Godot samo što nije

Nakon dosta godina provedenih ovdje — i to ne simbolički, nego stvarno, više od 15 — došlo je vrijeme da se povučem. Ne zato što sam pronašao nekoga. Niti zato što sam ogorčen. Već jednostavno... umoran sam.

Umoran od pokušaja da u ovom virtualnom prostoru, koji je nekada imao neku toplinu, podijelim dio sebe. Umoran od komentara koji više nisu znatiželjni ni iskreni, nego pasivno-agresivni, puni potrebe za premoći, nadmoći i kritikom svega što ne odgovara tuđoj slici “prihvatljivog”.

Ovdje je, čini se, sve postalo meta: što napišeš, kako napišeš, što ne napišeš. Tvoje misli, tvoje riječi, tvoje fotografije, tvoje odsustvo filtera... sve to postaje dokaz. Dokaz zašto si sam. Dokaz zašto “nisi uspio”. Dokaz koji rado potežu oni koji su — ironično — sami ovdje godinama. I koji bi, da budem iskren, mogli nešto i pokazati, osim riječi koje nisu tražene.

Reći će neki: “Baš zbog onoga što si jučer napisao si sam.”
A ja bih mogao odgovoriti: “A što je onda bilo prije deset godina, kad nisam pisao ništa? Tad ste me svi vjerojatno smatrali divno nevidljivim.”

Iskreno, fascinira me koliko energije neki ljudi troše da seciraju tuđe misli i traže razlog zašto im netko nije “dovoljno dobar”. Ne pitaju se možda — jesam li ja ikome dovoljno dobar? Jesam li ja taj koji traži savršenstvo koje sam sam daleko od dosegao?

Zato vam neću dijeliti savjete. Osim jednog: možda krenite od sebe. Pogledajte se bez filtera. Bez obrambenih mehanizama. Bez uvjerenja da sve znate bolje. Nitko od nas ovdje nije savršen. Neki to znaju i priznaju. Drugi još nisu spremni.

Ja odlazim. Možda se vratim, možda ne. Ali trenutno trebam distancu. Ne od ljudi. Nego od buke. Od beskrajnog sudskog vijeća u kojem se svaka riječ važe kao da je optužnica.

Ponekad je najzdravije napustiti prostor koji te više ne puni — nego ti crpi energiju. I to ću sad napraviti. Punim baterije, vraćam se sebi, živim svoj nefotošopirani, nefrizirani život — izvan ovih digitalnih zidova.

Vama želim iskrenost. Najprije prema sebi.

Jer ako ništa drugo, i ovo iskustvo donijelo mi je nešto dobro. Iz svega treba izvući ono vrijedno. A meni se u tišini ovog sveopćeg digitalnog galopiranja rodila ideja: blog o LP pločama i vinima. Vino & Vinyl.

Zamišljam to ovako — svaki dan jedan album. Jedna ploča, jedan gutljaj, jedna iskrena misao. Oda glazbi. Oda slušanju. Oda pucketanju vinila koje govori više od stotinu lajkova. Oda vinu koje ne laže. Ako ništa drugo, tu je iskrenost koju ovdje sve rjeđe nalazim.

I za kraj — večeras neću tipkati više ništa. Ritual je već spreman. Boca crnog vina se polako otvara. Na gramofonu me čeka Johnny Cash – American IV: The Man Comes Around. Ploča je izlizana, ali meni savršena.

Spuštam iglu. Lagano pucketanje. Tišina prije tišine.

I onda…
“I hurt myself today / To see if I still feel”
Ta pjesma je golema. Ne zbog patetike. Nego zbog istine. Jer Cash je ovdje star, ranjiv, umoran. I baš takav — neponovljivo stvaran. Njegov glas je šapat raspada, a ipak u tom raspadu ima više snage nego u tisuću ispeglanih fraza.

“Everyone I know goes away in the end”
— ne mogu to čuti kao pesimizam. To je činjenica. I lekcija. I oslobođenje.

Vino je tu. Glazba svira. Ja odlazim.

Ne sa scenom. Nego iz kulise.
Jer nekad je tišina jedina pjesma koju vrijedi pustiti.
A možda se čujemo opet — tamo gdje ploče pucketaju iskrenije od ljudi.

Link

Nakon dugog dana, kada sve utihne, a svjetla grada ostanu vani, volim si priuštiti mali ritual. Pomno biram ploču koju ću večeras slušati — kao da biram kakvo će mi biti raspoloženje duše. Večeras, to je Blue od Joni Mitchell.

Otvaram omot vinila kao da držim pismo iz prošlosti. Nježno vadim ploču, pazim da je ne dotaknem po površini. Gramofon je spreman, igla očišćena. Položim ploču, spustim ručicu — i onda taj zvuk... Lagano pucketanje prije prve note. To nije greška. To je srce vremena koje diše.

I onda krene...

"All I want is a room somewhere / Far away from the cold night air..." — ne, to nije ta pjesma. Ali osjećaj je isti.

“A case of you” — srce razbijeno na stotine fragmenata, a opet tako toplo, gotovo majčinski. Nema tu patetike, samo istina.

“River” — božićna balada o bijegu, o žaljenju, o čežnji da postaneš netko drugi, ali znaš da si već preduboko ukorijenjen u ono što jesi.

“Blue” — naslovna pjesma. Ogoljena do kostiju. Glas, piano i ono nešto između što se ne može opisati, samo osjetiti.

Joni Mitchell nije nikad pokušavala biti savršena. Nije se trudila sviđati se. Nije se zamarala time da zvuči “po pravilima”. I baš zato je sve to tako silno iskreno. Blue nije album za pozadinu. To je album koji te traži da sjedneš i slušaš. Da ga osjetiš. Da se usudiš biti ranjiv.

I baš negdje tu, u tom pucketanju između pjesama, s čašom vina u ruci i glavom naslonjenom na rub večeri, sjetim se opet onih savjeta: “Na dejting sajtu moraš imati bolje slike. Uredi se. Napravi nešto s tim licem. Izgledaš umorno.”

Umorno? Pa... da. Umoran sam. Od očekivanja. Od filtera. Od ideje da moramo svi izgledati kao 28-godišnji digitalni klonovi, u idealnom svjetlu, bez jedne bore, bez sjene prošlosti.

Ali nismo takvi. I ja ne želim biti takav. Moje fotografije nisu frizirane, nisu fotošopirane. Niti je takav moj život. Nosim bore, i u licu i u duši. I nosim ih s ponosom. Jer to nisu mane — to su tragovi.

Možda moje slike neće kliknuti s algoritmom, ali kliknut će s onima koji žele stvarnost. A ako tražiš fotošopiranog čovjeka, nemoj se žaliti kad dobiješ plastični lik koji se topi na prvoj kiši.

Joni pjeva:
“Songs are like tattoos / You know I’ve been to sea before”
I ja sam bio. I pučina zna tko se drži, a tko je lažni mornar.

Link

Postoji jedan zanimljiv fenomen na svim mjestima gdje ljudi dijele svoje misli — bilo da je riječ o književnosti, društvenim mrežama, forumima ili dejting platformama. Kad netko progovori iskreno, kad piše iz duše i kada to počne privlačiti pažnju, gotovo uvijek isplivaju isti tipovi ljudi.

Nisu oni nužno zlonamjerni — barem ne svjesno. Njihove reakcije su kratke, podrugljive i površne. Tri rečenice otrova, tek toliko da puste dim. I onda nestanu, čekajući novu priliku da se jave.

