Bijela Ruža

izlazak sunca jutros

Link

Bog zna – Balada srca i duše/ Čarobna duša

Ljeto 2011 godine, nakon rezvoda, bila sam na jednom sajtu za upoznavanje. Nisam imala obicaj slati prva poruke jer iskreno govorec imala sam i previse dobijenih poruke na koje sam ako su zasluzivale to, najcesce odgovarala. Jedan dan pregledavala sam profile i moju paznju je privukao jedan profil koji je ima sliku u profilu i takvi profili su mi bili privlacniji i zanimljiviji. Na slici je bio stariji gospodin, sto se moglo iscitati i iz godina koje je naveo u svome profilu.Izgledao je dobro i sarmantno. I odlucila sam mu poslati poruku bez ikakvih namjera, cisto pozdrav i dati kompliment. Tako je sve u meni govorilo.
Napisala sam “lijep pozdrav sarmantnom gospodinu”. Vrlo brzo sam dobila odgovor gdje me ljutiot napao i rekao, kako me nije stid poslati mu poruku a kci mogu da mu budem. Malo cudno da je tako reagirao. Uljudno sam odgovorila da nemam nikakve namjere i pojasnila zasto sam se javila i da me uopce ne zanimju stariji a pogotovo toliko stariji muskarci od mene. Smirio se i razmijenili smo jos nekoliko poruka. Pitao me da li sam na iskrici. Odgovorim da nisam ni cula za to. Rekao mi da je to isto sajt za upoznavanje i da on misli da trebam doci tamo i da mi je tamo mjesto.
Na raju dopisivanja lijepo smo se pozdravili i nismo nikada vise razmijenili poruke. Otisla sam sa tog sajta. I nakon par mjeseci se sjetila toga i na netu potrazila Iskricu. Napravila profil i tu noc ostala do fajrunta, ziva istina.Bila sam tada vrijedna i ispunila sve podatke u profilu. Dobijala sam dosta poruka od mnogih clanova. Javljale su mi se i zene.Prvu godinu znala sam da postoji blog ali nisam tada osjetila da zelim i to a i nisam imala vremena.
Tek nakon godinu dana napravila sam blog.
Dopisivala sam se s mnogima, bilo je raznih dopisivanja i svega sto ide pod to.
Bilo je dosta provokacija i vrijedjanja kroz poruke.Neka dopisivanja trajala su dugo. Rijetki su dobijali moj email i broj telefona.Kroz dopisivanja bila sam iskrena i nisam davala lazne nade. Dobijala sam razne prijedloge. Biti u vezi, zajednicki zivot i neki su otvoreno pitali da li im mogu pomoci da dodju ovdje zivjeti. Neki su pitali za brak za novac. Svega je bilo. Na osnovu mojih stavova i zelja dobijali su odgovore. Neki su istinski zeljeli da se vidimo i da pocnemo nasu pricu. Dugo godina sam se dopisivivali. Bilo je vise onih koji su bili kulturni i vodili smisleno dopisivanje od onih koji su slali uvrede a pogotovo kad su bili odbijeni.
Bilo je onih koji su probudili u meni zainteresiranost pa cak i laganu zaljubljenost. Ali nije dugo trajalo i zavrsavalo bi lijepo. I dan danas imam neke s kojima sam u prijateljskom odnosu. Sve ovo sam prosla prvu tu godinu a bilo je i poslije.
Nakon 4 godine na iskrici javio mi se iskricar koji je zivjeo u Svedskoj skoro cijeli zivot. Izasli smo na priajteljski rucak i kad sam ga ocijenila kao dobrog covjek otisli smo na kavu, sok i kolace kod mene u stan. Nije bilo nista izmedju nas ali je bio zainteresiran i pozvao me kod sebe. Imala sam namjeru otici ali nije bilo tako. Nakon 4 mjeseca poslije naseg susreta dobila sam poruku od njegove kcerke da je preminuo. Bilo mi je zao. Nisam otisla na sahranu jer je bilo malo dalje ali to nije predstavljalo problem, nisam otisl zato sto tamo nisam nikoga poznavala i poruku sam dobila zato sto sam bila u njegovom telefonskom imeniku. Cesto se sjetim tog naseg susreta i razgovora, tog kratkog vremena od nekoliko sati koliko smo proveli zajedno. Sreli smo se nakon par dana dopisivanja i jednog telefonskog razgovora. Bio je gospodin covjek koji je znao kako se treba ponasati sa zenom. Pricao je o sebi dosta, rekao skoro sve i imao zelju da se druzimo.Dok smo razgovarali imala sam osjecaj da se poznajemo cijeli zivot. Imao je dosta toga materijalnog ovdje i u Hrvatskoj i bio spreman da uzivamo u tome. Pocetak nase price bio je kao iz bajke. Taj susret i osjecaj koji sam imala radio je da sam se osjecala sretno zbog toga. Kad je posao doma ispratila sam ga do parkinga. kad smo prolazili pored jednog drveta koje je na sebi imalo lijepe narancaste listove, bila je jesen i priroda je izgledala predivno, rekla sam pogledaj ovu ljepotu jer zaista drvo je izgledalo carobno, on se nasmijao i rekao, nije to nista, ja cekam proljece. Kad sam dobila vijest da je umro, bila je zima. Sjetila sam se toga sto je reako za to drvo. Bilo mi je jos jasnije da trebam uzivati u svemu sto imam jer ne znam kolio mi je vremena ostalo. Jedna prica koja je mogla da ima sretan kraj zavrsila je nesretno za njega. To nas sviju ceka.
Naravno da sam za sve ovo vrijeme ljubovala virtualno s nekima, sve je to normalno. Ali samo jedan iskricar je dobio moju istinsku ljubav koja je trajala dugo vremena. Nema razlike kao ljubavi koje sam dozivjela uzivo. Postojalo je svidjanje, strast, zaljubljenost, dodiri, dragost, prijateljstvo i ako nismo izasli iz iskrice i telefona poslije. Kad sve saberem i oduzmen moja iskustva s muskarcima ovdje su vise nego dobra.
Dugo sam tu radi bloga i za sve ovo vrijeme imala sam ovdje gdje zivim veze. Tako da nisam tu iskljucino radi toga. Volim komunicirati s muskarcima i zato sam dosla na iskricu. Da kroz upoznavanje upoznam i razumijem muskarce. Kad sam tek dosla na iskricu moj profil je bio ispunjen svim odgovorima, kad je to izgubilo smisao za mene, pise samo ono sto mora biti.
Dobila sam poziv od te osobe kojoj sam se javila na drugom sajtu, bila sam znatizeljna kako je ovdje i dosla sam zahvaljujuci tome.
Za sve ove godine nemoguce je znati s koliko sam se iskricara dopisivala. Bilo je svega i svacega, bilo je najvise normalnog ljudskog razgovora dvoje koji imaju potrebu za to. Bilo je malih ljubavi i jedna velika. Sve to je iza mene. I imam osjecaj da sam uradila kako sam osjecala da trebam. ovo iskustvo zvano moje vrijeme na iskrici ostat ce u meni. Ulozila sam dosta vremena ali nije mi zao kad gledam na dobitak koji sam dobila.Ovo je moje iskustvo ovdje koje sam izgradila u druzenj s drugima.Dosla sam u najljepsim godinama i sve ovo bilo mi je potrebnoZahvalna svima a pogotovo osobi koja me pozvala i rekla da postoji ovaj sajt
Ovo moze biti odgoovr na cesta pitanja, otkud na iskrici i kakva su tvoja iskustva ovdje.
Ja znam da mnogi citaju blog i eto neka citaju, i vi na blogu.Nakon svih ovih godina dobijam osjecaj da se blizi za krenuti dalje bar s ovim profilom.Otom, potom :)))

