Mic, mic...

c/p
Opsesije su neugodne i uznemirujuće ideje, misli, slike ili impulsi koji neprestano ulaze u um, stalno se ponavljajući. Osoba sa OKP opsesivne misli doživljava kao vlastite, a ne kao nametnute izvana. Opsesije nisu pretjerane brige o stvarnim životnim problemima.

Kompulzije su ponašanja ili akti koje osoba sa OKP osjeća da mora izvršiti, iako većinom zna da su to besmisleni i pretjerani rituali.

VRLO JE TEŠKO IM SE ODUPRIJETI, JER OSOBA S OKP OSJEĆA SE ANKSIOZNOM DOK NE IZVRŠI RITUAL.

...ovo sada već postaje teror...ni luk jela, ni luk mirisala, upliće me se u neke intrige, tko koga, tko s kim...meni su rekli da je sve počelo zbog jednog muškarca...e, sad, je li to točno, ne znam...uostalom, nije niti bitno...stanite s optužbama i tužbama, ispričajte se jedni drugima i pustite me na miru da dišem...da, nije lijepo spominjati djecu, mrtve, žive i ostale...

...ti bolje ide...mi koji nemamo tog dara, moramo mlatiti praznu slamu...blogova o ničemu, ima ovdje ionako previše :)))

...na Polinežanskom otoku Samoi, u Južnom Pacifiku, postoje osobe koje zovu Fafafine.

To su muškarci odgajani od djetinjstva da budu i preuzmu ulogu žene.

Zbog pomanjkanja ženske radne snage za poslove čišćenja i kuhanja, odgajaju se dječaci za ulogu žena.

To tamo nije taboo, jer se to radi za dobrobit zajednice, a što je dobro za zajednicu, dobro je i za pojedinca.

To nisu homoseksualci i drag queen, iako poslije imaju seksualne odnose sa heteroseksualnim muškarcima, nikada sa

Fafafina muškarcima.

Oni sebe smatraju trećim rodom.

...je li moguća ljubavna, prijateljska ili neka druga veza, između ljudi različite vjere ili različitog političkog uvjerenja?
...a brak?
...ili je to nešto, što je u osnovi svakog bića i ne može se preći preko toga.... ili se može uz malo tolerancije?

Nikada nisam imala problema s tim, da li zbog toga što sam se nesvjesno okruživala istomišljenicima ili zato, što su ljudi, pa i ja sama, bili tolerantni, ne znam...

vremenu...jer sve se važnije stvari događaju po kalifornijskom vremenu....

Ja ću otići bogu na ispovijest u 9 PM, vaših 21 sati, a vama će se to dogoditi u 3 sata u jutro slijedećeg dana, dakle u stvari ne u subotu, nego nedjelju...e, pa netko se zeznuo u računici... 3 sata u jutro, 22. 5.
Ako se kome da, možemo se ovdje naći da prodiskutiramo smak svijeta i kako se to odražava u različitim kulturama, na različitim krajevima svijeta...
...trebalo bi posisati kuću i malo urediti, tako da dočekam taj događaj dostojno i u redu...a da skuham nešto...?

Valjda se nisam zeznula u računu...

...gledam si pomalo te naše iskričave muške profile, onak, znatiželje radi; većinom traže nježnu, dobru, zgodnu, neopterećenu proslošću, mlađu žensku osobu, dobrog karaktera, s dugim nogama, male čvrste guze, obrazovanu, pametnu...

...pa nije ni čudo, da se žene prestraše kad vide sve te zahtjeve, jer pretpostavljaju da ih piše glavom i bradom Brad Pitt ili neki sličan muškarčina, a kad ono, imaš šta vidjeti....
...nađes se na kavi, pojavi ti se starkelja, neuredan, dođe devetkom, sav zgužvan, s kišobranom, jer su rekli na prognozi da će kiša, a prognoza je njegova omiljena emisija i prije nego konobar donese kavu, dođe ti da pobjegneš, i misliš si kakva sam ja mačka, kakav sam ja komad, kako te moje sise bas i ne vise previše, kako ta guzica i nije prevelika, a noge i nisu prekratke, kako sam uvijek tolerantna i mila...ma sve u svemu, misliš si, dobre su te kave, nakon njih počneš hodati visoko podignute glave kada mu kazeš, znaš, žurim, moram biti kod doktora za pola sata, ajde bok...i nikad više

