Godot samo što nije

Svaki put kad netko pametan izjavi: "Ma pusti taj internet, to je sve umjetno, izađi među ljude i upoznaj nekoga prirodno!", meni se blago zamrači pred očima.

Ljudi koji to govore ili su zadnji put tražili partnera 1988., ili žive u lijepoj zabludi. Prirodno upoznavanje nije ništa romantičnije od interneta. Samo je bučnije, skuplje i s puno više slučajnosti.

Ajmo raščlaniti te famozne "prave" načine.

Scenarij 1: Grupni izlet, ili autobusna romantika

Kažu ti: "Idi na izlet, upoznat ćeš nekoga!"

Super. Ulaziš u autobus za Dubrovnik. Pola ljudi ima slušalice, druga polovica spava ili gleda u mobitel. Što bi ti po filozofiji "prirodnih" stručnjaka trebao napraviti? Ići od sjedala do sjedala kao kondukter i pitati: "Oprostite, jeste li slobodni i tražite li nekoga?" Izbacili bi te na prvoj benzinskoj.

Kad stignete, svi se razmile na svoju stranu. Ljudi su došli vidjeti zidine i popiti kavu, a ne čekati da im se netko nepoznat prikrpa. A još je i kiša padala, pa se ni kod busa nije moglo pričati.

Iskreno, kontakti se ipak dogode. Na povratku, nakon ručka, pjevalo se i plesalo, pa sam porazgovarao s par ljudi. Ali to se dogodi slučajno, a ne po planu. Za upoznavanje na izletu treba ti ili sreća, ili netko tko te uvede u društvo, ili pet izleta zaredom.

Scenarij 2: Koncert, ili šaptanje na uho s dvije pive u glavi

Druga genijalna preporuka: "Idi na svirku, tamo su svi opušteni!"

Odeš na Bijelo dugme. Bend praši s razglasom od par kilovata da ti se trese slezena. U gužvi vidiš simpatičnu ženu, priđeš s namjerom da progovoriš kao ljudsko biće, i shvatiš da joj se moraš derati u uho s dva centimetra da bi čula osnovne rečenice.

Priča nekako dođe do sljedećeg koncerta u Metropolisu. I sad, u toj galami, uz grmljavinu basa, ja odlučim iskoristiti trenutak i viknem joj u uho:
"Sad kad sam popio dvije pive, malo su mi popustile kočnice, pa imaš priliku da me zavedeš."

Koja romantika. Zvučnici probijaju bubnjiće, a ja nudim jedinstvenu ponudu dok me drže te dvije pive. Je li zavođenje uspjelo ili je bio potpuni debakl? Pojma nemam. U toj buci se ništa nije čulo kako treba, pa mi ne preostaje ništa drugo nego otići u Metropolis i saznati rezultate.

Eto, to vam je upoznavanje na koncertu: bučno, polugluho, i s ishodom koji provjeravaš tjedan dana kasnije u drugom klubu.
A internet?

Kad maknemo lovačke priče o romantici uživo, internet je zapravo vrlo praktičan alat:
Ne igraš na slijepo. Unaprijed vidiš koliko netko ima godina, što ga zanima i traži li uopće nekoga. Barem kako tvrdi.
Nema skakanja u mutnu vodu. Ne prilaziš ženi za šankom ne znajući čeka li je doma muž i troje djece.
Štediš. Vrijeme, kilometre, živce i ulaznice za koncerte.

Ali budimo pošteni, ni internet nije raj. Ima ghostinga, profila s fotkama od prije deset godina, i ljudi koji ti daju broj, a onda tri dana ne otvore poruku. Ni jedan kanal nije čaroban.

Problem nije u kanalu, nego u očekivanjima. Ljudi su internet pretvorili u katalošku prodaju. Ne traže živu, normalnu osobu s kojom mogu popiti kavu, nego proizvod s popisa želja: točno tu visinu, taj status, tu frizuru, i da piše poeziju pod punim mjesecom. Kad takvog ne nađu, kriv je internet.

Nije internet sranje, majstore. Nego si ti pomiješao stvarni život s katalogom IKEA-e.

Kako ja to radim

Nakon svih autobusa, koncerata i profila, moja pravila su jednostavna:
1. Internet za filtriranje, kava za kemiju. Na profilu vidiš imate li nešto zajedničko. Za kemiju treba stol, dvije šalice i pogled u oči.
2. Iz dopisivanja na kavu što prije. Ako se tjednima samo dopisujete, to je dopisivanje, a ne upoznavanje.
3. Ne tumači tišinu. Ako netko danima ne odgovara, ne radi analize. Idi dalje.
4. Koncert je za glazbu i društvo. Ako se usput nešto dogodi, super. Ali ne idi na Dugme s planom za romantiku, jer nitko ništa neće čuti.

Prirodno upoznavanje nije mit zato što se ne događa. Mit je zato što nije ništa romantičnije ni lakše od onoga što radimo ovdje. Samo je glasnije.

A ja? Ja u subotu idem u Metropolis provjeriti rezultate one dvije pive. Javim.

Za današnju glazbenu slušaonicu biram jednu obradu:

Bill Withers "Ain't No Sunshine" cover by Elise LeGrow
Link

Nedjelja popodne. Kava popijena, ništa pametno nisam napravio, a sutra opet ponedjeljak. Idem se barem istuširati da nešto obavim.

I naravno, pod tušem me dočeka moj stalni nedjeljni neprijatelj. Gel za tuširanje okrenut naopačke.

