Godot samo što nije

Žene na blogu: "Čitanje ne služi samo znanju, nego i empatiji... Teško je voditi smislen razgovor ako ti je vokabular sveden na par floskula.."

Te iste žene u komentarima drugoj ženi koja je samo uljudno komentirala gornji blog :)))
"Una smijesan izgovor je napisati citanje izmedju redova i jednostavno smatram da nisi vrijedna daljnih komentara kao niti da komentiras na mom blogu"
"Nema nista cudno , osim mozda nekih zvukova u tvojoj glavi koji ti sapucu"

I nikako nemojte smetnuti sa uma: "...ne moramo se sloziti ali mozemo biit ljudi." :))))))

:))))

Sjedim večeras uz ovaj svoj laptop, u tišini koja bi trebala biti mirna, ali je zapravo teška. Teška od razmišljanja o susretima koji su mogli biti priče, a postali su samo još jedan "muk" u digitalnom eteru. I moram priznati, više nisam ni ljut, ni zbunjen. Samo sam beskrajno tužan.

Tužan sam jer vidim toliko dobrih, pametnih i nevjerojatno sposobnih žena koje hodaju ovim svijetom kao ranjeni ratnici. Nose svoje diplome, svoje karijere i svoje "ja sam čvrsta" štitove kao ordene, a zapravo su samo emocionalno izranjavane do mjere da ne mogu prepoznati pruženu ruku.

Kad "čvrstina" postane zatvor
Nedavno sam čuo jednu takvu ženu kako ponosno ističe svoju snagu. Rekla je da je čvrsta, da zna što želi. Ali ja tu čvrstinu vidim drugačije. Prava snaga nije u tome da ti trebaju mjeseci opreznog zbližavanja da bi uopće dopustila nekome da te upozna. Prava čvrstina je kad znaš hendlati muškarca – kad mu znaš u oči reći: "Dopadaš mi se, idemo" ili "Nismo jedno za drugo, hvala ti".

Sve ostalo? To nije snaga. To su samo zidovi. Visoki, debeli zidovi iza kojih se skriva strah da će netko vidjeti onu malu, nježnu osobu koja samo želi biti voljena. I tako, gradeći te utvrde, one zapravo postaju zarobljenice vlastite obrane.

Bljesak koji nestane u mraku
Druga situacija me pogodila još jače. Osjetiš tu lucidnost, taj bljesak inteligencije u dopisivanju, onu rijetku iskru gdje se mozgovi dodirnu prije nego ruke. Pomisliš: "Evo je, netko tko razumije." Postoji taj ogroman potencijal za predivnu priču, za nešto što bi moglo biti stvarno i veliko.

A onda – muk.

Bez objašnjenja, bez traga. Samo bijeg u tišinu. To je onaj trenutak kad se upale stari alarmi iz prošlosti, kad rane iz nekih bivših bitaka zabole toliko da je lakše ugasiti sve nego riskirati još jedan osmijeh. I to je ono što me rastužuje: taj golemi potencijal koji se baci u vjetar. Ta pamet koja se koristi za bježanje, a ne za građenje.

Pitanje koje ostaje visiti
Gledam te žene i dođe mi da ih zagrlim i kažem: "Čemu?" Čemu sve te igrice, ta povlačenja i to vječno čekanje na 'savršeni trenutak' koji ne postoji? Život prolazi dok vi istražujete tuđu strpljivost i mjerite svaki milimetar bliskosti.

Žalosno je što na kraju takve osobe ostaju same, uvjerene da "nitko ne valja", dok su zapravo promašile ljude koji su bili spremni stajati uz njih, s ranama i bez njih.

Ja ne tražim savršenstvo. Ja ne tražim nekoga bez ožiljaka. Ja samo tražim nekoga tko je dovoljno hrabar da, usprkos svemu, zna reći "da" životu. Jer moji ožiljci su tu da me podsjete da sam živio, a ne da me spriječe da živim ponovno.

Šteta onih priča koje su mogle biti napisane, a ostale su samo prazne stranice.

Link

Sve je počelo uz note "Ako znaš bilo što". Bio je to onaj trenutak u Boogaloou kad se prostor suzi na dvije osobe, a ritam postane tvoj vlastiti puls. Tada mi se činilo da gledam u početak nečeg stvarnog. Bio je to ples koji nije obećavao samo pokret, nego i prisutnost. Ali, kako to biva u svijetu digitalnih emocija, zaboravio sam provjeriti sitna slova u ugovoru.

Od Boogalooa do "Scene"
Sinoć smo opet bili u tom filmu. Živa svirka, ista ona energija, isti onaj osjećaj da se frekvencije poklapaju. Plesali smo satima, dok su se drugi gubili u magli kluba. Čak je i njezina frendica postala samo kulisa – ona je odabrala mene, a ja sam odabrao trenutak.

Ali onda, usred tog vrhunca, sustav je počeo izbacivati greške.

Prvo je uslijedio njezin nagli odlazak. Bez pravog razloga, bez logike. Otišla je u noć, ostavljajući iza sebe zbunjenu frendicu i mene s pola odgovora. Kasnije, kao nekakav digitalni eho, stiže video. Na ekranu – pjesma "Marina". Bio je to njezin "ping" sustavu, potvrda da je još uvijek tu, ali s sigurne udaljenosti. Provokacija upakirana u nostalgiju.

Pad sustava u nedjeljno jutro
Jutros je uslijedilo triježnjenje. Moja poruka o dočeku Nove godine – najjednostavniji mogući plan za nastavak plesa – dočekana je kao napad na bunker. Odjednom se upalio alarm: "Nema kemije. Na silu ne ide."

Tada mi je sinulo. Nije problem u kemiji, niti u mojim porukama. Problem je u Trgovini na komad.

