Duhovnost na brzaka

Kad pričamo o životu, ne možemo plasirati neodgovorne fraze pozitivnog mišljenja. Život se može promašiti i najčešće se promašuje. Nemoguće je unaprijed reći tko će promašiti život. Pravi život je iznimka, a nepravi pravilo. U egzistencijalnim izborima bira se između dva zla. Izabrali mi ovako ili onako, uvijek ćemo zažaliti. Sa sobom u pravilu loše stojimo. Jesmo, a da ne znamo tko i što smo. Tek rijetki polučuju višu kvalitetu budnosti prema sebi. Svatko vidi samo što mu neosviještena ograničenost njegova vida dopušta vidjeti. Nitko ne vidi preko sebe. Vidi samo koliki je i sam.
Najčešće i najprije živimo neosviješteni i nepropitani život?
Da, i to s neotklonjivom nužnošću. Niža ravan života neprevladivo je jača, češća, temeljnija, pa i po činjeničnom prvenstvu izvornija. Rađamo se u nižoj razini, kao niža bića. Najprije i najčešće živimo nepravi život zatrte autentičnosti. Najčešće se samozaboravljamo u konkretnosti brige o opstanku našeg "svijeta". Čovjek neminovno živi ispod svog najboljeg moći/biti. Najčešće nije sobom, nije svoj, već boravi zabavljen važnim ili bezveznim stvarima. Takoreći ne zna ni kako se zove, a nekmoli da bi se pitao je li ili nije sa sobom.
Pa tko onda našim životima određuje smjer i smisao?
Javnost određuje što jest i kako ima biti. Javno mnijenje odlučuje o načinu na koji nas se svijet tiče. Podložnost mnijenju ide do mjere da "zdrav razum" ljude lišava pameti. Nitko nije svoj, već sebi stran. Strani smo drugima, a i oni nama. Krivo prepoznavanje i međusobno nepotvrđivanje u ljudskosti je posvemašnje. Svi smo tako kako nas drugi hoće. Na sebe gledamo kao da si nismo svoji. Odnosno, gledamo i sudimo kao što se gleda i sudi. Primjerice, u slučaju nepovoljnog ishoda pozivamo se da smo samo postupali kako se pristoji. To jest, kako bi se i drugi vladali na našem mjestu. Svatko se vlada kao svi drugi, nitko kao on sam. Tako razvezani od odgovornosti postajemo rasterećeni i samouvjereni. Upravo tu otuđenu bezboravišnost javnost prezentira kao "ispravan" i "istinski" život. Tko ga dosegne, polučuje "smirenost" i "zadovoljstvo" sobom. Otuđenje umiruje, a propadanje u "uspjehu" pruža spokoj. Kome je do istinske promjene, a ne tek do pukih priča o "novom životu", mora biti jak u izdržavanju i prihvaćanju stvarnosti. Jer ružnoća stvarnosti zapravo je ružnoća nas samih. Naprosto, život je težak, a ljudi su slabi. I obje odredbe su suštinske, i po ljude i po život. Ne možemo ih ne uzeti u obzir kada procjenjujemo izglede ljudi. Utoliko, uvjet životne sabranosti je držati se po strani od svega tekuće dnevnog. Jer "uključiti se u život" zapravo znači dopustiti životu da nas pojede. A najgore što nas može zadesiti jest da u tolikoj mjeri budemo "uključeni u život" da u njemu "uspijemo".
Kako onda živjeti?
Razboritost života nalaže živjeti siromašno i sporo. Nema govora o uspješnom životu ako to nije spori život. Stvari na kojima radimo ionako nema mnogo. Ni prioriteta nema mnogo. Ne samo da ne možemo sve, možemo samo malo toga, ako i to. Ali ne umišljajmo ni da ima vremena jer, kao, godine su pred nama. Ako nešto zaista želimo, napravimo to dok smo još pri snazi i pameti. Ako je život proživljen, koliko god da je trajao, trajao je dovoljno. Ne postoji ništa žalosnije od starine opterećene godinama koja nema drugog dokaza da je živjela osim starosti.
Zvuči pomalo turobno. Nema u vas previše poetizacije života?
Zvuči kako zvuči, ništa tu osobno nisam kriv. Život je svakako daleko kompleksniji od svih naših konceptualizacija života. Mi si utvaramo ovo ili ono, ali život odlučuje da li ovo ili ono. Život je uvijek u pravu i njegova je zadnja. Ne bi nas sustigla kumulativna razočaranja da nismo u život u očekivanju upuhali ishode koji naprosto nisu baš bili previše vjerojatni. Da smo više mislili, a manje sanjarili život, manje bismo se u njemu razočarali. Sanjati je jedno, a živjeti drugo. Željeti je jedno, a moći drugo. Kriterij razlike je stvarnost: opora, tvrda, nepravedna, iracionalna, ali, nažalost, stvarna.
