Čovječe, kakav blog!

"Došli smo do trenutka kad zbog mržnje sahranjujemo svoju djecu i do momenta kada svakome treba postati kristalno jasno da sve što napiše javno ima svoju težinu. I da svaka napisana uvreda nije "samo komentar" na internetu, pa kao "šta ima veze". Ima veze, jer to uvijek nekog boli.

Svi koji se bavimo online medijima svakodnevno smo izloženi uvredama, ugnjetavanjima, ponekad i prijetnjama. Nisu te prijetnje uvijek od nepoznatih ljudi, često budu od obitelji, lažnih prijatelja, bivših suradnika. Prije 3 godine i sama sam doživjela javni linč od strane ljudi s kojima sam radila i koji su smatrali da zbog svojih pretpostavki o meni imaju pravo i mene kao osobu i moj posao izvrgnuti ruglu. Nisam o tome pisala, jer ma koliko neugodno bilo, sam zrela žena koja itekako zna koliko vrijedi i što sve može i da me tuđe mišljenje i zli jezici niti definiraju niti mogu sabotirati na mom putu. Stvari sam rješavala onako kako se rješavaju, pravnim putem.

Ali, kad imaš 21 godinu kao preminula Kika, youtuberica koju je pratilo preko 700 000 ljudi i kad nemaš definirano svoje ja, kad ne znaš koliko možeš i vrijediš i kad si svakodnevno izvrgnuta zlostavljanju raznih trolova s "pravom na mišljenje" ili te čak i kolege javno ispljuju, onda se može desiti to što se nažalost desilo i odjeknulo regijom, a to je da je mlada cura na sebe digla ruku i sama sebi presudila.

Fejs odavno nije samo Fejs, Instagram, You Tube, Tik Tok, nisu samo mreže, i sve ovo nisu samo virtualni životi i "samo komentari". Mržnja je stvarna, duboka i poražavajuća. Grana se kao virus s lažnim osjećajem da se iz udobnosti svog doma, pod nekim nickom ili pseudonimom smije pisati sve što nam je tog trena na umu.

Može se, ali se ne smije. I vrijeme je da postane kažnjivo. Vrijeme je da se za svaki degutantni napis i prozivku, uvredu, i slavni "dick pick" u inbox ili komentar dobije ne samo block nego i prijava. Potpuno podržavam novčane kazne koje će ići onih koji nemaju u sebi toliko civiliziranosti da udahnu prije nego po nekome pljucnu.

Podržavam, jer će sve i svakog natjerati da tri put promisle prije nego kliknu - send ili objavi.

Platforme su javne ali drugi ljudi nisu javno dobro i ne služe nikome kao otirač za žuč i vlastite, nikad riješene frustracije. Ne smiju služiti.

Kikina smrt je odjeknula jer je bila dovoljno popularna. Ali koliko ljudi ima koji u ovom trenutku trpe isto nasilje? Nasilje koje s online platformi prijeđe na ulice pa te tamo ti isti vrijeđaju? Pa ti šalju poruke na mobitel, pa pisma, pa nazivaju doma? I sve izgleda kao loša komedija, ali nikome nije smiješno.

Svatko od nas je odgovoran za ono što okači online i što pošalje u svijet. Bilo pod svojim imenom ili lažnim nadimkom. NEMA VEZE, odgovornost je ista.

Mrziš nekog jer je drugačiji od tebe? Malo bi ga preodgajao, malo častio psovkama i uvredama, malo zatvarao u karantena kampove jer ima drugačiji stav od tebe? Malo bi mlatio, pustio kroz šake, iscipelario i ispljuvao? Onda milo, imaš problem, a taj problem se rješava kroz za to nadležne institucije.

Nemaš pravo na mržnju. Imaš pravo da se pozabaviš svojim demonima, kod doktora ili sam sa sobom u svoja 4 zida! Ne na drugim ljudima. Ni online ni offline. Ni komentarom, ni porukom, ni statusom.

Na svijetu postoji 8 milijardi ljudi i svi do jednog su posve različiti! Svi imaju svoje ideje, želje i stavove i vrijeme je da te različitosti uvažimo.

U 21. stoljeću smo a iz pećine se makli nismo. I na neki način svi smo mi Kika."

-Marija Klasiček.

Ona me istinski kao umjetnica oduševljava, ima najbolju furku i stvarno kuži kaj radi, kompletna je umjetnica i hiperinteligentna u svemu što radi. Bravo Rikkambis opet si vidovit i promuČuran: Gaga i ja ti kažemo: don't be a drag just be a queen.
Poruka za Zadranina:

Link

Jučer, nešto iza 22 h.
"Volio bih isprobati kakav je osjećaj voziti".
Odemo na veliko parkiralište (naravno, nisssmo palili auto... samo smo sjedili i dobivali osjećaj za gas, kvačilo i tak :))
Bebu čuvala grenma. Pitam ga je li za hot dog s pumpe.

Odemo u noćnu vožnju do Gospića, volimo to. Praznici su pa idemo kasno spavati.
Slušamo Desingericu i pjesmu Ccokolada, pita bi li njemu dobro stajalo da obrije glavu, rekoh nemoj šteta je imaš prelijepu kosu, a daj mama, ma može radi što hoćeš narast će dok se budeš ženio.

Na pumpi digne čep od auta onaj prednji- ne čep nego znate što mislim- i ulije vjetrobransku tekućinu, to mi sredi jer ja to ne znam.
Stojimo da bi platili. "JEBOTE! TI SI VIŠI OD MENE!!!"
Premjerimo se pred staklom od Ine.

