HIPOKRIZIJA

livada

ja u trenutku

si me ljubio ovih dana! Toliko puta mi reče: volim te! I uzvratih svaki put. Koja je to ljubav? Nedoživljena, neproživljena! Sretala sam mnoge ljude, neke voljela...ali nitko me nikad nije volio kao ti. Imam dovoljno godina da mogu reći da se ne sjećam da sam ja ikog voljela više no tebe? Možda drugačije.

I tako dan za danom, dok kupujemo na tržnici i dogovaramo što i kako, ti si najbolji na svijetu. I dok odemo nekamo na neki izlet, ti si jedini koji brine o svemu, od dekice na travi do ručka. Benzin nikad nije bio niti kao pitanje. Rijetko pristaneš na fifti fifti, ali ponekad ja inzistiram. Kažeš, ti skuhaj, ja ću namirnice. Donijeti, odnijeti...sve ćeš ti. Ni treći kat nije problem. To ti je jedina mana. Moj četvrti s liftom izgledniji je za pod stare dane. To sam ti i ponudila! Pristao si na tu priču, ali kasnije.

Pa odemo na obronke Ivanščice, Petihrast sa mahovinom i dekicom...i nas dvoje! Otkrivamo neka nova mjesta, samo naša. Trakošćan smo onako, mimohodno ostavili za neki drugi put. Glupo je otić iz grada u kojem vrvi u Maksimiru i na Sljemenu, a onda utrčat u gungulu. Pametno smo samo produžili. Općenito, toliko toga volimo isto, toliko toga ne želimo isto. Ponekad se pitam, jesmo li brat i sestra? A nismo, jer brat i sestra se ne dodiruju kao mi. Ne ljube se dan i noć, s večeri prije sna, jutrom nakon. U zagrljaju, obgrliš me. Rekoh ti i danas, i jučer...i toliko dana prije, ti si moj oktopus!

Obožavam bit u zagrljaju svog muškarca. Moćan si, onako visok i prav, baš za mene. I što reći još? Dok se mazimo, grlimo, ljubimo...ne odvajajući se danima, krenemo nešto i radit! I onda opet sklad...jedan zamisli, drugi učini. Jedan krene, drugi ga slijedi. Nažalost, ja sam sve više „nadzorni organ” jer sve manje fizički mogu. Ali, spojile su nas intelektualne mogućnosti a ne fizičke. One su nas otpeljale na „stranputicu” i najezdu, duha na put, kak reče Hadrijan i Margarit, knjiga u kojoj je fenomenalno prikazana ljubav i ta igra puti!

Mogla bih povikati kao M. Delić: „Ljudi moji, je li to moguće?” Tko će mi odgovorit, osim tebe, osim mene!

Ako smo ostavili iza sebe one scile i haribde (uskoro ćemo to znati posve), živjet ćemo vječno. Namjerno sam izostavila upitnik, jer vjerujem da jesi. Da jesmo. Zajedno ćemo promijeniti svijet, jer već jesmo. I nije da više to moram reći nekom ili na glas, znam da me čuješ, znaš da te čujem. Tvoj pogled, to tvoje plavo duboko oko, tako kako me gledaš, tako kako me ljubiš...mogu sutra umrijeti!

Ionako ćemo umrijeti, nadam se ne uskoro, zato valjda i živimo tako, svaki dan, svaki naš dan. Ništa više nije važno osim tebe, osim nas. Razum opominje, jer tako obično se vole ovi klinci od dvadesetikoje, ali, mi se upravo razumom volimo. Može nam bit, pa i jest. Samo sam to zapisala, ne da bih pamtila, jer svaka moja sinapsa pamti, svaki moj atom poznaje i prepoznaje jedino tebe. Pamtim kako ne bih zaboravila, danas, sutra u zagrljaju nekog Alzheimera? Osim toga, volim čitati o svojom ljubavi, post festum. Kada mine, kak veli Proust, žive duže i od tih duša...

Ovo mjesto (blog) je postalo opskurno mjesto (znam da ne znate, ali pročitajte si značenje) puno zavidnika, ljubomorka, polupismenih koji su u većini, pa onda pametnu manjinu teroriziraju svojim besmislenim tiradama koje nisu niti za čitanje a kamoli za komentiranje? Svi prezreni koje mori čežnja, želja...usudite se upotrijebiti duh?! Naprosto, produžite dalje od mene.

I da, nek vam utjeha bude da se pravim važna, da izmišljam i fingiram...ali...ali...negdje u prikrajku svoga mozga znate da je sve što jesam i što ću bit, istina! Moja, ali ne i vaša. Laži ostavljam vama, nisu vrijedne mog vremena i zapisa!

Svi vi kojima je ad hominem rasprava jedino kaj znate, uz uporabu Argumentum ad baculum (vrsta pseudoargumenta) ostanite van ovog mog bloga, daleko vam kuća bila! Probajte, nije teško me zaobići, dapače, vrlo lako! Moj svemir i vaš su različite planete koje nisu čak niti u istoj galaksiji. Tu čak niti ljubav ne može pomoći?


A svi ostali ljudi željni ljubavi i života, pametne ljudske besjede, rasprave, dobro ste mi došli i još vas bolje našla. Volite i živite, želim vam svu vašu sreću, ma što to bilo.

I da, zaboravih reći, ovo je tako općenito i potrebno baš na ovom mjestu. „Mudrost i obrazovanje je stvar duha, a ne stvar slučajne okoline” (T.M.)

P.S.
Toliko puta si mi rekao da si me razočarao, ja sam te opovrgla! No, danas, post festum ne mogu ne pitati se:

„Može li žena voljeti muškarca kojeg više ne poštuje? Koliko je ljubavnih priča završilo poput moje nakon godina trajanja, u jednoj noći, zato jer je žena odjednom vidjela muškarca onakvim kakav stvarno jest?” („Djevojke iz Riyada”)


mahovina

Link
Solomon Burke - Together We Light Up The World