ricordi...I close open pages...



Link

Link

Link



Zatvaranje otvorenih stranica



Ja sam onaj od onih

koji poštuju granice,

ne praštam neoprostivo

zatvaram otvorene stranice

ne praštam druge

na to nemam pravo,

iskoristili me mnogi

sebe uvijek sam dao




Znam sta hoću

ali ne i kako doći do toga,

ne bojim se nikog

jedino sebe i Boga.

U meni se

radost i tuga stisle

dvojim da li mogu dati

isto ili više

no što drugi daju

ili mnogi misle...




odbacujem uvjete

poštujem pravila,

tvrdoglavost me moja

u nezgodu često stavila.

život promatram kao vagu,

jednom ode na dobro

drugi put sve ode k vragu...




Ne živim

proslosti i budućnosti

ne zelim se dati,

pomalo pišem,puno sanjarim

teško ko može starog vuka

da shvati.

I kako reče Bora Čorba:

( „Idi sad, nemoj da budeš sa mnom,
ne čekaj - bolje idi što prije...
Teško je,
u mome svijetu tamnom,
teško je kad se izgubi baš sve...“ )

život je stvarno neprekidna borba...



Link

Uredi zapis

20.11.2017. u 8:53   |   Komentari: 0

ricordi...I have not dreamed long ago...



Link

Link

Link



Zora je...

čuje se cvrkut ptičica...

na istoku ,nebo se počelo rumeniti...

jutarnja svježina zasićena mirisima šume dopire kroz otvoreni prozor...

navlačim pokrivač do brade,vrpoljim se pod njim...

budan sam,neobično se osjećam,zbunjeni osmjeh mi preko lica...

da...

tu sam...

neobično mi čuti disanje još nekoga kraj sebe.

Okrećem se na bok,glavu podbočio dlanom i

gledam te...

Mirno spavaš, usne su ti blago razvučene u osmjeh,prsa se lagano uzdižu i spuštaju....

pogledom ispitujem svaki djelić lica...

mislim u sebi ; kako si dobra i draga....

Nesvjesno,ruku zavlačim pod pokrivač i spuštam na tvoja prsa...

Osjećam toplinu i nježnost...

lagano te milujem...

želim te ljubiti,vrhovima usana prelaziti preko kože...

Primičem se bliže tebi...

glavu naslonio na rame...

lagano trljam obrazom...

nježan poljubac spustio na vrat....mmmmhh...

osjećam miris tvoga tijela....kako me uzbuđuje......

Trgnula si se.....

rukama me zagrlila i privukla sebi....mmm...

tako volim da si u mom naručju,osjećam te tako voljenom i zaštićenom....

treperiš od čeznje i ljubavi,nježno te milujem po glavi,prstima polako prelazim preko lica,usana,...

izdižem se i ljubim te laganim poljubcima.,spuštam usne na tvoje...

uzvraćaš mi poljubac...

Vani je svanulo,prve zrake sunca se probile i toplo nas miluju...



....a kada tako sanjam obično mi se i desi jednog dana...



dugo već ne sanjam..
(20.12.2010.)






Link

Uredi zapis

03.11.2017. u 10:03   |   Editirano: 03.11.2017. u 17:47   |   Komentari: 0

ricordi...epitaf

Uredi zapis

02.11.2017. u 13:00   |   Komentari: 0

ricordi...but remember it is my last verse...




Link
Link



al' zapamtite moj je posljednji stih......



Nešto sam izmedju života i smrti,

pojam sam trenutka ali i vijeka,

oko mog prsta zemlja se vrti

i više i manje sam od čovjeka.

Jednom ću napisati pravu pjesmu,

pa makar protiv sebe,protiv svih,

protiv života,sreće i ljubavi,

al' zapamtite moj je posljednji stih......


zv





Link

Uredi zapis

23.10.2017. u 9:22   |   Komentari: 0

ricordi...more and less myself...



