ricordi...the face of my love.. we are also face of love...whose?


Link
Link
Link




Posmatrajući zapis sa distance od skoro pet godina smatram da se ništa nije bitnije promijenilo...







lice moje ljubavi..



nisam uspio za sebe napraviti vučicu.

vukovi se ne stvaraju...

jesu ili nisu...

kad tvoj odabir bude vučica...

odazvat će se.

vukovi se ne nude...

oni se naprosto dozovu...

da.






njihova priroda nije samoća...

ali snaga ljubavi je samotna.....

zbog svoje čistoće.

istina me oslobadja...

da sam kojim slučajem..ikad bio

odabran(našao tu svoju vučicu)

nikad ne bih bio sam a ni ona!!...



Link


da sam ikad sreo svoju vučicu...

da mi je ikad rekla:

budi samnom,..

budi moj vuk...

nikad ne bi prošli sve ovo..

sve oko mene je iluzija...

nemam nikog

ne znam nikog tko ne može

zaspati ni probuditi se

bez mene...

tko ne može

ni smijati se ni plakati

bez mene...

kome sam kao dah života...

tko ne može da me ne dodiruje...

da me ne ljubi...

da ne vodi ljubav samnom...

zaista ne znam nikog

znam da nisam skroman...

da...



Link


i nije lako...usuditi se...

kad u sebi nosiš i znaš i tražiš da ugledaš lice

za kojim toliko čezneš....

i kad ga već ,odustao od mogućnosti i nadanja da ćeš ga uopće ikad ugledati...

ugledaš:

ne znaš imaš li lice njene ljubavi ????

tu je odgovor na moja pitanja koje sam sebi postavljam...a

vjerujem i mnogi drugi...

da skratim

odgovor sam znao ali nisam sam sebi htio priznati

da ga znam i da je takav ...

već sam poput mnogih u iluziji trajao...

i zavaravao sebe a nažalost

i druge...



Link


mislim da je četiri godine dovoljno dugo (i predugo) trajalo....

odustajem od potrage

odustajem od nadanja...

jer kada i pronađemo svoje lice ljubavi

to ne znači da smo i mi njihovo lice ljubavi

i tek onda se treba znati

nositi sa tim saznanjima...znamo li?

nisam znao ali sam naučio....

a svima Vama

neka vam se usliše molive

da i Vaša lica budu lica njihove ljubavi...

ne s maskom...

koju žudite da skinete...




nek vam bude vjetar u jedra..

ne u prsa........

11.12 2012 23.59



Link

Uredi zapis

19.06.2017. u 21:25   |   Editirano: 19.06.2017. u 21:31   |   Komentari: 0

sve si nešto mislim...



Link
Link
Link



sve si nešto mislim...



plan planiram...

a sudbinu dobijam...




Link
Link
Link

Uredi zapis

19.06.2017. u 8:54   |   Komentari: 0

ricordi...dvoje...



Link
Link
Link


ricordi...


Nedavno

,zahvaljujući svojoj hudoj sreći ležao sam u sobi na neudobnoj postelji a na trošak hzzo-a,

jedne noći dok bezuspješno čekah san – pogled mi odluta kroz prozor,na susjednu zgradu gdje su ležali

oboljeli od karcinoma...

U sobi preko puta gori svjetlo...

Na krevetu leži starija žena a pored nje sjedi stariji čovjek,vjerojatno su par...

Opraštaju se jedno od drugog...

Muškarac rukama briše teške suze...muške...

Neutješno plače,drhtanje ramena odaje njegovu bol...strah...

Žena ga tješi,i unatoč cjevčicama koje prekrivaju njene ruke i ograničavaju joj pokrete,

ona ga nježno miluje po glavi i tješi...kao,nije to ništa strašno..

narednih par ponavljao se sličan prizor...

Jednog jutra vidim da je njen krevet prazan...

Sve to me podsjetilo na jedan događaj od prije trideset i koju godinu iz prošlog života..

Pitanje i dalje ostaje bez odgovora...




Link


jednog vlažnog jesenjeg jutra dok sam fotoaparatom lovio šljuke po prostranim barama i šumama,

moj pas je živahno krstario po gustišu,a ja sam sav prožet tišinom šume,išao polako za njim izkrižanim

stazama kojima su jeleni i divlje svinje preko noći izlazili da pokupe žir ispod starih usamljenih hrastova

čije su krošnje visoko nad nama šumile u jesenjoj izmaglici...preko lijeve ruke visio mi je spreman fotić,

a desnom sam u hodu kidao ritske kupine,već oprljene od prvih mrazeva,i jeo ih zastajkujući...

