Mic, mic...

Link

Link

Link

Link

Link

...bilo je hladno, jos je snijeg pokrivao zemlju, bilo je rano jutro, polumrak...osoba s duboko navucenom kapuljacom, trcala je sirokom cestom, kao uostalom svakog jutra...zamijetila je neko komesanje i crna ptica, uznemirena, uzletila je, a iz kljuna joj je bilo ispalo nesto...osoba s kapuljacom se sagnula, uzela je to 'nesto', stavila u njedra i otrcala dalje...

...dobila sam malog zecica, jos su mu okice bile zatvorene...zacudo, nije bio povrijedjen od pada i cinjenice da se nalazio u vraninom kljunu...bilo je to malo bice dugacko jedno 5 cm, drhtavo, tamne dlake...

...kupila sam posebnu bocicu i dudicu, te mlijeko za takve zivotinjice i prvi put nahranila zeku...stavila sam ga u prsa, jer je cijelo vrijeme drhtao...i tako izmedju hranjenja i grijanja, zeko je narastao...poceo je jesti mrkvicu i ostalo voce i povrce...odlicno je napredovao i jako narastao, dok se jednom nisam vratila kuci i zatekla izgrizenu zicu od televizora...znala sam da je idili kraj...a postao je i bezobrazan, grebao je mene, koja sam ga othranila i odgrijala na sebi...ali, ne kaze se uzalud, da divlja zivotinja, uvijek ostaje divlja...tako i moj zeko...
pustila sam ga u sumicu ispred kuce, iako mi se srce cijepalo od bola...slijedecih par dana, ostavljala sam mu mrkvice i mlijeko, u nadi da ce doci, ali nikada nije...ali, bio je to vec poveliki zeko...jedino se nadam da se dobro snasao u zivotu

Link

Link

...a kad bi počela Samba Pa Ti, to je bio znak da počinje stiskanac ili kako smo mi to zvali sentiš:

Link

...a tako sam lijena svaki dan do mora, koje mi je 3 minute od kuće...
a ako i odem, idem na neko udaljenije mjesto, gdje se ljudi kupaju goli, na stijene, gdje imam svoje mjesto već godinama, svoju udubinu u stijeni, u koju uvalim ručnik....
a kad mi dosadi na suncu, mogu se povući u borovu šumu, ali ja radje idem doma u bjelilo i šuštavost plahti i u polumrak svoje spavaće sobe...dignem noge u zrak, prekrižim ih, naslonim laptop na prsa i oslonim na noge, i evo, javljam vam se....

...dakle, kad sam imala 54 do 58...

tada mi se činilo da sam stara i da me nitko ne želi zbog toga i imala sam kojekakve komplekse...

...sada kada pogledam te fotke, mislim si, e, da mi je vratiti te godine, upotrijebila bi ih bolje...e, bi li učinila nekako drugačije????

...evo sad imam ove godine, 63 i ništa ne radim, mislim na emotivnom planu...jednog dana će mi biti žao i za njima, za tih 63...koji mi je vrag?????

...dok sam živjela na jugu Italije, dobila sam recept od jedne gospođe, koja je živjela na (masseria) masseriji, to je imanje u pokrajini Puglia, gdje proizvode sve, meso, jaja, mlijeko, sireve, maslac i uopce, bave se agriturizmom, žive životom, koji je jako neovisan u svakom pogledu...da, proizvode također krasno maslinovo ulje, a ovo je recept ua vrstu kruščića, koji se zove:

PUCCE (Lecce)

Na maslinovom ulju se zdinstaju luk, žuta rajčica, može i crvena (oguljene), kapari, origano, sol, papar

Posebno se zamijesi tijesto s germom, od integralnog brašna, i umjesto vode, zamijesi se s tim šugom od rajčice.

Na kraju se dodaju smedje male masline iz salamure ili ulja, s košticom, može i bez..

Ostavi se dizati.

Kada je dovoljno dignuto i mekano, formiraju se mali kruščići, koji se jos malo ostave na toplom i ispeku u pećnici.

Baš me zanima...

...stigli pol sata ranije na odredište...pritom je nešto čitao, ispunjavao neke izvještaje, telefonirao privatno s telefonom na uhu i to sve vozeći ogroman autobus.
Šta sam trebala napraviti, jer smo šutili ko pizde i ja i svi ostali putnici, i bili smo sretni da smo sretni stigli, bljak, gadim se sama sebi da nisam nešto poduzela, ali šta?

