SITNICE SA ISKRICE

Link


Nekoliko je najvećih zabluda o ljubavi i vezama, u koje mnogi vjeruju, a koje često uništavaju odnose.


♦️Prava ljubav nikad ne blijedi.

Zaista je ironično da se tako čvrsto držimo ideje o onoj pravoj i strastvenoj ljubavi koja traje vječno.

“Živjeli su sretno zauvijek” postoji samo u romantičnim filmovima.

Da je to apsolutno točno, ne bi bilo razvoda.

U realnosti su odnosi puni uspona i padova, lijepih i onih manje lijepih faza.

Gorka je istina, da da čak i prava ljubav može izblijedjeti, a u odnos je potrebno uložiti jako puno truda i rada da bi bio uspješan.


♦️Srodna duša će nas razumjeti bez riječi.

Istina je, bez obzira na to koliko nam je stalo do nekoga ili koliko dugo smo zajedno, da nam nitko ne može čitati misli.

Nema smisla duriti se na partnera, jer nije shvatio što zapravo želimo, ako mu to nismo otvoreno i iskreno rekli.


♦️ Negdje vani postoji osoba, koja je u potpunosti kompatibilna s nama.

Kompatibilnost je postignuće ljubavi, a ne nužno njezin preduvjet.

To je nešto što se gradi godinama i iziskuje puno truda, rada, komunikacije i učenja.

Prema tome, tehnički možemo biti “kompatibilni” s bilo kim, ako smo dovoljno ustrajni i ako nam je do određene osobe zaista stalo.

Dakle, ne postoji samo jedna prava osoba, ustvari, može ih biti puno.

Suprotno populariziranim romantičnim mitovima, da za svakoga od nas postoji samo jedna i jedina savršena osoba, koja bi nas pratila na svim razinama.


♦️Srodne duše nas upotpunjavaju.

Najprije bi trebalo razmisliti o tome, kako zaista nije zdravo u potpunosti ovisiti o drugoj osobi.

A ideja o tome da postoji osoba, koja će popuniti sve praznine koje su u nama ostavili demoni prošlosti, iz propalih veza ili problematičnog djetinjstva i omogućiti nam da se napokon osjećamo cjelovito, iznimno je opasna za svaku vezu.

Zdrav odnos je onaj u koji dvije individue ulaze svjesne svoje emocionalne prtljage i spremne su s tim se izboriti.


♦️Prava ljubav traje vječno.

Danas čak preko 50 posto brakova završava razvodom, što ide u prilog bolnoj činjenici, kako je uistinu teško održati pravu i doživotnu ljubav.

Dakako, uvijek će postojati oni parovi koji će biti zajedno “dok ih smrt ne rastavi”, ali važno je imati na umu da su takvi odnosi rijetki i da iziskuju jako puno truda i žrtve.

Dugoročni odnosi nisu sami po sebi neprestano ispunjeni strašću i romansom, već podrazumijevaju puno discipline, strategije i napornog rada.


♦️Savršeni partner će nas voljeti u cijelosti.

Možemo li zaista očekivati od nekoga da će voljeti baš sve naše osobine i aspekte naše osobnosti?

Ideja o tome da će nas partner baš uvijek, u svakom trenutku razumjeti, te tolerirati sve naše hirove, emocije, promjene raspoloženja i frustracije, vjerojatno je jedna od najegoističnijih i najpogrešnijih predodžbi koje imamo o ljubavi.

Prava ljubav je dugotrajan proces koji iziskuje stalno uzajamno učenje i trud.

Gifovi i link se odnose na film Dear John.

Dear John je američka romantična ratna drama iz 2010. godine.

Temeljena na istoimenom bestseller romanu Nicholasa Sparksa iz 2006. godine.

Glavne uloge tumače Channing Tatum, kao John Tyree i Amanda Seyfried, kao Savannah Curtis.

Film prati kompliciranu ljubavnu priču između američkog vojnika u Iraku i mlade studentice.

Njihovu vezu testiraju vrijeme, udaljenost i ratna zbivanja.

Film Dear John dekonstruira idealiziranu holivudsku romansu.

Preispitujući mitove o tome, da ljubav pobjeđuje sve prepreke.

I da srodne duše nekom pukom srećom završe zajedno.

Umjesto toga, ostvarenje pokazuje nešto drugo.

Da okolnosti, dužnost i nesebično otpuštanje partnera, često imaju prevagu nad samim romantičnim osjećajima.

