Čovječe, kakav blog!

Znate što je posebno štakorski u našem primitivnom društvu? Jebanje majki, i to na sljedeći način.

Imaš, recimo, djecu ili dijete. Na prste jedne ruke mogu nabrojati situacije u kojima me netko, a da nije član moje obitelji ili bliski prijatelji koji su u rangu iste te, pitao:
- mogu li s tvojim malim na igralište naučiti ga neku fintu s loptom jer zbilja žalosno izgleda to dok ti tehniciraš s njim pošto si motorički debilna
- treba li ti odnijeti kolica na treći kat zgrade bez lifta
- (dok nisam vozila) treba vas gdje prebaciti
- hoćeš da popričam malo s malim;
ili da je u cijeloj priči kupio/la čokoladu, neku krpicu, igračku i sl.
Ne kažem da je nužno to trebao/la - snašla sam se uvijek, premda nije uvijek bilo lako, ali čak i da su me pitali to ja bih 100% rekla "ma daj kaj ti je, sve je pod kontrolom", jer sam tip koji teško priznaje da je išta teško, koji se prvenstveno pobrine da NIJE teško, a i kad je teško prihvatim da je TEŠKO ALI MOGUĆE (a ne: moguće ali teško).
Ali pamtila bih, itekako bih pamtila, da me netko pitao.
I pamtim tko me pitao. I tog je bilo za na prste jedne ruke.

Međutim, isti ti koje savršeno boli kurac (ne kudim! svatko ima svoje brige, svoj život, ni ja se ne raspadam od toga da pohitam drugima rješavati njihove živote i situacije)... sve i da nedajbože gladni i na kiši i goli i bosi crkavamo... Naći će se pozvani za jedan proces koji se zove Jebanje Majki.
Samohranih, posebno.
Jer takve su izloženije, takve su "s felerom", takve su- recimo i to- nezaštićene od nekog muškarca koji bi ti možda i došao pa te malo primio za kragnu i pitao koji problem imamo. Moj bi, znam ga, izvukao i nešto od lovačke opreme da dojam bude jači. Zagrmio bi s glasom kakvog nigdje dubljeg nema, i sijevao sivim očima. Nitko mi ne bi smio riječ reći. Ali taj, koji bi branio našu tvrđavicu, dva je metra pod zemljom, i ja je branim sama.

Mene ne brani nitko, eventualno policija i pravosudni sistem ako baš dođe do toga. A ako se sama branim, ispast ću konfliktna (hej, možda kao takva ne pružam djeci pravilan emotivni razvoj?) Tu nema nikog da te obrani, možeš sama, pritom će ti zamjeriti i ako se braniš. Moj je muž mrtav i ne može me obraniti ni od čega, naprotiv, i od njegove nas smrti branim: jer on se ubio i pitanje je za bolesne nestručne potkapacitirane govnarke iz CZSS Gospić nagađati imam li ja što s tim kao ta i takva (popile tužbu, ofc)? Samohrana mama je ona koja je pogodna za Jebanje Majki. Kruno je znao s čime se nosim nakon suicida mog muža i od čega nas sve branim, i u trenutku muške nemoći da me dotakne, fascinira i kako kaže "pojebe jer on je Škorpion i mora ubosti" - odlučio je navoditi vodu na mlin onoga što se na nas obrušilo u tabuu, neznanjima i nedoraslosti temi kao što je suicid u kontekstu mentalnih bolesti, što mu je kao prijatelju povjereno, a bio je trijezan i slušao me pažljivo i mislila sam da kao prijatelj. I odlučio je pritom kazniti samohranu mamu- ne zato što je loša mama, nego zato što je mama a ipak ne pijuče kao pile i ne pristaje na sve što drugi smatraju da treba učiniti- ne s djecom, nego sa svojim životom, dušom i najbitnije (jer to je jedino ovdje važno): tijelom.
Što mi je kao samohranoj mami i dalje i opet zanimljivije (i htjela bih tako) kako govori i piše Željko Malnar, nego kako se obuče i našminka Kim Kardashian (pa mi je zamjerio i što sam ga nedotjerana- kao prijatelja- dočekala... a valjda sam trebala u halterima i s vibratorom u pički, a ne s djetetom u rukama, sjećamo se njegovih tekstova).
Što sam JA.

