Godot samo što nije

Prijatelji, danas sam opet preživio Liniju 269. To nije obična vožnja, to je socijalni eksperiment o ljudskoj tvrdoglavosti upakiran u ZET-ov raspored.

Iako sam danas na pauzi od aktivnog dejtanja (fokus mi je na Bonsai Priručniku i analizi tržišta), moj mozak ne prestaje s analizom, pa makar i apsurdnom.

Danas sam svjedočio ekstremu: Čuvari Vrata su postali militantni.

Doslovce dvoje ljudi u sredini autobusa. Praznina. Akustika na vrhuncu. Ali na vratima? Njih pet, šest. Svi su putovali tri i više stanica od moje. Stoje kao da brane ulaz u Hegelov raj. Jedva sam se provukao!

Moja Zbunjola analiza kaže: Oni ne stoje tamo da izađu. Oni stoje tamo da zaštite svoju zonu komfora i spriječe te da uđeš preduboko u bus. Oni su antiteza Zbunjola putnika.

Magija Linije 269
Ali dok se borim s tim Čuvarima i pokušavam odgonetnuti zašto je sredina prazna, ja tražim Nju.

A Nju nalazim na toj istoj liniji. Crna duga kosa, slatka, mala... Ona je moja Muza Linije 269.

Jednom, prije mjesec dana, okrenula se u potrazi za nečim. Ja sam (naravno) Zbunjola koji odmah misli: "Traži mene! Traži autora najboljih profila!" Moguće je da je tražila natpis "Ne diraj vrata", ali mi smo se sreli pogledima nekoliko puta. I to je to.

I tu dolazimo do moje najveće neuroze. Ne želim joj ništa reći. Zašto?

Strah od stvarnosti: Što ako progovorimo, a ona mi kaže da obožava recitirati Hegela po grmljavini? Ili, ne daj Bože, da je kupila tigrasti jastuk?

Uništenje Rituala: Ako progovorim, ta sitna, tiha, neizgovorena magija nestaje. Taj mali Ritual Niske Frekvencije—nada da ćeš je ugledati, mali pogled, taj kratki spoj—je nešto savršeno. A ja sam naučio da Savršenstvo ne smije dobiti šansu da postane nacrt.

Zato je ne diram. Ja ću i dalje svaki dan ući u 269, boriti se s Čuvarima Vrata, nadati se pogledu i održavati tu delikatnu, prešutnu magiju.

Jer, ako je ne upoznam, priča s Njom ostaje savršen Mali Roman u mojoj glavi. A to je u ovom trenutku puno sigurnije od bilo kakvog prvog dejta.

Pitanje za sve: Jeste li ikada radije zadržali taj mali, savršeni ritual, nego riskirali stvarnost? Ili sam ja jedini Zbunjola koji se boji razbiti vlastitu idealizaciju?

Link

Konačno, mjesto gdje je Zbunjola kod kuće! Interliber. Mjesto gdje je jedini pritisak kako držati kavu i pet teških knjiga istovremeno. Mobitel može biti na muteu, a jedina moja žurba je ona koju si sam nametnem.

Krećem s misijom. Moram kupiti nešto duboko. Nešto što će mi proširiti vidike i dokazati da sam intelektualno biće (što, vidimo, nije garancija za uspjeh u dejtanju).

Guram se kroz gužvu, analiziram naslove s istom onom žestinom kojom analiziram zašto mi WhatsApp pozivi ne zvone.

Sekcija A: Samopomoć. Odmah odustajem. Tko želi čitati o sreći kada je moj jedini fokus na tome kako pronaći polimernu saksiju?

Sekcija B: Financije. Odustajem. Ne želim ni slučajno ispuniti onaj "financijski uvjet" s dejtanja. Bolje da me odbiju odmah nego da ispadnem materijal za praktičnost.

Prelazim na nešto sigurno: Filozofija. Uzimam u ruke neku tešku, njemačku knjigu. Recimo, "Hegelova Fenomenologija duha: Analiza nepostojanja bivstvovanja" (čujem da je to odličan naslov za online profil, ako ga ikad više reaktiviram).

Držim to u rukama, važem težinu. Izgledam ozbiljno. Pomislim: Ovo je to. Ovo kupujem.

Ali onda se javi onaj vrag u mojoj Zbunjola glavi, onaj koji je previše analizirao cijeli dan. Kaže mi: Zbunjola, ako tražiš savršenstvo, onda je ova knjiga PREVIŠE savršena. Mora biti neka greška.

