Duhovnost na brzaka

Smatra se da je glavni rezultat povećanja očekivanog trajanja života to što stariji ljudi sada žive duže. Ali to nije tako. Glavna, tj. ogromna posljedica skoka životnog vijeka čitavog čovječanstva, koja se strateški mijenja pred našim očima, nije da starost traje duže, nego da počinje puno kasnije.

Tako npr. za one koji danas imaju 40, 50, 55 godina starost će započeti tek sa 75-80 godina. Odnosno, za dobrih cca. 25-30 godina – četvrt stoljeća! – kasnije nego za generaciju naših roditelja.
Sada se „zrelost“ događa u dobi od 50 godina i označava početak potpuno nove faze koja jednostavno prije nije postojala u ljudskom životu. Što znamo o njoj?
Za razliku od prijašnjih predrasuda, tjelesne i intelektualne sposobnosti osobe u ovom razdoblju, ispravnim pristupom, ne opadaju i ostaju skoro iste, a u nekim slučajevima i bolje nego u mladosti.

Ovo je potencijalno najbolje, najkvalitetnije razdoblje u ljudskom životu, jer kombinira zdravlje, snagu i životno iskustvo. ” Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla”, to se više ne odnosi na nas. Prema svim statistikama posljednjih godina, najsretnije razdoblje u životu, njegov vrhunac, je sada u dobi od oko 65 godina.

Oni koji su danas stari 55-65 godina, proživljavaju ovo razdoblje prvi u povijesti čovječanstva. Prije toga, jednostavno nije postojalo, jer su ljudi starili mnogo ranije. U narednih nekoliko desetljeća ljudi u dobi od 50 do 75 godina postat će najmasovnija dobna skupina na planeti.

Koja je razlika između života nakon 50-e i čitavog prethodnog života?
Činjenica je da nas nitko nikada nije naučio kako živjeti nakon 50-e! U dojenačkoj dobi smo pripremani za djetinjstvo, u djetinjstvu za mladost a u mladosti provodimo desetke sati pripremajući se za nadolazeće kušnje zrelosti. Kada pređemo granicu od 50 godina, nemamo pojma kako, što i zašto živjeti. Nemamo saznanja jer je za generaciju naših roditelja u dobi od 50 godina službeno počela starost, a život se uopće nije trebao nastaviti, već je trebalo malo pomalo početi umirati.

Rijetko shvaćamo da su životni programi koje strogo slijedimo kroz život, zapravo položeni u nas od strane prethodnih generacija. Upravo su prethodne generacije stvorile knjige, filmove, obrazovni sustav tj. cjelokupni svjetonazor koji oblikuje našu svijest o životu. Ali prethodne generacije nisu imale nikakve ideje o životu nakon 50-e, iz jednostavnog razloga što nakon 50-e godine u principu nije bilo života. Prema tome, on nije u programu života koji smo od njih naslijedili.

Prema svim vrstama statističkih podataka, za one koji su danas u dobi od 50-55 godina starost neće započeti prije 80-e godine. To je vrlo, vrlo lijepa spoznaja. Čovječanstvo je dobilo 25 godina (!) dodatnog aktivnog i sadržajnoga života.

Problem je što nismo naučili kako koristiti ovaj poklon. Kao rezultat toga, prelazeći granicu od 50 godina i slažući se zbog neznanja s preuranjenom starosti, riskiramo izgubiti dobrih 25-30 godina koje bi, bez pretjerivanja, mogle biti najbolje u našem životu.

Nakon 50 godina u životu dolazi prekrasan trenutak kada se ima vremena, zdravlja, snage, slobode od socijalnih obveza, iskustva....a do starosti je, prema modernim standardima, još četvrt stoljeća! Ne trošite ovo vrijeme uzalud. Biti će vam jako žao!

Ako imate više od 50 godina, tada vam je danas apsolutno sve moguće: novi hobiji, nove radosti i dojmovi, nova karijera, nova ljubav, nova putovanja. Štoviše, kvaliteta tih životnih dojmova daleko nadmašuje sve što je bilo dostupno u zelenoj, nesavjesnoj mladosti ili opterećeno obvezama zrelosti. Živite i uživajte!

Vladimir Yakovlev / econet.ru

Istinska realnost svemira a samim time i Zemlje (i svega na njoj), nije materija već je to vibracija/energija. To dokazuju istraživanja fizičara, posebno atomskih fizičara. Materija je samo jedna od manifestacija energije koja poprima različite oblike ovisno o frekvenciji na kojoj vibrira. To je osnova na kojoj počivaju razni složeni procesi čiji krajnji proizvod je ovaj naš materijalni svijet u kojem živimo. Ova činjenica ima nesagledive posljedice po naš život.

Ako je sve energija, tada su i naše misli energija, a to znači da nisu nešto što se odvija samo u našim glavama nego posjeduju potencijal koji u materijalnom svijetu proizvodi neki učinak.

Kako je sve energija, tako je i čovjek energija, a to znači dvoje. Prvo: čovjek je sposoban razvijati se kako i koliko god želi... Drugo: čovjek je besmrtan.... Energiju nije moguće uništiti, ona samo prelazi iz jednog oblika u drugi.

Pogledajmo što se događa, ako nekom tijelu dovodimo energiju. Vibracija (frekvencija) tog tijela se povećava, što znači, stanje tijela se mijenja. Iz komada leda nastaje voda. Ako i dalje dovodimo energiju, voda se pretvara u paru – i ako naše oči više ništa ne vide, ipak je još uvijek sve tu, ništa nije nestalo.

Tu se radi o fizici. A ono što vrijedi za led i vodu, vrijedi, naravno, i za čovjeka. Ako nekom čovjeku uspije značajno povećati svoju vibraciju, logično je da će doći trenutak kada će postati nevidljiv. To nema ničeg zajedničkog s mistikom ili magijom, nego s fizikom. Ako je takav čovjek nevidljiv, tada to ne znači ništa drugo nego da je svoje grubomaterijalno tijelo preobrazio u finomaterijalno i da ne postoji smrt. Ideja da postoji smrt je krajnje materijalistični način gledanja na stvari, kojeg smo sami sebi priuštili, i s čijim posljedicama sada moramo živjeti. Prije 2000. godina je Isus pokušao pokazati, da smrt ne postoji. Ali samo su rijetki shvatili, o čemu se radi. U te rijetke spada već spomenuti atomski fizičar J.E. Charon. Naslov jedne od njegovih knjiga je “Ja sam star 15 milijardi godina”. 15 milijardi godina zbog toga, što fizičari smatraju da je svemir toliko star. I za njega smrt ne postoji.

Ako je dakle čovjek vibracija, tada se te vibracije daju po volji mijenjati. Pitanje je samo, kako? Odgovor je jednostavan: kroz naše misli. Našim mišljenjem, mi mijenjamo vibracije tijela. To je lako isprobati. Mislite na ljubav. Mislite na mržnju. Učinak na tijelo je sasvim različit, zato što se vibracija mijenja. Mi se možemo do krajnosti unijeti u materiju – večina ljudi to obilno prakticira – ili se možemo kao rijetki “izdići u nebo”. Ovisi o nama....

Kako je sve vibracija, bolest nije ništa drugo do disharmonija vibracija. Zato je posve očito, da se na takvu disharmoniju može utjecati uz pomoć drugačijih vibracija. A to znači: kroz muziku, boje, mirise, a sasvim razumljivo i kroz naše mišljenje. Ova spoznaja uopće nije tako nova. Novalis, veliki pjesnik i mistik romantike, formulirao je to kratko i jasno: “Svaka bolest je muzikalni problem.” Dakle problem vibracija. Time nam već logika i fizika kažu, da se bolesti mogu liječiti pomoću misli. I to je Isus demonstrirao....

