-vrbica-

Što to bješe ljubav,
što to bješe sreća i
osmjeh što umorno srce budi,
gdje to se krije sreća, znaju li ljudi.. ??????

Ha, znate li ????
Ja znam..:)))

Divno je biti roditelj, ali biti sretan roditelj ne može se s ničim usporediti. A sreća roditelja počinje osmjehom na licu njegovog djeteta.Ako su naša djeca potištena ili uzrujana i mi zapadamo u isto stanje, iako tu činjenicu prikrivamo u njihovom prisustvu.
Da bismo njima pomogli, potiskujemo vlastito emotivno stanje i instiktivno postaje psihoterapeuti.
Okrenuti leđa svom djetetu roditelj može, ali privremeno. Ako treba i doživotno će tražiti način, kako da se opet zbliže.
Kada bi djeca znala, koliko njihovi roditelji pate kada se nađu u takvoj situaciji, ne bi im to priuštila.
Vrijednost roditeljske ljubavi ništa ne može zamijeniti.
Ako su nam djeca na prvom mjestu, zašto mi kao roditelji njima nismo?
Zar im došljaci odjednom više znače ?
Naravno da nitko od njih ne traži da sjede uz nas, jer imaju prava voditi samostalan život. U ostalom za to smo ih pripremali i poticali.
No upravo bi se toga djeca trebala sjetiti kada ih karijera, brakovi ili neki drugi interesi odvedu iz roditeljskog doma.
Kako čovjek stari, djetetova ljubav mu sve više znači. Ali ne u smislu, da svoj život podrede roditeljima.
Dovoljno je nazvati i pitati: "kako si? Trebaš li nešto?" Time samo pokazuju roditelju da nije zaboravljen. I za posjet se nađe vremena. Roditelji vole podijeliti sve što se događa u životu njihove djece. Oni su zapravo jedini ljudi koji su uvijek uz nas i u dobru i u zlu. Svi ostali dobro i zlo dijele s vama, ako baš moraju, ili po potrebi.
Zato, roditeljsku adresu (ako ju još uvijek imate) čuvajte u srcu. Dok ste živi na njihova vrata uvijek možete pokucati.
Svojoj će ih djeci sigurno otvoriti.

Nažalost ja tu adresu više nemam. Ali sada kad sam i ja roditelj, ponekad me zapeče savjest te pomislim da sam im mogla i trebala puno, puno više pokazati koliko ih volim i cijenim.

Sine moj !
Onog dana kad primijetiš da starim, molim te budi strpljiv, prije svega, pokušaj razumjeti.
Kad razgovaramo, ako ponavljam iste stvari stotinu puta, nemoj me prekidati da bi rekao:"Prije jedne minute si to rekla".
Samo slušaj, molim te.
Sjeti se onih dana, kad si bio mali i kad bih ti čitala istu priču ili pjevala istu pjesmu prije spavanja svaku večer, dok ne bi zaspao.
Kad vidiš da se slabo snalazim s novom tehnologijom, daj mi vremena da naučim i nemoj me gledati, na taj način.
Zapamti zlato, strpljivo sam te učila tako puno stvari, pravilno jesti, oblačiti se, češljati, oprati zube, umiti se....
Ako ponekad izgubim nit o čemu razgovaramo, daj mi vremena da se prisjetim i ako ne mogu, nemoj biti nervozan, nestrpljiv ili nezadovoljan. Samo znaj u svom srcu, da je najvažnija stvar za mene, da si ti dobro.
A kada mi moje noge više ne budu dopuštale da se krećem, daj mi ruku na isti način, kao što sam ju ja tebi dala kad si učio hodati.
Kad mi se približi kaj, nemoj biti tužan, samo budi samnom s ljubavlju.
Zauvijek ću te držati u svom srcu i zahvaljivati na vremenu i radosti koje smo dijelili. S velikim osmjehom i ogromnom ljubavi koje sam uvijek za tebe imala, samo ti želim reći: "Volim te sine"

Link
Skrivena u izmaglici vremena, pokrivena misterijom, ogrnuta iluzijom ljubavi i savršenog života.

(narodna priča)
Sin je odveo oca u restoran na večeru.
Otac je bio veoma star i dok je jeo, po malo hranu mu je ispadalo na košulju i hlače.
Ljudi u restoranu, gledali su oca sa gađenjem, dok je njegov sin ostao miran.
Nakon što su večerali, sin ga je tiho odveo do toaleta očistio je hranu koja se zalijepila po njemu, istrljao fleke, očešljao mu kosu i namjestio naočale koje su se nakrivile.
Kad su izašli, sin je platio račun i s ocem krenuo prema izlazu.
Jedan čovjek, sve je to promatrao, a onda se obratio sinu:
"Zar ne misliš, da si ostavio nešto?"
Sin je odgovorio:
"Ne gospodine, nisam."
Onda čovjek kaže:
"Da, jesi. Ostavio si lekciju za svakog sina, i nadu za svakog oca."