Bilo je to davne 1991, imala sam samo 20 godina, kad je drzava u kojoj sam rodjena i odrasla prestala da postoji za mene i za veliku vecinu drugih. Poceo je strasan rat. Pocele su se stvarati nove drzave na tim tamo prostorima.Bila sam mlada i trebala sam, kao i vecina mojih vrsnjaka poceti raditi. Tada sam vec bila udata. Zbog te lude situacije i nemoci bilo sta uciniti, bilo je grozno sve to gledati. Rat je uzimao svoj mah i tako je bio sve blize i blize mome rodnom gradu.
Zbog ogromne kolicine ljubavi u meni, donijela sam odluku da postanem mama, da to ludo vrijeme provedem u necemu smislenom. Nadala sam se i vjerovala da cemo ostati u nasem domu, da cu dijete podici i kad sve to prodje poceti raditi i zivjeti jedan jednostavan zivot kao velika vecina.
Od silnog stresa i straha kojeg sam nesvjesno nosila u sebi, moja prva i druga trudnoca su zavrsile spontanim pobacajem. Morala sam da se oslobodim tih emocija koje su dolazile i straha za buducnost. Kad sam treci put ostala trudna, predlozila sam muzu da idemo odatle. Nije htjeo i objasni je zasto ali je rekao da ja idem.Nisam htjela bez njega i odlucila sam ostati jer bit ce bolje i za njega ako sam tu i dijete koje se trebalo roditi.
Dogodio se i taj dan, rodila sam dijete u najtezim uvjetima jer rat je bio toliko blizu nas. Bile su komplikacije poslije poroda ali prezivjela sam.
Sve smo imali, divnu kucu i sve ostalo potrebno za zivot.
Kad je dijete bilo staro 3 mjeseca, mjesta u nasoj opcini su zahvatile teske ratne borbe. Brzo je zavrseno i slabiji su protjerani. Nisam bila u toj masi jer sam zivjela u elitnom naselju u blizini centra grada. I to naselje je bilo cuvano kako bi se sprijecili jos veci zlocini.
Moji najbliznji dozivjeli su velike strahote. Donijela sam odluku pridruziti se mome narodu koji je bio protjeran u jedan grad 30-ak km daleko.
Ucinila sam sve sto je bilo potrebno. Spakovala malo stvari za sebe i dijete. Sve ostavila. Nasla pogodnu osobu koja ce nas prevesti tamo.
Bilo je to na moj 22-i rodjendan. Moja najbolja prijateljica je krenula samnom jer u tom gradu je imala rodbinu i obecala mi da cu biti kod njene rodice. Put koji smo presli bio je opasan. Na jednoj od kontrola vojnik je htjeo da nas ubije. Ali taj covjek sto nas je prevezao je sprijecio to. To je najduze putovanje u mome zivotu. Osjecaji su morali biti zaledjeni. Disala sam samo zbog djeteta i dala obecanje da cu sve izdrzati.
Stigli smo u taj grad. I smjestili se kod jedne divne mlade zene, rodice od moje prijateljice koja je samo prenocila i sutradan se vratila sumskim putem pjesice. Otisla je po svoje malo dijete i stvari i trebala se vratiti.
To sto je ona uradila za mene je preveliko. Ostavila je svoje malo dijete i krenula samnom na taj put straha, neznajuci da cemo zive stici.
Kad je otisla molila sam se Bogu da se sretno vrati sa svojim djetetom.
Bilo je tako. Ta njena rodica je imala brata koji je otiso iz tog grada. Njegov mali stan je bio slobodan i nas dvije smo se uselile tu.
Imale smo tu srecu da nismo morale biti u skolama, fabrikama kao velika vecina. Neki mjestani su primali u svoje domove izbjeglice.
Bilo je tesko, nismo imali dovoljno hrane, nestajalo je struje i zivot u neizvjesnoti je radio svoje. Znali smo da tu ne mozemo ostati. Bilo je pitanje dana kad ce itaj grad biti napadnut. Cekalo se da stignu autobusi i kamioni koji ce nas prebaciti na jug i dalje na zapad.
Nakon 2 mjeseca dogodilo se to. Krenuo je prvi konvoj evakuacije nas koji smo bili tu izbjeglice. Krenulo je 16 autobusa i 16 kamiona.
Taj prvi konvoj cinili su zene s malom djecom i jedan dio ostalih.
Ja i prijateljica s nasom djecom i ostalima bili smo u autobusu.
Moje srce se cijepalo od bola i tuge jer u tome gradu, rodnom mjestu, gradu u kojem sam zivjela i jednom od susjednih gradova ostali su u teskim uvjetima moji najbliznji. Nije bilo suza dugo prije toga jer morala sam biti jaka. Bol i tuga su cinili da sam bila nijema. Moja velika sreca, blagoslov i spas bilo je moje dijete i sve sam cinila da se odrzim u toj situaciji.
Nakon 3 dana voznje stigli smo na jug drzave. Preumorni i iscpljeni od puta. Ostala sam na tom mjestu jos 12 sati s prijateljicom i jos nekoliko nas koji nismo htjeli prihvatiti taj smjestaj. Prebacili se do najblizeg grada i zatrazili drugi smjestaj. Dobili smo to u Vagon naselju, vlakovi smjesteni na ttacnicama slijepog kolosijeka, ogradjeni zicom.Bilo je pretesko za zivot u tim uvjetima s malim djetetom i svemu otalome.Dosla sam tu sa malom torbom i djetetom.
Moja najveca sreca i nesto najpametnije sto sam uradila kad sam krenula iz rodnog grada je ta da sam ponijela potrebnu dokumentaciju. Kad sam bila u tom susjednom gradu saznala sam da mi fali nesto od te dokumentacije. Ostavila sam malo dijete kod daljne rodice i zene koja je zivjela u naselju u kojem sam odrasla. S grupom osoba pjeske, sumskim putem sam otisla po te dokumenta.
Bio je to put najveceg straha. Strasne situacije su se dogodile. Izbjegla sam to, spasila se i sretno se vratila djetetu.
U tim teskim uvjetima u Vagon naselju trazila sam rjesenje. Od svim mogucih izbora i mogucnosti odlucila sam otici. Znala sam sto i kako trebam. I tako sam ucinila. Sve to uzelo je 10 mjeseci i dosao je dan kad smo krenuli z Svedsku s saznanjem da svi mi s hrvatskom putovnicom bit cemo vraceni. Sretno smo stigli i isti tjedan ispratili smo 2 autobusa ljudi koji su bili u istoj situaciji kao i mi.
Nakn dva mjeseca dobili smo i mi pismenu informaciju da se trebamo vratiti i zabranu 2 godine ulaska u Svedsku. Dobili smo vrijeme u migraciji da tu odluku prihvatimo i potpisemo. Nismo nikada otisli na taj sastanak. Za to kratko vrijeme dobili smo informaciju, stvorili su se ljudi koji su nam pomogli da zivim skriveni / ilegalno. Nije bilo kaznjivo sve dok ti koji su pomogli rade to gratis. I ako bi nas otkrila policija tada bi nas slucaj pocinjao ispocetka.
Selili smo se daleko i nekoliko puta i na kraju smo stigli do osobe koja nam je mogla pomoci u svemu i u pisanju zahtjeva migraciji. Nakon 3 mjeseca kao ilegalni migranti to mjesto gdje smo bili dosla je policija po nas. Odvezli su nas u policijsku stanicu i rekli da mozemo vratiti se u neki od centara gdje su bili smjesteni ostali.
Odbili smo to, vratili smo se na mjesto gdje smo vec bili. Osoba koja nam je pomagala u svemu rekla je da mozemo ostati koliko zelimo i da ce nam i dalje pomagati. Pisao je migraciji da nam odobri taj smjestaj i da pocnemo dobijati novac na koji smo imali pravo. Mnogo puta smo dobili odbijenicu za to ali nakon 10 mjeseci dogodilo se i to.
Zivot je postao laksi, bez straha i s velikom nadom da cemo ostati.
I to se dogodilo dan prije 3 godine zivota u Svedskoj. Dobili smo stalne boravisne i radne dozvole. Moj san i borba nisu bili uzalud.
Bilo je to pred moj 26. rodjenadan. Bilo je to nakon 6 godina zivota koji je bio ispunjen svim i svacim. Bilo je to nakon 6 godina borbe za normalan zivot za nas. Uspjeli smo od relacije svi ce biti vraceni do ostanka i dobijanja mogucnosti koje su bile najveci san.
Nema zemlje u kojoj sam rodjena i odrasla. Njenim prestankom nisu prestali zivoti ljudi. Bili su teski za mnoge. Stvorile su se nove drzave i moje pravo sam znala iskoristii za bolju buducnost.
Donijela sam svjesno moju odluku i znala je sprovesti u stvarnost. ovo je ukratko napisano. Iz svih ovih godina mogu napisati knjige i knjige. Imala sam i tu sansu u zivotu ali je nisam iskoristila. U mome zivotu imaju i ova iskustva. Vjerojatno zato sto su bila potrebna da postanem ovo sto jesam