Analiza: Kupci vs. Partneri
Moderni odnosi su postali upravo to. Ljudi ulaze u tvoj život s košaricom, proberu ono što im se sviđa – moj intelekt, moju energiju, moj ples – i odu na blagajnu nadajući se da neće morati platiti punu cijenu. Ona je željela samo "modul" mene koji joj odgovara subotom navečer, dok sam ja nudio cijelu priču.

Ona je željela prava, ali se prepala obaveza. A te "obaveze" su zapravo samo prava gledana iz kuta partnera. Željela je komadić bliskosti, ali bez gubitka one lažne slobode koja se danas brani kao svetinja.

Refren za kraj (bez gorčine)
I tu negdje, između dva akorda, priča se sama zatvorila.

Nema tu ljutnje, Ivice. Ljutnja je samo trošenje baterija na krivi proces. Nije to čak ni kraj, više kao onaj trenutak kad se svjetla u klubu upale, a ti shvatiš da je svirka gotova i da je vrijeme da polako kreneš prema izlazu, sam, sa svojim mislima.

Za nju, sloboda je očito prostor u kojem nitko ne smije ostati predugo, kako se ne bi narušila kulisa. Za mene, sloboda je bila u onom sentišu u Boogaloou, dok smo još vjerovali da se ritmovi mogu poklopiti. Danas vidim da su to bila dva različita koncerta u istoj dvorani.

Ona će nastaviti tražiti svoj mir u nekim novim gužvama, u nekim novim licima koja ne traže previše odgovora. A ja? Ja se vraćam svojoj mirnoj luci. Okrećem novu stranicu, ne zato što moram, nego zato što je ova ispisana do kraja.

Kao u onoj Azrinoj... prolazim kroz grad, gledam ljude, i nekako mi je lakše što više ne moram objašnjavati tko sam. Doviđenja, "Sentišu". Bilo je to jedno lijepo, kratko putovanje. Putuj dalje, a ja ću svojim putem, s istim onim mirom s kojim sam i ušao u ovu dvoranu. Bez žaljenja, samo jedna crta ispod računa.

Link

Pozdrav ekipa, ovdje vaš dežurni Zbunjola.

Zadnjih dana vrtim jedan matematički problem u glavi. Svi smo mi ovdje s nekim ciljem, ali jeste li primijetili koliko energije trošimo na "krive spojeve" jer se oslanjamo na krive filtere?

Evo primjera: Zamislite organizaciju krstarenja. Neki kažu da je jedini bitan filter cijena krstarenja. Imaš para – upadaš. Logično, zar ne? Ali moj inženjerski mozak kaže da je to recept za katastrofu. Jer na tom brodu završe ljubitelji Leonarda Cohena i ljubitelji Thompsona. To su dva dijametralno suprotna karaktera, dva različita svijeta. I dok brod plovi, oni nemaju o čemu pričati, bez obzira na to što su oboje platili istu cijenu karte. Cijena nije spojila njihove duše, samo njihove novčanike.

I onda dolazimo do onog najzanimljivijeg filtera na Iskrici – profilne slike. Zanimljivo je kako neki ljudi, dok sami ostavljaju prazne profile bez ijedne riječi, imaju vrlo stroge kriterije o tome kako muškarac na slici mora izgledati. Poruka je jasna: "Ja sam ta koja bira, a ti budi sretan što si izabran."

Pitam se, tražimo li mi ovdje osobu ili modni dodatak koji se mora uklopiti u našu sliku savršenog putovanja?

Zamišljam sustav (nazovimo ga radno "Iskrenica") koji ne bi spajao ljude po onome što pišu da vole ili kako poziraju, nego po onome što stvarno jesu.

Kraj "izloga": Nema ulaza s nula uloženog truda i praznih profila.

Nevidljivi filteri: Ti u pozadini označiš što ti je bitno (npr. Cohen, a ne Thompson), a sustav te uopće ne spaja s nekim tko traži samo "estetski dodatak" svom životu.

Dostojanstvo za oboje: Sustav u pozadini priječio bi da se uopće spoje nekompatibilni ljudi i tako štedio sate i dane koje bismo inače proveli u uvjeravanju da smo "baš mi ti sretnici koji su izabrani".

Jer, budimo realni: ako stvarno želiš naći nekoga, ne radiš to s kontradiktornim porukama. To je kao da prodaješ auto, u oglas staviš sliku bicikla i onda se čudiš što kupac nije sretan što je uopće dobio priliku da ga kupi.

Što vi mislite? Biste li radije ispunili pošten upitnik i znali da vas sustav spaja s ljudima sličnih vrijednosti, ili vam je draže ovo "pecanje na sliku" pa neka se Cohen i Thompson snalaze na onom brodu?

Vaš Zbunjola.

Link

Uvod: Hodajuće Posljedice
Godina je pri kraju, a bilanca mi je prazna. Proveo sam mjesece u analizi tuđe tišine, u Limbima neizvjesnosti i u upoznavanju ljudi koji su u moj život ulazili i izlazili brže nego što bi naručili piće. I nije to optužba, već konstatacija: svi smo mi hodajuće posljedice.

Sve te prošle ljubavi, neuspjeli pokušaji i ružne riječi nisu nestali; ostavili su male, nevidljive ožiljke. I ti ožiljci su postali naši zidovi.

Kako Nam Prošlost Kvari Vibru
Problem je jednostavan: kada upoznaš nekoga tko je iskren, opušten i ne donosi dramu, tvoj alarm počne vrištati.

Naš um, izmučen lošim iskustvima, ne traži iskrenost. On traži prvi Red Flag kao izlaznu strategiju. Ne tražimo novu priču, već samo potvrdu da možemo pobjeći od tuge koju smo naučili.