Svijet naprosto nije projekcijski ekran naših želja i nadanja. Naša nadanja idu u jednom, a život u drugom smjeru. I budući da stvari uvijek ispadnu loše, ne utvarajmo si kako smo rođeni za neku bolju sudbinu do upravo ove koja nam je dosuđena. Kome ona nije dovoljna, ništa mu nije dovoljno jer od ljudskosti potražuje nešto što ona nije i ne može dati. Ispravan svjetonazor lišava nas emotivne patnje, jer ona proizlazi iz nerealnih nadvjerovanja. Prenapuhana očekivanja imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost. Ali život je u pravu, a ne mi. Ništa ne može biti ni krivo ni nepravedno ako je život odlučio da to tako bude. Loši ishodi su sastavnica života s kojom on ide naprijed.
Kako se onda postaviti da bi nas manje boljelo, a više radovalo?
Naprosto, valja životu reći veliko "da" i prihvatiti sve. Prihvatiti da su svijet i ljudi kakvi jesu i voljeti ih kakvi jesu. Malo što mi tu možemo promijeniti. Za podnošenje životu nužnih nesretnih ishoda najpragmatičnije je prihvatiti da "sve što se događa, događa se nužno". Od drugih valja očekivati malo, ali zato od sebe mnogo. I ne žaliti ni za čime. Bolji bi bili kad bismo se manje nadali, a više suosjećali i voljeli. A kome je to malo, i kome malo nije dosta, ništa mu nije dosta. Tko ne može uživati u jednostavnosti male sreće, ne može uživati uopće. Živjeti valja jednostavno! Ne posjedovati ništa što nismo spremni izgubiti. Budući da ne žalosti čovjeka siromaštvo, nego želja. Sreća sigurno nije u stjecanju i uživanju, nego u tome da se ne poželi. Nije siromašan onaj tko ima malo, nego onaj tko želi više. Kome je dovoljno premalo, nije mu nikad dovoljno. Jer našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Do životne sreće jedino je roditi se zdrav i ne oboljeti od gadne boleštine do tridesete. Drugo čemu se od lutrije života nadamo jest da nam se djeca rode zdrava i žive bez bolesti kroz djetinjstvo, mladost i ranu zrelost. Jači zahtjev na djecu jest onaj da ne umru prije nas. Sve ostalo u životu valja primiti kao milost i dar... I da vidiš kako je odmah život lijep.
Kakvi imamo biti mi kao ljudi da bi život proživjeli kako valja?
Ljudima je presudno biti svoj, pojedinac, osoba. Nema nam spasa ni životnog smisla ako nismo pomireni sami sa sobom, ako se nismo izgradili prema svojim težnjama i vrijednostima. Ništa nemamo ako sebe nemamo. Nema punog i pravog života ako nisi postao sobom. Ne može čovjek biti svoj rođenjem, nekim posebnim talentom ili karakternom crtom. Ne može se na silu i na izvanjsku volju biti svoj. Niti se to može zato što to netko drugi naređuje. Nema izvanjskih normi koje će potvrditi ispravnost naših postupaka. Ne mogu norme biti odgovorne umjesto nas. Baš svaki čovjek rađa se kao prvi čovjek. Kao da nikad prije nitko nije živio i kao da nikad poslije nitko neće živjeti. Siguran sam da nitko meni ne može reći tko sam i što trebam. Ne mogu ja biti tobom, nego samo sobom. Možemo biti zajedno, ali ne možemo biti jedan umjesto drugoga. Ako mislimo i kad mislimo, mislimo svako kao jedan. Što mislimo i osjećamo, utječe na ono što jesmo. Što zrelije razmišljamo i osjećamo, to bolji ljudi postajemo. Ali da bi mislili i bili, ne smijemo se bojati, posebno ne smrti. Jer kao masa ne mislimo, pa biti i misliti može samo pojedinac. Ustrojno smo sami, koliko god da skupa bili. Rađamo se, živimo i umiremo sami. Živimo li po drugima, odnosno živimo li život drugih, on se opet nama računa.
Da bismo spasili unutrašnje biće, moramo pojednostaviti život kako bi nam on po pitanju smisla bio transparentan. S razboritošću u vođenju života stojimo tako loše da sve što diše, kako bi uopće suvislo živjelo, mora momentalno početi živjeti jednostavno i skromno. Zato si više ne smijemo dopustiti igranje uloga za koje znamo da nisu ono što istinski želimo. Kad ovo jedino naše životno vrijeme prođe, neće više biti drugog vremena u kojem bismo bili svoji i pravi. Zato što je, tu je: što si, to si. Osim ovog našeg, drugog vremena neće biti. Svatko je svoj život i ništa povrh toga. Moj život je moj portret. Htijenja i želje koje se nisu obistinile, ne računaju se. Život naprosto valja zaraditi! Jer ne možeš biti, a ne biti.
Nitko od nas ni pred kime nema što glumiti da jest ono što nije i da ima što nema. Glas savjesti koji nam nečujno nalaže da imamo "biti nama samima", zapravo, jedino je što životu i sebi iskreno dugujemo. A sve ostale tzv. važne stvari naspram ovog dugovanja imaju drugorazredno značenje. Zaokret prema sebi i posvećenost nutrini nije iskaz sebičnosti, nego očajnički pokušaj dosega nutarnje sabranosti. Prije je to borba na život i smrt nego sebičnost.

