vještičje kronike

uvijek može bolje, al ajd ok

nego vi pametni , kaj odjednom relativizirate demokraciju, i moć demokratskog odlučivanja
a dobrih 30 let kričite da kaj, da je konačno imamo..
okej , al onda sam da se zna
tisućama godina demokracija se smatrala primitivnom, i sustavom na rubu anarhije,
i vladavinom kmetova i rulje....
Oligarhije (a ko će drugi) su uvjeravale kako je takav eksperiment osuđen na propast,
i kako je Helada propala zbog toga, a jedino prirodno je vladavina - elite...
ofcrs i bez sumnje, ak jesi ta elita

također, tisuće godina je iza nas nasljednog, vojnog i religijskog totalitarizma,
i tisuće generacija tjerano je da kleči,
spaljeno jer misli,
ubijeno jer ne sluša.
a kad je brana počela pucati, kad su krune počele padati, tako je "pravo glasa" postala glavna pregovaračka pozicija.
jer i tadašnjoj Vlasti je to zvučalo ipak bolje od - giljotine.
ali ne valjda i za siromašne, i za žene, i za niže klase.
pa nismo primitivci. I tako je slijedila još jedna runda nasilja.
Mi pak, rođeni na ovim prostorima, morali smo dugo čekati da ovo što uzimamo sada zdravo za gotovo,
što stalno nekako propitujemo, konačno postane nešto normalno
jer ...Mir i izbori.
i ajmo ruku na srce..To nije naša tradicija. jer Nije nam bilo dopušteno.

a kako piše Rebecca West za nas :

zar bi trebala ići na tržnicu, naoružana vještičjim moćima, uhvatiti svakog seljaka, prolaznika za rame
i šapnuti mu u uho pitanje, ..."da li si za svog života upoznao mir?"
i neka on isto upita svog oca, neka njegov otac postavi isto pitanje svom oca, i tako unazad
ukratko odgovor nikada ne bi bio - da!!!

pa razmislimo malo, kako bi to mogla postati neka naša tradicija,
kakva će tek ovo biti zemlja kad joj bude prvi puta 100 godina mira. i 100 godina izbora.
kad ljudima postane normalno da ih se pita, da ih se tiče, kad im se prizna da nisu nebitna rulja
koja treba klečat i slušat.
kada odgovor na pitanje "glasaš li?" bude - DA, svakako
pa kada to bude odgovor naših roditelja, vaših baka i djedova, ,
kada se zaboravi da je ikad uopće bilo drugačije....

zato demokracija, zato izbori...


(uz pomoć Bsor)

Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne sudjeluje u političkim događanjima.
Ona ne zna da troškovi života: cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova, ovise o političkim odlukama.
Politički nepismena osoba je toliko zaslijepljena da ponosno govori kako mrzi politiku.
Ta osoba ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova –
loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih tvrtki."
– Bertolt Brecht

bio je neobično topao svibanjski dan, balkonska vrata prema vrtu bila su otvorena
a kroz mliječno bijele zavjese u sobu je dopiralo popodnevno sunce i mirisi proljeća,
kao i opojan miris jasminovog grma
i izašla je ispod tuša, sa samo dva ručnika na sebi,
u jedan je omotala kosu u turban, a drugi puno veći mekši, presavila je oko sebe,
i nakon što se namazala mirisnim pomadicama
shvatila je da ima još vremena, jer njegov avion stiže tek predvečer, i stići će
i ona, na aerodrom pred njega i pokupiti ga kako su se i dogovorili
pa je odlučila još kojih pola sata odmoriti
i zaspala je
a probudila se naglo, zbunjena, jer osjetila je da je netko još tu, u sobi,
i vidjela njega, sjedio je šutke u fotelji, u bijeloj raskopčanoj košulji sasvim olabavljene kravate
sa pogledom na njeno dupe, jer ležala je na boku, lagano savijenih nogu
i kaže mu sva snena i smetena,
o, pa to si ti, oprosti zaspala sam, ali ne mogu vjerovati, i da je već toliko sati..

umirujućom gestom ruke i svojim malo hrapavim glasom, za koji je uvijek mislila da bi bio
sjajan za radijske emisije, rekao je smiješeći se
‘ola i tebi, smiri se, nisi zakasnila, uzeo sam raniji let, sve je bilo gotovo ranije,
i što ću još tamo, ionako smo većinu toga dogovorili, ovo što je ostalo su detalji,
to će službe riješiti...