Neće ti reći ništa konkretno. Ne znaju. Njihov vokabular nije bogat, a emocije su im još siromašnije. Ali zato im je ego ogroman. Ogorčenost, ljubomora, osjećaj vlastite nevažnosti — sve to traži ispušni ventil. I kad netko drugi privuče pažnju zbog vlastitog truda, topline ili talenta, postaju nemirni. Osjećaju se ugroženo. Pa pokušaju pljunuti. Ne zato što mogu nešto sagraditi, nego jer znaju kako nešto ogrebati.

Nisu svjesni da su njihovi komentari ogledalo njih samih. U tom zrcalu vidi se praznina. I mnogo buke iznutra.

Najzanimljivije je što ih najviše boli tišina. Kad im ne odgovoriš. Kad im ne daš gorivo. Kad ne spustiš razinu komunikacije. Jer tada se suoče sa sobom. A to boli više od bilo kojeg odgovora.

A ja sad, s osmijehom, odlazim u jedan sasvim drugi svijet. Uz čašu dobrog crnog vina i Johnny Cash Greatest Hits u pozadini.

“I hurt myself today / To see if I still feel” — svira tiho dok gledam kroz prozor. To nije pjesma za svakoga. Moraš imati nešto iza sebe da bi je razumio.

“Because you're mine, I walk the line” — podsjetnik da vrijednosti još postoje, samo ih treba znati prepoznati. I živjeti.

“I shot a man in Reno / Just to watch him die” — pjeva Johnny s one strane zatvorske rešetke, metaforičke i stvarne. Svi mi nosimo svoje zatvore. Neki ljudi nikad iz njih ne izađu.

“Love is a burning thing / And it makes a fiery ring” — a neki nikad ne zapale ni iskricu.

Dok mi lagano ide “Folsom Prison Blues”, pomislim — ipak je to malo viši nivo od žuje iz plastične boce, ispijene pred Konzumom u petak u 17:10, dok se pokušavaš praviti važan s tri rečenice gorčine i frustracije.

Neću vam kvariti trenutak – nastavite gdje ste stali. Ja idem malo dublje. I tiše.

Link

Blog post za one koji traže ljubav, ploče – i smisao u nesmislu

Subotom, kad mi dan nije zakrčen obavezama, volim si priuštiti jednu malu oazu.
Nema tu wellnessa ni joge. Nema ni masiranja kristalima. Samo ja i zakutak grada u kojem rabljene ploče šuškaju uspomenama dok ih prelistavam prstima.
Miris kartona, tišina trgovine, pokoji hipsterski uzdah u kutu i vlasnik koji me već zna po facama koje radim kad nađem nešto posebno.

Ovoga puta – pronašao sam The Idiot od Iggyja Popa.
I bez da sam čuo ijednu notu, znao sam: to je to.
Za kolekciju.
Za večerašnje slušanje.
Za… neke osobe koje mi se motaju po glavi u zadnje vrijeme.
Ne u pjesmama – nego u samom naslovu.
Da, znam da nije baš džentlmenski. Ali i tišina ponekad zna reći "znam" sarkastično.

Ritual se nastavlja kod kuće:
Gramofon čist, igla spremna, svjetlo prigušeno. Otvaram vino, ali ne neko raskošno. Ovaj album traži nešto jednostavno, oštro, s malo gorčine.
Otvaram The Idiot. Iggy je na omotu poput lutke s praznim pogledom. Obećava nešto čudno, iskreno i… opasno.

1. Sister Midnight
Od prve sekunde – zvuk nije sirov kao što bi očekivao od Iggyja. Ovo je nešto drugo. David Bowie (koji je producirao album) provlači se iza svakog tona. Pjesma zvuči kao san koji se pretvara u noćnu moru, ali ne želiš se probuditi.
Razmišljam o jednoj “sestri ponoći” iz mog života. Bila je tamna, misteriozna. Nikad zapravo nisam znao sviđam li joj se – ili sam joj samo zgodan idiot za igrice.

2. Nightclubbing
Točno čuješ korake na mokroj ulici. Sintisajzer, distancirani vokal, ritam koji se vuče kao mamurluk nedjeljom.
Nightclubbing... been there. I s pravom osobom, to je bila avantura. A s krivom? Samo još jedna epizoda serije “što mi je ovo trebalo”.

3. Funtime
Iggy i Bowie pjevaju zajedno, kao da te zovu da izađeš van i razvališ sve.
Ali znaš da to neće završiti dobro. Nikad ne završi dobro.
Zato ostajem u sobi i pustim glavu da pleše umjesto mene.

4. Baby
Jednostavna, skoro čista balada. Iggy pjeva nježno, gotovo nespretno. Kao da prvi put govori “volim te” i sam se toga srami.
Ova pjesma me podsjeti da i idioti imaju srce. Ponekad baš oni najveći.

5. China Girl
Da, ta China Girl. Prije nego je Bowie učinio od nje hit.
Ovdje je sirovija, iskrenija, ranjivija.
Iggy pjeva kao da zna da će je izgubiti – i svejedno joj pjeva.
Pomislim: možda svi imamo neku svoju “china girl”. Krhku, opasnu i nezaboravnu.

6. Dum Dum Boys
Oda prošlosti. The Stooges. Prijatelji. Nestanci.
Ova pjesma ima težinu vremena.
Slušam je i osjećam vlastitu verziju “dum dum ekipe” – oni s kojima sam dijelio dane, noći, poraze.
Neki su još tu.
Neki su samo u pjesmama.

7. Tiny Girls
Najtiša pjesma na albumu. Melankolija u najčišćem obliku.
Osjećaš se kao da si u starom filmu, dok grad lagano tone u kišu.
Ova pjesma je za one koje nisi volio dovoljno – ili si volio na pogrešan način.

8. Mass Production
Zadnja pjesma je kao industrijska halucinacija.
Duga, tjeskobna, repetitivna.
Ali hipnotizira.
Svijet se ruši, a ti stojiš i gledaš kako se to događa – i pitaš se trebaš li nešto učiniti.
Ili si samo još jedan idiot među mnogima.

Kad glazba stane, ostane tišina.
I čaša vina koju ne znaš je li za nazdraviti – ili za zaboraviti.
Pogledam ploču, pogledam naslov: The Idiot.
Nasmijem se sebi. I ne samo sebi.

Jer ovaj album, koliko god bio taman i čudan, ima nešto nježno u sebi.
Kao i svi mi idioti koji, unatoč svemu, još uvijek tražimo nekoga tko će reći:
“Hej, možda si lud… ali moj si lud.”

Link

Blog post za one koji znaju da je romantika prije svega – stanje duha

Postoji trenutak u tjednu kad sve utihne. Poruke stanu. Svijet se malo povuče. A ja tada – nalijem si čašu tamnog, gustog crnog vina. Onog koje ima težinu i šapat u sebi. Ugasim svjetla. Upalim malu lampu s toplim sjenilom. I polako otvorim svoju kolekciju LP ploča.

To je moj mali ritual.
Nema žurbe.
Ni potrebe za bilo kim osim mene samog i jednog čovjeka koji uvijek zna reći ono što osjećam, čak i kad to ne znam sam sebi priznati.

Večeras biram Leonarda Cohena – I'm Your Man.

Iglu spuštam pažljivo, kao da dotičem staru, voljenu uspomenu.

1. First We Take Manhattan
Tamni bas sintesajzera i beat marširaju polako, poput odlučnog zavodnika. Cohenova prijetnja obavijena je ironijom, ali pjesma pulsira nekom vrstom neodoljive moći. Nije to pjesma o ljubavi, nego o preuzimanju kontrole – prvo nad gradovima, a onda možda i nad vlastitim osjećajima.

