Erotske priče čiče miče napisane da dežurni moralisti skviče

Petak. Bliži se kraj radnog vremena. Zazvonio mi je telefon, na zaslonu vidim da zove najbolji frend. Tjedan je bio zahtjevan, umor se nataložio, i moj je prvotni plan bio otići kući, naručiti neku dostavu, dobro se najesti i san dočekati u fotelji pred televizorom u dnevnom boravku uz neku dobru seriju ili, još bolje, film.

On me, pak, neumoran kao i obično, poziva da odemo popiti nekoliko pića na “after party“ u jednom lokalnom “wine baru“. Malo se nećkam i verbalno ga odbijam, ali više verbalno nego sadržajno i stvarno. Frend je frend, odbijaš ga samo kad moraš.

Već na ulazu, dok smo sjedali u separe smješten odmah do ulaznih vratiju, krajičkom oka sam opazio veselo žensko društvance udaljeno tek nekoliko metara i smješteno oko okruglog stola s barskim stolicama. Sjećam se da sam u tom fragmentu sekunde, po načinu na koji su bile odjevene, a posrijedi su bili poslovni kostimi, pomislio da su i one, poput nas dvojice, ovamo zalutale odmah nakon posla.

Iz tih me misli prenuo konobar koji je došao po narudžbu. Čaša “Pošipa“ za frenda i “Cynar“ sa “Schweppesom“ za mene. Dok se sa zvučnika čuo Jurin glas koji nas je poticao da zamislimo kako izgleda “život u ritmu muzike za ples“, prvi su nam se puta te večeri tek ovlaš, na trenutak, susreli pogledi. Moj i njen.

Ona je vitka dugonoga brineta srednje duge ravne kose koja se nalazila u društvu koje sam spomenuo pozicioniranom točno preko puta mene. Po boji pića u čašama koja su se nalazila pred njima pretpostavio sam da piju “Sex on the beach“ i “Aperol spritz“.

Nakon nekoliko minuta, ili možda čak i desetak, koje smo frend i ja proveli u polemici oko toga tko je krivac zbog toga što je “Real Madrid“ doživio debakl odnosno fijasko u polufinalu “Lige prvaka“, uz kratki verbalni izlet u digresiju o dvojbi može li Luka Modrić još igrati nogomet na najvišoj razini u njegovim poznim igračkim godinama, pogled mi je opet skrenuo u pravcu njihovog stola i, gle čuda, opet se susreo s njenim, ovaj put vremenski sasvim dovoljno da uz poglede izmijenimo i osmijehe. “Dvaput je dvaput“, pomislih čak i ja koji inače nisam pretjerano sklon vjerovati u slučajnosti.

Negdje nakon treće ture “Schweppes“ je počeo činiti svoje pa me mjehur alarmirao da je vrijeme da se riješi viška nepotrebne tekućine. Put do WC-a vodio je od našeg separea ravno. Prolazeći pored njihovog stola začuh pozdrav.

“Dobra večer“.

Osjećajući instinktivno da je upućen meni, okrenuh glavu na lijevo i po treći puta te večeri susretoh se s njenim zaraznim pogledom i osmijehom od uha do uha.

“Bok i tebi“,

odvratih uz recipročni smiješak i blagi naklon glavom, te potom produžih prema cilju. Na povratku, kao da sam osjećao taj pogled na svojim leđima kako me mjerka uzduž i poprijeko od glave do pete. Nakon što sam se ponovo smjestio i naručio još jednu turu pića, uz klasičan dogovor s frendom da je to zadnja, “putna“, pa idemo, primijetih da su navedeni kokteli poprilično otpustili kočnice ženskog društva čije su se tijela već dobrano gibala i uvijala u ritmu muzike za ples. A moja nova, zasad samo vizualna, poznanica i ja smo sve češće i češće razmjenjivali sve duže poglede i sve razvučenije osmijehe.

Nakon nekog vremena lovac u meni, znatiželja i poželjnost njene pojave odnijeli su nadmoćnu pobjedu nad faktorima koji su upućivali na suprotno postupanje. Ako ih je uopće bilo…

Pritom, naravno, ne računam smijehom popraćeno kolutanje očima mog frenda u trenutku kad sam mu na uho šapnuo da idem pokušati popiti piće sa njom. I priđoh ja tako njihovom stolu, dočekao me kolektivni smiješak čitavog tog društva. U tom sam trenutku čak pomislio da su očekivale moj dolazak. Tko će ga znati, možda i jesu…

Priupitah moju strankinju, pri čemu sam joj se zbog glasnoće glazbe ustima morao približiti prilično blizu uhu, mogu li ih počastiti turom pića na što je ona, kao iz topa, odgovorila s “možeš ako želiš“. Dok sam pozivao konobara da preuzme narudžbu društvo je i dalje postojano plesalo pa mi nije preostalo ništa drugo, iako s takvom odlukom, imajući u vidu moju posvemašnju plesnu netalentiranost, zasigurno nisam dobio neki poen, da se priključim i tako “đuskajući“ pokušam uspostaviti neku suvislu komunikaciju u zadanim, prilično izazovnim, okolnostima.