Link
Link





Nešto sam izmedju života i smrti,

pojam sam trenutka ali i vijeka,

oko mog prsta zemlja se vrti

i više i manje sam od čovjeka....

Ne mogu biti ono šta nisam,

ono šta nemam,ne mogu da dam,

al' da ću te voljeti ovakav kakav sam,

doživotno obećavam.....




Link
Link

Uredi zapis

07.10.2017. u 21:06   |   Komentari: 0

....wipe out dust or tears....



Link

Link




Ostavili

"djevojčicu koja place"

uz drvo na ulici...

Udomio sam je i obrisao

prašinu sa suza,

rado bih obrisao

i suze...


Link

Link

Uredi zapis

19.09.2017. u 11:24   |   Komentari: 0

Ricordi...zabluda...



Link
Link


zabluda



Baš tako kako i piše...

sve potrage...

sve dvojbe u svezi srodne duše

ili

traganjem za svojim licem ljubavi

sve

sve je zabluda...

iluzija.

svi što u potragama

stigli smo i na kraj

svijeta

da smo pogledali

oko sebe

možda bi vidjeli,

možda je ljubav kraj nas bila

možda je i ona o nama,

kao mi o njoj,

snila...






Link

Uredi zapis

20.08.2017. u 13:14   |   Komentari: 0

ricordi... Землянка...




Link

Link

Link




kao i uvijek sam

Koračam

smjelim korakom

Otvorenog srca

čiste duše

u pravcu odakle

vjetar piri

naviknut da moji snovi

se ruše




Link


nigdje ne žurim

ništa ne ganjam

u stvari ni ne sanjam

dane ne pamtim

kao dobre ili loše

ne popravljam loše veze

nit obnavljam propuštene početke

ne pravim nikad izuzetke

no još se nadam


da ipak

rijetki sretnu rijetke...


jednom...






Link

Link

Uredi zapis

05.07.2017. u 23:37   |   Komentari: 0

ricordi...the face of my love.. we are also face of love...whose?


Link
Link
Link




Posmatrajući zapis sa distance od skoro pet godina smatram da se ništa nije bitnije promijenilo...







lice moje ljubavi..



nisam uspio za sebe napraviti vučicu.

vukovi se ne stvaraju...

jesu ili nisu...

kad tvoj odabir bude vučica...

odazvat će se.

vukovi se ne nude...

oni se naprosto dozovu...

da.






njihova priroda nije samoća...

ali snaga ljubavi je samotna.....

zbog svoje čistoće.

istina me oslobadja...

da sam kojim slučajem..ikad bio

odabran(našao tu svoju vučicu)

nikad ne bih bio sam a ni ona!!...



Link


da sam ikad sreo svoju vučicu...

da mi je ikad rekla:

budi samnom,..

budi moj vuk...

nikad ne bi prošli sve ovo..

sve oko mene je iluzija...

nemam nikog

ne znam nikog tko ne može

zaspati ni probuditi se

bez mene...

tko ne može

ni smijati se ni plakati

bez mene...

kome sam kao dah života...

tko ne može da me ne dodiruje...

da me ne ljubi...

da ne vodi ljubav samnom...

zaista ne znam nikog

znam da nisam skroman...

da...



Link


i nije lako...usuditi se...

kad u sebi nosiš i znaš i tražiš da ugledaš lice

za kojim toliko čezneš....

i kad ga već ,odustao od mogućnosti i nadanja da ćeš ga uopće ikad ugledati...

ugledaš:

ne znaš imaš li lice njene ljubavi ????

tu je odgovor na moja pitanja koje sam sebi postavljam...a

vjerujem i mnogi drugi...

da skratim

odgovor sam znao ali nisam sam sebi htio priznati

da ga znam i da je takav ...

već sam poput mnogih u iluziji trajao...

i zavaravao sebe a nažalost

i druge...



