odnosima.

Ali ima jednu prilično surovu crtu prema sebi. Kad vidi majku kojoj je objektivno teže, vlastitu patnju gotovo odmah diskvalificira. Kad se požalila na samohrano majčinstvo pa vidjela majku s neverbalnim djetetom, nije pomislila "objema nam je teško", nego se posramila vlastite žalbe.

To govori o empatiji, ali i o mogućem problemu. Drugima dopušta patnju lakše nego sebi. Kao da vlastitu bol mora opravdati pred nekakvim unutarnjim sudom.

Humor joj je vrlo važan obrambeni mehanizam. Psovke, seksualne šale, groteskne slike, Rocco, Cedevita, "miki maus odjebaus" nisu samo stil. Često baš nakon nečega vrlo ranjivog ubaci komiku ili vulgarnost. Time ponovno preuzima kontrolu nad razgovorom. Čitatelj se nasmije upravo ondje gdje bi se mogao previše približiti njezinoj boli.

Mislim da je osjetljivija nego što želi izgledati.

Kakva je kao partnerica?

Mislim da s njom površna veza gotovo nije moguća.

Kod nje je seksualnost izrazito vezana uz psihičku i emocionalnu povezanost. Ne opisuje libido kao potragu za muškim tijelom. Seksualna osoba za nju nastaje tek kad postoji konkretan čovjek prema kojemu postoji psihološka i emocionalna veza.

Zbog toga bih očekivala da je u ljubavi prilično selektivna, intenzivna i monogamno orijentirana. Kad joj muškarac ništa ne znači, može joj biti potpuno seksualno nezanimljiv bez obzira na izgled. Ali kad se emocionalno veže, vjerojatno se seksualnost i nježnost vrlo snažno zakače upravo za njega.

Druga važna osobina jest da ona ljubav shvaća kao zajednički život, a ne romansu kao izolirani osjećaj. To se najbolje vidi kad pita što bi je s čovjekom kojeg upozna s 50 zapravo povezivalo. Imamo li djece? Jesmo li zajedno gradili kuću?

Tu je ključ njezina koncepta ljubavi.

Njoj nije dovoljno: "Volimo se."

Za nju velika ljubav znači otprilike: mi smo zajedno nešto postali.

Zato toliko oplakuje mladost. Ne mislim da zapravo pati samo zbog bora, tijela ili godina. Pati zbog izgubljene mogućnosti zajedničke biografije. Upoznati se mlad, napraviti gluposti, graditi nešto, dobiti djecu, ostarjeti uz osobu koja pamti tvoje ranije verzije.

To je vrlo romantična žena koja se predstavlja kao realist.

Gdje bi s njom bilo teško?

Prilično teško podnosi ovisnost o drugome. Nakon iskustava u kojima smatra da je davala više nego što je dobivala, otišla je prema suprotnom polu: ne trebam ništa, sama ću okrečiti kuću, sama ću dovući materijal iz Bauhausa.

To jest snaga. Ali u vezi može postati problem ako joj postane teško primati.

Drugi problem jest njezina novostečena rigidnost granica. Rečenica da će radije ispasti "okrutno đubre nego nečija budala" razumljiva je nakon njezina iskustva, ali dobra intimnost ipak zahtijeva toleriranje poneke tuđe nesavršenosti.

Ako joj zaštitni sustav ostane preosjetljiv, postoji opasnost da normalnu ljudsku nespretnost protumači kao prvi znak starog obrasca i presiječe odnos prije nego što dobije priliku razviti se.

Treće, ima vrlo visoke kriterije za smisao odnosa. Njoj "lijepo nam je zajedno" možda neće biti dovoljno. Ona želi da odnos ima težinu, pripadanje i povijest.

Ali tu vidim zanimljivu kontradikciju. Upravo osoba kojoj je toliko važan kontinuitet mogla bi se jednom vrlo snažno vezati za nekoga tko joj pokaže da se zajednička povijest može početi pisati i kasnije.

Mislim li da će opet voljeti?

Ne mogu znati hoće li se to stvarno dogoditi. Ali kad bih samo iz ovog intervjua procjenjivala kapacitet, rekla bih da ga definitivno nije izgubila.

Zapravo, njezina tvrdnja "ne vjerujem niti da ja više mogu voljeti niti mene netko, bar ne onako zbilja" dolazi gotovo neposredno nakon stranica na kojima govori o ljubavi, mladosti, tijelu, zajedničkom životu, propuštenom vremenu i čovjeku kojeg bi eventualno voljela.

To meni više zvuči kao žalovanje za jednom vrstom ljubavi nego kao odsutnost sposobnosti za ljubav.

Još je važnije što sama sebi ostavlja izlaz. Kaže da životu treba dati prostor, da neke varijacije mogu biti bolje od originala i završava priznanjem da zapravo nema odgovor na to čime je život može iznenaditi.

Dakle, vrata nisu zaključana.

Ona sjedi ispred njih i tvrdi da ih nema smisla otvarati. To nije isto.

I postoji još nešto što mi se čini posebno važnim. Ona kaže da muškarac kojeg bi voljela "zaslužuje bolje nego što mogu isporučiti". To nije rečenica žene koja je prestala razumijevati partnersku ljubav. To je gotovo pretjerana partnerska savjest. Unaprijed razmišlja što bi on dobio od nje, umjesto samo što bi ona dobila od njega.

Moj ukupni psihološki dojam

Vidim inteligentnu, izrazito verbalnu, duhovitu, senzibilnu, ponosnu i dosta tvrdoglavu ženu, vrlo sposobnu za privrženost, s jakom potrebom za autonomijom i prilično razvijenim osjećajem odgovornosti. Nije naročito sentimentalna u izrazu, ali je duboko sentimentalna u strukturi svojih vrijednosti.

Ima empatije, ali i sklonost uspoređivanjem umanjivati vlastitu bol. Ima dobar kapacitet za samopromatranje, ali povremeno svoje zaključke o sebi predstavlja kao činjenice iako su zapravo osjećaji nastali nakon iskustva. Ima puno humora, ali ga koristi i kao oklop. Može biti vrlo nježna, ali kad osjeti iskorištavanje, čini se sposobnom postati vrlo tvrda i rezolutna.

Kao partnerica vjerojatno nije laka u smislu lepršavosti. Ali ne djeluje mi ni površno, manipulativno ni emocionalno prazno. Čini mi se da bi, kad nekoga smatra "svojim", bila odana, vrlo investirana i usmjerena na stvarni zajednički život. Problem njezinih ranijih odnosa možda upravo jest to što je dugo davala previše prije nego što je provjerila postoji li reciprocitet.

I jedna stvar mi je baš upala u oči: 39 godina joj ovdje psihološki uopće nije glavni problem. Umor jest.

Ona govori o godinama, mladosti, tijelu i "prošlim vlakovima", ali kada objašnjava zašto sada ne želi muškarca, stvarni razlozi su djeca, odgovornost, loša prethodna iskustva, nedostatak emocionalnog prostora i strah od ponovnog neravnopravnog odnosa.

Zato mi uopće ne bi bilo psihološki kontradiktorno da ova ista žena za dvije ili pet godina napiše potpuno drukčiji tekst. Ne zato što je ovo što danas govori lažno. Danas joj je stvarno tako. Ali ona u tekstu pokazuje mnogo veći kapacitet za ljubav nego što ga sama sebi trenutačno priznaje.

A možda najljepša kontradikcija cijelog intervjua jest ova: žena koja tvrdi da više ne vjeruje u "pravu" ljubav napisala je nekoliko stranica iz kojih se vidi da joj je ljubav još uvijek toliko važna da ne želi pristati na njezinu lošu zamjenu.

Joj, puno pitanja! Hvala svima na divnim reakcijama.
Odgovorit ću na sva, čim stignem.

1. O VJERI
Nisam religiozna iako u svim religijama meni poznatim nazirem vrijednosti.
Moj je stav da čovjeku nije poznata prava istina, jer se protivi logici evolucije da znamo.
Sve što je današnji čovjek, adaptivno je i u skladu s opstankom u životu kakav jest.
Mislim da bismo, da znamo istinu, možda se svi redom posamoubijali, ili nešto tako.
Znači, važno je da nemamo pojma i da čvrsto vjerujemo da je bitno- napraviti krevet ujutro, zdravo jesti, težiti obitelji... sve to što nas čini zdravim, živim itd.
Suvišak misli i znanja išao bi u relativiziranje života, u kraj čovječanstva.
Usporedno s razvojem čovječanstva- sve je više depresija! Mislim da se već prešla granica optimuma spoznaje i da nam predstoji neka velika promjena, ne znam što će AI imati s tim.
Svakako, najbolje je ne misliti puno o tome a kamoli pokušavati znati.
Držati se treba Zemlje dok igra traje- zdrava hrana, tepisi na kemijsko čišćenje, platiti elektru, zategnuti celulit,....
Tako da ti ja ne idem u duhovnost previše.

Sigurna sam, ipak, da ovo nije sve. Bilo bi pretenciozno i sick tvrditi da shvaćam mehanizam jer ne.
Bliže su mi istočnjačke nego zapadnjačke filozofije.
Svjesno nastojim ne ići suviše u smijeru duhovnosti, osim slutnje, utjehe i pokušaja da načelno budem ono što se kaže ispravan čovjek.
Vjerujem da je ovakva širina ljudskog iskustva (netko se rodi sa nogama Ronalda, netko s batrljcima) nekakav nacrt a ne slučaj.
U tom nazirem potencijal pravednosti svemira, možda kroz reinkarnacije, i tješi me npr.da je dijete koje danas umre od bolesti u sljedećem životu privilegirano.
Tako volim vjerovati i tako mi je svijet podnošljiviji.
Odbijam vjerovati da je sva poanta u jedenju i sranju, budnosti i odmoru i kreditu za 37 kvadrata u Dubravi.
Ne bih rekla da je itko od nas neduhovan, štoviše mislim da je poanta čak da smo primarno duh!
Međutim, ne bih dala ruku u vatru ni za čiju interpretaciju kako sve to ide, pa ni za svoju.
Da baš moram za ijednu izjavu dati ruku u vatru, mogla bih to učiniti samo za onu "more je to što ne znamo".