2. Ain’t No Cure for Love
Toplija, otvorenija – ali još uvijek duboko cohenovska. Ovo je sarkastična balada za sve one koji su pokušali pobjeći od ljubavi, samo da bi se vratili, poraženi. Slušam je i nasmiješim se u staklo svoje čaše. Zna on. Znam i ja.

3. Everybody Knows
Kao da razgovara s nama preko dima cigarete i stakla viskija. Cinizam, ironija, istina – svi plešu zajedno u tom hipnotičkom ritmu. Cohen ovdje ne nudi utjehu – on nam daje ogledalo. I svejedno... to nas tješi.

4. I’m Your Man
Naslovna pjesma. Ugasim lampu. Samo crvene LEDice na gramofonu sjaje. Ovo je ljubavna pjesma s tamnom strašću – ali i potpunim predanjem. “If you want a lover, I’ll do anything you ask me to…”
To nije ponuda. To je zavjet. Rijetko tko se usudi reći to ovako iskreno.
Na ovu pjesmu se ili voli – ili ostaje zauvijek sam.

5. Take This Waltz
Lagani okret, španjolska gitara, bečki duh. Melankolija i erotika isprepleteni u valceru smrti i žudnje. Svaki put me podsjeti na izgubljene ljubavi, na one koje sam pustio – i koje su mene pustile. Svaki stih je slika. A svaka slika – rana.

6. Jazz Police
Cohen se igra. Ritam skače, tekst je bizaran, gotovo dadaistički. Pauza u ozbiljnosti – ili tek maska za još dublji sloj nesigurnosti? U svakom slučaju, smiješim se. Ima nešto ludo i privlačno u toj zbrci, kao prvi dejt koji krene potpuno krivo – ali završi čarobno.

7. I Can’t Forget
Kao šapat starog znanca dok sjedite na klupi u parku i dijelite tišinu. Ovo je pjesma za kraj dana. Za sve one koje nismo zaboravili, i nikad nećemo. Ne trebamo. Oni su tu – u svakoj noti, u svakom gutljaju vina.

8. Tower of Song
Zadnja pjesma – i možda Cohenova osobna posveta sebi samom. Ili nama koji ga slušamo. Umoran, ali još uvijek pun duhovitosti i mudrosti, on se smješka s vrha tog mitskog “tornja pjesme”. A ja, slušajući, osjećam se čudno smiren. Kao da ipak postoji smisao u svemu.

Kad album završi, čaša vina je prazna. Ja nisam.
I možda se ništa spektakularno nije dogodilo večeras – ali dogodila se ona vrsta večeri koja ostaje s tobom.
Tiha, duboka.
Romantična.

Ako si netko tko zna cijeniti ovakve trenutke – možda bismo mogli jednom zajedno birati ploču.
I točiti po još jednu čašu.

Link

Upravo sam završio razgovor s jednom ženom koja mi je rekla: "Ne... ne tražim ja ovdje vezu ni muškarca... ali ako se nešto dobro desi... zašto ne." Sjedim sada pred ekranom i pokušavam razumjeti logiku te rečenice, a u glavi mi se vrti jedna jednostavna misao: ako ne tražiš vezu, što radiš na dating sajtu?

Paradoks modernog upoznavanja

Ovo se događa sve češće. Žene (a i muškarci) koji su se registrirali na platformu namijenjenu isključivo za upoznavanje i traženje partnera, a zatim tvrde da ništa ne traže. To je kao da uđete u restoran, sjednete za stol, uzmete jelovnik u ruke, a zatim kažete: "Ne, ne, ja ne jedem, ali ako mi se nešto ukusno nametne..."

Ili moja omiljena analogija - to je kao da izađem nasred prometne ceste i kažem: "Ne, ne, ja ne bih da me auto zgazi, ali ako se desi..."

Zašto se to događa?

Pokušavam razumjeti psihologiju iza ovakvih izjava. Možda je to oblik samoobrane? Možda je lakše reći da ništa ne tražiš pa se nećeš razočarati ako se ništa ne dogodi. Možda je to način da se zaštite od činjenice da aktivno traže nekoga - jer to znači priznati da im nešto nedostaje.

Ali hajde da budemo iskreni. Nitko se ne registrira na Tinder, Badoo ili bilo koji drugi dating sajt jer želi pronaći nove prijatelje za šah. Nitko ne postavlja svoje najljepše fotografije i ne piše biografiju jer traži nekoga s kim će raspravljati o politici.

Strah od ranjivosti

Možda je problem u tome što smatramo da je traženje veze nekakav znak slabosti. Kao da je sramota priznati da želimo nekoga pored sebe. Kao da je bolje glumiti ravnodušnost nego pokazati da smo ljudi s ljudskim potrebama.

Jedna mi je prijateljica jednom rekla: "Lakše je reći da ništa ne tražim jer tada imam kontrolu nad situacijom." Ali kakvu kontrolu? Kontrolu nad time da se ništa neće dogoditi?

Dating sajt kao "sramota"

Nedavno sam dobio poruku od jedne žene koja mi je u prvoj poruci, a da nema pojma tko sam ja i što radim u životu, napisala kako je ona zaposlena žena, menađerica, i kako ju je nedostatak vremena prisilio da bude tu jer inače joj to nije potrebno. Čitajući to, shvatio sam da je to možda ključ za razumijevanje cijele situacije.

Mnoge žene (a vjerojatno i muškarci) doživljavaju korištenje dating sajta kao nekakvu sramotu. Kao priznanje da drugačije nisu sposobni naći partnera. Kao da je to poraz njihove "prirodne" sposobnosti privlačenja.

Zato kažu "ne tražim vezu" - jer ako priznaju da traže, to bi za njih bio poraz. Bolje je reći da su tu "slučajno" ili "jer nemaju vremena" nego priznati da aktivno traže nekoga.

Ali zašto je to sramota? Zašto je korištenje alata za upoznavanje gori od čekanja da se netko "prirodno" pojavi u vašem životu?

Samozavaravanje

Najviše me frustrira što mislim da te žene stvarno vjeruju u ono što govore. Uvjerile su same sebe da su tu "slučajno", da je to samo "zabava", da "vide što se događa". Ali registracija na dating sajt nije slučajna aktivnost. To je svjesna odluka.

Kada netko kaže "ne tražim vezu", zapravo poručuje: "Tražim vezu, ali se bojim priznati jer me strah da neću biti razočarana ako se ne dogodi."

Što to znači za nas muškarce?

Nalazimo se u čudnoj situaciji. Razgovaramo s ženama koje tvrde da ne traže ono zbog čega smo svi ovdje. To je kao da pokušavate igrati nogomet s nekim tko tvrdi da ne igra nogomet, ali je došao na stadion, obukao dres i stao na teren.

Kako se postaviti prema tome? Trebamo li igrati tu igru pretvaranja? Trebamo li i mi reći: "I ja ništa ne tražim, samo se zabavljam"? Ili trebamo biti iskreni i reći: "Slušaj, ovdje sam jer tražim nekoga s kim bih mogao graditi vezu"?

Moja teorija

Mislim da je ovo simptom većeg problema. Živimo u kulturi gdje je "cool" biti nezainteresiran. Gdje je bolje biti "chill" nego pokazati da vam je nešto važno. Gdje je lakše reći "ma nije me briga" nego "ovo mi je stvarno važno".

Ali veze se ne grade na nezainteresiranosti. Veze se grade na tome da dvoje ljudi prizna da žele biti zajedno i da su spremni raditi na tome.

Poziv na iskrenost

Želio bih poručiti svim ženama koje čitaju ovo: u redu je tražiti vezu. U redu je želiti nekoga pored sebe. U redu je biti ovdje s namjerom. To vas ne čini očajnima - to vas čini ljudskima.

