HIPOKRIZIJA

Pa kaže on:”...što nedostaje u vezi da smo ovdje...” (istina, dotični je to pitanje napisao nepismeno na pvt na iskrici, pa sam odmah odustala od odgovora, ali mi je dotično pitanje bilo šlagvort za ovaj moj zapis. Iako je to već tinjalo neko vrijeme kao potencijalna tema, koja se ne jednom nametala meni a vjerujem i vama?

Zašto sam tu, tj. što nedostaje u vezi da sam/smo ovdje? Iako ima jedna bitna razlika, ja sam u profilu napisala da sam u vezi i da sam ovdje samo radi pisanja bloga a da se ne dopisujem niti ne družim na pvt!

Moje vrijeme mi nedostaje! Jer, imam ga previše, no nije to problem. Problem je kako ga upotrijebiti za ono nešto što meni odgovara? Više nisam kadra trošiti svoje ograničeno vrijeme (sada sam svjesna da je vrlo ograničeno) zalud, na ljude, stvari i događaje koji me ne zanimaju, koji me ne vesele, koji me ne oštre već otupljuju, koji su mi tlaka i koje mrzim (a ne moram) i tak...odlučna sam u tome da svoje ograničeno vrijeme iskoristim što je moguće bolje za mene!

Pa sam odustala čistiti stan, osim kad baš moram! Pa sam prorijedila sve svoje gluvarenje i izlaske koji su bili više neželjeni, nemogući i suvišni. Naime, kad imaš suviše lica oko sebe, nemaš nikoga istinski.

Ostalo je par prijatelja/ica s kojima se družim već desetljećima. Čak sam i mnoge fejs frendove obrisala i svela na neku razumnu mjeru (imam cca 70 prijatelja, ali mogla bih komotno obrisati njih pola a da mi ne bi nedostajali).

Mnogim stvarima koje sam voljela (ples, pisanje, koncerti, sex) svela sam na neki minimum dijelom zbog zdravstvenih problema (nemrem više luđački plesati ko nekad, nemrem više hodati ko nekad, nemrem se sexati ko nekad etc etc) a dijelom i stoga što sam sa sedam banki naprosto isprobala sve što se dalo, i izgustirala!

Dvije godine već imam stalnog partnera s kojim mi je lijepo, ali koji dosta svog vremena provodi radeći svoj posao (koji mu je hobi od mladosti) od kojeg i zaradi, a ja, iako sam pokušavala zajedno s njim, nismo uspjeli to smanjiti toliko da ima više slobodnog vremena. Ove godine došla je i ta bolest te su i njegove mogućnosti glede mnogo toga postale smanjene.

U takvim okolnostima, radiš kompromise s osobom koju voliš, s kojom ti je dobro znajući da teško bi ti bilo s bilo kim bolje. I znajući da bi ti lošije bilo da si solo!

E sad, kako živjeti (dobro) s kompromisima? Teško? Nikako? Ili ipak, nekako! Osobito u nekim godinama kada više nemaš volje (a niti mogućnosti) za nove izazove, traženja, nenalaženja i sve ono što iziskuje napor za ulazak u neku vezu, brak, druženje i sl.


Pa tako, uzimam a ne ostavljam svog dragog takvog kakav je! Sa puno lijepih osobina, ali malo vremena za mene, nas! Sa puno dobrote i ljubavi, ali...ali...i nadalje me neugodno iznenadi nekim postupcima, reakcijama (kojih ne bi smjelo biti nakon dvije godine)! Jasno je, ne mogu se ja mijenjati (i ja njega iznenadim nekim zvocanjima), ne može se on mijenjati...ali, nije lako prihvatiti i živjeti s kompromisima! Malo malo pa ta „idila” i „kula” od kompromisa se zronda skoro do temelja, pa onda opet gradiš povjerenje ispočetka...i bilo bi zabavno da nije naporno!Možda bi lakše i manje zahtjevno bilo biti solo, ne pokušavati više ništa već samo lamentirati npr na ovom sajtu na temu ljubavi, veze i sl...ali, borci poput mene ne odustaju samo tako. Osobito ako vrijedi, a vrijedi!