Svi to radimo, nemojte se praviti. Kad gel dođe pri kraju, nitko normalan neće stajati pod vodom i tresti bočicu. Okreneš ga na čep, pa neka se cijedi do sutra. Pametno, praktično, besplatno.

Samo što onaj tko dizajnira te čepove očito nikad nije bio u kupaonici. Čep je zaobljen, uzak i malo kos, i bočica na njemu stoji kao pijana čaplja na jednoj nozi.

Kod mene na polici trenutno stoje: šampon, regenerator, neki piling iz 2022. koji nikad nisam otvorio i dva-tri gela naopačke jer su “pri kraju”. Pri kraju su već tri tjedna.

Scena je uvijek ista. Stojiš pod vodom, pjena u očima, i polako pružaš ruku po jedan jedini gel. Ni ne primiš ga kako treba, samo ga okrzneš malim prstom. On se zanjiše, sruši susjeda, susjed gurne šampon, a šampon odleti na dno kabine uz takav tresak da se ljudi kat ispod sigurno pitaju jesi li živ.

A ti čučiš mokar, napola slijep, i skupljaš bočice po podu.

Vratiš ih na policu. Pažljivo, kao da slažeš kuću od karata. Pustiš. Stoji. Okreneš se, i bum, opet dolje. Kunem se da to radi namjerno.

Smiješno mi je kako u životu znam biti oprezan sa svime. Pazim kome vjerujem, koga puštam blizu, dvaput razmislim prije nego nešto kažem. A onda me iz takta izbaci bočica od 250 mililitara.

Možda je to lekcija za ovu nedjelju: neke stvari će pasti koliko god ih pažljivo slagao. Ili samo trebam prijeći na sapun. Mada, sapun mi ispadne iz ruke još i češće.

Ugodno nedjeljno popodne. I polako s tom policom.

Koliko vas trenutno ima gel naopačke? Priznajte u komentarima.

Za glazbenu slušaonicu danas poslušajte Michelle Gurevich - First Six Months of Love
Link

Petak je poslijepodne i priznajem – tjedan je bio ludo napet. Između slaganja novih oglasa, fotkanja robe za vlastiti web shop, slanja paketa i svih aktivnosti u udruzi Pink Panker (kojoj sam suosnivač), mozak u jednom trenutku jednostavno traži poštenu pauzu i reset.

Svi mi imamo dane kad nas stisnu obaveze i kad se čini da nam se život pretvorio u trku s vremenom. I što onda većina napravi? Sjedne na još jednu u nizu usputnih kava, vrti mobitel po stolu i razgovara o stvarima koje će ionako sutra biti nevažne.

A zašto bismo, pobogu, i večeras gubili vrijeme na mlake razgovore i ispijanje kave, kad umjesto toga možemo pustiti glas i zajedno zapjevati neku legendarnu pjesmu Bijelog dugmeta?

Znate onaj osjećaj kad krene prepoznatljivi riff na gitari, a cijeli klub u jedan glas zagrmi stihove koje svi znamo napamet? Nema te kave ni kofeina koji te može tako dobro resetirati, podići i vratiti u ravnotežu kao par minuta čistog, dobrog rocka među ljudima koji vole istu energiju.

Zato večeras ostavite šalice na miru. Večeras je svirka u Route 66!

Tko god je za dobru energiju, iskreni odmak od radnog tjedna i malo pravog rokerskog štimunga – nađemo se na šanku! Vidimo se tamo!

Link


Link

Nekad sam mislio da su najveći misteriji čovječanstva piramide, Bermudski trokut i to zašto u trgovini uvijek izaberem najsporiji red.

Međutim, s godinama sam shvatio da postoji jedan puno veći, svakodnevni misterij: Kamo, zaboga, nestaju pojedinačne čarape iz perilice?

Ubacim par. Dva komada. Matematika jednostavna, 1 + 1 = 2.
Vadim veš – unutra jedna čarapa. Sama. Usamljena. Bez ikakvog objašnjenja gdje joj je partner. Gdje je otišla? Je li pobegla u neki bolji svijet? Je li u perilici skriveni portal za drugu dimenziju u kojoj neke druge čarape traže svoje parove?

I onda, naravno, napravim ono što napravi svaki logičan muškarac: stavim tu jednu čarapu u ladicu "za svaki slučaj, možda se pojavi". Sad u ladici imam više samaca nego na cijeloj Iskrici.

Ali nije to jedina stvar. Primijetio sam da mi se sve češće događa onaj klasični napad zbunjenosti u vlastitom stanu.

Ustanem iz dnevnog boravka, odlučno krenem prema kuhinji s jasnim ciljem. Prođem kroz vrata, stanem usred kuhinje... i zaboravim po što sam uopće došao. Stojim tako, gledam u frižider kao u sveto pismo i razmišljam: jesam li krenuo po čašu vode, jesam li htio uzeti jabuku, ili sam samo došao provjeriti radi li svjetlo unutra?

Na kraju uzmem bilo šta, samo da izgledam samouvjereno ako me netko gleda.

Kažu da je to stres. Ja kažem da je to samo "Update sustava" u glavi koji se dogodi u hodu.

Kako je kod vas? Gubite li vi čarape, misli ili samo živce početkom radnog tjedna?

Javite se ako imate par za moju plavu čarapu s sivom petom, još uvijek joj se nadam.

Link

Link

Nikad nije na odmet baciti pogled što nam zvijezde poručuju. Ako ništa drugo da dobijemo neki općeniti savjet u kom pracu da gledamo pa zato
Link