Čovječe, kakav blog!

Kad ostaneš udovica s 36 godina, svi imaju nekakvo mišljenje o tome kako bi trebala živjeti dalje.
Ima ih koji od tebe očekuju crninu i da platiš 33 mise zadušnice koliko je Isus ima rana.
Ima ih koji bi budalu kvragu poslali a tebe natakli na prvi koji naleti ma samo da ne tuguješ.
Kad su tu djeca, mišljenja su još intenzivnija: od onih koji smatraju da su dosta prošli i oni, do onih koji se pitaju dobro tko će s tom dicom nogomet igrati, ajde ne budali i udaj se (sutra po mogućnosti).
Napomenula bih da su ljudi velikom većinom dobronamjerni, zapravo svi: i oni koji smatraju da je kršćanski samobičevati se do kraja života i "nositi križ", i oni koji smatraju da ne treba nositi križeve nego osmjehe- svatko ima neko svoje uvjerenje i logiku po kojoj je ispravno tako.

Ako me nešto život naučio, to je da je nepredvidiv.
To jutro sam birala bijelu haljinu na AboutYou jer je zadnjih dana intenzivno lamentirao o tome da se trebamo vinčat; a te večeri sam tražila crninu iz ormara jer se objesio.
Kakvo šahovsko polje. Je li bilo uopće moguće povući ispravan potez, ikome? Njemu?
Svakako, sve se dogodi u trenutku, satu, danu. I danas više ne planiram baš ništa, osim što ćemo za ručak i sl.

Ja sam jako dobro svjesna nekih stvari i toga da sam u svojoj poziciji NAJMANJE POŽELJAN IZBOR. Ne treba mi to nitko reći, niti me razuvjeravati.
Argumentirat ću zašto tako mislim (i stojim iza toga, damski se distancirajući od toga da budem nečija pat pozicija, gordijski čvor i nemoguća misija).

Ja nisam "cura za sve".
Daleko sam od toga da bih krenula "još jednom ispočetka"- imam previše utakmica u nogama gdje sam se razuvjerila, rasanila i magija više jednostavno ne pali- kao ono kad skužiš da ne donosi sv.Nikola u čizmicu, nego starci.
Iz pozicije mojeg viđenja problematike, relativnosti i nestalnosti svega s čim sam i sama nekoć računala (jer ljubav je najveća sila, zar ne?), apsolutno mi je nezamislivo obući vjenčanicu i nekom obećati išta, i slušati kako on meni obećava.
Sve to na oči svoje djece, koja bi u slučaju neuspjeha te veze doživjeli još emocionalnih oštećenja.
Što se djece tiče, ja sam to zaista pošteno, a i pošteno ću još desetljećima, sama.
Da je bilo više sreće ili pameti zasigurno bih imala više djece, ali dvoje kao zaista solo igrač- nije mala zajebancija.
Što sam ljuljala, ljuljala sam (još ljuljam, actually).

Pošto je legitimno pravo nekoga da NIKAD, AT ALL, niti ne pokušaju svu tu igranku oko braka i roditeljstva (i nitko ih za to ne prikiva na stup srama), mislim da je OK ako nakon svega proživljenog, sa svoja dva sina, zaključim da je toga u mom životu ipak dovoljno. Neka, hvala. :)

Priča o "self love", "buy myself flowers" meni nije ideal. Inicijalno, nikad nisam bila orjentirana na sebe, uvijek sam se snažno doživljavala kao majčinski princip, i kao ženski princip. Ovaj potonji dio nikad nisam uspjela odživjeti na nekakav adekvatan način, a djelomično zasigurno i zbog drastično krivih izbora muškaraca. U mojoj viziji idealnog života, ja bih ipak bila i supruga a ne bih si sama kupovala cvijeće. Međutim, u ovoj prostorno-vremenskoj dimenziji događaju se daleko odvratnije nepravde nego što je to. Velika sam cura i preživjet ću poneko Valentinovo bez ruža- suck it up buttercup, u ovom trenutku djeca umiru od gladi, granatiraju se bolnice i sl.

Dakle, smatram da je moja perspektiva- samoća i nejebica.
Znam, nađe se tih poštenih dobrovoljaca za potonje :) ali mene to ne zanima. Nikad mi se nije sviđao seks bez osjećaja, meni je to jebeno odvratno tako van konteksta i možeš me ubiti. Tako da svjesno i dobrovoljno prihvaćam biti, što se u ćaćinom kraju veli, NEJEB.
Ali i tu su mi sile pale, potrebe se eliminirale. Da mi prođe gol frajer tu, sve ono nabildan i hot, ja bih mu rekla "prehladit ćeš se, ovo je Lika sinko".

Nemam slobodu. Daleko od toga. Nikakvu slobodu- i ne bih to mijenjala, to su moja djeca, i ja njih ne provlačim životom kao slijepe putnike. Smeta li kome što je u mojoj kući glasno navijen Moj Pliško Medo, što moj pubertetlija i ja raspravljamo u stilu talijanske mafije (glasno, srčano, s golemom dozom međusobnog obožavanja), smeta li kome IŠTA u toj priči- pa ko te jebe milo moje, milo mame svoje, više mame svoje nego moje!

Nemam ni mogućnost vezivanja- taj se čičak pokvario na način da ikad ikom išta više vjerujem. Ne, u smislu muško-ženske ljubavi ne.