Usljed toga dešavalo se to da bi poneka šljuka iznenada prhnula iz gustiša a da nisam uspio slikat...

Pas bi tada istrčao na stazu i ,cvileći,prijekorno me pogledao...

U jednom času,nakon višesatne lagane šetnje kobajagi loveći ptice,osjetio sam laku jezu po tijelu,

i ubrzo me počela sveg prožimati neka mučna nelagoda.

Nisam htio vjerovati da je to početak napada gripe ili čega već,pa pokušah da se brzim kretnjama i pojačanim

tempom okrijepim i pobjegnem...ali noge su postajale sve teže,a tupi bol poče me tištati u svim zglobovima.

Instiktivno pođoh prem jednom gustišu u namjeri da nađem malo suhog lišća i tu prilegnem,ali od prvog dodira

s mokrim izdancima povijuše,kojim je bila prorasla gomila satrulog granja od naplave,sav se stresoh od jeze.

Sjetih se priča starijih od mene -kako se stari divlji vepar zavlači u takva skrovita mjesta kada ga bolest savlada

da tu na miru skonča,i pokušah da se nasmijem,ali mi zubi zacvokotaše od neke unutrašnje hladnoće,te se vratih

na proplanak i sjedoh na jedan nagorio panj...

pas,koji me je bio izgubio iz vida,veselo mi pritrča i onjuši po koljenima,pa potrčavši ponovo u gustiš zastade za

časak i zagleda se u mene.

iz gustiša prhnu fazan i sa srditim krikom proleti više mene,a ja i ne pokušah da dignem fotić.

Obuzela me je neodoljiva želja da legnem,ali oko mene je sve bilo tako hladno i vlažno da se stresoh i od same

pomisli na to.Znajući da će ubrzo nastupiti vatra i bunilo,dozvah psa i uputih se prema Dunavu u nejasnoj nadi

da ću tamo naići na kakav ribarski čamac kojim bi se prebacio do druge obale i vratio u kolibu...

Ali izašavši na obalu,vidjeh da je rijeka sva prekrivena gustom koprenom sive magle.Voda je ispod nje ravnodušno

šumila,a krik zalutale divlje guske dopirao je negdje s druge obale i izgubljeno lebdio u vlažnoj tišini.

Sjetih se jedne usamljene ribarske kolibe pored koje sam nekada prolazio u potrazi za divljim patkama,pa pođoh

obalom rijeke prema njoj.

Psa su dražili mirisi divljači,i on nekoliko puta pokuša da neopaženo zamakne u šumu ali ja ljutito viknuh na njega,

te se on najzad smiri i snuždeno pođe za mnom.





Link


U glavi mi se već mutilo kad na jednom uzvišenju,među grupom starih topola,ugledahpoznatu kolibu

ograđenu niskom ogradom od vrbovog pruća.

Odnekud istrča čitav čopor malih šarenih domaćih pasa i sa žustrim lavežom nasrnu na mog psa koji,

nakostrešene dlake,beše istrčao ispred mene.

Vrata na kolibi se otvoriše i kroz njih,povivši se u prolazu,iziđe visok koščat starac i viknu na pse.

Iza njegovih leđa ukaza se glava sitne mršave starice.

Oni su me radoznalo gledali dok sam,posrćući klizavom stazom,polako teturao prema njima.

Misleći da sam pijan,starc mi veselo doviknu:

"E.heee!"

Ali,otvarajući mi vrata na malenoj ogradi,on me pažljivo pogleda i reče:

"O,pa vi ste bolesni!"

"da,htio bih kod vas malo da prilegnem"-izustih jedva

"može,može,o kako ne bi moglo"-povikaše oni,i uvedoše me u malu svijetlu sobicu...

Zaustih da im nešto kažem,da im zahvalim,ali mi zubi tako zacvokotaše da nisam uspio izustiti ni riječi.

"samo vi lezite,samo vi lezite"

usrdno me je nudila starica podižući pokrivač sa kreveta.

Starac mi prihvati ranac sa stvarimai ja se strovalih u krevet.

Dok me je starica brižno pokrivala,ja se za trenutak zagledah u njeno usko,sitnim borama izbrazdano lice.

Dah topline zatreperi u duši,i groznica za časak popusti,ali ubrzo me obuzme jaka temperatura i sve oko mene se

uskovitla u nekom sivom sumraku..

