-vrbica-

Biska uživajjjjj...:))))

Link

Zastrašujuća je pomisao, da uporno budeš neprimjećen. To je najveća kazna za humano biće, za čovjeka. Jer čovjek nije stvoren, da bude sam. Netko ipak jest sam.
Eto, ja ću ovaj put napraviti iznimku i nakon više od 7 godina primijetiti jedno ljudsko biće. Doduše, ne po dobrom.
Ma gdje god da otišli, ako ne povedemo mir sa sobom, nećemo se dobro osjećati.
Jadno je junaštvo, ako zidine na koje navaljujemo, možemo jedino natapati suzama vlastite ogorčenosti, nemoći i bijesa. Je li stvarnost toliko teška, da je ne može prihvatiti, ili slijedi trend onih koji žive na izmišljenim lovorikama?
I najveća stvarnost postaje teška, kada počneš svoj život uspoređivati sa bilo čijim. Iako su nam mogućnosti različite, vrijednosti su nam iste.
A najveća vrijednost je znati biti čovjek.
Skromnost je divna osobina, a takav čovjek je uvijek bolji, jer nije opijen taštinom.
I da.....
Čudo se dogodilo.
Na vrbi je ipak izraslo grožđe. Nekih dva mjeseca, čini mi se.
A sad, ćemo opet čekati nemoguće, tko zna do kad.

Ima ih, ima.
Iako su preparirani, kad-tad ih izda njihova trešnja oraha s drva spoznaje.
Nagleda se čovjek truleži, prije nego shvati da je tim ljudima zbrisal posljednji vlak za blistavi svijet kulture.
Osobno bih uvela radno mjesto: malograđanin. Zamislite kakav bi bio grabež za to radno mjesto. A i turizmu u mom-našem Agramu to ne bi škodilo. Profinila bih stvari izvana. Uvela malo negativne prošlosti.
Neki su tražili ljude, ali putem su izgubili sebe. A u tom velikom životnom klizištu, ljudi trebaju jedni druge. Trebaju svakodnevni rad zamijeniti smirenom omamom i razgovorom.
No, teško je, kad te ovdje dočekaju maheri, koji ti prodaju upravo ono što sami nemaju. Ti ljudi su neki loš tvornički mućak, krcati kemijom strave i fizičkog užasa s goropadnim učinkom.
Odkud ta nepravda?
Zašto bismo zanemarili ičiju potrebu za izražavanjem. No, danas nigdje nećete naći neki zapis "ja sam gladan" ili "dajte mi kruha". Uvijek je nešto iz najdelikatnijeg područja osobnosti. Ali to je stvaralačka laž autora teksta ispucana na stranicama virtuale.
Gdje su ti malograđani, koji više nemaju s kime razmijeniti mišljenja? U međuvremenu su se usrali , ali u vlastite gače.
S vremenom počinju zazirati od samih sebe.
To su oni koji jurišaju u tramvaj očito bježeći od nečega, premda nemaju kamo.
Spremaju se pred svojim legendarnim zrcalom zvanim psiha, pažljivo skrivajući nedostatke svog lica, tijela i duha.

Link

kako reći da svoju prošlu ljubavnu vezu treba doživljavati drugačije, kad čovjek ne sluša...?
Trebamo i u vezama koje nisu uspjele pronaći ono u čemu smo mi bili uspješni. Razmislimo o svemu, što smo naučili u tim vezama. Razmislimo o tome što smo naučili o sebi, muškarcima, odnosima, ženama, iskrenosti, onome što zaslužujemo ili onome što ne zaslužujemo....sva ta iskustva obično zanemarimo jer smo možda preishitreno cijelu vezu bacili u koš.
A upravo ta iskustvu moramo osvijestiti želimo li privući uspjeh u novoj ljubavi.
Jer, kako mislimo privući uspjeh, ako se osjećamo neuspješno.
Jer, slično, privlači slično...to je zakon privlačnosti.
Zato je važno osvijestiti sve uspjehe koje smo doživjeli u ljubavi.
Svačemu su nas pokušavali naučiti.
Pisati, čitati. Učili su nas o prošlosti i znanosti, kako se vozi automobil ili održava kuća.
Ali nitko nas nije učio, kako održavati svoje srce. Nitko nas nije učio kako izgraditi osjećaje, ili kako voljeti, te da zavređujemo biti voljeni..
Nisu nas učili kako shvatiti što zaslužujemo, i kako prihvatiti razlike između nas i partnera. Zapravo koje se razlike isplati prihvatiti. Nisu nas učili kako razgovarati sa partnerom. Niti kako odabrati partnera.
Zapravo, odabrati i znamo, ali nas ne usreći taj izbor...zar ne?
Sve smo to naučili sami kroz propale veze i neuspjehe u ljubavi.