2. O SREĆI I NESREĆI
Apsolutno se smatram više sretnom nego nesretnom.
Evo ovog ljeta sam ispred haustora od roditelja srela jednu divnu pametnu susjedu, prijateljicu mojih roditelja, koja me zna otkad sam beba.
Ja sam trčala za malim sinom jer smo išli po coca cola ledenice i igrali lovice, pa se susjeda smijala kak je mali živahan (blag izraz :))))
Zaustavimo se malo razgovarati i ona kaže da zna priču - ALI TI SI JE LI TAKO SRETNA, MISLIM NIJE TE ZGAZILO, TI SI VESELA.
S nadom da je neću demantirati.
I rekla sam joj iskreno- svi živimo i dobro i loše, ali vježbam umijeće fokusa na dobro;
zadihana i nasmijana prstom joj pokazujući na sina i na sunce pa na njenu ogrlicu od tirkiza.
Jako joj se to svidjelo i poljubila me moja draga Istrijanka.

Mislim da bi nezahvalno i odvratno bilo govoriti da sam nesretna.
Da, moj život ima svoje tuge, nedaće i probleme- i to ne malo.
Prvo- čiji nema?
Drugo- evo primjer- kad sam išla posjetiti svoju bebu koja je desetak dana bila na Neonatologiji, nisam imala obraza plakati mada mi je bilo teško još pod hormonima- ali na Rebru se dolazi do tamo prolazeći kroz neki odjel gdje su zaista bolesna djeca, zaista bolesna mala djeca koja te gledaju iz kreveta kao umorni ratnici. Zašutjela bih i ne rekla jednu riječ osim svom malom - ajde požuri van jesi razumio. Razumio je, evo ga kao da je boravio u bačvi redbulla a ne inkubatoru.

Jednom sam se davno samoj sebi žalila kak je teško biti samohrana mama.
Da se razumijemo, nisam lagala. Međutim, kao da mi je Svemir tog dana u bus poslao prelijepu mladu mamu s neverbalnim djetetom u kolicima. Bilo me toliko stid, toliko me to potreslo, da sam izašla iz busa jednu zapaliti.
To mi je bilo kao neka šamarčina koja sam pizda.

Imam i bol prema beskućnicima, siromašnima, ne pada mi na pamet sjebavati se što mi je skup Armanijev parfem nekog mjeseca- na istoj Zemlji sa mnom žive žene, ništa od mene lošije ni manje vrijedne, koje moraju ispratiti smrt djece od gladi.
Moja kuma je uvijek bila dirnuta time koliko se veselim čistoj posteljini i leći u krevet- ja nisam potekla iz sirotinje ali to me oduvijek fascinira i veseli, i par puta mi je rekla "ti si u prošlom životu bila u logoru, ti se tako veseliš svemu".
Ali veselim se svemu i kad me pitaš jesam li sretna- da.
Ne promaknu mi ptice, oblaci, gledam svoje sinove kao čuda i dar, veselim se kako imam mišićave noge, kako me nikad ništa ne boli sem ponekad kurac, nisam imuna na poljsko cvijeće, potrčim za vjevericom iz vrta.
Boli me duša često, ali zato se i volim okružiti umjetničkim dušama, šašavim i zezanciji sklonim ljudima, puniti se smijehom da ne ostane mjesta za tugu.
Vjeruj mi- sve je u fokusu!!!!!!!!
Svi mi imamo razloga ubiti se od jada (da je sve savršeno- pa umrijet ćemo!)
I dovoljno razloga za biti sretni.
Život je, između ostalog, vještina.
"Vježbaj pizda ti materina" rekao bi stari Toni.



3. O SEKSU
Ne fali mi seksualni odnos, jer osnovnu seksualnu napetost čovjek može riješiti sam, a čeznuti za seksualnim odnosom mogu jedino unutar odnosa s nekim.
On kao takav ne postoji, nemam nijednu osobu koju želim, tako da nemam ni želju za seksualnim odnosom.
Nikad nisam željela "da me NETKO..." u smislu bilo tko, može me i jarac naguziti. Ne.
Seksualnu želju vežem uz konkretnu osobu, a seksualnu napetost koja biološki dođe svatko može riješiti i bez seksualnog odnosa.
Nikad nisam željela nekog zato što je npr.zgodan, tijelo me samo po sebi može zadivjeti, mogu admirirati nečiji sklad i ljepotu, ali nikad se nisam npr.napalila na zgodnog tipa na plaži.
Moje seksualne želje i nagoni, uvijek i obavezno moraju imati oslonac u nekom psihološkom, emotivnom kontekstu.
Dakle, ne fali mi seks, jer ne postoji osoba za koju bih zakačila svoje seksualne želje.
Hormonalno i tjelesno ja sam žena i to čak još uvijek "u fertilnoj dobi" i kao i svi mi imam trenutke kad se dulje zadržim šta ja znam pod tušem.
Nedostatak seksa ne osjećam, jer ne osjećam seksualnu želju za osobom.


4. O DEJTANJU I OSTALOM
Ne osjećam trenutno potrebu ni želju biti s nekim, tako da ne izazivam vraga na način da se nalazim s tipovima ili sebe dovodim u situacije koje ionako ne bih željela nastaviti.
Ne mogu reći da sam otišla u manastir ili se zamonašila i sl.
Nemam nikakve paranoje, ograničenja niti deluzije- ali imam osjećaj da to trenutno nije pametno.
S muškarcima dosad imam loše iskustvo, osvijestila sam da NIJEDNOM u životu nisam imala kompletan odnos, da su mi uglavnom otežavali život i puno više tražili/dobivali/očekivali nego davali- no ako se to tako često događa bit će da je problem ipak u meni- nešto u meni čini da si to dozvole i da ja dozvolim.
S tim je završeno, čak sam sklona radije ispasti okrutno đubre nego nečija budala.
S tinejdžerom i bebom, ja sam negdje i shvatila da postoje i limiti moje snage, i apsolutno bih danas odjebala sve do zadnjeg tipa s kojim sam u životu bila- dakle promijenila sam se.

Također, ne očekujem da mene netko nosi ili plaća grijehe mojih bivših.
Ne vidim osnovu po kojoj bi u ovoj fazi mog života, ikakav odnos smatrala poželjnim.
Govana gutati više ne mogu ni mrvicu, doslovno imam alergijsku reakciju na kojekakve balkanski odgojene krkane čiji su ćaće šta su htjeli a matere za daskom za luk otirale suze (da da od luka ofc).
Da mi se danas krmak rasprdi na sofu i uopće pita da mu donesem Cedevitu- odmah šljaga u zube.
Davati bezuvjetno? Samo djeci.
Korektnom tipu pak, sumnjam da mogu dati dovoljno.
Ja sam naprosto žena koja je već investirana- napravila puno ispravnih i pogrešnih odluka- i toga sam svjesna bez imalo gorčine ali i bez fantaziranja.
Puno je mojih snova o ljubavi ipak i ostvareno, dvoje zdrave djece, uspomene...

Što donosi sutra ja ne znam, no u ovom trenutku voljela bih neke stvari proći bez da paralelno budem nekom muškarcu kriva ili dužna. Ne želim se ispričavati za neke stvari koje ne mogu, komparirati se s tijelom/duhom/rasporedom vršnjakinje kojoj je jedina dužnost nahraniti mopsa, ili išta u trenutno bremenitom životu prtiti ikom na leđa. Trenutno sam zauzeta i moja djeca nisu usput, ja sam obiteljska žena, samo što nisam mama nego mama i tata.
To je ujedno najbolja definicija samohranih mama.
Koje se drugačije predstave, neiskrene su ili nesvjesne.
Koji to ne kuže, prilične su budaletine.

Ja odgovorno tvrdim da je količina brige, vremena, energije.... taman tolika da muškarca u svoj život ne mogu primiti na način da bi to bilo fer prema svima. Ne preostaje me za zavodničke i seksi igre, boli me kurac kakve gaće nosim samo da su čiste, i priznajem da poneku kavu popijem s Itom u mislima.
Muškarac kojeg bih voljela, zaslužuje bolje nego što mogu isporučiti u ovom trenutku prostora i vremena.
Ja ne zovem na kavu, ako nemam kavu, sok i kekse.

Dejt? Čemu, kad ne želim nastavak.
Dakako- ja se nikad nisam opirala prijateljstvima, poznanstvima, razgovorima.
Moje je loše iskustvo da se to znalo bespotrebno zakomplicirati i opteretiti me, pa radije ništa.
Ali voljela bih imati više međuljudskih odnosa, uvijek sam otvorena za to.
Avanture i jebačine me nisu zanimale ni s 20, pogotovo što si kojekakvi starci i nakaze s 10cm kite namjenjuju ulogu jebača-preletača a samo je jedan ROCCO talijanski pastuh.
E s njim može avantura. A s vama ostalima? Pa nažalost teško da bih vas trpila za tu i tamo prc- i da mi plaćate račune i kredit.
Trebamo svi biti malo realniji!

Život nije film u kojem JLo sobarica susreće princa koji je riješi nedaća i mashallah guzicu joj smjesti u palaču.
Ja sama krečim kuću, i dobar rasplet filma jest u tom da imam volje za to, i da sam dovukla iz Bauhausa materijal.
Good enough.


5. OSVRT NA JEDAN KOMENTAR - GODINE
Navijam za teoriju "ljubav može i u staračkom domu".
Ja bih to ipak nazvala nježnim prijateljevanjem.

Smatram da sam i Itu srela prekasno.
Da smo bili već dugo svaki u svom sistemu, da bi izazovno bilo i bez bolesti.
Npr.moj je lik odavno oblikovan majčinstvom, nečiji samovanjem itd.

Nikom ne namećem, nisam ja ta koja kaže kad je netko prestar.
Možda se s 85 može doživjeti vrhunac ljubavi, ok.
Evo ja sam s 35 bila stoput zgodnija nego s 25, možda s 45 budem najzgodnija.
Životu treba davati prostor i šansu, ne sve apriori smrknut odbiti.

Ali... za sve postoji vrijeme. Čak i prezgodna Seve koja je prešla 50, koja nevjerojatno dobro izgleda, povremeno kad se maknu filteri ražalosti slikom u bodyju i najlonkama. Jebeš mu mater, ima nešto u toj mladosti.