Nakon lijepo provedene veceri, prijateljica i ja smo se vratile mojoj kuci, jer je kod mene ostavila psica.
Na putu do kuce, vozeci, vidjela sam na cesti puno lisca, grana, kojekakvog smeca i primijetila, da smo mi izgleda bili unutra, gdje je svirala muzika, pa nismo niti culi nevrijeme...
...u kuci nas je docekao mali crno - bijeli papillon, veselo lajuci (svoju macu sam strpala u 'njezin apartman', da ne bi pojela to malo peseka, koji stane u saku...

Jos smo malo smo razgovarale Karen i ja, slusale sa strepnjom jake udare vjetra, staklena vrata od kamina su lupkala i odjednom je nestalo struje...tada sam joj rekla, neka radje podje kuci, jer treba joj barem 40 minuta voznje, iako moze i prespavati kod mene, ako zeli, imam spremnu sobu za putnike namjernike...odlucila je ici kuci...ispratila sam ju do auta ...vjetar je puhao, mislila sam da ce me odnijeti, cesta je bila puna otpalih pupoljaka , da, kod nas se to dogadja jako kasno, tek su sada propupale vocke, u mraku se sve cinilo jos sablasnije, grane su lutale cestom same od sebe...vratila sam se u kucu...kada je grunulo...
...vrata od kamina su se otvorila, kuca se zatresla, i onako u mraku, nisam znala sto se dogadja...nasla sam bateriju i naizgled je sve bilo u redu...

...odlucila sam poci na spavanje, jer sta cu u mraku, sama sa sobom...niti mogu gledati TV, niti citati, niti na Iskricu, bez struje,
...u spavacoj sobi sam navukla zastore, da me jutarnje sunce ne bi probudilo, kad sam primijetila borove grane tocno ispred ogromnog panoramskog prozora spavace sobe...a ja nemam nikakvo drvece ispred prozora...
...srce mi je zastalo na pola otkucaja...izasla sam van po mraku, vjetar me nosio, jedva sam se probila do straznjeg dijela kuce i imala sta vidjeti...ogromna smreka, promjera barem pola metra, raskolila se pri dnu i cijelo drvo je palo na krov moje kuce... drvo visine oko 20-25 metara...ogromne grane su doticale prozor moje spavace sobe !!!!

...sama u kuci, u mraku, bez struje, u ponoc, osjetila sam se mala i bespomocna...a kao za inat, moj je telefon imao samo jednu crticu...

...hoće li mi pozliti?

Ne mogu naći na omotu vijek trajanja.

A to su oni svileni Pepermint, koji imaju u sredini cokoladu.

Donijela sam ih iz Hrvatske prije 4-5 godina i stajali su u ormaru i sada sam ih pronašla.

Imaju sasvim normalan okus.

Tako mi se nešto jelo!

...što će mi brak?
Bila sam dva puta u braku, prvi put je bilo kratko i beznačajno, pa se niti ne računa, drugi put je bilo dugo i značajno...šta će mi treći put?
Čemu kvariti koncepciju, pisati predbračne ugovore, dijeliti imovinu, svađati se s djecom, kao 'stara je poludila pod stare dane', zar se nije ljepše voljeti bez tog papira (ipak, ne mogu zamisliti život bez ljubavi)...?

Pogledom sam kruzila obrijanim zelenim golf igralistem, koje se prostiralo oko hotela i bilo je namijenjeno samo izabranima. Tu i tamo, u daljini se nazirao pokoji igrac.
Kako je to bilo daleko od mene. Stvarno daleko, ne samo tih par stotina metara.

Srce mi je ubrzano kucalo, nisam mogla disati, glava mi je pucala, migrena me stizala, povracalo mi se.
A cekala me luksuzna vecera uz svijece i diskretnu muziku s klavira uz blago zveckanje besteka i kuckanje kristalnih casa...ali sta to vrijedi, kad sam ja u mislima bila s ona moja dva mala stvorenjca, koja su i dalje bila u kavezima, medju prtljagom ili kako to vec tamo izgleda u prtljazniku aviona, tamo negdje dolje u utrobi, gdje normalni putnik nikada nema pristupa, avionu koji je pokvaren, avionu, koji je rulao cijelu noc po pisti, odlucujuci, hoce li sutradan krenuti na put ili ne...