Moj sin, dvanaestogodišnjak, u odrazu VIŠI od mene, krupniji, veća glava široka ramena, ja došla sitna neka jadnica (a imam 180/80), točno ono majčica stara uvela pored njega!
ZNATE KAKAV JE MACAN.
I ja to rodila, to moja beba.
I kaže on meni "pa da... ja ću ti biti prek dva metra... a i Pjer će ti biti ogroman... a kaj si misla"

Srce mi je tako nekako kao kuća.
Je slomljeno i izraubano i pijem Strauss kapi (100 ml oko 90 eura) nakon svega jer mi krene srce lupati otkad se Ita objesio. Ali dogode se ovakvi trenutci i to kao da me sam Bog u čelo poljubi i kaže "dobro je, mala, idemo dalje, ima još".

Kakav ljepotan, vi to ne možete zamisliti. Da ste nas vidjeli u odrazu- ja došla tako neka malecka mamica. JA došla malecka.

A možda, kad budem stara, pristanu na neki selfi sa mnom ja u sredini piece of shit.
Jebote možda ja budem mogla nositi štikle makar za fotku s nekim da ne budem mala.
Možda sve jednom bude imalo smisla.
Kako su to lijepi dečki.
Samo da budem dovoljno jaka da ih čuvam, da im SVE omogućim, da se izborim.
Moram biti jaka ali ne agresivna; moram biti nježna ali ne mekana; moram biti istinski stritfajter i razbit pičku tko ih takne; moram postići da imaju sve što žele.

Kako sam vam ja malecka izgledala u tom staklu od Ine. A to nije neki frajer kužite lijevi, to je MOJA beba.
Nemrem vam opisati koji sladak osjećaj. E, mama to hranila na žlicu, mama kupovala teletinu i brancine na Mrsićevih 1600 kn, je je. I sad ga evo. A ja mala kao da sam Danijela Martinović omg preslatkica kajli minog :)

Za Tomu- tek što je on Dalmatino (Montenegrino je 1/8, po mom djedu) Link
Pjer nam se tek treba pokazati, zasad samo imam prijaviti da je toliko šarmantan i da to dijete GUŠTA kad može šarmirati makar babu iz sela, takvo što ne vidjeh :)))

to može svašta značiti i nisam rekla zasad ništa.

Imam tako dragog frenda tamo, uvijek mu volim čuti glas.
Stalno dogovaramo da ćemo na Ultru ali nismo nikad zasad. Evo sad će za koji dan napuniti 40, nisam ni ja puno mlađa, ali naše vrijeme za party dolazi.
Što kažu Splićani- "Samo programello, momci koji se drže skupa, elektronska glazba".
Ništa kontra Splita!

Link

Gledam na to slično kao što roditelji gledaju na djecu s posebnim potrebama.
Ne želim time reći da je Ita bio "s posebnim potrebama" i podcrtavam da je u mnogočemu bio zaista izuzetan muškarac.

Imao je određene greške pa i gafove, koji su itekako isprepleteni s njegovom problematikom.
Neke od stvari koje sam saznala obezvrijedili su mi svaku ideju o tome da me volio, da je ikog volio, i sve to što sam saznala saznala sam nakon smrti. Da nisam, ostavila bih ga - i to je ono što je zajebano: ta smrt je došla toliko naprasno i prerano da uopće shvatim da imamo problem.
Previše o nekim stvarima slutim da bih ga mogla poništiti i da ne prepoznam zloslutni znak njegovog problema, u svemu tome na što bih se inače mogla ljutiti- ali meni je prilično, van spola i van našeg odnosa i van vremena- duši opipljiva njegova duša.
I ne ljutim se ni zbog čega na način da bih ga se odrekla, jer napipavam isti taj kvar, kroz sve to... I shvaćam da je nosio jedan križ koji ga je i sačinjavao, i uništio, i da je to bilo "njegovo" ali ne i - "on".
(Moja mama mi na to elegantiš kaže "ma idi u kurac glupi", pa mu nije htjela otići ni na sprovod, principijelno, tvrdo. I danas mu ništa ne prašta, a znajući je nikad ni neće već će ga tamo gore, ako to postoji, prvo dobro ispljuskati i reći "ma znaš šta, govno jedno" i onda će on njoj "joj Nado nemojte, dajte kavicu da skuham, vi i ja pijemo crnu gorku...." - šarmirat će nju Ita ali prvo će dobiti svoje Sljedovanje, čini mi se).

------------------------------------------

Postoji jedan dio u kojem ga prihvaćam kao sudbinu, u kojoj sam svjesna da se toliko toga moralo poklopiti da bismo odživjeli ove uloge jedno drugome- i svaka logika bi mogla nalagati "pusti u kurac, što ste uopće imali, ništa, tako kratko....."
Ali imali smo.
Rađanje.
Smrt.
I negdje sam, možda intuitivno, svjesna svoje odgovornosti prema Iti.
Svjesna sam da mi je on, takav kakav jest, suđen da u njegovom životu, takvom kakav je bio, .... Ja, takva kakva jesam, budem "izvanbračna supruga", majka njegovog djeteta, i ona koja ga je zadnja izljubila.

Da je nešto htjelo da to bude tako.
I da to bude Perušić, gradić u kojem nisam bila do 2019e (Itu sam srela- pazi ovo- u jesen 2022), a u kojem je moja majka provela prvih 9 godina života.
(Moja tetka i danas nosi plombu čuvenog Itinog oca zubara, taj što je popravio to traje i danas a nema ga 28 godina...)

-------------------------------------------------

Nešto je htjelo. Netko. Zovi to i slučajnošću, jebe mi se kako ćemo to zvati.

I bilo je puno ljepših Balaševićevih pjesama koje su mi se- da je po mome- trebale ispuniti.
Zaslužila sam, prvi sam džeparac potrošila na njegov sladunjavi CD s predivnim pjesmama o ljubavi.
A ispunila mi se "kresni samo jednu sveću na Svetog Jovana"... iz "Kad odem"... I opet ono "hej, budi jaka ti"...

I u toj priči, Ita je bio kakav je bio.
I ja ne perem ruke od njega, niti ga se pred Bogom odričem zato što mi nije ispunio neku ljepšu pjesmu, a snašla bih se i u ljepšima, volio bi mene i Đole na trenutke, umijem ja i ljepše od sprovoda i urlanja "pusti tu flašu" i od buljenja u Mjesec da mi odgovori- kud sad u pičku materinu?