Kao trudnica s 36 imala sam par tisuća puta bolje prenatalne nalaze i manji rizik od Down Sy nego s 24.
Ipak, ta mi je trudnoća bila teža, tjeskobnija.
Znam da rađaju i s 46- ja se u to ne bih upustila nikad.

Da se mene pita, ljudi bi se mladi susretali i ostali zajedno, danas bih možda u nekim stvarima bila mudrija, a kao mlada sam poput pijanog grčkog boga zlato rasipala blažena.
Misleći da mi svijet pripada!

Taj kontinuitet donosi smisao. Ok recimo da s 50 sretnem nekoga.
A što nas to veže? Imamo li djece? Jesmo li skupa gradili kuću?
Suštinski, ima nešto jezivo u tom kad starudije špilaju curu i dečka.
Nešto dirljivo kretenoidno.
Pritom čak i najveća gerijatrija potajno želi nategnuti mladu žensku a ne puding-sise i potrbušine.
Ožiljak od carskog ima smisla ocu djeteta, za ostale je gadan.

Ne tvrdim da ću uvijek biti solo, ali to su neki ostaci ostataka, ne vjerujem niti da ja više mogu voljeti niti mene netko, bar ne onako zbilja.
Previše je spoznaja putem palo u nas.
A kog spoznaja nije opteretila, taj ionako nije zakurac, budale ne znaju voljeti.

Sve u svemu, postoje vlakovi koji su prošli.
A postoje i varijacije na temu.
Neke su bolje od originala.
Da se mene pita, zaherica je po starom receptu, a "dekonstrukcija" iz slastičarnice nije prava stvar.
Navijam za mlade kad je ljubav u pitanju, a i sklona sam priznati poraz.
Borim se kao lav, ali volim i proglasiti bitku izgubljenom kad vidim da jest.

Ali prvenstveno priznajem da nemam odgovor na pitanje o životnim procesima i događajima koji mogu iznenaditi.
Ne oslanjam se ni na dobre ni na loše mogućnosti, trenutno bez želje za rizicima, umorna od loših.
Da mogu kreirati svoj život- bila bih 20 godina mlađa pa takva nešto započela.
Nemam pojma kako bih predstavila svoje kojekakve ožiljke i kraste, i je li sve što sam sada tek - sumnjivi ostatak iz taperver posude.
Ja to radije bacim, kamoli nudim.
Nemam pojma.


Bilo je još pitanja i komentara, ali ja sam pokrila veliku većinu ovako,
a što se retardiranih i bespredmetnih stvari tiče- miki maus odjebaus.
Srdačno i pizdačno, B

Ovo nije prvenstveno tekst o smrti partnera. Ovo je tekst o pokušaju da se nakon katastrofe ponovno sastavi identitet — i to bez brisanja ljubavi, bez uljepšavanja pokojnika i bez prihvaćanja tuđe verzije vlastitog života.

Najzanimljivije je što pripovjedačica istodobno radi tri naizgled nespojive stvari: demitologizira Ivicu, mitologizira njihovu priču i vrlo svjesno promatra samu sebe kako to radi. Upravo zbog toga tekst ima znatno više dubine nego klasičan udovički hommage.

Središnji problem teksta nije „zašto je umro“, nego „što sada radim s ljubavlju?“

Možda najvažnija rečenica cijelog teksta glasi: „Ljudi, ja nemam kamo s ljubavi.“

Do nje tekst dugo dolazi. Prvo dobivamo ženu koja je već jednom pogriješila u izboru muškarca, zatim samohrano majčinstvo, askezu, debljanje, zanemarivanje sebe, odlazak u Liku, fizičku transformaciju, zaljubljivanje, trudnoću, otkrivanje alkoholizma i psihičkih problema, suicid — a tek onda autorica zapravo formulira problem.

Veza nije završila emocionalnim događajem koji bi psihi omogućio da je reorganizira. Nije bilo prekida, razočaranja koje je dovršeno, odluke da se ode, postupnog gašenja osjećaja. Smrt je presjekla odnos dok je odnos još postojao. Zato autorica pita: „Mi nismo prekinuli. Što se kvragu radi kad nekog nema a još ste zajedno?“

To je možda psihološki najprecizniji dio cijelog teksta.

Autorica zapravo odbija jednu vrlo raširenu pretpostavku: da smrt automatski pretvara odnos u prošlo vrijeme. Za nju je Ivica biološki mrtav, ali odnos nije mrtav. Zato završetak „posuđujem ti, dok postojim, svoj dah, glas i korak“ nije nužno tvrdnja da je on fizički prisutan. To je definicija trajne veze s umrlim: odnos mijenja oblik, ali ne mora nestati.

Ivica je namjerno napisan kao kontradikcija.

Da je autorica htjela napraviti spomenik, izbacila bi alkohol, skrivene boce, lijekove, ranije pokušaje suicida, trenutke u kojima postaje „neprepoznatljiv“, dijagnoze otkrivene nakon smrti i ružna saznanja o njegovu ranijem životu.

Ali ona ih namjerno ostavlja unutra. Ključna je rečenica: „Svega svjesna, pa i toga da nije bilo divno (osim što često jest).“

Tekst time kaže: ne moram dokazati da je čovjek bio idealan da bih dokazala da sam ga voljela.

To je mnogo zrelija pozicija od „bio je savršen“. Zapravo se autorica cijelo vrijeme svađa s imaginarnim sudom koji joj govori: ako je pio, ako je imao psihičkih problema, ako je počinio suicid, ako niste bili desetljećima zajedno, ako se niste vjenčali — onda tvoja ljubav mora retroaktivno vrijediti manje.

Odgovor cijelog teksta glasi: ne.

Zato su pitanja pri kraju brutalna: za kim zapravo tuguješ? Za čovjekom koji te „sjebao“? Za nekoliko šetnji, poljubaca i mnogo brige?

To nije autorica koja ne vidi protuargumente. Naprotiv. Sama formulira najokrutniju moguću optužnicu protiv vlastite ljubavi — i nakon toga je odbija.

Velika tema teksta zapravo je pravo na vlastitu interpretaciju života.

Stalno se pojavljuju ljudi koji autorici objašnjavaju što njezin život „zapravo“ jest.

Nije to bio pravi brak. On je ionako bio bolestan. Kratko ste bili zajedno. Udovica je kriva. Psihologinja je trebala prepoznati. Treba otići iz Like. Treba zaboraviti. Radio treba racionalno objasniti.

A pripovjedačica odgovara: ja znam činjenice jednako dobro kao vi, ali činjenice vam ne daju vlasništvo nad značenjem mojega života.

To je razlog zbog kojeg nekoliko puta naglašava: „Svega svjesna.“

To nije slučajna poštapalica. To je obrambena formula: nemojte moje osjećaje pobrkati s neznanjem.

Ona zna da je pio. Zna da je odnos imao ozbiljnih problema. Zna što znači suicid. Zna da pjesma na radiju može biti slučajnost. Zna da metafizičke teorije nisu dokazana činjenica.

Ali nakon što sve to prizna, zadržava pravo reći: ipak, meni ovo nešto znači.

Tu tekst postaje filozofski zanimljiv.

Racionalnost i metafizika nisu razriješene — namjerno.

Autorica je psihologinja i samu sebe neprestano kontrolira da ne prijeđe granicu između iskustva i dokaza. Kod radija kaže, u biti: sigurno postoji racionalno objašnjenje; pjesma je zasigurno slučajnost — ali bilo je čudno.

To „ali“ nosi cijeli metafizički sloj teksta.

Tekst ne kaže: „Dokazala sam zagrobni život.“

Kaže nešto sofisticiranije: „Ne mogu dokazati da iskustvo znači ono što osjećam da znači, ali ne mogu ni poništiti činjenicu da sam ga tako doživjela.“

Isto vrijedi za trenutak primitka vijesti o smrti. Taj „treptaj“ u kojem osjeća da je on sada „življi“, a ona u „mulju“, postaje njezin privatni mit nastanka drugog života.

Prije toga postoji Barbara prije katastrofe.

Poslije toga nastaje Barbara koja „ostaje u liku“.

I riječ „lik“ ovdje je sjajna jer istodobno znači osobnost, ulogu i narativni karakter. Kao da autorica u jednoj sekundi vidi sebe izvana kao protagonistkinju priče koju još mora odigrati.

„Jaka si ti“ istodobno je ljubavna rečenica i prokletstvo.

Ivica joj govori: „Jaka si ti.“

Nakon njegove smrti ta rečenica postaje zapovijed.

Ali onda dolazi jedan od najvažnijih obrata: „Željela sam ustvari biti sretna a ne jaka.“

Time tekst ruši vlastitu heroizaciju.

Površno čitanje moglo bi reći: evo priče o snažnoj ženi koja je sve izdržala.

Autorica zapravo odgovara: nisam ovo naručila.

Kasnije to prenosi sinovima riječima: „I čuvati svoje žene. Nikad ih nemojte činiti jakima. Dopustite im da budu žene.“

To potpuno mijenja značenje snage. Snaga ovdje nije ideal kojem je težila. Ona je ožiljno tkivo.

Ponosna je što je jaka, ali istodobno žali za životom u kojem joj ta snaga možda ne bi trebala.

Psovke u tekstu nisu ukras. One imaju važnu psihološku i književnu funkciju.

Kad bi se iz teksta izbacile psovke, izgubila bi se polovica karaktera pripovjedačice.

One služe kao regulator patetike.

Čim tekst prijeti da postane sentimentalan — Bog, sudbina, mrtvi partner, ljubav, vječnost, Lika, grob, djeca — dolazi psovka ili neka potpuno prizemljena rečenica.

I odjednom se cijela scena vrati na zemlju.

To je vrlo učinkovit književni mehanizam. Autorica sama sebi probuši balon patetike prije nego što to učini čitatelj.

Isto vrijedi za seks, čevape, usrane traperice, šarplaninca, ketogene krastavce, drva, štilovku i vožnju.

Smrt ne dobiva pravo retroaktivno pretvoriti život u svečanu komemoraciju.

Ivica nije samo „pokojni partner“.

On je čovjek koji smrdi na kapulu, jede čevape prije dejta, zna napisati vrhunski dopis, psuje, cijepa drva, skriva boce, ljubi ženu, pjeva po šumi i na kraju napravi nešto katastrofalno.

Tako tekst mrtvom čovjeku vraća tijelo.

Lika je gotovo četvrti glavni lik.