Realnu podlogu filmu daje činjenica da je snimljen po istinitim događajima.

Sadržaj filma Dear John.

John Tyree, koji služi u Specijalnim snagama američke vojske, 2001. godine je na dopustu u Charlestonu, u Južnoj Karolini.

Tijekom praznika upoznaje Savannah Curtis, studenticu koja pomaže graditi kuće kroz udrugu za beskućnike.

Savannah poziva Johna na zabavu uz krijes, gdje on upoznaje i njezinog susjeda Tima i njegovog autističnog sina Alana.

John i Savannah provode vrijeme zajedno i zaljubljuju se.

Savannah upoznaje Johnovog oca, koji je opsjednut svojom kolekcijom kovanica.

Savannah spominje Johnu, da bi njegov otac mogao biti autističan poput Alana.

Ispostavlja se, doista, da Johnov otac ima Aspergerov sindrom.

John je veoma uzrujan zbog te spoznaje.

Johnovi i Savannini planovi, da započnu zajednički život, kreću po zlu, kada se dogode napadi 11. rujna.

John obnavlja i produljuje svoj raspored u inozemstvu.

Savannah provodi sve više vremena s Timom, te odluči da želi izgraditi farmu s konjskim štalama, kako bi pružila terapiju autističnoj djeci, uključujući Timovog sina Alana.

Romansa Johna i Savanne traje dvije godine, kroz njihova pisma.

Sve dok Savannah ne pošalje Johnu pismo, da prekida s njim.

Objašnjava da ga još uvijek voli, ali da se zaručila za Tima.

Prolaze još četiri godine i John je poslan kući, nakon što mu je otac doživio moždani udar.

John je ranije bio ranjen u Afganistanu.

Prije nego što je izgubio svijest, prisjećao se posjeta kovnici novca s ocem, u svom djetinjstvu i posljednja misao, koja mu se javila je bila misao na njegovog oca.

John kroz suze, sada to govori ocu, te govori da ga voli i da mu je on najvažnija osoba na svijetu.

Otac, iako teško bolestan, stišće Johnovu ruku i uzvraća mu ljubav.

John se godinama ljutio na oca zbog njegove društvene izoliranosti, šutnje, emocionalne distance i opsesije kovanicama.

Sada je napokon shvatio, da očevo ponašanje nije bilo nedostatak ljubavi, već dio autističnog sindroma.

Njegov otac umire, ali njih dvojica su se razišli u miru.

Nakon sprovoda, John posjećuje Savannah i saznaje da se udala za Tima, koji je obolio od raka.

Ona vodi Johna u bolnicu da ga vidi, a Tim kaže Johnu da ga Savannah još uvijek voli.

Kod kuće, John i Savannah provode večer zajedno, u iskušenju da nastave tamo gdje su stali godinama ranije, ali ne uspijevaju.

John odlazi očajan.

On prodaje očevu kolekciju kovanica, zadržavajući jedan jedini novčić, koji su zajedno pronašli godinama ranije.

Novac anonimno donira za Timovo liječenje raka i vraća se u vojsku, noseći očev novčić kao amajliju za sreću.

Saznaje da su primili anonimnu donaciju, ali da je Tim umro nakon samo dva mjeseca liječenja i Savannah je ostala udovica i skrbnica Timovog malog sina Alana.

Mjesecima kasnije, John se vraća kući kao civil.

Parkirajući bicikl u gradu, vidi Savannah u kafiću, pogledi im se susreću, Savannah izlazi van i oni se zagrle.

U realnosti ništa ne funkcionira. Previše smo gledali filmove iz Holivuda...

I sve priče imaju tužni kraj...kako god ga okreneš

slovko "I sve priče imaju tužni kraj..."
nije nužno za neke je to sretni kraj, kad nejde nejde :))))

Da! Možda je i bolje tako... :))

Da ne bude još tužnije... :))

Slovko, djelomično bih se složila.

Što se tiče filmova iz Hollywooda i pogotovo.

Iako sam sama odgledala jako puno romantičnih filmova.

I često ih stavljam kao podlogu za svoje postove.

Ali znam i biti vrlo kritična prema njima.

Zanimljivo mi je i pitanje zašto se toliko filmova dotične kategorije nudi?

Zašto se tako odlično prodaju i gledanost im je velika?

Čak i u filmovima, koji na prvu nemaju veze s romantikom, nekako je gotovo uvijek upletena i ljubavna priča.