I tako, nakon sat vremena dubokog kontempliranja, gdje sam pročešljao politiku, fiziku i poeziju, moj se mozak umori od odgovornosti. Potrebna mu je protuteža.

Dođem do malog, opskurnog štanda na kraju hale. Tamo stoji: "Veliki priručnik za uzgoj patuljastih japanskih bonsai drvca u polimernim saksijama."

Zaustavim se.

Prva misao: Ja nemam bonsai.

Druga misao: Ja nemam polimernu saksiju.

Treća misao (Presudna): Ja živim u stanu i vjerojatno bi mi uvenula i plastična palma.

Četvrta misao (Pobjednička): Ali ovo drvo je savršena metafora za moju neurozu! Treba mu strpljenje, precizno održavanje, a vjerojatno će se i duriti ako ga premjestim! Moram naučiti to kontrolirati prije nego što nađem nekoga!

I tako, nakon što sam izbjegao kupnju svih ozbiljnih knjiga koje su mi zaista trebale za dušu, kupujem Priručnik za Bonsai. Naravno, uz to ubacim i dva paketa jeftinih naljepnica s mačkama (zašto? Ni sam ne znam. Možda za Duricu, ona se sigurno neće "odjaviti" zbog mačke!).

Izlazim iz Interlibera s teškom vrećicom, ali umjesto Hegela i financija, imam: Bonsai Priručnik i 100 mačaka.

Pobjednik? Ne. Samo Zbunjola koji je uspješno zamijenio emocionalni stres za hortikulturni stres. Sada moram naći polimernu saksiju. A to je, kvragu, komplicirano.

Link

Postoje dani kad se osjećam kao da sam zapeo u nekom čudnom limbu. Znate ono, zaglavljen između plaćanja računa, gledanja vijesti koje ne želiš čuti i scrollanja po profilima gdje svi izgledaju sretnije, uspješnije i imaju manje bora od mene. Život u 2020-ima je često kao da pokušavaš trčati maraton kroz blato – naporno je, prljavo i stalno ti se kliže. Svi smo opterećeni materijalizmom, napuhanim egoima i time što netko drugi misli o nama.

I zato, kad mi treba bijeg, ja ne tražim kartu za neku egzotičnu destinaciju. Ja tražim vremenski stroj.

Moj vremenski stroj ove godine stiže malo kasnije. Veselim se dvanaestom mjesecu, jer tada moj vremenski stroj ima adresu: Route 66. Na repertoaru: The Beatles Tribute Band.

Ah, Beatlesi. Pričati o povijesti Beatlesa je kao pričati o povijesti 20. stoljeća. Nisu oni bili samo bend; bili su kulturna revolucija u četiri glave, s predobrim frizurama. Od onih ranih, nevinih "She Loves You, Yeah, Yeah, Yeah" pa do psihodeličnog remek-djela "Sgt. Pepper's". I zato obožavam tribute bendove. Oni su najbolja stvar do pravog vremenskog stroja. Na te dvije ure, dok dečki vjerno "skidaju" Lennona i McCartneyja, kao da me netko vrati. U neko nevinije, iskrenije i totalno neopterećeno vrijeme. U vrijeme kad je ljubav zaista bila sve što nam je trebalo.

Naravno, moj put do tog nevinijeg vremena redovito je popločan mojim vlastitim, modernim kaosom.

Evo vam primjer. Skoro godinu dana živim u ovoj maloj zgradici, par stanova, moj je prvi, odmah kod ulaza. Doslovno dva metra od glavnih ulaznih vrata zgrade. I skoro godinu dana, svaku večer kad bih se vraćao kući, ulazio bih u potpuni, mrkli mrak. Apsolutna tama. I onda kreće performans: ja, u mraku, jednom rukom držim ključeve, drugom napipavam bravu stana kao da pokušavam obiti sef u banci. Grebem po vratima, tražim onu rupicu, psujem sebi u bradu... totalna zbunjola.

Sve do jučer.

Vraćam se kući, i dok sam otključavao ulazna vrata zgrade, slučajno sam laktom udario u zid pored štoka. I odjednom – BUDE SVJETLO!

U hodniku se upalila lampa. Stojim kao ukopan. Gledam. Na zidu, izvan ulaznih vrata, nalazi se prekidač. Prekidač koji pali svjetlo unutra u hodniku. Skoro godinu dana ja ulazim kao krtica u rupu, jer mi nije palo na pamet da se svjetlo za unutra pali – vani. Genijalno. Trebalo mi je samo 300-tinjak mračnih ulazaka da to skužim.