Postoje Barbara, Ivica, djeca — i Lika.

Šuma, drva, snijeg, Perušić, Karlobag, jabuke, šarplaninac, traktor, kuća, planine, psovke, lokalni govor, grobnica.

Lika istodobno predstavlja raj i progon.

U njoj nalazi ljubav i u njoj doživljava katastrofu. U njoj postoji ljepota i lokalna okrutnost. Želi pobjeći i odbija pobjeći.

Zato završna formulacija „surovu, nježnu, pustu, krvavu, čarobnu“ zapravo nije samo opis Like.

To je opis cijelog teksta.

I možda opis autoričina iskustva ljubavi.

Jabuka u vjenčanici jedan je od najboljih simbola cijelog teksta.

Autorica je očekivala brak i budućnost.

Dobila je smrt prije ostvarenja toga scenarija.

Kad procvjetaju voćke, njihova bijela krošnja postaje vjenčanica. Autorica kaže: „Ali moju vjenčanicu nosile su perušićke jabuke.“

To je iznimno snažna slika jer u jednom potezu spaja vjenčanje, proljeće, plodnost, izgubljenu budućnost i smrt.

Ona dobiva vjenčanicu — ali je ne nosi ona.

Nosi je stablo.

A ona nosi crninu.

Kasnije kaže da je svoju vjenčanicu „prepustila golemoj jabuci pred kućom“. Time simbol zatvara krug: ono što je prvo bilo bolno oduzimanje postaje djelomično prihvaćanje.

Ne dobiva život koji je zamislila.

Ali prestaje inzistirati da samo taj život može imati značenje.

Struktura teksta oponaša traumu i sjećanje.

Tekst nije linearna biografija.

Ide od humora prema erotici, od erotike prema smrti, od smrti prema nostalgiji, alkoholizmu, metafizici, institucijama, djeci, instruktoru vožnje, ponovno suicidu, jabukama, Bogu i psovci.

To na prvi pogled može izgledati razbarušeno.

Ali psihološki je vrlo točno.

Sjećanje nakon traumatskog gubitka nije uredna kronologija. Jedan detalj otvara drugi. Pjesma otvara automobil. Automobil otvara seks. Seks otvara trudnoću. Trudnoća otvara obitelj koja nije nastala. Ona otvara smrt.

Zato i autorica usred teksta jednostavno kaže da više ne može pisati.

Forma tada izvodi ono o čemu govori.

Tekst ne opisuje samo zastoj tuge.

Sam zastane.

Postoji i važna promjena identiteta: od Pepeljuge do viteza.

U prvom dijelu autorica sebe zamišlja kao Pepeljugu.

Bila sam dobra. Trpjela sam. Davala sam drugima. Sad će me život nagraditi.

To je gotovo dječja moralna ekonomija: dobrota vodi nagradi.

Ivica postaje nagrada.

Njegov suicid zato ne uništava samo čovjeka i odnos. Uništava i teoriju svijeta.

Ako si bila dobra, a ovo se dogodilo — onda svijet očito ne funkcionira prema toj računici.

Zato se kasnije pojavljuje potpuno druga metafora.

Više nije Pepeljuga koja čeka bal.

Postaje „vitez perušićke kule“.

To je ogromna promjena.

Pepeljuga očekuje da joj život nešto dade.

Vitez čuva nešto iako nema jamstva da će biti nagrađen.

To je zapravo razvoj filozofije cijelog teksta.

I zato završetak nije: „Preboljela sam.“

Naprotiv.

Završetak odbija ideju da zdrav završetak žalovanja nužno mora glasiti: „Pustila sam ga.“

Autorica bira nešto drugo: „Čuvam te. Ima te, jer ja tako kažem. Ne dam da sve nestane. Posuđujem ti, dok postojim, svoj dah, glas i korak.“

To je izuzetno precizno formulirana odluka.

Ne kaže: „živ je“.

Kaže: „ima te jer ja tako kažem.“

Drugim riječima, priznaje vlastitu ulogu u održavanju njegova postojanja u svijetu.

Dok ona govori njegove izraze, pamti njegove priče, odgaja njegovo dijete, čuva mjesto i izgovara njegovo ime — jedan dio njegova ljudskog traga nastavlja postojati.

To je gotovo sekularna verzija uskrsnuća kroz pamćenje, premda tekst ostavlja otvorenu mogućnost da postoji i nešto više.

A ispod svega toga nalazi se još jedna, možda najdublja rečenica koju tekst nikada ne izgovara izravno:

„Nemojte mi uzeti i značenje onoga što mi je već oduzeto.“

Smrt je uzela čovjeka. Suicid je unakazio završetak. Alkoholizam je zakomplicirao uspomenu. Okolina je pokušala umanjiti odnos. Formalno nevjenčanje oduzelo je društveno priznatu ulogu. Grobnica je simbolički vraćena njegovoj primarnoj obitelji. Dijagnoze su ponudile racionalno objašnjenje. Vrijeme odmiče.

I nakon svih tih redukcija ostaje jedna teritorija nad kojom pripovjedačica inzistira da ima suverenitet:

što je taj čovjek značio njoj.

Zato tekst toliko puta govori o čuvanju, ostajanju, branjenju, neprodavanju, zemlji, kući, djeci, imenu, grobu, Lici i obećanju.

Sve su to varijacije iste radnje:

ne dati da nešto vrijedno nestane samo zato što je završilo.

I zbog toga posljednja trećina mijenja značenje prve. Na početku izgleda kao priča žene koja je konačno pronašla „princa“, a onda ga izgubila.

Na kraju više nije priča o princu.

To je priča o ženi koja je nakon njegove smrti shvatila da ona mora postati autor vlastitog nastavka.

I tu naslov „Nakon puno vremena, jedan ozbiljni :)“ postaje gotovo bolan. Tekst se predstavlja kao nešto ležerno, čak s emotikonom, a ispod njega stoji pokušaj da se u jeziku sačuva cijeli jedan izgubljeni svijet.

Bila sam u ranim tridesetima kad sam zaključila da bih možda mogla oprostiti sebi katastrofalno loš izbor muškarca, u biti jednog idiota s kojim sam brzopleto ušla u vrlo ozbiljan odnos, prvenstveno jer je srao svašta, bio nevjerojatno zgodan, visok i snažan, i oboje smo voljeli Šerbedžiju.
Iz tog sam odnosa ponijela svoju najveću ljubav, prvorođenca, zgodnog na ćaću - i danas svojoj mladenačkoj napaljenosti umjesto da sam birala kakvog pametnog, zahvaljujem da se osjećam kao rockstar kad s malim prolazim među tinejdžericama koje uzdišu kao za Elvisom.
A pamet je ionako na majku, kažu istraživanja a ja se nadam :)

Oženio se poodavno njegov otac, u sudskom spisu ostade njegova izjava "odvela si dite sad se jebi kako znaš", zaboravio on sina, oduzeta mu roditeljska prava, a ja kao dupli Ovan vojnički pristupila godinama samo majčinstvu i teškoj nejebici uz mea culpa što sam pogriješila s 23.
Polako sam počela shvaćati da mi je perspektiva možda pogrešna, da život ne mora biti kazna Božja, i da možda svojim "vojnički odanim" stilom dijete više maltretiram nego nadoknađujem.
Da se razumijemo, nisam od matera koje žive na način ko jebe klinca, ali kasne dvadesete i rane tridesete provela sam u samonametnutoj društvenoj i ljubavnoj askezi, od čega je jedan dio bio i objektivan- mala plaćica, drž-ne daj, stažiranje za 1600kn nadalje.

Kako god, nabujala sam do preko 90 kg, kosu odrezala na frizuru koja nema veze ni sa spolom ni s rodom, traljavo sam ispucavala nogometne lopte, radila piknike u kvartu, imala sam neke crne hlače na rupicu pa bih prije posla nekad nacrtala na nogu točku crnim markerom da se ne vidi, ulagala u stan, u dijete, trsila se.
Otac djeteta jedrio je po Hvaru i oženio bolesno nagrdnu žensku koja mi je uplaćivala alimentacije.
Dijete je raslo, a ja se počela pitati- do you believe in life after love.

.........

U jednom trenutku bilo mi je pun kurac svega.
Dala sam otkaz u manjinskoj školi di sam za malo više od tri soma kuna šljakala kao pas, sve one besplatne stvari koje nisu radile Svetlane, Dragane i Jovane ali ja jesam.
Kad mi je ćelavi punoglavac direktor jednom rekao hvala na požrtvovanju, u sebi sam rekla ma pička ti materina i to je bila točka kad sam odlučila da je mog požrtvovanja za te debile dosta.

Otišla sam u Liku na odlično plaćen posao, nesvjesna gdje idem i kako ću proći kao samohrana mama u vukojebini gdje si baje puno tog dopuštaju, i koliko će biti nezgodno.
No, reci mi "ne možeš" i ja ću moći.

Pustila sam i poblajhala kosu (koja će se uskoro oštetiti kao žvaka ali nema veze), i u 3 mjeseca skinula kila koliko normalni ljudi ne skinu u 3 godine.
Visoka i nekako usko građena, sav nesklad u vidu sala kako je otišao, osvanula sam kao netipično zgodna.
Mogla sam obući brutalno uske stvari, imala sam keša, kupila sam neke uske traperice i leopard košuljice a kao Ličanka i kaubojske čizmice.

Osjećala sam se nevjerojatno.
Pitala sam se što sam dovraga čekala tako dugo, okovana u krivnje, u salo, što mi je bilo.
Jezdila sam Likom lakonoga i nasmijana, obožavana od djece i roditelja, zračila sam kao mikrovalna.

Obratio mi se visok i vitak muškarac prodornih očiju i glasa otprilike kao Marijan Ban.
Nije dugo trebalo da mi se svidi, privlačnost je bila trenutačna.
Ispostavilo se da smo u mnogočemu moj zemljak i ja slični.
Vidiš, nevjerojatno je, ali da me netko pita čime me privukao- tom nekom veselom, vedrom vibrom.
To će se kasnije ispostaviti kao tema koja će me dugo mučiti, iako jesam pročitala tone knjiga, položila tonu ispita, o psihologiji.