a ona, počela se pridizati uz riječi... pa baš lijepo, i lijepo mi te vidjeti, nedostajao si mi, i evo,
idem ti napraviti kavu, hoćeš li nešto za gricnuti

ne, ne, napravio sam si džin-tonik, i baš mi to sada paše, i ajde pls, ostani ležati u ovom položaju,
lijep mi je pogled na to tvoje dupe, i tvoju sočnu školjkicu,
i jesam, malo sam umoran, moram se i otuširati, ali bi za sada ostao ovdje ovako sjediti
još neko vrijeme
i znaš li šta bi volio, volio bih te gledati kako se diraš, ajde pls udovolji mi, možeš li,
želiš li

a daaj, nemoj to od mene tražiti, znaš da mi je malo neugodno, tako se izložiti, dođi ti k meni,
potapšala je rukom prostor do sebe i nastavila
pa ćemo se pomaziti i sanjala sam te, samo da znaš, neki dan, a san nije bio pristojan...

ajde. pls pls, ton mu je postao molećiv, ugasi si taj puritanski glasić u glavi, učini mi to, baš me to
sada pali, pa to sam ja, mene znaš, mi nismo više stranci

a onda je zastala, protegnula se mazno i izbjegavajući njegov pogled, pomislila
a zašto mu ne udovoljiti, opuštena je, odmorena je, izdepilirala se, mirišljava je,
zašto ne isprobati,
i shvati da pali i nju samu, ta ideja da je on gleda dok se miluje, dok se dira,
dok stavlja svoje prste na i u svoju mačkicu
koja je već sama od sebe i na pomisao, ideju, postajala sve vlažnija i vlažnija
i započne se samozadovoljavati, i skroz je ponese sjećanje na taj skori popodnevni san,
jer sanjala je ionako njega,
da kleči pored kreveta, i povlači nju preko ruba, k sebi, a da bi je postavio na sebe, i uronio u nju vlažnu, vruću, pulsirajuću, onako velik, tvrd i željan da je ispuni i zadovolji, i sa samo dva tri
ritmička, ali snažna pokreta karlicom, ulazeći, izlazeći, ona je već bila gotova
i skoro da je to sjećanje na taj orgazmičan san, dovelo nju i sada, dok je on netremice gleda,
do svršavanja, ali je usporila, odgodila
a on
nije mogao izdržati, i ostati samo gledati, njeno micanje bokovima, njen ples prstima
po svojoj intimi,
prišao je krevetu i razmaknuo joj je noge, odmaknuo njene ruke, poljubivši je nježno
u vlažne, mirišljave vrhove prstiju
i zašao usnama i jezikom do njene vlažne, uzbuđene, nabubrene vulve
i zapravo nije joj bilo sasvim jasno što je točno napravio, ali prstima je razmaknuo usmine,
i ogolio joj klitoris, da bi jezikom po njemu ljepše, znalački klizio,
a prst druge ruke stavio u nju, i ritmički ga pomicao
bez grubosti, nježno, polako, uporno, no dovoljno izluđujuće da joj stvarno nije više ništa trebalo
i izvila je kičmu i svršila je, snažno, i opetovano, a svako iduće stezanje, treperenje, grčenje i svršavanje bilo je dublje, slatko bolno, sasvim obeznanjujuće, i doživjela je “la petit mort” sa pratećim squirtingom...
i dok je hvatala dah, i slušala lupanje svog srca i bila, jedva je čula njegov duboki prigušeni glas,
e to sam htio, da ti tako bude,
da doživiš, osjetiš, kako mi je...

ma nisam baš tak mirno živjela, al i jesam
i nekak si mislim, u stvari nakon svega sasvim sam uvjerena u sljedeće
da zapravo svaka ljudska interakcija, a posebno ona zbilja važna, ljubavna,
ona koja ti poremeti apsolutno sve, koja te izuje iz cipela, koja ti uzdrma život,
zbog koje u jednom momentu dodatne ludosti želiš bez *ebemti istetovirati njegov
nadimak na mali prst desne ruke
dakle, takva bi po meni bila ta tzv. karmička ljubavna veza,
i to tako dođe, izabranim sretnicima , i drago mi je da sam bila među njima, izabranima
jer odjednom ti bane, i to na velka vrata, sa vjetrom i svim popratnim efektima
i uđe u tvoj život,
i vidiš ga prvo u tramvaju, a onda je odjednom po svuda
i shvatiš podudarnosti i vidiš “prepoznavanja”, jer čita ti misli i završava tvoju rečenicu,
a ti znaš kako će odreagirati, ali pitaš tek onako, da budeš sigurna,
ali nisi sasvim sigurna što se uistinu događa , ali pomisliš da je na snazi taj
neki deja vu
a on ti upravo to spominje, i priznali ste si da ste se morali, Trebali upoznati,
jer je nešto valjda “čudnoga” u zraku,

ili je negdje u beskonačnom vremenu svemira upravo to upisano
i živite karmičku ljubav kroz sve reinkarnacije i živote

jer je to već od drugog susreta (za koji sada već sasvim sumnjaš da je opet slučajan)
sasvim očito i jasno za oboje, da se nešto neobičnoga. neobjašnjivoga događa

i dobro, sad ste se upoznali i … tri, pet minuta kasnije, stvari su već totalno van kontrole
zaljubiš se ko šiparica, i smiješ se jednako glupasto, jer opila te radost,
a njemu se oči krijese
i da smo popili samo još jednu kavu, to popodne, zakleli bi se na vječnu ljubav
jer zaboga pa da, mi vjerujemo u ljubav na prvi pogled, zar stvarno postoji i drugačija...