U pomućenoj svjesti počeše odnekuda da se javljaju davno zaboravljeni doživljaji iz mog skitačkog života

,mokri obrisi neke želježničke stanice svjetlucali su pod sitnom jesenjom kišom,dok mi je u ušima brujala škripa

teretnih vagona koji su manevrirali po tračnicama obraslim travom...

Probudio sam se sav okupan znojem i,ležeći na leđima,radoznalo gledao oko sebe,sobica je bila mala i niska.

Krevet na kojem sam ležao bio je načinjen od grubo tesanih neobojenih dasaka.Iako jedva normalne veličine,

on je zauzimao gotovo trećinu sobice.Pored kreveta nalazio se omanji stol sa dvije oniske stolice bez naslona.

U uglu između stolića i vrata tiho je plamsala okrugla plehana peć.Po zidovima od naboja bilo je razmješteno

nekoliko uzanih poličica sa raznim sitnicama,među kojima se isticala zemljana posudica s buketićem plavih

šumskih cvjetića koji u ritskim šumama cvjetaju sve do prvih snjegova.

Dva nejednaka prozorčića ,očito skinuta sa neke potopljene dereglije,gledala su na Dunav.

Sve je oko mene bilo krajnje sirotinjsko,ali sve tako uredno,i čisto da je sobica zračila nekom prazničnom vedrinom...

Sa osjećanjem nekog treperavog olakšanja pridigoh se i pogledah na sat,malo poslije u sobicu zaviri i starica,

i ubrzo uđe unutra noseći veliku šalicu vrelog čaja,za njom uđe i starac i sjedne na jednu od stolica.

Dok sam lagano ispijao vreli napitak koji mi je itekako godio,starica se raspitivala tko sam,odakle sam,koga imam

od porodice,zašto se nisam i kada ću se ženiti,kakva mi je cura,plava,crna ili...

Starac je pušio i klimao glavom smješeći se

"nemojte se ljutiti na nju,to je njen običaj,nama znate rijetko ko navrati,,,"

Onda su oni meni pričali o sebi,starac je rodom iz Zagorja,u ove šume došao je jedne zime sa ocem kao šumski

radnik.Kad mu je otac umro od srdobolje,on je ostao sa ribarima.

Starica je ćerka nekog krmanoša iz okoline Baje,majka joj je rano umrla,a ona je putovala sa ocem na šlepu..

Jedne zime led ih je iznenadio na putu,te su zimovali u jednom zatonu kod ušća Drave,tu su se upoznali i uzeli

a kad je na proljeće led krenuo-otac je sam otputovao za Baju...

Dok sam ih slušao,u meni se budila neka tiha topla radost,neko radosno treperenje duše koje me je prožimalo...

činilo mi se kao da sam se iznenada našao među dragim bliskim stvorenjima sa kojima me vezuje

neko daleko prisno prijateljstvo.

Ponesen tim vedrim osjećanjem,ja ih zapitah zar za njih dvoje nije ovaj krevet malen?

"nije,nije!

smijala se starica s nekom čednom stidljivošću

"ja svake noći idem u ribu"

objašnjavao je starac,"a kad puše košava na Dunavu,onda sjedimo kraj peći i ovako razgovaramo...



Mene odjednom steže u grlu i duši...

šta će biti kada jedno od ovo dvoje starih ljudi umre,pomislih..

kako će onom koje ostane biti duge noći kad na Dunavu bude puhala košava....







Link

Uredi zapis

18.06.2017. u 20:38   |   Komentari: 0

ricordi...sve si nešto mislim



Link
Link
Link


sve si nešto mislim,

shodno godinama,višegodišnjoj tradiciji i upornosti u pravljenju grešaka,

imamo li neki popust na količinu napravljenih grešaka ili možda imamo pravo i na neku gratis

jer sve svoje greške platio sam...



Link

Uredi zapis

16.06.2017. u 19:00   |   Komentari: 0

ricordi...ima li smisla..



Link
Link
Link



sunce se polako kloni zapadu...

Sjena stare vrbe na riječnim otokom primiče se drugoj obali,rit se polako budi.

Teška dnevna sparina pretvara se u finu izmaglicu koja obilnom rosom kvasi moćnu ritsku vegetaciju...

tonovi boja postaju življi,ustajao zrak razlijeva se u svježe struje koje se kao dah provlače i sukobljavaju

nad riječnim rukavcima.Kroz guste spletove bujnog ritskog rastinja svjetlucaju lokve zaostale vode,

tamna površina skrivenog ritskog jezerca podrhtava u srebrnastim naborima,kroz trsku zašumori dah života...