Zavrsava se uskoro i ova godina. Kad sve saberem i oduzmem bila je dobra sa svim mogucim sjecanjima, zivotom, nadanjima i snovima.
Ove dvije putovnice su moji blagoslovi koje sam dobila. Hrvatska putovnica je istekla jer nemam potrebe za imati je uz Svedsku. Kad putujem to radim s Svedskom putovnicom i u njoj pise moje mjesto rodjenja i to je sve ostalo od toga iz moje bivse drzave. To nisam mogla birati, kao ni godine koje sam provela tamo.Osjetila sam ratne strahote, prezivjela izbjeglistvo u najtezim uvjetima i dosla u Svedsku da budem to sto jesam.

Moje virtualno putovanje, pocelo je tamo gdje sam rodjena, na proputovanju sam kroz Hrvatsku jos uvijek iznam da ce itome doci kraj.
Kada ? Vidjet cemo

Placipi’cke i maltimu’ani, uzalud se trudite s svojim raznim prozivanjima, slanjem manipulativnih poruka na pvt. Pisem radi sebe i tu sam iz mojih razloga koje niste i necete uspjeti dokuciti nikada.I uz sve pisanje o sebi za sve ove godine, imam toliko toga, dobrog i loseg i to cuvam jer sam tako odlucila. Zivite u zabludi da znate tko je s druge strane. Predpostavka je majka za*eba :)

Moj fokus je na dobronamjernim i divnim ljudima kojih ovdje ima.

Ove dvije putovnice na slici uz ovaj tekst citajte kako kome volja.

Sve iz mojih razloga, ne zato sto drugi ocekuju i htjeli bi to.

Uvijek bilo i bit ce, dok kuca srce moje a sta nosim u njemu znaju oni koji trebaju znati.

Ljubi i ne boj se ! :)

Link
Program tvog kompjutera

Bilo je nas nekoliko cura koje smo se druzile, bile ekipa za sve, igru zezanje, smijeha kao u prici, jedna za sve, sve za jednu. Nije smjeo nitko pisnuti na skolskim odmorima i od onih vecih. Neki su govorili da smo ludjakinje, drugi da smo prave cure, mnogi htjeli biti dio naseg drustva ali nisu mogli da otkriju kod ili nisu imali energiju koja je stvorena u nasoj grupi. imale smo jedno jedino pravilo, prve necemo a tko nas dirne idemo u napad, prvo pricom ako ne razumije i jos pocne se svadjati i vrijedjati e tada su isle batine. Uvijek bi se jedna koja je rasoplozena obracunala s takvim ali ako su i oni bili u grupi, tada je bila grupna bubacina samo takva. Ostali su posmatrali uz neki uzvik, nemojte ili jos, jos, pokazite im.

Mozda ovo ne bi bilo cudno da su te cure bile problematicne ili lose ucenice. Naprotiv, sve smo bile odlikasice i vrlodobre, zgodne i lijepe, neke jako lijepe ali sve britke na jeziku i nismo dale na sebe. U skoli su bili oni stariji koji su mobali mladje. Pokusali su i nas. odabrale najhrabriju i ona ce kao nama pokazati. Mislim nije imala sanse.Prijetila da ce ona nama pokazati kad se budemo vracale iz skole jer smo prolazile pored njenje kuce. Sve smo se u glas smijale. Uvijek bi se povlacila i nije smjela nista jer je vidjela nas kakve smo.