Link


mislim da je četiri godine dovoljno dugo (i predugo) trajalo....

odustajem od potrage

odustajem od nadanja...

jer kada i pronađemo svoje lice ljubavi

to ne znači da smo i mi njihovo lice ljubavi

i tek onda se treba znati

nositi sa tim saznanjima...znamo li?

nisam znao ali sam naučio....

a svima Vama

neka vam se usliše molive

da i Vaša lica budu lica njihove ljubavi...

ne s maskom...

koju žudite da skinete...




nek vam bude vjetar u jedra..

ne u prsa........

11.12 2012 23.59



Link

Uredi zapis

19.06.2017. u 21:25   |   Editirano: 19.06.2017. u 21:31   |   Komentari: 0

sve si nešto mislim...



Link
Link
Link



sve si nešto mislim...



plan planiram...

a sudbinu dobijam...




Link
Link
Link

Uredi zapis

19.06.2017. u 8:54   |   Komentari: 0

ricordi...dvoje...



Link
Link
Link


ricordi...


Nedavno

,zahvaljujući svojoj hudoj sreći ležao sam u sobi na neudobnoj postelji a na trošak hzzo-a,

jedne noći dok bezuspješno čekah san – pogled mi odluta kroz prozor,na susjednu zgradu gdje su ležali

oboljeli od karcinoma...

U sobi preko puta gori svjetlo...

Na krevetu leži starija žena a pored nje sjedi stariji čovjek,vjerojatno su par...

Opraštaju se jedno od drugog...

Muškarac rukama briše teške suze...muške...

Neutješno plače,drhtanje ramena odaje njegovu bol...strah...

Žena ga tješi,i unatoč cjevčicama koje prekrivaju njene ruke i ograničavaju joj pokrete,

ona ga nježno miluje po glavi i tješi...kao,nije to ništa strašno..

narednih par ponavljao se sličan prizor...

Jednog jutra vidim da je njen krevet prazan...

Sve to me podsjetilo na jedan događaj od prije trideset i koju godinu iz prošlog života..

Pitanje i dalje ostaje bez odgovora...




Link


jednog vlažnog jesenjeg jutra dok sam fotoaparatom lovio šljuke po prostranim barama i šumama,

moj pas je živahno krstario po gustišu,a ja sam sav prožet tišinom šume,išao polako za njim izkrižanim

stazama kojima su jeleni i divlje svinje preko noći izlazili da pokupe žir ispod starih usamljenih hrastova

čije su krošnje visoko nad nama šumile u jesenjoj izmaglici...preko lijeve ruke visio mi je spreman fotić,

a desnom sam u hodu kidao ritske kupine,već oprljene od prvih mrazeva,i jeo ih zastajkujući...

Usljed toga dešavalo se to da bi poneka šljuka iznenada prhnula iz gustiša a da nisam uspio slikat...

Pas bi tada istrčao na stazu i ,cvileći,prijekorno me pogledao...

U jednom času,nakon višesatne lagane šetnje kobajagi loveći ptice,osjetio sam laku jezu po tijelu,

i ubrzo me počela sveg prožimati neka mučna nelagoda.

Nisam htio vjerovati da je to početak napada gripe ili čega već,pa pokušah da se brzim kretnjama i pojačanim

tempom okrijepim i pobjegnem...ali noge su postajale sve teže,a tupi bol poče me tištati u svim zglobovima.

Instiktivno pođoh prem jednom gustišu u namjeri da nađem malo suhog lišća i tu prilegnem,ali od prvog dodira

s mokrim izdancima povijuše,kojim je bila prorasla gomila satrulog granja od naplave,sav se stresoh od jeze.