i onda se slagalo jedno oduševljenje za drugim, i trajalo je to, nije da nije
i još uvijek si i nakon tri godine, zar tolko već, u fazonu... ma daj se saberi, odrasli smo ljudi
to je samo nešto usput, neozbiljno, ne može se to događati, tebi, nama, sada ..

ali intenzitet se skoro i zapravo ne smanjuje, no uzima se predah, jer treba biti predaha,
da udahneš život bez njegovog prisustva, sufliranja, a i utjecaja...
i tada vode se neki sasvim ozbiljni monolozi, a i zazimilo je malo, odjednom
da bi već iduće proljeće opet bilo sasvim ludo proljeće
ili se tješiš da je to ono kaj zovu labuđi pjev, njegov
i što uopće sad već nakon X godina počinjanja, nastavljanja, prekidanja, spajanja
hoćemo još jedno od drugoga
a odgovor je i dalje...sve..

i zapravo, nikad ne doživiš toliko boli, dok se odvajaš, namjerno , sa razlogom ili bez
jer razum kaže, šta već kaže, jer opet ima nešto za reći, ali mudruje, i objašnjava,
kalkulira, negira, nagovara
zdvaja
jer to je ona veza koja te kida, slama ti srce, koje ti se od nedostatka riječi, jer sve su odjednom
suvišne, smiješne, uzaludne, okrutne, hladne, neuviđavne
dakle srce ti se raspada na milion oštrih komadića i ko će to svaki puta skupljat i lijepit
a emocije, one tobož hladne, bacaju te na sve strane, onkraj postojanja
i znaš da se nikada do tada, do njega, nisi toliko toga zapravo usudila
i postali ste zarobljenici , jedno drugome,
i ne zna se ko je tu zarobljen, a ko porobljen, ko je tamničar,
a element junkie ovisnosti bio je prisutan i u sexu,
jer po količini želje, uzdaha i strasti shvaćaš da prema nikome nećeš moći
osjetiti takvu želju, takvu strast i doživljavati takve orgazme...
i tada se gubi sva logika, koje ionako nije bilo, i nestaje bilo kakve mudrosti i opreza
jer ste si na javi možda na momente i čudni, i ne baš sasvim kompatibilni
ali dok ste u krevetu, sve to nestaje kao nebitno i gubi se u naborima plahti...

i shvaćaš da je tu nešto čudno, umiješalo svoje prste i kao da je usud
jer jednostavno, volite se od početka vremena, i u usporedbi s tim…
zapravo, nema usporedbe s tim

ali promjena boli, sve češće, sve više, i na kraju dana živiš kako znaš, u sada i ovdje
i takvi ili onakvi smo zapravo zato što smo to izabrali biti
i nije jednostavno doći do tog zaključka, a ne smeta ni koja terapija
i kada se opet u jednom od n-ti puta, odlučimo da ne želimo takvi biti
a istina je da zapravo ne možemo,
baš toliko i skroz izaći iz svog naučenog, uvježbanog i donekle sigurnog načina življenja,
iako je dosadan, glup i isprazan, ponavljajući

ljubav ne nestaje, takva ne, jer neće nestati, zašto bi
ja ću otići, on će otići
pa ću se vratiti, pa će se on vratiti, pa ću otići, pa će on otići
pa ću se ja vezati lancem za radijator, da se opet ne vratim,
a on sakrit će od sebe samog mobitel i/ili isprazniti bateriju, da se ne javi..
i jer je opet pauza
a u međuvremenu ili after odvikavanja,
da, naići će netko tko nas voli onakve kakvi jesmo, netko s kime je sasvim jednostavno
i lako biti, s kim je mir
i sasvim je sve to lako za hendlati
a u ovakvim noćima bez mjeseca, a bila je i totalna pomrčina
dok svi spavaju, on ili samo ja, ću biti budna sa enormnom boli u srcu
i misliti

xxx

Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.