U nasoj grupi bila je jedna totalno luda, nije imala granice, kad nesto zacrta to mora biti tako. Nikome nije sutila pa cak i nastavnicima. Bila je nemirna i pricala puno. Smetala tako. Jedini razlog tome je bio sto joj je bilo dosadno. Nisu svi u razredu imali iste spsobnosti i nekima je trebalo vise da razumiju predavanja i da urade zadane zadatke. Ona je kad bi uradila pricala s drugima i to je radilo da bi postajo nemir u razredu. Najcesce bi bila ispitivana po kazni. Nisu mogli drugacije da je smire neki nastavnici. To nije predstavljalo neki problem za nju. Nije bila odlikasica ali najjaci moguci vrlodobar rezultat je imala. Nije bila ljuta kad bi morala odgovarati, to joj je cinilo zadovoljstvo, konacno nesto zanimljivo, pomislila bih. Nakon ispitivanja dobila bih uvijek dobru ocjenu i uz to bi skrenula paznju na sebe dok je odgovarala na pitanja ispred svih koji bi za to vrijeme prekinuli to sto se radilo.
Poslije zavrsenog sata nastave na odmoru bi od ostalih ucenika dobijala rijeci pohvale. Kako je samo uvijek spremna i kako to s lakocom odgovara na pitanja. A ona postajala bi jos nemirnija i ponekad divlja. Bila je puna energije s mislima 300 na sat. i ostale su bile slicne i zato su mogle zajedno.

Jedan dan kad su se vracale doma, ta starija cura koja im je prijetila docekala ih je i iz daljine pocela im govoriti ruzne rijeci i da ce ih sve razbiti sutra u skoli. A ta jedna se odvoji od svoje grupe i kaze ajde sada ne mogu cekati do sutra, ajmo ti ja to rijesiti jer ti si sama inije fer da te sve napadnemo. Njene cure su pocele s rekcijom da ne radi to i pocele je drzati za ruku. Odvojila se i toj starijoj curi rekla krenuvsi prema njoj ajde sad ako smijes, samo dodji. Ta se nije pomakla ni cenat samo je uzviknula da smo sve lude. Nije smjela i vratila se svojoj kuci. A grupa tih cura nastavila je svojim putem, sve su u glas pitale tu jednu pa ti se stvarne ne bojis nje i smjela bi se potuci. Odgovorila naravno da bi, pa vidjele ste koliko je hrabra i nasmijala se svojim smjehom koji je izazvao smjeh ostalih.

Sve ovo je bilo u osnovnoj skoli. kad je posla u srednju skolu, opet je bila u drustvu ludjakinja, dobrih ucenica, zgodnih i lijepih i sto je najvaznije cura kojima nitko nije smjeo nista reci ako se netko i usudio dobio bi verbalno i tu bi stajala prica.Decki su se lijepili na njih, birale su koga su htjele.Kad bi ova jedna isla putem prema kaficu u koji je isla kao i vecina srednjoskolaca i onih starijih koji su smekali cure ako bi bila vrata otvorena, svi bi gledali u pravac odakle dolazi, decki su prestajali igrati bilijar i bilo je tu naglas izrecenih rijeci, najcesce e ovu malu bi volio, i mrak je i dosta toga. Ona bi usla s hodom podignute glave i samo bi ocima presla cijeli prostor na brzinu i dosla do svoga drustva, decka ili ako je sama, izvadila bi cigarete i zapalila s gustom. Primjetila bi poglede drugih. Bila je nedostupna za vecinu a u svome drustvu bila je ta koja je najcesce vodila glavnu rijec ako bi bila s deckom na njemu bi vidjla koji ponos on osjeti sto je s njom.
Bila je zgodna, pametna i lijepa, bila je sexi i bila je hrabra kao muskarac najhrabri. Bilo je tesko pratiti je ali sudbina je umijesala svoje prste u njen zivot je usao muskarac slicnih osobina i sto je najvaznije hrabar i muskarac kojem su se mnogi sklanjali, oni koji bi stali na put dobijali su svoje.
Ta jedna kad je bila s tim muskracem dobila je jos veci respekt od okoline. Mnogi pogledi a pisnut nije smjeo nttko, jer su je znali a njenog muskarca jos vise. Ona je postala necija. Osjecala je da ima zastitu i povukla se ali u njoj sve je ostalo i luda hrabrost.Mirovalo je i bilo spremno ako zatreba.

Jednom prilikom kad je sa svojim muskarcem bila kod jedne dobre poznanice tu je srela tu stariju curu iz osnovne skole. Vidjale su se one i prije. Samo bi prosle jedna pored druge. Razlika je bila da ta starija bi okrenula pogled u stranu a ova jedna je gledala u nju.
Taj dan kad su srele u tom drustvu ona je sjela na kratko i rekla da ide nesto raditi i prije toga se obratila muskarcu od te jedne i rekla -ti nisi moga pronaci bolju zenu. On se nasmijao i potvrdio to a jedna je odgovorila blagim osmjehom.

Jednu su pratile razne zahtjevne situacije, razni izazovi i jos dosta dosta toga. Imala je sposobnost vodje i stvarala puteve nove, stvaralacka energija je bila jaka da je kad krene na nesto rusila sve pred sobom. Izgledala je kao njezno zensko s srcem ratnika u sebi.
Bila je bahata kad treba i nije nikome ostajal duzna ni rijeci i tu bi se sve rjesavalo, nije bilo potrebe za nesto vise.

Kako se braniti kad drugi izazivaju, bilo verbalno ili fizicki o tome bi se trebalo uciti u skolama. Imati sate nastave jer to je jako vazno. Kad sam isla u skolu mi djeca smo sami trazili rjesenja, najcesce. Bilo nas je raznih, dobrih i tihih, onih koji mobaju i onih koji se brane kad zatreba. Ponekad su bili nastavnici umjesani ali svim silama samo se svi trudili da ne dodje do toga.E, raznih vrsta ljudi postalo je od te djece. Nasi putevi su se razdvojili.
Ostala su sjecanja i ta srz u bicu izgradjena tada, zlu ne trebalo :)

LinkBozicna
pjesma-Radujte se narodi
Link

Božić u dlanima – Božić nije trenutak u godini, već stanje srca / Čarobna duša
Link

Nu tändas tusen Juleljus

Moja zelja se ispunila. Jutros me za dobro jutro docekao prvi snijeg ove zime.
Pocele su zimske radosti i Bozic ce biti bijeli.

Ne, nemam osjecaj krivnje i ne moze mi ga nitko dati, zato sto mi je trenutno dobro u zivotu a nekima nije.
Ja da mogu spasiti svijet od mnogih stradanja ja bit to ucinila do sada. I sprijecila bih sva stradanja i sve nesrece.

Znam da nikome nisam kriva za njihove nesrece i stradanja i prema tome nije im zbog mene tako.

Ja znam moj zivotni put i zna dragi Bog, ne bojim se i nemam straha odgovarati jednog dana za sve sto sam ucinila i rekla.

Ne, ne krivim one koji su me protjerali i sve ostalo uradili meni i mojima. Ne borim se s takvim mrakom. Moje je bilo i ostalo da svijetlim. i tako nastavljam. Put Istina Zivot vode mene i ja sam samo prostor u kome se dogadja moj zivot. I samo imam odgovornost za to i ono sto cinim prema sebi i drugima.

Ako nekome smeta moja svjetlost bilo gdje, to nije moj problem.

Nemam namjeru prestati svijetliti. I biti osaba koja jesam.

Imam tocno dva mjeseca do isteka premiuma na ovome profilu.

Sve radim zato sto mogu tako i iz svojih razloga.

Samo se dragom Bogu klanjam, ljude cijenim i ostale kad postanu to.

