Bijela Ruža

Lijepo je imati nekoga tko ti kaze :”ako ti treba nesto, uvijek sam tu, to znas.

Odrasla sam u obitelji gdje sam naucena da pomazem drugima ali i da znam traziti pomoc od drugih kad mi treba. Roditelji su mi bili uzor za dosta toga pa tako i u tome.

Kad vidim i osjetim da trebam nekome pomoci, rado ucinim ako mogu i znam. Sve sto ne mogu sama trazim pomoc.

Zahvalna sam svim ljudima koji su mi pomogli u dosta toga.

Samostalna sam u svakom pogledu i mogu skoro sve sama ali ako trebam pomoc u bilo cemu, lijepo je znati da imaju ljudi koji su tu uz mene. I ja uz njih, naravno.

Dugo godina volontirala sam u jednoj organizaciji i to je najmanje sto sam mogla uciniti za druge.

Sve sto dajes drugima, dajes sebi !

Lijep pozdrav i ugodan dan svima! :-)












LinkOliver Dragojevic - Moje lipo

dan ;))

je, svakako je lakse,

a i kak se veli dzaba, pare i bogatstvo
ak to nemas sa kime podijeliti


iako, ne bi imala ni nis protiv da imam neku viksu na moru i onaj infinity bazen sa pogledom :ppp

Da Una...to smo i danas saznali:-))

Ladonna, hej :)

tako je, ljepse je kad se ima skim podijeliti sto se ima, tu mislim na sve, ne samo materijalno

neka ti se ispuni da dobijes to sto si navela i da uzivas u tome, naravno s nekim tebi dragim :-)

Imala sam priliku imati viksu na moru ali nisam htjela, zato sto sam bila pametna i odabrala nesto drugo sto se ne moze kupiti, mozda nekada napisem blog o tome, mozda

Arapo, hej :)
I ne trebamo zaboraviti koliko je vazno

Mala tvojim zapisima se sigurno ne moze zamjeritneorginalnost pa bi se tu mnogi mogli ugledat u tebe, al to je tako kad imas ono nesto u sebi tad netribas se trudit bit drugi vec se pokazujes samo onakav kakav jesi u svim nijansama sive, bijele, zelene, crne il bilo koje druge boje.

Svaka cast.

Zivot je laksi kad si pomiren sam sa sobom

Jaro, hej ! Hvala ti puno. Drago mi je cuti to. Meni je najlakse ovako, biti to sto jesam i nije mi problem pokazati sarenilo koje imam u sebi

Da, i biti pomiren sa samim sobom olaksava zivot, kao i jos dosta drugog.

Ma puno ljudi pokusavaju bit netko drugi, glumataju lazeci sami sebe al cemu to sluzi im vjerojatno ni oni ne znaju e

Najcesce ljudi koji nisu zadovoljni sami sobom pokusavaju biti netko drugi, to rade glumatanjem i lazima, kako bi se predstavili kakvi bi zeljeli biti. Postoji strah da budu neprihvaceni takvima kakvi jesu, koriste lazi i glumatanje kako bi dobili to sto zele.
Tako ja mislim. Vjerojatno ima dosta razloga zasto pojedinci rade tako.
Ponekad je potrebna ogromna hrabrost pokazati kakav si a ciniti to kad znas da neces bti prihvacen od vecine je ravno s ludoscu ali to je jedino ispravno.
Najvaznije je rad na sebi. Treba biti svjestan sebe, mijenjati to s cime nismo zadovoljni ako mozemo a ono sto ne mozemo trebamo prihvatiti.
Svi smo razliciti i u tome je zivotna ljepota.

Čovik triba prema sebi bit onakakav kakav triba bit i prema ljudima oko sebe, tolerantan i dobronamjeran, strpljiv i realan i ustrajan, sto ja nista od toga nisan ali se ipak trudim bit takav

Kako lijepo napisano.

https://youtu.be/Hx76FC-KCB0?feature=shared

Jaro, to sto si napisao su kvalitetne osobine koje covjek moze da ima i ja se trudim da ih sto vise imam i idem u tom smjeru.

BBM…..drago mi je cuti to, hvala ti!
Isto tako hvala za link, predivno.