Na mekom tlu presušene močvare,bezbroj starih i novih tragova divljači.Velika lokva otkriva gdje se noćas

kaljužio divlji vepar,podnožje stare vrbe pokazuje gdje se jutros čistio od blata pri odlasku na počinak...

Izašao sam na ivicu omanjeg proplanka i sjeo na natruo panjić među rijetkom šašom...

pored mene se nalazila barica,oživjela poslije dnevne sparine,i život čitavog jednog svijeta raznovrsne gamadi

strujao je u prljavoj vodi.

U prvom trenutku bacio sam na nju samo jedan brzi bogled,ali sam poslije sa sve većom pažnjom posmatrao

te čudne životinjice.Jedan majušni stvor istrajno je pokušavao da se uspuže na ivicu lokve.I kada mu je to najzad

uspjelo,on je zastao iumirio se.

Pod utjecajem zraka postajao je sve bleđi.I kad je već izgledalo da je mrtav,lagano mu se otvorila utroba

i iz nje je izašla majušna lutkica-koja je brzo dobila krila ivinula se put neba...

gledao sam za njom kao u neku božanstvenu čaroliju...

opčinjen stvarenjem života...

i vječitim pitanjem...

ima li smisla?



Link

Uredi zapis

15.06.2017. u 18:31   |   Komentari: 0

ricordi...zašto je...



Link
Link
Link




zašto li je čovjek plakao?




U dane neudobnih postelja naviru sjećanja...lijepa ali i ružna...

Radosna a isto tako i tužna...





...jednog zimskog jutra sjedio sam na ivici šumskog proplanka i ,skriven u žbunju iza jednog starog hrasta

sa starim Altixom u naručju,čekao divljač.

Snijeg je pred zoru bio prestao,ali se divljač još nije kretala iz svojih ležaja.Iznad krošnji drveća povijenih

pod snijegom vidjeli su se komadići sivog zimskog neba,između stabala lebdjela je laka izmaglica i kitila

ih svjetlucavim injem...

U zavejanoj šumi bilo je tiho.

Samo bi se sa poneke grane osula grudvica snijega i,rasipajući se u letu,nečujno padala po

snježnom pokrivaču...

Iz jedne pukotine na kori hrasta izvirila je majušna glava ptice i svojim kao perle sitnim očima nekoliko

trenutaka gledala snježnu bjelinu oko sebe...

onda je lako lepršnula i neko vrijem letucala oko svoga staništa,tražeći gdje da se spusti.

Spustila se na grančicu okićenu injem...grančica se pod njom zanjihala,a ona je širila krila u ritmu i održavala

ravnotežu.Kad se grančica pod njom umirila,mala siva ptica počela je da uređuje perje,,,




Link


Tada se iz dubine šume začulo neko ujednačeno škriputanje,koje je bivalo sve bliže...

i odjednom,kao da se šuma pred njima sama otvorila,na proplanak su izbile saonice natovarene drvima...

saonice je vukao konj osrednje veličine,a pored njih je išao visok plećat čovjek...

opruženog vrata i u luku malo uzdignutog repa,konj je lako gazio po visokom rastresitom snjegu.

Kada bi saonice naišle preko zavejanih rivotina divljih svinja,konj bi malo više izdužio vrat i čvršće zakoračio,

a čovjek je podmetao rame pod saonice i,potiskujući ih,pomagao mu...

kada su saonice naišle ispred hrasta za kojim sam sjedio,čovjek je podigao glavu i izustio:

"O-ooo!!

konj je staoi,stresavši se,snažno odahnuo,a čovjek je skinuo pokrovac sa saonica i prekrio ga.

Onda se oslonio laktom o stupac saonica i,poduprt o šaku,zamišljeno se zagledao preda se...

Po obrvama i brkovima bilo mu se nahvatalo inje,te mu starost nisam mogao ocjeniti,

ali po njegovim malo uzdržanim sigurnim pokretima i lakoći s kojom je potiskivao saonice vidjelo se

da je bio stariji ali još snažan i krepak čovjek...


Bilo mi je malo neprijatno što tu,s fotoaparatom u krilu,sjedim skriven u žbunju na nekoliko koraka od

čovjeka koji misli da je sam sa svojim mislima.Ali bilo je već kasno da mu se javim a da ga ne iznenadim

i izazovem ono trenutno ali neprijatno podozrenje koje se i nehotice javlja pri iznenadnom susretu

nepoznatih usamljenih ljudi u šumi...no računao sam da će on produžiti čim mu se konj malo odmori,

te sam spustio glavu na šake i čekao da krene ...


