HIPOKRIZIJA

stiže jesen sa svojim plodovima! manje sunca i ubijanja u pojam ljetnih vrućina, više razmišljanja i lješkarenja na suncu! u pripremi za odlazak na more (svi ste se vratili pa sad ja mogu na opustjele plaže luna i ostalih dragih mi uvala) u evinu kostimu..malo popodnevnog brainstrominga ne škodi! kavica i misao..dobro, rekla bih čak i najbolje društvo mi! al jedna druga misao me potakla na ovaj zapis! ovih dana, na jednoj od bezbroj kava sa svojim dugogodišnjim frendom (valjda smo frendovi i više od 10 godina) reče on meni da je sanjao moju...hm...pi*čku! i opiše on scenu nje, mene....hm.. skoro sam sa stolca opala. dugo se znamo, dobri smo, ja imala sijaset veza u međuvremenu ima i on svoje "frendice" i neki svoj sexualni život al nikad ne bih pomislila da će sanjati moju čipku, 10 let nakon što ju je vidio jednom? i nikako da razumijem što je to muškarcu lijepo na njoj? nedugo sam čula od jednog drugog čovjeka s kojim sam bila nedugo, da je nju škicnuo...i reče: da znaš, imaš lijepu malu...hm...pi*kicu! pa me to nagnalo na razmišljanje! nekako mi logično da se meni npr sviđa dobar i lijep ku*rac! ali mi nikako se ne čini da ona, moja pi*ica, može biti nekom tak zanimljiva da ju sanja i 10 let nakon što ju je ugleda? neću reći da nekim muškarcima nisam rekla kako imaju lijep ku*rac, dapače...ne jednom me ugodno iznenadio ne u penetraciji već onak, sam sa sobom, stršeći i stremeći! biće nam je to u dnk...on adam, ja eva!
p.s. eto jedna lijepa priča nedjeljom!

Mijenjam razgovor za dodir! Meni drag. Ali ne onaj koji će doći i otići. Ne onaj koji ne ćutim ko svoj iako je tuđi. Čekam zagrljaj s kojim ću samo promatrati sve visove a ne moram ih osvajati. Čekam onu tihu sreću u dvoje! Uz otvoren balkon svježina dolazi rashladiti pomalo zapaljen um i tilo! Ha ha mogu ja to još ..zapalim se samo tako. Pa ipak ..nema te nigdje. Više nit ne pričam o tebi. Odlazim za koji dan (bar u pokušaju) s mojim čovjekom. Nisam od njega odustala, valjda nikad nit neću. A on? Neće ni on... doći! Možda sam zato tako budna u ovaj sitni sat. Djetešce mi ne daje spokoj iako uživam u njem! Tako je nebitno kad ću ..i da li ću zaspati. Nemir je ponekad jedini svjedok da sam živa?

ovih dana, čak zadnji mjesec, ponovo mi se dešava razgovor! ne onaj kao nekad, svom dušom i tijelom, ne pripadanje...ali razgovor! jedan takav zadnji,dogodio se baš prije tjedan dana...ovako jutrom uz kavu! reče mi on: tako si lijepa kad tako iskreno razgovaraš! to me iznenadilo i obradovalo. jer, viš viš...ima netko tko vidi? ta unutarnja ljepota kad navru prave riječi iznutra, izađe van! ona je vidljiva ne samo u riječima već i na licu, oku, osmjehu! ozari te svu. čitam purpurnu jutros i ona me ozarila. to poniranje, uranjanje i izranjanje iz nas, u nas. i taj završetak o saginjanju...tek u tome pronalazimo poniznost...kad smo manji, onda smo veći! i sretna sam (koliko mogu biti s obzirom na djecu) u svoj svojoj svojini! istina, malo me muči narasli šećer...ali kako se ja sstišavam tako i on, eto jutros malo pao! istina jest da bih ja htjela više...pripadati a ne samo razgovarati? možda je i dobar taj odmak? trenutak bliskosti koji se događa, bez plana i smisla. naprosto je prisutan i teče. protiče čak kroz tebe. ne zaustavlja se, jer kad ga grčevit držimo i ne puštamo, taj grč boli. čovjek stalno želi zaustaviti ono što je nezaustavljivo. i ljubav teče, protiče i tek tako i tada je najviše ljubav. drag si mi! jednoć mi netko reče da sam mu draga a ja to zamijenih kao da reče da je to ljubav? dragost je trenutak (sada znam) koji dođe i prođe! ljubav je nešto što traje i...teče! dok ne presahne. zato valjda i voda toliko znači? ne trebam premium niti imam potrebu ove svoje misli podijeliti s drugim ljudima? ali, voljela bih da me s vremena na vrijeme netko ipak čuje? u razgovoru..u pogovoru?