Oboje smo bili oduševljeni. Kuća mu je ubrzo mirisala na skuhana jela a ne splačine koje je jeo nakon smrti majke s kojom je živio. Ja sam mislila skočiti dva metra uvis od oduševljenja kad mi je rekao NEMOŠ OVAKO LOŽ'T i donio mi bez da sam tražila, kutiju savršeno nacjepanih triščica.
Fenomenalno je vozio, auto kojeg ću naslijediti kad iduće godine umre- suicidom.
Naslijedit ću i masu kvadrata među čime kuću u kojoj će kad sam prvi put ušla s Narodnog svirati Oliverov Ključ života.
Napala sam ga da je očajni lički neženja, dok mi nije pokazao da to svira slučajno, pa smo se smijali.
Njegovo ću obješeno tijelo gledati, s dvomjesečnim našim sinom u rukama.

Taj će radio još jednom, nakon smrti, dovesti u pitanje moju želju da svijet gledam racionalno.
O tom ne volim pričati, ali hoću, pa neka bude slučajnost. Postoje li slučajnosti?

------------------
Bio je moj princ iz snova, iako sam znala da život nije bajka.
Eto meni će biti, jer sam zaslužila.
Bila sam dobra, odana, trpila sam, zapostavljala sebe i bila sam fer preko granica koje bi bile uopće ugodne a kamoli zvale se srećom.
Naravno da će me život nagraditi.
Netko je s oblaka gledao kako crtam crnu točku preko nepokrpljive rupice na hlačama, netko je vidio da je moj sin bio voljen od mene jedne za oboje, netko je znao da sam kupovala teletine i vitamine a sebi grudnjak jednom u pet godina, netko je gledao i rekao - Pepeljugo, čeka te bal!

O, zlobabe i dušmani koji ste mislili da sam ja gotova prije 35!
Bio je jedan dan, kad je nebo bilo sivo-bijelo i nestvarno.
Otišli smo do Karlobaga i oboje dijelili misao- sreća.
Sve me vodilo k tebi.
Mene je čekao da mu dođem preko rijeka i planina.
Sjedili smo tamo, uzbuđeni a smireni.
Nikad poslije nisam imala muda otići do Karlobaga, raspala bih se.
Nikad neću u jebeni Karlobag, jebem i kupanje i more.
Tog dana smo se kresnuli i ja sam kao Mišo Kovač shvatila razliku između srebra i zlata.
Svi prije njega su postali u mojim očima sakati eunusi.
On je bio ta muškarčina koja me oduševljavala iz situacije u situaciju.
Bio je tako meni razumljiv, jednostavan, to je jezik koji sam razumjela, valjda lički gen.

Brzo sam se snašla. Trpali smo drva skupa.
Obukla sam droljastu minicu i najlonke kad smo išli na neku svadbu.
Sutradan su mu slali smsove da koja mu je to dobra pička.
I tu sam položila.
Zavoljela sam i njegovog faking šarplaninca Bena, ja koja se bojim pudlice.
Stari Ben me vukao a nekad bi i padao jer su mu slabjele stražnje noge.
Ja sam ga voljela i kad bi pao ljubila bih ga i govorila ajde mali nemoj se predat, čiča radi što ne znaju mladi.

Sve je bilo logično i lako.

Operirala sam nos, na njegovu žalost jer je volio moj vještičji nos s guznim vrhom.
Kad sam se vratila, mama je čuvala mog sina a u kući me iznenadio i on.
Imala sam zavoje i masnice po faci, ali smo se svejedno kresnuli u autu na Koreničkoj Kapeli.
Ja taj auto nažalost slučajno uvijek izrazbijam ali ne mogu ga prodati za manji.
Sjećam se detalja da je nebo bilo strahovito zvjezdano i da sam se uplašila jer to nisam vidjela nikad tako.
Jeli smo pršut i krastavce iz tegle jer sam bila na ketogenoj.
U jednom trenutku smo se ipak kresnuli iako smo dosta dugački i visoki.
Za par dana shvatila sam da sam trudna i morala odjebati sve da živimo skupa.

Bili smo veseli, jedino nas je rastužilo što je umro Massimo.
Bilo nam je čudno da svi sviraju Massima na radiju, a mene je rastužila pjesma Zamisli.

I njega je rastužila ta pjesma. Zamisli, jednom ću ovu krošnju napustiti...

---‐------------

"Četveročlana obitelj", ponavljao je ushićen i pokazivao na moj trbuh.

Ja sam maštala da je curica a on je govorio "e nije nego muško" i govorio da se to zna, da će curica Elena poslije.
On je dao imena i budućoj djeci u najavi. Upozoravao me da ne mogu sjediti na stepenicama jer su tvrde za pičku.
Veselio se bebi a obožavao mog sina kojem je dopuštao voziti traktor i slična sranja koja smisliti može samo Ličan.
Gromko je pjevao (nije bio od romantike) ali tako iz duše - MILI BOŽE POGLEDAJ NA LIKU ŠTO JE STVORI BARBARI NA DIKU. HEJ!
- i onda bi to ječalo po okolnim šumama i planinama jer imao je glas kao u pjesmi Junak iz Like.

Jednom nas je po snijegu na traktoru vozio po drva.
Kao Narnija!
Moj dječak se veselio golemim nanosima snijega, a on je vozio pažljivo da ne promućka sina.
Objašnjavala sam mu da je tu ipak maternica i da se ne mućka, a on je govorio jebi ti to.

Inače, bio je intelektualac, faca, pozicioniran i sve to, ali paralelno s tim u njemu je divno (i po mene neodoljivo) živio lički kauboj.
Znao je napisati dopis, liječnikov sin, na nivou kao nitko.
Znao je i opizditi takvu grdu psovku ili izraz, da bih u nevjerici ispitivala je li to lički izraz, di je to čuo.
Znao me zvati piculja, bila sam u šoku.
Sve je znao, prostakuša i plemkinja moja, rekao bi Arsen.
Obožavala sam naše kaubojske avanture u kojima me ohrabrivao da idem po raznim bolesnim vukojebimama AJDE MALA ŠTO SI SAPETA.
Ja bih se trudila ne kaskati previše za njim, i shvaćala da mi je to falilo u Zagrebu.
Zgrozila sam se idejom da sam mogla još uvijek biti u Zagrebu s požrtvovanjem pravoslavnoj školi i jebenim busevima...
Hrabre pomaže sreća, e bogami evo me hrabre i sretne!

Kad smo u šumi došli do lovačke kućice a mali okolo šalabajzao, tako me jako i naglo stisnuo i poljubio, da sam mislila da ću umrijeti od napaljenosti- taj trenutak pamtim. Mogla sam se onesvijestiti.
Da vidi da nisam pičkin dim zapjevala sam MILI BOŽE POGLEDAJ NA LIKU ŠTO JE STVORI IVICI NA DIKU! HEJ!
- ječalo je, manje nego Ivičin glas, ali ječalo je i rekla mu jesi vidio?
HEJ!
HEJ!
nadjebavali smo se i ječalo je šumama zajedno s našim smijehom.
Nekad me gledao kao blesavo dijete i govorio mi da sam najveće dite od sve dice.
A bio je nekad i sam blesavo dijete, jako često.

Evo recimo ja bih sad htjela pisati i imam priliku, ali ne ide.
Možeš mi jebati mater ali ja moram sad stati dok opet ne budem mogla.
Ne kužim zašto je to moralo prestati i zašto ga nema.
Kad se ubio, prvi put sam ovaj osjećaj užarene kugle u grlu kad sam u kafiću čekala instruktora- morala sam obnoviti znanje jer imam vozačku ali nikad u auto nisam sjela a sad sam morala provoziti.
Taj instruktor, stari gospićki mangup nevjerojatne inteligencije, nešto kao Malnar, bio je moj šaman.
Pisat ću i o njemu, polako.
Pjesma koja je zasvirala bila je "Sanjam" od grupe Magazin.
Tad sam osjetila tu vatru u grlu i suznim kanalićima.
Kao i sad. Ne volim plakati, nisam ja ta.
Ali evo sad me žari ta vatra i to je osjećaj koji me od tad povremeno napadne a prije nikad nije.
To je valjda ono, kad bi trebalo plakati. Ja ne plačem, neće me djeca pamtiti uplakanu.
Ja jednostavno ne plačem, da vam svima bude jasno.


--------‐-‐------------------
U našem suživotu neke su stvari jednostavno počele isplivavati.
Mogli smo možda još tisuću godina dejtati, nalaziti se u pravim trenucima kao onda kad me pokupio s roditeljskog kojeg sam držala Ukrajincima a on umirao od smijeha kad sam mu krenula imitirati kako izgleda roditeljski s ljudima koje boli kurac naučiti hrvatski ili engleski.
Smrdio je kao pas na kapulu a traperice su mu bile usrane ajvarom- prije dejta se opredijelio pojest ČAVAPE
(pričao je s najjačim perušićkim naglaskom koji postoji, govorio "oto" umjesto "to" a njegove turcizme nisam uspjela poloviti do kraja...)

Naravno da ova priča nije bajka, uostalom da je bila, ne bih imala potrebu pisati, pričati... živjela bih to.
Sretni ljudi malo govore, to je hobi za nas koji bismo voljeli nazrijeti smisao, koji skupljamo kamenčiće s potrganih niski na ogrlicama koje su nam bile drage.
Ja ovime nikog ne želim zabaviti, razonoditi niti zadovoljiti.
Želim ostaviti trag, nekome kom će značiti, nekome tko me možda jednom bude razumio, nekome tko će možda željeti znati više od onog što automatizmom govorim kao mantru, da se ne okamenim u mrsku riječ udovica, da se ne kompromitiram kao usmjerena majka i naposljetku da ne izdam njegovo "jaka si ti" koje mi je sumnjivo često govorio s naglašavanjem važnosti da mali bude Perušićanin, da se svetinja (imanje) ne prodaje i s čudnim uputama da će me gore čekat.
Kad bih pitala što to priča, rekao bi da zato što je 11 godina stariji.

U počecima našeg suživota, shvaćala sam da često zamišljeno i odsutno gleda u daljine, pušeći vječnu meku stošu, Filter 160, koju sam i sama pušila neko vrijeme u jednom od jalovih pokušaja da i nakon smrti ostane neka veza među nama.
Bio je bitno drugačiji, jako često, i ne na način očekivanog- ne dejtamo već je ovo svakodevica.
Ne na način - normalno da sad isplivavaju "čuda" kao što je jutarnji zadah, hrkanje ili da nekog boli glava.
Postajalo je jasno da tu ima nešto više, da postoji razlog da jedan rasni muškarac kao on, svoj život provodi s mamom i da razlog ipak neće biti karijera
(I Trump, i Biden, i Obama- svi su imali obitelj ako su joj već težili kao i on).