I prihvaćam tog Itu, tog i takvog, kao onog koji je odigrao ulogu u mom životu; i ja u njegovom.
Sa svim nelogičnostima priče, uključujući neoprostivu kratkoću našeg poznavanja a kamoli ičeg drugog: pa čak i ako je naivno i djetinjasto vjerovati da tamo negdje postoji dobri Bog koji će sve to obeštetiti - mi nismo imali nijedno zajedničko proljeće.

Pa znaš, sad će Bog - jer nije destruktivan- reći "evo vam, djeco, proljeće... ti rođen u svibnju, a ti rođena u ožujku... pa niste valjda mislili da sam loš? čekaj, Barbara, evo ti vjenčanica od Cavallija i sad ću ja tebi dodati malo..." ---- puf, zaokruži mi guzu i doda mi u cice i oboje smo isti mi ali sretni, sretni, sretni,.....

Nisam ubjeđena da je tako, mada postoji dio mene koji je apsolutno lud u vjeri da će SVI NAŠI ŽIVOTI- i tvoj, i moj, i svačiji, jednom imati tako nekakvog prekrasnog smisla...
I da ćemo svi jedni drugima zahvaliti što smo - kroz njih- prošli neka iskustva- pa i bolna.

Ako i nije tako, ako je sve najtvrđe i najbrutalnije i najrealnije i najgrublje ....
Ne odričem ga se zato što je činio krive stvari.

-------------------------------------------
Ako je istina što mi je rekla Sandrina mama, tarot-majstorica, i Ita negdje tuguje i žali što se ubio, svjestan da nije smio tako...
Ili ako je ništa i nigdje jer mu je mozak, s ostatkom tijela, istrunuo i ciao ragazzi...

Sa svim mogućim istinama i varijantama, ostajem čvrsto pri ovome:
Ita je bio dio mog života,
i prihvaćam mogućnost u kojoj smo se sreli po čistoj slučajnosti i u kojoj je presudilo da sam bila nejebičarka dugo a on tako zgodno obdaren; u kojoj je njemu trebala neka da skuha poslije smrti mame i u kojoj ništa to nije bilo ni važno ni sveto;

prihvaćam i mogućnost da je sve bila Božja ideja,

plaćanje grijeha iz prošlog života u kojem sam ja njega, možda pod istom ovom Turskom kulom, ostavila s djetetom u rukama,

prihvaćam da je sve totalno nebitan random slijed događaja,

da je najveći i najzagonetniji ples naših duša koje se znaju već dugi niz života....

I u svakoj od tih varijanti, u baš svakom ishodu i raspletu, njega takvog ja se nikad neću odreći.

A jesam stroga i zajebana, i imam mu što zamjeriti, i je me povrijedio, i je bio budaletina u puno toga.
Ali bio mi je dan, u kojoj god od tih varijanti, i on će uvijek, dok god postojim, biti netko moj.

Link

Ne odričem ga se, nikada.

Imala sam zadnjih dana neke unutarnje težine.
Nosim se s njima na svoje načine- zabijem se u neku vrstu posla, makar to trenutno bilo evo ovo što jest.
Rezultat je taj da bih, po standardima najstaromodnijih Ličana, dobila sve pohvale.
Standard: uštirkano, ulickano, s inovacijom da sam nabavila eterično ulje lavande da "zaljetnim" posteljinu i prekrivače.
Kupila sam nove jastučiće za stolice, nove navlake za kauče... Zapravo, činjenica je da se u ovu kuću nije ulagalo desetljećima i svaki pomak je pomak nabolje.
Da sam vještija, sigurno bih se primila i nekih krečenja, lakiranja ograda- no, s vremenom vjerojatno i hoću.
-----------------------------

Polako rastem, u onom dijelu gdje prestajem biti razmažena.
Imam trenutke kad govorim "ali nisam htjela baš tako nešto puno" i kad mi se čini da nije ispalo fer.
Ali život je čudan zbir iskustava.

Da bih ovog dječaka donijela na svijet, doslovno sam morala proći puno pizdarija i bolnica- i sve je na kraju ispalo perfektno, ali pamtim, pamtim što sam gledala po onim bolničkim hodnicima.
I pamtim tu mamu koja je još puno ranije nego ja rodila (moj je rođen s 3200)... I kako joj govore "ništa od djeteta"- e samo da znate, ta beba, djevojčica, horoskopska Lavica, izvukla se!
Ali to su neke strašne stvari.

Gledam i tu dečka... Skočio na maturalcu valjda u prazan bazen, strgao kičmu. U kolicima "trči" tu mojom ulicom prema Grabovači, gotovo svaki dan.

Djevojka iz ulice, jebiga neki tumor na mozgu odvratni, u odvratno teškom stanju. Navodno bila ljepotica, pametnica...

Što želim reći?
Ne da se tješim tuđom nesrećom, boli me svaka.
Ali ne djeluje mi da je prilagođeno i normalno- kukati.
Djeluje mi da mi je ovo iskustvo donijelo ne čak neki pesimizam, koliko zrelu spoznaju: patnja je dio iskustva.
Uvijek sam ja znala da "neki tamo" ispadnu tužni.
I uvijek mi je bilo žao.
Ali bila sam duboko uvjerena da postoji način da se krupni ćorsokaci zaobiđu.

Pameću. Vrijednošću. Diplomama i silnim peticama.
Da dobiješ ono što zaslužiš, a zaslužio si ako se trudiš, ako si dobar, ako si pretežno OK.
Ali čini mi se da takve pravde ne postoje, i da sam tek sad počela razmišljati na taj način.
------------------------------

Nekidan sam na njegovom laptopu vidjela fejs neke njegove rođakinje.
Niti poznam, niti sam je ikad srela, ali upalo mi je u oči- savršenstvo njenog života.
Djeluje kao apsolutno presretna žena, s tako savršeno složenim životom: odraslom djecom, zgodnim suprugom, doista je lijepa žena, lijepe su lokacije na kojima se slika, lice joj isijava mrvicu botoksa i filera u usnicama ali i jedno zadovoljstvo, spokoj.