A onda se dogodi savršena osoba — bez drame, s dobrom energijom, spremna za lagani početak. I što napravimo? Pobjegnemo jer nam ta jednostavnost izgleda sumnjivo. Drugim riječima: Zbog straha od prošlosti, popušili smo priliku za opuštenu vibru u sadašnjosti.

Terapija na Bini: Isključenje Analize
Trebao mi je reset. Trebao mi je trenutak gdje je moje dobro raspoloženje važnije od tuđe neizvjesnosti. Rješenje? Koncert Zabranjenog Pušenja.

U dvorani, okružen ludom energijom, shvatio sam: analiza mora stati. Moraš isključiti mozak i prepustiti se. Tamo, u gužvi, shvatiš da je tvoja energija neovisna o tome tko stoji pored tebe. Tamo, među gitarama i glasom Seje Sexona, shvatiš da je sav taj emocionalni teret bio teži od najvećeg stage-divinga.

Ironija je bila potpuna: cijeli tjedan sam se lomio oko toga hoće li se pojaviti osoba o kojoj sam razmišljao. I nije se pojavila. Što je bila konačna, spasonosna potvrda: sav Limbo bio je u mojoj glavi.

Poruka za dalje: Vraćanje Sebi
Neka ova godina bude lekcija: Dosta je analize tuđih tišina. Dosta je Limba i neodređenosti.

Moramo se fokusirati na čišćenje vlastitih zidova i na stvaranje vlastite vibre. Ako netko želi dijeliti tvoju energiju i plesati na afteru, mora biti spreman to i jasno pokazati.

Popušili smo priliku za miran odnos jer smo previše gledali unatrag, ali zato smo se oduzeli na Pušenju i dobili snagu da prestanemo biti posljedice i ponovno postanemo uzroci vlastite sreće.

Link

Kažu, danas je sve brzo. Online. Efikasno. Ali nitko mi nije rekao da je proces upoznavanja postao tako bolno spor i sumnjičav.

Ja, kao svaki High-Value tip (koji traži vibru, ne spas), znam da su dostojanstvo i autentičnost jedini put. Ali na terenu, vidim da smo svi zarobljenici zida od opeke koji je nastao zbog pet bivših partnera s obje strane.

Zamka No. 1: Automatizirani Bijeg (Dama X)
Uzmimo moju priču. Dopisuješ se s Damom X. Sve teče. Noć. Zaspem. Banalno. Ljudski. Probudiš se, a ona je nestala. Unmatch.

Trauma ne razmišlja logično, ona radi po automatskom pilotu. Trauma kaže: "Ako on nestane, makar i na 8 sati sna, to je znak da će me napustiti, kao i svi prije njega. Bolje da ja prva odem, da kontroliram bol."

Zamka No. 2: Drama Kao Test Izdržljivosti (Dama Y)
Još gore je kada ti Dama Y stvori dramu jer joj nisi odgovorio punih 12 sati (od večeri do jutra).

Ona ne traži dokaz da si dobar, već dokaz da nisi loš. I najmanja greška (poput spavanja) postaje savršeni izgovor za krik: "Eto! Znala sam! Ne želim opet biti povrijeđena!"

Zamka No. 3: Gradnja Zidova (Profili 100g)
Ovaj je najzanimljiviji. Profili s godinama postavljenim na 100 godina i praznim opisom nisu pogreška, već aktivna strategija odvraćanja.

To je najčišći oblik proaktivnog odbijanja. Osoba poručuje: "Tako sam uplašena od interakcije da sam si postavila zid koji nitko normalan neće pokušati preskočiti."

Ako se slučajno probiješ kroz taj zid, ona ima siguran izgovor: "Pa jesam ti rekla da me zaobiđeš! Kriva je tvoja upornost!" To je zid koji služi da odbije sve, a zadrži osjećaj kontrole.

Posljedice: Gdje je Izlaz?
Ovaj mehanizam "traženja izgovora" stvara nepravdu za oboje. Žene ostaju zarobljene u Limbu sumnje, a mi gubimo vrijeme i energiju pokušavajući dokazati da smo "drugačiji."

Ali evo istine, s mojih 55 godina: Ja sam osoba koja je u životu svašta prošla. Nisam savršen. Znam i pogriješiti, ponekad zaboraviti i, da, iscrpljen zaspati ako tipkam kasno navečer. Ne pričam ono što želite čuti jer nisam manipulator.

Ako tražite osobu koja je nepogrešiva, koja nikad ne pogriješi i koja savršeno zna što želite čuti, vaša sljedeća veza bit će opet s manipulatorom. Samo oni nepogrešivo znaju što želite čuti – i to i pričaju.

Mi, zbunjole, tražimo partnera koji traži razlog za ostanak, a ne izgovor za odlazak. Partnera koji će shvatiti da je zaspati u 2 ujutro znak pouzdanosti, a ne znak napuštanja.

Zato mi je drago što sam jučer plesao s Višnjom i prijateljima na Dugmetu. Tamo, usred glazbe, nema izgovora. Tamo je samo čista energija i dijeljenje trenutka.

A do tada, sljedeću subotu idem na Pušenje. Bez drame. Sam.
I plesati ću sam.

Link

Kamin ili Klima? To je pitanje koje postavljam sebi.
Svi mi imamo svoju digitalnu fasadu: prazan profil, catch 22 izjave, un-friending nakon dva dana. I svi mi, na ovom mjestu i u ovim godinama, tražimo efikasnost. Ne tražim princezu, ne tražim vješticu, tražim samo iskrenu frekvenciju.

Ispada da se ta frekvencija najbolje testira na jednom jedinom mjestu: ispod stejdža.

Trenutak Istine: 2000 Ljudi, 1 Žica
Slušanje glazbe kod kuće je utjeha. Ali živa svirka je doživljaj koji ti rastrgne dušu i ponovno je sastavi.