Sve je pitanje energije – a time i vibracija. Čovjeka možemo, primjerice, promatrati kao muzički instrument. Muzika i tonovi su, kao što znamo, također vibracije. Ako neki instrument nije usklađen, on proizvodi disharmonične tonove. Čovjek je takav neusklađen instrument, koji neprestano proizvodi disharmonične tonove, a to znači: agresije, sukobe, nezadovoljstvo..... Sigurno poznajete izraz “raštiman je”. Sada se radi o tome, da ovaj instrument imenom “čovjek”, uz pomoć našeg mišljenja ponovo uskladimo. Ali to nitko ne može napraviti za nas. Svaki je čovjek odgovoran za sebe samog i za svoje mišljenje – a time i za harmonične ili disharmonične vibracije koje stvara i odašilje od sebe.

Ako želite svoje probleme optimalno riješiti, ako želite svoje ciljeve doseći brzo i s malo truda, tada morate na umu uvijek imati ovu činjenicu: sve je vibracija – a time i promjenjivo. I beton je također vibracija – i on je promjenjiv. I nemoguć suradnik, gospodin XY, i on je vibracija – i on se može promijeniti. I autistično dijete je vibracija – dakle promjenjiv (iako će medicina upotrijebiti riječ “neizlječiv”). Za materijalistički usmjerenu medicinu je, naravno, mnogo toga neizlječivo. Ovo, međutim ne odgovara iskustvima do kojih se stalno dolazi i nikako ne odgovara najnovijim spoznajama iz područja atomske fizike. Mi rasipamo naše vrijeme – i naš novac – ako se držimo materijalističkih pokušaja objašnjavanja. Puno je bolje da se držimo fundamentalnih, univerzalnih temeljnih principa. A takav temeljni princip glasi, kako je rečeno: sve je vibracija.

Imajte to na umu, kada se radi o vašem životu. Vi odlučujete o tome, da li ćete se svojim načinom mišljenja uživiti u tami misterije, ili ćete se uzdići u svjetlo. Vi o tome odlučujete – i nitko drugi. OVO je realnost. Sve drugo je ograničeno razmišljanje, neznanje, praznovjerje.

Ako mislite da je svijet dolina suza, svojim se mislima spuštate naniže i vaš život postaje upravo to u što vjerujete....

Ako mislite da je svijet radosna svečanost, svojim se mislima uzdižete. Sasvim sigurno.

To nije mistika, nije religija. To je čista znanost....

(OTLA princip)