Bivajući samohrana mama, vjerojatno sam u njegovim erotskim fantazijama trebala postati maloumna i defektna jadnica kojoj je i prevarama sklon alkoholičar apsolutno bez muda i ustrašen od emotivnih vezivanja do panike- odličan izbor. Milost s visina. Trebala sam postati podatna, krotka i zadovoljna da me itko želi, makar za nategnuti me tu i tamo. Obdariti me kurcem kad se s kontinenta krene put mora pa je usput, a ja zahvalna na tome čekam do sljedećeg susreta kao u pornićima, zapravo do sljedećeg susreta nabavljam erotski veš i razmišljam kako ću ga idući put zadovoljiti- valjda je to scenarij koji bi Kruni odgovarao, onako jedna životna pozitura u kojoj bih mu se svidjela kao osoba. Tko zna što sam trebala- ali nisam mu se svidjela kao ovakva koja jesam, ne kao ona koja odbije njega.

Ako je takva, kojim slučajem, neka koja ti se ne sviđa zbog nečeg... Pa čak i ako se ne sviđaš sam sebi, ili ako ti se ne sviđa dan, ili što te šef izjebao, ili što si malo frustrirana... Ona je pogodna da joj se zadaju razni udarci, pikanja, podjebavanja- ali ne bilo kako- već po metodi Jebanja Majki.

Uzmimo za primjer da ti samohrana mama stane na žulj u nečem što je posve realno: ti mene počupaš za kosu, ja tebi odvalim šamarčinu- Jebanje Majki je da ćeš reći "kakva je to agresivna kuja, A ONA JE MAJKA!"

Da imaš kratke debele celulitne noge, a ja sa svojih 180 cm dugačke i odlične pa obučem šorc- jebe se tebi za moju djecu, ma jebe se tebi i za šorc- ali muče te tvoji masni balvani pa ćeš po Jebanje Majki metodi reći "gle što je obukla, A ONA JE MAJKA!"

Čak i ako si peto dijete u obitelji pa ti je u biografiju utisnuto da se majke seksaju i nakon što prvi put postanu majke- i ako si negdje svjestan/svjesna da je tako, kad vidiš samohranu mamu dat ćeš si za pravo pokuditi i osuditi bilo kakav vrlo normalan prizor: od toga da ju je do kuće dopratio muškarac, do toga da je dotjerana, da je uopće žena, jer ONA JE MAJKA!

Nećeš puno pitati ni o tome kako je postala samohrana mama, zašto je tome tako, gdje je odgovornost tog tate, nećeš puno shvaćati da igra s igračem manje, da je puno njenih osmjeha ustvari prkos nesreći a ne sreća.
Iznad svega, savršeno će te boliti kurčina za njenu djecu, ali čak ćeš sebi dati za pravo glumiti Isusa Krista u Drugom Dolasku- ne zbog djece.
Nego zbog toga da ti budeš veličina koja će reći ONA JE MAJKA, u svakom trenutku kad ti se izvjesna B (koja je, među ostalime, i majka) ne sviđa u svojem stavu, tonu, hrabrosti, direktnosti, odbijanju tebe, iznošenju drugog mišljenja, pokazivanju bedara ili koketnom zamahu kose
-već ovisno o danu i prilici.

I jebat ćeš majku, i to loše, a pogotovo ćeš je jebati ako je ne možeš pojebati pa da si još stoput toliko.
Zagorio ti je ručak? Ona je majka!
Imaš mali kurac? Ona je majka!
Smrde ti noge? Ona je majka!

Majka je osoba koja, a u svrhu velike dobrobiti njene djece za koju te savršeno boli kurac sve da nemaju koru kruha u ustima, gubi sva prava bivanja: od toga da napiše tekst, da sjedne na kavu, da ima hobi, da ima identitet, da ima KIČMU, STAV, MIŠLJENJE, GLAS, INTERESE, SEKSI NOGE, ŠTIKLE, PARFEM, VRIJEME ZA SEBE, LIBIDO, STRASTI, IME I PREZIME, MUDA, .... a najviše što zasmeta: OSMJEH.
Neveseli su, a ne brižni, oni koji prakticiraju Jebanje Majki.
Jer Jebanje Barbare- možeš pokušat. Ali kad ne znaš što s Barbarom, jebat ćeš me po metodi Jebanja Majki.

Kad samohranu mamu ne porazi i ne sabije što je majka, naprotiv, kad slavi što postoje njena djeca i ona s njima kao majka (ali i ne samo kao majka, kad su joj vitalni i ostali dijelovi bića koji nisu krilo, ruka koja kuha i uspavljuje, maternica, znači kad tu imamo sve pripadajuće Homo Sapiensu aktivne principe!); kad se organizira i snađe da uz to stigne i biti i to ne nauštrb djece- pa eto malo je vatrenija i hiperaktivac; kad se uz sve nedaće života nasmije kao u pjesmi Miše Kovača "znala si preživjet' i tugu i bol", kad se ne da pokoriti svakom kurcu kojem se digne i svakoj frustriranoj alapači kojoj se pripiša; a posebno ćemo jebati one majke koje u svemu tome, možda ipak, izazovu i našu pažnju (ili pažnju tvoga supruga).