Kad Azra krene s "Balkanom" ili "A šta da radim," to nije samo pjesma, to je energetska eksplozija. Znaš da je to sirovo, da je to opasno i da se tu ne možeš sakriti. Isto je s Pušenjem, kada ekipa uglas urla "Zenica Blues" ili "Pišonju i Žugu." To je kolektivno sjećanje, to je priča naše generacije. I tu nastaje problem.

Kad se, sam usred 2000 ljudi, zatekneš u tom lomu energije, shvatiš da ti nedostaje energetska poveznica. Plešeš, skačeš, pjevaš, a taj neizmjerni val energije nemaš kome predati da ti ga vrati udvostručenog.

Pojačalo, Ne Partner
Tražio sam partnericu koja će voljeti muziku. Ali shvatio sam da ne tražim partnericu za život — tražim pojačalo.

Partnerica u tom trenutku nije djevojka, žena, niti obveza. Ona je prihvatni centar za tvoju vibraciju. To je ona koja ti, dok Dugme svira "Ne spavaj, mali moj," stisne ruku i pogleda te pogledom koji kaže: Da, i ja ovo osjećam, i ja sam luda kao i ti. Tek tada je tvoja sreća kompletna.

I tu padaju svi testovi. Na toj energiji vidiš:

Je li spremna dijeliti? (Ima li energetske kapacitete?)

Je li dovoljno opuštena da skače? (Može li ostaviti traume kod kuće?)

Je li dovoljno hrabra da se ne boji obveze koja se zove biti High-Value?

Za Kraj: Dostojanstvena Potraga
Nije problem u tome što se netko uplaši i dvaput te un-frienda. Nije problem ni u tome što netko traži bernardinca jer je previše puta pao s konja. Problem je što ta aktivna nevoljkost za dijeljenjem te sirove, koncertne energije uništava ono što je u životu najljepše.

Zato ću i dalje stajati u prvom redu. I dalje ću plesati i pjevati. I neću zvati nikoga tko je sam sebe zaključao u strah.

Jer prava je rijetkost naći osobu koja ti, usred vriske i znoja na koncertu, dok gitara kida žice, vraća tu energiju bez straha i bez kalkulacija.

Link

Stići kući nakon radnog dana je ritual. Skidaš odijelo, otvaraš bocu dobrog vina i puštaš glazbu koja nije samo buka. To je soundtrack za tvoj život i trenutno – moj život je u sentišu.

Sjedim u tišini. Nema telefona, nema poruka, samo ja, čaša i Eric Clapton koji pjeva: "You look wonderful tonight." To je onaj osjećaj kada je žena najljepša ne zbog haljine, već zbog opuštenosti, opuštenosti u tvom prisustvu. Nema boljeg luksuza od toga.

Pustim li dalje, slušam Sade i podsjetnik: No Ordinary Love. To je podsjetnik da se ne treba zadovoljiti s rutinom. Tražim izvanredno, jer obično me ne zanima. Nešto što me tjera da slušam Joe Cockera i njegovu hrapavu istinu o ljepoti: ona nije savršena, ali je voljena, baš takva kakva jest.

Osjećaj čekanja i potrage najbolje sumira Etta James sa At Last. Osjećaj da je vrijedilo čekati, da je čekanje samo uvod. I u tom iščekivanju uvijek mi se u misli vrati ona jednostavna, ljetna nostalgija koju donosi Van Morrison sa Brown Eyed Girl. Svi težimo tom osjećaju da nam je život opet lagan i bezbrižan, kao da nam je šesnaest.

I onda dođe faza predaje. Nema strategije. Postoji samo Elvis i Can't Help Falling in Love. U tom trenutku shvaćaš da je jedina snaga u potpunoj ranjivosti. Ali ljubav je i složena, i zato u playlistu mora ući i U2 s With or Without You. Pjesma o ovisnosti, o teškom, ali neophodnom suživotu. Jer prava ljubav nikada nije laka.

Za emocionalni vrhunac, tu je uvijek Jeff Buckley i njegova verzija Hallelujah. To je kaotična ljepota, priznanje da je život pun grešaka, ali na kraju, sve je to dio savršene pjesme. A da bi se sve to smirilo, moram stati s Otisom Reddingom na The Dock of the Bay – slušati tišinu i znati što ti u njoj nedostaje.

I na kraju, kada vino malo popusti i glazba te ponese, tu je John Legend. All of Me. Obećanje da si spreman dati sve, ne na početku, već kada shvatiš da je to osoba koja zaslužuje i tvoje mane i tvoje savršenstvo.

Trenutno uživam u ovom soundtracku sam. Ali ovo je glazba pisana za dvoje. Biti potpuno svoj, i biti spreman to podijeliti, najljepša je stvar. I kada netko dođe, znat će da je došao na mjesto gdje se ne glumi i gdje se osjeća. I to je dovoljno.

Link

Kada se ugase svjetla, kada krene ritam i kada se buka stopi u jedan val, prestaje sve. Prestaje razmišljanje, prestaje planiranje, prestaju pitanja.

Bilo je to tri sata čistog, nekontroliranog, oslobađajućeg adrenalina. Tri sata smo plesali, skakali, gubili glas pjevajući sve ono što nas ispunjava. U tom trenutku shvatiš da je snaga u zajedničkoj energiji, u spontanosti koja ne traži dopuštenje ni od koga. To je užitak. To je življenje punim plućima.

Ali onda, u tom ludilu, dođe stanka. Dođe taj sentiš.

Krene "Ako znaš bilo što."

I cijela se ta divlja energija koncentrira u tišinu. U blizinu. U dodir.

To je bio trenutak gdje me je stvarnost izdala. U tim je rukama nestalo sve: nestalo je oklijevanje, nestao je strah od ranjavanja, nestalo je sve oko nas.

Bio sam samo ja, ona i ta pjesma.