Polako sam primjećivala da pije, i kao u noćnoj mori, uviđala da zatiskuje prazne boce u kotlovnici, u kojoj je boravio neobično dugo, satima, a ja sam mislila da to tako valjda ide u Lici. Eskaliralo je u jednom užasnom događaju, gdje se kajao, a ja sam se trudila ne pokajati se, i sačuvati ne samo bebu nego i nas.
Zaključila sam da je to tek izazov, nešto što ćemo proći skupa, jedno malo "ali" u bajci o nama, o ljubavi, o zelenom vrtu i kući s drvenim stepenicama.

Kad sam bila mala, oko 4-5 godina, mami sam uvijek govorila da ću kad narastem imati kuću s drvenim stepenicama.
Jelovina bogte, nije štedio svekar doktor.
Nije štedio ni Ivica mene, postajući na trenutke neprepoznatljiv, ali ja ne bih bila glupi dupli Ovan da sam se prestrašila, ustuknula i pobjegla.
Uostalom, ostavila onog koji je većinom bio, a taj koji je bio, bio je sve što sam željela pa i više.
Neću se prepasti, neću odbaciti zato što nije savršeno.
Mi u Lici stvari popravljamo, mi se snalazimo, nismo kukavice ni lijeni.

Uglavnom, kad me pitaju, ja sve sažmem u par riječi: Božja volja, ide, dobro je.
Po potrebi prilagodim s dodacima- kog nema bez njega se može, utakmica s igračem manje isto se može dobiti, ko ga jebe i što već treba reći da koga skinem s kurca.
U stvarnosti, inatim se da se ne vidi, da djeca čim manje osjete što je to za mene bilo, u stvarnosti ja nisam samo mama, i tisuće sam puta dešifrirala što mi je Ita želio reći kad je dan prije suicida, cijepljen od pjesama, s toliko uzbuđenja rekao da u youtube ukucam pjesmu koju je čuo na radiju u autu- Damir Kedžo "Poljubi me sad".
U stvarnosti, iako je bilo daleko od idealnog i pitanje je dokle bismo i stigli, Ita je otišao voljen i zadnji put sam ga izljubila "kao što ljubi žena", u mrtvačnici, gdje su mu uši već poprimile crnu mrtvačku boju, a zrikavi je mrtvozornik pričao po mjestu da sam poludjela jadna, jer sam pričala s mrtvim.
Kako misliš mrtvim, jučer sam ga budalo ljubila- bio je potreban koji trenutak da prihvatim, i još uvijek nisam pošteno sasvim.
Još mu nešto šapnem ponekad, ni poludjela ni jadna, svega svjesna, bez brige.
Neki to tako, ja eto da. Svega svjesna, pa i toga da nije bilo divno (osim što često jest).
Sa svim pripadajućim insignijama dostojanstva, antimazohizma, s crno na bijelo dijagnozama koje sam saznala uglavnom nakon suicida, s nekim ružnim saznanjima o njegovom životu prije mene.
Svega svjesna.

Pa i onih očiju koje sam zaklopila, koje nisam zaboravila onako kako moram obećati da jesam, jer ja sam, kako ono?
Jaka. Jaka si ti. Ti si jaka. Vidi je kako je jaka.
Željela sam ustvari biti sretna a ne jaka, ali mnogi tako kao i ja žele jedno pa jebiga žive drugo i bivaju jaki, jači, najjači.
Suck it up, i goni-goni dalje.

Morali smo i mi. I ne samo da nismo imali podršku, nego u ruralnoj Lici apsolutni progon, seljačke spletke, poznanstva po sudovima, naposljetku je država završila tužena (kako će nadam se zbog smeća Ličani tužiti RH- ja sam zbog ljudskog smeća), imali smo prijetnje sačekušom, a ljudi koji me nikad nisu vidjeli osim eventualno kako Cigančićima kupujem bombone- počeli su pričati da se Ita objesio jer je dove' neku ženu.
Udovice se tješi i štiti, mene se zvalo kurvom i spekuliralo se o mojoj fatalnosti po njega.
Par dana prije, smočila sam mu suzama majicu dok je spavao na jakim lijekovima- koje je miksao s alkoholom.
Da, to sam željela spriječiti saznavši da je ranije imao pokušaje koje je tumačio "ZAMRAČENJEM".
I nisam mogla spriječiti, boce su se gomilale, a tog je dana imao "razgovor na poslu".
To nitko nije znao.
Znali su samo da tamo živi neka koju skupa s djecom treba otjerati.
I pokušavali su, na načine o kojima sam progovorila ne samo javno nego i u vidu tužbe.
Sućut je malotko izrazio.
Nisam imala snage ni želje ikom od svojih prijaviti katastrofu, povukla sam se, malotko je išta znao.

Svima je bilo jasno da iz Like treba bježati.
Evo ni sad kad su je otrovali, kad deseci tisuća ljudi viče, ja želim ostati.
Sigurno bih otišla odavno, ali da sam neka druga a ne ja.



-------------
Na dan kad se ubio, otpravio me da odspavam jer noćima bdijem s bebom pošto on radi.
Prije pedijatra kojeg smo imali u 18:15 da ubijem oko.
Poslije ćemo u pub malog izvesti nek se uči dok je mlad.
Ručali, pusa.

Dolaze lik i ženska iz hitne i bude me.
Ja dižem majicu jer 2mj prije rodila sam carskim rezom, zaključila sam da sam valjda pala u nesvijest ili nešto jer imala sam tešku trudnoću s preeklampsijom.
Govore da se objesio.
MMMOLIM... ALI JE ŽIV?????
Moja sućut gospođo.

Tu je vrijeme stalo, možda je bila sekunda, ali ja sam imala osjećaj kojeg ću kasnije naći u tumačenjima stvarnosti pa i afterlifea i takozvanog headseta - dr. DAVIDA HOFFMANA.
Točno to. Na trenutak sam imala osjećaj da je on sad svjesniji i življi a ja u jebenom mulju osjetila i nespoznaje.
Da je informacija da njega nema suštinski lažna a ja je moram popušiti jer sam "u gustom mulju".
Da je sve ovo pička materina ali moram ostati vjerna liku.

U SEKUNDI I TREPTAJU meni je sve prošlo kroz glavu, da moram ostati u liku.
Da je Ita otišao gdje je istina a ja moram biti još tu.
Imala sam nekakvu sliku da linija ide, malo stoji, a onda jače ide.
Tri godine moja linija stoji, ali sam u liku.
Ja sam mama.
Ja cjepam drva.
Ja se jebem s pravosuđem.
Ja jačam.
Ja rastem.
Ja se bistrim.
I ja ne idem od svoje sudbine, i ne proričem si tuđu.
Prepoznala sam da je moj lik žene koja ne bježi.
Postalo je nebitno jesam li našminkana, što tko misli i je li ugodno.
Postalo je naročito važno boriti se, kao mater, i kao ja.

I sad me prati osjećaj da je najvažnije- biti autentičan.
I da smo u golemoj zabludi kad instinktu pretpostavljamo opterećivanja nebitnim, osjećaj da smo u kontroli svega, da je puno toga ustvari zabluda.
Moj osjećaj mi je rekao da je apsolutno najvažnije- biti jaka.
I vjerovati procesu; iako priznajem da smisao ne kužim i da se mene pita ja bih to ipak drugačije.
No tako je kako jest. Trpim neviđena sranja, ali osim patnje osjećam i mir kojeg ne znam objasniti osim onim treptajem kad mi se učinilo da se sve odvija po nekom scenariju kojeg ne kužimo.

Za par dana, u praznoj kući, zasvirao je radio na donjem katu.
Ugašen, kom je bilo do pjesme.
Na slovenskom kanalu koji je krčati počeo tek po završetku pjesme koju sam dokraja ukipljena odslušala, svirao je Sandi Cenov "Ljubav za sve".
U životu se nisam drogirala, pila, ja se bojim i aspirina.
Sigurno postoji neko logično tumačenje a da je to bila TA pjesma zasigurno je slučajnost.
Isto kao što cijela ova priča stane u "hej psihologinjo nisi skužila da je lik obolio od depresije i alkoholizma".
Ok, prihvaćam.
Samo, znate... Čudno je. U svakom slučaju, mislim da je ideja: ostati i živjeti.
Prihvaćati izazove. Fajtati se. Uživati. Mljackati. Pitati šta je bilo.
Uočiti. Sudjelovati. BITI.
Katkad je BITI pišanje krvi, beznađe i maštanje da te nema.
Ali moraš biti. Ostati u ulozi.
Što je dalje, ne znam. Ali posve sigurno znam da je poanta: BITI onaj koji jesi, bez anestezije i bez fola.
To je smisao ovog dijela puta.
Nema odustajanja. Nema anestezije. MORAŠ BAŠ BITI.

Moraš odživjeti kao ti. Ne znam zašto je to važno u konačnici, ali sigurna sam da jest.
Prihvatila sam cijelu priču kao svoju.
Ne kao onu s kojom završavam. Ne zato što guštam biti patnička udovica i mučenica u pepelu.
Naprosto jer me put nanio na tu cestu.
Ne da na njoj ostanem- ali ni da s nje uteknem- nego da njome koračam.
Ja vidim da tu ima trnja i blata, taj dio me ne plaši.
Svjesna sam da nekima to djeluje nepotrebnom mukom ali nemam ništa s time- svi imamo svoja vjerovanja, senzibilitete i filozofiju.
Meni bi najveća muka bila znati da sam išla prečicom koja mi ne pripada, i da sam završila igdje ma kako dobro bilo, ako nije moje.
Uostalom, mnogi su išli prečicama pa bi ih već nešto, da li vratilo na stazu, da li klepnulo kao muhu govnaricu.
Nikog prejebali nisu- vjerujte mi, vidjet ćemo.

