Mic, mic...

vremenu...jer sve se važnije stvari događaju po kalifornijskom vremenu....

Ja ću otići bogu na ispovijest u 9 PM, vaših 21 sati, a vama će se to dogoditi u 3 sata u jutro slijedećeg dana, dakle u stvari ne u subotu, nego nedjelju...e, pa netko se zeznuo u računici... 3 sata u jutro, 22. 5.
Ako se kome da, možemo se ovdje naći da prodiskutiramo smak svijeta i kako se to odražava u različitim kulturama, na različitim krajevima svijeta...
...trebalo bi posisati kuću i malo urediti, tako da dočekam taj događaj dostojno i u redu...a da skuham nešto...?

Valjda se nisam zeznula u računu...

...gledam si pomalo te naše iskričave muške profile, onak, znatiželje radi; većinom traže nježnu, dobru, zgodnu, neopterećenu proslošću, mlađu žensku osobu, dobrog karaktera, s dugim nogama, male čvrste guze, obrazovanu, pametnu...

...pa nije ni čudo, da se žene prestraše kad vide sve te zahtjeve, jer pretpostavljaju da ih piše glavom i bradom Brad Pitt ili neki sličan muškarčina, a kad ono, imaš šta vidjeti....
...nađes se na kavi, pojavi ti se starkelja, neuredan, dođe devetkom, sav zgužvan, s kišobranom, jer su rekli na prognozi da će kiša, a prognoza je njegova omiljena emisija i prije nego konobar donese kavu, dođe ti da pobjegneš, i misliš si kakva sam ja mačka, kakav sam ja komad, kako te moje sise bas i ne vise previše, kako ta guzica i nije prevelika, a noge i nisu prekratke, kako sam uvijek tolerantna i mila...ma sve u svemu, misliš si, dobre su te kave, nakon njih počneš hodati visoko podignute glave kada mu kazeš, znaš, žurim, moram biti kod doktora za pola sata, ajde bok...i nikad više

Nakon lijepo provedene veceri, prijateljica i ja smo se vratile mojoj kuci, jer je kod mene ostavila psica.
Na putu do kuce, vozeci, vidjela sam na cesti puno lisca, grana, kojekakvog smeca i primijetila, da smo mi izgleda bili unutra, gdje je svirala muzika, pa nismo niti culi nevrijeme...
...u kuci nas je docekao mali crno - bijeli papillon, veselo lajuci (svoju macu sam strpala u 'njezin apartman', da ne bi pojela to malo peseka, koji stane u saku...

Jos smo malo smo razgovarale Karen i ja, slusale sa strepnjom jake udare vjetra, staklena vrata od kamina su lupkala i odjednom je nestalo struje...tada sam joj rekla, neka radje podje kuci, jer treba joj barem 40 minuta voznje, iako moze i prespavati kod mene, ako zeli, imam spremnu sobu za putnike namjernike...odlucila je ici kuci...ispratila sam ju do auta ...vjetar je puhao, mislila sam da ce me odnijeti, cesta je bila puna otpalih pupoljaka , da, kod nas se to dogadja jako kasno, tek su sada propupale vocke, u mraku se sve cinilo jos sablasnije, grane su lutale cestom same od sebe...vratila sam se u kucu...kada je grunulo...
...vrata od kamina su se otvorila, kuca se zatresla, i onako u mraku, nisam znala sto se dogadja...nasla sam bateriju i naizgled je sve bilo u redu...

...odlucila sam poci na spavanje, jer sta cu u mraku, sama sa sobom...niti mogu gledati TV, niti citati, niti na Iskricu, bez struje,
...u spavacoj sobi sam navukla zastore, da me jutarnje sunce ne bi probudilo, kad sam primijetila borove grane tocno ispred ogromnog panoramskog prozora spavace sobe...a ja nemam nikakvo drvece ispred prozora...
...srce mi je zastalo na pola otkucaja...izasla sam van po mraku, vjetar me nosio, jedva sam se probila do straznjeg dijela kuce i imala sta vidjeti...ogromna smreka, promjera barem pola metra, raskolila se pri dnu i cijelo drvo je palo na krov moje kuce... drvo visine oko 20-25 metara...ogromne grane su doticale prozor moje spavace sobe !!!!

