HIPOKRIZIJA

(lara croft)

Sve svete posvetila sam živima, meni i mom dragom! Krasan subotnji dan kada su kolone milile prema Mirogoju, kao i svake godine, odlučila sam posvetiti živima! Čak niti jučer, na Dan mrtvih nisam naricala med mrtvim roditeljima. Znala sam, neki dan kad sam pohodila grobove, da sam ja slijedeća (zato valjda i jedina plaćam to)! Nije baš neki dobar osjećaj, ali to je stvarnost. Kao i to da je pepeo pok.ex supruga razasut na Kamenjaku i niti znam niti mogu doći! Bje to naša davna želja, on ju je ostvario a ja sam još na čekanju!

Pa sam, kao što rekoh, par dana bila posvećena nama, živima! Neobično toplo jutro (moj dragi se izložio suncu ko gušter, al takvi su lavovi) u Tkalči izmamilo je mnoštvo, pa tako i nas. A kava opijajuća uz upijajuće sunce! Kud ćeš bolje? Potom šetnja Skalinskom do opustjelog Dolca, pa mimo Katedrale do Kapucinera. Nije nam se davalo 60 € za ručak u Kaptolskoj. U Kapucineru smo prošli uz 30! Čini mi se, priučena konobarica, donijela je pogrešni rižoto (crveni a ne bijeli), ali su zato zeleni rezanci bili na bijelo, sve s ponekim škampom! Čak nas je i vlasnik došao pitati jel bilo sve u redu, pa kad već pita, rekoh, porcije su vam užasno male! Sva sreća da mi malo jedemo, ali ovako kakve su sada vaše porcije, to nije za ljude? Na to je on čak bio duhovit, pa nećete valjda da vaš partner izgleda kao ja (on je imao pozamašnu trbušinu za razliKu od mog dečka)! Ostala sam bez teksta, priznam kad mi netko duhovito začepi gubec.

I tako smo mi onda onako lejzi krenuli nizbrdo, mimo makete grada Zagreba, po Europskom i do Ameli, ali kako nije bilo mjesta ni za lijeka na terasici podno Kaptola, odlučili smo potrpati kolače u vrećicu i otići put Prolaza Sestara Baković (ex, Miškecov, ex Balkan) u potrazi za suncem! A tamo za razliku od Trga, Bogovićeve, Cvjetnog nigdje nikog! U kafiću možeš čak i pričati! Zadnje vrijeme počelo me iznimno iritirati što se mnoge žene tako glasno smiju (ko nekoć kurtizane valjda), ali ovaj puta i ta je nelagoda izotala. Čak toliko da sam odlučila dići glavu i uslikati ovu krasnu zgradu, pored koje sam zadnjih 50 i više let toliko puta prošla, ali nekako nikad nisam digla glavu? Zašto, nemam pojma?

Popodne smo tramom doma kod njega, ušuškali se za neki film ali fulali smo...a potom se zavukli u krevetac, željnji zagrljaja i nježnosti! Sve više i sve češće biramo upravo takav naš kraj, u toplini našeg (njegovog ili mog) doma! Bilo je naporno, navečer sam brojala skoro pa šest tisuća koraka što je u mom slučaju, dosta! I umjesto da sam odmah zaspala, pomalo snifajući miris mog dragog iz posteljine, ja sam cijelu noć bila budna (jbt ko Budha)? Jebena južina, trema pred sutrašnji dan ili kaj, samo ne želim to nikom?

Kakogod, valjalo je drugi dan ustati ranije i krenuti (nakon više od tri mjeseca) po unučicu! Bila sam sretna, ali i strepila. Jer, uvijek stignu i upute za uporabu, nemoj ovo, daj ono, pazi ovako, pazi ono...a moja unučica ima više od deset, a ja...uf, i više no dovoljno!

I pitam ja svaki put, jel mogu ovo, jel mogu ono, hoće li ona ovo ili ono...i mala je super, curka krenula u pubertet, friska na 220W, o obleki neću (meni se kosa digala) ali mala mi nikad nije bila problem, to ne mogu reći za njezinu mamu i moju kćer?

Da ne duljim, Muzej video igara (po izboru njezine mame, jer u Muzej bajki nisam onomad smjela, a onda je ona otišla s mamom sic) bio je čini mi se, zanimljiviji meni nego li curi? Na tri kata, rane 70-te kada su konzole za igrice bile ko kredenci, potom 80-te i nakon toga, 90.! Pa potom comodore i joistici, neki Mario, Tetrisi i slične igrice. Nikad me pucačina nije zanimala. Bilo je nešto pokaznih konzola i curka je malo igrala po njima, ali zanimljiviji je bio dečec pokraj nego li ekran? Simpatično!

