Mogu li prosuti riječi po stolu? Mislim da mogu.....

Pokazujem klupu na nasipu gdje se neki par ljubi okrenuti jedno
drugom. Stisnuta i zatvorena kao školjka nalazi mi se pod
rukom. Dlanova sklopljenih i mislim si samo ti igle za
štrikanje nedostaju da dosegneš krhki mir u svom nemiru.
Želja u tijelu i otpor u duši. Puna joj leđa naprtnjača što
se vješaju oko vrata i ne miču se niti s tamjanom. Netko te je
gadno sjebao uzvitla se površinom misli. Prešutim spoznaju.
Ozari joj se lice i produži korak ka stepenicama i sjedne.
Odjednom veselje šiparice u njoj. Pojavi se na tren i zgasne.
Ne puštam to tijelo uvučeno u oklop neraskidivi. Tražim
mjesta na kojima se nalaze spojnice jer pukotina nema i
vjerojatno ih niokada više neće niti biti. Porazno. Žena što
se ne voli ljubiti pokaže mi da jednom da itekako zna i
prestane. Čvrsto stisne usne i ne pušta me k sebi. ZAlud je
bilo osječati kako joj mirišu kose i nestajati u zelenim
očima. Prolasci po nježnoj koži vrata uljuljkivali su je sve
dok se nije ovila oko moje ruke sjedeči na toj stepenici
tražeči kkav takav fetalni položaj. Pričao sam joj o
vlakovima koji hipnotički kloparaju dok se lijeno pomiču preko
mosta. Spomenuto svjetlo radova kod savskog mosta. Djevojka
ispod naših nogu bori se s nekim psićem umornih nogu i ona.
Bože kao da sam otac ženi desetak godina mlađoj od sebe.
Prolaze priče dok njena šutnja ostaje. Samo što ne zaspi
držeći se moje ruke...........zagledam se izbliza. Hladna i
daleka a samo traži nešto gdje će se skutriti, zaklon što
li? Ponekadjoj bljesnu oči životom i zgasnu se hladno odu u
neon. Obečanje da je ljubiti neću dok pratim je do kola. Što
reći lijepa je i ništa više samo lijepa a strasti......gdje
su joj strasti usahle želim li znati uopće. Prepustim je
sigurnosti auta i odem u noć.
Zemlja nasipa žulja mi tijelo. Mjesec u nekoj svojoj
četvrtini. Trebaju li mi zvijezde. Nekada ne bi prošlo bez par
piva a danas.....danas je dovoljna savska voda što protiče da
mi rashladi dušu dok razmišljam o usnama koje zadrhte kada ih
pogledam

sutra ću se kupati!
zavapi ždrijelo
raspirujuć žeravu
ostacima sunca
koji topiše sok
što klizio je
niz bradu
u krilo majice.

sutra ću se kupati!
ždrijelo zavapi
gutajući slinu
koje čeznutljivo
motrilo je
suho sunce i mokre zaveslaje,
skorene kristale soli.

sutra ću se kupati!
zavapi ždrijelo ratoborno
ne mareći za
upozorenje, posljedicu,
tjelesnost i analgetik.
hlađenje guze,
umakanje do u vrh brade,
zaveslaj.

sutra ću se kupati!
zavapi pa utone
u morsku dubinu,
razmatajući lasi,
oblizujuć slanoću
pa topeći
bljeskavu crtu
što njihala je
amo tamo
nagog galeba.

sutra ću se kupati!
zamahnu krilom bijesno
pa se objesi o vjetar.
natrag u nebesku čistinu.

sa sutonom
i dugim sjenama
i kupačima sve tišim
more zadigne suknju pa
sjedne na žalo
iznjedri mlado galeba.

sutra ću utisnuti lice,
napraviti odljev za
usne, bokove i prsa.
sutra ću se kupati,
prošapne ždrijelo,
sutra…

u suhoj zemlji lipnja
listam svoj dnevnik
po ne znam koji put.
ruševne riječi i zamućena slova
gade mi se
nemam potrebu
otkrivati istine
duboko ucrtane u
žile grada,
u ljusku lipanjskog jutra.
jetko je pjesništvo
i prazna klica bez riječi.
dok topi te
sunce
iščekuješ ostatak jutra.
pet minuta prije bistrine
mantraš besmislice.
budi razuman,
pohrani nerazumno u stijenke,
i kitovi trebaju more,
i kapi raspršuju se najslobodnije dok bježe.
bez pritiska i ultimatuma
želim biti ja.
želim biti ništa.
ja jesam ništa.
ja jesam koplje.
dok zamišljam bitak
pametna čestica klone u misao
potpisujem
sunce u lavandi
okrugao kamen
usporeno kreće se jež
zar je to bitno,
spominjati Njega,
kad on i ja
ne postojimo.