Na mentalnom nivou, navika je skup automatskih, nesvjesnih misli, ponašanja i emocija stečenh ponavljanjem. Navika na tjelesnom nivou nastaje također ponavljanjem istih radnji toliko puta da vaše tijelo zna kako nešto učiniti bolje i od vašeg uma.
Razmotrimo to….. ljudi se probude u jutro, izlaze iz kreveta s iste strane, idu na toalet, popiju šalicu kave, tuširaju se, oblače se, voze se….. Onda uzmu svoj mobitel, provjeravaju WhatsApp, svoje e-mailove, provjeravaju Facebook, slikaju svoja stopala i objavljuju na Facebooku, nešto tweetaju, gledaju Instagram, provjeravaju vijesti i sada se osjećaju stvarno povezano sa svime što je poznato u njihovom životu. Prolaze kroz niz rutinskih ponašanja. Na isti način rade iste stvari, viđaju se s istim ljudima, pritišću iste emocionalne tipke i to postaje rutina. Tako sada 95% naše svijesti ima zapamćen skup ponašanja, emocionalnih reakcija, nesvjesnih navika, ustaljenih stavova, uvjerenja i percepcija koje funkcioniraju kao računalni programi. Ostaje nam samo 5% svjesnog uma koji razmišlja i donosi zaključke kao što su npr.:“Želim biti zdrav/a. Želim biti sretan/na. Želim biti slobodan/na“. Ali tijelo je na potpuno drugom programu. Početak dana donosi i ponovno suočavanje sa svojim neriješenim problemima. Ti problemi su sjećanja u mozgu. Sva sjećanja povezana su s određenim ljudima i stvarima u određenim vremenima i mjestima. Mozak ima zapis iz prošlosti, tako da onog trenutka kada počinje dan, već razmišlja u prošlosti. Sva sjećanja imaju memoriranu i svoju emociju. Emocije su krajnji proizvod prošlih iskustava. U trenutku kada razmišljaju o svojih problemima počinju se osjećati nesretni, nervozni, tužni, uplašeni, tjeskobni i sl., tj. osjećaju psihičku bol.
Što mislite, kako vaši osjećaji određuju vaše stanje tijela i uma ako cijelo vrijeme živite u prošlosti i što to zapravo znači? Znači da će vaša poznata prošlost prije ili kasnije postati vaša predvidljiva budućnost. Dakle, vaše misli upravljaju vašom sudbinom, a kako ne možete misliti moćnije misli iznad ovih koje stvaraju vaše emocije, osjećaji tj. tijelo a ne analitički um postaju centar donošenja i sprovođenja odluka. Razmišljate u prošlosti i uglavnom ćete nastaviti stvarati u budućnosti isti život kao i u prošlosti. Analitički um kaže: „Radiš ovo 20 godina i nije ti donijelo ništa dobrog, prestat ćeš osjećati patnju i prestat ćeš se osjećati krivim i prestat ćeš osjećati sram? Nećeš se žaliti ili okrivljavati druge ili smišljati isprike i tugovati.“ No tijelo se odjednom nalazi u nepoznatom području. Tada tijelo kaže – želim se vratiti natrag na poznato područje. Tijelo pomoću povratne kemijske veze počinje utjecati na mozak i kaže: Počni sutra…… Previše sličiš na svoju majku/oca…… Nikada se nećeš promijeniti…… Nije ovo za tebe…... Ovo se ne čini dobro. Mozak reagira na to kao da je istina i odustaje od promjena. Vračate se na iste misli, koje će dovesti do istog izbora, stvoriti isto ponašanje koje će stvoriti isto iskustvo,
Dakle, ono što se događa je da ljudi razmišljaju neurološki unutar iskustava i stvaraju emocije uslijed hormonske (kemijske) reakcije. Kada imaju misao na nekoga ili nešto, većina ljudi ne može kontrolirati svoju emocionalnu reakciju. Ako dopuštate tu emocionalnu reakciju, koju zovemo refraktorno razdoblje (može trajati satima ili danima) imate uvjetovano raspoloženje. Kažete nekome ‘Hej, šta ima? Ja sam dobro raspoložen.’ On vas pita: Zašto ste raspoloženi?“ Nešto mi se dogodilo prije 5 dana i imam dugu emocionalnu reakciju.“ Ako održavate istu emocionalnu reakciju tjednima ili mjesecima postaje vaš temperament. Može biti i suprotno. Zašto je on tako ogorčen? Zašto je takav? Eto, nešto mu se dogodilo prije 5,15 ili 25 godina… Svaki put kad se sjetite određenog događaja, proizvodite istu kemiju u svom mozgu i tijelu kao da se događaj opet događa. Povezuju se isti mentalni krugovi i šalje se isti emocionalni signal tijelu. Šta je relevantno iz toga? Pa vaše tijelo je nesvjesni um, ne zna razliku između emocija koje nastaju na osnovu prošlih iskustava i emocija koje nastaju samim razmišljanjem. Tijelo vjeruje da živi u istom prošlom iskustvu, 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini. Ako se ista emocionalna reakcija održava godinama postaje karakterna osobina. Učenje kako skratiti refraktorno razdoblje zapravo je mjesto na kojem počinje rad na ozdravljenju.
Dakle, emocije utječu na misli, onda te misli stvaraju iste emocije pa iste emocije stvaraju opet iste misli i tako u krug. Sada je stanje cjelokupne osobe u prošlosti pa onda, logično, pravi isti izbor koji je napravila dan ranije. Važna stvar je da ponavljanjem tih mentalnih krugova oni postaju sve utabaniji, stvorili ste predvidljivo uvjetovane mentalne obrasce. Takva će osoba radije ostati u poznatoj situaciji iako ta donosi npr. krivnju i patnju (jer to može predvidjeti) nego biti u nepoznatoj situaciji. Biti u nepoznatom području je zastrašujuće za većinu ljudi jer je nepoznato neizvjesno. Zato ljudi osjećaju strah za svoju budućnost kad su u nepoznatom. Najbolji savjet koji vam itko može dati je:
SAMI STVORITE SVOJU BUDUĆNOST ALI NE IZ POZNATOGA VEĆ IZ NEPOZNATOGA
Kako promijeniti mentalne programe?
Morate upotrijebiti analitički um, jer ono što odvaja svjesni um od podsvjesnog je analitički um. Tu nastupa meditacija kroz koju se ulazi u operativni sustav, gdje se mogu početi raditi važne promjene. Većina ljudi čeka na krizu, traumu, bolest, neki gubitak ili veću životnu tragediju da prihvati neminovne promjene, umjesto da nauče kako to napraviti u trenucima radosti i nadahnuća. Najteži dio promjene je emocionalno podučavanje našeg tijela. Koje emocije u budućnost buditi u nama ispred stvarnog iskustva. Što to znači? Znači da ne morate čekati uspjeh da bi se osjećali uspješnim. Ne morate čekati bogatstvo da osjećate kako živite u izobilju. Ne morate čekati vaš novi odnos da bi osjetili ljubav, ili vaše iscjeljenje, da se osjećate cjelovito. To je stari model stvarnosti … uzroka i posljedice … Čekanje da se nešto izvan nas promijeni da bi promijenili svoje osjećaje. Kada se osjećamo bolje unutar nas, obraćamo pozornost na onoga ili na ono što je to uzrokovalo. To je predvidljiv Newtonov svijet u kojem većina ljudi živi cijeli život u oskudici, bolesti i nesreći, čekajući da se nešto promijeni izvana kako bi njima bilo bolje. Za razliku od tog starog svijeta postoji kvantni model stvarnosti tj. uzrokovanje učinka. U trenutku kada se počnete osjećati bogato i vrijedno, stvarate bogatstvo. U trenutku kada ste samopouzdani počinjete koračati prema uspjehu. Onog trenutka kada počnete pozitivno osjećati – počinje cijelo vaše iscjeljenje… i kada volite sebe i volite cijeli život, stvorit ćete jednako… tada uzrokujete efekt.
Kada to primijenite, postajete kreator svog svijeta. Moje promijenjeno razmišljanje i moji promijenjeni osjećaji uzrokuju moje promijenjene odluke koje mijenjaju ishode u mom životu. To je sada sasvim drugačija igra kada vjerujemo da smo mi kreatori naše stvarnosti. Ako vas ne definira vizija budućnosti ostajete sa starim uspomenama iz prošlosti i bit ćete predvidljivi u svom životu. Ako se probudite ujutro i ne budete definirani starom vizijom budućnosti, kao što je viđanje istih ljudi, odlaženje na ista mjesta, obavljanje istih stvari u isto vrijeme, vaša osobnost više ne stvara vašu stvarnost … sada vaša osobna stvarnost utječe na stvaranje vaše osobnosti. Vaša okolina kontrolira način na koji mislite i osjećate, nesvjesno. Jer svaka osoba, svaka stvar, svako mjesto, svako iskustvo ima neurološku mrežu u vašem mozgu. Svako iskustvo koje imate sa svakom osobom proizvodi emociju. Tako će neki ljudi koristiti svog šefa da potvrde svoju ovisnost o prosudbi. Iskoristit će svog neprijatelja kako bi potvrdili svoju ovisnost o mržnji. Oni će koristiti svoje prijatelje da ponovno potvrde svoju ovisnost o patnji. Potreban im je vanjski svijet da nešto osjete zato što jake emocije koje proizlaze iz lošeg iskustva daju tijelu i mozgu nagli skok energije. Tako ljudi postaju ovisni o „lavini“ te energije i koriste probleme i loše uvjete u svom životu kako bi nešto mogli osjetiti, ali u isto vrijeme potvrđuju i svoje ograničenje.
Dakle, za promjenu, treba biti veći od svoje okoline, biti veći od uvjeta u svom svijetu … a okolina je tako zavodljiva. Zašto je onda meditacija alat? Pa, sjednimo, zatvorimo oči i odvojimo se od vanjskog okruženja. Dakle, ako vidite manje stvari – manje stimulacije ide u mozak. Ako slušate laganu glazbu ili ako imate čepove za uši, manje osjetilnih informacija dolazi u vaš mozak tako da se isključujete iz okruženja. Meditacijom možete posjesti svoje tijelo i reći mu da sjedi tu mirno kao životinja. Ostani tu! Ja ću te nahraniti, kad završimo možeš ustati i provjeriti svoje poruke e-pošte, ali sada ćeš sjediti i slušati me. Sada tijelo više nije gospodar nego sluga.
Dakle, kada se tijelo želi vratiti u svoju emocionalnu prošlost, budite svjesni tako što čete vašu pažnju usmjeriti na tu emociju, a gdje je vaša pažnja tamo usmjeravate svoju energiju, koju sada premještate iz prošlosti u sadašnji trenutak. Postanite svjesni toga jer tako vračate svoje tijelo natrag u sadašnji trenutak pa npr. kažete: Dobro, sad je 8:00 ujutro i normalno ti se uzrujavaš jer si zapeo u prometu i navikao si na osjećaj ljutnje jer se stvari ne odvijaju po rasporedu … ili oh, 11:00 je sati i obično u to vrijeme provjeravaš e-poštu i piješ drugu kavu… tvoje tijelo traži to predvidljivo kemijsko stanje ali vi ste sada svjesni da to radite i da vaše tijelo žudi za tim emocijama – vratite se natrag u sadašnji trenutak, govorite tijelu da više nije um i da mora slušati zapovjedi. Da ste vi um. I sada vaša volja postaje veća od programa. Ako to stalno iznova činite, to je kao da trenirate psa koji će na kraju poslušno izvršavati naredbe. U trenutku kada se to dogodi, kada tijelo više nije um, kada se konačno preda, dolazi do oslobađanja energije. Čestice postaju valovi, materija postaje energija i vi se nalazite u kvantnom polju beskonačne kreativnosti i beskonačnih mogućnosti. Oslobađamo se lanaca onih emocija koje nas drže u poznatoj prošlosti, koje ste vidjeli tisuće puta. Te promjene potvrđuje i moderna znanost skeniranjem mozga koji pokazuje aktivaciju drugih moždanih centara koji do sada nisu bili aktivni.