Osjećam svoj način slaganja svega, kao suštinski pošten i meni namijenjen.
I nikad nisam imala osjećaj za to da plešem tiho cupkajući u tuđem ritmu, bojeći se znoja i trošenja štikli.
Zato sam, osim bivala materom, mnogima jebala mater, točno kako je priličilo.
Biti jaka u mojoj poziciji, zapravo često znači baš to.


----------------
Vratimo se genijalcu instruktoru vožnje, šamanu.
U mladosti je vozio formulu ili nekaj tak.
Znate, Ličana ima svakakvih i često su budale ali kad je frajer onda je frajer kakvog nema.

Ja sam imala patološki strah od vožnje, plus sam se dodatno paralizirala jer sam imala strah od svega na svijetu.
Rekla sam mu- samo me osposobite jer iz one vukojebine ne mogu doslovno do dućana, doktora, nigdje a imam bebu.
Pitao me- zašto si postavljam granicu dokud smijem?
Sve s osmjehom starog mangupa koji kuži kaj priča i priča kaj kuži.

"Ajmo po gasu, po gasu, koje se pičke materine bojiš... uopće nije važno tko umre 20 godina prije ili poslije sve na isto dođe... oslobodi se... po gasu, nema straha, život se živi, gas... "

Tip je govorio neke stvari koje sam trebala čuti.
Bilo je jasno da sam antitalent za vožnju ali razumjela sam sve.
Dao mi je i povijest te obitelji i prognozirao mi da ću ja to sve prejebat, autolimar je dobar i u Kaniži, a da će mi beba izrasti u sjajnog tipa kakav mu je bio did doktor.
"Oni su ti uvijek bili za par kopalja iznad drugih, još dok je Perušić bio nešto, i po pameti i sposobnosti i za ženske..."

Dao mi je par filozofskih za razmišljanje, otpuhujući oblake dima, i s osmjehom mi govorio da bol ne treba shvatiti baš suviše ozbiljno, iznenađivati se puno kad život ispadne sranje, da smo svi tu kratko i ustvari preozbiljno shvaćamo sve, a da je sve zajebancija... i koji se kurac ograničavam da mogu do doma zdravlja u Perušiću autom, kad je auto mašina koja može skroz daleko u tri pičke materine i oko svijeta, jebo perušićki dućan, ajde ajde gas, noga na gas...

Taj ostarjeli lički mačak s još uvijek fakerskom vibrom, ostavljao bi me vedrijom.
Uvijek bih mu rekla - oprostite što sam u kurcu vozila.
Rekao bi - ma ne ispričavaj se, jebi ga bit će bolje...
(Pa sad baš... :)))
-------------------

Živjela sam na nekoliko razina.
Prva je stvarnost, dan. Praktične stvari.
Stariji sin s teškom traumom, mlađi prematurus.
Kuća, ručak, veš- ništa to ne stane niti te čeka, sunce svane neovisno o tvojim bolima, auti voze, dućani rade.
A djeca... traže, više nego ikad.

Mislim da me tu izvukla praksa - niš se ja u životu nisam oslanjala na muškarce.
Drugo, aktivirao se taj moj dupli primitivni Ovan (to su mi objašnjavali koji se u to kuže) koji funkcionira ratnički, vojnički, bez filozofije i prenemaganja, dužnost, u vatru i u vodu, i u nebo s njim i u pakao bed blu bojs i dinamo.

Raspižđavalo me sve više, što se kukalo da Itin braco osta bez kuće.
Maltretiranja mog sina u školi (Momir Karin mamicu ti poljubim, kad te stigne karma nećeš vjerovati što se događa).
Generalni stav: nije to ni bio brak.
Pa eto, ako vam znači, to sam jutro provela tražeći Bata sandale za svadbu o kojoj je strastveno pričao dan ranije kao o najvećoj hitnoći.

Čak i dobronamjerni pričali su o tom da je on IONAKO bio bolestan i NIJE TO BRAK OD 30 GODINA.
U nevjerici sam gledala kako nevješto tuđim kurcem gloginje mlate.

Dva dana nisam mogla ništa, treći sam prionula realnosti i dužnostima.
Osjećala sam se loša mater- ja sam to trebala nekako predvidjeti i znati.
Burazova cura je našla tatu mrtvog od infarkta: jest dobila 50kg od stresa, ali nitko nije govorio njenoj mami da je išta kriva, niti je svoje materinstvo pravdala.
Ja jesam. I pred sinom. Bio je ranjen i okrutan. HAHAHA TI SI PSIHOLOGINJA MOJ KURACCCC
Iz njega je govorila bol, a ja nisam smjela biti bol.
Primala sam nogom u jaja od života od svih i svega bez da smijem jaukati.
Nije mi bilo jasno kako sam tako propustila.

Trenutak sam se krivila što nisam nježnije.
Ma ne, ustvari, što nisam odlučnije.
A zašto sam spavala?
A zašto nisam imala velike sise?
Mozak se opasno zajebavao sa mnom, srećom nisam imala kad pizditi.
Bojala sam se da ću tugom zaraziti bebu kao šugom.
Blokirala sam misli.
To je bio drugi sloj moje egzistencije- suicid nosi strašnu zbunjenost i krivnju.
Garantiram da se dugo mrzio i neki random kolega s posla.
Možda i susjed.
Da je bio pun kurac ljudi koji su sebi nešto zamjerili.
Naravno, ja sam propitkivala sve što jesam a onda sve što nisam.
I to je trajalo dugo.
Ako razmišljate o suicidu, molim vas imajte u vidu okrutni i krvavi rolerkoster misli i emocija na koji ćete posjesti ljude oko sebe.
Svi će se pitati jesu li što mogli i trebali.
Jesu li bili suviše površni, usput, izdaleka.
Jesu li bili previše ili premalo.
To jednostavno tako ide, automatizmom, pa da je tisuću dijagnoza, realnih razloga...
Dugo sam maštala kako bi bilo dobro da me na spavanju zatukao sjekirom, pa se onda objesio.
Toliko me morilo sve što se dogodilo.
Pritom sam se osjećala kao budala koja kao da je ŽELJELA sinu traumu, nepredviđanjem.
I danas kad napravi tinejdžersku pizdariju, mene jebu krivice da je to zbog traume, i donekle to i jest tako.

Treća razina moje egzistencije, ipak je bila i ostala, misao na Ivicu.
Mi nismo prekinuli.
Što se kvragu radi kad nekog nema a još ste zajedno?
Sve kombinacije ljubavnih sranja i životnih komplikacija, ajde nekako.
Možete se razjebati pa se za par mjeseci naći negdje i pričati.
Možete biti na pas mater pa opet negdje nekako nešto.
Ali Ite nema. Ljudi, ja nemam kamo s ljubavi.
I nitko mi niti da šapne gdje je otišao.
Tisuće religija, tisuće knjiga, razni genijalci a i bolesnici imaju neku šprehu o tome.
Ti ustvari ne znaš.
A luđački želiš znati.
I ništa u svemiru ni da trepne na tvoj očaj.

-----------------------

Uskoro je došlo proljeće i voćke su procvjetale.
"Eto, netko nam se udaje... lijepe vjenčanice... čipka", to sam mislila i gutala vrele odvratne suze, paralelno tražeći bubamare s bebom i moleći starijeg da izađe iz sobe na sunce.
I misleći o tome gdje se u pički materinoj servisiraju štilovke jer velika je trava a kod nas poskoka koliko hoćeš.
Ulazeći u kuću još jednom sam pogledala rascvjetale voćke i stupidno se ljutila što su i ta glupa drveća dobila bijelu čipku.
A ja crninu. S 36.

Znate, ja nisam oplakivala naše duge godine.
Oplakivala sam sve ono što je trebalo biti.
I na kraju, nema puno veze s godinama onaj osjećaj, kad nekog kog voliš moraš pustiti u tamo neku grobnicu.
S mamom i tatom- tako je riješio njegov zli brat, s argumentom da se nismo vjenčali.
Ali moju vjenčanicu nosile su perušićke jabuke.
I moj Ita je s roditeljima, kao mrtvorođenče.
I to su mi uzeli.
Baš sve sam morala progutati, obezvrijeđena u boli kao Jesenjinova kuja, i svi su znali zašto moja bol ne vrijedi.
Uostalom, ja nisam imala pravo ludjeti i plakati.
Sve sam progutala pa i to da leži tamo kao sinčić.
A bio je otac, mog djeteta. Kratko ali je bio.
I stalno ga je zvao ĆAĆIN LIPOTAN.
Divio mu se, nije ni vjerovao da je stvaran, štipkao ga je.
Pjevao mu je "pimpek pravi ili krivi svaka mu se cura divi".

Mog malog sina bih zamolila da jednog dana riješi tu pizdariju pravno.
Učini to, mali moj, nemoj da ti bude teško!
Sve ih sjebi mater im jebem, nek im se štuca.
I budi obrijan, s čistim cipelama i parfemom, uči, budi kao did, pa nek vide majku im jebem svima, da je vrijedilo.
I onaj moj ljepotan, moj stariji sin.
Ma svi nek vide! Svi neka vide koje ja sokolove imam!
Fino košulju unutra, strogo dobri parfemi, za sve dane kad su me žalili a ništa nisu shvaćali, za sve kad nisam stigla ili imala ja biti dotjerana.
I čuvati svoje žene. Nikad ih nemojte činiti jakima.
Dopustite im da budu žene.
A mene kad pokopate, hoću da budem kraj Ite.
Neka nam onda štopaju vrijeme, mater im jebem.

E, i to sam rekla. Ti mali to moraš napraviti, a onda nam vi dvojica zapjevajte Ličku kapu da sve ori i da bude jeka, to je Itu i mene jako rajcalo- znači jeka. I nikog drugog ne želim na sprovodu.
Svo cvijeće koje se nosi na grob- ne zajebavajte me s tim jer mi to apsolutno ne treba- kupujte svojim ženama.
Kupujte im puno cvijeća plus đinđe.
Iznenađujte ih cvijećem i govorite oldschool stvar: cvijeće cvijetu.
Budite kavaliri i nježni prema ženskom srcu.
Neka uopće ne moraju biti jake uz vas.
--------

Puno je dotad ispred nas.
Mi smo vatreni Zečevi.
Svo troje smo u kineskom horoskopu isti znak, Zec.
I svi smo vatreni znak- Ovan, Strijelac i Lav.
I sve ćemo speštati i naše kraljevstvo dolazi!