Sjetih se priča starijih od mene -kako se stari divlji vepar zavlači u takva skrovita mjesta kada ga bolest savlada

da tu na miru skonča,i pokušah da se nasmijem,ali mi zubi zacvokotaše od neke unutrašnje hladnoće,te se vratih

na proplanak i sjedoh na jedan nagorio panj...

pas,koji me je bio izgubio iz vida,veselo mi pritrča i onjuši po koljenima,pa potrčavši ponovo u gustiš zastade za

časak i zagleda se u mene.

iz gustiša prhnu fazan i sa srditim krikom proleti više mene,a ja i ne pokušah da dignem fotić.

Obuzela me je neodoljiva želja da legnem,ali oko mene je sve bilo tako hladno i vlažno da se stresoh i od same

pomisli na to.Znajući da će ubrzo nastupiti vatra i bunilo,dozvah psa i uputih se prema Dunavu u nejasnoj nadi

da ću tamo naići na kakav ribarski čamac kojim bi se prebacio do druge obale i vratio u kolibu...

Ali izašavši na obalu,vidjeh da je rijeka sva prekrivena gustom koprenom sive magle.Voda je ispod nje ravnodušno

šumila,a krik zalutale divlje guske dopirao je negdje s druge obale i izgubljeno lebdio u vlažnoj tišini.

Sjetih se jedne usamljene ribarske kolibe pored koje sam nekada prolazio u potrazi za divljim patkama,pa pođoh

obalom rijeke prema njoj.

Psa su dražili mirisi divljači,i on nekoliko puta pokuša da neopaženo zamakne u šumu ali ja ljutito viknuh na njega,

te se on najzad smiri i snuždeno pođe za mnom.





Link


U glavi mi se već mutilo kad na jednom uzvišenju,među grupom starih topola,ugledahpoznatu kolibu

ograđenu niskom ogradom od vrbovog pruća.

Odnekud istrča čitav čopor malih šarenih domaćih pasa i sa žustrim lavežom nasrnu na mog psa koji,

nakostrešene dlake,beše istrčao ispred mene.

Vrata na kolibi se otvoriše i kroz njih,povivši se u prolazu,iziđe visok koščat starac i viknu na pse.

Iza njegovih leđa ukaza se glava sitne mršave starice.

Oni su me radoznalo gledali dok sam,posrćući klizavom stazom,polako teturao prema njima.

Misleći da sam pijan,starc mi veselo doviknu:

"E.heee!"

Ali,otvarajući mi vrata na malenoj ogradi,on me pažljivo pogleda i reče:

"O,pa vi ste bolesni!"

"da,htio bih kod vas malo da prilegnem"-izustih jedva

"može,može,o kako ne bi moglo"-povikaše oni,i uvedoše me u malu svijetlu sobicu...

Zaustih da im nešto kažem,da im zahvalim,ali mi zubi tako zacvokotaše da nisam uspio izustiti ni riječi.

"samo vi lezite,samo vi lezite"

usrdno me je nudila starica podižući pokrivač sa kreveta.

Starac mi prihvati ranac sa stvarimai ja se strovalih u krevet.

Dok me je starica brižno pokrivala,ja se za trenutak zagledah u njeno usko,sitnim borama izbrazdano lice.

Dah topline zatreperi u duši,i groznica za časak popusti,ali ubrzo me obuzme jaka temperatura i sve oko mene se

uskovitla u nekom sivom sumraku..

U pomućenoj svjesti počeše odnekuda da se javljaju davno zaboravljeni doživljaji iz mog skitačkog života

,mokri obrisi neke želježničke stanice svjetlucali su pod sitnom jesenjom kišom,dok mi je u ušima brujala škripa

teretnih vagona koji su manevrirali po tračnicama obraslim travom...

Probudio sam se sav okupan znojem i,ležeći na leđima,radoznalo gledao oko sebe,sobica je bila mala i niska.

Krevet na kojem sam ležao bio je načinjen od grubo tesanih neobojenih dasaka.Iako jedva normalne veličine,

on je zauzimao gotovo trećinu sobice.Pored kreveta nalazio se omanji stol sa dvije oniske stolice bez naslona.