I svim muškarcima: možda je vrijeme da prestanemo prihvaćati ovu igru pretvaranja. Možda je vrijeme da budemo iskreni o tome što tražimo i očekujemo istu iskrenost zauzvrat.

Zaključak

Sljedeći put kada netko kaže "ne tražim vezu, ali ako se desi", možda bismo trebali odgovoriti: "Razumijem, ali ja sam ovdje jer tražim vezu. Ako se to promijeni, javi mi se."

Jer life is too short za igre pretvaranja. A dating sajtovi su previše specifični za slučajnosti.



*Jeste li se susreli s ovom situacijom? Kako se nosite s "ne tražim ništa" pristupom? Podijelite svoja iskustva u komentarima.*

Link

Stigao sam kući nakon još jednog napornog dana na poslu. Mozak mi je bio prazan, a tijelo teško. Takvi su dani - konzumiraju te polako, bez da to primjetiš. Bacio sam ključeve na stol, skinuo jaknu i otišao prema kuhinjskoj polici gdje me čekala boca crnog vina koja je danima vrebala svoju priliku.

Natočio sam si čašu, osjetio kako mi se mišići lagano opuštaju, i prišao svojoj kolekciji ploča. Prsti su mi automatski posegnuli za jednim od najvećih dragulja - Raw Power od The Stooges iz 1973. Iggy Pop u svom najsurovijem izdanju, David Bowie kao producent, James Williamson na gitari koji je redefinirao što znači "težak zvuk".

Stavio sam ploču na gramofon i podigao čašu. Ovo će biti dobra večer.

Search and Destroy

Prva pjesma udara kao šamar. Williamsonova gitara reže kroz tišinu stana poput noža kroz svilu. Iggy vrišti o pretraživanju i uništavanju, a ja sjedim u svojoj fotelji i razmišljam o tome kako se osjećam isto - kao da tražim nešto što ne mogu definirati, a možda i ne želim pronaći.

Gutljaj vina. Ova pjesma je himna svima nama koji se osjećamo kao da ratujemo protiv svijeta koji nas ne razumije. Možda je to zašto sam ovdje, na ovom dating sajtu - tražim nekoga tko će razumjeti moju potrebu za "pretraživanjem i uništavanjem" svojih vlastitih barijera.

Gimme Danger

Tempo se usporava, ali opasnost ostaje. Iggy pjeva o tome kako želi opasnost, kako mu je potrebna. Dok slušam, shvaćam koliko sam ja spreman na sigurnost. Možda previše. Možda je vrijeme da malo poživim, da riskiram, da budem spreman na "opasnost" novog upoznavanja.

Vino polako radi svoje. Osjećam kako mi se um bistri, a istovremeno opušta. Ova pjesma uvijek me podsjeća na to da je život bez rizika zapravo samo postojanje.

Your Pretty Face Is Going to Hell

Ovdje Stooges postaju brutalno iskreni. Williamsonova gitara zvuči kao da dolazi izravno iz pakla, a Iggyjev glas nosi svu frustraciju svijeta. Pijem vino i razmišljam o svim "lijepim licima" koje sam susreo online - koliko je njih bilo samo fasada?

Možda je to problem s modernim upoznavanjem. Svi imamo "lijepa lica" na svojim profilima, ali što se krije iza toga? Stooges ne skrivaju ništa - oni su sirova energija, nefiltrirana emocija.

Penetration

Četvrta pjesma je možda najintenzivnija na albumu. Dok je slušam, shvaćam da nije riječ o onome što mnogi misle - riječ je o prodiranju kroz površinu, o tome da se dotakneš nečije duše. Koliko sam puta pokušao "prodreti" kroz profil nekoga na dating sajtu i doći do prave osobe?

Još jedan gutljaj vina. Možda je to ono što tražim - nekoga tko će mi dozvoliti da "prodrem" kroz njegove barijere, a istovremeno biti spreman učiniti isto.

Raw Power

Naslovnica pjesma. Ovdje se sve svodi na osnovnu energiju, na "sirovu snagu" koja nas sve pokreće. Iggy vrišti o tome kako osjeća tu snagu, kako mu teče kroz žile.

Sjedim u svojoj fotelji, vino mi grije grudi, a gitara reže kroz večer. Razmišljam o tome kako sam zaboravio svoju vlastitu "sirovu snagu". Kada sam zadnji put bio stvarno spontan? Kada sam zadnji put rekao što mislim bez filtriranja?

I Need Somebody

Možda najranjiviji trenutak na albumu. Iggy priznaje - "Trebam nekoga". Bez obzira na svu bravuru, svu snagu, svu rebeliju, na kraju se sve svodi na osnovnu ljudsku potrebu za vezom.

Vino je gotovo pa završeno, a ja sjedim u polu-mraku svog stana i slušam kako jedan od najvećih buntovnika rocka priznaje ono što svi znamo - da trebamo nekoga. Možda je to najiskrenji trenutak na cijelom albumu.

Shake Appeal

Sedma pjesma donosi neki oblik olakšanja. Ritam je hipnotičan, gotovo terapeutski. Dok je slušam, osjećam kako mi se um umiruje. Možda je to ono što mi nedostaje - sposobnost da se jednostavno "protresem" od svega što me muči.

Podignem čašu prema gramofonu u nekom privatnom nazdraviu. Stoogesi znaju kako se riješiti frustracija.

Death Trip

Osma pjesma je mračna, ali na neki način oslobađajuća. Smrt kao metafora za kraj starih navika, starih strahova. Možda je vrijeme da "umrem" kao osoba koja se boji rizika i "rodim" se kao netko tko je spreman na pravu vezu.

Vino je sada stvarno počelo raditi svoje, a gitara zvuči kao da dolazi iz nekog drugog svijeta.

Finale

Zadnja pjesma na albumu. Sve se završava, ali na neki način sve tek počinje. Iggy završava svoj "raw power" manifest, a ja završavam svoju čašu vina.

Ustajam, skidam ploču s gramofona i vraćam je u omot. Raw Power - album koji te nikad ne ostavi ravnodušnim. Album koji te prisiljava da pogledaš u sebe i pita: "Što je tvoja sirova snaga? Što je ono što te stvarno pokreće?"

Možda je vrijeme da to pitanje postavim i sebi, i možda nekome drugome.

*Koja vas glazba inspirira kada razmišljate o životu i vezama? Podijelite svoje glazbene "ritual" u komentarima.*

Link

Već mjesecima se borim s istom mislju koja me proganja svaki put kada otvorim ovaj dating sajt. Gdje su nestale sve one žene koje su nekada aktivno sudjelovale u razgovorima i pokazivale iskrenu želju za upoznavanjem? Zašto se sve češće događa da obećavajući razgovori jednostavno - nestanu?

Obrazac koji me frustrira

Sigurno ste i vi primijetili ovaj uznemirujući trend. Počinjete razgovor s nekime tko vam se čini zanimljivom. Razmjena poruka je živa, spontana, puna humora. Osjećate tu famoznu "kemiju" kroz ekran. Razgovarate o knjigama, filmovima, životnim planovima. Ona vam šalje fotografije s posla, pita kako vam je prošao dan. Vi joj odgovarate jednako zagrijano.

I onda... ništa.

Odjednom, kao da se zemlja otvorila i progutala ju je. Nema odgovora na vašu zadnju poruku. Nema novih fotografija. Nema čak ni onih kratkih "dobro jutro" poruka koje su postale rutina. Provjeravate je li bila online - zadnja aktivnost prije mjesec dana.

Što se događa s njima?

Pokušavam razumjeti ovaj fenomen. Jesmo li možda mi, muškarci, nešto pogriješili? Jesmo li postali dosadni? Previše nametljivi? Ili je problem negdje drugdje?