Onaj osjećaj kad se rastopiš, kad si siguran da lebdiš negdje iznad svih sranja, svih loših dejtova i propalih obećanja. Osjećaj da si negdje drugdje, izvan vremena i prostora.

To je ono što tražim.

Ne tražim partnera s kojim ću ispuniti raspored ili riješiti problem. Tražim ženu koja razumije tu frekvenciju; onu s kojom dijelim taj nevjerojatan ritam života – bilo da je riječ o skakanju do iznemoglosti ili o toj nježnosti u plesu.

Tražim onaj osjećaj kad se svaka prepreka jednostavno otopi u trenutku neponovljivog povjerenja. Jer, kad te preplave takve emocije, kad se dogodi takav klik, to je najstvarnija stvar na svijetu. I to je jedino što se računa.

Link

Prijatelji, danas sam opet preživio Liniju 269. To nije obična vožnja, to je socijalni eksperiment o ljudskoj tvrdoglavosti upakiran u ZET-ov raspored.

Iako sam danas na pauzi od aktivnog dejtanja (fokus mi je na Bonsai Priručniku i analizi tržišta), moj mozak ne prestaje s analizom, pa makar i apsurdnom.

Danas sam svjedočio ekstremu: Čuvari Vrata su postali militantni.

Doslovce dvoje ljudi u sredini autobusa. Praznina. Akustika na vrhuncu. Ali na vratima? Njih pet, šest. Svi su putovali tri i više stanica od moje. Stoje kao da brane ulaz u Hegelov raj. Jedva sam se provukao!

Moja Zbunjola analiza kaže: Oni ne stoje tamo da izađu. Oni stoje tamo da zaštite svoju zonu komfora i spriječe te da uđeš preduboko u bus. Oni su antiteza Zbunjola putnika.

Magija Linije 269
Ali dok se borim s tim Čuvarima i pokušavam odgonetnuti zašto je sredina prazna, ja tražim Nju.

A Nju nalazim na toj istoj liniji. Crna duga kosa, slatka, mala... Ona je moja Muza Linije 269.

Jednom, prije mjesec dana, okrenula se u potrazi za nečim. Ja sam (naravno) Zbunjola koji odmah misli: "Traži mene! Traži autora najboljih profila!" Moguće je da je tražila natpis "Ne diraj vrata", ali mi smo se sreli pogledima nekoliko puta. I to je to.

I tu dolazimo do moje najveće neuroze. Ne želim joj ništa reći. Zašto?

Strah od stvarnosti: Što ako progovorimo, a ona mi kaže da obožava recitirati Hegela po grmljavini? Ili, ne daj Bože, da je kupila tigrasti jastuk?

Uništenje Rituala: Ako progovorim, ta sitna, tiha, neizgovorena magija nestaje. Taj mali Ritual Niske Frekvencije—nada da ćeš je ugledati, mali pogled, taj kratki spoj—je nešto savršeno. A ja sam naučio da Savršenstvo ne smije dobiti šansu da postane nacrt.

Zato je ne diram. Ja ću i dalje svaki dan ući u 269, boriti se s Čuvarima Vrata, nadati se pogledu i održavati tu delikatnu, prešutnu magiju.

Jer, ako je ne upoznam, priča s Njom ostaje savršen Mali Roman u mojoj glavi. A to je u ovom trenutku puno sigurnije od bilo kakvog prvog dejta.

Pitanje za sve: Jeste li ikada radije zadržali taj mali, savršeni ritual, nego riskirali stvarnost? Ili sam ja jedini Zbunjola koji se boji razbiti vlastitu idealizaciju?

Link

Konačno, mjesto gdje je Zbunjola kod kuće! Interliber. Mjesto gdje je jedini pritisak kako držati kavu i pet teških knjiga istovremeno. Mobitel može biti na muteu, a jedina moja žurba je ona koju si sam nametnem.

Krećem s misijom. Moram kupiti nešto duboko. Nešto što će mi proširiti vidike i dokazati da sam intelektualno biće (što, vidimo, nije garancija za uspjeh u dejtanju).

Guram se kroz gužvu, analiziram naslove s istom onom žestinom kojom analiziram zašto mi WhatsApp pozivi ne zvone.

Sekcija A: Samopomoć. Odmah odustajem. Tko želi čitati o sreći kada je moj jedini fokus na tome kako pronaći polimernu saksiju?

Sekcija B: Financije. Odustajem. Ne želim ni slučajno ispuniti onaj "financijski uvjet" s dejtanja. Bolje da me odbiju odmah nego da ispadnem materijal za praktičnost.

Prelazim na nešto sigurno: Filozofija. Uzimam u ruke neku tešku, njemačku knjigu. Recimo, "Hegelova Fenomenologija duha: Analiza nepostojanja bivstvovanja" (čujem da je to odličan naslov za online profil, ako ga ikad više reaktiviram).

Držim to u rukama, važem težinu. Izgledam ozbiljno. Pomislim: Ovo je to. Ovo kupujem.

Ali onda se javi onaj vrag u mojoj Zbunjola glavi, onaj koji je previše analizirao cijeli dan. Kaže mi: Zbunjola, ako tražiš savršenstvo, onda je ova knjiga PREVIŠE savršena. Mora biti neka greška.

I tako, nakon sat vremena dubokog kontempliranja, gdje sam pročešljao politiku, fiziku i poeziju, moj se mozak umori od odgovornosti. Potrebna mu je protuteža.

Dođem do malog, opskurnog štanda na kraju hale. Tamo stoji: "Veliki priručnik za uzgoj patuljastih japanskih bonsai drvca u polimernim saksijama."

Zaustavim se.

Prva misao: Ja nemam bonsai.

Druga misao: Ja nemam polimernu saksiju.

Treća misao (Presudna): Ja živim u stanu i vjerojatno bi mi uvenula i plastična palma.

