HIPOKRIZIJA

tako bih nekako mogla nazvati svoj život zadnjih nekoliko dana...tjedana. eto, jutros opet pijem kavu za svojim lapom, onako kako sam to činila godinama. par dana me nije bilo doma, pa je par dana dragi me bedinao i eto me opet na svojim nožicama. dobar je to osjećaj da možeš piti kavu doma, iz svog aparata, jesti svoj doručak koji si složiš (jutros nešto drugačiji nego obično). sve u svemu, stanje redovno. kak ono reče moj dragi jučer, ja sam rekonvalescent! i dobro mi ide. jedino se sexa moram odreći mjesec dana. kažu, škodi ljepoti? a kako ne želim poružnjeti, poslušat ću ih. kad sam se vratila sa hospitalizacije (par dana), javih se svima, da znaju da sam živa i dobro. istina malo ih je, al su pravi. kao i sve u životu, što je dobro i vrijedno,rijetko je. a ovo pišem tek toliko, da ostavim traga na ovu epizodu mog života. ovih dana mi kćer šalje sličice sa jednog prekrasnog južnog otoka...uživaju deca na najjače. a jastog veći od najvećeg kaj sam ga vidjela. k tome još i živ. trebala ga je ona umlatit pa joj baš i ne zavidim. ja zadnje vrijeme baš i nemam neki tek, iako sam neki dan po izlasku iz bolnice otišla s dragim u nemesis, talijanski restić u kvartu! bilo je fino, konačno nakon tri dana sam opet jela! nisam uslikala, ali bum vam pustila ovog jastoga od kćeri...nek se nađe za gladne? i malo da se kitim tuđim perjem i sličicama, što je pod normalno ovdje na blogu. nemreš vidjet čovjeka za sebe?

p.s. idem danas do placa, možda moj dragi i ja ulovimo nekog jastoga?