Podsjetio si me na ovu pjesmu

https://www.youtube.com/watch?v=TUZiVSv7nXg
Pro Arte - Jedna mala plava

dobro jutro una! već par dana hoću ostavit ti komentar na ovaj zapis, ali nekako ne stigoh! pa evo, da ga sada ostavim. tekst je zanimljiv, kao i teza koju si postavila. i da, treba, jednako kao pomagati drugima, zaiskati i kad sam trebaš pomoć! nažalost, ovaj drugi dio priče baš i nisam naučila u životu. prekrasno je kad imaš nekog tko ti kaže ovo kaj si napisala...ako me trebaš, uvijek sam tu za tebe! ali, ali...neki vrag mi ne da da bilo što tražim od nekog, pa čak i ovakvog najmilijeg! užasno sam ponosna, previše čak. to me jako ljuti, ali unatoč godinama nisam to naučila...zamoliti za pomoć! cijeli život sam navikla sve sama, a nije da mi nisu pomagali. ali ja nekako cijenim kad netko sam vidi kaj mi treba pomoći a ja ću zaiskati tek kad baš moram? i tada nerado. ima neki trip u meni i nisam se naučila s time nositi. rado pomažem drugima i to činim bez da me mole. dapače, uglavnom se sama ponudim. valjda taj princip očekujem onda da i meni netko pomogne bez da molim! uf, ponos je vražja stvar...treba ga ponekad progutati. da jesam, bilo bi mi puno bolje u životu. ali ne mogu. i danas kad mi je najteže, ne pokzaujem, dapače, nosom param oblake kako bih svijetu pokazala da ništa ne trebam. a nema čovjeka koji ništa ne treba. isprika na opširnosti, ali imala sam potrebu (i već danima to nosim) ovdje se malo prostrt, ne zamjeri. ugodna ti nedjelja!