Umor od ponavljanja - Možda prolaze kroz iste razgovore iznova i iznova. "Što radiš? Odakle si? Što voliš?" postaje monotono nakon stotinu puta. Čak i kada razgovor krene drugačije, često se završi istim razočarenjem.

Strah od razočarenja - Mnoge su vjerojatno imale loša iskustva u prošlosti. Možda su se zaljubile u nekoga online, pa se u stvarnosti ispostavilo da je sasvim drugačiji. Možda su emocionalno investirale u vezu koja je završena bez objašnjenja. Taj strah ih čini opreznima do te mjere da radije odustaju nego rizikuju ponovnu povredu.

Preopterećenost opcijama - Paradoksalno, višak izbora može biti paralizirajući. Kada znaju da postoji još stotina profila koje mogu pregledati, teško im je potpuno se posvetiti jednoj osobi. Uvijek postoji "možda je netko bolji tamo".

Digitalna fobija od vezanosti

Moderna tehnologija stvorila je paradoks - nikada nije bilo lakše stupiti u kontakt s nekim, a nikada nije bilo teže stvoriti pravu vezu. Aplikacije za upoznavanje nas uče da je svaka osoba zamjenjiva, da je uvijek dostupna "sljedeća opcija".

Zamislite da svaki dan morate biti "na razini" - duhoviti, zanimljivi, pristupačni, a opet misteriozni. Morate pamtiti pojedinosti o životu pet različitih osoba s kojima paralelno razgovarate. Morate stalno procjenjivati je li netko dovoljno zanimljiv da zaslužuje vaše vrijeme.

To je iscrpljujuće.

Moja teorija

Vjerujem da se mnoge od tih žena jednostavno povuku jer gube vjeru u mogućnost pronalaska nečega stvarnog online. Možda su došle do zaključka da je lakše odustati nego se boriti s konstantnim razočarenjima.

Možda su došle s namjerom da pronađu nekoga posebnog, ali su se našle u vrtlogu površnih razgovora i kratkoročnih veza. Možda su se umorna od potrebe da stalno budu "uključene" i dostupne.

Što to znači za nas?

Kao muškarci koji iskreno tražimo partnericu, nalazimo se u frustrirajućoj situaciji. Investiramo vrijeme, energiju i emocije u razgovore koji se čine obećavajućima, a zatim se suočavamo s tišinom koja nema objašnjenja.

Nije lako ne uzeti to osobno. Pitamo se jesmo li rekli nešto pogrešno, jesmo li bili previše brzi ili previše spori, previše zanimljivi ili previše dosadni.

Možda je rješenje u nama

Možda trebamo promijeniti pristup. Umjesto da se fokusiramo na to koliko razgovora imamo istovremeno, možemo se posvetiti jednom ili dva kvalitetna. Umjesto da tražimo savršenstvo, možemo pokazati ranjivost. Umjesto da očekujemo trenutne rezultate, možemo biti strpljivi.

Možda je vrijeme da prestanemo tretirati dating sajtove kao igru brojeva i počnemo ih koristiti kao alat za stvarno upoznavanje ljudi.

Povratak izgubljenih

Ne znam hoće li se te "izgubljene" djevojke ikada vratiti. Možda se samo povukle da prikupe snagu za novi pokušaj. Možda će se vratiti kada budu spremne. A možda jednostavno traže nešto što naš digitalni svijet još uvijek ne zna kako im pružiti.

Do tada, kada vam se sljedeći put dogodi da netko s kim ste imali dobar razgovor jednostavno nestane, pokušajte ne uzimati to osobno. Možda se radi o njoj, ne o vama.

Link

Subota navečer. Na rubu grada, gdje asfalt počinje disati zemlju, a zrak nosi miris suhih borovih iglica, ja – neki obični lik iz stvarnosti – čekam.

Dogovor je bio nejasan, gotovo apstraktan. "Možda dođem", rekla je, "ako ptice odluče da je jutro bilo dovoljno čarobno." Smijala se. Ili je to bio smajlić?

Nosi plavu kosu, barem na slici. Oči zelene, znatiželja ugašena, kaže – iako sve u njenim rečenicama i blogovima vrišti od intelektualne žeđi, od bunta, od otpora banalnosti i svih oblika lažnog smiješka. Dejt? Ona više ne dejta. Ne vjeruje u te brojeve. Nema vremena za psihe, samo za ptice, vrt, tišinu i pokoji rezak blogerski rez u meso društva.

Ipak je pristala. Ili ja to sanjam?

Pojavljuje se niotkuda, s onom ravnodušnom elegancijom žene koja zna što joj više nitko ne može dati, ali i što sama sebi još uvijek može ukrasti od svijeta. Ima pogled koji ti stavi dijagnozu prije nego prozboriš. Dugo šuti. A onda:

— "Znaš li ti razliku između mistike i psihoze?"
— "Ovisi o tko pita."
— "Upravo tako", kaže, i naruči samo mineralnu.

Razgovaramo o svemu i ničemu, o Thompsonu i pticama, o trafo stanicama i oduzetim državama, o ljubavi u sanatorijima, o muškićima s majčinim ranama. Smijem se kad ne treba, ona šuti kad bi svi drugi pričali. Vrtimo se u krugovima koji mirišu na lavandu i gnjev, na staru pravednost koja više ne vjeruje u pobjedu.

Na kraju pita:
— "Misliš li da ovo postoji?"
— "Možda. Ili sam ja samo lik iz tvojih komentara."
— "Znaš da na kraju sve završava bez komentara?"
— "Znam. Zato sam ovdje."

U tišini, ona ustaje. Pogled joj zastane negdje iza mojeg ramena – možda na nekom čarobnom brežuljku, možda na susjedu koji je parkirao u hladu.

Odlazi. Možda u blog. Možda u san.

A ja ostajem i pitam se:
Je li to bio dejt s Cyberlady?

Ili samo jedan od onih snova koje ostaviš u polju komentara, bez odgovora.

Link

*Blog post muškarca u pedesetima koji je shvatio da je dating scena postala divlji zapad zdravog razuma*

---

Dragi prijatelji, vratite se u svoje fotelje jer vam imam priču koja će vas natjerati da se zapitate jesmo li kao društvo možda malo skrenuli s puta. Ovo je istinita priča o dejtu koji sam imao prošli tjedan, a ime žene sam promijenio da zaštitim... pa, zapravo ne znam što bih trebao zaštititi.

Zovimo je Marina. Ili kako se sama predstavila: "Marina, kao more, jer sam duboka i puna tajni, ali i nepredvidljiva kao oluja."

Trebao sam pobjeći već tada.

Početak: Sve je išlo normalno... opasno kratko

Marina je stigla točno na vrijeme - što je već bilo iznenađenje u ovom desetljeću. Odabrala je restoran, jedan od onih "farm-to-table" mjesta gdje paradajz košta kao da ga je osobno uzgojio Jamie Oliver u suradnji s NASA-om.

"Izvini što kasnim," rekla je, iako je bila pet minuta ranije.

"Ne kasnite," odgovorio sam.

"Ma znam, ali volim biti transparentna o svojim manama. Mana broj jedan: previše sam savršena. Mana broj dva: previše sam skromna da priznam koliko sam savršena."

Već tu sam trebao prepoznati crvenu zastavu veličine nogometnog terena. Ne, veličine cijele Hrvatske.

Prvi red flag: Paradoks s mesom (ili kako postati vegetarijanac koji jede meso)

Naručila je najveći steak na jelovniku - "Tomahawk za dva" - a onda počela:

"Znaš, ja sam praktički vegetarijanka. Jedem meso samo kada izađem van, kod kuće, vikendom, za doručak, ručak, večeru i kao međuobrok. Ali inače, totalno vegetarijanka."

