vještičje kronike

sve je divno vi ste ta, on je taj
poklopile se zvijezde, planete, dogodio se potres, sve se izokrenulo
sudbina je rekla svoje, jer očito je
budiš se ujutro sa osmjehom, i brzo se hvataš za mobitel
jer tamo piše ..dobro jutro mrvice, ljubavi, sunašce...
i/ili
luftam za tebe dekice, jastučiće, da te svježinom iznenade
ili/i
kuham ti juhicu, pravu domaću, i ostavljam ti je kod vrata da te okrijepi
kada se vratiš, i samo da znaš s ljubavlju je skuhana

i kako bi lisica, naša Pepi pjevala..”od kad se desilo čudo, želim živjet srcem svim,
mijenja me to osjećanje ludo, srela sam se s njim....”
ali ne pjevaš do onog stiha... “ljubav je broj koji gubi, već sam živjela s tim...”
jer sve je tako nevjerojatno, prekokrasno, neizrecivo, neprepričljivo
i lebdiš, jer lebdiš, jer ti koljena klecaju, kada te teatralno zagrli i poljubi na sred trga
ispred kavane, onako filmski, a korejski turisti vam se smiješe, i slikaju vas, jer ste vi
trenutno interesantnija scena zg trga...
i u ljubav vjeruješ, opet
dok mirišiš cvijetak koji ti je upravo izručio i odjurio dalje

jer ti si žena koju je čekao, jer imate podudarnosti i intelektualne i prepliću vam se teme
riječi, misli..
asocijacija je bezbroj, jer ste na isto toliko mjesta i glazbenih i inih događanja bili zajedno, istovremeno,
ali neprepoznati, još uvijek stranci, neznanci

i onda se u tramvaju dogodio susret, pogled oči u oči, i bam
svemir se pomakao
i ne prođe dan da ga ne vidiš, ne sretneš, i on siđe kada tebe vidi preko puta na stanici
i odjednom je svugdje, sveprisutan i nasmiješen, i skroz siguran da ovo više nije slučajnost

i ti si sve ono što on želi, čeka, čemu se nada, jer ti razumiješ
i ne prestajete pričati, i smijati se i ljubiti se, i sama si sebi blesasta
i vidiš točno kako se ponašaš ko šiparica, i ne možeš si pomoći, a i ne želiš, zapravo
jer šta to u ljubavi ima biti krivo, i ovo je ljubav, sa velikim Lj
i ovo je strast, jer obožava te, pa ne može se to glumiti, ne može se takva strast fejkati
zar ne
jer on je istodobno vihor koji te uvlači u svoju zonu, u svoju vrtnju, u svoj nemir
u svoju demonologiju, neke od nekoliko f-dijagnoza...
ali ti to nitko nije rekao, ni prijateljski napomenuo, a tebi ni na kraj pameti nije bilo i nemaš
blagog pojma, da to tako ide...
sluđivanje aka gaslightanje od jednog bipolarnog stvora

a ti osjećaš, da je čudno, jer je predobro,
ali dala bi se zakleti da je on ok tip, ma daj, kaj Ok, on je ono što si sanjala
jer nema loše riječi, nema zvona upozorenja, osim kaj se sjetiš tu i tamo pavlovljevog psa
jer on eto pamti, sve što si rekla, koja imena, događanja, mjesta si spominjala
on je taj koji tebe podsjeća da je datum taj i taj, i da ste tada imali izlet
i kako si bila odjevena i kojim mirisom si mirisala, i koja muzika je svirala i na
što si se tada smijala
i da, šiba te oksitocin i sva ona opijajuća dopaminska kemija koju mozak
proizvodi, jer zaljubljenost, jer ljubav opet stanuje u tebi

i čitaš svoj dnevnik, blogove, iz doba neke druge tebe, a prošle zaljubljenosti i ljubavi
i vidiš da si i tada bila čudnog stanja, rekli su nerazumna, no ni blizu ovome sada
i u tim godinama, ma zar ja, meni
jer piše ti i laku noć, a prije ste si prepričavali sat i više što je bilo preko dana
što se njemu događalo i kako se osjećao, i pita te da li ti je nedostajao, jer ti njemu jesi