Uzmimo, recimo Blade Runner, Matrix, Gladijatora i slično, neka romansa se uvijek provlači.

Da ne govorim o glazbi, ljubavne pjesme su stalno aktualne, već desetljećima.

Što se tiče literature, isto tako.

Svi želimo romantiku, jer nas ideja o tome očarava, njome ljubavne veze počinju.

Ali, veze u realnosti ne opstaju na pustoj romantici.

U njih treba uložiti stvaran i praktičan trud, da bi trajale.

A mi nekako očekujemo, da će se sve sretno odvijati samo od sebe.

To ne postoji.

Nažalost, to često prekasno shvatimo.

Kad se u ljubavnoj vezi ili braku nagomila problema, koje više ne znamo riješiti.

Ali u konačnici svi umremo, što god se desilo, lijepo ili ružno...đaba smo krečili...

svi filmovi po Sparksovim knjigama (i knjige) su mi stvarno dobri.

Između ostalog i Poruka u boci, Notbuk, Izbor...

A ljubav??

Očekuje se da je ljubav svemoćna, a u stvari, ljubav jako dugo traje, traje vječno, ako ona druga strana izgubi onaj 1% zbog čega smo ga voljeli.

Uloga Holivuda u razvoju čovječanstva je vrlo zanimljiva. Ja sam se odgajao na tim filmovima...

Po drugoj strani današnja era romantizma (ili neoromantizma) je i neke vrste protest.

U odnosu na tehnološki napredak i digitalizaciju.

Sa naglim i brzim razvitkom informatičkih tehnologija, čovjek je postao u velikoj mjeri otuđen.

Samo brojka u masi, jedan od mnogih, anoniman, iza hladnog ekrana kompjutera ili mobitela.

Ali i naravi ljudi je da žele stvarnu bliskost.

Nažalost, društvene mreže, stvorene da spoje ljude, u velikoj mjeri još i pridonose otuđenosti.

A zbog njih smo navikli i na instant rješenja, a često i bijeg od stvarnosti.

U smislu, kad je toliko mogućnosti, naći ćemo si brzo i lako ljubav preko Interneta.

Ali ni to ne funkcionira kako je očekivano.

Jer, čovjek ne može zatomiti iskonsku potrebu za dubokom bliskošću i intimnošću.

A takvo nešto opet traži da dugoročno gradimo jedan stvaran odnos u realnosti.

A ne gomilu nestvarnih odnosa u virtuali.

Bud, nisam sigurna da si toliki optimist:)

Pa da je sretan kraj onaj kad ne ide, ne ide:)

Iako razumijem šalu.

Kad nešto ne ide, naravno da ćemo odustati od takvog odnosa.

Ali nekad je najlakše odustati bez uloženog truda.

No, to je linija manjeg otpora.

A to uvijek povlači i neka teža pitanja.

Pitanje samopouzdanja i samopoštovanja.

Pitanje vjere u sebe i vjere u ljubav, u konačnici.

Jer, nitko baš na duže staze, nije ni sretan ni samouvjeren, ako mu u ljubavi ne ide.

Slovko, tvoja izreka da ionako umremo na kraju mi je malo fatalistička.

Svi smo vjerojatno sebi u nekom trenutku u životu, ponovili onu poznatu izreku:)

Life sucks and then you die!:)

Ipak, između rođenja i smrti, svatko od nas želi nešto stvoriti.

Na svakom području života, pa tako i na ljubavnom.

A tu često dođe i brak i obitelj.

Svi ipak želimo proživjeti lijep i plodan život.

I ostaviti neki trag iza sebe.

I dakako, želimo voljeti i biti voljeni.

Ma da! Ja potegnem priču do kraja pa vidim da nekog na kraju nema...

Poslije najveće ljubavi slijedi najveća bol...

Što se tiče utjecaja hollywoodske kulture, generacijski svi smo tu negdje blizu.

I naravno da je ta kultura utjecala na nas, u svim segmentima.

Uzmimo samo modu ili odjeću.

Hollywood nam je diktirao trendove.

Da ne govorim o osobnoj identifikaciji.

Mnogi od nas smo još u djetinjstvu htjeli biti poput heroja i heroina iz filmova.

Pitam se da li se netko sjeća serije Dugo toplo ljeto?:)

Paula Newmana kao Ben Quicka i Joanne Woodward kao Clare Varner.

Nije bilo žive duše vani, kad se serija emitirala:)

Sad sam se baš slučajno toga sjetila.