Nisam od zavisti, ali pomislih "blago njoj!"
A tko zna što je njena priča, iza tih sličica.
Dao Bog da je doista sve savršeno kao njena frizura, torbica i zalazak sunca nad američkim nebom, dok se za ruke drži s - tako ja to zamišljam- svojim suprugom, jedinim, po mogućnosti da su se sa 16 upoznali.

Ali tko zna što je njeno iskustvo.
Što je tome prethodilo.
Čemu to prethodi.
Ako ništa- a to je ono što me Ita naučio- prolaznosti, netrajanju u ovom obliku, neminovnom kraju.
"Ako je lijepo, i ako je ružno- proći će", tako nekako parafraziram onu priču o dvije kutijice.

Svakako, imala sam sjajne namjere. Svakom bih preporučila te moje želje, koje su ujedno zapravo jednostavne i nisu bile satkane od fantazija: čak pomalo tradicionalne, skromne, pa opet ispale su nemoguće. Meni barem.
Što kaže Đole: dobre su to želje i šteta bi bila da propadnu, nek se nekom ispune. :)

-------------------------------------------------
Polako se odvajam od fiksacije na svoje želje i shvaćam da je sve u prilagodbi.
U tome da budeš "plovan", i da znaš kad plivati a kad plutati, kad protiv struje, a kad se pustiti...
I u toj plovidbi životom, možda je najvažnije znati: nikad ne ulazimo dvaput u istu rijeku.

Sve se mijenja. Dobro je podsjetiti se na to i kad je dobro, i kad je loše.
Biti otvoren za iskustva, jer vjerujem da smo zbog iskustava ovdje.
Proći će. Za par godina, toliko je toga što nas trenutno okupira a nećemo ni znati što je bilo.

Neke stvari ćemo uvijek znati, obilježit će nas. Ali nema tu sramote ni žaljenja: tu smo zbog iskustava, i neka bude da sve to ima neki smisao- ali patnja nas ne mimoilazi, nikoga, bar u aspektu uzaludnosti, prolaznosti, nestalnosti.

U istom tome je i neka vrsta slobode, oslobođenja od strasti- gdje bi valjalo izbjeći malodušnost i nezainteresiranost (što su zapravo jeziva stanja), ali naći se u nekom stupnju odmaka, smirenosti i prihvaćanja.
Svega što jest.

I svakom nešto jest.
-----------------------------------------------------

U rasplitanju nekih svojih snova, shvaćanju da se ne broji šteta nego sadašnja situacija, u istinskom pozicioniranju sebe u stvarnost koja jest i u kojoj nisam ni žrtva ni nesretnica...

Dogode se neki dragi ljudi, u već nekoj svojoj priči, koji me obodre.
Postoji vrijeme kad se sitnice računaju za puno...

(Ana iz Konzuma, najslađa blagajnica ikad, samohrana mama već studentice, muž ju je prevario dok je bila u rodilištu):
----"Ma znaš šta si ja mislim. Kad bi ti umjesto tog spreja, ma zbog malog šta ćeš te otrove udisati... Vidi, odi u poljoprivrednu apoteku pa potraži ......mrežice.... ali ostavi zera više nego što izmjeriš, i odmah kaži da ti daju čavliće.... I pazi tamo kod vas prema šumi ima zmija... To bi bilo dobro da uzmeš koju kokoš, kažu da potamane zmije... A je zgodan, vidi ga što se smije, ma koliko zubi imaš?"

(Jedan dragi muškarac odavde)
----Javi mi se na Whatsapp i napiše mi nešto toliko lijepo, baš sad kad sam u negaciji i neosjećanju sebe ženom, tjelesnom, kad sam nigdje po tom pitanju. I da mi, makar privid ili trenutak, ali da mi osjećaj da ipak jesam žena, o kojoj netko misli, koja nečime ipak probudi u nekom muškarcu nekakav trenutak inspiracije. I osjetim se kao da nije baš tako da mi je sve oduzeto u tom dijelu u kojem- tko zna- sutra ili za 20 godina- i ja imam zbog koga kosu isfenirati, a ne samo vezati u nehajni rep (Bože oprosti mi jer ne znam što činim: prije par dana sam sama odrezala cca 5cm kose na STRAVIČAN NAČIN, da izbjegnem frizeraje i očekivana zapitkivanja o Iti).

(Susjeda, starija žena)
----"Jebem ja njima svima mater, tim Bašićima. Vidi dite, živi Ita. Samo ti rasti, bit ćeš ti gradonačelnik ili župan ili tako neki, e vidjet ćeš ti moja Barbara, sjetit ćeš se ti mene što sam ti govorila. Ima Boga koji to nekako... takvu dicu gleda. A što ćeš ti biti ponosna na njega. A kad poraste malo ovako ću ga naučiti da kaže: STRINA I STRIC, IDITE U PIČKU MATERINU, SVE JE MOJE A VAMA ŠIPAK! E, majku im jebem... Samo se drži, vidjet ćeš ti u što će ti taj mali izrasti, sve će to doć na svoje... E moja mila, što si ti ovdje dočekala... A prokleti bili"
------------inače, ta mi je teta prenijela kako mi je jedna baka nekidan obranila čast pa je Strini Zorki, koja je izjavila "NIJE MENI ZBOG NASLJEDSTVA... DA GA JE NASLIJEDIO ITIN SIN A NE TKO ZNA ČIJI....", otišla dok je ova sjedila na hoklici i na nju vikala "Vidjela sam bebu! Živi Ita! Srami se!" i nastao je spektakl, a naša poštena Zorka, prvi red do oltara, je pobjegla u stan. Hvala im :)*

I u tim bljescima ljudske podrške, rasplinule su se sve moje tuge.
I danas sam opet bila dobro, a bila sam, došlo mi je nešto (ne ide to sve linearno) na nekom mračnijem dijelu sebe, u kojem sam se tješila s "proći će", a to nije dobra pozicija. Život će svakako proći, ali nije poanta u tome da prođe, nego da ga živimo.