...sama u kuci, u mraku, bez struje, u ponoc, osjetila sam se mala i bespomocna...a kao za inat, moj je telefon imao samo jednu crticu...

...hoće li mi pozliti?

Ne mogu naći na omotu vijek trajanja.

A to su oni svileni Pepermint, koji imaju u sredini cokoladu.

Donijela sam ih iz Hrvatske prije 4-5 godina i stajali su u ormaru i sada sam ih pronašla.

Imaju sasvim normalan okus.

Tako mi se nešto jelo!

...što će mi brak?
Bila sam dva puta u braku, prvi put je bilo kratko i beznačajno, pa se niti ne računa, drugi put je bilo dugo i značajno...šta će mi treći put?
Čemu kvariti koncepciju, pisati predbračne ugovore, dijeliti imovinu, svađati se s djecom, kao 'stara je poludila pod stare dane', zar se nije ljepše voljeti bez tog papira (ipak, ne mogu zamisliti život bez ljubavi)...?

Pogledom sam kruzila obrijanim zelenim golf igralistem, koje se prostiralo oko hotela i bilo je namijenjeno samo izabranima. Tu i tamo, u daljini se nazirao pokoji igrac.
Kako je to bilo daleko od mene. Stvarno daleko, ne samo tih par stotina metara.

Srce mi je ubrzano kucalo, nisam mogla disati, glava mi je pucala, migrena me stizala, povracalo mi se.
A cekala me luksuzna vecera uz svijece i diskretnu muziku s klavira uz blago zveckanje besteka i kuckanje kristalnih casa...ali sta to vrijedi, kad sam ja u mislima bila s ona moja dva mala stvorenjca, koja su i dalje bila u kavezima, medju prtljagom ili kako to vec tamo izgleda u prtljazniku aviona, tamo negdje dolje u utrobi, gdje normalni putnik nikada nema pristupa, avionu koji je pokvaren, avionu, koji je rulao cijelu noc po pisti, odlucujuci, hoce li sutradan krenuti na put ili ne...

Obavijestili su nas, da je polazak za Hong Kong u isto vrijeme... ali sutra...istim avionom...ako ga uspiju popraviti.

Utjesno. Ja bih radje drugim avionom, a ovaj nek popravljaju u slobodno vrijeme, polako natenane, a ne ovako zbrda zdola, s mojim dragim malcima (tko zna jesu li uopce jos zivi, ako jesu,tko zna hoce li prezivjeti put, jesu li ih stavili u pravi odjeljak, tamo gdje su temperatura i tlak normalni, a ne da mi ih na kraju putovanja vrate duboko zamrznute....da, da svojevremeno se to dogodilo cijeloj grupi lovaca koji su putovali u Madjarsku sa svojim psima, svi psi duboko zamrznuti, kod nas prije par godina....sve mi je to prolazilo glavom)
...24 sata u cargu, samo na rimskom aerodromu, plus onda let do Hong Konga. Prakticki bez vode, bez hrane, ne racunajuci neke naprave kucne izrade za hranu i vodu, koje sam proizvela u nadi da ce im se to pokazati korisnim na putu, istovremeno sumnjajuci da ce im uopce pasti na pamet popiti koju kap vode ili pojesti koji suhi kolacic, od stresa i straha... a efekt je bio isti i za mene, niti ja nisam mogla jesti, iako nisam bila u kavezu, naizgled, ali radje bi da jesam, barem se ne bi tako bojala za njih...

Sutradan smo se pojavili na aerodromu, da bi nas obavijestili da letimo ISTIM avionom od jucer...kao...popravili su ga...Boze, smiluj se

Bio je to ogroman avion s cetiri motora popunjen do zadnjeg mjesta i kada je poceo rulati, cinilo se kao da sam u stanu u Travnom na 6. katu, koji se nekim cudom poceo micati.... teskom mukom se odlijepio od zemlje i stenjuci, brekcuci, tresuci se, lamatajuci krilima uzletio i ponio 350 ili vec koliko ljudi i mene, koja sam se cvrsto drzala za naslon ponavljajuci u sebi neku svoju mantru, sve ce biti dobro, sve ce biti dobro....ljudi su poceli pljeskati, a ja sam mislila da cu ja mozda, mozda, zapljeskati kada se spustimo u Hong Kong. Da, definitivno cu pljeskati, AKO se spustimo u Hong Kong...
...a zapljeskala sam i kad me docekao udar vruceg, vlaznog, smrdljivog hong kongskog, nazovi-zraka i kad sam cula negdje u daljini mijaukanje Ayrtona i glasno lajanje Tene na Kai Tak aerodromu, (morali su proci temeljitu carinsku obradu od par sati, s onim dokumentima od 20 cm u visinu), znala sam da ce sve biti dobro (kako sam se grdno bila prevarila) zaboravila sam na sve i pripremila sam se na tu nasu azijsku avanturu i jedva cekala, da vidim nas stan na 24. katu s panoramskim pogledom na Hong Kong i Causeway Bay...ali, to je opet jedna druga prica...koja ce se nastaviti...ili nece...sta ja znam...