Komentiranje otvoreno, jebete li vi majke ili ste jebani kao majka (ali loše)?
Mišo, raširi ruke i za mene i sve moje žene Link

Gledam fotku tate od prvog iz mladosti- mali je isti on: visok, snažan, plavook, svijetao, ramena kao brdo.
Gledam fotku tate od drugog iz mladosti- mali je isti on: visok, vitak, vragolast pogled, sivkaste oči i šarmantan za popizdit.

Ja sam tu valjda samo poslužila da ih kopipejstam. :) Niš na mene nema nijedan, doslovno ništa, možda evo razmaknute nožne prste.

Zgodni su mi. Maštam da će jednom biti veliki i pametni tipovi, i voljela bih da se volimo i tad.
Jako zgodni mačori, to se mora reći i priznati. Jednog dana, bit ću već stara baba a oni odrasli muškarci i činjenično ću biti okružena najzgodnijim tipovima u gradu, kao i dok sam bila mlada, jer tako mi se može.
Neki me hejtaju, a neki se lože.

To je tako lijepo: ja starim, a oni rastu. U nečem su ipak na mene: imaju krvnu grupu A+, inteligentni su i dosta bezobrazni :)
Totalno su bahati likovi, ali jako umiljati.
Nešto kao dva tigra mačkonisa. Full me zanima kakvi će biti kad narastu. Brijem realno najjači i najljepši.

Imam svega još 6 godina da se stesam i da malom na maturalnu dođem u minjaku i štiklama pa da kaže DAJ MAMA KRINDŽ.
Ne, to jednostavno mora biti tako jer je prezgodan lik i sve ćemo zasjeniti. Koštaju me živaca, divljaci su, OK. Ali genijalni su, bistri i imaju prelijepe duše, golema srca, sve im iz očiju i osmjeha pročitam.

I kad je najteže, ja uvijek znam: doći će dan kad ćete vi biti veliki, ja stara, i kad ću napraviti megabitch facu sa svojim nacrtanim obrvama u stilu "moja pica je to izvela, da da, moja moja" :)

#zlatna #lička #pizza

Pjesma koju mi je nedavno posvetio stariji sin i rekao da će me voditi na Havaje. Kad se nisam rasplakala ko pička odmah-al nisam, u kupaoni sam :) Link

Bila je na radiu kad sam selila u Liku, danas opet. Mislim da je sve završilo. Dvije godine i par dana, ljubav, život, rađanje, smrt, jednom ću znati više. Ili ću pitati manje.
Link

Nije to nimalo loše, kad se ne morate tresti oko računa, gledati za svaki kurac ima li alternativa na akciji, novac olakšava i ja ga volim. Ali ne volim ga iznad svega; i ne volim ga UMJESTO muškarca.
Prvo je što smatram da sam sposobna i sama zaraditi; što sam sposobna prilagoditi se da nešto nemam; a i što sam - baš imajući- skužila da je puno toga i fol.

Ja, recimo, nisam imala instinkt, za razliku od mnogih cura iz društva, čim su sisice propupale (ok ok moje i nisu baš), objesiti se oko vrata prvom koji bi mi mogao pokazati što je: ljetovanje, parfem, Dior sjajilo, restoran. Meni je to dano, možda i previše, pa mi nikad nije porasla neka ambicija (radim na tome, svjesna sam da bih mogla više, tek sad lagano kužim da mi je taj dio pasivan).
Ali, ne iz kompleksa nego jer znam o čem pričam, mogu tvrditi da je puno toga sranje, isprđavanje, besmislica- od toga što "skupo košta".

Također, mislim da je užitak i hedonizam pitanje vještine i stanja uma prije svega.
Sjećam se kao najljepšeg obroka u životu- a jer smo bili beskrajno zaljubljeni i sretni- i zbilja sumnjam da sam ikad toliko uživala jedući- kao tad kad nismo imali ništa u kući taj jedan i ja;
pa sam se ja sjetila i sprčkala aglio e olio- od pašte, komadića poluuvelog češnjaka, nešto maslinovog ulja i peršina.
Bila je to tako lijepa večera, ne samo zbog onog što se jelo, ne zbog tanjura, restorana i vrhunskog komada organsko uzgojenog mesa.