Četvrta misao (Pobjednička): Ali ovo drvo je savršena metafora za moju neurozu! Treba mu strpljenje, precizno održavanje, a vjerojatno će se i duriti ako ga premjestim! Moram naučiti to kontrolirati prije nego što nađem nekoga!

I tako, nakon što sam izbjegao kupnju svih ozbiljnih knjiga koje su mi zaista trebale za dušu, kupujem Priručnik za Bonsai. Naravno, uz to ubacim i dva paketa jeftinih naljepnica s mačkama (zašto? Ni sam ne znam. Možda za Duricu, ona se sigurno neće "odjaviti" zbog mačke!).

Izlazim iz Interlibera s teškom vrećicom, ali umjesto Hegela i financija, imam: Bonsai Priručnik i 100 mačaka.

Pobjednik? Ne. Samo Zbunjola koji je uspješno zamijenio emocionalni stres za hortikulturni stres. Sada moram naći polimernu saksiju. A to je, kvragu, komplicirano.

Link

Postoje dani kad se osjećam kao da sam zapeo u nekom čudnom limbu. Znate ono, zaglavljen između plaćanja računa, gledanja vijesti koje ne želiš čuti i scrollanja po profilima gdje svi izgledaju sretnije, uspješnije i imaju manje bora od mene. Život u 2020-ima je često kao da pokušavaš trčati maraton kroz blato – naporno je, prljavo i stalno ti se kliže. Svi smo opterećeni materijalizmom, napuhanim egoima i time što netko drugi misli o nama.

I zato, kad mi treba bijeg, ja ne tražim kartu za neku egzotičnu destinaciju. Ja tražim vremenski stroj.

Moj vremenski stroj ove godine stiže malo kasnije. Veselim se dvanaestom mjesecu, jer tada moj vremenski stroj ima adresu: Route 66. Na repertoaru: The Beatles Tribute Band.

Ah, Beatlesi. Pričati o povijesti Beatlesa je kao pričati o povijesti 20. stoljeća. Nisu oni bili samo bend; bili su kulturna revolucija u četiri glave, s predobrim frizurama. Od onih ranih, nevinih "She Loves You, Yeah, Yeah, Yeah" pa do psihodeličnog remek-djela "Sgt. Pepper's". I zato obožavam tribute bendove. Oni su najbolja stvar do pravog vremenskog stroja. Na te dvije ure, dok dečki vjerno "skidaju" Lennona i McCartneyja, kao da me netko vrati. U neko nevinije, iskrenije i totalno neopterećeno vrijeme. U vrijeme kad je ljubav zaista bila sve što nam je trebalo.

Naravno, moj put do tog nevinijeg vremena redovito je popločan mojim vlastitim, modernim kaosom.

Evo vam primjer. Skoro godinu dana živim u ovoj maloj zgradici, par stanova, moj je prvi, odmah kod ulaza. Doslovno dva metra od glavnih ulaznih vrata zgrade. I skoro godinu dana, svaku večer kad bih se vraćao kući, ulazio bih u potpuni, mrkli mrak. Apsolutna tama. I onda kreće performans: ja, u mraku, jednom rukom držim ključeve, drugom napipavam bravu stana kao da pokušavam obiti sef u banci. Grebem po vratima, tražim onu rupicu, psujem sebi u bradu... totalna zbunjola.

Sve do jučer.

Vraćam se kući, i dok sam otključavao ulazna vrata zgrade, slučajno sam laktom udario u zid pored štoka. I odjednom – BUDE SVJETLO!

U hodniku se upalila lampa. Stojim kao ukopan. Gledam. Na zidu, izvan ulaznih vrata, nalazi se prekidač. Prekidač koji pali svjetlo unutra u hodniku. Skoro godinu dana ja ulazim kao krtica u rupu, jer mi nije palo na pamet da se svjetlo za unutra pali – vani. Genijalno. Trebalo mi je samo 300-tinjak mračnih ulazaka da to skužim.

Tako "prosvijetljen" (doslovno), planiram svoj put na koncert. A put do 'Route 66' je, naravno, avantura za sebe, poznatija kao "ritam zagrebačkog javnog prijevoza".

Volim promatrati te ljude. To je fascinantna studija karaktera. Moj omiljeni fenomen su "Čuvari Vrata". Uđeš u poluprazan autobus. Mjesta k'o u priči. Ali ne. Uvijek postoji ona grupa ljudi koja se strateški pozicionira točno na vrata. Ne na prva ili zadnja, nego baš na ona srednja. I tamo stoje. Nabijeni jedni na druge, drže se za štangu kao da im život ovisi o tome, premda putuju do zadnje stanice. Iza njih prazan bus, ali oni su tu, na vjetrometini, blokirajući ulaz i izlaz svima ostalima. Ne razumijem tu logiku, ali je poštujem.

Možda smo svi mi pomalo kao ti "Čuvari Vrata". Zaglavili smo u ovom materijalnom limbu, svi se guramo na sredini, ni naprijed ni nazad, i samo čekamo da se nešto dogodi, umjesto da uživamo u vožnji.

E pa, ja ću te večeri u dvanaestom mjesecu izaći iz te gužve. Ići ću tamo gdje je John pjevao da zamislimo svijet bez posjeda. Parkirat ću svoj zbunjeni mozak na dvije ure i pravit ću se da je opet 1967. A kad se budem vraćao kući, kunem se, upalit ću ono svjetlo u hodniku. Iz prve.

Link

Kad čitam profile na ovim dejting sajtovima, ponekad se osjećam kao da sam zalutao u trgovinu mitskim bićima. Svi traže isto: "normalnu, sretnu, ostvarenu, stabilnu osobu bez drame." Zvuči divno. Kao da tražiš jednoroga koji govori tri jezika i peče savršene palačinke.