Tako "prosvijetljen" (doslovno), planiram svoj put na koncert. A put do 'Route 66' je, naravno, avantura za sebe, poznatija kao "ritam zagrebačkog javnog prijevoza".

Volim promatrati te ljude. To je fascinantna studija karaktera. Moj omiljeni fenomen su "Čuvari Vrata". Uđeš u poluprazan autobus. Mjesta k'o u priči. Ali ne. Uvijek postoji ona grupa ljudi koja se strateški pozicionira točno na vrata. Ne na prva ili zadnja, nego baš na ona srednja. I tamo stoje. Nabijeni jedni na druge, drže se za štangu kao da im život ovisi o tome, premda putuju do zadnje stanice. Iza njih prazan bus, ali oni su tu, na vjetrometini, blokirajući ulaz i izlaz svima ostalima. Ne razumijem tu logiku, ali je poštujem.

Možda smo svi mi pomalo kao ti "Čuvari Vrata". Zaglavili smo u ovom materijalnom limbu, svi se guramo na sredini, ni naprijed ni nazad, i samo čekamo da se nešto dogodi, umjesto da uživamo u vožnji.

E pa, ja ću te večeri u dvanaestom mjesecu izaći iz te gužve. Ići ću tamo gdje je John pjevao da zamislimo svijet bez posjeda. Parkirat ću svoj zbunjeni mozak na dvije ure i pravit ću se da je opet 1967. A kad se budem vraćao kući, kunem se, upalit ću ono svjetlo u hodniku. Iz prve.

Link

Kad čitam profile na ovim dejting sajtovima, ponekad se osjećam kao da sam zalutao u trgovinu mitskim bićima. Svi traže isto: "normalnu, sretnu, ostvarenu, stabilnu osobu bez drame." Zvuči divno. Kao da tražiš jednoroga koji govori tri jezika i peče savršene palačinke.

A onda pogledam sebe u ogledalo. Pedeset i pet godina. Kosa koja se polako, ali sigurno, povlači u stratešku obranu. I u glavi... pa, u glavi više nije onaj bezbrižni vjetar kao kad smo imali 17.

Sjećate se kad ste imali 17? Život je bio jedna velika, sjajna, neispisana ploča. Najveći stres nam je bio hoćemo li dobiti pet iz matematike ili hoće li nas ona cura pogledati na velikom odmoru. Bili smo savršeno glupi, savršeno optimistični i savršeno neiskvareni.

E, pa, ja imam 55. Moja ploča nije neispisana. Moja ploča izgleda kao zid javnog WC-a nakon lošeg rock koncerta. Išarana, potpisana, s par rupa i jednim sumnjivim grafitom.

I onda dođem na dejt. I od mene se očekuje da budem što? Svjež? Odmoran? Bez drame?

Molim vas. Pa ja sam hodajuća drama. Ne ona loša, holivudska, nego ona životna. Svaka veza koja nije uspjela, svaki "ghosting", svaka lažna nada – sve je to ostavilo trag. Nisu to ožiljci, to su... recimo to tako... "iskustvene linije".

Nakon što te netko "ghostao" (kao mene ona dama nakon garaže), naravno da si idući put pun pitanja. Umjesto da bezbrižno čekaš dejt, ti gledaš na sat i misliš: "Hoće li se ova uopće pojaviti? Da provjerim jel' mi poslala 'seen' na poruci?" To nije zato što sam paranoičan, to je zato što sam iskusan.

Kad zaredaš par otkazivanja u zadnji čas, naravno da razviješ tu blagu zebnju. Kad ti netko kaže "Vidimo se u subotu", onaj mali glasić u glavi (zvat ćemo ga 'Mali skeptik') odmah šapne: "Ma da, vidjet ćemo mi tu subotu... možda."

Život nas je, dragi moji, malo izudarao. Nismo više sjajni i novi. Nismo tvornički zapakirani. Mi smo "refurbished". Malo korišteni, vraćeni u prodaju, s par vidljivih ogrebotina, ali hej – još uvijek radimo!

Očekivati od nekoga u mojim godinama da nema nikakav "teret", da nema nikakve sumnje i strahove, jednako je realno kao očekivati da ću ja prestati zaboravljati kišobrane. Neće se dogoditi.

Svi mi nosimo svoje male (i velike) rane. Svi mi imamo popis pitanja na koja nikad nismo dobili odgovor. Svi mi imamo stresove o kojima ne pričamo na prvom dejtu (osim ako nismo ja, pa o tome pišemo blog).