Trenutno najdraža pjesma.Link
Iti.

...uvijek postoji još jedna priča.

U toj priči, svatko od nas je osoba za sebe.
Rađa se sam, umire sam. Život mu je sačinjen od vlastitih odabira, duh od vlastitih vrlina i mana, neki govore da postoji i nešto kao Higher Self... U svakom slučaju, postoji individualnost, i svakom od nas je dana u trenutku presjecanja pupčane vrpce s majkom. Čak i majka, gledajući stvorenje iz nje izašlo, spoznaje : to je osoba.
Bilo bi vrlo nastrano da žena, koja je muškarca upoznala s njegovih 46 punih godina, išta previše nakalemi sebi na leđa.
Odbijam i dio u kojem njemu kaleme moju (nesretnu?) sudbinu na leđa.

Ita je Ita.
Ja sam ja.
Iako smo se susreli na čudan, čudnovato blizak i istovremeno čudnovato neblizak način.
I bilo je tu boli koja otupi, paralizira, naljuti, rasplače, zbuni...

Gledajući iste te jabuke, zrake sunca, djecu, svoje ruke, trepavice ili jezero Kaluđerovac...
Ja još uvijek osjećam da sam ja, i da sam ovdje, i da vrijedi.
I u svemu tome, što teško pušta i nikad ne zaboravi... Ja umijem osjetiti i da je sutra novi dan, i da današnji vrijedi.

Ponekad bih voljela ubrzati koju godinu unaprijed- samo da škicnem: hoću li preživjeti u obliku žene, hoću li se rasplinuti, uplašiti, povući... Svakako, njegova smrt nije slučajno dana ni njemu, ni meni. Vjerujem da je moralo točno ovako, iz nekog već razloga, kojeg neću shvatiti.

Da je po mome, poslije večere bih uspavala dijete i vodili bismo sitne razgovore o tome hoćemo li u petak poslije njegovog posla do Karlobaga ili Zadra. Bilo bi malo drpanja nekakvog, naravno.
Nikad ne bih čitala ikakve knjige, kamoli duhovne, kamoli ulazila u židovstvo (strašno mi paše), nikad ne bih ispitivački gledala zvijezde i Mjesec.

Ali nije po mome- i to isto može reći jako puno ljudi, ako ne i svi, u nekom trenutku svojih života, možda i generalno.
Zašto smo ovdje? Ne znam.
Zasad mi dovoljno uvjerljivo zvuči- "da bismo bili dobri".
Moj život trenutno nije puno: kuham, čistim kuću, uveseljavam djecu svime što mi je dostupno.
Inspiriram se sitnicama kao što je veseli lak za nokte ili dvije kapi parfema.
Moj život je trenutno umijeće preživljavanja teškog ataka na smisao.

Trenutno sam izbjeglica iz jednog lijepog i jednostavnog ženskog sna, u kojem sam si namijenila jedan običan, skladan i lijep obiteljski život. Dokaz su mi i knjige o vrtu koje sam kupila dok je bio živ. Malo zelenila, poneka kava zajedno, šetnja s bebom, izletić s djecom tu na koju minutu odavde, malo zezanja i maženja noću prije sna.
Umjesto toga, dobila sam što sam dobila.
Ali bila bih nepravedna prema Bogu kad bih, u ovom čudnom miksu svega, u ovom koncentratu životnih ekstrema, vidjela samo razočaranje i smrt.
Rodilo se, u svemu ovome, živo i zdravo dijete.

Tu smo, živi i zdravi.
Postoje dani kad mi se učini "37 godina je prerano da se radujem tome da smo živi i zdravi... trebalo je tu još toliko života, veselja, ljubavi, smijeha...."
A onda kažem- tko kaže da neće biti?

Jer kao što je Ita ipak Ita- i bit će da su u toj činjenici tajne njegovog bivanja i prestanka (zemaljskog) bivanja...
Tako je i Barbara ipak Barbara.

Neću dopustiti da mi promakne ništa od ljepote koja mi je dana.
Neću zabraniti nijednoj novoj da mi pripadne.
Panta rhei.........

Tvoj svijet, bez ikakvih metafora. Ono je što je. Za Božić su kolači, tople su čarape, bukovina i kuhano vino. Majci vjeruješ, drugima manje. Neke tvoje tuge, koje nisi znao malo razvodniti, kao recimo ja, maštom ili nadom.
Ne, ti si živio život bez metafora, bio si odviše jednostavan za vjerovati da je sve to igra i trenutak.

Tvoj svijet, s premalo pjesama, slika ili igre.
Sve je tako kakvo jest. Drva su za zimu, a za ljeto malo triščica kad treba topla voda.
I da znaš da poneku kavu popijem, ovako, s tobom- ti bi rekao "ajde bogati vidiš da sam mrtav, bolje bi bilo da posadiš baščicu nego da misliš o tome..." Pitao bi me par praktičnih stvari, i rekao mi da se ne ide iz četvrte u prvu brzinu.

Tvoj svijet, u kojem su stvari, iz nekog već razloga i kriterija, postale uzaludne.
U kojem si sebe, bez metafore i amortizera, imenovao završenim.
A neke su stvari tek počele?
Rekao bi ti to, znao bi razlog, objasnio bi šturo svoj osjećaj.
Nesklon da bol razvodniš u mašti i nadi i u mogućnosti da je sutra ljepše.
Razblažio bi je tek u- alkoholu. A to, nekako, samo pogorša stvari.