lijepo je skakati površinom vode,
plutati bespućima ludila
i lupati krilima
kao mjesečar

zamišljati
izgažena tijela i vlakove u suradnji
pa žaljenje
osupnutost ljubavlju
toliko puta oblikovanu nulu

u novom fići
i stroju
za put
bez greške
slomit ću ti sadašnjost bezbrižno
u komade
i dati šansu
za putovanje bez gubitka
kao lješnjak
fetus
na tri, četiri
po-sto -jim.

sentimentalni smo i starimo.
kroz porozni zrak smrt ušeta u njušku.
mrziš ogledalo.
obazriv si dok promatraš uglove usana.
čelo. dvije ravne crte.
usjekao si se u osmijeh.
tamni cvikeri vraćaju te na prve stranice i
započete priče koje nisi dovršio.
izlijećeš na pločnik.
razmišljaš.
nije li strah od smrti jedino obilježje ljubavi?
opipavaš jagodicom utore.
sjetna i dirljiva vanjština s brazdama i utorima
što valjaju tišinu i nesklad.
unutrašnjost otkinutih riječi i krnjih rečenica
rastaljuje
u nepremostivo i nestajanje.
utori što mreškavo se smiješe
neskladno sročenom igrokazu
davno sasušenih lica
djevojčica i žena
koje ne postoje.
nesljubljenost mrtvog koje vrišti
za živahnom urešenom obalom ničega
sjedi rubom ovapnjenog mora i čeka.
čeka starog
da palcem i kažiprstom dirne srce.
kaže:



ti si moje dno,
sa sretnim smijehom obnoviti te
prije mrklog izdisaja
i zuja pčela u povečerje.


plutajuć tamnomodrom površinom
mogu li zaobići sebe? mogu li?

bijelo
biiiiiijeeeeelo
bijelo
belo
bilo
bbbeeeeeeelo
bijela tavanica, bijeli orao, bijeli zubi, bijelci, ivančice, visibabe, krizanteme, ,bijelo meso, bijelo dugme, bijele strijele, bijelo zlato, bijelo vino, bijele udovice…i tak.. bijelo,...

bogami bijela boja smiruje

svjetlost blješti kroz snježne lopate
tješim proljeće
objesim o zraku riječi pa lebdim bestežinski
emocije su all inclusive patnja
ne mešetari riječima
sretna je majka čije dijete sanja



s križa maknuti bilo bi neljudski

s luđačkom košuljom u paru
san je predivan
tiktakam i tulim ko vjeverica
perspektivu pratim do tračnice
snijeg i proljeće
prvoklasno izleti kroz lice.
bubamara
mokru čarapu
mačku o rep
zagrabiti pa uteći
u prozor zataknuti grude.
naši očenaši neće otpiliti krista.
maknuti s križa bilo bi neljudski.
pssst…
snijeg trpi
pssst…

u sunčanom danu.
zelenilo prije glavnog.
kasnije u teglicama
ponijeti kući pa napiti vodom.
glad za suncem obožavana je zanimacija.
nije prvi put da zgazim kukca na cesti.
svjetlost kroz staklo.
tramvajska stanica prosjači za prolaznicima.
ubire danak svakom tko je žedan sjedenja.
između automobila, nitko me nije zgazio.
nema potrebe za trubljenjem, vidim te, budalo.
travanj je i sve blješti.
nećeš drijemati dok ne završim.
ona djeca objesila se u pravokutniku.
ovo cvijeće potrebno je za redarstvene ceremonije.
goli pjevač na prozoru. krupni plan.
proljeće u gibanju. niski nagib 25.
ljudi svijetle.
netko je rekao, sunce je zvijezda.
to bi trebalo razmotriti.
još jedno sunce
spasilo bi nas u ožujku.
travanj besprijekorno blješti.
nemoj me hvatati za svaku riječ.
sunce. ljudi.

kako obujmiti nebo?

mrvim tvoje sitne isprike.
pucketaju pod prstima
ko mrtvi insekti.
na komadu tvrde zemlje
složit ću jastuk .
za svaki slučaj
spremiti stršljene u kutijicu.
pih!
i riječ je slučaj za sebe!
još nitko nije umro od kletve.
nećemo leševe iskapati prije proljeća.
neka zima još traje.
i još će biti sokova.
plan be će biti prisutan.
anđelima ćemo reći
nek ne lepetaju krilima
jer će ih netko kamenom.
zao i nesretan .
a možda i neka fukara.
kako spasiti pjesmu.

