za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link



ricordi d'amore



...a kad na povratku,umoran i ozebao,ugledam slabu svjetlost na dva malena prozorčića kolibice na šumskom

proplanku,u duši zastruji topla ljudska radost...

eh,koliko puta sam dolazio i odlazio...nebrojeno...na dolasku bi me uvijek prvo pozdravilil psi,vjerni pratioci mojih

prijatelja koji su živjeli tu,u šumi,u svom svijetu koji se nije ni u čemu poklapao sa ovim našim-svakodnevnim...

tu je istina bila istina -ljubav je bila ljubav-mada ponekad čudna i neobična...ali bila je iskrena...napokon i ugledam

i njih..čika Franjo i ženu mu Kati-neni..poslije srdačnih razmjena pozdrava ,zagrljaja i sreće na licima,jednostavno

zato što se vidimo -usljedilo bi pričanje dugo u noć...i tako svaki put..proljeće,ljeto,jesen,zima...

ovog proljeća me nitko nije dočekao...

nitko..

niti jedan pas...

nije bilo ni čika Franje,ni Kati-neni...nikog...

uzalud je moj pas njuškao po obali tražeći poznate mirise naših prijatelja.

Nikog nije bilo na našem proplanku-osim jednog srndaća koji je u par skokova nestao u šumi...

Čika Franjo se odselio u obližnje selo,gdje njeguje teško bolesnu Kati-nenia i on sam polako dotrajava...

dva, od tri psa što je imao ,uspio je udomiti u selu dok trećeg,mislim da se zvao Bundi,nije mogao povesti sa sobom

zato što je i sam bio na teretu -a starog olinjalog psa nitko nije htio.

Bundi je ostao na proplanku,u blizini kolibice,i vjerno je čekao povratak svojih gazda...I kada je neko ribara rekao

kako mu je pas još uvijek u blizini kolibice,i da je toliko mršav da jedva stoji na svojim psećim nogama,čika Franjo

je,iako i sam bolestan,doveslao do do druge obale i došao na proplanak gdje ga je Bundi dočekao..

izvadio je iz torbe zamotuljak,kupljen u jednoj mesnici od preostale ušteđevine,i nahranio izgladnjelog psa.

I dok je Bundi posljednji put u životu sit i sretan,spavao na pretproljetnom suncu kraj njegovih nogu,čika Franjo je

dugo sjedio pred kolibom.

A onda je pozvao psa u čamac i,zaveslavši prema sredini rijeke,vezao mu kamen oko vrata i bacio ga u vodu...

njegovo mrko mršavo lice ostalo je naizgled mirno i hladno i i onda kada ga je pas,dok mu je vezivao kamen o

vrat,radosno lizao po rukama..

samo,kada je poslije uzeo veslo u ruke,on dugo nije znao šta će sa njim...te ga je vodena struja odnijela..daleko...

niz rijeku..

ljubav je ponekad jako surova i čudna...

Ponekad je najveći čin ljubavi najteže napraviti...


Link


ps.

Sa distance od četrdesetak godina od tog događaja u više navrata pokušao sam shvatiti postupak čika Franje...

čas sam ga mrzio čas pravdao,nikad u potpunosti ni jedna ni druga opcija nije prevagnula...

pokušao sam to usporediti sa činom najveće ljubavi, kad čovjek osobu koju voli pušta od sebe da ode

jer dotična nije sretna sa njim...

ili još jednostavnija usporedba:

ubijanje ljubavi u sebi zarad ljubavi je najveća ljubav?

Usporedba nije možda prava

ali

i ovi drugi,nakon izvršenog čina,jako dugo ne znaju ili ne mogu veslati rijekom života već ih struja odnese daleko...

a rijetko tko smogne snage zaveslati i dokopati se obale...

plutate ili veslate rijekom ?





Link
Link