http://hr.n1info.com/a325771/Vijesti/Zasto-Hrvati-ne-izlaze-na-ulice.html

ponekad se pitam jesmo li mi žene stup društva...obitelji...države...ma svega?

hvala ti...za svaku riječi koju si nam dala! za ove osobito hvala, postale su moj moto:

"Svakog jutra htjela bih ti donijeti sve svoje živote, od daha prvog jutra, do daha jutrošnjega jutra. Sve što sam stoljećima rasipala kao hranu za ptice, rado bih pokupila i sve ti u zavežljaju donijela, i kao usput, bez važnosti ti predala.
Potom bih sjela do tvojih nogu i zaboravila što sam ti donijela." V.K.

nema te više.

e mislim kako danas blog drži neslavni rekord...šest dana stari blogovi su još na prvoj strani! svaka čast kak se srozao blog! nekak se pitam gdje su svi oni "blogeri" kojima sam ja jako smetala? kak to da sada ništ ne pišu?

kraljica soula! kapa dolje, naklon do poda...ode još jedna stvarna zvijezda ljudskog roda! ostaju zauvijek njezine prekkrasne stvari koje ne umiru nikad!

Link


Link

kad pomisliš da ti se više ništa ne može dogodti što ti se već nije, obraduje te jedan događaj samo tako! mali stvorek koji je prvi put prespavao kod svoje bake! bez drame, bez plača, poneka priča, vodene bojice i puno ljubavi! trenutno jedino ona ispunja moje srce!

kad odu svi (j zlokić)

Link

ovih dana imam puno priča! dugo već se nisam tako čoporativno družila? dobro je ponekad otići u čopor kako bi opet shvatio kako nisi taj. odradiš vrganjovu juhu sa prepečencem, napraviš tartufe s njokima i fužima...i zaradiš atribut vrhunske kuharice! odeš na koncert stefanovskog.....i unatoč i uprkos...i dalje misliš na njega! on niti ne zna da postojiš a kamoli da misliš? ili on uopće niti ne postoji? ili ipak...ponekad se pitam koliko sam u zabludi glede ljudi koji su me vojeli....vole...ili će? i u stvari, što je istina? moja? ne volim da me seciraju i potom to serviraju? jer, ja sam već tamo i to učinila! pseće plaže su prekrasne...toliko radosti i igre na jednom mjestu. danas sam obišla neka mjesta moje mladosti punat na krku, gdje sam bila prije više od 40 godina..potom svratih u staru bašku u želji za obić neku plažu po čuvenju. ali ništa od svega...samo gužve i hrpe ljudi. povjerovala sam da ima tamo neka naša plaža u staroj baškoj na kojoj još nismo bili? ne treba ići na mjesta ljubavi, čak niti tuđe ljubavi, jer sve su ljubavi naše! moje...tvoje. nisi bio tamo...nisam bila tamo...a mišljah kako ćemo nas dvoje...jednom tamo! stanuje li ljubav uopće ovdje? niti glasa, a kamoli krika? da, možda sam ja nestašna a ti konzervativan..pa ne priliči? ili sam ja neslobodna od svoje slobode a ti? gdje si ti? ili naprosto više nisi tu ni za kog? a niti ja više nisam, iako jesam? sve su to čini od pričina! uglavnom, da završim lijepo je biti! makar sedam dana, negdje drugdje, netko drugi, nešto drugo...nekom! iako to upravo jesi ti. gutljaj prekrasnog souvignona, šetnja dokom, cheese cake koji baš i nije bio nešto, noć i...stepenice! 39 stepenica Hitchcock-ovih? ne sjećam se da sam se ikad u životu toliko penjala stepenicama koliko ovih dana...koji je to zaludan trud kad se popneš a znaš da moraš sići? je li ljepota u usponu ili silasku? treći kat, sa liftom. neka tako i ostane! do daljnjega! i da, nemam baš nekih fotogrfija jer one najjepše su ionako utisnute i otisnute u nama!
ionako sam ovih dana opet ispričala pregršt priča...posjetila neke lopoče na kontinentu i opet im pala u zagrljaj! priče čovjeku o čovjeku! pa ipak, zalud je sve to. koliko god želio, čeznuo...jači je otpor i misao na ništa o ničem. tako je lakše! okružit se hrpom ljudi, prijatelja, kvazi, surogata... zamjena... odmjena...čopor ko čopor, uvijek ima svog vođu, prvi red, drugi red...etc...etc...i reći: ja tako živim! jer ja tako ne živim! dobar dan, dome ma gdje bio! lopoči su tamo, ja sam tu...par fotki tek toliko na jedno "... ljeto koje smo sanjali mi...."ako mi netko iščupa tu pjesmu drage diklića negdje, dajem hm...dajem kraljstvstvo (za konja)!