A onda pogledam sebe u ogledalo. Pedeset i pet godina. Kosa koja se polako, ali sigurno, povlači u stratešku obranu. I u glavi... pa, u glavi više nije onaj bezbrižni vjetar kao kad smo imali 17.

Sjećate se kad ste imali 17? Život je bio jedna velika, sjajna, neispisana ploča. Najveći stres nam je bio hoćemo li dobiti pet iz matematike ili hoće li nas ona cura pogledati na velikom odmoru. Bili smo savršeno glupi, savršeno optimistični i savršeno neiskvareni.

E, pa, ja imam 55. Moja ploča nije neispisana. Moja ploča izgleda kao zid javnog WC-a nakon lošeg rock koncerta. Išarana, potpisana, s par rupa i jednim sumnjivim grafitom.

I onda dođem na dejt. I od mene se očekuje da budem što? Svjež? Odmoran? Bez drame?

Molim vas. Pa ja sam hodajuća drama. Ne ona loša, holivudska, nego ona životna. Svaka veza koja nije uspjela, svaki "ghosting", svaka lažna nada – sve je to ostavilo trag. Nisu to ožiljci, to su... recimo to tako... "iskustvene linije".

Nakon što te netko "ghostao" (kao mene ona dama nakon garaže), naravno da si idući put pun pitanja. Umjesto da bezbrižno čekaš dejt, ti gledaš na sat i misliš: "Hoće li se ova uopće pojaviti? Da provjerim jel' mi poslala 'seen' na poruci?" To nije zato što sam paranoičan, to je zato što sam iskusan.

Kad zaredaš par otkazivanja u zadnji čas, naravno da razviješ tu blagu zebnju. Kad ti netko kaže "Vidimo se u subotu", onaj mali glasić u glavi (zvat ćemo ga 'Mali skeptik') odmah šapne: "Ma da, vidjet ćemo mi tu subotu... možda."

Život nas je, dragi moji, malo izudarao. Nismo više sjajni i novi. Nismo tvornički zapakirani. Mi smo "refurbished". Malo korišteni, vraćeni u prodaju, s par vidljivih ogrebotina, ali hej – još uvijek radimo!

Očekivati od nekoga u mojim godinama da nema nikakav "teret", da nema nikakve sumnje i strahove, jednako je realno kao očekivati da ću ja prestati zaboravljati kišobrane. Neće se dogoditi.

Svi mi nosimo svoje male (i velike) rane. Svi mi imamo popis pitanja na koja nikad nismo dobili odgovor. Svi mi imamo stresove o kojima ne pričamo na prvom dejtu (osim ako nismo ja, pa o tome pišemo blog).

Dakle, ako netko tamo vani traži savršenog, nekompliciranog, tvornički zapakiranog muškarca bez povijesti... sretno vam bilo, ali ja nisam taj.

Ja sam 'vintage' model. Malo sam prešao, motor ponekad čudno zvuči kad je hladno, i navigacija mi je (kao što smo utvrdili) totalno nepouzdana. Ali znate što? S ovim modelom nikad nije dosadno. I garancija je da ćemo se, kad se opet negdje zajedno izgubimo ili nešto zaboravimo, barem dobro nasmijati.

A to je, mislim si ja, puno vrjednije od bilo kakvog savršenstva.

Dragi moji,

Nakon svih mojih avantura s kišobranima, garažama na krivim etažama i ulascima u pogrešne kafiće, vidim da su se neki od vas u komentarima počeli pitati jesam li ja zaista toliko smotan. Odgovor je "da". Ali danas sam ovdje da vam pružim objašnjenje. Da vam dokažem da ja nisam kriv. To je genetika.

Dopustite da vas vratim u prošlost, u jedno davno doba kad se na Petrokemiji marljivo radilo, a krumpiri se nabavljali direktno "od kolege". Glavni akteri: moj otac (originalni zbunjola, a da to nije ni znao) i ja (tada još samo zbunjola-pripravnik).

Misija: Otići u jedno naselje prije Kutine po dogovorenu turu krumpira. Kolega s posla. Sve sređeno. Problem: Moj otac, naravno, nije točno znao gdje kolega stanuje. Znao je "otprilike". A "otprilike" je, dame i gospodo, uvod u svaku dobru komediju.

Vozimo se mi tako, polako, skeniramo dvorišta. "E, mislim da je to ova kuća", kaže stari odjednom, s autoritetom čovjeka koji je upravo bacio novčić i nada se najboljem. Skreće i parkira u dvorište.

Iz kuće izlazi neka žena, briše ruke o pregaču. Moj otac, samouvjereno kao da je tu svaki dan, izlazi iz auta: "Dobar dan! Ja sam se s kolegom dogovorio da dođem danas popodne..."

Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, žena ga prekida širokim osmijehom: "Aaaa, da, da, vi ste! Zvao me muž prije sat vremena! Rekao je da ćete doći. Ajde, evo, samo uvezite auto u ovu garažu, sad ću vam otvoriti."

Ja i otac se pogledamo. Malo nam je čudno. Mislim, zašto bi krumpiri bili u garaži? Ali dobro, tko zna, možda čovjek tamo drži trap, nećemo se miješati u seoske običaje. Stari je vidno zadovoljan što je pogodio adresu iz prve.

Žena otvara velika garažna vrata, a unutra – prazno. Nema krumpira. Nema ničega osim alata na zidu.

Moj otac, sad već vidno zbunjen, gleda u ženu, pa u garažu, pa opet u ženu. "Oprostite, a... gdje su krumpiri?"

Žena stane. Onaj osmijeh joj se zaledio na licu. Gleda ona nas, pa gleda naš auto, pa opet nas. "Ka-kakvi krumpiri?"

"Pa", kaže otac, "mi smo došli po krumpire. S kolegom sam dogovorio..."