(Jacques Prévert)

pitao je rabina jedan od učenika
- bog je stvorio ateiste, da nas nauči jednoj od najvećih lekcija- lekciji istinskog suosjećanja
vidite, kada ateista izvrši čin dobrostivosti i dobročinstva
posjeti nekoga ko je bolestan
pomogne nekome u potrebi
i općenito brine se o svijetu...
on to ne čini zato jer je navođen nekom vjerom, učenjem,
on to ne čini zato što mu je to neki bog rekao, naredio, da to učini
jer ateista ionako ne vjeruje u boga
njegovo djelo i djelovanje, taj čin je temeljen na osjećaju moralnosti
pogledajte dobrotu koju poklanja drugima samo zato što osjeća da je to ispravno
dakle. kada ti se netko obrati za pomoć, nikada ne bi trebao reći
molit ću se da ti bog pomogne
umjesto toga, makar za trenutak, trebao bi postati ateist
zamisliti da nema boga, koji bi mogao pomoći
i reći- ja ću ti pomoći

by martin buber..hasidske priče

distraction, nebitno, al neka stoji..pas koji laje, nije dovoljno kuhan..(stara kineska)

zakaj o zakaj je došlo u modu, i da je stvarno “in” i ono “must” imati cucka, bilo kakvoga
i onda ga udome, kupe, nabave, kaj već
ljudi, kaj ne znaju ni sobnu biljku održati na životu,
i onda si mislim, kad ih vidim ... ak tak odgajaš decu, ošli smo fkt v’rit
em ne kupe drekeca iza sebe, em ne dozvole tom psu da se onjuši, upozna, nekaj,
sa frendom/frendicom iz kvarta,
...jer ak ga pustim s lajne..otišal bi mi, ne odaziva se baš xixiix
...okeeej, a kolko ima godina, mladi je da se ne odaziva na ime?
ma pa da, beba je još, tri godine mu je
ha? tri godine i ne odaziva se na ime ? zanimljivo...
pa ide..
znate, nije agresivan, učimo ga tek na druge pse
osim kaj je pas - zver ...i to mu je istetovirano na bedru i reži, atakira na sve koji samo okrenu glavu prema njemu, i gazdarica ga jedva drži, a on sopće, slini, i ne, nema brnjicu, xixiix jer znate on vam je sa nama doma, skroz micek ...
i tak, tugica
uglavnom rijetko koji pas, iako imamo neslužbenu pseću livadu, i lijep prostor za šetnju
bude pušten sa lajne, uopće ili ikad, bilo da je mali, veliki, srednji,
udomljen, seldžuk, strassehund, bez pedigrea, sa pedigreom, je, sliči na..
rijetko koji pas se pušta da se igra sa drugim psom, psima, jer ili je dosadan, jer ne zna i nikada nije bio pušten da se slobodno igra, pa bi samo ili isključivo dominirao, reži, agresivno laje i općenito nesiguran je, i kuži se da se Ne zna igrati ...
ili je pak toliko fiksiran na svoju lopticu, da je za terapiju odvikavanja, jer ne može na ništa i nikoga drugoga obratiti pažnju osim loptica, gde je loptica, loptica, loptica..aaa loptica, moja, samo moja
baci mi lopticu, loptica di je...
velim, tugica

a nastavak je sa net-a..kruži, pa ono razmislite kaj njima, a bogme i sebi, a i ostalima delate

pas 21. stoljeća

- Ja sam akita inu. Moji preci su stoljećima selekcionirani za neustrašivu, agresivnu borbu s medvjedima. A danas… Danas se od mene zahtijeva da budem miran i tolerantan. Danas me grde i kažnjavaju zbog mojih reakcija kada mi prilazi netko nepoznat.

-– Ja sam bigl. Stvorili su me takvoga da se povišenim, snažnim glasom javljam dok lovim svoj plijen, kako bi me lovci mogli pratiti dok trčim kroz gustu šumu i šikaru. A danas mi stavljaju električnu ogrlicu da ne lajem. I tjeraju me da se – ali bez trčanja! – vratim čim vlasnik zapucketa prstima.

-– Ja sam jorkširski terijer. Prije dvjesto godina sam u zagušljivim, smrdljivim engleskim rudnicima bio okrutni, zastrašujuće učinkoviti lovac na štakore. Danas moji vlasnici očito misle da ne znam niti koristiti vlastite noge za hodanje, pa me uvijek drže u naručju. Da ne spominjem mašnice, šljokice, puloverčiće i – parfeme!

– Ja sam labrador retriever. Moja vizija sreće – za koju sam stoljetnim genetskim probirom predodređen – je skok u jezero i plivanje kako bih svojem gospodaru donio patku koju je ustrijelio. Čak imam i plivaće kožice među prstima! Danas moji gospodari zaboravljaju da sam pas koji je stvoren da neprestano hoda, trči i pliva. Kao rezultat toga sam predebeo, prisiljen biti u kući i biti dadilja njihovoj djeci.