Dakle, ako netko tamo vani traži savršenog, nekompliciranog, tvornički zapakiranog muškarca bez povijesti... sretno vam bilo, ali ja nisam taj.

Ja sam 'vintage' model. Malo sam prešao, motor ponekad čudno zvuči kad je hladno, i navigacija mi je (kao što smo utvrdili) totalno nepouzdana. Ali znate što? S ovim modelom nikad nije dosadno. I garancija je da ćemo se, kad se opet negdje zajedno izgubimo ili nešto zaboravimo, barem dobro nasmijati.

A to je, mislim si ja, puno vrjednije od bilo kakvog savršenstva.

Dragi moji,

Nakon svih mojih avantura s kišobranima, garažama na krivim etažama i ulascima u pogrešne kafiće, vidim da su se neki od vas u komentarima počeli pitati jesam li ja zaista toliko smotan. Odgovor je "da". Ali danas sam ovdje da vam pružim objašnjenje. Da vam dokažem da ja nisam kriv. To je genetika.

Dopustite da vas vratim u prošlost, u jedno davno doba kad se na Petrokemiji marljivo radilo, a krumpiri se nabavljali direktno "od kolege". Glavni akteri: moj otac (originalni zbunjola, a da to nije ni znao) i ja (tada još samo zbunjola-pripravnik).

Misija: Otići u jedno naselje prije Kutine po dogovorenu turu krumpira. Kolega s posla. Sve sređeno. Problem: Moj otac, naravno, nije točno znao gdje kolega stanuje. Znao je "otprilike". A "otprilike" je, dame i gospodo, uvod u svaku dobru komediju.

Vozimo se mi tako, polako, skeniramo dvorišta. "E, mislim da je to ova kuća", kaže stari odjednom, s autoritetom čovjeka koji je upravo bacio novčić i nada se najboljem. Skreće i parkira u dvorište.

Iz kuće izlazi neka žena, briše ruke o pregaču. Moj otac, samouvjereno kao da je tu svaki dan, izlazi iz auta: "Dobar dan! Ja sam se s kolegom dogovorio da dođem danas popodne..."

Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, žena ga prekida širokim osmijehom: "Aaaa, da, da, vi ste! Zvao me muž prije sat vremena! Rekao je da ćete doći. Ajde, evo, samo uvezite auto u ovu garažu, sad ću vam otvoriti."

Ja i otac se pogledamo. Malo nam je čudno. Mislim, zašto bi krumpiri bili u garaži? Ali dobro, tko zna, možda čovjek tamo drži trap, nećemo se miješati u seoske običaje. Stari je vidno zadovoljan što je pogodio adresu iz prve.

Žena otvara velika garažna vrata, a unutra – prazno. Nema krumpira. Nema ničega osim alata na zidu.

Moj otac, sad već vidno zbunjen, gleda u ženu, pa u garažu, pa opet u ženu. "Oprostite, a... gdje su krumpiri?"

Žena stane. Onaj osmijeh joj se zaledio na licu. Gleda ona nas, pa gleda naš auto, pa opet nas. "Ka-kakvi krumpiri?"

"Pa", kaže otac, "mi smo došli po krumpire. S kolegom sam dogovorio..."

U tom trenutku, gospođi se upalila lampica. Počela se smijati tako glasno da su se vjerojatno i kokoši u susjedstvu uznemirile. "Joj, ljudi moji, oprostite! Meni je muž (isto kolega s Petrokemije!) rekao da će mu danas doći drugi kolega da mu pogleda auto, ima neki kvar!"

Stajali smo tamo nas troje u potpunom čudu. I onda smo shvatili vrhunac ironije. Moj otac je vozio potpuno isti model i boju auta kakav je trebao dovesti taj kolega-majstor.

Potrefilo se da su se dva kolege s Petrokemije, u istom selu, u isto popodne, dogovorila za dvije potpuno različite stvari, a mi smo, naravno, uboli krivi dolazak. Došli smo po ručak, a skoro smo završili na generalci.

I eto. Vidite sad? Ja protiv te genetike ne mogu. Krv nije voda. Jabuka (ili u ovom slučaju, krumpir) ne pada daleko od stabla.

Iskreno, što je dejtanje u 50-ima drugo nego to? Često misliš da si došao po krumpire, a ispadne da druga strana očekuje da joj popraviš auto. Ili obrnuto. Ključ je valjda samo nasmijati se toj kozmičkoj zabuni, ispričati se gospođi i nastaviti voziti do idućeg dvorišta.