I onda se čudimo što nije kao u filmu :))

Pogni, drago mi je da si komentirala.

I meni su dobri filmovi po knjigama od Sparksa.

Osim filma The Notebook.

Iako je taj film većini ljudi pojam romantike i ljubavi, meni je totalno nerealan.

Pokazuje samo početak, u kojem se gradska gospođica zaljubljuje u seoskog dečka.

I njihovu starost, gdje je ona izgubila pamćenje.

Između toga, nema ničega, u smislu kako su uopće proživjeli taj zajednički život.

S obzirom da je on njoj tokom mladenačke veze stalno govorio da je davež i neprekidno su se svađali.

Fali mi neke unutarnje logike u samom scenariju.

Slovko, da, mi bi većinom htjeli da u životu bude kao u filmu:)

Možda bi se trebalo prijaviti na kakvu audiciju:)

Pa da probamo bar u filmu voljeti nekoga i biti voljeni:)

Još dobijemo i novac za ulogu:)

Barem nešto:)

Šalu na stranu, svi smo iskusili i bol u ljubavnim vezama.

Ali, bol je dobar signal.

Ili, da se previše žrtvujemo za drugu osobu, pa gubimo sebe..

Ili, naprotiv, da nam ego priječi da volimo nesebičnije.

Mislim da smo svi prolazili takve situacije u ljubavnim vezama i brakovima.

A tu svi gotovo redovno griješimo.

Ili griješimo dovoljno puta, dok se ne opametimo.

Ravnoteža je tu nužna, a teško ju je naći od prve.

Ipak, rekla bih da kroz sva ta iskustva učimo.

Možda najviše o sebi.

znaš kaj, ljubav možda blijedi (iako može trajati desetljećima), ali interes za sebe i svoj boljitak nikad! tako gledano, ljubav je samo jedan od naših esencijalnih stanja koja nam donose benefite...i zato ju treba zagrliti, njegovati i biti uz nju dok god se brine o našem dobru i dok nam je dobro s njom! kada nas počne ugrožavati, kao i sve u našem životu, valja ju napustiti, uništiti ili što već? ili samo otići, no kao i svaki odlazak i ta investicija se može usporediti sa propalim poslom, stečajem, gubitkom i sl. izgleda suhoparno i surovo, ali u ljubavi tražimo sebe i razuumijevanje u sebi za druge i drugih za sebe. nažaliost, ljubav rijetko umire prirodnom smrću već naprasno...a to nije dobro, i stvar je uglavnom ega! (ha ha...ja sam inače doktorirala u praksi na temu ljubavi tak da...oprosti na duljini komentara)!

Lana, zadatak: još jednom pogledati The Notebook :)
Nedvojebeno je da su se u zajedničkom životu jako voljeli, odgojili krasnu djecu i imali lijepu obitelj.

btw glede tvog stava o filmu notebook se posve slažem, meni je to ipak u osnovi ljubavna limunada, a dear john je krasan film (iako se ne sjećam detalja, baš ću se podsjetit)!

Sara, dobra ti večer:)

Sa nekim stvarima se slažem.

Ako nam ljubav više ne donosi ništa dobro, vjerojatno se više ni ne radi o ljubavi.

Možda tek o navici ili priči, koja je imala rok trajanja i završila.

Ravnoteža između potreba vlastitog ega i onog druge osobe je vječna borba.

Dok je ljubav može premostiti, dobro je.

Ako više ne može, a što drugo možemo nego pustiti je.

Ipak, slažem se najviše sa tvrdnjom da ljubav treba njegovati.

Osjetljiv je to cvijet, koji treba mnogo pažnje i skrbi, da bi opstao.

ups, i taj sam gledala nije to taj koji sam mislila...isto je sladunjav, ali nije bitno...svi mi imamo svoje favorite, čak i preko nekoliko (moj je npr mostovi okruga medison, moja afrika i sl.no ima još puno)

Pogni, gledala sam film više puta:)

Znam da su imali djecu i unuke.

Ali taj dio je više pripovjedni nego scenski.

Zato meni ostaje blijed i nedovoljno naglašen.

Osim toga, nekako mi je čudno sklepano na kraju, da ona ima demenciju.

Ako je bila tako sretna u životu, što je ta žena htjela zaboraviti?

I čemu tako patetičan kraj?

Ja u tom filmu nikako nisam uspjela pronaći dubinu.

Iako, nedvojbeno ima prekrasnih scena, pogotovo prirode.