Bila sam nervozna na putu prema rimskom aerodromu Fiumicino, tim vise, sto smo u zadnjem dijelu vozila imali dva kaveza: Ayrton i Tena...
svi su dokumenti za njih bili spremni, dokumenata jedno 20 cm u visinu, vise nego za nas, kceri i muza i mene...srce mi se cijepalo kada smo zivotinjice ostavili u cargu aviona, ukrcali su u tamnu utrobu aviona, samo sam cula njegovo mijaukanje i njezino uplaseno lajanje...i to je zamrlo, i vise nije bilo povratka...do Hong Konga se nisu smjeli vaditi iz aviona, inace ce imati 6 mjeseci karantene...a to nisam mogla zamisliti...
...isli smo zivjeti neki drugi, tj. neki treci ili cetvrti zivot...ne znam vise koji, u Hong Kong...ipak je to nesto novo, nesto drugacije i ovo je moj prvi interkontinentalni let...

...nadam se da ce sve super proci, nije valjda da avioni padaju na prvom letu, ne nemoguce, haha...smjesteni smo u First class najsigurnije azijske avio-kompanije...fiiino, ogrooomna sjedala, mozes leci, televizija, neke dekice, de luxe, muzikica, miris luksuza, zvuk motora, siroko, veliko, novo, drugacije, nakon svih onih economy class, koji izgledaju kao voznja trorazrednim autobusom...
...ali ne ovdje...
...stjuardesa, prekrasna indijka obilazi vrijedno oko nas malobrojnih, izmjenjujuci se s dobroizgledajucim stjuardom, vec smo ponudjeni sampanjcem, sokovima, a jos se nismo niti svezali...

...ajde, vec mi je dosta tog cekanja, napokon...take off...ali nece to tako brzo, Fiumicino je poznati aerodrom, gdje se kasni...kao uostalom i sve u Italiji, lako cemo...pomalo kao i kod nas...
...napokon nas red za take off...spremna sam, hvatam se za naslon, zatvaram oci i prepustam se sudbini...avion rula, rula, rula, rula, rula, rula.....i tako 4 sata po aerodromu Fiumicino
...nastavak slijedi...
...e, takve sam ja srece, kada ja putujem, avion se pokvari, ali dobro je da se pokvario na zemlji, jel tak...i smjestili su nas u Sheraton Golf Hotelu...stvarno nesto posebno...ali kako sam mogla uzivati u svoj toj raskosi, kada sam znala, da su tamo u nekoj crnoj utrobi aviona moji dragi Tenica i Ayrtonic, sami, bez hrane i vode, prestraseni, bez igdje ikoga, a ja ne znam sta ce biti...
Nastavak slijedi u iducem broju....

Bila je tek šest godina stara i krenula je svečano u 1. razred osnovne škole.
U Italiji djeca kreću u prvi razred sa šest godina.
Ispratili smo je s ponosom i suzama u očima, jednom se kreće u prvi razred. Gledali smo za njom, sve dok nije nestala u hodnicima škole.

Malo je bilo kritično, jer dijete nije govorilo talijanski jezik i o tome smo njen otac i ja imali dugotrajne pregovore, prije samog doseljenja u grad u Toscani, s direktorom škole. Nadugo i naširoko.
Dogovoreno je da mala krene u prvi razred i u hodu uči talijanski jezik.

Nakon par dana, došla je sva zbunjena kući i objavila sa suzama u očima, mama, danas me je učiteljica poslala u kut... pa dobro zašto, ne znam, kaže ona... a valjda nisi nešto znala, ajde, budi pažljivija, dobro...