Tako bilo i bit ce, dok me ima.

Kome pravo, kome krivo.

Osjetila sam sto mnogi nisu. Iz sveg tog pakla uzdigla sam se iz pepela i tako vise puta.

Sad mi je dobro i uzivam u svemu. Svjesna da se sve moze promijeniti. Ne bojim se toga.

Ako ne mogu pomoci, sigurno necu odmoci na jedan zao i prljav nacin gdje nema zrna ljudskosti. I takvi ljudi koji to mogu za mene su bili i ostali ljudsko smece dok ne promijene te obrasce ponasanja i takvi su krivci zasto svijet izgleda kako radi.

Opet se vracam na to, ne mogu promijeniti cijeli svijet i rijesiti sve probleme. Radim ono sto mogu na sebi i mome zivotu. I nemam osjecaj krivnje zato sto sam sve poslozila kako jesam.

Da ne duljim vise, ceka me moj dan koji je lijepo poceo. Prvi snijeg, razmjenjene poruke i razgovor s dragim bicima i moji iskreni osjecaji istinske ljubavi prema zivotu su dovoljan razlog za sretan dan i ne mogu uraditi drugacije nego da budem zadovoljna i sretna zbog svih blagoslova koje sam dobila.
Oni koji me poznaju uzivo razumiju i znaju tko sam. Meni je to dovoljno.

Ovdje na iskrici i weblogu ima dosta divnih osoba ali ima i onih koji to nisu.

Nisam ni ja svima po volji i ne moram biti.

Idem, idem….ceka me jos malo obaveza i dosta uzivanja.

Svima zelim svako dobro ! :)

LinkČovjek
je otok – Balada o svijetu koji gradimo da bismo ostali svoji / Čarobna duša

Link
Vrata raja / Kad se spoje — otvara se raj / Čarobna duša

LinkBijelo
dugme-Lazes zlato lazes duso
LinkGyllene
Tider - När vi två blir en

Moj danasnji dan, suncem okupan bio je odlican.Bilo je svega, malo rada, setnje, kupovine, mali predah u cafeu i sto je najvaznije druzenje s zivim stvarnim ljudima.Ljepota od zivota. Broj danasnjih predjenih koraka je 7681, sutra ce biti vise jer bit ce jos ljepse vrijeme. I sutra cu biti jos bolja, obecajem :))) PUNA sam pozitivne energije i saljem gratis :))
Sada odmor uz caj i glazbu. To je to bez detaljnih detalja jer znam da ima onih koji bi pukli od ljubomore da cuju sve:)) a i tajnovita sam, pozdrav ljudima dobre volje i ostalima :)))


LinkTHOMPSON
- SAMO JE LJUBAV TAJNA DVAJU SVJETOVA
LinkZlatni
dan - Bisera Veletanlic

LinkBoban
Rajovic-Usne boje vina
LinkNeda
Ukraden - Da se nadjemo na pola puta

LinkCvijet od suza – Borbe su dale krila za let / Čarobna duša

Jedan jako naporan tjedan je iza mene. Osjecam se emocionalno iscrpljena i umorna na situaciju u kojoj sam se nasla. Sve ovo je kao da sam se probudila iz sna koji je trajao stotinu godina. Kad sam dozivjela budjenje, svi moguci osjecaji su se pojavili. Malo sam to poslozila i shvatila da zivot ide dalje.I znam da cu biti bolje s vremenom. Moram da to odradim u sebi.
Kad sam se vec nasla u takvoj situaciji rijesila sam da odgovorim na poruke koje stoje u messsnger, jedna 15 mjeseci a druga 3 mjeseca, od iste osobe.Netko iz moje daleke proslosti. Na prvu poruku nisam imala volje odgovarati jer to je za mene zavrsena prica. Ali nakon godinu dana stigla je i druga poruke.
Odlucila sam ipak odgovoriti jer ljudi koji su bili mi blizu nikada ne postaju totalni stranci ali samo ako smo imali korektan odnos. Sto je ovaj iz proslosti bio vise nego to. Odgovorila sam i mislim da smo se razumjeli i da nece biti potrebe vracati se na to ponovo.
Poslije toga sam izasla u setnju i srela jednu blisku poznanicu. Svedjanka je i kad se sretnemo imamo price za dva zivota. Poslije sam otisla do kafeterije i uz bocu mineralna vode, razmislila o svemu, duboko i siroko. Sve podijelila na milimetarcke djelice i ponovo sastavila. Jasno mi kako je trebalo, koje greske sam napravila ali to ne mijenja situaciju. Bilo je kako je bilo, znam da moram iz toga izvuci lekcije koje trebam odraditi.
Isti dan obavila sam jedan video razgovor, netko tko me zelio cuti i razgovarati. Bilo je ugodno djelimicno jer ocekuje i zeli nesto od mene i ako sam bezbroj puta rekla da nema nista od toga.
Vikend sam zeljno cekala da se malo u samoci saberem ali nije islo. Stigao je poziv na kavu koji nikada ne odbijam. To je ugodno vrijeme sa dosta emocija i ugodnog razgovora. Na rastanku rekla sam “Bog te danas poslao”. i iz tog susreta dobila sam dosta pozitive koja mi je bila potrebna.
Kad je stigla subota, imala sam potrebu napisati poruku i pismo jednoj osobi, dobila sam odgovor isti dan i jos par poruka poslije toga smo razmijenili.
Nakon svega osjecala sam se preumorno i sinoc sam izasla u setnju jer osjetila sam da me ovaj prostor ispunjen svom tom energijom poceo gusit. Ostavila sam otvorene prozore da se prozraci i da udje svjezina.
Kad sam se vratila iz setnje bila sam kao nova osoba. Jos uvijek osjecam umor i tugu ali mogu da jedem i spavam normalno, znaci da sam okej.Drago mi je da sam izasla u setnju i fotkala i objavila slike na proslom zapisu.
Jutros sam se probudila kao i obicno, sivo i kisovito vrijeme.Uradila sve kao i obicno dok nisu dosli moji dragi ljudi. Spremala sam nam rucak i veceru. Druzili smo se uz razgovor i igru remija. Dobila sam pozitivne energije koja pomaze i drzi me ali bez obzira osjecam bol u sebi i tuga radi svoje situacije.Moje misli su mirne i znam da moram unijeti nove promjene u moj zivot.
Eto, moj zivot izvana izgleda miran i jednostavan ali samo tako izgleda. kad na sve ovo dodam poruke koje dobijam u inbox na iskrici, ne mogu da se ne upitam, dokle vise ovako.
Nisam tip osobe koji se predaje ali znam odgadjati stvari s nadom da ce se samo posloziti, sto cesto bude tako ali nakon vise vremena nego kad to ja po svome.
Ali s godinama sam dobila neko bolesno strpljenje i ne moram nista odmah i sad. I moram priznati kad se samo od sebe pokrene bude puno bolje. Tada znam da je to nesto preslo granicu i da moram traziti rjesenje.
Sve ove situacije i osobe trazile su i traze moju paznju i da ih saslusam, sto mi ide dobro i radim to, dobijem za uzvrat ali ne onoliko koliko bi trebala od nekih.i kad bolje razmislim to me prati cijeli zivot. Volim da pricam ali vise imam ulogu oosbe koja slusa drugu stranu.
Ne prigovaram, rado dajem to ali me iscrpi ponekad i treba vremena da se napunim pozitivnom vibrom i da skupim dosta toga za sve susrete i odnose
Volim ovo vrijeme Adventa i radujem se Bozicu..
Blizi se kraj godine, treba sve sabrati i oduzeti, vidjet cu sto ce mi ostati. Jedno sigurno znam da cu u Novu godinu uci nova ja, ako prezivim do tada, zezam se :))
U zivotu nista nije slucajno pa tako i ove moje situacije. iz svake imam dosta toga sto moram analizirati i nauci se moje lekcije.