– Ja sam Jack Russell terijer. Uzgojili su me tako da se mogu suočiti s lisicom, opakim jazavcem i štakorom većim od mene i pobijediti ih – i to u njegovoj jazbini, u koji ulazim bez trunke kolebanja, agresivno i neustrašivo. A danas… Danas me grde zbog mog karaktera i visoke energije, te me tjeraju da se pretvorim u tihog i mirnog psa iz dnevne sobe.

– Ja sam sibirski husky. U svojim genima nosim velike, ledom okovane široke otvorene prostore sjeverne Europe, gdje sam neumorno mogao vući saonice impresivnim brzinama na velike udaljenosti. Danas… eh, danas! Ograničen sam na zidove kuće svojih vlasnika ili horizont malog dvorišta i vrta u kojemu kopam rupe u zemlji kako bih oslobodio energiju i frustraciju, pokušavajući ostati tjelesno i mentalno zdrav.

– Ja sam border collie. Neprikosnoveni sam umjetnik rada sa stadom sitne ili krupne stoke. Uzgojili su me ovakvoga kako bih u partnerstvu sa svojim gospodarom u neprestanom trku neumorno radio više od deset dnevno držeći pod kontrolom stotine i stotine ovaca i krava. A danas… danas su moji gospodari ljuti na mene jer u nedostatku ovaca pokušavam pod nadzorom i „pod konac“ držati bicikle, automobile, djecu u kući i općenito sve što je u pokretu.

itd itd itd

sada očekujem izveštaj sa ulica, gdje će se pitati slučajne prolaznike
da šta oni misle o srijedi 17.o4. kao "prazniku demokracije"

slučajna prolaznica umirovljenica, će se na pitanje novinarke i snimatelja, oboje početnika
samo nasmijati i reći, pa meni je svejedno

neki tamo nastavnik/profesor,iz obližnje škole, malo iznervirano će pred mikrofonom i kamerom tumačiti kako se opet gube školski sati i kako će se uopće i kada izvoditi dodatna nastava, za neplanirani izostanak, jer dovodi u pitanje obim nastavnog programa, izvršenje nastavnog plana, pa je i upitan maturalni uspjeh cijele jedne generacije i eto kako nam se školstvo srozava...

hitne i zdravstvene službe i bolnice daju izjavu za javnost da se prebacuju na rad praznikom, te da se svi osim hitnih obrada i operacija odgađaju do idućeg radnog dana, iako liste za čekanje su sve duže, ali nije to do nas...

razni menaDžeri prodajnih centara i ini libertarijanci će se naravno pjeniti, jer je ionako zabrana rada nedjeljom neustavna odluka, i da će im sada još i ovaj neplanirani, nenadani a "dodatni" neradni dan, pokvariti poslovni plan, uzokovati nemjerljive financijske gubitke, pa će morati otpustiti ljude, a i potrošiti će im ionako užasno nepraktično određivanje koliko nedjelja smiju ili ne smiju raditi. što dodatno zbunjuje potrošaće...

neki drugi slučajni prolaznik će sasvim zabrinutog izraza lica izjaviti, - šta ću stvarno opet morati po svježi kruh i mlijeko na benzinsku?

slučajni prolaznik mlađe generacije, sa slušalicama u ušima, na upit novinarke da kako će on iskoristiti tu neradnu srijedu zbunjeno pitati - a kaj se događa u srijedu?

ulični filozof , nezaposlen, dok hrani golubove, uzrujano će ustvrditi, znate da su izbori ikada išta promijenili bili bi zabranjeni

neki drugi će u prolazu samo odmahnuti rukom i dobaciti, svi su oni isti, nije ih briga za malog čovjeka, ne znam ja ništa...

i ne kaže se uzalud - došli divlji, otjerali pitome
samo zato kaj su pitomi svaki puta rekli .. ah pa nećemo se valjda služiti njihovim divljim načinom
i tak se razgovarati i spuštati na njihov nivo
ili još mudrije,... pametniji popušta, ali onda budale vladaju svijetom, zar ne!?
i eto nam sad, na
finoće,
kinderštubea, ili ..o mein gott, ali to je ispod svakog nivoa i bontona i nekakvog suvislog konstruktivnog razgovora,
prostora za nekaj dodati, ili za reći šalu, ili kaj već komentirati, a da bude kolko tolko kulturnoga

i zato nam je tak, kak nam je, u svim dijelovima života i zbog našeg, budimo realni, malo ipak uobraženog?
i odgojem utupljenog ?stava
"Ah, ja sam intelektualno iznad takvih prepucavanja" smo i dozvolili agresivcima, nekulturnjacima, i inim primitivcima
da sada gospodare i društvenim mrežama.,
jer tu su "hrabri", tu nema lica, tu nema represije, zaštitara, Admina? iko? alooo kuc kuc zbudi seee admineeee
i ovo je morti skroz polit nekorektno, grubo, uvredljivo, jer je, jer ja to znam
ali oni nemaju tu predodžbu, jer ne razumiju do kuda idu granice neke šale, kritike, pokude, a gdje skreće u neukus i
prostakluk i direktno vrijeđanje