U uglu između stolića i vrata tiho je plamsala okrugla plehana peć.Po zidovima od naboja bilo je razmješteno

nekoliko uzanih poličica sa raznim sitnicama,među kojima se isticala zemljana posudica s buketićem plavih

šumskih cvjetića koji u ritskim šumama cvjetaju sve do prvih snjegova.

Dva nejednaka prozorčića ,očito skinuta sa neke potopljene dereglije,gledala su na Dunav.

Sve je oko mene bilo krajnje sirotinjsko,ali sve tako uredno,i čisto da je sobica zračila nekom prazničnom vedrinom...

Sa osjećanjem nekog treperavog olakšanja pridigoh se i pogledah na sat,malo poslije u sobicu zaviri i starica,

i ubrzo uđe unutra noseći veliku šalicu vrelog čaja,za njom uđe i starac i sjedne na jednu od stolica.

Dok sam lagano ispijao vreli napitak koji mi je itekako godio,starica se raspitivala tko sam,odakle sam,koga imam

od porodice,zašto se nisam i kada ću se ženiti,kakva mi je cura,plava,crna ili...

Starac je pušio i klimao glavom smješeći se

"nemojte se ljutiti na nju,to je njen običaj,nama znate rijetko ko navrati,,,"

Onda su oni meni pričali o sebi,starac je rodom iz Zagorja,u ove šume došao je jedne zime sa ocem kao šumski

radnik.Kad mu je otac umro od srdobolje,on je ostao sa ribarima.

Starica je ćerka nekog krmanoša iz okoline Baje,majka joj je rano umrla,a ona je putovala sa ocem na šlepu..

Jedne zime led ih je iznenadio na putu,te su zimovali u jednom zatonu kod ušća Drave,tu su se upoznali i uzeli

a kad je na proljeće led krenuo-otac je sam otputovao za Baju...

Dok sam ih slušao,u meni se budila neka tiha topla radost,neko radosno treperenje duše koje me je prožimalo...

činilo mi se kao da sam se iznenada našao među dragim bliskim stvorenjima sa kojima me vezuje

neko daleko prisno prijateljstvo.

Ponesen tim vedrim osjećanjem,ja ih zapitah zar za njih dvoje nije ovaj krevet malen?

"nije,nije!

smijala se starica s nekom čednom stidljivošću

"ja svake noći idem u ribu"

objašnjavao je starac,"a kad puše košava na Dunavu,onda sjedimo kraj peći i ovako razgovaramo...



Mene odjednom steže u grlu i duši...

šta će biti kada jedno od ovo dvoje starih ljudi umre,pomislih..

kako će onom koje ostane biti duge noći kad na Dunavu bude puhala košava....







Link

Uredi zapis

18.06.2017. u 20:38   |   Komentari: 0

ricordi...sve si nešto mislim



Link
Link
Link


sve si nešto mislim,

shodno godinama,višegodišnjoj tradiciji i upornosti u pravljenju grešaka,

imamo li neki popust na količinu napravljenih grešaka ili možda imamo pravo i na neku gratis

jer sve svoje greške platio sam...



Link

Uredi zapis

16.06.2017. u 19:00   |   Komentari: 0

ricordi...ima li smisla..



Link
Link
Link



sunce se polako kloni zapadu...

Sjena stare vrbe na riječnim otokom primiče se drugoj obali,rit se polako budi.

Teška dnevna sparina pretvara se u finu izmaglicu koja obilnom rosom kvasi moćnu ritsku vegetaciju...

tonovi boja postaju življi,ustajao zrak razlijeva se u svježe struje koje se kao dah provlače i sukobljavaju

nad riječnim rukavcima.Kroz guste spletove bujnog ritskog rastinja svjetlucaju lokve zaostale vode,

tamna površina skrivenog ritskog jezerca podrhtava u srebrnastim naborima,kroz trsku zašumori dah života...

