Hoćeš da se igramo mačke i miša?

Čekaš odgovor?A ja glumim da ne znam ni koje je bilo pitanje.Prihvaćam da odbijam znati da nemam sve.Šansa je jedno, izgledi su drugo.Uplatiti ću neku od kombinacija u sportskoj kladionici.Da izgubim, za svaki slučaj.

Na pladnju je stajalo pismo.Razmrljana tinta na uredno zalijepljenoj marci.Razmišljala je o njezinoj slini.Da li je prvo polizala prst ili zglob uz palac, možda je marku rastreseno navlažila jezikom, u takvom stanju teško da bi joj kroz misli prošle sve one ruke koje su je prije nje dirale.Na marci je morala biti njezina slina, takvo je pismo moralo biti spremano u tišini, na njezinom radnom stolu, u sredini u kojoj se osjećala komotno, svoje.Koliko puta bi tu istu slinu osjetila u njegovim ustima kada bi joj dolazio baš iz ženinog naručja?Nikada do sad nije zamišljala tu drugu ženu, ona nije bila važna.Sada je sama za sebe napisala svoju ulogu.Trebalo je otvoriti pismo kako bi saznala kakva je to uloga točno bila.
" Ni da ga više ne volim, ne bih Vas mogla nazvati dragom.Dozvolite mi onda pismo započeti od kraja.
Kada se prvi put, nakon dugo vremena probudio sa smiješkom, saznala sam za Vas.Ujutro je u polaganom, divnom milovanju krenuo u pohode mom tijelu.Tada sam prvi put osjetila Vaš miris.Želju u njezinoj iskonskoj aromi.Žudnju koja se u svilenim naborima skupljala oko bedara.Oboje smo se željeli bez prenemaganja.Obrazi među mojim stegnima prije par mračnih sati bili su među Vašima.Tada sam prvi put osjetila Vašu nagost.Kao da me ovila.I nisam mogla drugo do čekati, omamljena.I kada je ušao u mene, olakšan i zadovoljan, s osjećajem potpunog smirenja, i tada sam čekala.Nesvjesna da buljim u njega dok je nasrtao kroz moju mekoću, krv mi se počela prelijevati, iz snova u stvarnost.Tada sam Vas prvi put vidjela.Živu i toplu.Orgazmi su nam se izmiješali, u posljednjem zdravom nagonu.Nadahnuće je izgorjelo na rubu plamena.Nakon godina zajedničkog života tada sam prvi put ležala kraj Vašeg njega.Svog više ne želim natrag.
Nikad nisam mislila da ću pisati ljubavno pismo drugoj ženi da bih spasila brak.
Draga."
Pismo je postavila naglavce na stol, poput krova, i omotala prste oko šalice, kava je još bila vruća.Cvijet u vazi je uvenuo.Njega više neće viđati, naravno.Poslijepodne će u gradu uzeti nekoliko ruža.Bijelih.

Tvrdo je jutro zašlo u moju noć.I probudih se.Umivanje kao okomica vječnom nebu, prekrivena ogledala u kući korote.A srce puno kao jato divljih golubova.Razapeto na deset stoljeća i smiješak ili dva.Pusti obećanja, ja bih natrag u krevet.

S vremenom se steznik izlizao, vezice su bile sve slabije i ponekad bi pri jačem povlačenju, a uvijek u nezgodnom trenutku, pukle uz prašnjavi trzaj.Kao omča kad ju s mrtvim tijelom spustiš s vješala.Dvadesetiosam godina živi u njemu, razlika u ugodi i neugodi među žicama davno je nestala.Ali, dobro ga poznaje.Tijelo ga je prilagodilo sebi, razvuklo ga na mjestima gdje je trebalo prostora za veći udisaj, za skrivanje pokoje tajne.I steznik dobro poznaje tijelo.Draži ga među porama, pridržava meso na kostima i gladi sićušne zlaćane dlačice oko bradavica.Utegnuta tako, kao krvavo srce u stisnutnoj šaci, sjedi usred svijeta.I pulsira.

Koliko puta na dan je zabavno biti ti?

Umoči pero u tintu i iscrtaj mi tijelo.Biti ću mirna i neću se meškoljiti kao zadnji put.Ali, moraš obećati da me nećeš namjerno škakljati.Volim te gledati dok to radiš.Ukočeni pogled i mirna ruka.Zmaj na ramenu s repom u kosi iza mog lijevog uha.Divlje kupine niz trbuh i pustinjske dine preko ledja.Dozreli grozdovi na grudima i jabuke iz rajskog vrta na bedrima.Zažmirit ću, a ti nacrtaj sebe.Sam odaberi mjesto.Tamo gdje najviše voliš.

Kraj nje je stajao pladanj.Srebrni vrč, pogača, dva goluba marinirana u vinskom octu, punjena datuljama.Voće konzervirano u medu.Uzela je jabuku, obrisala je i zagrizla.

Zaboravi im imena.Ne računaj na blagoslove.Budi.

Često razmišljam da li je bilo nešto čime sam ti obilježila te zadnje dane.Ono obećanje dva dana ranije, možda.Ne, ne bih rekla da si nakon doručka više mislio na to.Koliko puta sam bila ljubomorna, to sam baš mogla i sakriti, zar ne?Uvijek sam znala da sam bila jedina.I tada, kad sam je vidjela.Lica zamrljanog suzama, slomljenu i samu.Ne bi propustila doći, i meni je značilo to što je ona tamo.U trenu kada sam se ja opraštala od svog svijeta, rukom u mojoj ruci tražila je od mene utjehu.Da sam barem mogla poludjeti i s vlastitom kosom u rukama istrčati iz crkve.Zagrlila sam je, osjećala joj tijelo u trzajima ispod mojih ruku.Dala sam joj ono jedino što mi je od tebe još ostalo.Moju ljubav.