Odjednom mi je dopro do ušiju neki čudan šum,nešto što je ličilo na prigušen drhtav jecaj..

u prvom trenu nisam vjerovao da taj glas ljudske tuge dolazi od tog snažnog čovjeka,te sam,ne dižući glavu,

pažljivo pažljivo osluškivao nekoliko trenutaka..

ali jecanje je postajalo sve određenije,u to više nije bilo sumnje...polako sam podigao glavu i vidio

da čovjek plače...

krupne suze tekle su mu niz lice,a široka ramena grčevito podrhtavala...

bio je to gorak,opor plač,koji je tu,u hladnoj tišini zimskog jutra,izgledao još teži i beznadniji...

bilo je u tome plaču čovjeka nenaviknutog na plač nečeg tako bolnog i potresnog,pa ipak nekako ljudski ljepog,

da sam ga kao opčinjen gledao i svom dušom saosjećao s njegovim neznanim jadom...

dugo je plakao usamljeni čovjek na zavejanom šumskom proplanku,a kad se njegov ozebli konj počeo

nestrpljivo osvrtati prema njemu,on je širokim šakama obrisao suze,skinuo s konja pokrovac i ubrzo otišao sa

proplanka...


dosta je vremena prošlo od ovog zimskog jutra,mnogo sam šta otada doživio i zaboravio,ali uvijek kad u zraku

zatrepere prve snježne pahuljice i u mislima se nađem u zavejanoj šumi,

ja se sjetim usamljenog drvosječe i zapitam se



:"zašto li je čovjek plakao?"






Link

Link

Link

Uredi zapis

13.06.2017. u 18:24   |   Komentari: 0

ricordi...srest ćemo se opet...jednom




Link

Link

Link



srest ćemo se opet


Sjedim na travi i gledam u spomenik.

Sunce proljeća kupa slova i presijava se po crnoj mermernoj ploči.

Postoje male neravnine. Kao da nije ravna skroz. Nervira me ono umjetno cvijeće što su stavili moji.

Najradije bih ga zavitlao i bacio, ali nemam snage da se prepirem i svađam.

Ružno je.

Mravi šetaju oko mojih cipela, miriše grobljansko cvijeće, otužno...

Tišina je.

Gledam u slike i razmišljam...

Sjećam se mnogih trenutaka provedenih sa djedom...

Začuh lelek u blizini. Ugledah stariju ženu u crnini, sa maramom na glavi, kako zapomaže i plače.

Za sinom...

Stara je i spominje sina koji je mlad nastradao.

Teško mi je.

Volio bih da je ne čujem, tišina mi više odgovara.

Čekam kada će prestati, ali ona nakon leleka nastavlja sa dugačkim i bolnim "jooj".

Palim cigaretu, a jednu stavljam na spomenik pokojniku, nezapaljenu...

Premještam 5 crvenih ruža iz jedne saksije u drugu.

Toplotu prekida lagani povjetarac, igrajući se sa lišćem obližnjeg bagrema.

Listovi šuškaju a žena leleče.

Pamtim kao dijete ovo groblje, nekad je bilo malo...

Onaj mađarski dio bio je lijepo sređen, sa skupim spomenicima i uređenim stazama i cvijećem oko stare kapele.

Na drugoj,srpskoj, strani, sve je nekako siromašnije, stariji spomenici su skromni, a noviji su skuplji,

ali nekako nakinđureni i neukusni.

Ima puno humki na kojima stoji samo stari drveni križ sa izbrisanim slovima od kiša.

Vjerojatno nema nikog ko bi ih posjećivao i brinuo se o njima.

Prekrižih se i spustih još jednu cigaretu.

Djed Vlado je bio strastveni pusač...

Ne sviđa mi se slika, izgleda mnogo mlađi.

Nedostaje mi i brzo brišem iznenadne suze...

Mrzim plač, a i ovo kukanje žene do mene. "Sine moj, rano majčina... đe ode tako mlad..."

Ustadoh da osmotrim ženu i spomenik.

Na slici je mladić, lijep...

Nikad nisam razmišljao o smrti. Interesantno, ali kad god neko umre, ja razmišljam o živima još više.

I ovaj moj pokojnik, kao da nije tu ukopan. Stalno mislim (kad se vratim kući) da će me čekati tamo,

da će zapaliti cigaru i ironično me gledati. Ponekad sebe uhvatim kako pričam sa njim kao da je tu,

negdje pored... Da li i ova žena ima takav osećaj ili neumitno zna da svog sina više nema.