Obavijestili su nas, da je polazak za Hong Kong u isto vrijeme... ali sutra...istim avionom...ako ga uspiju popraviti.

Utjesno. Ja bih radje drugim avionom, a ovaj nek popravljaju u slobodno vrijeme, polako natenane, a ne ovako zbrda zdola, s mojim dragim malcima (tko zna jesu li uopce jos zivi, ako jesu,tko zna hoce li prezivjeti put, jesu li ih stavili u pravi odjeljak, tamo gdje su temperatura i tlak normalni, a ne da mi ih na kraju putovanja vrate duboko zamrznute....da, da svojevremeno se to dogodilo cijeloj grupi lovaca koji su putovali u Madjarsku sa svojim psima, svi psi duboko zamrznuti, kod nas prije par godina....sve mi je to prolazilo glavom)
...24 sata u cargu, samo na rimskom aerodromu, plus onda let do Hong Konga. Prakticki bez vode, bez hrane, ne racunajuci neke naprave kucne izrade za hranu i vodu, koje sam proizvela u nadi da ce im se to pokazati korisnim na putu, istovremeno sumnjajuci da ce im uopce pasti na pamet popiti koju kap vode ili pojesti koji suhi kolacic, od stresa i straha... a efekt je bio isti i za mene, niti ja nisam mogla jesti, iako nisam bila u kavezu, naizgled, ali radje bi da jesam, barem se ne bi tako bojala za njih...

Sutradan smo se pojavili na aerodromu, da bi nas obavijestili da letimo ISTIM avionom od jucer...kao...popravili su ga...Boze, smiluj se

Bio je to ogroman avion s cetiri motora popunjen do zadnjeg mjesta i kada je poceo rulati, cinilo se kao da sam u stanu u Travnom na 6. katu, koji se nekim cudom poceo micati.... teskom mukom se odlijepio od zemlje i stenjuci, brekcuci, tresuci se, lamatajuci krilima uzletio i ponio 350 ili vec koliko ljudi i mene, koja sam se cvrsto drzala za naslon ponavljajuci u sebi neku svoju mantru, sve ce biti dobro, sve ce biti dobro....ljudi su poceli pljeskati, a ja sam mislila da cu ja mozda, mozda, zapljeskati kada se spustimo u Hong Kong. Da, definitivno cu pljeskati, AKO se spustimo u Hong Kong...
...a zapljeskala sam i kad me docekao udar vruceg, vlaznog, smrdljivog hong kongskog, nazovi-zraka i kad sam cula negdje u daljini mijaukanje Ayrtona i glasno lajanje Tene na Kai Tak aerodromu, (morali su proci temeljitu carinsku obradu od par sati, s onim dokumentima od 20 cm u visinu), znala sam da ce sve biti dobro (kako sam se grdno bila prevarila) zaboravila sam na sve i pripremila sam se na tu nasu azijsku avanturu i jedva cekala, da vidim nas stan na 24. katu s panoramskim pogledom na Hong Kong i Causeway Bay...ali, to je opet jedna druga prica...koja ce se nastaviti...ili nece...sta ja znam...

Bila sam nervozna na putu prema rimskom aerodromu Fiumicino, tim vise, sto smo u zadnjem dijelu vozila imali dva kaveza: Ayrton i Tena...
svi su dokumenti za njih bili spremni, dokumenata jedno 20 cm u visinu, vise nego za nas, kceri i muza i mene...srce mi se cijepalo kada smo zivotinjice ostavili u cargu aviona, ukrcali su u tamnu utrobu aviona, samo sam cula njegovo mijaukanje i njezino uplaseno lajanje...i to je zamrlo, i vise nije bilo povratka...do Hong Konga se nisu smjeli vaditi iz aviona, inace ce imati 6 mjeseci karantene...a to nisam mogla zamisliti...
...isli smo zivjeti neki drugi, tj. neki treci ili cetvrti zivot...ne znam vise koji, u Hong Kong...ipak je to nesto novo, nesto drugacije i ovo je moj prvi interkontinentalni let...