Ja: "Aha... pa to je... matematički nemoguće."

Marina: "Mislim, životinje su mi najvažnije na svijetu. Imam tri psa, dva mačka i hrčka. Zato jedem samo organsko meso - tako podupirem etičko uzgajanje. Ovaj steak je vjerojatno bio presretan prije nego što je završio na tanjuru."

Ja: "Čekaj, ali etičko uzgajanje je i dalje..."

Marina: "Baš si muško tipičan! Sve želiš analizirati umjesto da osjećaš srcem! Srce mi govori da je ova krava umrla prirodnom smrću od sreće!"

*Napomena: Steak je bio krvav do te mjere da je vjerojatno mogao prohodati natrag u kuhinju i zahtijevati povrat novca.*

Drugi red flag: Teorija zavjere o kavi (ili kako postati žedan od prekompliciranja)

Kada je konobar pitao što će za piće, Marina je zatražila:

"Mogu li dobiti kavu, ali ne regularnu kavu jer je kofein otrovan za čakre. Možda bescafeinski, ali ne ako se kofein uklanja kemikalijama jer one ruše moju auru. Možda čaj, ali ne zeleni jer ima previše kofeina, a ne crni jer nema dovoljno antioksidanata za moj horoskop. Imate li možda vodu, ali ne iz pipe jer je klorirana, a ne mineralnu jer je u plastici koji ubija delfine?"

Konobar me pogledao kao da traži spasavanje ili barem instrukcije za samoubojstvo.

"Donesite joj obično vodu," rekao sam.

Marina: "U čaši! Ali ne onoj koja je oprana s deterdžentom jer deterdžent ima kemikalije!"

Konobar: "Gospođo, sve čaše su oprane s deterdžentom."

Marina: "Onda ću piti iz svojih ruku. One su prirodno antibakterijske jer meditiran."

*Napomena: Ona je stvarno počela piti vodu iz svojih ruku. U restoranu. Publika je gledala kao da se dogodio prvi kontakt s izvanzemaljcima.*

Marina: "Vidiš kako si me razumio! To je zato što si ti muškarac koji sluša. Mrzim muškarce koji ne slušaju, kao što sam mrzila sve svoje bivše koji su me ostavili jer sam bila previše zahtjevna."

Ja: "Koliko je bivših?"

Marina: "Samo sedamnaest. Ali to nije puno za moju dob!"

Ja: "A koliko imate godina?"

Marina: "Dvadeset devet. Po drugi put."

*Napomena: Ona je očito imala četrdeset, ali tko sam ja da sudim. Možda je vremenskoplovka.*

Treći red flag: Filozofija o novcu (ili kako ne ovisiti o muškarcu tako što ovisiš o njemu)

Kada je došao račun, Marina je izjavila:

"Znaš, ja vjerujem u jednakost spolova. Žena treba biti neovisna i nikad ne smije ovisiti o muškarcu. Zato uvijek inzistiram da muškarac plati račun - da dokažem da ne ovisim o njemu."

Ja: "Ali... ako ne ovisiti o muškarcu, zar ne bi trebala sama platiti?"

Marina: "Vidiš, tu je problem s vašim generacijama. Vi sve gledate kroz logiku. Ja govorim o energiji, o vibrama. Kada muškarac plati, to znači da poštuje moju neovisnost."

Ja: "Kako to znači..."

Marina: "Tipično muško - uvijek prekidaš žene kada objašnjavaju svoje osjećaje!"

*Dok sam uzimao novčanik, Marina je dodala:*

"Također, možeš li mi pozajmiti 10 eura za taksi? I možda pedeset za manikuru sutra? To nema veze s time što sam neovisna - to je investicija u moju vanjsku ljepotu koja će koristiti cijelom društvu."

*Napomena: Račun je bio 130 eura. Moj novčanik je plakao glasnije od mene.*

Četvrti red flag: Teorija o odnosima (ili kako tražiti partnera koji će biti tvoj rob)

Dok sam plaćao račun (jer, očito, inače ne poštujem njezinu neovisnost), Marina je objasnila svoju filozofiju veza:

"Mislim da su današnji muškarci previše potrebiti. Traže ženu koja će im dati pažnju, ljubav, podršku... To je tako egoistično! Ja tražim muškarca koji će razumjeti da sam ja prioritet u vezi, da su moje potrebe najvažnije, i da će se žrtvovati za moju sreću. Ali ne onako possessive, već onako... kako da objasnim... da me voli tako da ne očekuje ništa zauzvrat."

Ja: "To zvuči kao da tražite nekoga tko će..."

Marina: "Ne, ne, ne! Ti opet analiziraš! Ja tražim partnera, nekoga jednakog meni. Samo što bi trebao biti spreman dati više nego što će dobiti, jer ja dajem emotionalnu energiju, što je puno vrjednije."

Ja: "A što točno dajem ja u toj jednakosti?"

Marina: "Ti daš novac, voznju, poklone i stalno razumijevanje. Ja dajem svoju prisutnost, što je neprocjenjivo."

*Napomena: Dok je to govorila, salvetom je čistila nokte i gledala u telefon. Njena "neprocjenjiva prisutnost" je očito bila na rasprodaji.*

Peti red flag: Završni udarac (ili kako istovremeno biti protivrječna i sigurna u sebe)

Dok smo čekali taksi, Marina je rekla:

"Znaš što, stvarno si drugačiji od ostalih muškaraca. Nisi pokušao ni jednom prekinuti moju priču ili promijeniti temu na sebe. To pokazuje da si zreo."

Ja: "Pa, nisam htio biti nepristojan..."

Marina: "Vidiš! To je problem! Nisi dovoljno samouvjeren! Žene vole muškarce koji preuzimaju kontrolu nad razgovorom, koji pokazuju liderstvo! Kako ću se osjećati sigurno s muškarcem koji ne može ni upravljati jednostavnim razgovorom?"

Ja: "Ali upravo ste rekli..."

Marina: "Opet me prekidaš! I to nakon što sam rekla da to cijenim!"

*U tom trenutku je stigao taksi. Vozač je pogledao Marinu, zatim mene, i pitao:*

Vozač: "Idete zajedno?"

Marina: "Ne, on nije dovoljno zreo za mene."

Ja: "Čekaj, prije pet minuta sam bio previše zreo!"

Marina: "To je bilo prije pet minuta. Ja živim u sadašnjosti! Ti si očito zapeo u prošlosti!"

*Vozač je počeo dizati prozor.*

Epilog: Lekcije iz rova (ili kako preživjeti nuklearnu katastrofu koja se zove dejt)

Prijatelji, dok sam gledao kako Marina ulazi u taksi (koji je, usput, trebao biti ekološki prihvatljiv, ali nije bio hibrid pa je to bilo "tipično za ovu materijalističku kulturu"), shvatio sam nešto važno:

Dating scena u pedesetima nije samo teška - ona je postala surrealistički eksperiment u ljudskoj psihologiji koji bi bio prekompleksan čak i za Salvadora Dalija. Nije da tražim savršenu ženu, nego ženu koja može zadržati konzistentnu misao duže od trideset sekundi bez da se kontradicira kao političar u predizbornoj kampanji.