Na mekom tlu presušene močvare,bezbroj starih i novih tragova divljači.Velika lokva otkriva gdje se noćas

kaljužio divlji vepar,podnožje stare vrbe pokazuje gdje se jutros čistio od blata pri odlasku na počinak...

Izašao sam na ivicu omanjeg proplanka i sjeo na natruo panjić među rijetkom šašom...

pored mene se nalazila barica,oživjela poslije dnevne sparine,i život čitavog jednog svijeta raznovrsne gamadi

strujao je u prljavoj vodi.

U prvom trenutku bacio sam na nju samo jedan brzi bogled,ali sam poslije sa sve većom pažnjom posmatrao

te čudne životinjice.Jedan majušni stvor istrajno je pokušavao da se uspuže na ivicu lokve.I kada mu je to najzad

uspjelo,on je zastao iumirio se.

Pod utjecajem zraka postajao je sve bleđi.I kad je već izgledalo da je mrtav,lagano mu se otvorila utroba

i iz nje je izašla majušna lutkica-koja je brzo dobila krila ivinula se put neba...

gledao sam za njom kao u neku božanstvenu čaroliju...

opčinjen stvarenjem života...

i vječitim pitanjem...

ima li smisla?



Link

Uredi zapis

15.06.2017. u 18:31   |   Komentari: 0

ricordi...zašto je...



Link
Link
Link




zašto li je čovjek plakao?




U dane neudobnih postelja naviru sjećanja...lijepa ali i ružna...

Radosna a isto tako i tužna...





...jednog zimskog jutra sjedio sam na ivici šumskog proplanka i ,skriven u žbunju iza jednog starog hrasta

sa starim Altixom u naručju,čekao divljač.

Snijeg je pred zoru bio prestao,ali se divljač još nije kretala iz svojih ležaja.Iznad krošnji drveća povijenih

pod snijegom vidjeli su se komadići sivog zimskog neba,između stabala lebdjela je laka izmaglica i kitila

ih svjetlucavim injem...

U zavejanoj šumi bilo je tiho.

Samo bi se sa poneke grane osula grudvica snijega i,rasipajući se u letu,nečujno padala po

snježnom pokrivaču...

Iz jedne pukotine na kori hrasta izvirila je majušna glava ptice i svojim kao perle sitnim očima nekoliko

trenutaka gledala snježnu bjelinu oko sebe...

onda je lako lepršnula i neko vrijem letucala oko svoga staništa,tražeći gdje da se spusti.

Spustila se na grančicu okićenu injem...grančica se pod njom zanjihala,a ona je širila krila u ritmu i održavala

ravnotežu.Kad se grančica pod njom umirila,mala siva ptica počela je da uređuje perje,,,




Link


Tada se iz dubine šume začulo neko ujednačeno škriputanje,koje je bivalo sve bliže...

i odjednom,kao da se šuma pred njima sama otvorila,na proplanak su izbile saonice natovarene drvima...

saonice je vukao konj osrednje veličine,a pored njih je išao visok plećat čovjek...

opruženog vrata i u luku malo uzdignutog repa,konj je lako gazio po visokom rastresitom snjegu.

Kada bi saonice naišle preko zavejanih rivotina divljih svinja,konj bi malo više izdužio vrat i čvršće zakoračio,

a čovjek je podmetao rame pod saonice i,potiskujući ih,pomagao mu...

kada su saonice naišle ispred hrasta za kojim sam sjedio,čovjek je podigao glavu i izustio:

"O-ooo!!

konj je staoi,stresavši se,snažno odahnuo,a čovjek je skinuo pokrovac sa saonica i prekrio ga.

Onda se oslonio laktom o stupac saonica i,poduprt o šaku,zamišljeno se zagledao preda se...