dakle pa kaj, kak ovo zgleda, a ne zgleda, znam, kad se jedino takav način prepoznaje ...i razumije

ili bumo se morali separirati, pa brisati komentare illi pojačati si blok listu, ko na drugim stranicama,
ko počne sa nedozvoljenim, ili si dozvoli da preskoči - regule lepoga ponašanja
i niš sad pkaj, pkaj...
dost bi bilo

svi ste dobrodošli, uvijek i stalno..open door
sve dok vas ne prehiti, jer tak si dobri ipak nismo
i
manite se droza, nije to za vas, neznalice, kaj ne kužite da vas hiće?!

časna riječ. ovi bumbari valjda dežuraju pred mojim vratima
i čekaju da ih otvorim, jer svaki dan već desetak i kusur zapravo dana, ja makar jednoga dnevno, hvatam čašom po prozoru
i onda se on sav uzruja i zuji ko blesav, i padne na dno čaše, a ja ga onda hićem van
i to brzo, jer kak su bumbarasti , (se tak veli? ) onak trapasto opet krene zujat ka vratima i da bi on opet nutra

ali lijepo je,
jer imam svoj privat Sakura, doživljaj i osjećaj za feeling :) al nije trešnjina latica, već od onih ranih okruglih
šljivica, pa to pada ko snijeg i po meni a rascvjetane grane..
cijelo drvo miriši, miriši

a onda počne od višnje cvijet, padati, pa opet imam divotu
a onda negde u petom mjesecu maju jelte stižu one-ta daaa - krijesnice..
pa mi i one ulete i zuje navečer po dnevnom , pred tv i tak

eto meni proljeća, i hodam po tim laticama i/ili one padaju po meni i sva sam si važna i ko da sam u nekom filmu...

divota...

jedna od i dalje gorućih tema

imali smo priliku neki dan čitati o suđenju za ubojstvo, neki reklo bi se “novinarski izvještaj”
o prošlogodišnjem ubojstvu žene i sada o suđenju muškarcu, njenom ubojici

dakle, tzv novinarska špranca se doslovce opet i opet ponavlja
jer kada ženu ubije muškarac bilo da jest ili je bio njen dečko, ljubavnik, vjenčani ili nevjenčani partner
susjedi govore kako je ona (ta ubijena žena) znala često slušati glasno muziku
(pa je sada valjda konačno mir)
a on je najčešće pristojno porazgovarao o svakodnevnim temama, pozdravljao i ničime nije dao naslutiti da je sposoban okrutno ubiti, da je u stanju nekoga i daviti, a kasnije i 25 puta,
slovima- dvadeset i pet puta, nožem izbosti...
dakle ubadati, vaditi nož, opet ubadati, vaditi sječivo iz tijela, i opet ubosti u meso, i opet vaditi oštricu, te opet ubosti u tkivo, i opet i opet i opet ..i tako sveukupno dvadeset i pet puta, - 25 puta..!!.
pa je po pričanju susjeda ista, ta žena, znala dovoditi i neke muškarce u stan
(pa nije valjda ni toliko čudno da je kurva ubijena)
te je on svjedočio da ona nije nešto htjela, a on ju je iako muškarac molio i molio
(dakle stvarno tvrdoglavo i nemoguće to neko žensko stvorenje)
te da zapravo nije više željela sa njime uopće biti, ni živjeti
(da je htjela, valjda bi ostala i danas živa)
pa kaže on, muškarac , da mu je bila i nevjerna, a njemu se onda zamračilo
(da nije bila takva, njemu se valjda ne bi zamračilo i to svih 25 puta)
i svašta se može pročitati u tim medijima
koji onda trančiraju i sole li ga sole, jer sve je taman za klikbajt
pa moramo pokušati razumjeti i njega, tog muškarca
jer da je on molio, i da je on plakao, i da je njemu sada žao, da su njemu krenule suze i u sudnici
te da je eto priznao krivnju
a i tada, dok ju je ubadao svih strašnih 25 puta, je bio sav u suzama, da se sav tresao, i bio skroz van sebe i pomračenog uma

i nije da se javnost ne zgražava, nije da u komentarima nema “hrabrih” koji bi njega takvoga uboli, koji bi ga i raščetvorili i kastrirali ili mu odrezali ruku, glavu
a da bi nju, ženu, žrtvu, svi oni u komentarima svakako zaštitili, samo da su to čuli, vidjeli...