Potom smo pojele neko smeće (po izboru unučice good food), pa opet Ameili i kava i kolači, pa malo 4. kat Mullera i neke sitne poklončiće (baka je prilično ispraznila džepove, ali prvi je dan penzije bio tak da...) prođe dan!

U povratku sam počastila dragog pečenim kestenima, a oboje smo se pogledali jedan krasan film! Već sam ga gledala, ali preporučila sam njemu i nije mi žal kaj smo to odgledali zajedno! Da, nije nemoguće sresti nekog ovako pod kraj i biti više nego li ikad, itko, iako kraj baš i nije neki hapy end (nadam se da mi nećemo imati kraj kao oni, taman koji dan prije no što će doći k njoj, poginuo je, nešto slično kao Moja Afrika).

Ovu noć sam ipak spavala, unatoč tome što mi je bilo zlo od konzumacije ( good food, ha ha koje li ironije) i dobar dio noći sam držala lavor...oće ili neće?

Kakogod, život je lijep čak i u ovim godinama. Danas se cijeli dan odmaram, jer nekoć sam mogla juriti danima, a onda odmarati jedan dan! Danas jurim jedan dan i moram se odmarati cijeli tjedan. Nije baš tako, malo karikiram, ali ....sve u svoje vrijeme!



(NOKIA, moj prvi mob, ogromna konzola, muzej video igrica)


(balkan prolaz oliti prolaz sestara baković)

eh, da...zaboravih spomenuti da sam u subotu pekla vanilin kiflice! Wow...moj dragi ih je spomenuo a i meni došla neka nostalgija...i našla jedan moj prastari recept (s orasima) i mljac!

a vidim navrnuli i neki stari blogeri (vega, koko)! lijepo, barem ću sad povremeno imati i ja kaj čitati a ne samo pisati? u ovaj kafić od bloga svratim tek popričati sama sa sobom (uglavnom). nemam ništa protiv popričati i s drugima, ali...kak reče koko, "neprijateljice najdraža", dobro došla, vega! no, kako me iskustvo uči, neće idila dugo trajati? živi bili pa vidjeli. moj premium ne traje vječno tak da....

i da, iz ovih fotki sve miriše na prošlost, jer istina je, realno, jedino što imam jest upravo prošlost. budućnosti jedva da ima, i zato ju valja intenzivno živjeti.

jutrom, pola pet...gledamo se, dodirujemo, on svoju nogu preko ruba mog kreveta, ja uzvratim istom mjerom! pa ja obgrlim njegovo lice i prođem kroz kosu, a on uzvrati istom mjerom. i tako smo se "šlatali" pol ure i onda skontali da ipak trebamo spavati, jer će ura zvoniti u 6,45! ali nije, nije važno zašto...važno je da nas je i ura pustila spavati nakon tih divnih razmjena nježnosti. smijali smo se oboje onako jureći kako bismo stigli, jer kasnimo. tko jebe kašnjenja, glavno da smo mi bili skupa. tako je dobro biti skupa!

pa ipak, uz sve ove blagodati grada, nakon pedeset i više godina, ovih dana upravo sam poželjela otići odavdje, ali ne sama? na njuškalu sve vrvi od kuća (iznajmljivanje, ne i kupnja za sada) u okolici zagreba? tko zna, možda mi se posreći i odem? onak, probno?

dobro je znati što želiš, ali onda i nadalje ostaje problem...to i moći? pričat ću o tome u slijedećem životu, možda se tada rodim negdje na selu, pa poželim živjeti u gradu?

pred nekoliko godina dvije kuće dalje od mene doselio se par sa djecom. Kupili su kuću.

Sada djeca uživaju, djeci se sviđa na selu, a oni su uvjereni da su pogriješili. Zamišljali su život na selu drugačije- kao svakodnevnu idilu. Ide im na živce što ih pozdravi svatko tko prolazi cestom, recimo.
I nisu oni jedini koji su to zamišljali drugačije.

Možda bi za nekog tko prije nije živio na selu bilo bolje za početak iznajmiti kuću. Probati. Vidjeti da li je to ono što se željelo.

i mala napomena: kuće na selu su postale jako skupe. Mislim na useljive sa svom infrastrukturom.

Ne tako davno, sela su imala problem staračkih domaćinstava. Sada se polako slika mijenja. Doseljava se (vraća na djedovinu) druga ili treća generacija. Opet je veselo i bučno na dvorištima.
i to naravno poskupljuje nekretnine.