Dubok i viši život zahtijeva egzistencijalnu hrabrost za preokret k budnosti prema sebi. Prema višoj vrsti budnosti iliti obraćenju u savjesti naprosto, o tome ovisi jesmo li kao svoji živi. Nitko ne može biti namjesto nas niti odraditi život umjesto nas. Autentični ljudi društveno su asimetrični. Eskapizam je njihova furka. Tko živi "ukorak s vremenom", ne živi. Bez samoisključenja samoispunjenje nije moguće.

POZNAJEM GOSPODINA!

Robert Torre se izgubio u tim silnim knižurinama...........blog ću pročitati kojom dugom prigodom.......

Robert Torre je rekao da već 30 godina boluje od filozofije!

I naš blog je na tom putu, samo niža razina uvjetovana bolesni autoritetima.

Kjele. prošao bi uz Žuju.

jebote, od kojekakve literature za samopomoć moš samo još više pobedastit...sve je već napisano i objašnjeno, davno...ne kužim to recikliranje i plagiranje...užasavam se toga

Buga, po tome bi se trebali užasavati i Očenaša?! Uz svali lijek imaju upute i sve su na isti kalup. Nigdje ne piše da lijek i ubija. Takvi si i ti allternstivci, Sve bi bilo teško obuhvatiti u jednoj knizi, u jednom vremenu i ...gotovo. Ovako se učimo čitati i u vremenskom razmaku...( drugačiji smo )

Očenaš je mantra Medo ;)

Ti si isto mantra, za mnoge.

Buga-Vuga- Gloks!

sedmo nebo, podsjećaš me na mene prije koje desetljeće
samo ti piši