Po obrvama i brkovima bilo mu se nahvatalo inje,te mu starost nisam mogao ocjeniti,

ali po njegovim malo uzdržanim sigurnim pokretima i lakoći s kojom je potiskivao saonice vidjelo se

da je bio stariji ali još snažan i krepak čovjek...


Bilo mi je malo neprijatno što tu,s fotoaparatom u krilu,sjedim skriven u žbunju na nekoliko koraka od

čovjeka koji misli da je sam sa svojim mislima.Ali bilo je već kasno da mu se javim a da ga ne iznenadim

i izazovem ono trenutno ali neprijatno podozrenje koje se i nehotice javlja pri iznenadnom susretu

nepoznatih usamljenih ljudi u šumi...no računao sam da će on produžiti čim mu se konj malo odmori,

te sam spustio glavu na šake i čekao da krene ...


Odjednom mi je dopro do ušiju neki čudan šum,nešto što je ličilo na prigušen drhtav jecaj..

u prvom trenu nisam vjerovao da taj glas ljudske tuge dolazi od tog snažnog čovjeka,te sam,ne dižući glavu,

pažljivo pažljivo osluškivao nekoliko trenutaka..

ali jecanje je postajalo sve određenije,u to više nije bilo sumnje...polako sam podigao glavu i vidio

da čovjek plače...

krupne suze tekle su mu niz lice,a široka ramena grčevito podrhtavala...

bio je to gorak,opor plač,koji je tu,u hladnoj tišini zimskog jutra,izgledao još teži i beznadniji...

bilo je u tome plaču čovjeka nenaviknutog na plač nečeg tako bolnog i potresnog,pa ipak nekako ljudski ljepog,

da sam ga kao opčinjen gledao i svom dušom saosjećao s njegovim neznanim jadom...

dugo je plakao usamljeni čovjek na zavejanom šumskom proplanku,a kad se njegov ozebli konj počeo

nestrpljivo osvrtati prema njemu,on je širokim šakama obrisao suze,skinuo s konja pokrovac i ubrzo otišao sa

proplanka...


dosta je vremena prošlo od ovog zimskog jutra,mnogo sam šta otada doživio i zaboravio,ali uvijek kad u zraku

zatrepere prve snježne pahuljice i u mislima se nađem u zavejanoj šumi,

ja se sjetim usamljenog drvosječe i zapitam se



:"zašto li je čovjek plakao?"






Link

Link

Link

Uredi zapis

13.06.2017. u 18:24   |   Komentari: 0

ricordi...srest ćemo se opet...jednom




Link

Link

Link



srest ćemo se opet


Sjedim na travi i gledam u spomenik.

Sunce proljeća kupa slova i presijava se po crnoj mermernoj ploči.

Postoje male neravnine. Kao da nije ravna skroz. Nervira me ono umjetno cvijeće što su stavili moji.

Najradije bih ga zavitlao i bacio, ali nemam snage da se prepirem i svađam.

Ružno je.

Mravi šetaju oko mojih cipela, miriše grobljansko cvijeće, otužno...

Tišina je.

Gledam u slike i razmišljam...

Sjećam se mnogih trenutaka provedenih sa djedom...

Začuh lelek u blizini. Ugledah stariju ženu u crnini, sa maramom na glavi, kako zapomaže i plače.

Za sinom...

Stara je i spominje sina koji je mlad nastradao.

Teško mi je.

Volio bih da je ne čujem, tišina mi više odgovara.

Čekam kada će prestati, ali ona nakon leleka nastavlja sa dugačkim i bolnim "jooj".

Palim cigaretu, a jednu stavljam na spomenik pokojniku, nezapaljenu...

Premještam 5 crvenih ruža iz jedne saksije u drugu.

Toplotu prekida lagani povjetarac, igrajući se sa lišćem obližnjeg bagrema.

Listovi šuškaju a žena leleče.

Pamtim kao dijete ovo groblje, nekad je bilo malo...

Onaj mađarski dio bio je lijepo sređen, sa skupim spomenicima i uređenim stazama i cvijećem oko stare kapele.