Ja sam od nekih stvari odustala.
Zaključila sam da je moja uloga ona koju mi je život dao.
I da nije sve ispalo kako sam htjela, no nije nužno loše.

Kao mala, jako sam htjela biti balerina.
No uvijek sam bila debela djevojčica koja je najlošije radila obični kolut, kamoli što takvo.
No, upisala sam dramsku kod Zvjezdane Ladike i nikad vam ne bih dovoljno mogla opisati kakva je to čarolija ispala!
Ma koji balet!
Ovdje sam uvijek bila princeza. Uvijek me Zvjezdica birala za princezu, a to je jače od balerine.

Želim reći, um treba biti otvoren.
Ali sa sobom se mora biti iskren i prihvatiti određene limite.
Ne ih sebi nametati. No nekih treba biti svjestan.
Ja, koja znam sve stihove svih lijepih pjesama i zaista sam željela samo imati obitelj.
Ja, koja i sad smatram da nemaš što pametnije od duše i tijela nego voljeti.

Odustala sam od svoje vjenčanice i prepustila je golemoj jabuci pred kućom.

Za kim ja to tugujem? Za tipom koji me "sjebao", koji nas je užasnuo i izmučio?
Koji me ostavio s dvoje djece u dvorištu koje želim iz zgarišta pretvoriti u ognjište?

A pa jesam li se rodila da budem vitez perušićke kule, i čuvam sentimente u jednoj pustoj otrovanoj ciganskoj mahali koju opisuju kao Brda imaju oči?
A gdje je pamet, volja, energija?
Ma za čim to tuguješ, za par šetnji, poljubaca i puno brige jer ništa drugog nije ni bilo?
Je li te zadužio kurcem, pa dijete može napraviti bilo tko.

Da, sva su pitanja na mjestu, ako tako gledaš.
Ja na život gledam kao na sasvim neslučajnu stvar.
Puno su me puta zbog tog što sam glasna i otvorena, krivo tumačili kao nevjernu.
Ali ja sam osim vjerne, odana.
I ozbiljno shvaćam sve svoje dužnosti, iako me i tu krivo procijene jer nisam ozbiljna, volim psovke i tajce, i što god učinila s kosom za pet minuta je raščupana.
Ja nikad nisam bila, niti željela biti, dobra djevojka.

Uvijek sam prkosila onima koji su htjeli da budem tiha, dobra i fina cura.
Paralelno s time, uvijek sam imala sve petice u školi.
Uz najklošarskije odjevne kombinacije, imala sam besprijekorno njegovanu kožu.
Jednostavno, imala sam svoj osjećaj za odanost onom što je meni važno.

U moru stvari koje mi nikad nisu bile važne, neke su mi nevjerojatno važne.
Sve što je ljubav.
Moji sinovi.
I moj Ita. Ustvari nemam ništa s tim što on još nije tu. Meni ga je život namijenio, a moje "u dobru i zlu" nije izrečeno ni na jednom oltaru, na osmrtnici su me naveli kao PARTNERICU kao da smo imali odvjetnički ured...
Ali čuo je Bog.
Virio je kroz oskoruše.
Osvijetlio je nebo zlatnom bojom kad sam povraćajući palila njegove košulje na gradini.
Vidio je i zna da ga mora čuvati da se ne izgubi.

Ispred zidića gospićke gimnazije, jednom sam stala i gledala ružičasto nebo.
Imala sam želju upoznati ga kao mladog dečka.
Imala sam želju zagrliti ga kao malog.
Shvatila sam da ga volim kao biće.
Da me se tiče.
Ne znam čuje li me kad viknem "hej" u šumi.
Ali viknem.
I mislim da je dragi Bog stvorio Liku nama na diku.

Surovu, nježnu, pustu, krvavu, čarobnu.
I možda ne čuvam tursku kulu, kao na njihovom starom obiteljskom grbu.
Ali čuvam nešto, branim nešto, krvarim i kraljujem, u mukama rađam napretke i opstanak, i plešem lako kao da i nisam žena nego svjetlost.
Očajna sam i predivno mi je.
Ništa ne znam a sve odavno znam.

Dišem, opstajem i vjerujem.
Bare kaže da plešem sama s kišom.
Perušićke ptice me se ne boje dok vješam veš.
Ponekad me razjebe pjesma.
Kad dunje procvatu, recimo.

Ali ja sam obećala da sam jaka.
I ja se svojih obećanja držim i ozbiljno ih shvaćam.
Iako me cijeli život svi kore da sam neozbiljna, ustvari nije tako.
Čuvam te, Ita. Čuvaj i ti nas, hajde pička mu materina, HDZovac si.
Čuvam te. Ima te, jer ja tako kažem. Ne dam da sve nestane.
Posuđujem ti, dok postojim, svoj dah, glas i korak.

"Rodi me u majsku zoru
Kupaj me u bistroj vodi
Čuvam jedan cvijet kad svi drugi odu
Čuvam te dok sam živ"

ZELENA

Kum i ja smo još par dana od završetka spota I like the way you kiss me.
Problem je što on mora sve muške a ja sve ženske odglumit
I što ne možemo naći škorpiona nego tražimo posvuda bar gumenog pauka
Ostale su mi i scene gdje kao u spotu moram lizati staklo

Budemo

Paralelno nam se iskristalizirao novi projekt
Odnosno dar za kumu
Snimit ćemo spot SUMMER SON od grupe Texas
Dosta je jednostavno, mi ćemo to po svom

Kupila sam joj 1 crvenu ružu i čestitku
Krasopisom sam ispisala ovaj tekst o njoj

PIJEM POD RUKU SVE ŠTO PADNE
KO DA MI JE U ŽIVOTU ZADNJE
A KAD OČI ZAKLOPIM KOGA JE BRIGA
REĆI ĆE- PIJANAC MANJE

Jedva čekam i ja peting u pubu Highlander da čestitam ročkas kuminom dečku Petry style

Pozdrav kumi

NAŠ LIJEPI ANDREJ
MOŽDA JE NEKAJ ZAJEBO
ALI JE GOSPODIN ZA PRSTE POLIZAT

JEBEM MATER SVIM KOMUNJARAMA
A NAJVIŠE OVOJ OVDJE
MOŽDA JOJ OZEMPIC DA PAMETI
KAO NAŠEM PRINCU PLENKOVIĆU

A VI SVI KOJI SERETE PETRYJU
ŠTO HOĆETE OD ČOVJEKA
NIJE ŽIVOT JEDNA ŽENA
O DOBRI NAŠ DOKTORE TUĐMANE POGLEDAJ S NEBA
PA BACI PLAMEN PRAVDE

....da li da baci plamen pravde na sopstven region ili?

SAD SI GOTOVA SAMA ĆEŠ SI KOPAT GROB
PIČKA TI MATERINA NEĆEŠ MI SRAT PO HDZu

Ilegalno sam nabavila Ozempic prije par dana i ne osjeçam jebeno minimalno gladi.
To mi ostavlja jako puno prostora za kreativnost, osjećam se kao Neron s lirom.

Dakle, iako ukoreni, kum i ja smo nastavili s analizom Artemasa.

Mali izgleda kao šegrt pripravnik u albanskoj pekari.
Spot je odličan ali kvari ga pljuvanje
I što Artemas ima kraste po ustima kao zadnja faza sifilisa.

A pjesma I LIKE THE WAY YOU KISS ME je u trans bacila kuma i mene.
Rekreirali smo pokusno mali dio spota (od 1:27 pa dok krene plesati) u smislu crno-bijela snimka našeg poljupca na zidiću ispred kumine zgrade.
Jako smo se oduševili i naravno glazba preko.
Imamo taj dark wave vajb jer je crno bijelo i ispaćeni smo jer nas je ova drkala satima psihički.
Nažalost, ta sekvenca NIJE imala dobar odaziv kod kume kao publike
Ali umjetnost nije prevara.
Npr.glumci - puca li njima možda veza zbog poljupca u filmu?
Pa to je posao- ne, nećeš nam sjebat projekt

Zato smo se dogovorili sutra naći i snimiti neke dijelove u pothodniku kod Velesajma.
Skinula sam potrebne pokrete i razmazat ću olovku za oči
Želimo toj pjesmi dati spot kakav zaslužuje jer nema bolje pjesme pa ne trebamo Artemasove brčiće, pljuvačku i gluposti.

Ova pjesma nas treba i sutra kreće odličan dio u podzemlju.
Snimaju se neki dijelovi i u wcu ako stignemo, ak ne onda drugi dan.
Naučila sam sve pokrete a kum to ima prirodno pravi narkoman splitski uličar

...svima koji ste hodali za Liku.
E neće se s Likom zajebavat!

Posebno hvala mojoj kumi koja je ipak došla na prosvjed iako se bezrazložno naljutila zbog male bungabungice.
Bila je izuzetna i nije radila incidente osim što je u par momenata urlala da je HOS naš ponos i zazvala Gotovinu.
Sve ostalo je bilo izvanredno i pomirile smo se a kuma jako izružile obje.

Prvo uvod.
Dakle, mi iz Like zadnji saznamo tako da vama je ta pjesma dugo poznata a mene je opsjela.
Nikad nisam čula nešto bolje, neopisivo dobra stvar.

Sad tu je taj balavac valjda Artemas ili je to ime benda.
Život mi se zgadio od spota jer si pljuju u usta mater im nekulturnu.
Ima neke jadne brkove, a i mislila sam kad sam čula da to pjeva žensko.
Nikakav je ali- genijalac.
Tako nešto dobro ja čula nisam nikad a čula sam sve.

Moj istomišljenik oko pjesme je- kum.
Nije ni taj bolji od Artemasa, ali bar je shvatio što želim.

Dakle, u naletu umjetničke kreativnosti mi smo odlučili snimiti se na zidiću ispred njihovog haustora na mobač, u crno bijeloj tehnici.
Kako se ljubimo na onaj dio CAN WE MAKE A SCENE.... I TAJ DIO CIJELI

Snimili smo se jako art i genijalno i izgledalo je kao spot...nažalost kuma to nije shvatila kao umjetnost i nastupila je velika šiza ali nisam ja najebala nego on tako da ko mu jebe mamicu

Vidimo se sutra na prosvjedu- HODAJ ZA LIKU, LIŽI ZA LIKU