Ali, poštujem tvoj utisak o filmu i tvoj stav.

Ne moramo nužno oko svega imati isto mišljenje.

Ali kad već toliko voliš The Notebook, evo jedan link za tebe.

Glazba uz scene iz filma.

https://youtu.be/OGnBMIS10OY?si=brUVZsr0n3DFJ4hq

Sara, očito si mislila na neki drugi film.

Možda sličnog naslova.

Što se tiče filmova koje spominješ, meni su isto favoriti.

To su ipak filmovi koji spadaju u one vrhunske.

Između ostalog i zato jer u njima briljira nenadmašna Meryl Streep.

Mostovi okruga Madison je film koji mi se malčice više dopada nego Moja Afrika.

Možda zato što je Clint Eastwood tu odradio sjajan posao i kao glumac i kao redatelj.

Iako je i Moja Afrika isto tako, bez daljnjeg jedan od najboljih filmova ikad.

Zašto sam odabrala baš film Dear John?

Psihološka analiza filma Dear John otkriva duboke unutarnje konflikte likova, koji nadilaze okvire klasične romantične priče.

Film se primarno bavi mehanizmima suočavanja s traumom, emocionalnom otuđenošću, potrebom za kontrolom, samožrtvovanjem, te na kraju transformacijom sebične ljubavi u nesebičnu.

Kroz nekoliko ključnih psiholoških aspekta, likovi reflektiraju stvarne ljudske obrambene mehanizme i emocionalne krize.

John se od kaosa svojih emocija brani odlaskom u svijet vojnog reda i hijerarhije, tražeći bar neko područje kontrole.

Savannah se od emocija brani kroz žrtvu i ispunjavanje moralne dužnosti, udajući se za obiteljskog prijatelja, koji boluje od raka.

Njih oboje bježe od sebe samih i od svojih osjećaja, pogotovo kad veza postaje komplicirana.

Zato mi je film bio idealna podloga za tipične pogreške, koje radimo u ljubavnim vezama.

John Tyree.

Vojna disciplina mu služi kao obrambeni mehanizam.

John (Channing Tatum) ulazi u priču s izraženim emocionalnim teretom.

Odrastanje bez majke i s ocem koji pati od nedijagnosticiranog Aspergerovog sindroma, stvorilo je kod Johna rani osjećaj emocionalne napuštenosti.

Vojni poziv kao bijeg od ranjivosti.

Vojska i specijalne postrojbe za Johna nisu samo patriotski poziv, već psihološki štit.

Rigidna struktura, jasna pravila i fizički napor, služe mu kao mehanizam potiskivanja vlastitih frustracija i osjećaja neadekvatnosti u privatnom životu.

Trauma ponovnog prijavljivanja.

Nakon napada 11. rujna, John bira povratak u ratnu zonu.

S psihološkog stajališta, suočen s krizom, globalnom i osobnom, on bježi u okruženje, u kojem ima osjećaj lažne kontrole, kroz nošenje oružja, vojnu hijerarhiju i zapovijedi.

Zato, jer se s neizvjesnošću civilnog života i duboke emocionalne bliskosti sa Savannah ne zna nositi.

Odnos Johna i njegovog oca.

Prisutna je komunikacijska barijera i Aspergerov sindrom.

Najdublji i psihološki najrealističniji dio filma je odnos između Johna i njegovog oca (Richard Jenkins).

Aspergerov sindrom jedan je od nekoliko poremećaja iz autističkog spektra.

Karakteriziran je poteškoćama u društvenoj interakciji.

Kao i fiksacijom na ograničene, stereotipne interese i aktivnosti.

Fiksacija kao zona komfora.

Otac koristi svoju numizmatičku zbirku, odnosno sakupljanje kovanica kao psihološko sidro.

Za osobu na spektru autizma, ponavljajući rituali i fiksacija na predmete služe za regulaciju tjeskobe, u svijetu koji mu je socijalno nerazumljiv i kaotičan.

Probijanje emocionalnog zida.

John godinama očevu distanciranost interpretira kao odbacivanje i nedostatak ljubavi.

Ključni psihološki preokret događa se kada John, posjećujući oca u bolnici, konačno prihvaća očevu različitost.

To izražavanje ranjivosti donosi katarzu i oslobađa Johna dugogodišnjeg gnjeva.

Zrela vs. neurotična ili lažno romantična ljubav.

Na samom kraju, film prebacuje fokus s neurotične potrebe za posjedovanjem partnera na zrelu, nesebičnu ljubav.