Na drugoj,srpskoj, strani, sve je nekako siromašnije, stariji spomenici su skromni, a noviji su skuplji,

ali nekako nakinđureni i neukusni.

Ima puno humki na kojima stoji samo stari drveni križ sa izbrisanim slovima od kiša.

Vjerojatno nema nikog ko bi ih posjećivao i brinuo se o njima.

Prekrižih se i spustih još jednu cigaretu.

Djed Vlado je bio strastveni pusač...

Ne sviđa mi se slika, izgleda mnogo mlađi.

Nedostaje mi i brzo brišem iznenadne suze...

Mrzim plač, a i ovo kukanje žene do mene. "Sine moj, rano majčina... đe ode tako mlad..."

Ustadoh da osmotrim ženu i spomenik.

Na slici je mladić, lijep...

Nikad nisam razmišljao o smrti. Interesantno, ali kad god neko umre, ja razmišljam o živima još više.

I ovaj moj pokojnik, kao da nije tu ukopan. Stalno mislim (kad se vratim kući) da će me čekati tamo,

da će zapaliti cigaru i ironično me gledati. Ponekad sebe uhvatim kako pričam sa njim kao da je tu,

negdje pored... Da li i ova žena ima takav osećaj ili neumitno zna da svog sina više nema.

Gledam je.

Crvena je u licu od plača, suze joj se zaustavljaju u borama.

Briše ih, s vremena na vrijeme, bijelom pamučnom maramicom.

Popravlja umjetno cvijeće i povremeno ljubi sliku na spomeniku.

Toplo je, a ona ima neki poludžemper na sebi.

Priđoh joj da joj ponudim malo vode, da se osviježi.

Ona me pogleda i još jače zaleleka.

Kosa mi se podiže od jeze.

Ipak uze vodu, i u dva tri gutljaja otpi.

Pogleda me zahvalno.

Ništa mi ne reče, samo zahuka umorno i poče da stenje kao da je u transu.





Pojavi se iznenada neki čovjek.

Lelujao se i zaplitao o travu i žbunje.

Pijan je - pomislih.

Preplanuo, vjerojatno radnik, zapušten i neobrijan. Nije nas ni opazio, samo je zastao i raskopčao pantalone.

Pripišalo mu se, i to je uradio baš kao da radi narnolmalnjiju stvar. Nije se ni osvrnuo da vidi ima li koga u blizini.

Žena u crnini ga je videla i prestala je da kuka...

Razrogačenih očiju gledala je, i odjednom je preblijedela.

Spala joj je marama i pokušavala je da se pridrži za moju ruku.

Zateturala se i pala...

Uzeh ostatak vode i počeo sam da je polijevam po licu, ne bi li došla sebi.

Neznanac nas je tek tada opazio, polupijano pogledao, zakopčao pantalone i nastavio svoj put teturajući se...


Sunce je i dalje peklo, iako je bio maj.

Pogledah u spomenik ženinog sina na kojem je pisalo:

"rođen 1955. - umro 1980“ srest ćemo se jednom opet-mama


Da..jednom ćemo se svi ponovo sresti u nekom drugom životu..





Link



Ps.

možda nekome bude čudno

Ali groblja su mi postala mjesta za razmišljanje i plakanje,omiljena...

nisu to mjesta tuge već mjesta velike ljubavi...

Tu dolazim da čujem samog sebe..kako dišem...

moja tišina mi govori zbog čega vrištim...najtiše...

Da gledam drugim očima i vidim koliko sve prolazno je..

A može se na miru i plakati..

A da nikom ,ako baš neko i naiđe,ne bude čudno ili neobično..niti onom što pušta teške suze...muške...

neće biti neugodno pokazati slabost...





Link

Uredi zapis

08.06.2017. u 7:48   |   Editirano: 08.06.2017. u 7:50   |   Komentari: 0