Tvoj jednostavan svijet pun praktične obuće, toplih vesti, priručnika za razne alate za oko kuće.
Bilo te teško pokrenuti na izlet, u zafrkanciju... A jesi se znao šaliti, i imao si vesele vragolaste oči.
Ali nedostajalo je te neke metafore koja blaži bol, koja sve stavlja u jednu relativnost pa bude podnošljivo...

Tvoj svijet, tvoje stazice prema mjesečini koje mirišu na travu i zemlju,
tvoj totem ličkog vuka, ipak, samotnjaka,
tvoja vjera u Boga i neke čudne priče o tome da ćeš me čekati gore,
tvoja majka kojoj si jedino, ako si kome, govorio.
Tvoj pogled u daljinu.

I sva moja uzaludna "Ivice, kako je lijepo!"
Gledao si me kao da si mi otac ili did, kao netko tko suviše o životu zna da se prikloni mojim oduševljenjima.
Znao si me ljutiti time što si dalek. Otišao si prije nego što si stigao doći.
Ipak, sjećam se 8.8., bio si sretan i rekao "nazvao sam Rebro i tad su mi rekli čestitam, tata... I prvi put sam čuo "tata".

Ali nikad iz usta tvog sina. Nisi pričekao.
Zaključio si, u svom jednostavnom svijetu bez ijedne metafore, da je dovoljno ovako.

Ostavio si mi ogromno stablo prepuno jabuka.
Predivno mirišu.
S balkona gledam kako padaju, pa ih zraka sunca kao da prepolovi, ali ne.
Ostaju dolje, takve kakve jesu, i mirišu.

Mirišu na tugu s kojom se teško nosim.
Uzdam se u svoje metafore.
U njima je sve ovo "kao da".
U njima stvari i nisu toliko strašne i konačne.

U mojim metaforama, sve ovo je privremeno stanje u kojem svakog boli više ili manje, u mojoj jednako ličkoj ali ženskoj glavi ti kosiš s ocem i djedovima neka nebeska žita, i možda im spomeneš nekad da dolje ima jedna žena koja će moći sama, ma šta ne bi mogla.
Kao da Ličani puno o ženi misle.

U mojim metaforama, iza svake zime dođe proljeće,
iza svake tuge neka snaga,
ja sam se uvijek divila balerinama što je možda malo smiješno za ovdašnje žene s nezahvalnom konstitucijom za gracilnost i fine pokrete:
ali meni su fascinantne što su im lica nasmijana, i sve djeluje lako, makar imale zavoje i flastere.
I tako sam ti ja jedna lička balerina, bez tutua, zbog tih stopala i lakoće i osmjeha.

A sve je to ionako, stara je stvar, "priča o jezeru, o dobru i zlu".
U mojoj mašti, dobro je pobijedilo- samo što ja to ne vidim.
Ali ti si, u mojim metaforama, obeštećen, sretan i traješ.
I bude mi lakše, Ita, kad sve ovo što jest obavijem u tanku paučinastu pređu prolaznosti, tisuća sličnih sudbina, beskrajnih samoća ratnih udovica, žena koje nisu dočekale povratke mornara, u svemir u kojem nekoliko desetljeća ne znači niti treptaj.

U kojoj je i moja sjeta tek jedna nebitna jabučica s golemog drveta, koja će pasti, kao i svaka druga.
I tu je tek da malo zamiriše ulicu kojom si nekad šetao ti, grlen, lagan i nimalo sumnjivo nasmijan.
Sve ovo što se čini kao svemir, samo je jabučica na nekoj golemoj krošnji dvorišta koje ćemo ionako svi napustiti.
I ljubav, i bol, i život, i smrt... Zelene jabučice, nešto veće od pikula, koje ponekad u dokolici ljetnog predvečerja šutnem niz stazu kojom smo nekad šetali držeći se za ruke.

I to je bila metafora, ljubavi ili kraja? U mojem svijetu, kraja nema, i sigurna sam da bih sasvim uvjerljivo zvučala kad bih se pozvala na "rekli su kvantni fizičari", iako daleko bolje razumijem što su željeli reći pjesnici.
Ovako zvuči ozbiljnije, kad je bez metafora. Ulijeva povjerenje, kao dobar auto, Stihlova kosilica, fantastično odijelo ili ono skuplje gorivo jer je kvalitetnije.
Zato ti kažem, rekli su oni, čula sam ja.

Vraćam se s klincima iz Gospića, ali mi oko izvora Like pa do kuće betoniraju. Zgodni striček mi objasni kojim ću putem obići. Aha, preko Mušaluka
(a to najljepši put, tamo iznutra kad ideš... Inače su Lisci, pa i naša Josipa, odtamo).
Nanese nas put jednim prekrasnim dijelom, to je par kilometara APSOLUTNOG užitka. Vozite tehnički kroz šumu, zrake svjetlosti onako padaju, sve je nestvarno...

(U sebi mislim... Ita, a zašto nismo mogli? A onda naglas zbog djece: jao što je lijepo, ja ti ovako zamišljam Crvenkapicu, a ti?)

Krvarilo mi je srce. Što je ljepše, to je meni teže jer sjećam se tih naših rijetkih dana. Razumijem ja Itu jako dobro i nismo mi bili ništa puno različiti, osim u par stvari koje su valjda ključne za opstanak. Ja sam u odnosu na njega više usmjerena na to što se MORA. Puno krivih stvari koje je za života radio, radio je u kombinaciji nemoći ali i stavljanja sebe na prvo mjesto. U puno toga ga razumijem, i voljela bih mu reći da ne znam kako to ide ali ako je potrebno reći Bogu: nisi ničiji, naš si. Nismo te se odrekli. Sve bih mu to htjela reći, voljela bih da ima neki Ured gdje se mogu sve te stvari iskazati i poslati preporučeno, s požurnicom. Muči me nedorečenost.