Doznao sam neke bazične informacije, primjerice da su Tamara, tako se zvala, i ostale žene u društvu srednji menadžment dvije velike hrvatske banke koje se poznaju i druže još od srednjoškolskih dana. Pozvao sam frenda da nam se pridruži, em zbog činjenice da sam osjećao grizodušje jer sam ga ostavio samog, em zbog mogućnosti da se možda i njemu neka od njih dopadne odnosno svidi.

Malo kasnije, Tamara se zaputila put WC-a, ali se veoma brzo vratila, pa sam pretpostavio da je išla samo popraviti šminku. Međutim, nakon nekoliko minuta se pokazalo da one moraju ići jer se jedna od njih nije osjećala baš najbolje. Svjestan da će me odbiti, iz pristojnosti sam ponudio Tamari da ostane pa ćemo je mi poslije odvesti kući, no ljubazno je očekivano odbila.

Nakon pozdrava, prišapnula mi je na uho da mi je u desni džep jakne stavila broj telefona. Dok sam primao i procesuirao tu informaciju žmarci su mi prostrujali čitavom kičmenom moždinom. Nedugo nakon što su otišle platio sam račun i krenuli smo kući. Dok smo “jašući na zelenom valu“ brzo prolazili puste gradske ulice na putu do mog stana sjetio sam se komadića papira s brojem mobitela. Posegnuo sam u džep i napipao ga, ali uz njega i neki omanji komad tkanine koja je pod prstima stvarala osjećaj ugode i finoće.

Izvadio sam oboje iz džepa doživjevši nemalo iznenađenje kada sam utvrdio da navedena tkanina predstavlja crvene mikro tange. Odmah mi je prostrujalo glavom da je onaj njeni kratki posjet WC-u poslužio upravo skidanju ove uspomene. Uspomene koja je, u biti, još više bila mamac. Izazov. Test. Iskušenje. Na papiriću je pisalo ime, broj telefona i "vidimo se idući petak". Pogledao sam frenda, a on se, kada sam mu rekao šta na papiru piše, nasmiješio i kazao mi: "A dobro, sad znamo dvije stvari, gdje smo idući petak i koji će od nas dvoje umočiti." (Nastaviti će se...)

Sve si razmišljam da onaj mali dodatak uz telefonski broj košta preko 20 €, dotična dama prilično novaca ostavi u muškim džepovima :)

al u priči može sve

Pognioci, oprosti, ili ovdje nema opcije, ili je ja ne vidim, kako da se referiram samo na pojedini komentar. Što se tiče tvog damu, između ostalog, damom čini i galantnost, s tim da se slažem da je u priči, kao i mašti, moguće sve…

kako se spoznaje, pred nama je na djelu stvaranje priče, fikcije koja djeluje istinito. blue-label koristeći mješavinu neke vrste administrativno-superrealističnog stila, rečenicama lagano vibrira u podsvijesti čitača... na nama koji sebe ne želimo zaštiti od ovakovih priča i vibracija jest da iščekujemo nastavak )))

dobrodošao :)
nekada su bile takve priče ovdje, pa i da smo se nadovezivali na nečiju,
a ti eto započeo seriju?
neka si :)

a ak si za istač znak kaj ti piše na profilu, vidi se, oću reć, iščitava se :)

(xixixi sad bu ti svi išli videt profil)

kaj se tiče komentara skontal budeš kak ko reagira, pa ti nebu problem znati ko si kaj misli

@ pogni :)))
pa valjda ne dela to baš svima kaj joj se dopadnu
a i dobila bu ih natrag, kaj ne?

dobro je,:)) meni je sinulo da bu se u nekaj žestoko, razvila priča, pa da je išla "napudrati nos", čist onak kad su već moderne, svjesne i tak pa da ostane prpošna :))

Ja mislim da one te gaće neće više vidjeti, jer Blue ima kolekciju...

ladonna :)

čim sam pročitala priču, znači da je priča zanimljiva.
I onda iz mene proviri ono zločesto žensko kad me smeta muška priča u kojoj žena šire noge čim vide muškarca. Ili svrše ćak gledajuć ga.

Nevezano od ovog bloga, poplava je knjiga napisanih u prvom licu. Trend valjda. Grozno.
E sada, da ne vidim u profilu da pisac bloga ima pedesetak godina i da u prvom licu piše da mu se nabacivala mlada zgodna dana, onda bi me uvukao u priču.
Ovako zamišljam postarijeg gospodina kako slini nad mladim curama koje su se došlo zabaviti.
I zabaviti s njim, ali ne na način kako on misli..nego, evo ti u džep gaćice da ti uljepšam starost.

hahhaha sjajne ste :)


@Đus..kaj ono - upss to nisu Tvoje ? pardon, oprostite, Tamar događa se i najboljima :))

@Pogni ..moderne ženske su moderne ženske, oće joj se, to i pokaže, nema više "labavo" :))

*tamara

a sad mi u glavi ide.. Tamara, čekanje me strašno zamara (by bajaga :)

" Ili svrše ćak gledajuć ga...." :))
khm , a sad ozbiljno, dame. :DDD
kaj nikom se nije makar jenput dogodilo da recimo gledajući lepi primerak muškoga, a klateći onom prebačenom nogom preko noge, i sjedeći na visokoj stolici, može biti zaista uzbudljivo i "oh vrlo uzbudljivo " to gledanje, mračnog predmeta žudnje ? :DD :zbunj:

koje žensko igralište..".out of blue"
(y)

Meni treba malo više od klaćenja nogama ili samo gledajuć ga, kod mene treba raditi, kod mene treba zaraditi...