9.03, ovo jutro.Ušla je u njegov ured bez kucanja i rekla mu istinu o svom službenom putu prošle srijede.Uz kavu bi ujutro obično drobio kroasan i još je skupljao mrvice sa stola i kravate kada je samozadovoljno izlepetala kroz vrata, gotovo me srušivši.Odmah mi je ispričao o čemu se radi, više iz navike, mislim, ne bih htjela znati da on to radi jer želi da ja znam.I što si joj rekao?Rekao sam joj da je debela.U takvim trenucima zamišljam da dižem lijevu obrvu i izgledam pametno.

Kraljev dolazak je najavljen, naravno da su se ustrčali.Onakvi mali i nikakvi.Podanici u krpama.Iznesite najbolje vino i najmekše kruhove!Danas će vas zgaziti vlastita požuda.U takvim je trenucima lijepo biti tratinčica.

Tu i tamo, u sve kraćim intervalima, neka mesnata bol bi joj protresla tijelo.Poput pudinga.Bila je, ipak, preslaba da bi je razomamila, ostavljajući je u ugodnoj, mirnoj ošamućenosti, onakvoj kakva se ne javlja danima i kada dođe bude kao ljeto bez dna.Rubovi bi se lako mogli otopiti, samo ako ne misliš na njih.Groteska od vizije zagrize u um, djelići života kojeg je nekad poznavala, poneki izmučeni stih, rijeke u magli, buđenja u toplim krevetima.Naginjao se nad nju ritmom već poznatim i ugodnim.U tu se tamu prepustila s osjećajem sigurnosti koji ju je držao tek malo iznad tla, izravnao nelagode.Klizio je, jače ga je stegla nogama i pridigla se u nuđenju.Osjećala se kao mjesto gdje svi ulaze i izlaze, kuća puna soba.On bi joj pozatvarao prozore, kada bi bio ovakav.Sve do jednoga, rukom koja se nije kolebala.I onda bi u jedinom potezu izbio sav dim iz nje, vrisnula bi već sekundu ranije, iščekivanje je bridjelo ispod kože.Na raskršću postoje samo putevi koji se razilaze.

Odgovore je tražila u knjigama.Nije izgledalo da pomažu.Birala je takve koje su na naslovnicama imale slike žena, upravo onakvih za kakve je mislila da bi privukle njega.Raskošne u boji i obliku.U većini naslova nalazila se riječ ljubav.Sve ih je pažljivo pročitala, činilo se da knjigama ne smeta njezino destruktivno obilježavanje stranica i rečenica koje su joj se učinile važnima.Ništa nije toliko depresivno kao društvo neželjene žene.Da li je ona željena?U knjigama koje je čitala, žene koje bi htjele osvojiti nekog muškarca jednostavno bi se došetale do njega, skinule odjeću i rekle im nešto poput uzmi me ili, na što je jednom naišla, napuni me svojom djecom.Nije se mogla zamisliti da to govori njemu.Ne, nikako to nije mogla zamisliti.Te su žene također bile i posebno obučene, crno i crveno omiljene boje, puno čipke i sitnih tajni na pravim mjestima.Ili bi se jednostavno pojavile samo u krznenoj bundici na njihovim vratima.A ispod samo tijelo.Okupano i namirisano.Meko žensko tijelo.I onda bi ti muškarci jebali žene, ubacivši i pokoji šamar u već živopisan prizor, a ona bi širila oči i skupljala slinu u ustima.Koji put zbog prijezira, ali uglavnom zbog divljenja.Ponekad bi nakon čitanja, kao hipnotizirana, sklapala knjigu i zaključavala se u kupaonicu.Živjela je sama, ali stvarni je svijet morao i trebao ostati s druge strane.Ovdje je sama nastavljala snove i priče.U kadi punoj vode, skrivena pjenom, da se ne mora gledati.

Čitaj me polako.

Još čaja, srce?Da, molim.Kako si?Dobro, zbilja dobro.Sve bolje.Prisjećaš li se čega?Da, dijelova.Lagala je.Samo je pitanje vremena.Samo vrijeme.Zadovoljno se i sa smiješkom zavalio u naslonjač.Volio ju je gledati.Raskošno je prebacio jednu nogu preko druge.Rasipao je pepeo uokolo.Sve na njemu bilo je tako opušteno.Svoje je noge skupila ispod stola, s blagom nelagodom.Ispružiti ih, bilo bi kao da izaziva.Iako nije mogla točno zaokružiti osjećaj, znala je da nije pogriješila.Prostoriju u kojoj su sjedili doživjela je kamenom.Grijući ruke na šalici, kamen je nije hladio.Koliko je puta ovdje već sjedila?Moralo je biti ugodno.I sada je bilo.Sigurno je znao o čemu razmišlja.Zatvorio je oči i pustio je da se sama snalazi.Znala je kakvi su zidovi iza njezinih leđa.Pomalo grubi.Na koži bi joj ponekad ostajale sitne točkice kada bi je malo jače pritisnuo.Negdje u zapešćima osjećala je želju.Virnula je pogledom na njega.Dimove je uvlačio lagano, kao da ga se uopće ne tiče što je tamo.Ona njemu nije bila novost.Ovdje je bilo kod kuće.Sada ga je željela dotaknuti.U sliku ubaciti njegove mirise.Prijeći rukom preko brade.Dva ili tri dana?Ugasio je cigaretu.Slobodne ruke uvaljao u njezinu kosu.Uvukla je tijelo između njegovih nogu i sakrila glavu u njegovom krilu.Negdje u kući otkucavale su minute.Opet će sve krenuti ponovo.Predivno ponovo.Prvi put.