Zato, nemojmo se vračati unazad...krenimo naprijed puni samopouzdanja i vjere.
Link

Dvije ulice dalje od moje, nekad davno, stanovao je Vidra. Vidra je bio konobar u jednom, u ono vrijeme otmjenijem lokalu. U njemu je čak svojevremeno za snimanja jednog filma, boravio slavni Kojak, poznati svjetski čelavac.
Dobio je Vidra lijepu napojnicu od njega, pa je pozvao društvo na "narodno veselje".
Rano ujutro, ili ako baš želite poslije fajrunta, vidra sjedne u auto, pored vozača. Duboko se zavalio u sjedalo, zabavljen mislima o uspješnoj poslovnoj noći i tako razmišljajući tko je zaradio više love - gazda ili on, s punim povjerenjem u kolegu šofera prepustio se vožnji zagrebačkim ulicama prema domu.
Kolege na stražnjem dijelu, nisu bili ništa trezniji od prednjeg dijela vozila. Baš negdje na djelu kod Trešnjevačkog placa, pri skretanju u tadašnju Končarevu nisu niti skužili kako ih je zaustavila murja. Vozač, manirom pravog mačka dočekanog na noge kaže:"Ma gdje si bolan, što nas zaustavljaš?" Takva spika ili špreha, je bila normalna reakcija konobara-vozača jer je gro murje bilo iz Like i Banije, a dio ih je stizao iz BiH s Kozare i ta fora je uvijek palila. Neće valjda svoj na svog!
Međutim, naši dečki, imali su peh. Naišli su na jednog od milijun pandura koji nije bio iz spomenutog područja. Bio je tu naš domaći dečko, koji progovori kao odgovor na onu ludu ličko-banijsko-kordunaško-bosansku šprehu:"Kaj si to rekel ? odi van da ja vidim kaj si to popil, a onda se bumo spominjali".
Nakon toga je slijedila prepirka i različita uvjeravanja, dok naš "milicajac" nije prepoznal Vidru i rekel:" Gospon Vidra, vite da moram delati svoj posel se razmemo, kaj ne?" Vidra je prokužil stvar, dobro je razmel poruku te je iz žepa zvadil pol onog kaj je "zaštrikal" po noći, te reče:"Dečki, dajte se malo okrepite, mrzla je i duga noć, a ko zna jel bute koga još vlovili ili morti nikoga"
Dečki, kao javni radnici, dobro su su razmeli, komunikacija je izvanredno dobro funkicionirala, jedino što je to Vidri bilo prvi put u životu da je srel pandura koji je rekao "kaj".

"Reče suza osmIjehu: zavidim ti, jer si uvijek sretan.
osmijeh odgovori: griješiš, često sam maska tvoje boli "
Link

Kad putujete vlakom, možete gledati u tuđa dvorišta..:)))


Link

Učinilo mi se, da sam izašla iz svojeg "ja".
Mogla sam izvana promatrati tu ženu koja sam dotada bila: slabu, ali punu želja da ostavi dojam jake osobe. Osobe koja se boji svega, ali samu sebe uvjerava da to nije strah, već razboritost onoga koji je spoznao realnost.
Vidjeh moje drugo "ja", kako sjedi u kutu sobe, krhko, umorno, razočarano. Zatomljujući ono, što bi uvijek trebalo biti na slobodi: svoje osjećaje.
Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljene patnje.

Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo.
Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede.
Treba je prihvatiti jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer, u času kad krenemo ususret ljubavi i ona kreće ususret nama
I spasi nas.

Kad je drugo "ja" izašlo iz mene, moje je srce ponovno počelo razgovarati samnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane, propušta vodeni tok, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno, jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce mi je govorilo da krenem.....i ja sam opet zaspala...... zadovoljna.

Link
Link
Link

Možda sam ja pogriješila vrijeme, a možda je vrijeme pogriješilo mene.
Koliko lica čovjek može imati?
Dva?
Jedno koje vide drugi i jedno koje on sam vidi u ogledalu.