"PRVO ZAPLEŠI"
Pa onda razmišljaj!
Pod dojmom tog filma i priče o životu i stvaranju Samuela Becketta ostavit ću ovaj zapis i trag o svom životu, koji se upravo ovim motom vodio.
Prvo, film je bio izvrsno napravljen, onak priča koju pričaš sam sebi, sa samim sobom. I to mi je kroz život bilo omiljeno društvo. Često sam imala ne samo dvije uloge (ko u filmu) već ih je znalo biti i više. Čemu toliko suvišnih lica u jednom životu? Pa možda čisto da ne bude dosadno i prejednostavno u izboru?
No, na kraju je uvijek jedna priča preuzela i zasjenila druge. Rijetko sam se vraćala ponovnom razglabanju o istoj temi, obično sam odlučila i krenula dalje! Pročitala sam samo njegova Godoa (imam knjigu i doma), ali čovo je napisao toliko egzistencijalističkog sranja i dobio Nobela. Svaka čast, nije lako živjeti, misliti i još sve to, osobito sebe, preživjeti? I onda, dobiti Nobela za sve to i konačno ipak otići (nije mu bilo lako, doživio je 83. godine).
Ne mislim se upoređivati s njim, a opet, sklona sam onoj krasnoj misli Borgesa ”Ono što doživi jedan čovjek, doživjeli su svi ljudi”! Što sam u stvari htjela reći? Htjedoh reći da nije lako ovako ko S.B. dumati cijeli život, jer onda moramo imati nekog tko će nas sidriti...neki kamen koji će držati taj naš balon na zemlji.
Stalno sam imala ne kamen, već stijene koje su me držale negdje drugdje nego li tamo gdje sam htjela, mogla...pa ipak nisam. Možda je i do mene? Uvijek sam baš tu misao tkala kroz svoj život: „ prvo zapleši, pa onda razmišljaj”, iako sam stalno i plesala i razmišljala. Tek kasnije, puno kasnije, sam shvatila da cijeli život čekamo Godota koji ne dolazi. Ili dođe i prođe, a da nismo nit skužili da to bje on!
S vremenom, s godinama sve više promišljaš i razmišljaš o svemu što si činio ili ne činio i dobro je da čovjek pod stare dane ima neku svoju retrospektivu. I kad se osvrne, dobar je onaj život gdje i kada si zadovoljan onim što si živio i ne fali ti ono što nisi. Onaj drugi, loš, je obrnuto proporcionalan tj. nema u onom životu koji si živio esencije koja ti je bila važna te si u ime...boga, vraga, djece, posla, novca, karijere, roditelja...ostavio sve u sferi neostvarenog? Plesala sam puno ljeta, puno života i sad imam dovoljno vremena i strpljenja da razmišljam. Ne cupkam više nožicama, nemam želja i htijenja...tako je dobro da su me sve želje ostavile!
06.10.2026. u 22:15 | Dodaj komentar