Mogu li prosuti riječi po stolu? Mislim da mogu.....

odradio si sve što treba.
potrebne prepiske i razgovore.
bio si ljubazan i uljudan.
smijao se, ljutio,
bio iskren, otvoren, prav
i prazan.
šuljao se cestom poput pseta.
buljio u svijetli ekran mobitela.
niti jedan kameni blok ni čovjeka nisi vidio.
kupovao namirnice po povoljnijoj cijeni.
vratio se u prazan stan.
stojeći gutao kruh, mlijeko i pancetu.
smazao ostatke rižine čokolade.
žurno se zavukao u tamno svijetlo ekrana,
sebi potvrdio.
dobro je.
nisi sam.
utiskivao slovo po slovo u svijetli eterični list.
kursor čeka
da utamaniš sve
ili se vratiš na početak.
potrebno je tijelo prebaciti
u slijedeću vremensku jedinicu
mjerenu
neopranim tanjurom,
pločom štednjaka koju ćeš iznova oprati,
hrpom rublja na tabureu,
tragovima cipela.
sutra je novi dan.
nema sumnje.

i sve što smo mogli reći jedno drugome
a pohranili u vječnoj tišini
vratilo nam se u samoći kao bumerang
dva pasa dvorištara
za neku svoju kost no name
nisi više sposoban voljeti
ikog
ko strvinar tu svratiš pa ližeš i ližeš
a kost nije bila tvoja

Link

kroz pukotine virim u jazbinu
kroz pukotine u drač
u tamnom sutonu lastavice
u niskom letu
opijaju se kloriranom vodom
divan prizor, ali,
hoće li krepati?

nemušto biram riječi
kako da oblikujem misao?
uhvaćena u tišinu
strmoglavljena usred kursora
kopnim u hrpi slova
nadiruće mržnje.
rijetko rjeđe najrjeđe.
bijes je bijedan i beznačajan izbor.
donje rublje za vožnju unatrag.
ključaru vraćam ključeve.
lako je biti junak,
za bitku i nježnosti nemam vremena.


*****

nemušto riječi rabim
nezgrapan
strmoglavljen
rabim riječi
nemušto
u hrpi slova
nadiruće mržnje.
rijetko rjeđe najrjeđe
ključaru vraćam ključeve
lak sam kao junak poslije bitke
zvonca kradem
nježnost ne ubrajam
u opis slike.

sam sa sobom.
pokušavaš rukama obujmiti se,
prstima opipati rebra.
nemaju učinka,
ruke, prsti,
jer obujmio si sebe.
može se naslutiti
kako bi bilo
kad bi te grlio netko drugi.
stisnuo snažnije
da u boli osjetiš želju.
ogrnut kaputom,rukom,
živiš s arterijama, nervima,
vibriraš do jagodica.
milko je rekao,
nema i ništa su druga riječ za sve.
u potpunosti i nestajanju
glumiš prisnost
glumiš
zagrljaj.

ruke
gole
oko vrata
mašu
razbacuju
mole
staračke
ruke pravde
ruke na samrtnoj postelji
u zagrljaju
ruke zatvorene u druge ruke
bespomoćne
polomljeni satovi
strukovi cvijeća
burme
plime
brod luđaka
ruke koje se dive
koje ne trebaju nikog

ruke

kako bezbolno napustiti ovaj planet
sve je uzaludno
strah, ljubav i briga
i mar na koji pljucneš
potomak te gleda arogantno
u ulici fatomargana duhovi prolaze
svejednost, ravnodušnost
na ulice, neimanje ljubavi.
zašto me moje dijete ne grli
ne kaže: volim te.
teže je to od napuštanja ljubavnika
ja sam majka a ti sin
nestalo je milovanje
samo prkos, laž,
tuga
bešćutnost