miirisi kruže kuhinjom
i zaustavljaju se na vratima.
majstor baraba nije došao.
kupit ću mu nož da si odsiječe jezik.
tri tone zelenog pretvaraju kuhinju u povrće.
listovi, korijenje, meso, pulpa,
tiska se i siječe.
gnječi.
otkinuti nokat, malo slatke krvi
vraća misao na majstora.
težinom prsta
sabiti ga.
umrviti u prostor daske.
savršeno umoriti.
otkinuti zvijezde
pa pustiti lavove da se
gladni napiju blizine.


u ovoj pjesmi nitko nije nesretan, jer svaka je riječ na svome mjestu.

zapinjem o rub gledajući tamo. preko.
preko misaonog zavežljaja u nepoznato.
bliska i topla budućnost puna paprati i topline.
insekti. veliki. krupni . sretni u šumskoj zeleni.

gladujem za žutom laticom.
bljesak .
u prozoru sraz sa suncem. vrišti.
prebacuje zraku na prašnjav put.
lopoč u uspravnoj ljepoti . žaba koja tromo diše.
razapinje mrežu. stegne oko struka putnika. on obori pogled. leptir jaukne.
stakleno vretence prhne i vrati se u nevidljivost.

prije buđenja obrnut ću osmijeh naopako i napraviti stoj tako da možeš vidjeti sve što sam zamislila.

na blistavoj površini peraja.
jato riba nasuprot jatu ptica.
bijelo, morsko i sklisko,
i bijelo, pernato razgranato
dijeli morska plava crta.
tanka beskonačna modromorska crta.
ptica obrušava se u niskom letu
krilom pljeska, zatim klizi trbuhom po vodi
diže se a zatim vrti oko sunca.
kolutovi , veći i manji, pa elipse..
zatim strmoglavo u val po zalogaj.
sklisko bljeskavo biće visi u kljunu .
svijetao broš u sredini mora
obješen o struju toplog zraka
pluta, a zatim guta svoj plijen.
sunce suši kapljice prije no
pernatu glavu opet zagnjuri
u beskrajno okno.
ispod pernatih zdjela u dubini
klize pliske tromo, tiho parajući more,
rašivajući ga u bezdan.

u blistavoj lokvi vidim svjetluca neko biće, konji jurišaju,
čistu plahtu napinjem o rub, krevet, dah, zraka vjetra, tišina,
u razmacima srozavam pogled, jastuk,
odmorište za umornu glavu, tjeskobu, težinu, samoću,
luđačku košulju navlačim za jutro,
buđenje u toplini, tiktakanje, tuljenje,
razvidno se bijeli dan, kroz prozor otvara perspektivu, tračnice, cipele, užurbani udarci, asfalt ,
miris kiše, snijeg, prkosim ti, proljeće,..
opaliti mokrom čarapom, potom divljački uhvatit maslačak za vrat,
mrštim se gledajući kroz prozor promatrajući bijele smrznute grude, spodobe,
naši očenaši moguće rastope snijeg do uskrsa.

"svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna"

..i eto…sjedim u kafeu i promatram lika ispred mene. ne može se reći lijep. dotjeran. dekadentan pogled. živi s tatom privremeno, jer mu uređuju stan. umoran je, oči mu se sklapaju. upravo je sa sastanka. zeka se. malo se kaje radi neuspjelih veza. čak je dao i oglas za komada. velim, „ zajebavaš“. ne, doista je dao oglas i traži komada… ipak….ne može nikom ništa obećat….
vraćam se kući. studena siječanjska večer. nije me otfurao doma jer je bio umoran.
bio je sasvim okej i korektan lik.

"neženja. kojem je supruga neophodna".

sječivo je oštro,
na vrhu noža zalutali zmajić
rignuo je pa povratio.
odmak vremena sukladan je s nulom,
važno je sada.
umirem u poljupcu,
bez glasa,
nemoj se šalit s riječima,
nije mala stvar ponuditi nekome postelju,
i slijepci će progledati,
u sikstinskoj kapeli rekli su:
bog je u procjepu.
nismo navikli na pustinju
i četrdeset dana tišine.
a valjalo je šutjeti
(lajali smo bez dlake na jeziku).
kako ne bi zalutali na vrh noža,
snažni, a nesretni.
trebam novi početak, prije ili poslije,
stisak, blizinu, stisak…


obećanje

ne cvili više,
dat ću ti popust na ljubav,
dobit ćeš jeftino,
ispod cijene,
i bez mrlje.