Gledam je.

Crvena je u licu od plača, suze joj se zaustavljaju u borama.

Briše ih, s vremena na vrijeme, bijelom pamučnom maramicom.

Popravlja umjetno cvijeće i povremeno ljubi sliku na spomeniku.

Toplo je, a ona ima neki poludžemper na sebi.

Priđoh joj da joj ponudim malo vode, da se osviježi.

Ona me pogleda i još jače zaleleka.

Kosa mi se podiže od jeze.

Ipak uze vodu, i u dva tri gutljaja otpi.

Pogleda me zahvalno.

Ništa mi ne reče, samo zahuka umorno i poče da stenje kao da je u transu.





Pojavi se iznenada neki čovjek.

Lelujao se i zaplitao o travu i žbunje.

Pijan je - pomislih.

Preplanuo, vjerojatno radnik, zapušten i neobrijan. Nije nas ni opazio, samo je zastao i raskopčao pantalone.

Pripišalo mu se, i to je uradio baš kao da radi narnolmalnjiju stvar. Nije se ni osvrnuo da vidi ima li koga u blizini.

Žena u crnini ga je videla i prestala je da kuka...

Razrogačenih očiju gledala je, i odjednom je preblijedela.

Spala joj je marama i pokušavala je da se pridrži za moju ruku.

Zateturala se i pala...

Uzeh ostatak vode i počeo sam da je polijevam po licu, ne bi li došla sebi.

Neznanac nas je tek tada opazio, polupijano pogledao, zakopčao pantalone i nastavio svoj put teturajući se...


Sunce je i dalje peklo, iako je bio maj.

Pogledah u spomenik ženinog sina na kojem je pisalo:

"rođen 1955. - umro 1980“ srest ćemo se jednom opet-mama


Da..jednom ćemo se svi ponovo sresti u nekom drugom životu..





Link



Ps.

možda nekome bude čudno

Ali groblja su mi postala mjesta za razmišljanje i plakanje,omiljena...

nisu to mjesta tuge već mjesta velike ljubavi...

Tu dolazim da čujem samog sebe..kako dišem...

moja tišina mi govori zbog čega vrištim...najtiše...

Da gledam drugim očima i vidim koliko sve prolazno je..

A može se na miru i plakati..

A da nikom ,ako baš neko i naiđe,ne bude čudno ili neobično..niti onom što pušta teške suze...muške...

neće biti neugodno pokazati slabost...





Link

Uredi zapis

08.06.2017. u 7:48   |   Editirano: 08.06.2017. u 7:50   |   Komentari: 0

ricordi ...Grandma's story



Link
Link
Link
Link



Babina priča


Nikada neću zaboraviti priču moje pokojne baba Melane...

Ona ide ovako:

Bila jednom jedna klupa, ispred jedne stare kuće koju su Njemci davno sagradili. Svake godine fasada je

sve više propadala, jer novi vlasnici nisu imali ni vremena, ni volje da je stalno obnavljaju, a utučena zemlja

ilovača ne trpi kreč baš najbolje, mada ljeti drži hladnoću unutra, a zimi toplotu. U blizini, preko puta jarka,

u kome se skuplja vojvođanska nezadrživa kiša, bila je jedna stara česma za koju su ljudi vjerovali da ima

najbolju vodu, iako nisu nikada ni posumnjali da ta voda možda prolazi kroz nekadašnje groblje i kroz kosti

koje se već vijekovima talože u toj ravnici ,kao da voda crpi neku snagu iz raspadajuceg zivota.

Moja baba je vjerovala da ta voda ima čudesnu moć i svaki dan je sa dva bidona u rukama išla da produži svoj

život i svoje zdravlje. Ta voda je imala specifičan miris. Ja sam kao dijete mislio da on potiče od onog crnog

željeznog oklopa pumpe.

Moja baba Melana je, da li zbog te vode, ili zbog umišljenosti, stvarno produžavala svoj život. Imala je lice mlađe

barem deset godina (to će pre biti zbog toga što se svako veče trljala domaćom rakijom od ringlova).






Kao mali dječak, čim bih zašao u dugačak šor, prvo bih video klupu na kojoj je sjedilo mnoštvo starih ljudi,

i moju babu među njima... Kako sam bio ljubomoran na tu klupu, zahtjevao sam od mog oca da u našem

gradu napravi istu takvu, kako bi na njoj sjedili moji drugari. Ali nije bilo ni one česme sa vodom, pa čemu onda

i klupa? Klupu smo imali, ali ne i česmu pa sam mislio da zbog toga nikada nećemo tako dugo živjeti kao moja baba.