a mi čitamo o skretanju pažnje, mi čitamo o relativizaciji zločina, mi čitamo o njegovim muškim ejjj suzama, tada,
mi čitamo o njegovim ejjj muškim suzama u sudnici, o njegovom iskrenom kajanju
ali ne čitamo do sasvim slučajno/usputno spomenutog i do sada nevidljivog/neznanog detalja
da je ona, žena, njegova žrtva, dakle okrutno ubijena bila I slijepa,
i da se nije mogla braniti, jer slijepa osoba ne vidi, odakle dolazi udarac, ni odakle je ubada peti , deseti, dvadeset peti,
već ga samo osjeća
pa kod nje valjda i nekim čudnim zaključkom nema moljenja, preklinjanja, ni suza, ni općeg zamračenja svijesti, a možda ni kajanja, ni nevjerice
i opet imamo primjer kako takvi članci relativiziraju zločin, ubojstvo i njega ubojicu pokazuju kao pokajnika,
i opet, pretpostavka je, da javnost baš to zanima, da javnost voli i želi detalje, a ako je puno krvi
i posebne okrutnosti još bolje, dođe kao zanimljivost uz kavicu
dakle da, javnost to zanima, ali to ne znači da je to u javnom interesu,
u tome i jest stvar,
jer u javnom interesu je dokazati ubojstvo, i ubojicu primjereno kazniti, i tako i samo time po petstoti puta ukazati
da se Ne smije ubijati, nikoga, ni žene,
koje glasno slušaju glazbu, koje dovode muškarce, koje žele otići, iako ih se moli,
koje ne slušaju, unatoč suzama u muškim očima, koje smiju otići kada misle da trebaju otići...
i da se ni jednom psihopatu i neubrojivom okrutnom ubojici ne smije niti može toliko zamračiti da je ide zbog tih svih razloga
ili samo jednoga, - ubiti...

jer novinar, ako jest novinar, ne treba mene/javnost izvještavati da li je on, zločinac, okrutni ubojica, bio tada u nevjerici,
a da je u sudnici bio u suzama, zanima me sa koliko godina je kažnjen i kada je kazna izrečena i gdje će je ubojica služiti...

jer svim ostalim opisima o njemu, o njegovom činu ubojstva i njegovim razlozima, zamračenja svijesti i slabašnom pokušaju samoubojstva, on odjednom postaje tragična figura, s kojim se dijelom suosjeća
a ona, žena, k tome slijepa žena, žrtva, je nestala, gurnuta je u drugi plan i više zapravo nije ni toliko bitna....

eh novinarstvo, eh pretpostavke, eh javni interes

without expecting men to work inside the house,
then we aren't empowering women, we're exploiting them

Farida.D

pa bi ovo bila pred 8.martovska tema? anatema? ne tema?

i takva spika zapravo je opet posljedica partijarhata
a kapitalizam, a ko drugi, je tu zapravo sasvim iskoristio feministicku borbu i
reklo bi se zavaljali su nas, i ono do "balčalka nam ga uterali"...ne samo ženama
već i muškima - sazad


a kao prilog temi

buđenja- boris dežulović

https://www.portalnovosti.com/budjenja?fbclid=IwAR30V_A7MVbM0LHLvlCcbb1vLWK

sFqrA3UT73y6uDcbNruI_673NaKMxeVE

.

od riječi vagina, vulva, a ne postoji ni klitoris, eventualno će ako baš nužno mora
imenovati taj ženski dio anatomije, reći da je to - stidnica

jer to je tako oduvijek, uobičajeni stari hrvatski izraz, ništa latinski, ništa suvremenost,
kakvo dovraga 21.stoljeće

tako da se odmah zna, da se žena, djevojčica, djevojka, toga treba stidjeti,
kao što i ime kaže to je za stid, sram, neugodu
jer školska knjiga i udžbenici za 6. razred osnovne, kao i nastavni program za 8. razred osnovne
lijepo i slikom i riječju do detalja opisuje što i kako se zove muški spolni organ, i onaj unutarnji i vidljiv vanjski, poimence
i koja im je svrha
međutim, žena po našim mudrim autorima i autoricama, udžbenika i nastavnog programa
ima samo jajnike, jajovode i rodnicu..i to je to
tako da je sve zapravo vrlo jednostavno, i valjda jasno, ima da budu oplođene, i ima da rađaju, sve ostalo je nebitan detalj,
i doslovce siva zona i ilustracijom i popisom

i tako, lijepo idemo, ali stvarno velikim koracima, u 19.stoljeće, a može i još malo više u prošlost....