i osjećaš da te netko napokon čuje, vidi i razumije, jer on upija i dalje svaku tvoju riječ
i to evo traje već 6 mjeseci, i razumije te ko niko nikad, i otkrivaš se sve više, i svaka ti
opomena o oprezu iz primozga nestaje i blijedi, i nema je više, puf
jer vi ste par iz snova, a drugi vas gledaju i zavide vam na vašoj sreći i neviđenoj kemiji
a nakon druženja sa vama kao parom i oni sebi žele nešto takvoga naći
jer vaša sreća je zvjezdana, pa i da na njih maglica mogućeg popada, jer i oni bi sreću
najveću...

a onda stigne jesen i magla se spušta, pa su ovdje ljubomorni ispadi, gdje se kuneš da
nije tako kako se njemu učinilo, da je to kolega, ili stižu takve poruke njih 5minimalno
i stavlja te na block, jer želiš objasniti, ali nemaš ti šta objašnjavati kada on znaaa
ili ide red poruka pa block ili skroz gašenje mobitela na par dana, i opći muk nestajanja,
i tražiš i zoveš i u brizi si, i strah te razdire, da što se dogodilo, da li je u bolnici
i ideš provjeriti, a kuća je u mraku
i nećeš biti histerična, pa ne zoveš prijatelje, njegovu sestru, ali izokola provjeravaš da li
su ga čuli, vidjeli, i niko pojma nema gdje je, ali ti kažu biti će sve u redu,
on to tako kada ga primi i drži, a što to zapravo, niko ti ne kazuje
a tebi nije jasno kako su toliko hladnokrvi i kako ih ne interesira
i onda ga sanjaš i osjetiš da je došao k sebi i evo ga, pita smije li navratiti
i pravi se da ništa nije ni bilo, da mu je trebala osama i sav je zdvojan i krši ruke
i traži te da oprostiš, jer voli te
i onda još jedan krug oduševljenja, da bi se u proljeće ponovila priča još žešća
i ide još optužbi i lupanja na tvoja vrata, u neka jadna doba, ali ne otvaraš, jer te plaši
i plačeš sva već izluđena, i govoriš mu pusti me, zaboravi, ovo je sve krivo i greška
a onda uz pomoć njegove sestre, na neku foru nagovorite ga na terapiju
i saznaš svašta i za pokušaje samoubojstva, i nekoliko boravaka u ustanovama
i njegova psihijatrica te lijepo pored njega, trenutno u dubokom kajanju, pita
a šta vama to gospođo treba
i ostaneš bez riječi, bez teksta, i sliježeš ramenima, jer ionako odgovora nema
jer si sluđena, i istovremeno bi pobjegla i ostala, jer to je on i voliš ga
i sama sebe podsjećaš na one lude žene koje kažu, ali on je inače duša od čoveka...
i provjeravaš da li se pije i naručuje propisana terapija, dok je on opet divan i zabavan,
i veseo i cvrkutav i donosi ti cvijeće i kuha ti juhice i radi voćne salate
i tako se krugovi izlaska ulaska u rollercoaster ludila periodično ponavljaju i ti si u spirali
nečije manije, mahnitosti, depresije, ili mira, sklada, koji je varljiv
jer ne znaš kada će opet krenuti brzi vlak, za tjedan, mjesec, godinu
pa i tebi treba u jednom momentu
pomoć, savjetovanje, terapija, a i ti počinješ odlaziti, izbjegavati, blokirati, nestajati
i više ne znaš ko ovdje treba koga, ko je ovdje lud, ko je u kojoj fazi i prekidaš
i vičeš mu na telefon nikada više, goni se od mene
i već sutradan trči da te zagrli najjače što može, jer voli te, i ne može bez tebe,
i ti širiš svoje ruke jer evo ga opet,
i “normalan” je...