Vaš, nasljedno smotani, Zbunjola

Čovjek uči dok je živ, kažu. E pa, ja sam valjda odlučio doktorirati na greškama u dejtanju. Nakon što sam uspješno apsolvirao "gubitak kišobrana" i "misterij parkinga", mislio sam da sam spreman za višu razinu. Ovaj put, imao sam plan. Bio sam organiziran. Fokusiran. Prije izlaska iz stana, napravio sam inventuru: Ključevi? Tu su. Novčanik? Tu je. Mobitel? Baterija 100%. Kišobran? Ostavljen doma, namjerno. Nema šanse da opet ispadnem zbunjola.

Dopisivanje je bilo sjajno. Našli smo se, kako se to moderno kaže, "na prvu". Humor, stavovi, glazba – sve se poklapalo. Dama je bila, naravno, s drugog kraja grada. Imam valjda neki unutarnji magnet za žene kojima treba minimalno tri presjedanja da bi me vidjele. Ili ja njih. Nema veze, avantura je avantura.

Dogovor je pao. Nađimo se u kvartovskom kafiću kod nje. Zove se "Roko".

"Znaš gdje je to?" pitala je. Ja, naravno, u napadu samopouzdanja koje me uvijek skupo košta, odgovaram: "Ma naravno, 'Roko'. Nema problema, naći ću."

Sjedam na tramvaj. Pa na autobus. Pa malo pješke. Putujem. Osjećam se kao moderni istraživač, probijam se kroz gradsku džunglu. U glavi već slažem kako ću ušetati u taj kafić. Flegma. Nasmiješeno. Kao netko tko je upravo došao iz susjedne zgrade, a ne kao netko tko je proveo dva sata u javnom prijevozu.

Stižem na adresu koju mi je moj vjerni (iako ponekad zločesti) Google Maps pokazao. Ulazim. Kafić "Roko". To je to. Malo sam uranio, što je savršeno. Daje mi vremena da se aklimatiziram. Sjedam za stol s dobrim pogledom na ulaz. Konobar dolazi.

"Izvolite?" "Jednu kavu s mlijekom, molim."

Kava stiže. Ja srknem prvi gutljaj. Savršeno. Gledam na sat. Još pet minuta. Točno u minutu, stiže mi poruka.

ONA: "Hej, ja sam stigla. Sjedim vani na terasi, u crvenoj jakni. Gdje si ti?"

Gledam poruku. Gledam oko sebe. Kafić "Roko" u kojem ja sjedim nema terasu. Ima samo dva mala stolića vani, ali tamo sjede dva umirovljenika i čitaju novine. Nema crvene jakne.

Počinje mi se paliti lampica. Ona ista lampica koja mi se upalila kad sam shvatio da mi kišobran kisne u Dugavama.

JA: (tipkam polako) "Hm. Nema terase ovdje. Sigurno si u 'Roku'?" ONA: "Jesam, jesam. 'Roko' kod pekare, u Ulici platana 15."

Gledam ja na mobitel. Adresa na koju me Google doveo je Ulica javora 2. Ulica platana je... tri stanice autobusom dalje. U istom kvartu. Postoje dva kafića "Roko". Naravno da postoje.

U tom trenutku, konobar prolazi pored mog stola. Kava mi je netaknuta. "Oprostite", kažem ja, pokušavajući zvučati normalno. "Mogu li platiti?" Konobar me gleda s onom mješavinom čuđenja i sažaljenja. "Već idete? Niste ni probali kavu."

Dižem se, ostavljam novac na stolu i izgovaram rečenicu koja će me proganjati u snovima: "Znate... moram ići... u krivi sam 'Roko' ušao."

Konobar je samo kimnuo. Vjerojatno mu nisam bio prvi.

Izletio sam iz kafića, trčao na autobus, vozio se te tri stanice kao da mi život ovisi o tome. Upadam u pravi "Roko", zadihan, kosa mi strši, a onaj moj 'flegma' ulazak izgleda kao scena iz crtića.

Ona sjedi na terasi. Crvena jakna. Savršeno mirna. Gleda me i smije se. "Dobar si", kaže. "Samo si 15 minuta zakasnio. I izgledaš kao da te ganjala policija."

Što sam mogao? Sjeo sam i nasmijao se i ja. "Slušaj", rekao sam. "Duga je priča. Ali ukratko: ja sam onaj tip koji bi u sahari našao krivi kaktus."

I znate što? Smijali smo se. Jako. Možda sam promašio kafić, ali mislim da sam temu za razgovor pogodio savršeno.