LinkŽeljko
Bebek - I Bog je od nas digao ruke
LinkDino
Merlin - Nedostaješ

I nije bitno teku li ti suze ili ti dolaze ideje o bespomoćnosti ili besmislu o tome što sada radiš ili u osvrtu na ono što si s nekim gradio. Mrak koji dolazi je samo iluzija. To bi bilo jako dobro što prije shvatiti.

Napravi što je potrebno kako bi napravio sada i odmah razliku između tog energetskog mulja u kojem se valjaš i lakoće postojanja u svjetlosti novog izbora. Izbor da ti bude čista ljubav bez obzira na sve.

Teško ti je? I to je izgovor da uništavaš svoj život i da se bahato ponašaš prema životnim blagoslovima? Nešto nije po tvojoj volji pa ti usta nekontrolirano brbljaju bijesom stvorene riječi, koje bez cenzure prelaze preko tvojih usana? Preko tih istih usana koje znaju moliti, koje znaju reći hvala, koje znaju ljubiti i voljeti?

Koja je to sljepoća uma koja te je zadesila kada se tako lako predaješ? Koje su to sile u okruženju koje te kao okovi vuku u podzemlje tvog postojanja? Kako li racionalizirati bijes koji je generirao destruktivno ponašanje kojim povrjeđuješ i sebe i druge? Što ti se to dogodilo? Kako sebe uvjeravaš da je opravdano ovo ponašanje ili čak da je jedino moguće uzimajući u obzir sve životne okolnosti?

Kako si sebe uspio uvjeriti da je agresija rješenje ili još gore da zapravo ni ne postoji rješenje te tako bijes postaje stil života, jedini opravdan, jedini udarno usklađen s razočarenjem tvog uma?
Što god da ti se dogodilo, još uvijek si živ! Zahvali se najprije za to!

Dato ti je da spoznaš sebe, a mrzi te da se pokreneš? Da sebi kažeš DOSTA JE sa sabotirajućim ponašanjem i sa sažaljenjem sebe? Sviđa ti se dobit koju imaš?

Sviđa ti se da se i drugi oko tebe osjećaju jadno poput tebe samo zato što tvoje frustracije ne želiš prevazići? I onda svi trebaju TEBE razumjeti i tvojim sklonostima se prilagođavati.
Dokle više?!? Osvijesti se i ojačaj! Skini te obrambene izraze s lica, odbaci zaštitu i skloni se od onog što te uvlači u dublji mrak! Što čekaš? Tko će umjesto tebe doći i unaprijediti tvoj život? Tko ti može promijeniti misli i životne navike? Tko može za tebe zamisliti svjetliju budućnost? Tko se može umjesto tebe pokrenuti i zapravo napraviti nešto korisno za druge, umjesto što sjediš i žališ nad svojom sudbinom?
Imaš neke dijagnoze iza kojih se kriješ? Mentalna, fizička, emocionalna stanja koja te u tvojim očima pravdaju?

Još uvijek nisi dovoljno dobar za nešto, plašiš se da budeš svjetlost da ne bi iznevjerio obitelj ili prijatelje koji te podsjećaju da si bezvrijedan? Vrijeme je da stvoriš nova prijateljstva i novu obitelj. Najprije u svojoj glavi. A onda shvati da svakodnevno moraš IZABRATI svijetlu stranu života SVAKI put kada ti naiđe mrak.
Ni jedna ti više tehnika ne treba, ničije mišljenje – ni jedan tečaj. Ništa. I onako ne primjenjuješ. Ponese te vibracija i padneš za par dana. Zar si toliko slab?
Zar si povjerovao u ideju da ZAISTA nešto ne možeš? Zar si zaboravio da si rezultat Stvaralačke Inteligencije koja svjetove stvara? Zašto misliš da si manje savršen od bilo koje uzvišene kreacije u ovom svijetu?

Presjeci sve te uzaludne misli i prekini već jednom sa svojim sebičnim ponašanjem.
Život ti je dat da ga živiš sa zahvalnošću. Diži glavu, razvuci osmijeh, ispravi se i uradi nešto sa svojim životom.
Za početak, prekini samom sebi podmetati nogu i život će uraditi ostalo.
Tako je jednostavno.
Samo je pitanje što ćeš odabrati.
Namaste.
Autor: Biljana Bedričić / pozitivnapsihologija.com






Potpisujem ovaj tekst. I vecini mojih tekstova koje sam napisala i objavila ovdje pisala sam o ovome iz mojih iskustava.
Mogu iz svoga zivota navesti ( necu sve, jer nije to za svacije usi) situacija gdje bilo potrebno samo mirno u tamo zasijati.
Tako, onaj preteski rat s onakvim situacijama, prezivjela sam mojom svjesnom odlukom da cu svijetliti sebi i mojim bliznjim. Da ce me ta svjetlost odrzati ma putu mira i ljubavi.Isto tako sve teske situacije a bilo ih je.

Jednom prilikom, sugovornik mi rece “lako je tebi, ti imas kralja”, mislio je da mi je lako zato sto zivim u Kraljevini Svedskoj.
Ostala sam nijema za trenutak. Taj trenutak bio mi je potreban da shvatim da ljudi, pa cak i on, koji je znao moj zivot i moju putanju dok nisam dosla i ostala zivjeti ovdje, vide samo ono sto zele vidjeti i nece da gledaju realno i objektivno. Bila sam presretna na toj mogucnosti u zivotu koju sam dobila, ali nikada to ne bih bilo moguce da sam se borila s mojim mrakom. Pomoglo mi je sto sam se borila izaci iz njega, svjetleci i koracajuci putem mira i ljubavi.