Kako sam rastao, sve manje je ljudi sjedilo na klupi ispred kuće moje babe. Prvo je nestao deda Đura, pa onda deda

Emil, pa zatim baba Ana, pa deda Mihal, Vlado, Janko... Ali bio sam radostan jer je uvek tamo sjedila moja baba Melana,

mada je čini mi se bivala sve tužnija i tužnija... Godine su prolazile, a izvor je i dalje davao vodu iz svojih njedara, ne

štedeći i ne žaleći. Umjesto starina i starica, sve više je primao mlađe ljude i žene. I oni su pili vodu, ali nisu vjerovali

da prozdužava život. Za njih to nije bio eliksir, već sasvim obična tečnost. A moja baba je i dalje vjerovala u magičnost te

pumpe i sve češće iznosila bidon pored klupe, nudeci svoje prijatelje da ugase žeđ.






Život je već počeo da me baca kao slamku, vamo-tamo, prestao sam da vjerujem u babine priče o magičnoj vodi

i izvoru, mada je ona i dalje sjedila na klupi i izgledala mlađe od svih drugih starina. Vremenom, sve više je bila na

obližnjem groblju, posjećujući svoje nekadašnje poznanike i noseći bidon sa vodom da zaliva cvijeće, a sve manje na

klupi...

Moje školovanje se približavalo kraju i nisam imao puno vremena da idem na selo da vidim rođake. Prošlo je oko

dvije godine dok nisam otišao da ih posjetim. Šor me je primio i uvukao onim svojim beskrajnim redovima topola i

dudova, koji su povraćali svoje crne plodove na travu pokrivenu najlonom, u kome su se skupljali za buduću rakiju.

Obilazeći gde po koju kokoš, ugledah jednu priliku kako sjedi usamljeno na klupi - moju dragu baba Melanu...

Prišao sam joj.

Prepoznala me je škiljeći od sunca.

Bila je tužna...






Rekla je:

više nema nikoga da samnom sjedi...

i neću više da pijem tu čudesnu vodu.

Rasplakala me je i znao sam da će ubrzo otići da vidi svog Vladu koji je već davno čeka

na nekoj klupi ispod zemlje...

I nju i vodu da ugasi žeđ..




Link

Uredi zapis

06.06.2017. u 9:55   |   Komentari: 0

ricordi d'amore...


Link
Link



ricordi d'amore



...a kad na povratku,umoran i ozebao,ugledam slabu svjetlost na dva malena prozorčića kolibice na šumskom

proplanku,u duši zastruji topla ljudska radost...

eh,koliko puta sam dolazio i odlazio...nebrojeno...na dolasku bi me uvijek prvo pozdravilil psi,vjerni pratioci mojih

prijatelja koji su živjeli tu,u šumi,u svom svijetu koji se nije ni u čemu poklapao sa ovim našim-svakodnevnim...

tu je istina bila istina -ljubav je bila ljubav-mada ponekad čudna i neobična...ali bila je iskrena...napokon i ugledam

i njih..čika Franjo i ženu mu Kati-neni..poslije srdačnih razmjena pozdrava ,zagrljaja i sreće na licima,jednostavno

zato što se vidimo -usljedilo bi pričanje dugo u noć...i tako svaki put..proljeće,ljeto,jesen,zima...

ovog proljeća me nitko nije dočekao...

nitko..

niti jedan pas...

nije bilo ni čika Franje,ni Kati-neni...nikog...

uzalud je moj pas njuškao po obali tražeći poznate mirise naših prijatelja.

Nikog nije bilo na našem proplanku-osim jednog srndaća koji je u par skokova nestao u šumi...

Čika Franjo se odselio u obližnje selo,gdje njeguje teško bolesnu Kati-nenia i on sam polako dotrajava...

dva, od tri psa što je imao ,uspio je udomiti u selu dok trećeg,mislim da se zvao Bundi,nije mogao povesti sa sobom

zato što je i sam bio na teretu -a starog olinjalog psa nitko nije htio.