*ovo je jedna od bezbroj mogućnosti i kako te priče manje više izgledaju
činjenica jest da su takvi ljudi vrlo inteligentni i nema sumnje društveni kameleoni,
jer on taj neki, pati i od narcističkog poremećaja i nepredvidljivih ispada takvog bijesa
i da, ima i “gorih” verzija (hhh) kada je u pitanju manipulacija, jer tada ide ubrzani postupak
“love bombinga” i expresno prelazite na drugi korak – upoznavanje s obitelji/zajednički život/zaruke/trudnoća, sve u nekoliko mjeseci, dok te kuha, dok se ne predaš, dok ne popustiš
dok ne povjeruješ, i pomisliš napokon, nakon toliko čekanja onog pravog pronašla si srodnu dušu
s kojom ćeš živjeti - happily ever after...
san svake osobe, zar ne
krivo.

jer te onda ima, i lijepo te izolira od svih i svakoga, i slijedi gadan “mindfuck” jer te on
cijelo vrijeme kontrolira, s kim si, gdje si sve bila, i s kim si kavu pila bestidnice
jer ne znaš što je istina, a što laž i izgubi se kontrola nad vlastitim životom i razumom.
i to jest stvarno gadna klopka, jer uvjerava te da si ti luda, nerazumna i prijateljice te blijedo
gledaju, sa ma daj, zar on tako šarmantan, gospodin, kavalir, uvijek nasmiješen i ljubazan...
a onda doživiš scenu gdje se vozite u krivom smjeru, jer želi da oboje poginete
jer si samo natuknula da trebaš zraka i da bi ti na neko vrijeme a preko ljeta bila kod mame
i ovdje nema ožiljaka, ni fizičkih modrica, ni hitne, ni policije, ni svjedoka
jer on je najčešće cijenjeni član društva, a i šuška se da ti nisi više sva svoja, i sva si siva i tiha
jer kako kada si izluđena

i treba slušati intuiciju, ne racionalizirati, jer osobe koje su podložne manipulatorima imaju nešto zajedničko – ne vjeruju svojoj intuiciji, vlastitom osjećaju, a intuicija nikad ne griješi...

pa ako se veza razvija prebrzo, jednostavno, khm da, jednostavno? prebaci u nižu brzinu, i neće svijet propasti
ali ćeš se spasiti od potencijalnog užasa čitavog spektra emocionalnog nasilja, za koje će trebati mjeseci da uopće shvatiš što se zapravo događa, a godine da se izvučeš, ako se ikada uspiješ izvući

i samo da se zna, prosjek vraćanja žene žrtve, takvim manipulatorima, psihopatama i
narcisima, je obično do 4; 5 puta prije nego zaista odu...4good...
i ne, nikada žrtva nije kriva i nije ona luda, on ju je takvom napravio, sludio, izludio ili ako
oćete “gaslightao” i ne zaslužuje ona takvog i nije si sama kriva, pa poslušajte šta vam prijateljica,
u pol glasa priča, ili vaša sestra, nećakinja, i budite joj pri ruci i vjerujte joj, toga ima...

Kad pišeš piši kratko i zanimljivo!

ma znaš kaj...jesi ti u pravu....
ali...zar ne postoje i neki drugi muškarci....iskreni....dobri...
ne znam
.......

misliš da su sve žene pozitivke.....

uglavnom držim štangu ženskinjma :) sisterhood :)

da...vidim...
a kaj s nama jadnicima...ko nas jebe ?

ja ne držim štangu nikome...samo potrebitima.