Znam kakav zivot moze biti surov. Vidim oko sebe u mojoj okolini i svijetu a i sama sam osjetila na sebi.
Kad nesto pisemo iz iskustva, tesko da oni koji nisu prosli bar malo slicno, mogu da razumiju.
Mene se ovdje ismijavalo kad sam napisala da vecina samo kuka umjesto da uzmu stvar u svoje ruke i rjesavaju svoje probleme, pozitivnim i konstruktivnim rjesenjima za njih i bliznje. To je moguce ali zahtjeva dosta toga koje svi imamo u sebi, samo treba malo dublje zaviriti. Ako nesto hvali, da se izgraditi i pomoc ce stici.
Moj put je samo moj, put mira i ljubavi. Pretesko je ponekad kad se sudbina poigra s nama i kad donosimo pogresne izbore. Treba vremena za izgradnju kuce. Sve ovisi od temelja i ostalog naravno kroz izgradnju. Tako je i s gradnjom covjeka koji je miroljubiv, svjetli i zivi u ljubavi.

Moj zivot je u nekim periodima bio crn i mrak je radio da sam imala samo dva izbora okoncati ili svjetliti i drzati se putanje koja ce me samo izvuci iz mraka jer tada nije bilo sve rjeseno i stigla sam u jedan vagon vlakova koji su bili parkirani na slijepom kolosijeku, ogradjeni zicom. Bez icega, samo par odjevnih predmeta i ono sto je bilo najvaznije. To malo je pomoglo i dalo mi sve ostale mogucnosti. Lako bi bilo sve podnijeti i naci rjesenje ali nisam bila sama. Imala sam malo dijete zato sto sam tako htjela.
Rat i zivot u takvoj situaciji, izbjeglicki zivot, tamo, i ovdje su preteske situacije i dugo je to trajalo. Da ostale ne smpominjem a ima ih.
Meni nije potrebno da me netko razumije, jos manje da me zali, pisem iz nekih svojih razloga, koji su nedokucivi mnogima ovdje. I neka su.
Ovaj tekst potisan s autoricom, koji sam podijelia ovdje, potpisujem i odatle se krece.
Mene je netko dobro nagradio s mnogim situacijama i sudbinom. Zahvalna sam na tome i vidim to kao veliki blagoslov.
Razumijem sta znaci imati, prezivjela sam rat i izbjeglistvo, znam sta znaci imati bogastvo (za mene, jer ne poredim se s drugima, samo sama sa sobom u mojim periodima zivota) steceno trudom i radom. Znam dosta, dosta toga.
Osobi koja je znala dosta toga iz moga zivota, i koja mi je rekla da je meni lako jer zivim u Kraljevini Svedskoj odgovorila sam “ da, Svedski Kralj je poslao po mene avion i tu sam sada, gdje jesam “
Duh i tijelo trebaju biti jedno. Kad tijelo padne, duh ga moze odrzati ali kad duh padne tijelo posrce. A najgore je kad oboje padnu. E, tada se dizu oni koji se odluce na to i budu istrajni u tome.

Kao sto cistimo zivotni prostor tako trebamo cistiti i odrzavati svoj unutarnji svijet. Ovdje na zemlji postoje raj i pakao i tko se nije uvjerio tesko moze razumjeti onoga tko jest. Svi bi u raj bez muke i truda. Ali nije tako zamisljeno.
Kad sam na jednom od poslova radila to sto sam imala, dosao je direktor firme i upitao me kako ide, rekla sam dobro. Imao je takav obicaj, jutrom obici sve radnike i malo popricati o poslu ali i drugim stvarima, nije se dugo zadrzavao jer vecina nas je radila u proizvodnji uredjaja koji su se prodavali i to je bila zarada te firme i ostalo naravno.
Osjetila sam da ima jos nesto reci. Pitao je : kako da poboljsamo to nesto(nema potrebe ici u detalje) na poslu u toj firmi. Razmislila sam trenutak i rekla mu. Naravno da sam ga gledala u oci i rekla sto sam imala.
Njegov izraz lica, blagi osmjeh i onaj sjaj u ocima necu zaboraviti dok sam ziva, odgovorio je “dobro, znaci trebam kupiti novi data program”

Direktor je bio cistokrvni svedjanin í naravno da smo pricali na svedskom .
Ovo nije hvalisanje, nego ziva istina, kojih imam na skladistu i cekaju. Samo polako doci ce prilika za svaku.
Kako prezivjeti teske situacije, postati covjek u pravom smislu te rijeci i kako zadrzati to, za mene je bio i dalje je izazov.
Sve to radim samo s onim sto imam u sebi. Vjerojatno od velike pomoci je skola i knjige koje sam procitala, moja iskustva i ljudi na mome zivotnom putu.
Sijam zbog sebe i mojih dragih ljudi. Idem putam mira i ljubavi. Svjesna sam da ce moje zemaljsko vrijeme isteci i trosim ga na prave stvari za mene.

Sve polazi od pojedinca. Prvo treba izgraditi zdravu svijest kod sebe i udruzeno graditi zdravu kolektivnu svijest. Izgraditi mir i ostalo pozitivno u sebi i sto vise ima takvih bit ce i okolina takva. Islo bi lako kad bi sto palo s neba. Ali ni tada pojedinci ne bi bili zadovoljni. U prirodi covjeka je da gradi i rusi, opet gradi i rusi jer kad ne bih bilo rusevina u nama i oko nas, ne bih imali sto graditi, postali bi savrseni a to bi znacio nas kraj. Kroz negativnosti i razne rusevine, mi sebe odrzajemo i razvijamo se, gradimo ono sto zelimo i tako se razvijamo u svakom smislu.

Zidine kojima smo ogradili nasa srca i nedozvoljavamo protok pozitivnoj enrgiji je opasno i vodi ka samo-unistenju. Treba poceti od misli, rijeci i dijela i situacija u kojima cemo biti konstruktivni graditelji sebe i okoline u kojoj zivimo.
Znam da je zivot nepravedan, osjetila sam to na sebi, tesko je to. I zivimo u svijetu gdje se mnogi pitaju vrijedili truda biti svjetlo, ici putem mira i ljubavi.

Moj odgovor je da vrijedi i ima smisla koji zivot cini ljepsim i okolinu u kojoj zivimo.
Samo kad bi se ljudi dogovorili oko pravih definicija svega na svijetu. Mislim da se dobro zna sta je mir i ljubav ali istina se izvrce, kao kome odgovara i to je problem, kao i to da nemamo tolerancije za razlicitost i mnogi bi htjeli po svome jos kad to rade na stetu drugih je da se covjek zapita dosta toga.

Zivot se zivi svaki dan a umire se samo jednom. I taj jedan dan je nepoznat. Bila sam djelimicno nekoliko puta u zivotu u tom danu ali sam ostala, nekim cudoom i ja znam kojim.
Pisem, objavljujem tekstove drugih koji su to napisali kao da je iz moje glave, zato sto imam moje razloge i znam zasto to cinim. Tako je i ovaj zapis nastao.
Tek kad obujemo necije cipele, predjemo put prohodan u njima, mozemo suditi.
Iskustva nas cine bogatijim ali tek kad se nesto naucimo iz njih.
Kako kazu, ucimo cijeli zivot a oticemo bedasti.
Zivot je skola koja se pohadja cijeli zivot a na kraju padamo na zadnjem ispitu.
Sudbina nas ljudi je takva
Sijaj i ne boj se


Lijep pozdrav, mir i svako dobro zelim svima !