dečki (kings of strings)

Link i ostalo društvo

Link

Kako se ono zove predstava prije same predstave? Proba! Bez publike...ko i ovaj moj blog. No uvijek ima šaptača, inspicijenata u svakoj predstavi. Ova je jedna takva...bez publike, bez glavne glumice...but...pozirnica je tu. Stoga, pokloni se u počni! Kaže on da sam ja alfa ženka. I da zato neće imati povjerenje u mene? A ja čim osjetim betu (osobito kad su muški u pitanju)postajem alfa! I ne želi upoznati moje jebače. To mu je naime izjavna rečenica. Al on u stvari niti mene ne poznaje! Nema pojma tko sam ja jer da zna ne bi me oglasio alfom. To je moguće samo u ovom iskričavom...(o)mega virtualnom svijetu. Sva sreća da ću dotičnog pospremiti u ropotarnicu iskričarenja i po ničem neće činiti muzej voštanih osim što će ovaj blog svjedočit o tom. Kakogod, ispružena od istoka prema zapadu na sjevernoj strani strani neba posvemašnja južina i sve veća temperatura u mom krevetu. Zraka...ne i mozga... a tijelo tek oskudno odjeveno čeka neka nova svitanja u zagrljaju? Ova potonja, temperarura tek radna...u ovaj sitni sat! Žao mi je samo kaj ipak me neki bilmezi... čitaju? Bolje im je uzet knjigu...nju se još i može pročitati?

prođe više od mjesec i pol dana kako sam bila vani. ništa nije isto (čak niti prostor) iako je sve isto! promijenila sam se ja! sve više uživam u svom domu, svojoj samoći i redosljedu stvari, događaja, osoba. posloženo tako da sam centar zbivanja. teško da će mi se sada dogoditi da otrčim bilo kome samo tako? čak niti djeci. i pesa je došla u drugi plan, iako to nije drugi već baš onaj koji joj i pripada. što uopće ne znači da sam ja postala sebična. ne! samo nakon desetak i više godina kada sam uređivala i sređivala tuđe živote, počela sam (gotovo i završila) svoj. i sve više me poprima život od danas do sutra! nemam planova, nemam želja. što ne znači da me poneki događaj ne razveseli kao malo dijete! eto, npr jedan poziv za koncert i odlazak na more. i kaže on, na pitanje, koliko ostajemo...do kad želimo! a ja ko pravi seneca, omnia mea mecum porto! što znači da sve svoje imam sa sobom (pesu) pa i ja mogu...dokle oću! dobar je to osjećaj...da se ne moraš prema nikom rihtat, uvažavat, usklađivat...onak....odeš i vratiš se...kao da nisi otišao, ali kao da se nisi niti vratio. sve je laganini...ne razmišljam trenutno niti o sexu! i to je dobar osjećaj da nisi u vlasti ničega...nikoga! zrak je prilično čist. čak i ovaj zagrebači! eh da, malo sam pretjerala sa čagicom i jutrom posljedice. nisam ja još prava, al bit ću. again!

jedan lavlji bje jučer, drugi (lavičin) sutra! posthumno oba. još su dva lavlja u kolovozu. nekoć sam bila okružena lavovima. ko antilopa. danas slobodna od svih tih njih. samo sjećanja. godišnjice. danas bi on bio star čovjek, a nekoć sam ga silno voljela! i ona bi sutra imala 89! puno previše. dobro je da čovjek ne doživi neke godine, stvari...dobro je da ga nema. i nas kojih ima kao da nema? običaji kažu da je pristojno odgovorit ak ti netko čestita rođendan! pristojnost nalaže da zahvalimo i kad nam netko izrazi sućut? iako su to samo kurtoazne pizdarije, ponekad nam ništa drugo nit ne preostaje? pa kaže:
kurtoazija....uljudnost, uglađenost, pristojnost, lijepo ponašanje. – Pod međunarodnom kurtoazijom (lat. comitas gentium) razumijeva se, za razliku od međunarodnog prava, skup običajnih ali pravno neobvezatnih pravila o uljudnom ponašanju i postupanju u odnosima među državama; pravila kurtoazije čine najveći dio ceremonijala, a mnogo ih je sadržano u diplomatskom pravu."
nisam u diplomaiciji, al mišljah jednom, ne tako davno da je moj dom i tvoj dom! nema ništa diplomatskog u tome, bje to čista ljudska ljubav! danas, kurtoazije radi, trebao si reći: hvala! a nisi. thats all falks!