Da zaključim! Istina je, nešto nedostaje, i znam što! Vrijeme ispunjeno sadržajem koji me veseli, koji mi znači na dnevnoj bazi. Ok, ne želim i ne trebam bedinera 24 sata, ali dnevno bih voljela popiti kavu s njim, s nekim tko mi odgovara intelektualno ili kako već, prošetati radi zdravlja onoliko koliko možemo (on, frendica, frend), ali kako to uskladiti? Stalno netko ne može, ne želi ili sam ja ta! Pogledati neki film ne samo doma već i otići u kino, neki koncert, neki izlet dulje od jednog dana...družiti se s ljudima, ponekad i čoporativno? Čovjek je socijalno biće, a on je vuk samotnjak, njemu je dosta njegova enigmatika i ja! Normalno, onoliko koliko mu treba da ima! Koliko je meni dovoljno? Često premalo, a ponekad baš i previše. Često premalo onoga što bih htjela a previše onoga što baš i ne želim. Kompromisi su teška ekvilibracija na žici zvanoj život! A ispod provalija i pustinja.

Kako, cit:”...Omogućuje usvajanje novih spoznaja kroz procese asimilacije (uklapanje u postojeće sheme) i akomodacije (stvaranje novih shema)...”

Pa onda sve svoje skupiš na hrpicu i životinjariš danima, pa onda živneš i sretan si, pa onda poludiš na neku glupost („nećeš ti meni...”) i onda opet „tiha misa”, shvaćanje da se volimo, a samo i imamo jedno drugo i da smo na kraju. I da ne smijemo niti trebamo usrati taj kraj! Možemo li to? Smijemo li? Jel sukus svega: daj šta daš? I mirenje sa...ako imaš, imaš, a ako nemaš, nemaš! Ili je sve u toj uravnoteženoj asimilaciji i akomodaciji?

Kakogod, ponekad nije loše pretresti i protresti svu tu svoju žabokrečinu od života i pustiti malo svježe vode, ako ništa, da se ko žabice, veselo brčkamo i krekećemo?

obišla sam sve relevantne blogove, ostavila komentar i sada gibam! uživajte u čitanju i razmišljanju, jer ovo je sjajan blog! o kako bih voljela da i ja mogu čitati takve...no, utješili su me danas i bud i dona...valjalo je doći ovamo! a sada kidam nalijevo. možda se još vratim a vi slobodno "raspalite" po sebi i svom životu kao i svim tajnama i prijeporima koji vas muče! znam da vi to možete, hoćete...budete, osobito na blogu!

btw ima jedan bug u ovom mom blogu, a to je ona lamentacija, je li trebalo ili nije trebalo, jel bi trebalo ili ne...ne možete znati dok ne probate i doživite, nećete znati! a saznati nosi sa sobom najljepše trenutke za koje vrijdi živjeti ali i najdublje ponore i jad. tko nije probao, ne zna...tko zna...zna, može o tome pisati ili ne. najgluplje je lamentirati, gledati filmove, pisati ljubavnu poeziju, slušati ljubavne balade, a fingirati život, ljubav i ništa ne živjeti u stvarnosti! takvih ljudi mi je žap, ali i njim će biti žao kad im dođe smrtna ura? kažu medicinske sestre koje provedu zadnje trenutke većine ljudi na planeti, da ljudi uglavnom na samrti žale što neke stvari nisu učinili. zato, učinite pa onda žalite nego da ne učinite pa žalite!

Mislim da je velika stvar ostati bistar do kraja, ne piliti, sjećati se, mladost duha, to je najvažnije.
Uskladit ćeš tijelo već nekako.
To je sjajno da imaš nekog s kim možeš razgovarati, s kim se razumiješ i s kim možeš biti bolestan.
Ja sam baš razmišljala o tome, bi li ja voljela s nekim živjeti svaki dan i zaključila da ne, ne želim, ali...želim imati vezu, želim se družiti, ali nakon svega da svak ode svojoj kući.

da, i meni je trebalo dosta vremena i iskustva da shvatim (dva braka iza mene, dva zajedničkka života) i shvaćam danas da mi je bolje ovako solo, iako ponekad poželim da je netko stalno uz mene. no, puno je imati nekog i povremeno i dijeliti s njim ono što ti je bitno i što te raduje u životu. imam to sada, ali znaš kak vele, vrag nikad ne spava. valja biti spreman, moj horacije!