APSURD ANTIFAŠIZMA
Odrastajući u Torontu, u našoj dragoj i pomalo preopreznoj Kanadi, moram priznati da smo mi Kanađani često imali jedan tihi kompleks manje vrijednosti prema Amerikancima. Čim bismo prešli granicu, krenula bi misija: uvjeriti sve oko sebe da nismo Amerikanci. Kanadski identitet se tako, barem među nama klincima, ponekad svodio na: "Nisam Amerikanac" ili još žešće: "Anti-Amerikanac". Naravno, Kanada ima svoj identitet — i to vrlo lijep, uredan i pristojan (ponekad i previše pristojan). Ali priznajem, pomalo je tužno kad ti identitet počiva na negaciji drugoga.
Jučer su se u četiri hrvatska grada održali tzv. “marševi protiv fašizma”, odnosno procesije suvremenih “anti-fašista”. Naravno, antifašizam zvuči moralno — tko bi mogao biti za fašizam? Problem je u samoj strukturi antifašizma: on nije vrijednost, nego negacija. Ne nudi smisao, nego samo uklanja ono što mu smeta. Anti-fašizam kao “vrijednost” sličan je bezkofeinskoj kavi ili bezalkoholnom pivu: postoji, ali se čovjek ne može ne zapitati — koja je svrha? A kad je jedina identitetska oznaka „anti“, tada se više i ne zna tko si.
Nekada su se ljudi ponosno izjašnjavali po onome za što žive: za istinu, za slobodu, za pravdu, za krepost, pa i — ne daj Bože — za Boga i Domovinu. Danas je, međutim, mnogo modernije biti protiv nečega. U tom ozračju rađa se i naš suvremeni moralni junak: antifašist. On vrlo dobro zna što mrzi, ali ne zna što voli. Zna što želi rušiti, ali ne zna što želi graditi. Zamislite kuhara koji ponosno kaže: „Ja ne kuham lošu hranu!“ Tehnički to može biti točno, ali nije baš inspirativno. A to je logika suvremenog antifašizma: GPS koji javlja samo “pogrešan smjer”.
I dok je svaka borba protiv pravog zla hvalevrijedna, kod ovakvih marševa čovjek se nekad zapita: Što bi ovi ljudi radili da im jednog dana ponestane fašista? Vjerojatno bi morali izmisliti nove — jer bez protivnika, njihova bi ideologija ostala kao megafon bez publike. Ovdje leži najveći apsurd antifašizma: antifašizam može postojati samo ako postoje fašisti. Bez njih, on ostaje bez goriva, bez smisla — poput komarca bez tople krvi. I ako „fašista“ nema dovoljno, definiciju je lako rastegnuti.
Vjeruješ da je brak između muškarca i žene? Fašist.
Braniš slobodu govora? Fašist.
Želiš štititi život od začeća? Fašist.
Misliš da muškarac ne može biti žensko. Fašist.
Slušaš Thompsona? Fašist i Ustaša.
Tako anti-fašizam postaje sustav koji sam sebe hrani stalnim pronalaženjem neprijatelja. U ime borbe protiv netolerancije rađa se nova netolerancija; u ime borbe protiv mržnje — nova mržnja, i ovo smo več vidjeli u povijest.
Ironija je da su i Staljin i režimi koji su gradili totalitarne sustave bili deklarirani antifašisti. Čak je i izvorni naziv Berlinskog zida bio: “Antifašistički zaštitni zid” — što dovoljno govori o elastičnosti i, budimo iskreni, akrobatskim sposobnostima tog pojma. Pod krinkom “antifašizma” podignut je zid visok nekoliko metara, dug 155 kilometara, opremljen stražarnicama, mitraljezima i minskim poljima. A navodno je sve to bilo radi zaštite.
Zaštite koga? Od čega? Od vlastitih građana koji su — eto tih fašističkih sklonosti! — imali drskost poželjeti slobodno se kretati. “Antifašizam” je tako u praksi značio da ljudi smiju voljeti socijalizam, ali samo ako ga ne pokušaju napustiti. Jer onda bi — logično — postali fašisti, pa ih je trebalo zadržati zidom, žicom i mecima. Ako to nije apsurd, onda ta riječ uopće nema smisla.
Teološki gledano, ništa novo pod suncem. Zlo uvijek imitira dobro, ali bez Boga. Antifašizam želi pravednost bez istine, ljubav bez moralnog kriterija, dobro bez Dobrog. To je moral koji se hrani negacijom, a ne istinom. A čovjek koji živi samo protiv nečega postaje ispuhani balon — ne pita se: Što je istina?, nego samo: Tko mi danas smeta?
Krist, nasuprot tome, kaže: „Budite svjetlo svijeta.“ Svjetlo ne nastaje borbom protiv mraka, nego time što jednostavno svijetli. Zato istinski otpor bilo kojem zlu ne počinje negacijom, nego afirmacijom: ljubavlju prema dobru, istini i ljepoti. Jer ne živi se od borbe protiv, nego od borbe za.
Kažu naši domaći tzv. antifašisti da je “duh fašizma” pušten iz boce nakon Thompsonova koncerta ovog ljeta. Stvarno? Ako je tako, čovjek bi očekivao da će nakon Hipodroma zavladati teror nad svima koji su “drugačiji”. Ali — ništa.
Umjesto toga 500.000 ljudi, bez ijednog incidenta, atmosfera slavlja, pjesme, vjere, domoljublja i obiteljskog zajedništva. Ako je to “dizanje fašizma”, onda su stvarno srozali kriterije.
Jedini stvarni čin nasilja tih dana dogodio se izvan Hipodroma, u prostoru Medike — i to od strane muškarca koji misli da je žena, koju su isti ti “antifašisti” godinama slavili kao ikonu ljevice. I jučer smo među ‘antifašistima’ mogli vidjeti zastave i simbole pod kojima je napadnuta Hrvatska. Ironija je toliko gusta da se može rezati nožem — i upravo tu leži apsurdnost suvremenog tzv. antifašizma. Doista, stara rečenica Hueyja Longa iz 1936 g. danas zvuči proročkije nego ikad: “Fašisti budućnosti zvat će se antifašistima.”

C/P
Autor- D.S


Uz dozvolu autora (sto mi je velika cast) dijelim ovaj tekst ovdje. Nek se cuje, nek se zna i druga strana, strana Istine

Mogla bih napisati i svojim rijecima dosta ali zaista nemam toliko slobodnog vremena jer svoje vrijeme trosim na nesto drugo sto ima veci znacaj.

Ima vas ovdje koji bi poceli s tim da “zacepite usta “ pojedincima i njihove kometare dozivljavate “kao teror i blamazu” i bas mi vas zao, istinski sam za slobodu izrazavanja i neka nas sviju, ovdje i na ovoj planeti, vidjet cemo kako ce nam biti.

Lijep pozdrav i ugodan dan svima, mir i svako dobro zelim vam od srca ! :)