_: )))

joj Tomo :))) ma ajde ?!?!

hej društvo...čitam te dona, đuro... i samo ću kratko (nisam raspoložena za razgovore ugodne)...dakle, imala sam sreće da nisam u ovih skoro 20 let iskre nikad naišla na ovakvog bolesnika o kojem govoriš? bilo je svakakvih tipova, ja sam im postavila dijagnozu a i oni su je imali od prije...ali ovak nekaj nisam imala "sreće" sresti! dapače, složila bih se sa đurom da ima jako puno dobrih dječaka, što ne znači da isto nisu sjebani! npr udovci, koji su posebna (loša) priča! no, imam sreće da sam konačno nakon 20 let srela na iskrici dobrog tipa, čak i predobrog...nije ni to dobro! kako sa sedam banki postupati sa nekim tko je neiskvaren, gotovo pa n evin od života, žena i sl. to je lijepo...ali naporno! ko da se vraćaš u pučku školu...oduševljava (kao nepoznato i zanimljivo gradivo) a onda pak skužiš da moraš stalno ti nekaj...predlagati, sažimati, organizirati, zaključivati, pametovati...hm...hm...nema idealnog, ali moguće je da se dvoje ljudi zglihaju kao dva kamenčića. onak, malo cipela žulja, ali se hoda. jer, dragi moji, nema više onog zanosa i onog što smo većina nas preživjeli sa 20, 30...stvranja obitelji, djece, doma...to smo odradili...sada treba ekvilibrirati između dvoje ljudi koji znaju što hoće, i neće...i sve to i mogu. imaju svoju neovisnost, svoj prostor...ma nema kaj nemaju. ali ipak imaju to kaj nemaju...ruku u ruci, pogled oka, dodir, zajedničke teme...jednom rječju, treća dob je nekaj predivno...ali...ali...valja i to doživjeti i preživjeti! dakle, često ispada da smo svi mi frikovi na neki način jer gotovo sve imamo iza sebe....ali nas muči (zato se i osvrćemo) kaj je ispred nas? e kak bi rekel onaj moj kkonjušar...dajem kraljstvo za konja?

ali, moja "specijalnost" su npr bili oženjeni...ispočetka nisam kužila te manipulacije, laži...ali onda sam ih počela prepoznavati na kilometre, već u prvim porukama...ha ha...kaj ti je iskričavo iskustvo! sad sve znam, ali mi ništa više ne treba...završila sam sa iskričarenjem (osim pisanja bloga). takvih je ovdje najviše! bilo žena bilo muških

:)) ok Sara, pišem pamtim..:))

želim vam ugodnu raspravu, razgovor...ima se o ovome svašta reći...a sigurna sam da iskričari imaju "bogato" iskustvo ali ne znam kaj bi ih natjeralo da o tome pričaju? kakogod, ugodno veče

:) stay well

Da, hvala Donna, ovo je jedno iskustvo, moje je slično, ali ipak različito...ne da mi se opisivati, jer sve što kažem može se upotrijebiti protiv mene u pričanju fake priča.

Vidi, ovaj tvoj lik ima dijagnozu, ima terapiju, ima obitelj, prijatelje, koji se brinu za njega...'moj' ništa od toga nije imao i takav je da niti ne bi uzeo nikakav lijek, niti kad ga boli glava, ne uzme aspirin. Na kraju, nebitno - ostavila sam ga.

Ostavljala sam ga preko 15 puta i uvijek me je hoover-irao, tj. usisao natrag, što ne znači da ga svaki put ozbiljno nisam ostavila. Svaki put bi bilo drugačije, i svako ostavljanje je imalo svoju različitu dinamiku.

Ne ovaj put. Mrzim ga. Prezirem ga. Žalim ga.

Kod mene je bilo to da sam od početka bila svjesna svega. I tu sam pogrijšila, big time, jer sam se bila precijenila. Mislila sam, piece of cake, ja mogu sama s tim izaći na kraj. To je bila moja najveća pogreška, jer ja sam ipak normalna osoba, a on nije.

On je Borderline personality disorder koji se preklapa s narcisizmom. Cluster B.

A svi mi koji smo s njima, naučimo kako ne titrati, tj. titrati da ih najmanje iritira. A njima je to dosadno, jer život gubi smisao bez uzbuđenja i kaosa.

aaa...
kajaznam...nekad ti je bitno da je zabavno.....
da se nekaj dešava...

btw jutrom ne mogu ne reći; da nije te naše ludosti, ne bi svijeta bilo!