Marina mi je kasnije poslala poruku (u 2:30 ujutro, jer je to očito najnormalniji čas za pisanje poruka):

"Hvala ti na prekrasnoj večeri! Osjećala sam se tako razumljeno. Šteta što nisi pokazao više inicijative - to mi je malo red flag. Ali možda možemo pokušati ponovno kada postaneš sigurniji u sebe? Btw, možeš li mi poslati broj od onog konobara? Rekao je da sam mu simpatična

Dakle, nakon četiri tjedna dopisivanja, pet psiholoških skeniranja, jedne astrologinje i jednog life coacha koji je njoj prijatelj (a meni nije ni odgovorio na poruku) – dogovorili smo se za kavu.

Kava. Prava. U kafiću. Uživo.
Srce mi lupa kao da idem na intervju za posao u NASA-u, a ne sresti ženu koja, citiram, "traži samo normalnog i stabilnog muškarca koji zna što hoće i ne bježi od emocija kao iz kuće u požaru".

Dođem ranije. Glancam cipele maramicom. Dišem. Dolazi ona – prekrasna, samouvjerena… i odmah kreće:

"Sorry što kasnim, ali morala sam očistiti energiju nakon prošle kave. Tip je nosio sat."

Pitam: "…I?"

"Znači da mjeri vrijeme. A meni vrijeme ne smije biti ograničenje."

Već tu sam trebao pobjeći, ali naručili smo. Ja kavu, ona matcha latte bez glutena, sa zobenim mlijekom, ali da nije prehladno jer je "osjetljiva na emocionalni šok temperature".

"Ajmo prvo proći kroz osnovne vrijednosti," kaže i vadi bilježnicu.

– "Koliko si puta bio zaljubljen?"
– "Hm, tri."
– "Samo tri? Ili si emocionalno štur?"

– "Koliko imaš prijateljica?"
– "Nekoliko. Dvije jako dobre."
– "A zašto su još samo prijateljice?"
– "Jer su… udate?"
– "Znači, imaš problem s uzimanjem onoga što želiš?"

Već sam počeo naručivati drugu kavu. S rakijom.

Na pola razgovora pita me:
"Jesi li pročitao 'Muškarci koji ne vole žene jer se boje sjene svoje majke'?"

Rekoh: "Nisam. Al’ gledao sam ‘Kum’ tri puta."
Nije se nasmijala. Zapisala je nešto. Možda "humor = obrambeni mehanizam = nezrelost".

Onda:
"Bi li bio voljan raditi na sebi?"
Rekoh: "Naravno. Ali više bi me veselilo da nekad mogu i samo biti."

Pogledala me kao da sam joj upravo rekao da jedem pse. Na žaru.

I tako, nakon sat i pol razgovora u kojem sam izložen kao PowerPoint prezentacija, dolazi zaključak:

"Znaš… nisi loš. Ali mislim da si još u procesu.
I ja nemam vremena za nečiji proces."

Pokušao sam reći nešto pametno, ali je već nestala. Poslala mi poruku kasnije:

"Hvala ti. Inspirirao si me da napišem blog post.
Nazvala sam ga: 'Kava s dušom u čekaonici emocija'."

Pouka:
Prvi spoj je danas kao kvantna psihoterapija uz bademovo mlijeko.
Ako preživiš – dobiješ drugi spoj.
Ako ne – postaneš nečija inspiracija na Instagramu.

Link

Ljudi kažu da je ljubav jednostavna. Ljudi lažu.

Imam 55 godina, pristojan sam muškarac, solidno održavan (servisiran redovno, ulje promijenjeno), financijski sam stabilan, ne psujem previše (osim kad instaliram printer), i iskreno – sve što želim je upoznati ženu za druženje, kavu, možda šetnju… Možda i ljubav, tko zna?

Ali ne.

Današnje upoznavanje žena u mojim godinama nije kao što je nekad bilo. Nema više "hej, hoćemo na kavu?". Sada je to višeslojni proces s pravilnikom, obrascima i terenskom provjerom. Ispada da je lakše dobiti šengen vizu usred pandemije nego dobiti "da, može kava" od žene preko dating aplikacije.

Evo kako to izgleda u stvarnosti:
Faza 1: Profilna slika.
Ako nisi na slici u prirodi, s psom, biciklom i knjigom, automatski si potencijalni psihopat ili – još gore – dosadan.

Faza 2: Opis profila.
Moraš biti duhovit, iskren, ali ne previše. Emotivan, ali ne cmizdrav. Pametan, ali ne umišljen. Šarmantan, ali ne napadan. Ukratko: Oscar Wilde na Tinderu.

Faza 3: Poruka.
Prva poruka mora biti originalna, personalizirana, s dozom humora, ali bez smajlića jer to "odražava nedostatak zrelosti". Ako napišeš samo "bok", odeš ravno u digitalni pakao zvan Ignoreville.

Faza 4: Prvi razgovor.
Ako dođeš do poruke broj 7, kreće ispitivanje u rangu NATO sigurnosne provjere:
– Jesi li razveden?
– Koliko djece?
– Plaća?
– Je li ti mama još živa i je li miješala kavu kad si imao 6 godina?
– Kakav ti je stav o spiritualnosti, ekologiji, veganizmu i prvim dvije sezone "Sex and the City"?

Faza 5: Test spontanosti.
"Ajde me iznenadi nečim neobičnim."
– "Evo, došao sam ispred tvoje zgrade s trubačima?"
– "Bolestan si, idi se liječit."
OK.

Faza 6: Psihološki test.
Nisam ni znao da toliko tipova attachmenta postoji. Navodno imam anxious-avoidant stil, što god to značilo. Samo sam rekao da mi je draže Netflix nego planinarenje po blatu. Valjda je to danas trauma.

Faza 7: Intervju uživo – eventualno.
Ako preživiš sve faze, dobiješ "možda kava", ali pod sljedećim uvjetima:
– Na javnom mjestu.
– U podne.
– Ne traje dulje od 35 minuta.
– Plaćaš ti.
– I ne, to ne znači ništa.

A ja?
Ja i dalje vjerujem u romantiku. I dalje mislim da kava nije prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Samo želim upoznati ženu bez da prođem emotivni escape room, rješavam zagonetke, dokazujem tko sam bio u prošlom životu i pišem esej o feminizmu prije 1989.

Samo kava. Mala s mlijekom.

Zamislite apsurd – prošao sam više testova pokušavajući doći do prve kave nego kad sam polagao vozački. I tada sam barem znao kad sam pao.

Ali ne odustajem. Jer jednog dana – možda baš kad više ne budem očekivao – neka žena će reći:

"Ajde na kavu. Bez testova."

I ja ću reći:

"Gospođo... uzimam kredit i kupujem ruže!"

Link

Imam 55 godina i, iskreno, iza mene je više pokušaja veza nego bih volio priznati. Ne zato što sam neki kronični tragač za uzbuđenjem, nego jer sam, valjda, još uvijek idealist koji vjeruje da dvije odrasle osobe mogu biti zajedno – bez igrica, bez maski, bez prijemnih ispita.

Ali danas... to nije baš tako jednostavno.

Jer prije nego što uopće dobijem priliku da pogriješim – a znamo da hoću, jer to je valjda jedino što je zagarantirano – moram proći proces koji bi posramio i NASA-in trening za astronaute. Redom:

– Psiho testovi razine Jung + Freud s bonus pitanjima iz djetinjstva i prošlih života
– Fizička provjera: trči, skači, mjeri, trbušnjaci dok recitiraš stihove Arsena Dedića
– Komisije: jedna za tvoje odgovore na poruke, druga za ton glasa, treća za boju čarapa
– Plivanje s morskim psima, šamaranje krokodila i – najteže – prolazak večere s njenom sestrom koja je life coach

I tek nakon svega toga... dobijem dozvolu da uđem u vezu u kojoj – što god napravim – ispadne da sam pogriješio.