Što je otrov?
- Sve što je više od onoga što nam treba je otrov.
To može biti snaga, lijenost, hrana, ego, ambicija, ispraznost, strah, bijes ili bilo što drugo.

Što je strah?
- Neprihvaćanje neizvjesnosti.
Ako prihvatimo neizvjesnost, ona postaje avantura.

Što je zavist?
- Neprihvaćanje dobra u drugom.
Ako dobro prihvatimo, to postaje inspiracija.

Što je bijes?
- Neprihvaćanje onoga što je izvan naše kontrole.
Ako prihvatimo, to postaje tolerancija.

Što je mržnja?
- Neprihvaćanje ljudi kakvi jesu.
Ako bezuvjetno prihvatimo, to postaje ljubav.

Šaman Bret Buckley

Ako biste dobro razmislili, kladim se da biste mogli definirati što je za vas savršena veza. Veza koju svjesno želite bila bi u bezuvjetnoj ljubavi, podržavajuća, intimna i zabavna. Ali što god poduzeli, ne možete pronaći takav odnos. Kao da vas je netko prokleo. Neprestano pronalazite partnere s kojima se osjećate nevoljeno, nepodržano, podcijenjeno i pod stresom. Stalno se pitate “Čime sam ovo zaslužio/la?”
Ali ništa od ovog nema veze sa zaslugama, već je riječ o našem podsvjesnom umu. Mi smo stvorenja navike. U ovom svijetu, koji nam je kaotičan i nesiguran, osjećamo se kao da možemo zajamčiti stabilnost, kontinuitet i osjećaj sigurnosti samo tako da se vraćamo na ono što nam je poznato. Instinktivno odlazimo u isti kafić svaki dan, tjedan ili mjesec. Spavamo na istoj strani kreveta. Kuhinjski pribor stavljamo na posebna mjesta. Odijevamo se na isti način, gledamo iste televizijske emisije…

Kada ste bili dijete, bez svjesne ideje o tome što je ljubav i s još nerazvijenom moždanom korom, sa svijetom ste komunicirali isključivo kroz osjetilnu percepciju. Svijet ste osjećali mnogo prije nego što ste ga intelektualizirali. I prema tome kako ste se osjećali prema nečemu, uspostavili ste svoja očekivanja, a zatim i uvjerenja o toj stvari. Čak i ako ste kao dijete živjeli u nasilju, bili zlostavljani ili usamljeni, vaš je dom i dalje bio “dom”. Mjesto gdje ste noću spavali. Mjesto gdje ste se hranili i oblačili (ili se niste hranili i oblačili). To je bilo mjesto gdje su vam davali pažnju (ili nisu). Djeca se rode voleći svoje roditelje, i pod pretpostavkom da ih roditelji vole.
Odnos s obitelji u kojoj se djeca rode je njihov prvi osjećaj ljudske povezanosti, a time i prvi osjećaj ljubavi. Nije važno da li kasnije, iz perspektive odraslih, pogledamo unazad i kažemo „to nije bilo kućanstvo ljubavi“. Dijete ne poznaje ništa drugo nego ovu verziju ljubavi unutar svog obiteljskog doma. Zbog toga djeca povezuju LJUBAV s DOMOM. Kako su se osjećali u svom domu i u odnosu s roditeljima postaje njihova definicija ljubavi.

To znači, ako je u vašem domu vladao kaos, zbunjenost, usamljenost i obmana, vi smatrate da bi se ljubav trebala tako osjećati. Kako odrastamo, postajemo svjesniji onoga što je dobro, a što loše. Zbog toga stvari za koje mislimo da su loše, potjeramo u podsvijest.

Pokušavamo ih poreći, izbjegavamo ih pogledati, pokušavamo ih zaboraviti, a u tome često i uspijemo. Zbog toga se mnogo ljudi uopće ne sjeća svog djetinjstva. Onog trenutka kada razvijemo svjesnu definiciju ljubavi i kako želimo osjećati ljubav, stvaramo jaz između naše PODSVJESNE i SVJESNE definicije ljubavi.

SVJESNO znamo da bi ljubav trebali osjećati tako da smo voljeni i podržani u otvorenoj atmosferi gdje se možemo povjeriti jedno drugom. Istovremeno PODSVJESNO znamo da bi se ljubav trebala osjećati tako da smo nevoljeni, nepodržani, ograničeni i prestrašeni.

Na SVJESNOJ razini smatramo da tražimo partnere koji će nam dati tu svjesnu definiciju ljubavi. Ali naš podsvjesni um (onaj zadužen za trenutnu biokemijsku privlačnost prema nekome), koji je instinktivan i mnogo više zadužen za naše emocije, je odgovoran za to da nas privlači samo netko tko se uklapa u njegovu definiciju ljubavi. Vaš će um povezati sve asocijacije vezane uz dom s onim što biste trebali osjećati da je ljubav. Pa kada svjesno odlučite da želite ljubav, vaša podsvijest će vas tjerati prema partnerima koji zadovoljavaju asocijacije na ljubav. Vaš PODSVJESNI um vraća vas u dom iz vašeg djetinjstva.

Ako ljubav znači dom, a dom znači napuštenost, ljubav i napuštenost su isto. Zamislimo da ste odrastali uz oca alkoholičara i majku koja je radila. Vi ste dom osjećali kao tjeskobu, anksioznost i krizu. Neprestano ste pokušavali izbjeći bijes svog oca i osjećali kako ništa ne možete pravilno učiniti. Svi su, do određene mjere, bili usredotočeni na oca, pa ste, kada god se na vas nije vikalo, bili većinom zanemareni. U svom obiteljskom domu osjećali ste se usamljeno. Željeli ste pobjeći, ali niste znali kako. Kada odrastete, iako svjesno želite partnera koji je tu s vama, koji je ljubazan i nježan, i s kojim se osjećate ispunjeno, neprestano privlačite partnere s kojima osjećate anksioznost. Zajednički život je pun kriza. Privlače vas ljudi koji u početku djeluju mirno i sabrano, ali za koje se ispostavi da su izrazito raspaljivi i nagle ćudi. Kada ne viču na vas, ignoriraju vas. I pošto se osjećate neizmjerno usamljeno, želite prekinuti vezu. Ali ne znate kako.

Unatoč vašim sumnjama, nisu svi muškarci ili sve žene ovakvi/e. Upoznajete mnogo žena ili muškaraca koji su drugačiji, i koji bi bili prekrasni, topli, podržavajući partneri, i koji se rijetko (ako ikad) naljute. Ali kad ih sretnete, ne osjećate potrebnu “iskru”. Vaš podsvjesni um kaže, “Ljubav se ne osjeća ovako, pa ne mislim da je ovo ljubav”. Kada sretnete osobu za koju vaš podsvjesni um osjeti da je hladna i nestabilna osoba nagle ćudi, poruka je, “Ah, ovo mora da je ljubav”.

Vaš podsvjesni um, pokrenut instinktom, vraća vas u obiteljski dom na isti način na koji vas, bez vaše svjesne pažnje, tjera da noću spavate na istoj strani kreveta. Tri mjeseca kasnije u vezi, pitate se “Zašto ja”?

Pitanje svih pitanja glasi : Tko je prava osoba za vas i kako je nači ?

Razmislite o tome kako ste se osjećali u obiteljskom domu. Zapišite kako ste se, u djetinjstvu, osjećali kod kuće i pored svojih roditelja. Za mnoge od nas, dom je bio spoj dobrih i loših osjećaja. Bolne asocijacije vezane uz dom uzrokuju probleme u našim ljubavnim vezama. Iz tog razloga napišite sve negativne stvari i osjećaje vezane uz obiteljski dom i odnose s roditeljima, skrbnicima, braćom i sestrama, sve dok niste napustili obiteljski dom, kojih se možete sjetiti.