...zašto netko ne napiše priču, kao, on 50 ona 75, dobra žena, seksi žena i ajde, razvezi priču...ovo mi je onak normalno, to se događa uvijek...nije mi interesantno

budem ja :) ak je baš do priče :)
samo da me lupi inspiracija

moram off sjetila se da je sutra praznik zapravo blagdan, pa dućani i bla
ljubac Đus :*

Meni je moja priča prebolna, a kad mi postane nebolna, neće me više interesirati da ju napišem...eto, tu je razlika između pisaca i ne pisaca.

Je, kad me prestane boliti, izgubim interes za pisanje, bemu, kak me još boli, ne prožvakava mi se, ko da prčkam po otvorenoj rani...

Svako zvonjenje FB Messengera me asocira na noćne pozive, maloprije me sestra nazvala, trbuh mi se ukočio od straha, a, to si ti, kažem joj...još sam u strahu, kao Pavlovljev pas kaj je slinio...

S obzirom da me nitko nije podučio kako citirati individualni komentar morati ću napisati tek nekoliko opaski na vaše komentare onako po sjećanju :-)

To, naravno, znači da ću nakon dvije opaske ostale zaboraviti napisati jer, znate, a ako niste znali zna jedna komentatorica, kad navršite 50 vi ste starac :-)

Pa eto, da požurim prije Alzheimera :-), prvo, sam naslov ovog webloga je pravilno anticipirao sadržaj nekih komentara koji su uslijedili, nadam se da je to netko ipak primijetio:-)

Drugo, veoma je interesantno da većina činjenicom smatra da priča nije fikcija, a da sam glavni lik, uz Tamaru, i ja. Jer, ja to nisam nigdje napisao

Nadalje, teško mi je dokučiti zbog čega su neke komentatorice zaključile da je Tamara mlada cura?

Uzgred budi rečeno, da je Tamara wc iskoristila za pudranje nosa papirić bi bio poparan. Mislim, naravno, na papirić sa broj mobitela i porukom

Uglavnom, priča je tek počela. Kao i život, može krenuti u različitim smjerovima. Može, na kraju krajeva, završiti bez završetka.

(smijem se na glas)
obzirom na ovih 50, uvjerena sam da je priča fikcija. :-)

A isprike za komentar vezano za pisanje knjiga u prvom licu.
U zadnje vrijeme sam baš naletila na seriju knjiga različitih pisaca i sve pisano u prvom licu. Zanimljivo je kod prve knjige jednog autora, ali kad tako piše i ostale, različite tematike i različitih spolova i godina glavnih likova, onda mi to postane stvarno bez veze. Nije mi uvjerljivo.

Dobro vam praznično jutro želim : )

U biti sam se samo došao očitovati na jedan fragment iz jedne poruke odnosno komentara sočne mame, kojeg sam htio citirati, ali ili sam još pospan pa ga ne vidim, ili ga je potonja iz nekog razloga obrisala, tako da to otpada

No, kad sam već ovdje, prije nego što odem srknuti prvi praznični jutarnji espresso, kratka replika o pisanju u prvom licu.

Ja to ne činim iz spisateljskog pomodarstva, jer ja i nisam nikakav spisatelj, nisam čak niti prosječan narator. Činim to iz nekoliko razloga od kojih je najvažniji onaj da se meni čini da na taj način ispričana priča na čitatelja djeluje autentičnije i neposrednije, s jedne strane, a s druge strane meni se nekako lakše uživjeti u radnju

uf,opsjednuta sam slovima i brojevima.
od onih sam koji čitaju što stignu, ako ništa drugo deklaracije na proizvodima ili mala slova ispod reklama.
E-knjige, knjžnice, pdf-ovi.Kuća mi pretrpana policama knjiga. Čitam valjda i kad spavam :))
Nemoj mi zamjeriti na komentaru.
Bit će mi zadovoljstvo pročitati sve što napišeš.
ali komentirati se mora.

Niti zamjeram, niti ću ikada obrisati bilo koji komentar, pa čak neću niti one o kojima sam predmet više ili manje, obično manje :-), domišljatih uvreda.

Kako je rekao jedan davno pokojni kineski diktator-neka cvijeta 1000 cvjetova :-)

A što se tiče priče priče, razmislit ću još o kojem smjeru će se zadana situacija na kraju rasplesti. Naime, imao sam već gotovu
verziju u glavi, ali neki komentari puni predrasuda će me vjerojatno usmjeriti u neku malo radikalniju verziju priče.

:))) ne bumo baš zadržavali dah, ali da ich forma i onda ispadne kao da je tvoje
al kaj ima veze
dakle čekamo nastavak :)