Sara, dobar dan ! Drago mi je da tako kazes za tekst koji sam napisala.
Razumijem te. Mi smo potpuno razlicite u ovome, vjerojatno sto smo tako naucene i imale smo razlicite zivotne situacije.
Ja sam odrasla u coporu. Susjedi su nam bili sva tatina rodbina, osim jedne njegove sestre, koja je zivjela u drugom gradu ali je dolazila cesto u posjetu roditeljima, braci i sestri koji su zivjeli tu s obiteljima.
U tim godinama odrastanja vidjela sam kako su se pomogali, gradili su kuce i u svemu ostalom sto nisu mogli sami zajedno su radili.
Kad sam se udala, nije nas bilo puno ali suprug je imao dosta prijatelja koji su postali i moji, pomagali smo se kad je trebalo.
Najvecu pomoc dobila sam kad je bio rat. U jednom danu ostala sam bez svega. Zivjela sam u izbjeglistvu godinu dana. Imala sam samo malo odjece za sebe i dijete. Sve ostalo dobila sam od ljudi koji su nam pomagali i humanitarne pomoci kad smo zivjeli u jednom kampu.
Bila sam premlada da shvatim dosta toga i nisam mogla i uz najvecu volju osigurati sebi i djetetu to osnovno za nase potrebe. I tada nema ponosa. Bila sam presretna sto su postojali ljudi koji su nam pomogli.
Ali cijelo vrijeme trazila sam rjesenje iz te situacije. neku samostalnost nisam mogla tada imati tamo i zato sam odlucila otici odatle. tada sam se odlucila otici u Svedsku. Znala sam da ce biti tesko ali vjerovala sam i nadala se da cemo uspjeti. Sve smo dobili ali nakon dva mjeseca morali smo nazad. Tesko je opisati taj osjecaj. Kad znas da nemas gdje se vratiti a ne mozes ostati. Nikada necu zaboraviti covjeka koji je dao mi savjet bez da sam pitala. Rekao je ako nemam gdje nazad da postoji mogucnost “sakriti se” (zivjeti ilegalno neko vrijeme) i poslije prijaviti se ponovo itada se krece ispocetka. Nije bilo kaznjivo to. Odlucila sam se na to. i u tom kampu stvorili su se ljudi koji su nam pomogli s prevozom nas pa poslije odjece jer smo morali otici da ne bi bili sumnjivi s tim stvarima, drugi ljudi primili su nas kod sebe, drugi su nam pomogli da se prebacimo kod jedne obitelji koji su nas poznavali, iz istog grada su kao i mi i bili smo bliski prijatelji, oni su dalje zatrazili pomoc od svedjana jer trebao je netko tko ce pisati nase zahtjeve migraciji i dati nam smjestaj, hranu i sve ostalo sto je potrebno. Tako je i bilo. Dosli smo do jednog covjeka koji je radio za jednu crkvu i on nam je pomogao u svemu. Godinu dana zivjeli smo ilegalno. Rekao je da mozemo dobiti sve, osim alkohola i cigareta. I tako je bilo. Tek nakon godinu dana nas slucaj je pokrenut iznova. Dobili smo novac od migracije i jedan dio za stan tu gdje smo zivjeli. Nakon dvije godine takvog zivota i tri godine koliko smo bili u Svedskoj, dobili smo stalnu boravisnu dozvolu.
Taj covjek nije nista trazio ali mi smo radili tu ali to je nista naspram sta je on, ostali ljudi i crva uradili za nas i jos nekoliko obitelji koji su bili u istoj situaciji kao mi.
Vjerojatno je sve ovo uradilo da nisam mogla si prustiti ponos jer zivot je dao situacije gdje je bilo pitanje prezivjeti i dobiti bolje za sebe i dijete ili pristati na teze s ponosom, koji iskreno govoreci je srusen u ratu kao i sve ostalo sto smo imali. Svi mi koji smo izgubili sve materijalno bili smo primorani zivjeti od pomoci drugih ljudi i humanitarnih organizacija.
I ja sam kroz zivot dobila servirane situacije drugih gdje sam znala da trebam pomoci. I to sam cinila.
Ljudima koji su mi pomogli nisam mogla uzvratiti jer im nije trebala moja pomoc i od vecine zivot nas je odveo daleko. Vecina su bili nepoznati ljudi koji su se nasli tu kad je trebalo.
I ja sam samostalna ali ima ono sto ne mogu sama. Preseljenja, montaza namjestaja i slicno, mogu se platiti te usluge ali ne radim to, trazim pomoc od ljudi koji mi mogu pomoci. Rado to ucine. Sretna sam zbog toga, posebno kad nakon pomoci kazu “samo reci sto ti treba, rado cu ti pomoci “. Mada i ja sve sto mogu sama uradim ali osjecam se bolje kad znam da ono sto ne mogu imaju ljudi koji su tu za mene, naravno da sam uvijek spremna i pomoci ako mogu i znam.

Ja mislim da covjek nije rodjen da bude sam i da je normalno da se pomazemo izmedju sebe, kad to treba. Nisam od onih koja bi trazila pomoc za sitnice koje mogu sama i ne placa mi se ako mogu nesto dobiti kao pomoc od drugih.
Meni je zivot dao situacije u kojima sam bila nesposobna i nemocna rijesiti ih i sama ostvariti ono sto sam htjela.
Ja sam imala cilj i pojavili su se ljudi koji su pomogli. Da nije bilo tako, moj zivot ne bih bio ovakav.

Ti mi i djelujes tako, jaka, ponosna i samostalna i to je odlicno ali ponekad kad ti zatreba pomoc nemoj cekati dok drugi se ponude, to je najbolje kad takvih ima, ti zatrazi pomoc od onih koji ti mogu pomoci. Time neces izgubiti ponos i sve ostalo, dobit ces to sto drugi mogu da ti pomognu i bit ce ti lakse. I sma kazes da volis pomoci drugima i zato neka ti ne pada tesko pitati druge kad tebi treba pomoc.
Nisam ni ja za to da za svaku sitnicu trazim pomoc, jer lijep je osjecaj da mogu sama. Ali ono sto ne mogu a drugi hoce da pomognu tu ne razmisljam kako cu nego kazem “ treba mi tvoja pomoc”.
Vjerojatno je to zbog svega sto sam prosla kroz zivot

Sara, drago mi je da si ostavila svoj komentar i napisala svoja iskustva u vezi ove teme ovdje, ne zamjerim ti na duljini teksta. Ovaj moj ce biti predugacak ali nisam mogla krace.
Hvala ti puno, i ja zelim tebi ugodnu nedjelju i svako dobro ! :)