...drugi dan, dodje mala, mama, danas sam opet bila u kutu... pa zašto... zato što učiteljica nije vjerovala da sam crtež sama nacrtala...

...treći dan, mama...učteljica me je i danas poslala u kut...

...e dosta je bilo, odem u školu i sva uzdrhtala pitam učiteljicu, zašto je dijete tri dana za redom u školi za kaznu u kutu, ova odgovara da mala nije odgovarala, kad ju je nešto pitala u razredu...onda sam joj ja rekla, da ju kćer nije razumjela niti jednu riječ, jer joj je to strani jezik i da zato nije odgovarala na pitanja...
...nisam mogla shvatiti, da direktor nije objasnio učiteljici da u razredu ima dijete koje ne govori talijanski jezik...

Preselila sam kćerkicu u drugu školu i naučila je jezik za 2 mjeseca i završila razred s odličnim...tako smo mi započeli naše putešestvije i tako smo se počeli kaliti po svijetu...nije bilo lako, ali to je tek bio početak

Danas ima 28 godina i perfektno govori talijanski.

...nije da se samo radi o cipelama, volim ja i čizme i torbice...doktore, jesam li ja normalna?

...što je to s nekim ženama, da imaju u sebi taj virus, tu zarazu, da polude na dobre cipele ili čizmice?

Evo malo linkića, ako se mogu otvoriti, pa da i druge ženske polude:












Link


Link

...zvuči kao oglas u Areni Ženidba - Udaja, a stvarno je tako...e sad, jesam li kao osoba, dosadna zbog toga...mislim da nisam...nikada mi nisu trebali stimulansi za dobro raspoloženje, jer sam takva sama po sebi,
raspoložena :)))...nije da sve to nisam probala - jesam...

u gimnaziji sam čak kupovala cigarete, neke Carmen bez filtera, male i kratke i profa mi našla, a ja ko fol pušim, a nisam, samo sam ih nosila i držala cigaretu u ruci, jer je to tako super izgledalo...

moje prvo opijanje je bilo na strogo naučnoj osnovi...imala sam jedno 20-ak godina...s obzirom da se nije moglo dogoditi spontano, jer mi se okus alkohola ne svidja...otišla sam na tulum, tamo je bio neki, mislim da se zvao Teacher's Whiskey, napunila sam čašu i lijepo pila, kao da pijem vodu i još uz to govorila, vidi, nije mi ništa...tek kad sam počela tečno razgovarati na njemačkom i plakati iz čistog mira, znala sam da mi jeste nešto, tj. da sam pijana ko zvijer...a ustati uopće nisam mogla, a da ne posrnem...sva sreća da sam blizu stanovala, jer ovo je ipak bio eksperiment i svi su parametri bili zadani, pa tako i blizina mjesta za opijanje i moje kuće....

naravno, danas, kada se želim dovesti u blaženo stanje blage opijenosti, bukvalno začepim nos i popijem čašu vina, ali žao mi je, još uvijek mi se ne sviđa okus...

Svatko je imao jedan. Neki cak i dva.
Svatko je morao imati spomenar.
Bile su to knjige s praznim listovima, koji su cekali sadrzaj.
A sadrzaj je obicno bio neki crtez, slikarija, umjetnicko djelo majstora koji bi ispunjavao stranicu danu samo njemu na raspolaganje... vise ili manje uspjesan, s malim tekstom i na kraju dodatak, 'Ide baba preko mosta, za uspomenu to je dosta'.
A negdje se sa strane dopisalo Pisi, risi, ali znaj, listove mi ne trgaj...

U toku djetinjastva sam imala vise Spomenara, nekih ljepsih, nekih manje lijepih.
Neki su imali obicne kartonske korice, a neki su bili luksuzno uvezani u imitaciju koze ili cak u pravu kozu i njihovi su se listovi listali s postovanjem. A i mirisali su drugacije.
Mirisali su na kozu, na luksuz, na neki svijet, koji se jos tada nije zivio kod nas u tim pedesetim godinama. Tek puno, puno kasnije, taj miris luksuza koze, osjetila sam u trgovinama cipela u Trstu pri redovnom shoppingu, ali tada bi se umijesali i drugi mirisi stranog luksuza, kao cappuccina, finih cigara...

davao se prijateljima na ispunjavanje, kao zalog prijateljstva, ali i nepoznatima, ako ih je pratila fama da dobro risu u spomenar. Davao se na dan-dva, nakon toga se morao vratiti, ispunjen ili ne.
Svatko je imao jednu stranicu na raspolaganju za bilo sta, sto bi mu palo na pamet.
Crtez, stih, izreka, a desni gornji ugao bi se prevrnuo, posaralo bi se olovkom po rubovima i prstom razmazao grafit, tako da je ostao tamniji oblacic, koji je jako lijepo izgledao. A unutra bi pisao datum ili neka tajna, naravno, za one znatizeljne, koji bi otvorili taj komadic stranice.