Što se moje djece tiče, smatram da sam dužna dati im temelje, i nisam od onih "snađi se druže", ali nisam ni od onih "joj samo da poživim 150 godina da se uvjerim da će mi mali biti primljen u starački dom".
Ovih dana puno spominjani Modrić znamo da je potekao iz skromnih uvjeta.
Ima i djece kojima je sve dano na pladnju pa su na kokainu.
Ima tu genetike, sreće, nesreće, sudbine- ne može tu sve roditelj niti je možda i pametno sve im dati na izvol'te. Svakako, ne smatram da im dugujem, osim osnove i starta, nekakva stjecanja. Mislim da je najbitnije dati im uvjerenje da su stvari moguće, i ne poklapati svaki njihov neuspjeh s "ništa od tebe"; davati im pogrešna uvjerenja i suzbijati ih u snovima, energiji i vjeri u sebe.

Što meni kao meni treba?
Pa, ne puno materijalnog.
Ali to što meni treba definitivno uvijek imam.
Kad imam više, kupit ću hlače koje koštaju 100 eura (ma čak i neću, što više starim to su mi neke stvari gluplje); kad imam manje, valjat će i one od 15 eura (čak se zadesi, čisto slučajno, da i više valjaju). Kako ću izgledati? Onako kako mi noge izgledaju, ne kako izgledaju hlače.
Što god imala na računu, najesti se dosita možeš jednom, sve više je povraćanje.
Spavaš u jednom krevetu.
I na kraju- ništa od toga nije toliko određujuće.

Neke od mojih najljepših i najtoplijih trenutaka pamtim iz nekih skromnih i tuđih sobičaka.
Imajući najviše dosad u životu na računu, bila sam toliko nesretna da sam se sa sobom morala dogovarati ustati i umiti se.
Postoji određena lagodnost u tome da ti muškarac pruži onaj osjećaj "ne brini za sutra"- ali ja sam na kraju dana uvijek ona koja ti pusti platiti kavu, ali iduću nećeš platiti ti makar se pohrvali nasred stola.
Pridrži mi vrata, ali ja ću onda ustati po pepeljaru do šanka.
Nisam od toga da odnose s muškarcem smatram uslužnom djelatnošću.

Imam i tu neku robusnost da ja više volim kad ja sebi s Temua kupim torbicu za 6eura, nego da zbog neke taškice koju mi je mudonja po nebuloznoj cijeni nabavio, moram izražavati zahvalnost, biti potčinjena, suludo ganuta i duboko svjesna što on meni dade.
Pusti, fina je meni ova moja, sve u nju stane, čak i mogućnost da ti kažem da si u krivu, da se ne slažem s tobom, da te steram u kurac... :)

Čisti fer plej, opušteno. Imali najbolju komadinu mesine, ili paštu s češnjakom, ako jedemo sretni i skupa, bit će fino. Još ti možda ostavim i kažem da sam na dijeti (nikom nije jasno zašto se to ne vidi... daj polako, još nisam ušla u ketozu, fak of...)

Nema te haljine koja će sakriti ili popraviti moju građu bez oblina, nema te kuće u kojoj će lijepo biti ako se šuti ili viče, nema te egzotične daljine na koju se može otputovati od vlastite nesreće.
Nema te second hand krpice koja može sakriti ljupkost dječjih nožica,
nema te "jebem ti mater i računima, šta je ovo" koje ne može biti završeno smijehom i zagrljajem,
nema te marke auta u kojem se lijepo voziti trepćući brzo da se ne slupaš negdje jer ne vidiš od suza.

Sve je to, manje-više, samo foliranje. Ništa mi muškarac ne može platiti što bi vrijedilo, nema stvari kojom me može kupiti.
Puno sam skuplja.

... naizgled i samo površnima može biti idiotska.
Naravno da je istina da nitko tu ništa ne rješava. Da smo, pobijedili ili izgubili "naši", mi u potpuno istim okolnostima svojih života. Da Luka Modrić neće nama otplatiti kredite nego će sebi pofutrati račun. Sve to stoji: mi smo nacija u problemu, kojoj će nogomet poslužiti kao malo distrakcije i povoda za poneko veselje i uzbuđenje. Pobjede li nešto, imat će i djed u ruralnom kraju Hrvatske, iako ga bole zubi koje nema para popraviti, razlog da se nasmije. Djeca će vriskati od sreće čak iako ne žive bajkovita djetinjstva. Mame će ispeći kiflice iako je radni dan i ne dolazi nitko. Imat ćemo razlog veseliti se iako nema veze s našim postignućima i iako imamo svoje probleme, a u Hrvatskoj često smo i jadni i poraženi. Pa ipak, dat će nam, pobijede li, da se malo sklonimo od svojih priča i mi ćemo biti veliki i svečani i bit će nam drago kao da su nam rod, kao da smo mi sami. Malo jadno, kažeš? Ma i shvaćam na što misliš.