...danas sam posjetila tetu u staračkom domu...nije loše samo po sebi, tamo ima lijepih stanića s krasnim teresama, znam, jer je teta imala takav, kad je živjela s mužem, prije koju godinu...onda je on umro, pa su je isti dan preselili u sobu, a onda odjednom, bez da se složila i to su joj uzeli i stavili je u stacionar, što je bolnica...jer stanarima stacionara mijenjaju pelene-čak i onima koji bi mogli do wc-a sami...ostala sam u šoku, jer ležeći u krevetu, nakon par dana, niti ne možeš više hodati...a teti je bistar mozak i svjesna je, da joj je to zadnje odredište i da nema preseljenja nigdje, nego na groblje...tužna sam i znam da nas to više manje sve čeka...nekog prije (mene), a nekog kasnije (većinu vas)

....danas sam se pocastila setnjom ulicom mojeg djetinjstva, gdje nisam bila jako, jako dugo, povodom rodjendanaa od prije dva dana.

Prosetala sam ulicom u kojoj sam odrasla, kojom sam svakodnevno isla u skolu osam godina.
Na kojoj sam se igrala. Koju sam poznavala jako dobro, svaku livadu, svako drvo, svaku kucu i svaku obitelj koja je stanovala u njoj.

Mnoge kuce i ograde su ostale netaknute, samo zapustenije, nego su mi ostale u sjecanju, ograda 'velike livade', tako smo ju zvali, gdje smo se igrali od jutra. do sutra, gdje je sada vec desetljecima naselje, ograda je ista, ali su vrata koja vode na preostali dio livade, zapustena, zarasla...a sve na desetak minuta od Trga...sjecam se umjetnickih ateljea, umjetničke kolonije u kojima su radili, nasi najpozatiji slikari i kipari svih vremena, kao Vasilije Jordan, Branko Ruzic i ostali. Sjecam se, Mirko Rački je uvijek imao neku jako mladu pratilju, ne znam u kojoj ulozi, a kako je on bio dugovjecan, pratilje su se izmjenjivale, iako moram priznati, jednu istu smo vidjali jako dugo. To su im bili ne samo ateljei, nego i stanovi, a igrali smo se s njihovom djecom medju poznatim umjetnickim djelima, koja nam tada i nisu djelovala impresivno. A djeca su danas kao i ja, sredovjecni ljudi.

Hodajuci tom mojom ulicom s gornje strane, s lijeve strane, vidim zgradu nekadasnjeg Jadran filma, s druge strane Medicinski fakultet, gdje smo se suljali oko mrtvacnice, gledajuc mrtvace kroz neki prozorcic. Ja sam se klela da sam ih vidjela, a u stvari nisam vidjela nista. Jadran film, gdje smo hrlili statirati u jednom kultnom jugoslavenskom djecjem filmu, ne mogu mu se sjetiti naslova, u zavrsnoj sceni. Samo se sjecam da smo bili jako uzbudjeni. Ja sam bila jako uzbuđena i ujedno i jako razočarana, kada sam napokon vidjela scenu filma, gdje smo svi bili pod maskama...ništa od filma, niti mene

Pa onda Sjemeniste, tamo su decki igrali nogomet.
Tko zna, tko stanuje u svim tim starim kucama moje mladosti?
Gledam jednu ogradu, prastara, nakrivila se teska, samo sto ne dodiruje tlo, ali se jos uvijek drzi. Je li to zbog toga, sto su se nekada stvari radile puno kvalitetnije ili nesto drugo, mozda je to neka fosil ograda?

Dolazim pomalo do dugacke ulice, duge, duge, dosadne, koja stize od Vlaske prema sjeveru, sasvim ista, kao prije skoro pola stoljeca, a vjerovatno i duze, znala bih ju sanjati u proslim desetljecima, a evo je sada, tu je, kao da je sve bilo jucer, samo sada mi je nekako malo tuznije...a sjecam se te dosadne ceste, to mi je bio put, kojim sam hodala s deckima, jer nikoga nije bilo na toj dugoj cesti i mogli smo se ljubiti neizmjerno, sve do moje kuce...tamo mi je jedan, prvi put 'slucajno' dotaknuo grudi...tocno se sjecam tko je to bio
Sve mi je to danas malo tuzno, jer se vracam s Mirogoja, gdje sam polozila cvijece i svijece na grob mami i tati i pomislila, eto, sad je moj red, mozda ne brzo, ali po redu, to cu biti ja...:)))))

...ga treba priključiti na struju, em nisu prodali kabel, em nisu poslali majstora, a ja pristavila kafu...e, opet cu je kuhat na rešoiću of fi = 10 cm....

Link

Link

Link

Link

Nothin' but the blue


Link