Kada završite, precrtajte riječ dom i na tom mjestu napišite LJUBAV. To je vaša podsvjesna definicija ljubavi; imaju li vaše veze sada više smisla?

Poznata psihologinja i autorica Barbara De Angeles, tijekom svojih seminara o vezama, davala bi publici vježbu pod nazivom “Tražim”, poput oglasa u novinama.

Tražim: Osjetljivog, brižnog muškarca (ili ženu) koji je sposoban/a za duboku vezu. Smisao za humor je neophodan. Tražim nekoga tko je uspješan, ali nije radoholičar. I što je najvažnije, tražim nekoga tko je emocionalno dostupan. Ako ste iskreni, zdravi, pouzdani i spremni za odnos, onda sam ja prava osoba za vas.

Međutim, ako biste ovaj oglas usporedili s karakteristikama partnera s kojima uđete u vezu, vaš bi oglas zvučao ovako:

Tražim: Egocentričnog, hladnog muškarca (ili ženu) koji je nesposoban za duboku vezu. Ozbiljnost i nedostatak smisla za humor su obavezni. Tražim nekoga tko nema prebijene pare, bez obzira na to koliko radio. Nekoga tko mora biti emocionalno nedostupan. Ako ste nepošteni, nezdravi, nepouzdani i bojite se veza, ja sam prava osoba za vas!

Kao što smo vidjeli u prethodnoj vježbi, ono što naš SVJESNI um kaže da želimo i ono što naš PODSVJESNI um kaže da želimo su dvije različite stvari. Sada napišite imena svih svojih partnera s kojima ste bili emocionalno vezani, uključujući vezu u kojoj ste sada. Usredotočite se na sve značajne odnose u vašem životu, u kojima ste osjećali da ste stvarno zaljubljeni ili ste se na neki način ozbiljno vezali za tog partnera. Pored imena svake osobe napišite sve njihove negativne osobine. Što vam se kod njih nije svidjelo ili kako ste se osjećali s njima?

Na primjer:

Ante: bez posla, neiskren, diktator, manipulativan, promjenjivog raspoloženja, novčano me iskorištavao, stvorio mi je osjećaj da sam bezvrijedna, nepraktičan, flertovao je s mojom sestrom, nije znao komunicirati.

Marija: Emocionalno nestabilna, luda, nesigurna, žrtva, mrzila je tjelesni kontakt, negativna, kritična, plačljiva, zatvorenog uma.

Nakon što završite, pređite preko popisa i zaokružite sve negativne osobine koje se ponavljaju.

Na primjer, ako je svaka osoba s kojom ste bili bila kritična, zaokružite tu je riječ. Ovi zaokruženi aspekti dati će vam podsvjesnu definiciju ljubavi.

Nakon toga, sa zaokruženim riječima napišite oglas: “Tražim.”

U ovoj vježbi shvatit ćete kakav „oglas“ podsvjesno objavljujete partneru; kao i vrstu ljudi koju zapravo privlačite. To je vrsta osobe koju tražite. Zbog toga su vam odnosi bolni. Dobro je ako se možemo naučiti nasmijati svojim odlukama. Stoga pokušajte oglas učiniti što smješnijim. Pokušajte napisati nešto što vas nasmijava.

Primjeri:

Ženska verzija:

Žudiš li za vezom u kojoj ne moraš voditi brigu o svojoj ženi i u koju ne moraš ulagati nikakvu energiju (uključujući novac)? Želiš li vezu u kojoj ne moraš biti romantičan i emocionalno intiman? Ja sam žena za tebe. Tražim apatičnog muškarca, nekoga voljnog da me se odrekne, jer biti napušten moj je tajni fetiš. Želim muškarca s kojim se osjećam kao oštećena roba. Želim gledati zalazak sunca s muškarcem bez para, kojem nedostaje ambicije i koji će me tolerirati samo kada sam pozitivna i zabavna. Odgovornost mi nije potrebna.

Muška verzija:

Antisocijalni neženja s problemom intimnosti traži tamnu, vampir vješticu koja je i luda i nesretna. Mogu se nositi s ludošću sve dok si seksi. Seksualna privlačnost rješava sve probleme. Obično kažem da želim mirnu, jednostavnu i stabilnu domaćicu; ali zapravo to ne želim, jer, da budem iskren, takva bi mi brzo dosadila. Obožavam nestabilnost i natjecanje. Drama je neophodna. Ono što stvarno želim je da me netko cijelo vrijeme izluđuje. Ako je tvoje djetinjstvo bilo teško, to mi daje šansu da te ‘spasim’ i budem tvoj.

Kako biste bolje razumjeli svoju podsvjesnu definiciju ljubavi, kada završite, usporedite usvojeno iz ove vježbe s onim iz prethodne vježbe. Ono što ćete pronaći je da negativne osobine kod partnera savršeno odražavaju način na koji ste se osjećali u djetinjstvu. Osvještavanje naših podsvjesnih emocionalnih nagona je prvi korak ka opreznosti u odabiru partnera. Pomaže nam da jasnije vidimo stvarnu dinamiku u našim odnosima.


Što smo o nekoj stvari svjesniji, lakše nam je raditi na promjenama te stvari. Naši će se odnosi poboljšati kada postanemo dovoljno svjesni problema unutar naših odnosa (i rasprava koje proizlaze iz tih problema), od kuda ti problemi stvarno potječu i s čime su povezani.

Tema ovog filma (koji se sastoji od 2 nastavka po 10-ak min.) otkriva ključnu tajnu vašeg života koja bi mogla iz temelja promijeniti vaše gledište na svijet materije. Sadržaj ovog filma nije samo drugačiji pristup ili filozofska misao. On je činjenica koja je također dokaziva današnjom znanošću.

Link

Link

Yoshinori Ohsumi je japanski biolog, stručnjak za staničnu biologiju koji je 2016. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće mehanizma autofagije.

Autofagija je proces koji stanice koriste kako bi razgradile i reciklirale stanične komponente.

Kao obrazloženje za dobivanje nagrade, odbor za dodjelu je izdao sljedeće saopćenje:

“Ohsumijeva otkrića su dovela do nove paradigme koja objašnjava kako stanice recikliraju svoj sadržaj. Njegova otkrića otvorila su put ka razumijevanju fundamentalne važnosti autofagije za različite fiziološke procese, kao što su adaptacija na glad ili odgovor na infekciju.

Autofagija je proces korištenja i recikliranja neželjenih dijelova stanice, odnosno različitog “smeća” sakupljenog u njoj. Sam termin, kojim je ovaj proces nazvan, sastavljen je od dvije grčke riječi koje u prijevodu znače “samo-jedenje”.

Činjenica da taj fenomen uopće postoji, otkrili su znanstvenici 60-tih godina prošlog stoljeća ali nisu mogli razumjeti složenost mehanizma sve do 90-tih, kada je to napravio Ohsumi. Dok je provodio svoje eksperimente, otkrio je i gene koji su odgovorni za autofagiju.

Autofagija je svojstvena svim živim organizmima. Priroda je mudro podarila stanicama tako nevjerojatnu i korisnu sposobnost da izbace ono što im “izgleda” suvišno ili štetno. Stanice djeluju skoro kao i mi sami, samo automatski. Upakirani “otpad” smješta se u posebne "vreče" – autofagosome, zatim se premješta u “kontejnere” – lizozome u kojima se probavlja i uništava. Prerađeni proizvod se “reciklira” i vraća u proizvodnju goriva za napajanje stanica.

