HIPOKRIZIJA

(Puntijarka, ovih dana i balvan tj drvo koje treba pomaknuti,pokušat ćemo to ovih dana na trgu prosvjedom)

Odmetnuti bloški pisci odlučili se spustit do Zrinjevca! Kružok u malom, iako nije da nismo bili sudionici i velikih, no bila su to neka druga vremena. Kad se na blogu pisalo, družilo, ljubovalo...živjelo! Jutrom, prvo blog, s večeri do duboko u noć, opet blog! Otužno sve to skupa bje ovih dana. Pa si pomisliš, ne valja živjeti od stare slave kad je sve kakti bilo bolje, jer danas imaš to bolje ali na drugi način. I ne treba tražit kruha nad pogačom, tak su barem rekli naši stari.

Ni plesnjak više nije kaj je bil. A bili su plesnjaci, svaki vikend barem jedan dan vikenda, ali i to je pase kao i toliko toga.

O kako sam stara! To najbolje vidim danima već. Dragi abdicira, pa sam počela i ja. Sve je lakše ne biti. Prijeđe u naviku, bez dodira, bez jutarnjih zajedničkih buđenja, bez onih zajedničkih kuhanja i sličnih stvari koje ljudi koji se vole vole raditi zajedno.

Ok, odemo na poneki ručak (kao danas npr u Samoboru ili neki dan na Sljeme), potom česte kave (skoro pa svakodnevne), pa poneka šetnja, neki šoping, netko, nešto, nečeg uvijek ima! Ali, nema onog pravog zajedništva, onog muvinga kad smo par dana zajedno (nismo to već bili dva mjeseca, a meni se čini kao godina)? Čega ima? hm...zapanji me detalj kad pošaljem poruku i ne dobijem četiri sata odgovor? A onda ode kupit neku glupu sitnicu ili mi donese lijekove koje sam zaboravila ili...nema što nije učinio za mene! Nisam zlopamtilo pa zaboravim, ili hinim.

Još te želim voljeti, još te volim voljeti. A ti? Kažeš, umoran si. Stalno ti se spava. Nemaš volje za ništa. Trebao bi, ali...ali...samo taj ali odzvanja? I kod mene, htjela bih al sve sam tiša, sve manje volje, a sve više ali...

I dok čekam da se tvoj ali pretvori u DA, želim opet spavati s tobom i buditi se uz tebe, odem! U svoj kutak. Odem na Zrinjevac, pa otplešem neki čudan ples kao da to nisam ja. Pa odem na kavu s frendovima i frendicama, pa živnem. Nije mi problem otići uru vremena daleko da bih popila kavu s frendačom s kojom se znam pol stoljeća. Ali...ali...

Zar sve u ovim letima ima ALI?

Ne mogu više plesati, a želim. Ne mogu se sexati, a želim.

Što mogu? Ha ha...žonglirati tanjurom(kao što sam to jučer) misleći da samo perem suđe i tanjur s druge strane. Pa zašto ga ne baciti u vis i okrenuti tako na drugu stranu. Ta samo ga treba oprati i s druge strane. I tras...pada on (tanjur) u sudoper, ja ga lovim (najveća glupost) i razrežem si ruku i dva prsta! Divota prašine. Da sam to htjela, ne bih uspjela.

Obožavam otići u taj Samobor, jer imam četiri u jednom! Uz potok prošećem, pa potom ručam (ima neka zgodna kovačnica hrane uz potok sa super finom sporodržećom teletinom), nakon ručka opet kraća šetnjica (danas su bile i neke ležaljke u koje smo se dragi i ja uvalili ko kakva djeca), pa nakon ručka kavica u Havani, onda lejzi korakom produžimo do Prolaza na kremšnite! Dvije za ovdje, a dvije za doma!

I kažem ja, kad smo stigli na stražnji ulaz (njega sam uvijek voljela jer mogu nekako incognito doći u svoj dom), oćeš gore? Neću, veli on! I to je kraj lijepog dana! Možda i bolje da nema još, jer bi bilo previše. Ovako, posve dovoljno!

Kao da sam i ja malo odahnula, jer nije ni meni bilo do čega? A možda da smo samo malo pokušali biti manje stari? Bolesni? Znam, sutra ćemo biti više...nešto drugo. No, dok imamo sutra, dobro je. Nisam pesimista, jer da jesam ne bih jučer bila na Zrinjevcu a danas u Samoboru. Pesimisti stoje doma! Optimisti i dalje trče počasni krug...jedan za mene, jedan za njega...a sutra i za cijeli svijet.

P.s.
Vidimo se na prosvjedu! Ova slika gore govori o tome što mislim koliko će prosvjed promijeniti stvari u ovoj našoj lijepoj. Drvo je ogromno, ja ipak samo čovjek-žena, ali vjerujem da moji guranac ipak nešto znači, meni barem. Slika je od nedugo (drvo srušeno još za ovog zadnjeg nevremena na Puntijarki, prije par mjeseci). Obje slike govore o meni, klasa optimistu!


(ja, još uvijek sa sjajem u očima, tik pred odlazak na Zrinjevac u očekivanju....Godoa)

mislim da ću sutra (ili koji dan) uplatit premium pa onda pisat ne samo za sebe već i za cijeli svijet! on to zaslužuje