U tom trenutku, gospođi se upalila lampica. Počela se smijati tako glasno da su se vjerojatno i kokoši u susjedstvu uznemirile. "Joj, ljudi moji, oprostite! Meni je muž (isto kolega s Petrokemije!) rekao da će mu danas doći drugi kolega da mu pogleda auto, ima neki kvar!"

Stajali smo tamo nas troje u potpunom čudu. I onda smo shvatili vrhunac ironije. Moj otac je vozio potpuno isti model i boju auta kakav je trebao dovesti taj kolega-majstor.

Potrefilo se da su se dva kolege s Petrokemije, u istom selu, u isto popodne, dogovorila za dvije potpuno različite stvari, a mi smo, naravno, uboli krivi dolazak. Došli smo po ručak, a skoro smo završili na generalci.

I eto. Vidite sad? Ja protiv te genetike ne mogu. Krv nije voda. Jabuka (ili u ovom slučaju, krumpir) ne pada daleko od stabla.

Iskreno, što je dejtanje u 50-ima drugo nego to? Često misliš da si došao po krumpire, a ispadne da druga strana očekuje da joj popraviš auto. Ili obrnuto. Ključ je valjda samo nasmijati se toj kozmičkoj zabuni, ispričati se gospođi i nastaviti voziti do idućeg dvorišta.

Vaš, nasljedno smotani, Zbunjola

Čovjek uči dok je živ, kažu. E pa, ja sam valjda odlučio doktorirati na greškama u dejtanju. Nakon što sam uspješno apsolvirao "gubitak kišobrana" i "misterij parkinga", mislio sam da sam spreman za višu razinu. Ovaj put, imao sam plan. Bio sam organiziran. Fokusiran. Prije izlaska iz stana, napravio sam inventuru: Ključevi? Tu su. Novčanik? Tu je. Mobitel? Baterija 100%. Kišobran? Ostavljen doma, namjerno. Nema šanse da opet ispadnem zbunjola.

Dopisivanje je bilo sjajno. Našli smo se, kako se to moderno kaže, "na prvu". Humor, stavovi, glazba – sve se poklapalo. Dama je bila, naravno, s drugog kraja grada. Imam valjda neki unutarnji magnet za žene kojima treba minimalno tri presjedanja da bi me vidjele. Ili ja njih. Nema veze, avantura je avantura.

Dogovor je pao. Nađimo se u kvartovskom kafiću kod nje. Zove se "Roko".

"Znaš gdje je to?" pitala je. Ja, naravno, u napadu samopouzdanja koje me uvijek skupo košta, odgovaram: "Ma naravno, 'Roko'. Nema problema, naći ću."

Sjedam na tramvaj. Pa na autobus. Pa malo pješke. Putujem. Osjećam se kao moderni istraživač, probijam se kroz gradsku džunglu. U glavi već slažem kako ću ušetati u taj kafić. Flegma. Nasmiješeno. Kao netko tko je upravo došao iz susjedne zgrade, a ne kao netko tko je proveo dva sata u javnom prijevozu.

Stižem na adresu koju mi je moj vjerni (iako ponekad zločesti) Google Maps pokazao. Ulazim. Kafić "Roko". To je to. Malo sam uranio, što je savršeno. Daje mi vremena da se aklimatiziram. Sjedam za stol s dobrim pogledom na ulaz. Konobar dolazi.

"Izvolite?" "Jednu kavu s mlijekom, molim."

Kava stiže. Ja srknem prvi gutljaj. Savršeno. Gledam na sat. Još pet minuta. Točno u minutu, stiže mi poruka.

ONA: "Hej, ja sam stigla. Sjedim vani na terasi, u crvenoj jakni. Gdje si ti?"

Gledam poruku. Gledam oko sebe. Kafić "Roko" u kojem ja sjedim nema terasu. Ima samo dva mala stolića vani, ali tamo sjede dva umirovljenika i čitaju novine. Nema crvene jakne.

Počinje mi se paliti lampica. Ona ista lampica koja mi se upalila kad sam shvatio da mi kišobran kisne u Dugavama.

JA: (tipkam polako) "Hm. Nema terase ovdje. Sigurno si u 'Roku'?" ONA: "Jesam, jesam. 'Roko' kod pekare, u Ulici platana 15."

Gledam ja na mobitel. Adresa na koju me Google doveo je Ulica javora 2. Ulica platana je... tri stanice autobusom dalje. U istom kvartu. Postoje dva kafića "Roko". Naravno da postoje.

U tom trenutku, konobar prolazi pored mog stola. Kava mi je netaknuta. "Oprostite", kažem ja, pokušavajući zvučati normalno. "Mogu li platiti?" Konobar me gleda s onom mješavinom čuđenja i sažaljenja. "Već idete? Niste ni probali kavu."

Dižem se, ostavljam novac na stolu i izgovaram rečenicu koja će me proganjati u snovima: "Znate... moram ići... u krivi sam 'Roko' ušao."

Konobar je samo kimnuo. Vjerojatno mu nisam bio prvi.

Izletio sam iz kafića, trčao na autobus, vozio se te tri stanice kao da mi život ovisi o tome. Upadam u pravi "Roko", zadihan, kosa mi strši, a onaj moj 'flegma' ulazak izgleda kao scena iz crtića.

Ona sjedi na terasi. Crvena jakna. Savršeno mirna. Gleda me i smije se. "Dobar si", kaže. "Samo si 15 minuta zakasnio. I izgledaš kao da te ganjala policija."

Što sam mogao? Sjeo sam i nasmijao se i ja. "Slušaj", rekao sam. "Duga je priča. Ali ukratko: ja sam onaj tip koji bi u sahari našao krivi kaktus."

I znate što? Smijali smo se. Jako. Možda sam promašio kafić, ali mislim da sam temu za razgovor pogodio savršeno.