Zahvaljujući autofagiji, stanica je očišćena od infekcija koje su ušle u nju i toksina koji su nastali tijekom staničnih procesa.

Kada se autofagija najintenzivnije odvija?

Kada je tijelo pod stresom. Na primjer, kada se izgladnjujemo. U ovom slučaju, stanica uzima energiju iz svojih unutrašnjih resursa – iz bilo kojeg nagomilanog “smeća” što uključuje i patogene bakterije. Ovime je nobelovac potvrdio da je ponekada korisno gladovati jer se tada naše tijelo čisti.

Ohsumi je dokazao da autofagija štiti organizam od prerane starosti. Čak ga i pomlađuje zato što stvara nove stanice, uklanja defektne proteine i oštećene stanične elemente iz tijela, održavajući ga u dobrom stanju.

Također, Ohsumi kaže da narušavanje procesa autofagije može dovesti do Parkinsonove bolesti, dijabetesa, pa čak i raka.

Umjerenost u jelu i povremeni (redovni) post je neophodan za zdravlje i dugovječnost, samo pronađite onaj koji vama odgovara – višednevni detoks, povremeni dnevni post od svega osim vode, post na cijeđenim sokovima ili npr. jedenje u periodu od samo 8 sati dnevno. Najlakše je prakticirati autofagiju tako da odaberete tri neuzastopna dana za ograničenu prehranu u kojima ćete postiti 16 sati a jesti tijekom samo 8 sati. Preporučljivo je da sati posta uključuju noć kako biste lakše prebrodili taj period, a hoćete li preskakati doručak ili večeru, odlučite sami.

Iako su istraživanja pokazala da će kalorijska restrikcija tijekom 16-satnog posta aktivirati autofagiju, nutricionisti predlažu kombiniranje s proteinskim ciklusom koji će povećati učinkovitost.

U danima ograničene prehrane unesite oko 25 grama bjelančevina, a u preostala četiri dana neograničene prehrane jedite veće količine bjelančevina (od 45 do 150 g). Za jasniju sliku, u jajetu je 6 g bjelančevina, u pilećim prsima bez kože 34 g i oko 2 g u žlici kuhane leće.
Proteinski ciklusi su vrlo učinkoviti u zaustavljanju starenja jer naše tijelo ne može stvarati vlastite bjelančevina pa je prisiljeno reciklirati postojeće zalihe. Uskraćivanjem bjelančevina pospješujemo autofagiju jer pojačavamo proces recikliranja vlastitog tijela.

Važno je ukazati na problem sa stalnim uskraćivanjem bjelančevina tijelu u vidu još jednog simptoma starenja, a to je gubitak mišićne mase zadužene za potrošnju kalorija. Da ne bi došlo do prevelike potrošnje mišićne mase, tijelu treba osigurati dovoljno bjelančevina, a ciklusi visokog i niskog unosa pomažu regulirati autofagiju.

Postoje dokazi da bi proteinski ciklusi mogli koristiti u smanjenju rizika od razvoja bolesti kao što su dijabetes, rak i bolesti srca. Dane ograničenog unosa bjelančevina najbolje ćete si prilagoditi sami, no kako biste bili opušteniji tijekom vikenda, sugerira se da to budu ponedjeljak, srijeda i petak.

U svom planu prehrane ne odbacujte masnoće, ali preporučuju se one zdrave, prirodne i neprerađene kojima ćete započeti svaki dan i konzumirati za svaki obrok. Masnoće imaju okus i što više zdrave masnoće jedete, vašim receptorima će trebati manje šećera i soli za osjećaj zadovoljstva. Od zdravih masnoća, koristite avokado, maslac, orahe, losos, skušu, sardinu i maslinovo ulje.
Ni ugljikohidrati u ovom planu prehrane nisu neprijatelj, ali treba ih pažljivo birati. Preporuka su oni s visokim udjelom vlakana kao što su povrće, voće, mahunarke i žitarice. I ovdje je vrijeme konzumiranja važno pa je preporuka jesti ugljikohidrate kasnije tijekom dana. Naime, kad nema ugljikohidrata, naše tijelo kao gorivo koristi masnoću. Ovo prirodno metaboličko stanje naziva se ketoza i jedan je od najboljih načina za pospješivanje autofagije. Kad se probudimo, tijelo nam je puno ketona pa kako bismo ih maksimalno iskoristili, preporuka je suzdržati se od ugljikohidrata barem u prvoj polovici dana.

Za poticanje autofagije korisne su i namirnice bogate antioksidansima kakvi su tamna čokolada i crno vino, ali u umjerenim količinama.

A što je s tjelovježbom?

Ne morate se ubijati satima i satima vježbajući. Dovoljno je po pola sata u danima većeg unosa bjelančevina.