Kada John proda očevu vrijednu zbirku kovanica, kako bi anonimno platio liječenje Savanninom bolesnom mužu, on prolazi kroz proces sublimacije.

Svoju bol i gubitak transformira u čin čiste empatije.

Shvaćajući da voljeti nekoga nekada znači potpuno odustati od kontrole nad njim.

Savannah Curtis.

Savannah ima kompleks spasiteljice i jak osjećaj moralne dužnosti.

Savannah (Amanda Seyfried) je vođena izraženim altruizmom, no njezina psihološka motivacija često prelazi u sindrom spasiteljice.

Ona ima duboku potrebu popravljati ljude i situacije oko sebe.

Od Johnovog odnosa s njegovim ocem do rada s djecom s poteškoćama u razvoju.

Emocionalni slom pod pritiskom.

Kada je suočena s dugotrajnom razdvojenošću, njezina idealizirana slika ljubavi puca.

Umjesto da prizna vlastitu nemoć i usamljenost, ona donosi odluku izgrađenu na osjećaju krivnje i dužnosti.

Kompenzacija kroz žrtvu.

Udaja za bolesnog obiteljskog prijatelja Tima, koji ima autistično dijete, njezino je rješenje za emocionalnu prazninu.

Psihološki, ona žrtvuje vlastitu romantičnu sreću, kako bi ispunila ulogu ultimativne njegovateljice, što je ujedno i njezin štit od suočavanja s prekidom s Johnom.

Savannah u filmu prolazi dug psihološki put, kako bi nadvladala svoj sindrom spasiteljice i pronašla zdravije načine funkcioniranja.

Na početku, njezina rješenja proizlaze iz osjećaja krivnje i prevelike odgovornosti za tuđu patnju, dok u kasnijoj fazi života uči kako postaviti granice i prihvatiti stvarnost.

Savannah u konačnici pronalazi zdravija rješenja za svoje emocionalne izazove.

Transformacija altruizma u strukturiran i praktičan rad.

Umjesto da njezina potreba za pomaganjem bude isključivo emocionalni ispušni ventil, poput preuzimanja odgovornosti za tuđe živote, Savannah pronalazi zdraviji fokus.

Terapijsko jahanje.

Osnivanjem i vođenjem kampa za terapijsko jahanje za djecu s autizmom, ona svoju empatiju kanalizira u održiv, koristan i emocionalno siguran okvir.

Tu njezina želja za pomaganjem liječi druge, a ne šteti njoj.

Prihvaćanje vlastitih emocionalnih granica.

Savannin najveći problem bio je potiskivanje vlastite usamljenosti i tuge pod krinkom moralne dužnosti.

Zdravije rješenje pronalazi, kada konačno prestane glumiti da je svemoguća.

Nakon Timove bolesti i smrti, Savannah više ne skriva svoje emocije iza maske vlastitog žrtvovanja.

Ona dopušta sebi da tuguje, da bude ranjiva i da javno prizna, da ne može sama nositi teret cijeloga svijeta na svojim leđima.

Otpuštanje kontrole i prihvaćanje neizvjesnosti.

Njezin pokušaj kontroliranja sudbine, kao što je udaja za Tima, kako bi mu olakšala preostale dane, bio je plemenit čin, ali psihološki destruktivan za nju i njezinu mladost.

Na kraju filma, nakon što je iskusila gubitak i supruga i prve ljubavi, Savannah prestaje forsirati rješenja i planove.

Ona uči živjeti u sadašnjosti.

Njezin završni susret s Johnom pokazuje, da je odbacila potrebu da kontrolira ishod njihova odnosa.

Ona dopušta, da se stvari odvijaju prirodno, bez pritiska pisama, obećanja ili nametnutih rokova.

Razdvajanje suosjećanja od romantične ljubavi.

Kroz cijelu priču, Savannah je pobrkala dvije različite stvari, želju da nekoga spasi s romantičnim osjećajima.

Udala se za Tima iz dubokog suosjećanja i obiteljske odanosti.

Zdraviji korak naprijed za nju je bio trenutak emocionalne iskrenosti, u kojem je morala sebi i Johnu priznati, da njezini osjećaji prema Johnu nikada nisu nestali, unatoč braku s Timom.

To prihvaćanje vlastite unutarnje istine, bez obzira na to koliko bila komplicirana, bio je nužan korak prema njenom cjelokupnom emocionalnom ozdravljenju.