Tako da sam apsolutno svjesna: ne nudim ništa (zato ništa i ne tražim). I to je pošteno, tu se razlikujem od pokojnog, ne tajim. Ako u džepu nemam za platiti kavu i ostaviti bakšiš, ja na kavu ni ne sjedam, a ne da se ciganim i očekujem da netko drugi plati moj račun. Tako je i s daleko većim životnim okolnostima.
Također, odvikla sam se od toga da kavu plaćam (životno) baš svakoj birtijaškoj supijanoj njuški koja sjedne za moj stol. Danas znam reći "oprosti, zauzeto je"- čak i ako nije.
Trenutno mi paše kave piti sama.
A iskreno, tako je jedino i pošteno.

Treba biti svjestan sebe i svoje pozicije, ja jesam, i mogu ponuditi isključivo prijateljstvo, nikakve jebačine, veze, brakove, djecu. Postoje ljudi koji nikad nisu prakticirali ništa od navedenog, pa ih se ne analizira kao traumirane. Smatram da sam ja - osvjedočena, više nego traumirana. I da imam sve argumente da to poglavlje života zatvorim, ali onako iskreno, mirno, "ni rič nikome ne dugujem".

inače, zbog dijete pijem jutarnju kavu s bademovim mlijekom nezaslađenim.
kao da je netko ejakulirao u kavu.
ma boli me dupe.

Ono što je novost u mom životu- ja sam se uhvatila stvari koje sam smatrala "muškim".
Ja sam čak i vožnju auta smatrala nekako "muškom stvari", a da ne govorimo o tome da npr.odjednom nosim 3x15 kg peleta u rukama (ko iz pičke), evo i kosilici sam se lagano priučila to ću ovih dana.
svega se tog polako lovim, nekima sam čak i simpatična kao takva jer ja se stvarno u sve to razumijem koliko i mara u krivi kurac ali imam neki dišpet.
Sad vidim da susjed kreči stabla i neću se preseravat da ja to ne znam nego ću ga pitati ovih dana što je to, čemu i kako pošto sam naslijedila voćnjak.
a znam da imamo poljoprivrednu apoteku u mjestu.
znači, koji kurac ja to ne bih mogla ako može moj susjed od skoro 90 godina

toliko su me muškarci u mom životu izdali da povremeno zavirim u gaće vidjeti niče li mi kakva prangija od 25 cm, pošto i muda imam više od njih, pa što ne bih i batinu.
jebem ja njima, ipak, mamicu- i živim po svom.
takvih debila mi više u životu ne treba, hvala lijepa, karma odrađena, om sai om.
ako sam u prošlom životu nešto zglajzala pa morala ovakve imati, vala odradilo se i to.
sad želim mir i dobro, kao ona emisija

ajme koja divota od dana, idemo na Grabovaču mali i ja, obuć ću tajce na šljokice nek se vidi tko dupeta nema niti mu treba.

He he..

Ne
daj se brkata..
Ne daj se..

Taicama..

Zmijček!
Kada te čitam ...a čitam te rado jer...pišeš onako kako je ..onako kako osjećaš i to je jedino u redu.Nije te briga ko si kaj misli i ne treba te ni biti.Znam koliko smo različite i gdje ..bar ovoliko koliko se tu poznajemo no....vrlo često se nađem u tvojim životnim pričama i kada naletim na potpuno istu rečenicu koju bi i ja upotrijebila...nasmijem se od srca jer.....nema se što ni dodati ni oduzeti...to je tako i to je život koji mogu preživjeti samo najjači:-)

ajebenmumater... osto san bez rječi.... ona se nasmije tvojin životnim pričama!.... uuuuuueeeeeeehahahaha, paupičkumaterinu svašta

sorii koka.... čisto iz znanstvene znatiželje.... kak ti radi repić? si zadovoljna?

ili da pitan waxa???? uuuuuueeeeeehahahaha, kak se dobro zabavljan.

takda.... baš ste mi cakani.... još se združite s onim sljepcem... pa u život, uuuuuueeeeehahahaha.

E lipi i dobri..
šjor bepo...

Pod navodnicima..

More bit da ste s
ovim..našim..
predsjednicima..
Išli u školicu..
V Kumrovcu..

čestitam na drčnosti, big (y)

kuraž ..to il imaš il nemaš, može se nabildati , al nemre se samo tak manifestirati "jer ja to želim",

ja sam se na manje toga sva strgala, tak da chapeau

za sve ostale upite tu je googla i youtube manual...čudesa

susjed vapnom malja voćke, da ih sunce ne požuri u pupanje, i cvijet, a mogući su još mrazevi,
također manje mrava i bolešćina, jer vapno...

vapno :))
asocijacija na dabrove.
dabrova nema u mom potoku, ali ih ima pored kuće od roditelja moje snahice.
nedaleko potoka je plantaža mladih krušaka
i do pola plantaže su samo zašiljeni panjevi.
badave vapno i svašta nešto, dabar barem jednu noću našilji kao olovku i odnese u potok.
smiješno svima- osim gazdi plantaže

ali ok je da dođe do čovjeka, jer socijalna smo bića, a i tamo treba tako, dobrosusjedski, i nek ga pita da zakaj i kak,
pa on sav važan i pametan i pokroviteljski sve objasni a morti se i ponudi, makar pokazati na desetak primjeraka..:)

Susid je ajdukovac zato pitura vocke u bilo e :)))