-vrbica-

Ne dijeli nas ništa, osim ekrana kompjutera za kojim sjedimo. A mi umjesto mostova, gradimo još veće zidove, kako bi nas još više razdvojili. Ostaju samo priče i zapisi kojih se sjećamo, ili ne. Svaki čovjek jest slijep, ako ga ne vodi zdrav razum. Jer nagon se teško može obuzdati, a ima dosta onih koji teže tome da povrijede nekoga, kako bi istaknuli svoj ego.
Nizale su se ovdje cigle inata i ponosa, jer tu sigurno ima ljudi koji razumiju nečiji sklad besmislenih riječi. Ali svi smo ipak rođeni sa ogromnom potrebom za ljubavlju i užasnom potrebom da je dajemo. U međuvremenu, negdje se izgubila ta potreba , da dajemo. Jer, sami biramo kuda krećemo i gdje će nas to dovesti. Sami biramo da li ćemo hodati kao i drugi ili ćemo biti jedinstveni. I svi mi možemo biti dobri i zli. Neki više, neki manje...ali možemo. Druga strana sama odlučuje da li će nas prihvatiti ili se sklanjati od nas. Trik je baš u tome, što činimo drugačije stvari od drugih.
Neki opet kažu da, što je čovjek jači, time je i usamljeniji. Jer kad si svjestan sebe i svojih motiva, sve više ćeš sam sebi odobravati i tražiti isto od drugih.
A ja bih rekla, poštuj svakog čovjeka, ako zbog ničega drugog, zato što je nosio teret SVOG života.
Jer, svaka dobrota u riječima stvara povjerenje. Zato nije svejedno što pišemo.
Vidim, da se neki ovdje uspješno penju, ali neka dobro paze, kad dođu do vrha i počnu silaziti, jer jadan je onaj koji nekoga mora poniziti, kako bi uzdigao sebe.
Vidim i to, da ima i onih koji nikom više ništa ne vjeruju, koje ništa ne može dotaći, jer su povjerovali ljudima koji to nisu zaslužili.
Pružanje ruke nekome i kad je potpuno prazna je čovječnost, jer nikad ne znaš, da li će i tvoja nekad biti prazna.
I budimo zahvalni budalama na ovoj stranici, jer da ih nema, mi ostali mogli bi napraviti iste greške.
Proljeće je jako važno. U stvari odlučno, za čitavu godinu. Jer, iza nesretnog proljeća, ljeto je besplodno, jesen bijedna, a zima strašna...
Zato ja obožavam proljeće...
Opraštanje je uvijek osobni događaj. A to znači da opraštamo samo osobama, koje su nas povrijedile. Ne trebam opraštati ljudima koji mi nisu učinili ništa nažao. Zapravo im nemam pravo opraštati. To pravo imaju samo njihove žrtve.
Razmišljam o opraštanju, samo kad me netko nepravedno povrijedi, jer to je lijek..... kad nam bolno naudi osoba u koju smo imali povjerenja.
Ponekad nas ljudi povrijede, ne zato što nam žele nauditi, nego samo zato što se ne mogu svladati.
Katkad me povrijede ljudi kojima sam se našla na putu, tj. koji zbog žuči svojih osobnih bitaka ne vide tko je pred njima.
Ponekad me povrijede ljudi, iako su mislili dobro. Dobra se nakana izjalovi, možda zbog uplitanja drugih, možda i vlastitom nesposobnošću. Kako god bilo, povrijedili su me, kaneći mi pomoći.
Ponekad sam povrijeđena, jer su pogriješili drugi. Oni su možda "stručnjaci za pomoć" i vjerojatno žele pomoći, ali često zabrljaju.
A znam, da će nas povrijediti oni koji se ponašaju drugačije nego što od njih očekujemo.
Kad se prema osobi kojoj pripadamo, odnosimo kao prema strancu, to je za mene nevjera.
A izdaje nas prijatelj, ljubavnik, supružnik, koji dopušta da nam drugi naude. Da li to sve onda prelazi u mržnju? Kako kod koga, jer mržnja je zvijer koja reži u duši. Mržnja je naš prirodni odgovor na svaku duboku i nepravednu bol. To je uzmak pred svakim, tko nas je nepravedno ranio. Ali ništa se dobro neće izleći iz mržnje prema nekoj osobi. A sigurno će najviše povrijediti onoga koji mrzi.
Mislim, u stvari sam uvjerena, da je ljutnja znak da smo živi i zdravi. Mržnja je znak da smo bolesni i da nam je potrebno liječenje.
Svatko od nas prvo mora razumijeti čime nas je netko povrijedio..? Možda samo obećanjem, da će biti uz vas (nebitno da li je to prijatelj, dijete, ljubavnik itd..) kad to zatreba, da će biti tu onako kako to dolikuje vašem zajedničkom odnosu...
Ako ste oprostili i želite tu osobu vratiti u svoj život, morate biti dovoljno realni, pa se upitati: što se zbivalo, sa svakim od nas, između razdora i praštanja.
Recimo...razveli su se burno, a ona ga je nakon toga mrzila, jer je ostala bez zaštite, dok je on našao novu ljubav. No to je bilo prije nekoliko godina i ona mu je u međuvremenu oprostila i ponovno je u njemu mogla prepoznati slabu osobu. Stoga ga je pozvala da joj se vrati. A on joj je oprostio. I vratio se. Je li to opraštanje? ili ljubav? ona istinska, koja može preživjeti sve i svašta.
Kod mene, oproštaj, nije zaborav. Jer kad opraštamo, ne zaboravljamo bolni čin. Ne pamtim baš svaku sitnu povredu niti sve "modrice" koje sam usput zadobila, pustim ih da zacijele same i zaboravljam. No te sitne male "modrice", s vremenom mogu prerasti u jednu veliku, koju više ne mogu izbrisati.Previše je tamna i naglašena.
A kad se to dogodi...i svejedno nastavljam..druga strana mora znati...da opraštanje nije popuštanje.
(moram naglasiti da ne govorim o ljubavnom odnosi, nego općenito o odnosu među ljudima...prijateljima, poznanicima, djeci, suradnicima....)

