HIPOKRIZIJA

Ponedjeljak (a danas je već srijeda), dan koji baš i ne volim zadnju godinu dana iz nekih meni znanih razloga. No, ovaj ponedjeljak bje dobar dan!

Iako sam strepila kako će sve to biti (pa taxi, pa gužva u prometu, pa jebena vinogradska i čekaonica puna žena, potom moj nepredvidivi šećer i odlazak bez ručka...) pače, činilo se sve jedno sjebanije od drugog?

Ali, dapače...sve je bilo super i bolje od tog. Taxi stigao za pet minuta, bez neke gužve za smiješnu cijenu (pet eura s bonusom), u vinogradskoj su me zvali točno na vrijeme kad sam naručena, nalaz dobar (koliko može biti u dotičnoj situaciji), jednom rječju, izlazila sam van iz bolnice gotovo ne vjerujući. A potom odpješačila dobar komad Ilice i obavila nešto što već mjesecima nisam, iz čiste lijenosti, komocije ili što već? A možda naprosto zato što je bilo ljeto i vrućine a ne volim ljeti ništa obavljati što baš i ne moram! I tako, opet voila, pomislih danas je moj sretan dan! Izašla sam iz dućana kao preporođena. Istina, svaki zvuk na ulici mi je smetao, vozila su odjednom bila preglasna, buka i vreva nesnosna! Pobegla sam u prvu pokrajnu ulicu i javila se svojoj kumi (dvostrukoj)! Znamo se 50 godina. Eto, gotova sam, dolazim!

A tamo me čekalo najveće ugodno iznenađenje tog dana, pileća ajngemahtec juhica! Prave noklice, masna i žuta, fina pileća juhica koju sam požderala kao da nisam jela tri dana! Ne sjećam se kad je ikad (nikad) moja pileća bila tak dobra? U čemu je tajna? Nebitno, nećemo širit recept da ne bi Ana Ugarković pročitala pa posegnula. Bilo je tu još par priloga od salate do riže, moj tost sendvič...ali nakon juhe sve je bilo dobro, ali nezanimljivo!

Za kraj smo otišle na kavicu, koja je opet bila izvrsna! Nemrem vjerovat da sam danas imala toliko sreće sa svime? Osim sa mojim dragim, kojeg sam odbila, nakon što je on odbio mene! Kak ono vele, pamti pa vrati.

Koji je point ovog zapisa? Pa ima dana kad ti sve ide ko po špagi. A ima i onih drugih, ušljivih! Jučer je bio jedan takav. Otišla mi je kćer, 700 km daleko. I normalno da je, jer sva djeca odlaze od svojih roditelja ako su djeca i roditelji normalni. Pa ipak, imala sam dojam da sam Pale sam na svijetu! A čekao me težak dan (danas). Nisam vjernik pa nemrem zapalit svijeću kad mi je teško, nemam običaj zivkat ljude kad mi je teško, naprosto se stisnem u sebe, zagrlim, pomalo isplačem i krenem dalje! Pa tako i danas, što me ne ubije, to me ojača! Zato valjda i postoje loši dani, kako bismo znali cijeniti one dobre. Ili pak, prevladamo loše jer znamo da će doći dobri. Dobar je to život ali samo ako si ga svjestan i ako ga proživljavaš? Ako promiče kraj tebe kao broj godina, udaha, izdaha, nekretnina, djece...hm....jao si ga vama u starosti. Nema više postignuća, nitko vas ne treba, nikom niste važni....samo vi i nitko drugi!

eh, da ovaj cvetek koji sam ubrala jučer na dolačkoj cvjećarni (harmica) nemam pojma kaj je? u stvari, više su to gumbeki nego li cvijet, mislim da se neće čak niti otvoriti? nebitno, ali su mi posebni i zat ih stavih kao fotku. više nemrem napisati blog bez fotke. kako se sve mijenja, pa i ja

pijuckam jutros kavicu, zapis bi se mogao zvati i tan plavetan kao lan ili pak...peti dan (nije originalno ali meni nekaj znači taj peti dan).

i opet čitam krasan zapis touchme (malo ti predugi nick pa sam ga skradila)...koji podsjeća na vrijeme kad sam na ovo mjesto dolazila pisati, čitati, pričati...gotovo da je bio cijeli život ovdje na blogu! sada, mrak, mrkla tmina koju kreiraju "blogeri" i ljudi tipa bbmuisa, lea, ricambi. a ostali mudro šute i to toleriraju...gdje nam je zajedništvo (bloško)? nekad smo takve nasilnike grupno otjerali odavdje, onak kad se male ruke blogera slože sve se može. bilo je tu jako puno onih koji su svakodnevno maltretirali, ali smo nekako složno "nasrnuli" na njih i izacili ih, onak, nokautirali. pa su dotični "crnci" odustajali blatiti blog, pa otišli u ropotarnicu, igrati se u stvarnom blatu a znam da su neki i premiunuli nedugo nakon tih njihovih zlodjela? pojelo ih zlo kojim su se nabacivali.

jučer sam dugo u oliver twistu sjedila, osunčana, uz toplu čokoladu. dobra pozicija, malo uvučena od tkalče, ali pogled dobar...iza leđa velika staklena površina u kojoj se zrcalilo nebo...oblavi. dobar odjećaj! onako, sjediš usred grada (pa kavica u argentini, pa ručak u baskieri, čokolada u tkalči)...nekome to nije ništa, a meni je cijeli jedan moj život! i nebitno je kaj je kome, važno da čovjek uživa u tim nekim trenucima koji mu znače. a meni znače.

oblaci, se razme

čitam danas po blogu i žal za halidom? nikad mi nije bilo to pjevanje nešto, dapače...narodna glazba je nekaj kaj me uopće ne zanima. konačno sam nekaj pametnog i dobrog čula na hrtu jučer, kad sus rekli da je umro pjevač narodne muzike! točno! i sve te prijovićke i slične "veličine" koje se povlače po areni, moram reći da je zagreb prije pedeset godina imao daleko bolju glazbu i koncerte dok nije imao glazbenu arenu! danas samo smeće

no znam da je moj glazbeni ukus bitno drugačije od ostale raje. na koncu, ne sjećam se da je itko u povodu smrti arsena ili gabi bilo što napisao ovdje? a otišla su ovih dana i neka velika filmska imena, pa nitko niti zuc. ponekad se pitam koliko nepismen može biti hr narod? gdje ja to živim?

ovaj petak je jazz point...nadam se da ću ići, imati s kim? bitna je volja i želja...odoh sad do placa, pa opet na jedan ručak s drugim frendom...sviđa mi se ovo, već tri dana za redom ne kuham! super!

pa lijepo da ti je i bolje i sreća te prati i sve tak, :) a čitam ni ručkovi ni izlasci ne zaostaju ni izostaju
dakle baš ok...

stay well :)

ej donči, lijepo da svratiš...i ja tebe čitam i pratim. gotovo da se nema što čitat na blogu. a mislim da ću uplatit premium, nekakvo me pisanje opet snašlo?