U grlu mi se steže nedorečenost, bol i zapravo IMPERATIV da ništa od toga ne pokazujem, e pa da ne bi sutra djeca govorila "mi smo odrastali uz jednu sjebanu majku koja nas je oštetila emotivno, mentalno..........."
tako da ništa ja to ne iskazujem nego plutam, plovim u toj Insigniji s njima.
Mama jesam, Bogu hvala.
Žena sam znate za koliko? Za toliko da, kad na radiju zasvira "Doći ću ti u snovima", na djelić sekunde jer lički racio više ne dopusti, maštam da je Ita meni to....
Za toliko sam žena, s 37. Da sam barem onda stara.

Ja nisam, ali ona jest.
Baka.
Šeta, s moje lijeve strane, cestom po divnom Mušaluku.
Ima kratku kosu, pola je bijeli izrast, a pola je pofarbana (a kako? garavo, lička gara moja).
Mahnem joj, mislim da je red starijim ljudima po tim zabitima mahnuti.
Mahne i ona meni, sa svojom kosicom napol sijedom napol garavom, okrene se i maše mi još dugo.
Možda me zamijenila s kime, možda misli da je Ita zbog auta jer njega su ama baš svi znali, a možda tek tako.

Zavidjela sam joj: ti si svoje sve odradila, tvoji su sinovi odrasli,
oplakala si što si imala,
i sad samo ostaje da jedan od ovakvih lijepih dana, kad sunce probija krošnje u snopovima, i po tebe dođu neke dobre vile i odvedu te na vječni bal, tamo, gore...
Bako, tvoj spokojan korak Mušalukom, tvoja kosica koju si obojala- ako ja to dobro shvaćam- sigurno negdje oko Božića pa do sljedećega niti ćeš?
I to kako si mi mahnula, a meni došlo milo.

Bako, ja bih voljela da kad odeš gore, ti kažeš Iti da sve razumijem i da se ne ljutim ništa.
Ali kaži i nekome da mi pošalje snage i rastjera mi oblake nad mislima, kad me uhvati.
Kao onim rajskim suncem, u snopovima, koje se probija nad krošnjama Mušaluka.
I uvijek dođe do tla.
Šapni nekom da mi pomogne, kad mi se misli uskovitlaju i ulove me tuge i nemiri, da sunce uvijek nađe put do tla.
Da odradim sve što je zamišljeno, zadano, i da ne odem prije nego što postanem dovoljno stara da se ne računa kao "napustila je".
Osjećaj napuštenosti je užasan, i nikom ga ne želim prigospodariti, jer je olovno težak.
Zato sam i prestala pušiti.
Zato radim na tome da se ovedrim, ne samo na van gdje sam vedra, nego i tamo gdje sunce teško probija.

Njegova smrt me navela da na tužne načine mislim o svemu, što mi nije nalik.
Sa zlobom i zavišću broje što mi je Ita ostavio u amanet.
A ne znaju da mi je ostavio i to nešto, što njima ipak nije, jer nisu oni bili tu kad je otišao.
Ostavio mi je škrinjicu s preteškim pitanjima, s teškim modrim sjenama, sa čudnim putokazima slučajnosti pjesama na radiju, njegove jedine jakne koju ne mogu baciti, rođendanskih sličica gdje je bio dijete, ostavio mi je svu svoju tugu koju nisam riješila,
u ruke,
u oči,
u tijelo,
u dah,
u prsa,
u život.

I premlada sam da kažem "neću" ili "ne bih".
Kao derviš, koji ujedno ne smije ni derviš biti jer mu je vojnički a istovremeno i bajkovito nježno funkcionirati u ovozemaljskom... ostale su mi teške spoznaje.
I svako jutro, nosila kaput ili ljetnu haljinu, ja udjenem malo Ite u kosu.
Zadala sam si: moram ostati dok ne bude sasvim bijela, kako god znam, a onda ću kao baka iz Mušaluka, laganim hodom, pomirena, dok me ne odvedu neki dobri šumski stvorovi.
Ali u Lici ću umrijeti, i umrijet ću dovoljno stara da nikog ne napustim na kvarno.

Je li mi lako biti?
Nije, ni najmanje. Kao fakir na čavlima, naučila sam sjediti jednako kao na jastučiću.
Čini mi se da je patnja jedna od temeljnih odrednica čovjekovog bivanja.
Čeznem za još ponekim dobrim distraktorom od te spoznaje, zera preteške za 37, ali koja je došla i natrag je ne mogu poslati.

Shvaćam da ova Zemlja nije sreća.
Shvaćam, također, da nije sve ni u sreći.
Da i nesretan moraš moći- i možeš morati. I možeš.

(dobila sam divan mail i moram odgovoriti).

.......................
Ne mislim da uopće postoji dobro i loše- postoji dobro ZA NEKOGA, i loše ZA NEKOGA.
U tom smislu, ograđujem se od definicija tuđih života kao sretnih i nesretnih.
Svima želim ono što je za njih sreća.

U ljubavnom smislu, za mene je sreća mogla biti dobar brak.
Solidan. Neidealan, ne brijem na to. Ali da ne pada na važnim temama.
Nevjera, izdaja, neke tako krupne stvari... To ne.
Da stvar ima smisla.

-----------------------

Moraš znati i kad si previše potrošio (sebe).
Ima li mene sad dovoljno za novi brak?
Ima li dovoljno: povjerenja, jajnih stanica, jebežljivosti, inspiracije, optimizma?

Nema.

Ima me dovoljno, naravno, za neke ... ne znam kako nazvati to.
Ali to me ne zanima.

Ako mi se ljubavni život, od svega što sam željela i mogla, a nije bilo baš malo ni usko ni šturo...
Mora svesti na to da se tako bezveze viđam s nekakvim tipovima po termama i stražnjim sicevima auta...

Daj molim vas, ajde bez toga :)
-----------------------------------

Apsolutno se mogu pomiriti s time da ZA MENE NIJE sreća.
Ali uvjeriti me da bi za mene BILA sreća, da redefiniram ljubav...
Čekaj, može li se to zbilja, ikako?