pa bumo se pričali horvatskim jezikom, jer vele vladajući da smo kakti jako lijevi
a onda i protiv hrvatskoga jezika

budući nam je sve to obrazbeno blago iz mozga izprano silnim tuđicama

i onda kad izabrani gospodstvenik stigne, ja se svim svojim srdcem nadam da ćemo piešice prošetati po bielom Zagreb gradu, da ga predstavim u liepom svietlu
jer sam ostavila samovoz kod kuće, tako da bi stvarno i on i ja, voljeli pogledati koje knjige imaju u “poprečnom presieku” koji je na zagrebačkom “šiljku” ili otići sve do
“središta grada jedan” na zapadnom dielu grada, a onda bi i prezalogajili i koji komadić listaste orientalne pite, a i uvjerenja sam da je gospodin rekao da bi rada pogledao ponudu odieće kod “Tomislava Krojača”, jer on nie iz našeg bielog Zagreb grada, tekar iz malog miesta
a kako nam je uz put i “zarez” kao i “vuci i nosi” i do tamo bismo lahko mogli svrnuti se ,
a pokazao je i zanimanje i za provieriti poznatu namještajnicu, i za kasnie dogovor je ipak siesti i obiedovati pitu žemljanicu kod “kralja pljeskavica” a onda je već i čas raztanka, te bi ga i otpratila do glavnog željezničkog čvorišta, i nadam se svim srdcem da ćemo idući tiednokraj, imati i malo gombanje kod maksimira, jer su nam uputili ljubazan poziv iz sokolskog društva..

i eno je, sleti ni pet ni šest već sedam, drito kod nas, ionako vječitih nezadovoljnika, namčora,
i stalno nekih mrzitelja svega lipoga i radosnoga a zapravo tako hrvatskoga
a najviše vladajućih
i baš je lepo da dvoje ljudi ljubuju i šalju si takve porukice ...radosti i lipote
kaj to ni herzlich
ali nije lepo kada skužiš da je to i interes, da je to ruka ruku mije
i da je to em neetički, em protuzakonito, i da je to zapravo eklatantan primjer sukoba interesa
jer on gospon sudac Radosni bi nas građane, narod, pučane, kmetove, sluge pokorne moral čuvati
od samovolje vlasti i svih njenih Upravnih tijela
a lipota je bila vlast, vjerujem da je i vlast kao takva, baš ono lipa,
i bogme nam je i dalje lipa, 30 godina after, i jednu sudsku presudu, da je u srži kriminalna
baš ono lijepa, lijepa u 3pm lijepa

i niko da objasni neupućenima kaj je zapravo radost, jer radost je imenom Pravosudna institucija
pa se ti neki AP-ropos, nemaju zapravo kaj mešati, ni navijati
iako je lipa baš lipo umočila i AP sa svojom pregolemom stvarno lipom zbirkom sms, a
a zapravo skroz nelipih, i vrlo neradosnih dokaza, da mi vidimo kak si oni svi lepo tepaju,
kak im je sve smešno, kak bu si oni to sredili, kavica sim, stan tam, uslugica časkom uz radost, dokument, dojava,
jel se procesuira ili opće ne i radosna je ta lipota kak opće nema frke ni problema
a ne mi taki nikakvi ...
dakle Radost kao takva ima po ingerenciji, funkciji, ovlastima i pravu, te slovu zakona
da brani Nas građane, narod, pučane, kmetove, sluge pokorne, ali općenito političke guzice...
kaj se ne bi šteli mešati...
a tako nam nedostaje radosti i lipote i pogle kaj smo im napravili...

kasnim, znam, ali mislim da je i dalje aktualno
zapravo stalno je aktualno i zapravo sve je gore i gore
i od grčkih zatvora i od batinanja djece u vukovaru zbog krivog naglaska
a evo i najnovije "ljepote" i pjesničkog izričaja tih tobož "naših" dječaka

via Luciano L.

Je li itko objavio da je Torcida, na nedjeljnoj utakmici protiv Rijeke, uigrano skandirala:

“Smrdljiva Rijeko, šugavi grade, pobit ću pola tvoje Armade, šugava Rijeko puna si Srba, ne brini Rijeko ima još vrba”
te
“Od Vežice do Lovrana sve je puno muslimana, od Kantride do Turnića sve su djeca popa Đujića“?

Kazne HNS-a su više nego simbolične, a DORH koji bi takve "navijače" zbog govora mržnje trebao goniti po službenoj dužnosti, uobičajeno ne čuje ili spava.

Trebalo je kazniti i suca što nije prekinuo utakmicu te dao isprazniti dio tribina s kojeg su ti urlici stizali.
Izgrednike je trebalo locirati, identificirati te im zabraniti dolazak na sva sportska natjecanja barem na dvije godine.
Ovako će i dalje nekažnjeno svojom primitivnom mržnjom zagađivati i trovati ne samo stadione, već i sav društveni prostor.

A Hajduk bi se trebao stidjeti što prešutno podržava takvo ponašanje svojih navijača


a ja bi rekla- najdraža Rijeko, ne daj se