Dobri crtaci su bili jako na cijeni. Skoro da nije bilo bitno jel se poznajete, garancija lijepe slike u spomenaru, bila je dovoljna. A glas se sirio brzinom munje.
Dobri crtaci su bili poprilicno zauzeti crtanjem slicica u spomenar.
Ali, sto su oni mogli meni osobno napisati u spomenar, ako me nisu niti poznavali, haha. Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu pise, ne volim te vise, a u drugom javlja da te ne ostavlja...ma sta to znacilo...tada je to bio sonet za nase usi, iako bi svatko od svakoga dobio isti ili slican tekst...:)))
U razredu su se usporedjivali spomenari, ciji je ljepsi, ciji je uvez ljepsi, sadrzaj stranica, i tko ima vise uspomena...
Zao mi je da niti jedan nije sacuvan, jer je tamo bilo i pravih malih umjetnickih djela...tempera, akvarela, pastela...

Ali, bilo je to tako davno, tada se uopce nije cinilo bitno, a danas sam nekako sentimentalna...tolike su stvari izgubljene s godinama, pa tako i to...ali sjecanja su ostala i to se nikada nece izgubiti, tj. mozda i hoce, ali onda vise niti nece biti vazno...

...tračeve, ogovaranja, laži, naročito ismjehivanja onih, koji nisu prisutni, a i onih koji jesu, ako su različiti od ovih koji komentiraju ili im se naprosto ne sviđa koncepcija, pa pljuju...
mesožderi protiv vegetarijanaca ili nedajbože vegana, pljuc, pljuc, pljuc.... mesožderi protiv onih koji ne jedu male životinje, jer su ridikulozni, oni tek oni koji nose kožnate torbice i cipele, a vegetarijanci su... oni koji nisu informirani, pa nemaju pojma o čemu govore, jer ovo je mjesto majstora, doktora nauka, dakle, ako nisi majstor od zanata, ne pokušavaj niti započinjati diskusiju, jer si gotov...oni koji nemaju slike u profilu, pljuju po onima koji su hrabro stavili slike, kao da se to uopce može uspoređivati...stavi prvo sliku, pa možemo diskutirati...do onda....ne postojiš...ma diže mi se kosa na glavi...ne kosa, nego one dlačice na vratu od vas nekih...pljuc

Link

...naročito onima, kojih više nema

Link

...idem na dijetu.
Nakupovala sam puno povrća, mrkvice, celera, graška, špinata, jabuke, banane, crnu rižu...ovih dana ću napraviti minestrone, špinat na lešo s češnjakom i malo maslinovog ulja, krumpir kuhan u ljusci, samo posoljen s malo maslinovog ulja... kupila sam jaja kokica koje su uzgajane slobodne, tzv. cage free...moram se mentalno postaviti u stanje 'jedi zdravo', inače ništa od toga...moram tome naučno pristupiti, pedantno, uzeti milimetarski papir, i svakodnevno se vagati u isto vrijeme u istim uslovima te mjeriti porast ili pad mase...svaki pad u težini daje mi motiv za dalje, a dobiti ne smijem, iako se i to zna dogoditi, ali nakon toga je samo, ajmo dalje, do slijedećeg pada težine...jel' ovo glupo, ne znam, ali kod mene funkcionira...da, tri glavna obroka, izbacila sam slatko, masno, samo malo maslinovog ulja, a između obroka nikakve oblizeke, može jabuka ili neko drugo voće, ne jesti nakon 6 popodne, ali to je teško, pa se može maznuti jedan Fat Free jogurt prije spavanja i za vrijeme bivstvovanja na Iskrici...:)))
Vi koji nemate takvih problema, preskocite ovo, jer je za vas dosadno...

E baš ćemo vidjeti...