Malo sam se zamislila nad ovom pričom.
Mislim da bismo svi voljeli imati takvo dijete.
Mada ne sumnjam, da ga neki imaju. Drago mi je da nešto slično, imam i ja..:)

Ako imamo u sebi ljubavi prema drugome, ispunjavamo svrhu.
Svrhu koju ispunjavamo, htjeli mi to ili ne, ostavlja trag u srcima ljudi.
I ožiljak je također trag.
Podsjeća nas, kako smo samo prolaznici u životu.
Ništa na zemlji ne posjedujemo, niti ikog posjedujemo.Možemo samo voljeti..:)
A prava ljubav, prihvaća i život i smrt. Zato, zaboravimo vrijeme
Link
Link

Neki od starijih blogera, trebali bi se sjećati nica "lutak na napuhavanje". Kao i mnogi drugi, jednostavno je nestao.
Nije bio osobito popularan na blogu. Izražavao se pisanjem poezije...i to za mene, jako dobre...puno bolje od mnogih stihoklepaca ovdje.
Da napišem ovaj blog, potakla ne naša micek, ranga i još neki.
Istina, svako vrijeme nosi svoje. Stariji blogeri misle, da je blog umro, da se više nema što napisati, da je prije bilo bolje, zanimljivije, duhovitije itd.
Ne mora biti da je.
Možda smo samo imali više motivacije za pisanje pa nam je bilo interesantno na blogu, čak i kad smo se posvađali.
No, dolaze novi blogeri i trebalo bi se samo prilagoditi.
Da se vratim spomenutom "lutku". Mislim da je bio pozitivna osobna, iako ga nikada nisam upoznala. Iz njegovih je riječi izvirala neka tuga, nerazumijevanje. Na žalost utjehu nije našao ovdje. Neki blogeri su mu se izrugivali, smijali se. Pljuvali po njegovim napisima.
Šteta.
Moja draga pokojna majka znala mi je reći: Niti iz grbavog drveta se nemoj rugati.
Ne znam što nadahnjuje zajedljive osobe da vrijeđaju druge ljude?
Osjećaju li se bolje nakon toga?
Zašto prosipaju žuč na one, za koje misle da su slabiji od njih?
Uvijek sam tvrdila za one koji znaju doći na nečiji zapis i samo ga popljuvati, da imaju kompleks manje vrijednosti.
Dobro je rekla "micek": zaobiđi takav zapis, a ako nemaš ništa ljepše reći ne komentiraj.
Ali to smo već toliko puta rekli....pa ništa.
Jer, svi smo mi prošli neku neugodu, nelagodu, nerazumijevanje. Samo što se neki lijeće zajedljivošću koju obilno prosipaju ovdje.
Jednom ti se učini da si nekome sve, pa vidiš da nisi. Poslije, i kada vidiš da nekome jesi sve, strah te je da ti se samo učinilo.
I na kraju....nismo mi zapravo tužni. Mi smo razočarani, ostavljeni i izdani. To se samo kraće zove...tuga.

da će se naš partner promijeniti. Prestanimo ga muljati da vam ne smeta što se ne mijenja. I prestanimo muljati ljubav tako da sebi podmećemo nogu i onda se čudimo što ne uživamo u zdravom odmosu.

Link

Tko zna....no, ja mislim da je čovjeku u prirodi da mora u nešto vjerovati. Da li je to krščanstvo, budizam...bilo koja vjera, ili je to vjera u reinkarnaciju, vjera u svemir, nauku, zdravu pamet, čudovišta, uopće nije bitno.
Da li se netko čvrsto drži župnikovih propovjedi ili živi slobodnu vjeru. Odlazak u crkvu ili molitva u svoja četiri zida?
Svatko od nas će učiniti onako kako mu odgovara. Ili neće uopće ništa učiniti.
Mi kao individue svakako imamo pravo i mogućnost da odaberemo sami.
Zato mislim da je sasvim nepotrebno tj. gubljenje vremena provoditi rasprave o tome.
Dokazivanje jednih ili drugih o tome tko je u pravu je čista nebuloza.
Poštujmo mišljenje jednih i drugih i dozvolimo da svatko živi onako kako želi.
Ne mislim da ja kao vjernik ne mogu naći zajedničku temu sa nekim ateistom.
Poštuj moje, pa ću i ja poštivati tvoja. To je jedino važno.
Ima kukolja među vjernicima, kao što ih ima i među nevjernicima. Svi smo mi samo ljudi. Nemojmo to zaboraviti.

Link

San je sidro koje veže
neko svjetlo ostalo u tmini
neko sunce u krošnje zarobljeno
neka pjesma u svitanje ispjevana,
san je govor datosti i htjenja
on je vodnik ,veznik , iscjelitelj ,
on je umnik ,
san je sve što nisi
i sve što bi htjela ,
san je govor traganja
za tragom ,
san sve ,
zapisano tebi !
Link

Krenem pa stanem da se vratim pa opet korak napravim, a u sebi pakao otvorim... Krenem pa postane
korak težak i teret sve veći, odlazim okrećem leđa sapčem tiho o izgubljenoj sreći... Krenem, a
duša se kida, zatvaram sebe u četiri zida i vrata od čelika tamnicu prave da se greške nikad ne
zaborave... Krenem, a nemam kuda, unazad spaljeno sve, a naprijed oganj i pakao čeka me... Krenem sa
bolom u duši, brišem sve dok se svijet ruši...