Kad pričamo o životu, ne možemo plasirati neodgovorne fraze pozitivnog mišljenja. Život se može promašiti i najčešće se promašuje. Nemoguće je unaprijed reći tko će promašiti život. Pravi život je iznimka, a nepravi pravilo. U egzistencijalnim izborima bira se između dva zla. Izabrali mi ovako ili onako, uvijek ćemo zažaliti. Sa sobom u pravilu loše stojimo. Jesmo, a da ne znamo tko i što smo. Tek rijetki polučuju višu kvalitetu budnosti prema sebi. Svatko vidi samo što mu neosviještena ograničenost njegova vida dopušta vidjeti. Nitko ne vidi preko sebe. Vidi samo koliki je i sam.
Najčešće i najprije živimo neosviješteni i nepropitani život?
Da, i to s neotklonjivom nužnošću. Niža ravan života neprevladivo je jača, češća, temeljnija, pa i po činjeničnom prvenstvu izvornija. Rađamo se u nižoj razini, kao niža bića. Najprije i najčešće živimo nepravi život zatrte autentičnosti. Najčešće se samozaboravljamo u konkretnosti brige o opstanku našeg "svijeta". Čovjek neminovno živi ispod svog najboljeg moći/biti. Najčešće nije sobom, nije svoj, već boravi zabavljen važnim ili bezveznim stvarima. Takoreći ne zna ni kako se zove, a nekmoli da bi se pitao je li ili nije sa sobom.
Pa tko onda našim životima određuje smjer i smisao?
Javnost određuje što jest i kako ima biti. Javno mnijenje odlučuje o načinu na koji nas se svijet tiče. Podložnost mnijenju ide do mjere da "zdrav razum" ljude lišava pameti. Nitko nije svoj, već sebi stran. Strani smo drugima, a i oni nama. Krivo prepoznavanje i međusobno nepotvrđivanje u ljudskosti je posvemašnje. Svi smo tako kako nas drugi hoće. Na sebe gledamo kao da si nismo svoji. Odnosno, gledamo i sudimo kao što se gleda i sudi. Primjerice, u slučaju nepovoljnog ishoda pozivamo se da smo samo postupali kako se pristoji. To jest, kako bi se i drugi vladali na našem mjestu. Svatko se vlada kao svi drugi, nitko kao on sam. Tako razvezani od odgovornosti postajemo rasterećeni i samouvjereni. Upravo tu otuđenu bezboravišnost javnost prezentira kao "ispravan" i "istinski" život. Tko ga dosegne, polučuje "smirenost" i "zadovoljstvo" sobom. Otuđenje umiruje, a propadanje u "uspjehu" pruža spokoj. Kome je do istinske promjene, a ne tek do pukih priča o "novom životu", mora biti jak u izdržavanju i prihvaćanju stvarnosti. Jer ružnoća stvarnosti zapravo je ružnoća nas samih. Naprosto, život je težak, a ljudi su slabi. I obje odredbe su suštinske, i po ljude i po život. Ne možemo ih ne uzeti u obzir kada procjenjujemo izglede ljudi. Utoliko, uvjet životne sabranosti je držati se po strani od svega tekuće dnevnog. Jer "uključiti se u život" zapravo znači dopustiti životu da nas pojede. A najgore što nas može zadesiti jest da u tolikoj mjeri budemo "uključeni u život" da u njemu "uspijemo".
Kako onda živjeti?
Razboritost života nalaže živjeti siromašno i sporo. Nema govora o uspješnom životu ako to nije spori život. Stvari na kojima radimo ionako nema mnogo. Ni prioriteta nema mnogo. Ne samo da ne možemo sve, možemo samo malo toga, ako i to. Ali ne umišljajmo ni da ima vremena jer, kao, godine su pred nama. Ako nešto zaista želimo, napravimo to dok smo još pri snazi i pameti. Ako je život proživljen, koliko god da je trajao, trajao je dovoljno. Ne postoji ništa žalosnije od starine opterećene godinama koja nema drugog dokaza da je živjela osim starosti.
Zvuči pomalo turobno. Nema u vas previše poetizacije života?
Zvuči kako zvuči, ništa tu osobno nisam kriv. Život je svakako daleko kompleksniji od svih naših konceptualizacija života. Mi si utvaramo ovo ili ono, ali život odlučuje da li ovo ili ono. Život je uvijek u pravu i njegova je zadnja. Ne bi nas sustigla kumulativna razočaranja da nismo u život u očekivanju upuhali ishode koji naprosto nisu baš bili previše vjerojatni. Da smo više mislili, a manje sanjarili život, manje bismo se u njemu razočarali. Sanjati je jedno, a živjeti drugo. Željeti je jedno, a moći drugo. Kriterij razlike je stvarnost: opora, tvrda, nepravedna, iracionalna, ali, nažalost, stvarna.
Svijet naprosto nije projekcijski ekran naših želja i nadanja. Naša nadanja idu u jednom, a život u drugom smjeru. I budući da stvari uvijek ispadnu loše, ne utvarajmo si kako smo rođeni za neku bolju sudbinu do upravo ove koja nam je dosuđena. Kome ona nije dovoljna, ništa mu nije dovoljno jer od ljudskosti potražuje nešto što ona nije i ne može dati. Ispravan svjetonazor lišava nas emotivne patnje, jer ona proizlazi iz nerealnih nadvjerovanja. Prenapuhana očekivanja imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost. Ali život je u pravu, a ne mi. Ništa ne može biti ni krivo ni nepravedno ako je život odlučio da to tako bude. Loši ishodi su sastavnica života s kojom on ide naprijed.
Kako se onda postaviti da bi nas manje boljelo, a više radovalo?
Naprosto, valja životu reći veliko "da" i prihvatiti sve. Prihvatiti da su svijet i ljudi kakvi jesu i voljeti ih kakvi jesu. Malo što mi tu možemo promijeniti. Za podnošenje životu nužnih nesretnih ishoda najpragmatičnije je prihvatiti da "sve što se događa, događa se nužno". Od drugih valja očekivati malo, ali zato od sebe mnogo. I ne žaliti ni za čime. Bolji bi bili kad bismo se manje nadali, a više suosjećali i voljeli. A kome je to malo, i kome malo nije dosta, ništa mu nije dosta. Tko ne može uživati u jednostavnosti male sreće, ne može uživati uopće. Živjeti valja jednostavno! Ne posjedovati ništa što nismo spremni izgubiti. Budući da ne žalosti čovjeka siromaštvo, nego želja. Sreća sigurno nije u stjecanju i uživanju, nego u tome da se ne poželi. Nije siromašan onaj tko ima malo, nego onaj tko želi više. Kome je dovoljno premalo, nije mu nikad dovoljno. Jer našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Do životne sreće jedino je roditi se zdrav i ne oboljeti od gadne boleštine do tridesete. Drugo čemu se od lutrije života nadamo jest da nam se djeca rode zdrava i žive bez bolesti kroz djetinjstvo, mladost i ranu zrelost. Jači zahtjev na djecu jest onaj da ne umru prije nas. Sve ostalo u životu valja primiti kao milost i dar... I da vidiš kako je odmah život lijep.
Kakvi imamo biti mi kao ljudi da bi život proživjeli kako valja?
Ljudima je presudno biti svoj, pojedinac, osoba. Nema nam spasa ni životnog smisla ako nismo pomireni sami sa sobom, ako se nismo izgradili prema svojim težnjama i vrijednostima. Ništa nemamo ako sebe nemamo. Nema punog i pravog života ako nisi postao sobom. Ne može čovjek biti svoj rođenjem, nekim posebnim talentom ili karakternom crtom. Ne može se na silu i na izvanjsku volju biti svoj. Niti se to može zato što to netko drugi naređuje. Nema izvanjskih normi koje će potvrditi ispravnost naših postupaka. Ne mogu norme biti odgovorne umjesto nas. Baš svaki čovjek rađa se kao prvi čovjek. Kao da nikad prije nitko nije živio i kao da nikad poslije nitko neće živjeti. Siguran sam da nitko meni ne može reći tko sam i što trebam. Ne mogu ja biti tobom, nego samo sobom. Možemo biti zajedno, ali ne možemo biti jedan umjesto drugoga. Ako mislimo i kad mislimo, mislimo svako kao jedan. Što mislimo i osjećamo, utječe na ono što jesmo. Što zrelije razmišljamo i osjećamo, to bolji ljudi postajemo. Ali da bi mislili i bili, ne smijemo se bojati, posebno ne smrti. Jer kao masa ne mislimo, pa biti i misliti može samo pojedinac. Ustrojno smo sami, koliko god da skupa bili. Rađamo se, živimo i umiremo sami. Živimo li po drugima, odnosno živimo li život drugih, on se opet nama računa.
Da bismo spasili unutrašnje biće, moramo pojednostaviti život kako bi nam on po pitanju smisla bio transparentan. S razboritošću u vođenju života stojimo tako loše da sve što diše, kako bi uopće suvislo živjelo, mora momentalno početi živjeti jednostavno i skromno. Zato si više ne smijemo dopustiti igranje uloga za koje znamo da nisu ono što istinski želimo. Kad ovo jedino naše životno vrijeme prođe, neće više biti drugog vremena u kojem bismo bili svoji i pravi. Zato što je, tu je: što si, to si. Osim ovog našeg, drugog vremena neće biti. Svatko je svoj život i ništa povrh toga. Moj život je moj portret. Htijenja i želje koje se nisu obistinile, ne računaju se. Život naprosto valja zaraditi! Jer ne možeš biti, a ne biti.
Nitko od nas ni pred kime nema što glumiti da jest ono što nije i da ima što nema. Glas savjesti koji nam nečujno nalaže da imamo "biti nama samima", zapravo, jedino je što životu i sebi iskreno dugujemo. A sve ostale tzv. važne stvari naspram ovog dugovanja imaju drugorazredno značenje. Zaokret prema sebi i posvećenost nutrini nije iskaz sebičnosti, nego očajnički pokušaj dosega nutarnje sabranosti. Prije je to borba na život i smrt nego sebičnost.