Bundi je ostao na proplanku,u blizini kolibice,i vjerno je čekao povratak svojih gazda...I kada je neko ribara rekao

kako mu je pas još uvijek u blizini kolibice,i da je toliko mršav da jedva stoji na svojim psećim nogama,čika Franjo

je,iako i sam bolestan,doveslao do do druge obale i došao na proplanak gdje ga je Bundi dočekao..

izvadio je iz torbe zamotuljak,kupljen u jednoj mesnici od preostale ušteđevine,i nahranio izgladnjelog psa.

I dok je Bundi posljednji put u životu sit i sretan,spavao na pretproljetnom suncu kraj njegovih nogu,čika Franjo je

dugo sjedio pred kolibom.

A onda je pozvao psa u čamac i,zaveslavši prema sredini rijeke,vezao mu kamen oko vrata i bacio ga u vodu...

njegovo mrko mršavo lice ostalo je naizgled mirno i hladno i i onda kada ga je pas,dok mu je vezivao kamen o

vrat,radosno lizao po rukama..

samo,kada je poslije uzeo veslo u ruke,on dugo nije znao šta će sa njim...te ga je vodena struja odnijela..daleko...

niz rijeku..

ljubav je ponekad jako surova i čudna...

Ponekad je najveći čin ljubavi najteže napraviti...


Link


ps.

Sa distance od četrdesetak godina od tog događaja u više navrata pokušao sam shvatiti postupak čika Franje...

čas sam ga mrzio čas pravdao,nikad u potpunosti ni jedna ni druga opcija nije prevagnula...

pokušao sam to usporediti sa činom najveće ljubavi, kad čovjek osobu koju voli pušta od sebe da ode

jer dotična nije sretna sa njim...

ili još jednostavnija usporedba:

ubijanje ljubavi u sebi zarad ljubavi je najveća ljubav?

Usporedba nije možda prava

ali

i ovi drugi,nakon izvršenog čina,jako dugo ne znaju ili ne mogu veslati rijekom života već ih struja odnese daleko...

a rijetko tko smogne snage zaveslati i dokopati se obale...

plutate ili veslate rijekom ?





Link
Link

Uredi zapis

05.06.2017. u 17:37   |   Editirano: 05.06.2017. u 18:11   |   Komentari: 0

nikada nije kasno



Link
Link



I tak...vjerojatno tek kad se nađemo u nekoj nevolji / situaciji kad zaista trebamo pomoć – tek tada spoznamo razliku koja

postoji između PRIJATELJA i kurtoaznih prijatelja...prijatelji pomažu a oni drugi koji se deklariraju kao prijatelji često nude

parole pune pomoći a od pomoći ni P...

Dobro je ako iz takvih trenutaka usvojimo pouke te takve osobe izbrišemo sa nevidljivih lista prijatelja i više ne računamo na

njih...pogotovo kad se sami ponude i onda se pokaju zbog toga i nestanu ...tko razumije shvatiće...

ja jesam.

nikada nije kasno.




Link

Uredi zapis

16.05.2017. u 13:30   |   Komentari: 0

There is a place...

Uredi zapis

23.04.2017. u 10:42   |   Komentari: 0

last letter...



Link


Mi na istom svijetu nismo

ali ovo zadnje pismo

znam

da do tebe stići će....

Uredi zapis

27.03.2017. u 21:16   |   Komentari: 0

ostarjeli hvatač snova



Link
Link




Dotrajava i ova zima

bez tebe,

bliži joj se kraj,

jedna od tko zna koliko

slijedećih zima u nizu...

ne fališ mi ni malo

eto ,znaj...





noći svake tražim sreću

skrivajuć tijelo i misli

u staru...toplu

vojničku vreću...





sve vreće nešto u sebi kriju

lijepe i ružne tajne

takve krije i ova ...

ponoć je...

počinje još jedna

noć bez sna

ostarjelog hvatača snova...




Link
Link

Uredi zapis

05.03.2017. u 0:00   |   Komentari: 0

Nostalgičar vlastite svijesti



Link
Link
Link




Ja sam samo kopija mirisa u travi

svijet u haljini isprepletenoj od latica

zlatnik sam kojim ne možeš kupiti ništa.

I u tom moru tvojega ničega

ja sam samo nostalgičar vlastite svijesti

i pijanac vremena....

Ja nisam vidljiva u nevidljivosti vidljivoj

ja samo nosim krunu od šarenog papira

i stojim na oblaku čekajući prvu kišu

jer,nisam tvoja prošlost

ja sam samo nostalgičar vlastite svijesti

i pijanac vremena..



staklena...




Link

Uredi zapis

08.02.2017. u 9:54   |   Editirano: 08.02.2017. u 9:55   |   Komentari: 0