KAK SI DUGO OVO PISAJA???

Jutro Vrbi!
Čitajući ovaj blog ....otvaralo mi se toliko toga iz mog prošlog života..i sa prijateljima ..i sa ljubavima..i sa onima koji su tu samo prolazili.No ..svatko te dotakne na svoj način i ...stvarno bi ovaj organ za promišljanje ma gdje god bio i kako god se zvao morao biti svemoguć da svakoga ponaosob stavi na njegovo pravo mjesto kako bi shvatili što svaka od tih osoba od nas želi...što nama želi...što protiv nas želi i što na kraju mi želimo njoj i sa njom.Možda sam ovo zakomplicirala ali to je samo zato što to nije ni malo jednostavno.Često griješimo u procjenama ljudi u ovom i onom smislu i po nekada su greske takve da ih je vrlo teško a po nekada i nemoguće ispraviti.Stoga i imamo i na ovom mjestu pregršt likova ..tu naravno računam i moju malenkost...koji su nam ovakvi i onakvi i osim dvoje ..troje ljudi ja zaista svakoga uvažam..pokušavam dokučiti ,po nekada nedokučivo.a li se trudim bar do tuda da svojim komentarom pokažem da čovjek nije sam.Ne vjerujem da je itko ovdje došao zato što mu je život toliko dobro ispunjen pa ajde da još idem i na Iskricu?Ma moš mislit!Svi smo došli s nekim razlogom a onda...zaglavili a i našli neke drage ljude i tu smo.Volim tu biti i koliko god po nekada bilo blesavo....ipak dođem i družim se onoliko koliko meni to paše ...to je velika prednost ovoga mjesta:-)))

kjele, ...zakaj?
Samo razmišljanja i čitanje blogova u zadnjih nekoliko mjeseci..:)))

arapo, upravo tako..:)))
ne moramo ovdje visjeti, samo zato da bi nas netko vidio ili zapamtio. Ne treba trabunjati bez veze, a kasnije ti može biti žao. U stvari, ja dolazim, kad imam nešto za reći, kad osjetim potrebu. Odavne ovdje ne tražim ljubav, već razumijevanje ljudi s kojima sam ovdje skoro pa, 9 godina. Čudno je kako se čovjek može razočarati, ne samo u reali u nekome...već i u virtuali.
Alo to je samo ljudski.
Ma idemo dalje, život nas tjera.

:-))))

..dobro jutroooo ... kako ovaj kaže
..posljednje kapi rakije ..ka da život prestaje
... neki sivi oblaci ... ko sa prošlosću ne raskrsti
... nema ni neke svjetle budućnosti ...
... bitno da se diže i spava ... da ne boli luda glava ...
samo hajduk živi vječno ...a mi smo u prilazu ..kako piva ona lipa ... veloličanka

jutro raky..:)))
Gdje si?
Doma?
Na brodu?
Nisam te dugo vidjela...

.a,e ..doma sam u zavičaju ..pasem travu
s morem sam se iprostija ..
a onda se pitam ..toliko mora a nigdje zlatne ribice ....

hahahaha raky !!!
Ribica ti je ispunila želju da dođeš zauvijek doma..:)))
ostaju ti još dvije želje...

Jezuš..
A što ako..
Ne želim..
Želje...
Kaj..
S .,.
Ribicom.,

?????..