skidam laticu po laticu
lako je skinuti kožu
ako pristaneš
propucam prozor
pogodim ti oko
grlene igre i strašni ljudi
kupuju srca na kilograme
njima se časte
kao da je okus bitan
nema vanilije u krvotoku
ne putujte, krvoloci,
hrana je pod nosom
sa skonto cijenama
budale daju džabe
cjelokupan paket
sadržaj nebitan
ne odobrava se slabost
ne spominje glupost
tihi bogovi zakrivaju bedake
ulaz nije slobodan
u raju ionako nema mjesta

gdje god se smjestio škiljio sam oprezno.
usadili mi to kod kuće.
takav, radoznao i usamljen ni ne primjećuješ svoj minus.
sjećam se svog izbivanja u švicarskoj.
puste ulice, navečer na cesti ni psa.
samo ja i automobili.
prelazim pješački. nikud ne ulazim.
i ne pomišljam na avanturu,
slijedim ključ, ulazim u stan,
u stanu škripe podovi.
na teveu stefan raab.
izjutra vrtim neke nove filmove.
u trgovinama tražim utočište.
može se kupiti sreća, ako želiš.
poslije ju u vrećama tegliš van.
dobar osjećaj. za kupljeno dobiješ
predmet, osmijeh i zahvalnost.
danke vielmal,
ich wuensche ihnen einen schoenen tag
ozaren vraćam se u svoju rupu,
stan koji ispunja pokućstvo i tišina.
otvaranje prozora je pogubno
kao i zvonjava crkve u blizini.
poslijepodne krećem put vlaka
i škole u istočnoj švicarskoj.
utopljen u čarapama
redam krajolike, mjesta,
pa pašnjake,pa krave, pa žice, pa opet
u selo iseljenih hrvata iz bosne.
potkraj dana u obrazima odrazi šuma,
večernja svjetla, kandelabri,
pitoma lica konduktera.
sretan sam i siguran
povezan ulicom i nebom
uvlačim se u kaput,
žurim kući,
izjutra se tješim kupovinom.
predvečer, u staklu vlaka uz moje lice
krajolici, podrezani travnjaci, krave.
u kaleidoskopu vrtim slike stvarne i nestvarne.
vlak je moj drugi dom.
pružam noge na drugo sjedalo.
treba ti samo otvoren um, veli moj sin,
da bi postao umjetnik putovanja.
smješkam se vrteći u naslonjaču kao mačka.

što napisati o jadu?
kako se dovedeš u to stanje?
u autobusu nabijenom glavama,
pištavim riječima i velikim prozorima
čerupam svoju muku,
svoje oteščale misli,
cigle u dnu droba.
putujem u west gate.
ni sama ne znam zašto.
moj sin nije stigao na vrijeme i
jebe mu se i za vrijeme i za kupovinu.
vidim ga kako trči, uznojio se,
poskakuje mu vojni ranac,
svjestan da je zajebo,
pokušava ga sustići.
točnost je prilika da odrasteš,
što znači pola sata izgubljenog vremena?

prizor prvi
nikako da skliznu te kapi s kože i dlačica.
osluškujem.
ispod jagodice rasteže se
neomeđeno.
povezujem niti,
dajem oblik, ime.

prizor drugi
ono što vidim i osjećam je
istina i užitak,
u vanjskom podražaju
zvonca i lonci koji ječe ,
ne mogu bez klaunovskih ispada.
drugima prizor, sebi promatranje.

prizor treći
kifla i šalica mlijeka, bijela kifla u mlijeku,
početak, jutro.
svijest da ostaješ u danu sve dok budeš želio.
davati oblik, zaborav.

prizor četvrti
hladnoća, mokre kapi što klize niz kišobran,
teške vreće.
mrtvi zlatar, riječni biseri u nepoznatoj ladici.
u pustoj zlatarnici
pola svježeg bijelog kruha i četiri karte
za koncert.
peti studenoga. nestajem.
patuljak je ispod šarenice.
sam i sjetan.
jednom nogom čeka da ugrabi sjenu
drugog dana po redu
šestog studenog dvije i trinaeste.