Ako kažem "da", onda mi "nije stalo do svojih granica".
Ako kažem "ne", onda "nisam dovoljno fleksibilan".
Ako predložim kompromis, onda sam "mlak, bez stava".
Ako pitam što ona želi – "evo ga, opet prebacuje lopticu na mene".

A ja, zapravo... nisam kompliciran. Dobrodušan sam. Volim razgovarati. Nasmijati se. Prilagoditi se kad osjećam da ima smisla. I da, odgovara mi osoba koja mi odgovara – a ne katalog osobina s check-listom.

Problem je, čini se, što normalnost više nitko ne smatra zanimljivom.

Zato sam ovdje – bez glume, bez okreta, bez pontonskog mosta do savršenstva. Ne tražim princezu iz bajke (ni zmaja koji dolazi s njom), samo nekoga tko još zna da je veza dvosmjerna cesta – s malo pogrešaka, puno smijeha i ponekim iskrenim "oprosti".

Ako si se barem malo prepoznala – javi se. Možda ne prođem sve testove, ali bar ću iskreno pokušati.

Link

U 55. godini života počinješ razumijevati neke obrasce koji te godinama mučili, a tek sada im možeš dati ime. Jedan od najbolnijih je ovaj: ljudi koji biraju poznato ništa umjesto nepoznatog nešto.

Nedavno sam imao iskustvo s jednom ženom - inteligentna, elokventna, draga osoba s kojom sam mogao razgovarati o svemu. Naši razgovori bili su duboki, iskreni, puni razumijevanja. Kada smo bili zajedno, bilo nam je lijepo. Prirodno, spontano, pravo. Mogao bih reći - rijetko lijepo.

Ali eto paradoksa: unatoč tome što smo živjeli samo 40 minuta vožnje jedan od drugoga, u šest mjeseci je bila kod mene samo jednom. Samo jednom. A ja sam se zbog nje čak i doselio u njen grad.

Nije bio problem u kemiji - bila je. Nije bio problem u razumijevanju - postojalo je. Nije bio problem u želji - osjećala se. Problem je bio u nečemu što bih nazvao - nepostojanjem volje za srećom.

Zaljubljena u limbo

Shvatio sam da je ona, kao i mnoge druge koje sam upoznao na dating platformama, zaljubljena u određeno stanje - limbo. Taj čardak ni na nebu ni na zemlji gdje možeš imati sve prednosti bliskosti bez ikakve odgovornosti za nju. Gdje možeš filozofirati o ljubavi i odnosima, analizirati ih do u tančine, a pritom ne moraš riskirati da se dogodi - ljubav.

U tim dubokim razgovorima o odnosima i vezama, u tom teoretiziranju o tome što znači biti s nekim, krije se paradoks: što više teoretiziramo, to manje praktiziramo. Što više pričamo o tome kakav bi odnos trebao biti, to manje ga stvarno živimo.

Strah od sreće

Počeo sam se pitati - zašto je tako? Zašto netko bira poznatu prazninu umjesto nepoznate punoće?

Odgovor možda leži u tome što sreća zahtijeva hrabrost. Poznato ništa je sigurno. Znaš što očekivati. Znaš da nećeš biti povrijeđen jer se ništa neće dogoditi. Znaš da možeš kontrolirati situaciju jer je ne dozvoljavaš da preraste u nešto stvarno.

Nepoznato nešto, s druge strane, znači prepustiti se. Znači reći "da" životu unatoč tome što ne znaš kako će završiti. Znači riskirati da te netko stvarno upozna - i možda se zbog toga udalji. Znači riskirati da se zaljubiš - i možda ostaneš slomljenog srca.

Vrijeme ne čeka

Ali evo što me ljuti: vrijeme prolazi. U 55. godini to osobito jasno osjećaš. Svaki dan koji provedemo u tom limbu, svaki dan koji ne kažemo "da" onome što bi moglo biti lijepo, svaki dan koji biramo sigurnost praznine umjesto rizika punoće - taj dan se neće vratiti.

Sjećam se kako smo oboje, svaki u svojoj kući, znali da ne znamo što bismo sami sa sobom. A mogli smo biti zajedno. Mogli smo stvarati uspomene umjesto da analiziramo zašto ih ne stvaramo.

Vještina življenja

Možda je tu problem: zaboravili smo da je življenje vještina koja se mora vježbati. Kao što nećeš naučiti plivati ako nećeš ući u vodu, nećeš naučiti ljubiti ako nećeš riskirati ljubav.

Neki ljudi postaju toliko dobri u izbjegavanju života da zaborave kako se živi. Postaju eksperti za objašnjavanje zašto nešto neće funkcionirati prije nego što su to uopće pokušali.

Poziv na hrabrost

Ako ovo čita netko tko se prepoznaje - netko tko također bira poznato ništa - ovo je poziv. Poziv da sljedeći put kada ti se netko svidi, kada s nekim imaš lijep razgovor, kada osjetiš tu rijeđanu kemiju - ne pobjegneš u analizu već se predaš iskustvu.

Jer na kraju, kada ćemo biti stari i kada ćemo gledati unazad, nećemo žaliti za stvarima koje smo pokušali a nisu uspjele. Žalit ćemo za onima koje nikada nismo ni pokušali.

A možda će se dogoditi ono najgore od svega - možda ćemo shvatiti da smo propustili ljubav jer smo bili previše zauzeti objašnjavanjem zašto nije moguća.

---

*Vrijeme teče. Neka teče s nama, a ne mimo nas.*

Link

Martina je stajala na semaforu na križanju Vukovarske i Držićeve, zureći u crveno svjetlo kao da će je ono osloboditi još jednog kaotičnog dana. Bila je 46-godišnja voditeljica financijskog odjela u velikoj korporaciji. Već godinama se budila uz zvuk alarmnog sata, vozila na posao u isto vrijeme, jela ručak za svojim stolom i vraćala se kući kasno, iscrpljena. Nije imala vremena za sebe, a kamoli za ljubav.

Nije da je nije željela. Samo... jednostavno nije znala gdje bi je tražila. Ili kada. U njezinom svijetu, ljubav je bila luksuz – kao produženi vikend u termama: nešto što stalno planiraš, ali nikad ne ostvariš.

Te večeri, kad je napokon sjela u tramvaj broj 5, kraj nje je sjeo muškarac. Nije ga odmah pogledala. Bila je zadubljena u poruke s posla, koje su stizale i nakon radnog vremena. Tek kad je ugasila ekran, osjetila je nečiji pogled. Podigla je glavu.

On je prvi progovorio.

"Uvijek je gužva na ovoj liniji, ali ponedjeljkom je posebno veselo."

Martina se nasmiješila, više iz pristojnosti nego zbog šale. Ali onda je ipak pogledala bolje. Muškarac je bio otprilike njezinih godina, možda par godina stariji, s pomalo umornim, ali toplim očima. Imao je knjigu u ruci. Prava, papirnata knjiga.

"A vi čitate knjige u tramvaju?" pitala je.

"Kad nemam mailove kao vi," odgovorio je i nasmijao se. "Marko, inače. Radim u oglašavanju. Tekstopisac. Pokušavam ostati normalan, koliko je to moguće."

Martina mu je pružila ruku. "Martina. Financije. Pokušavam isto."

Sljedećih šest stanica pričali su o svemu i ničemu. O vremenu, poslu, ljudima koji glasno pričaju na mobitel u javnom prijevozu. Kad je došla do svoje stanice, poželjela je da nije.

"Možda se opet sretnemo?" rekao je Marko dok je izlazila.

"Moguće," rekla je i nasmiješila se, ne znajući da će od tog dana ponedjeljkom birati upravo taj tramvaj.

Link