btw odgledala sam jedan noviji film s r. patinonom "drama" i mogu reći da me pomalo namučio (svašta ima tu, ali nisam baš zadovoljna). današnji režiseri pate od sklapanja filma od sekvenci i brkanja istih, tak da film gubi (po meni) svoj tijek i ta zbrda zdola režija samo uništava radnju. no, očito je to neki novi stil u filmu? kakogod, patinson se isto postarao, nije više lijep mladi čovjek....nešto mi odudara od onog zgodnog muškarca. da li neka droga, nešto...taj čovjek više nije ono što je bio? kakogod, provedeno veče...idem spati!

r. pantinsonom...

i tako, jutrom uz kavicu (moj delonghi esspresso, nije loše jutrom pomislit na brad pitta) lijepo je vratiti se doma. ok, nesspreso je bio dobar, ali moj delonghi je bolji, ma koliko mi šutjeli o tom!

a sinoć sam onako već u krevetu, nakon ne baš sjajnog filma, lamentirala o svom jučerašnjem danu i životu?

pa ajde da ovako jutrom, proćaskam malo sama sa sobom!

bje jučer baš jedan lijepi, jesenji dan! prijetilo je jutrom kišom, ali se osunčanilo! i dobro je da sam bila hrabra pa krenula put trga. najprije argentina (dupkom puna) na njihovu najbolju kavu sa šlagom! a prije toga sam obavila banku i obaveznu kupovinu puterica u dubravici. to je neki moj ritual kad krenem u grad (ha ha kako ovo smiješno zvuči, ali tak je).

obavezna kupovina pušleka cvijeća ovaj puta dvax...bilo je sjajnih onih gumbeka (ja ih tak zovem) i da znate, preživjeli su skroz do popodne u mom cekeru!

pa onda ručkih (ovaj put samo pizza) u kapucineru! pa smo preprečili dolac i put tkalče! tam u bonu ima super vino, zlatni nešto, čaša tog vina je lijek pa ako vas put nanese, svakako popijte!

a da, zaboravih mimohodno spuštajući se od kapucinera otišla sam po josefinu u ameli, za doma!

e nakon bona, nešto me primilo (onako krasan jesenji dan) da prošećemo frend (on jedini od muških ima strpljenja za šopinge) i ja do Zare! namjerila sam neke hlače, majcu...nešto (nije da mi treba)!

probala sam ponešto u dva navrata i shvatila zašto mrzim kupovine. to presvlačenje u kabinama, čekanje uh...ne bum tako skoro!

i skoro sam odustala a onda spazih jednu krasnu džemper-jaknu koja je baš onako šik! volim takve šik stvari i ponekad sam baš u zari naletjela na neke takve. znam, babac sam od 7 banki, ali ali...volim se i sada obući!

ha ha evo npr mog out fita od jučer!
https://i.postimg.cc/13Bd2RdS/ja-izlazak-u-grad.jpg

jesenji image, kožne hlače, kožna jakna (ovaj puta prava koža i nije "tesna koža")

a ovo je nova jakna-majca...prilično je teška onak čvrsta i mislim da mi u njoj neće biti šljiva!

https://i.postimg.cc/pTFqWPsz/jakna-vesta.jpg

eto, lijepi jesenji tonovi! i kako ne bih bila zadovoljna sobom, jučerašnjim danom i životom? idem sada nešto i radit! ugodna vam nedjelja!

jakna je raglan rukava, debeli i mekani jersey (nekoć bje to meni najdraži materijal)...bit ću u njem prava mucica ha ha

Sara, bok.

Odlična mi je ova tvoja kožna kombinacija za izlazak u grad.

Sve nijanse smeđe su in ove jeseni.

A pogotovo topli čokoladni tonovi.

hvala lana, i meni se tak činilo pa sam to i fotkala...onak, baš sam si bila ćeće!

btw ne sjećam se da sam taj film gledala (čudno), ali poruka je tako snažna, tako antiratna i misao da svaki čovjek treba izabrati svoj put a ne da put izabere njega. i da svaki pojedinac može učiniti puno, samo ako se potrudi. sjajan film roberta redforda "jaganjci i lavovi". jedan od posljednjih boraca, glumaca i režisera kojem skidam kapu! no, u današnjem još više i jače potrošačkom društvu, iluzorno je očekivati npr od ove mladeži, generacije Z da bilo što čini što je dobro? tko zna, možda i njima dođe iz dupeta u glavu?