Link

dokument jedan, dokument dva, dokument tri,
jazzzzzzzzzzzzzzzzzzz
dave brubeck,
poslušaj,
činelu bušim metlicom, lupkam petama,
nemarno, o rub ulice, rub ruba,
tu-du-dum
pretrči vrabac, troprsti tragovi, zatim
treći, troprsti prsti,
vrabac hvata zrak u pet i pol, minuta,
pre-sko-či sin-ko-pu,
slomila bih te snažno u zagrljaj
da se ne mičeš, ne dišeš, ne mičeš ,ne dišeš
tu-du-dum
nestaješ neodlučan u taktiziranju,
ženka kopni u opni, u bijeloj opni ženka
tu-du-dum
to je stari song, nije on takav,
lik iz romana gore-dolje, lijevo-desno,
tu-du-dum
tema se ponavlja, „kak si mala?“
„ja sam protuha“
„volim te“
tu- du- dum
„gospođo?“, svršavate igru?“ „u slivniku?“
„ priči od pet i pol?“
tu-du-dum
jazzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz
pet, volim te
five fucking minutes for yourself


Link

ispred mene mladić lampica
(molim vas, nemojte se smijati),
lupka prstima
do njega cigo i do mene
luđakinja koja se smije,
zapravo hihoće
valjda je smiješno nešto neodređeno
ne mogu dokučiti
otklanjam pogled,
možda je bolje ne vidjeti
neugodnost je
čitam laiu martinez
sjedim do nje (luđakinje)
stranicu sam postavila okomito
(da ne vidi što čitam)
zamišljam što bi se dogodilo da pročita riječ
klitoris
bi li se smijala ili tiho utonula u sebe.

jutros sam pročitala tvoju pjesmu.
prva ljubavna pjesma.
moja prva ljubav bio je robert .
ljubili smo se jednu večer i jednu noć.
dragali do zore pa nestali.
ti si bio moja prva ljubav, robert.
još tjednima dolazila sam vlakom u ljubljanu.
tražila te po zadimljenim kavanama.
družila se s drugim robertom.
pušila filter 57 i dravu.
mislila da sam odrasla.
imala sam dvadeset i jednu.
nestvarno.
plutati između ljubljanskih muzeja i ljubavi.
hodati gradom kao pijani mjesečar.
to se može samo kad si mlad.
putovati i sresti grad.
u zadimljenoj kavani švrljati po papirićima.
„črnom robertu“.
mazati usta tamnoljubičasto.
činiti se nedodirljiv.
ne sjećam se više točno
jesam li više voljela taj grad?
ili tebe?

smišljam ti trik za trik.
a uvući se neću
u taj film.
sve dok budeš sanjao
i hodao mjesečinom
bosa gazit ću
mahovinom
srastati sa granjem
sjemenkama otimati zemlju
što nagnula je lice
nešto mi reći.
vjerojatno
mir. mir, dušo,
jer duhovi
nastanili su šumu
obrušenom cvjetovima
ni početka ni kraja
put je izgubljen
iz negdje putujem u nigdje
što učiniti riječima koje otkidaš
sjekirom
plaze gusjenice, gušteri
sve ružno rasprostire se
i vjetar nije dovoljan
i udah nije dovoljan
za tišinu
utaja, utaja za osjećaj
skrivaš genitalije pred svijetom
sam i bunovan
zmajevan, hrabar
hrvaš se sa suncem
skupljaš u plitice
rosu
ohrabriti srce
za okove, u ruke usječene tragove
sebe samog
sjajnog, a zatečenog postojanjem
sjedim u travi
zelenog umora
pticama ozvučenoj
hej,
highlander,
ja moram,
ja neću postojati
istrgnuti šibu
zalijepiti parolu
umjesto neona
nebom lete krijesnice,
za tebe,
highlander