vještičje kronike

tu kod nas, na području lijepe naše, ono “volim te” rijetko ili nekako je teško prelazilo
preko nečijih usana ili se makar nije toliko često izgovaralo naglas
jesmo li bili nevoljeni ili samo nedovoljno voljeni
i sada činilo se da ni nije to ljubav, makar ne ona od velikih riječi,
već je bila ljubav od recimo ajngemahteca u dubokom, velikom teškom bijelom tanjuru,
poklopljenog drugim, plitkim
ili friško ispečenih pofezni prekrivenih salvetom i kuhinjskom krpom od glasovitog Faksa
i nekako vjerujem da je to bila ipak i ljubav i volim te, u toj jednoj šalici tople bijele kave sa još
toplom kiflom iz pekare, prerezanom popola i namazanom putrom
jer mi smo bit će po današnjim mjerilima generacije koje su vrlo rijetko, ako od ikoga svoga čuli
sada sveprisutno “volim te” i ne sjećam se da su ikoga zvali “ljubavi”
možda jer imali smo svi vlastita imena ili nadimke
mi smo i oni koji su čekali da otac dođe sa posla, baci na stolić novine
pa da svi počnemo jesti
gdje je on imao svoju Thonet stolicu, jer je jedina bila takva
mi smo oni kojima je obiteljski višegeneracijski ručak, značio nedjelju i 12 sati ,
kada se juha morala već pušiti iz porculanskih tanjura, dok je odzvanjalo sa crkve podne
a deda je ulazio u blagovaonu iz radne sobe, u kućnom kratkom kashmir mantilu, i bijeloj košulji
sa šal kravatom labavo vezanom oko vrata
i coknuo nezadovoljno jezikom, ako nije sve bilo na vrijeme i svi na svojim mjestima
dok je baka sakupljala nevidljive, ionako nepostojeće mrvice sa štirkanog stolnjaka
mi smo i oni koji su u razne flašice i posude sipali nešto što tamo ne pripada i to spremali u svoje špajze i zamrzivače,
i znaš da te to čeka, tamo, jer je za tebe
kao mali simboli ili dokazi da ima tu i volim te i ljubavi, koja bit će postoji
ali se i dalje naglas ne izgovara
i zapravo čekaju te ili se čeka, ili te čeka, jer ljubav ona neizgovorena, ne jede sama...

Donna , Istina. Prije skoro da i nismo čuli "volim te " i "ljubavi" Odakle je došlo ?
Iz Holivudskih filmova ? Ne znam .
Ali , roditelji danas često djeci govore ljubavi i ljube ih u usta ....
Meni osobno.... Čudno....
Valjda generacijski jaz.....pretpostavljam.......

https://youtu.be/sohqoTRFBfE?si=CpiPi-Q6jOm2-x76

o kako me razgalila ova tvoja topla priča...o ljubavi i čekanju, zajedničkim ručkovima obitelji...krenula sam polako skupljat skute i na spavanje, a onda rekoh, ajde još jedan pogled na blog. a kad tamo tj tu, ti i tvoj zapis! pročitat ću ga još jednom....mislim da će mi pomoći zaspati!

Lea :))

dok ljubav upravo ima bez obzira na dob tantrum scenu, u dućanu


:))

Bud j i linkovi :))

al ok vidjeh naslov namćor, Đole

Sara, tnx, lupi i mene tak u neke dane :)

i da, otac je bio bog i batina, njemu se prvo vadilo u tanjur, najbolji komad mesa njemu, mi djeca smo morali biti kuš za stolom...i tak, bila su to neka druga vremena! kasnije, puno kasnije kad je moja majka ostarjela i ja ju primila u svoj dom, jednom mi je rekla rečenicu koju pamtim (ponekad često smo se svađale oko gluposti, jer nije shvaćala da ja radim a ona nije, cijeli život): hvala ti za ovo divno jelo, i to je ljubav! da, nekoć smo kroz jelo izražavali ljubav, onako u tišini, pogledima, čekanjima, tek rijetko ispod glasa bismo nešto slično promrljali kao moja majka tada! i znaš kaj dona, kasnije, kad je i moja obitelj prestala postojati, kad su brakovi doživjeli brodolom, a djeca ošla u svoje oibtelji, uvijek mi je, pa i danas, teško samoj jesti! nekako mi zajedničko jelo (ručak, osobito nedjeljom) pojam zajedništva, topline...nečeg lijepog a danas toga uglavnom nema, čak niti onda kada postoji obitelj!

kod nas se pričalo ali tek kad je posluženo glavno jelo :)))

a i znaš onu, kad odrasli pričaju, deca su kuš
do kaj ja znam tinejđerske dobi , smel si nekaj primetiti :))

pruski odgoj štaš :DDD

da, možda pruski (vojnički) ali odgoj! kamo sreće da danas uopće ima odgoja ( nažalost gledam te klince kaj su roditelji, naša djeca, napravili od njih)? no to je već druga tema. ostat ću na ovoj tvojoj toploj i otići u krpe...noćka

zzz ti :)