Ne znam.
Izgleda da mi je namrijeto provesti život tako da nikad ne budem dio onog lijepog i logičnog "mama i tata".
Hoću li dospijeti biti dio "baka i deda?"

Iskreno, nadam se da neću.
Za sve postoji vrijeme, i što bi rekao Arsen, "bit će ipak da ste vi u pravu".
Zbilja je, ako mene pitaš, za mene najzdravije nakon svega- ne ići više tim puteljcima, gdje zapravo ništa nisam učinila izuzev pronašla dva mala šumska patuljka i ponijela ih sa sobom kući, a noge sam toliko izranjavala pokušavajući doći do poneke škrte kupine poljupca, da nije vrijedilo.
Za mene, nije.

Neka svima drugima vrijedi, ja sam iskreno zgrožena, uvrijeđena i samo da mi je ove šumske patuljke dovesti kući da im napravim uštipke i palačinke.
I voljela bih moći spavati, dugo spavati, to ću kad oni odrastu.
Toliko ću spavati da ću nekad spojiti po nekoliko dana.
Volim spavati, tamo se stvari događaju drugačije i gotovo bez greške sanjam sretne stvari.

Link
Pjesma za tebe, mišonjo... Razmisli :)
.....TI SI CRN, VITAK, TANAK JA SAM BELA KO FASADA
PUZI MOLI ŠEĆER PADA BUDI MOJA CCOKOLADA

...U ovakvim pričama, kad ljubav ispadne zajeb, uvijek se i bez greške nađu oni koji se za ljubav nisu opredijelili i na ovakvim pričama sebi potvrđuju da je PUNO BOLJE to kako žive oni.
Rapidno je stasala ta sorta ljudi koji pod najnormalnije postelju dijele sa psom, psa zovu ljudskim imenom, dani su svedeni na netfliks i krkanje golemih količina hrane iz dostave.
Takvi ljudi najčešće i nisu baš toliko beskrajno sretni i mirni sa svojim izborima, pa im ovakve i slične priče (gdje ljubav ne pobjeđuje- ali je možda nepobjediva?) dođu kao milozvučne, ipak...

"Da, to je kod ljubavnih odnosa... uvijek postoji rizik...", s nečim što utišava dileme (a ima ih), s nečim što smiruje vlastita pitanja o životu, što stvara tako pametnim i sigurnim izbor i varijantu gdje sa svojom "krznenom bebicom" ždereš i prebacuješ se baš stalno i bez iznimke u neki tuđi svijet (u pravilu američke fikcije, nije bitno što, koliko da otupi, umrtvi, da se uspava).
Ne, bez ikakve dileme, postoje situacije u kojima ispadne bolje ne probati.
A tko bi znao, znaš. Nitko ne sjeda u auto s namjerom da završi kao invalid, niti tko zapali cigaretu s najavom moždanog udara u primisli. Nitko ne voli jer je računao s ovakvim rizikom.
------------------------------------

Nisam računala s bajkom. Bila sam svjesna da nije savršen, nisam vala ni ja, što bih uopće sa savršenim.
Bila sam svjesna da život nije savršen.
Nisam se furala na crvene ruže, šljokice, ne znam ni ja što.
Ali nisam računala s ovakvim ishodom.

Znate što, voljela bih da stvarno postoji nešto poslije u što je otišao, i da mu je lijepo.
Da mu je baš onako svinjski prelijepo, ali da ipak povremeno mora pogledati neizvjesnost, strah i sve ovo u čemu nas je ostavio.
Ja sam si nekidan zbrajala koliko još MORAM biti ovdje-ispod 17g mi ne gine, ne smijem nikud, ni razboljeti se, ni poginuti.
Ali ljudi, tih 17g ja ne moram samo "biti", negdje razvaljena na kauču, spavati na kombinaciji alkohola i bensedina...

Ja moram njima pružiti sretna djetinjstva. I sve ću učiniti ali bit će tako.
Ali znate, moj život mi se gadi jer čitava je poanta, ama ČITAVA poanta u tome da je Barbara jaka.
"Jaka ste žena"
"To Bog ne daje bilokakvim ženama"
"Vi ste jaka za oboje"
"Sad budite jaka i za njega koji očito nije bio"
"Ma ne bojim se ja za tebe, ti si jaka"
"Jaka si!"
"Jaka si ti moja Ličanka, metar osamdeset, aj reci bi ti to mogla sama pokosit?" (par dana prije samoubojstva, Ivica... zašto?)

-----------------------------------------------------
Naravno da nisam računala sa samoćom i nisam to birala.

Nisam mislila ni nadmudriti život nekom taktikom. Sve što sam kanila uzimati iz našeg odnosa od njega kao muškarca, itekako sam kanila i obeštetiti davanjem svega što kao žena dajem. Nisam brijala na nekakve pičke materine, egzotike... Čak ne bih rekla "NE" ni da sam znala za depresiju.
Ali toliko toga NISAM ZNALA da je to jebeno jezivo, znači pat pozicija, kvaka 22.

Izašla sam iz te priče na način da sam dobila, ne samo sve te užase, nego ipak i jednu malu bebu. Možda je bilo zadano da se on mora roditi, baš takav. Tko zna tko to sve spaja i kako to ide... Svakakvih teorija vam ima o tome na koji su način stvari zadane. Ne priklanjam se nijednoj, samo su mi zanimljive.

Ali po sve i jednoj teoriji računa se s time da sam ja jaka, u pravilu jaka na način "jaka jer muškarac nije jak".
I zna Barbara biti i džentlmen, i dasa... Ali više im svoju nadlakticu ne nudim.
S muškarcima sam definitivno završila.

Ali ne... nije bio moj izbor ovako. I opet bih riskirala, jer život nije za provesti ga pod dekicom s psom, bar ne na način "živote, bojim te se". Ni to, ipak, TEK ne bi bio moj izbor- neka, hvala.