Čovjek je čudna biljka? Iako opet, posve normalna i prijemčiva, kao i svaka biljka. Presađivali su me sijaset puta. Prvi put kad sam navršila sedam ljeta. Otišla u drugi grad, drugu klimu, običaje. Pamtim scenu i danas mog dolaska na početku polugdišta. Nova škola, pogrešni razred, učitljica i moje suze! Sva sreća, dotična je bila prava ljubav od svog posla. Zvala se Ljubica i nikad neću zaboraviti njezinu ruku koja me čvrsto držala dok me vodila u moj razred. Potom sam opet, kao punoljetna cura promijenila i grad i postala radni čovjek! Osamostalila se, iako sam se opet vratila neko vrijeme pod okrilje roditelja, dakle selila se treći i četvrti put! Istina, sada je to bio isti kvart, Trešnjevka! U njemu sam ostala preko 40 godina. Udajom sam otišla kilometar dalje od mojih roditelja u svoj novi dom! Više od 20 godina, pustila korijenje, podigla djecu, odbolovala svoju veliku ljubav i napustila i drugi brak! I opet odselila u drugi kvart, sve dalje i dalje od centra! Ni tamo nisam bila kratko...prođe i deset godina! I nekako sam znala da ima još...seoba! Posljednja je uslijedila prije godinu dana jer takva prilika se ne propušta. Napustila sam svoj dom i otišla u prekrasan stan od 80 kvadrata, sređen ajnc a. Mislila sam kako će mi dugo trebati da se opet priviknem na promjenu prebivališta? Bila je to sedma promjena adrese u mom životu! Nije puno, ali bome nije niti malo! Većina ljudi ima dvije do tri adrese u svom životnom vijeku. Tko zna koliko ću ih ja još imati? Barem dvije sigurno...jednom kad se za dvije godine vratim u svoj dom (koji sam iznajmljivala) a potom i odlazak u dom (onaj starački)! A tko zna, morti se i udam po treći put, ali ovaj put se ja nekom uselim, jer do sada su se uvijek drugi meni useljavali? Danas sam šetala livadom mog bivšeg doma osutom djetelinom. Ona, pesa se povaljala nekoliko puta. I meni je došlo...kao da sam bila sretna što sam makar u šetnji svojim starim „kvaratom“. I osupnula me u razmišljanju činjenica kako se čovjek prilagodi kad ga „presadiš“. Ko biljka, kojoj ako pokupiš sve važne korijene i daš joj vode, preživi! Dapače, privikne se na novi kraj i tlo i počne rasti, cvjetati i oživi! Čak ponekad i na pijesku i pustinji. Žilavi smo mi s korjenjem koje nam stalno režu (ili to sami činimo). Dovoljno je stvarno malo volje i...esencije života! Toga barem imam oduvijek..jedino što moja esencija nije uglavnom ona većine. No, koga je to briga? Drago mi je da sam ipak kao biljka u rasadniku, uvijek sam malo narasla nakon svake seobe, proširila svoje vidike i obzore (to ga dođe na isto), spoznala i upoznala nove ljude, novu sebe. Živjela sam u prizemlju krasne kuće sa ogromnim vrtom ponad zidina jednog od najstarijih gradova HR i svijeta, skijala planinama gorskog kotara dok smo to još činili bez vezova, živjela na okretištu tramvaja gdje me noću budila škripa noćnog trama. Ne ovog današnjeg, već onih koji su vozili remizom davnih osamdesetih godina. Potom otišla živjeti pokraj rijeke Save koja mi je otvorila nove vidike i život. Kao i Jarun, moje novo svakodnevno svratište! Sada živim kraj pruge i noću oko 2 ure umjesto da spavam osluškujem manevriranje teretnjaka na zapadu grada! Koja je slijedeća stanica? Ima li je uopće? Ili je ovo sve samo jedna kompozicija sastavljena od različitih vagona jedno te iste pruge. I smjera! Ka izlazu putnika! Za neke nove biljke, stanare...rasadnik čeka!

krećete danas ka istom cilju! sretno! ostah tu na kiši...s vama! o kako ispire ta ljetna kiša iznutra i izvana. obitelj na okupu! zato i postoji da jedni drugima pomognu...iako kažžu da ne treba sva jaja stavjati u istu košaru? zašto se nekako osjećam ovdje ko pale sam na svijetu? oko mene zuje komarci i žnarci (razne muške bube) al uopće ne dopiru. ništa više ne dopire do mene.

nije važno kako se zovem

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim mislima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo mrvice svoje radosti
preostale nakon ludog pijančevanja
usadio ga kao udicu, nepovratno, u utrobu
i vučeš ih za sobom kao jato iznemoglih riba
oguljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda me ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije uopće važno kako se zovem

( r.f.)

hvala ti curo što postojiš...što znam kako se zoveš...,.što te ima! ima nas!