Dubok i viši život zahtijeva egzistencijalnu hrabrost za preokret k budnosti prema sebi. Prema višoj vrsti budnosti iliti obraćenju u savjesti naprosto, o tome ovisi jesmo li kao svoji živi. Nitko ne može biti namjesto nas niti odraditi život umjesto nas. Autentični ljudi društveno su asimetrični. Eskapizam je njihova furka. Tko živi "ukorak s vremenom", ne živi. Bez samoisključenja samoispunjenje nije moguće.

Srce koje ljubi ostaje mekano i osjećajno. Ali kada po svaku cijenu želite dobiti ljubav ili neku drugu stvar, postanete okrutni, tvrdi i bezosjećajni. Kako možete voljeti ljude ako ih trebate? Možete ih samo iskorištavati. Ako vas trebam da me učinite sretnim, moram vas iskoristiti, moram s vama manipulirati, moram pronaći način i sredstva s kojim ću vas osvojiti. Ne mogu vas pustiti da budete slobodni. Mogu voljeti ljude samo ako sam ih “ispraznio” od njihovih života.

Kada "umre" potreba za ljudima naći ću se usred pustinje. U početku je strašno teško, osjećate se usamljenima, ali ako to možete izdržati neko vrijeme, odjednom ćete otkriti da uopće niste osamljeni. To je samoća, samotnost, i pustinja počinje cvjetati. Tada ćete napokon saznati što je ljubav, što je Bog, što je stvarnost. Ali u početku odvikavanje od droge može biti teško, osim ako niste vrlo pronicavi, ili ako ste dovoljno patili. Velika je stvar ako ste patili. Samo tako možete postići da vam se to zgadi. Možete upotrijebiti patnju da zaustavite patnju. Većina ljudi stalno pati. To objašnjava konflikt kojeg ponekad imam između uloge duhovnika i psihoterapeuta. Terapeut kaže: “Hajde da olakšamo patnju.” Duhovnik kaže: “Pusti je neka pati, zgadit će joj se takav odnos s ljudima i napokon će se odlučiti probiti van iz tog zatvora čuvstvene ovisnosti o drugima.” Da li da joj ponudim sedativ ili da odstranim rak? Nije lako odlučiti se.

Netko lupi knjigom o stol jer mu se knjiga zgadila. Pustite ga, neka lupa knjigom po stolu, nemojte mu je vraćati i govoriti da je sve u redu. Duhovnost je svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost. Kada se vaša majka naljutila na vas, nije vam rekla da s njom nešto nije u redu; rekla vam je da s vama nešto nije u redu, inače se ne bi naljutila. Ipak, otkrio sam nešto važno: ako se ti naljutiš, Majko, s tobom nešto nije u redu. Zato je najbolje da se pobrinete za svoju ljutnju. Suočite se s njome i sredite je. To nije moja ljutnja. Ako sa mnom nešto nije u redu, onda ću se ja sam pobrinuti za to neovisno o vašoj ljutnji. Vaša ljutnja na mene neće utjecati.

Zanimljivo je da, kada to uspijem učiniti bez negativnih osjećaja prema drugima, mogu biti prilično objektivan i prema sebi. Samo onaj tko je postigao visoku razinu svjesnosti može odbiti prihvatiti osjećaj krivnje i ljutnje, i može reći: “Razljutio si se. Šteta. Nemam više nimalo volje da te spašavam, i ne želim se osjećati krivim.” Neću se mrziti ni zbog čega što sam učinio. U tome se sastoji osjećaj krivnje. Ne želim u sebi stvarati negativne osjećaje i neću se bičevati ni zbog čega što sam učinio, bilo to nešto dobro ili nešto loše. Spreman sam analizirati to, paziti na to, i reći: “Pogriješio sam. Učinio sam to u nedostatku svjesnosti.” Nitko ne griješi u svjesnosti. Zato nam teolozi tako lijepo tumače da Isus nije mogao griješiti. Prosvijetljen čovjek je slobodan. Isus je bio slobodan, i zato što je bio slobodan nije mogao griješiti. Ali vi, budući da možete griješiti, niste slobodni.

Predaja znači prihvatiti ovaj trenutak kakav jeste.

Ali nećete se moći predati dok vam ne bude dosta patnje, dok niste patili dovoljno. I na nekom nivou vi prepoznate da se uglavnom ta patnja stvara sama. Stvara se iz otpora onoga što jeste, stvara se iz interpretacije nečega što jeste, dolazi iz misli, iz interpretacije, a ne iz situacije. Onda shvatite da ste dovoljno patili i samo kada ste zaista puno patili u životu, vi ste u mogućnosti reći da vam patnja više ne treba.

Patnja je predivan učitelj, patnja je mnogim ljudima jedini duhovni učitelj. Patnja vas produbljuje i postepeno razbija umotvorinu o sebi – ego! Neki ljudi dođu do trenutka kada shvate da su propatili dovoljno i to je na primjer slučaj sa skoro svim ljudima koji se povuku.

Ako ih pitate, svi su iskusili svoj dio ljudske patnje, inače ne bi bili otvoreni ka Poruci. Oni su iskusili svoj dio ljudske patnje i došli su do trenutka gdje su spremni čuti poruku koja kaže “Postoji drugi način života. Postoji drugi način života, kojim možete živjeti, koji vam ne stvara daljnju patnju.”

Jer u velikoj mjeri ljudi sami sebi stvaraju patnju i kada ste spremni čuti tu Poruku, to je zaista Poruka koja postoji u svakoj religiji. To je najvažnija poruka budizma – kraj patnje. Čak i najvažnija poruka Isusovih učenja je pronalaženje bisera velike vrijednosti, pronalaženja Carstva Nebeskoga koja je u tebi sada i ovdje. I to je naravno kraj življenja u stanju patnje.

Neko može reći da vam je patnja potrebna da bi shvatili, da bi došli do točke ostvarenja u kojoj ne morate više patiti i to je paradoks.

Da ja nisam patio, onda ovo učenje ne bi postojalo. Možete reći da je jednim dijelom došlo kao rezultat intenzivne patnje, jer se kao ljudsko biće ne bih mogao duhovno razvijati ako nisam patio. Tako da je patnja moj najveći učitelj i patnja je za većinu ljudi najveći učitelj. I onda neki ljudi, kada postanu spremni, stupe u kontakt s duhovnim učenjima i tako mogu ubrzati proces ostvarenja. A to je da ne morate patiti ili da ste spremni to čuti.

To je pričao i Buda prije 2600 godina, da može doći kraj patnji koju nanosimo sami sebi. Patnja je misao, misao vas čini da patite više nego bilo što drugo.

Patnju ne donosi neka situacije, već vaša interpretacija situacije.

Kada to shvatite onda vidite da postoji drugi način na koji možete živjeti u kojem se ne raspravljate mentalno o onome što jest. I ako ne nanosim više patnju sebi, onda je više ne nanosim ni drugima, jer to dvoje uvijek idu zajedno.

Je li patnja zaista neophodna? Da i ne.

Da niste propatili to što jeste, ne biste imali dubinu kao ljudsko biće, ne bi u vama bilo skromnosti, poniznosti niti suosjećanja, ne bi znali ni uživati u onim malim svakodnevnim radostima jer bi Vam bile bezvrijedne. Sada ne biste čitali ove riječi.

Patnja razbija ljušturu ega i tako dolazi do točke kada služi svojoj svrsi.

Patnja je neophodna dok ne shvatite njenu bespotrebnost.