...nadam se da ce sve super proci, nije valjda da avioni padaju na prvom letu, ne nemoguce, haha...smjesteni smo u First class najsigurnije azijske avio-kompanije...fiiino, ogrooomna sjedala, mozes leci, televizija, neke dekice, de luxe, muzikica, miris luksuza, zvuk motora, siroko, veliko, novo, drugacije, nakon svih onih economy class, koji izgledaju kao voznja trorazrednim autobusom...
...ali ne ovdje...
...stjuardesa, prekrasna indijka obilazi vrijedno oko nas malobrojnih, izmjenjujuci se s dobroizgledajucim stjuardom, vec smo ponudjeni sampanjcem, sokovima, a jos se nismo niti svezali...

...ajde, vec mi je dosta tog cekanja, napokon...take off...ali nece to tako brzo, Fiumicino je poznati aerodrom, gdje se kasni...kao uostalom i sve u Italiji, lako cemo...pomalo kao i kod nas...
...napokon nas red za take off...spremna sam, hvatam se za naslon, zatvaram oci i prepustam se sudbini...avion rula, rula, rula, rula, rula, rula.....i tako 4 sata po aerodromu Fiumicino
...nastavak slijedi...
...e, takve sam ja srece, kada ja putujem, avion se pokvari, ali dobro je da se pokvario na zemlji, jel tak...i smjestili su nas u Sheraton Golf Hotelu...stvarno nesto posebno...ali kako sam mogla uzivati u svoj toj raskosi, kada sam znala, da su tamo u nekoj crnoj utrobi aviona moji dragi Tenica i Ayrtonic, sami, bez hrane i vode, prestraseni, bez igdje ikoga, a ja ne znam sta ce biti...
Nastavak slijedi u iducem broju....

Bila je tek šest godina stara i krenula je svečano u 1. razred osnovne škole.
U Italiji djeca kreću u prvi razred sa šest godina.
Ispratili smo je s ponosom i suzama u očima, jednom se kreće u prvi razred. Gledali smo za njom, sve dok nije nestala u hodnicima škole.

Malo je bilo kritično, jer dijete nije govorilo talijanski jezik i o tome smo njen otac i ja imali dugotrajne pregovore, prije samog doseljenja u grad u Toscani, s direktorom škole. Nadugo i naširoko.
Dogovoreno je da mala krene u prvi razred i u hodu uči talijanski jezik.

Nakon par dana, došla je sva zbunjena kući i objavila sa suzama u očima, mama, danas me je učiteljica poslala u kut... pa dobro zašto, ne znam, kaže ona... a valjda nisi nešto znala, ajde, budi pažljivija, dobro...

...drugi dan, dodje mala, mama, danas sam opet bila u kutu... pa zašto... zato što učiteljica nije vjerovala da sam crtež sama nacrtala...

...treći dan, mama...učteljica me je i danas poslala u kut...

...e dosta je bilo, odem u školu i sva uzdrhtala pitam učiteljicu, zašto je dijete tri dana za redom u školi za kaznu u kutu, ova odgovara da mala nije odgovarala, kad ju je nešto pitala u razredu...onda sam joj ja rekla, da ju kćer nije razumjela niti jednu riječ, jer joj je to strani jezik i da zato nije odgovarala na pitanja...
...nisam mogla shvatiti, da direktor nije objasnio učiteljici da u razredu ima dijete koje ne govori talijanski jezik...

Preselila sam kćerkicu u drugu školu i naučila je jezik za 2 mjeseca i završila razred s odličnim...tako smo mi započeli naše putešestvije i tako smo se počeli kaliti po svijetu...nije bilo lako, ali to je tek bio početak

Danas ima 28 godina i perfektno govori talijanski.

...nije da se samo radi o cipelama, volim ja i čizme i torbice...doktore, jesam li ja normalna?

...što je to s nekim ženama, da imaju u sebi taj virus, tu zarazu, da polude na dobre cipele ili čizmice?

Evo malo linkića, ako se mogu otvoriti, pa da i druge ženske polude:












Link


Link