Čak i u lošim okolnostima, životnim problemima, tugama, trošnim stambenim uvjetima- u nekom trenutku svi smo u nekom filmu gdje se nadamo, slavimo. I sad netko kaže: "ah, kruha i igara za jadnu raju". A na što se zapravo aludira?

Da, nogometna igra (ni pobjeda, ni poraz) nisu naše osobne igre, pobjede i porazi. Ali ljudi će svejedno biti emotivno ponešeni, "uživljeni". Jer i sport, jednako kao i film ili glazba, imaju mogućnost prijenosa emocije. Stoga bih oholim primadonnama koje su suviše iznad koncepta da shvate radost malog čovjeka, koji ostaje bijedan a Modrić se bogati a to mali čovjek ne kuži jer je preglup (?)... Rekla da i filmovi kojima se one dive, fenomenalne knjige uključujući kultne i klasike, ili glazba koja ih pokreće, rastužuje, rastura ili razveseli
-nisu uopće druga i drugačija situacija.

Svaki taj film, knjiga i pjesma su nečija tuđa igra- a tebe diraju. Nemaš ti, mila, puno osobnog s Dostojevskijevim unutrašnjim svijetom, engramima u mozgu ni logikama- njegovo je. Pa te dirne i uđeš mu u moment.
Radi se o prijenosu emocija. I ovdje je nogomet u funkciji igre, ali i umjetnosti zbližavanja, zornog prikaza nacionalnog identiteta ("naši" i "njihovi"), svojevrsna umjetnost prikaza neke ideje među kojima je čak i zajedništvo. Ništa banalnije nego fantastična pjesma, gdje nećeš zaraditi ti nego izvjesna jazz pjevačica, gdje ona pjeva o svojoj a ne o tvojoj ljubavi, gdje ćeš i slušajući tu pjesmu bivati jednako siromašna, ružna, bijedna, krezuba, neuka kao jadnici po tramvajima na koje ti se povraća (ili nešto posve drugo- svakako bit ćeš ono što jesi);
s tom jazz pjesmom nemaš baš ništa autorsko;

pa opet, identificiraš se, probuđene su ti emocije, tamo si, u toj pjesmi, možda barem koliko i jazz pjevačica.
Opet smo na elitizmu, zar ne? Prdni, otpusti nadutost i grickaj (navijački) Čipi čips.

Utakmica je bila deprimirajuća. Djeluje da su Španjolci rođeni s ritmom u krvi, a sad mi je jasno i kako se osjeća moja kuma Lovorka kad joj sigurno dečko Španjolac spraši kao nepodojenoj nadrkanoj bezobraznoj kravi, triput u jednu noć s guštom- a kao što vidimo Hrvati nisu uspjeli u tome, bar ovaj put.
Zna naša Lovorka izabrati ove koji 3x, a meni Hrvati koji 0x- ali će zato na blogu pisati da su zabijali dan i noć.

Sve se svodi zapravo na vruću španjolsku krv. Naši su nogometaši djelovali da im nije baš najbitnije to što se događa, čak u jednoj situaciji blage obamrlosti udova, osjetila i svijesti.
U nekom trenutku, tipa nakon sat vremena igre, skužili su da bi valjalo nešto, ali već je bilo kasno.

3x su nam zabili, a onda je jedan- Perišić- pokušao vratit njima ali nažalost prerano je nešto učinio. Nisam shvatila što. Valjda je prerano išao pucati, nema što drugo biti. Inače, do te je prilike došlo jer je netko nekog srušio pa je ovo bio kazneni rizik-gol. Možda to nije pravi izraz ali nećete mi zamjeriti.
Luka Modrić uz toliki keš malo nekog botoksa ili nešto... Bi, bi bome i mogao. Dalić je zgodan mnogim babama jer malo baca na Cruza iz Santa Barbare- sad sam skužila da je to taj stil.
Vidi se od tih igrača da Gvardiol može imati koju god poželi. Jedan od onih s kojim djevojke ne bi gledale Inspektora Reksa nego bi došlo do seksa 100%

Nisam dovoljan ekspert da bih shvatila što je pošlo po zlu, ali naši su me nogometaši danas podsjetili igrom na mene kad prekršim ketogenu dijetu i nažderem se teških ugljikohidrata i šećera (cheat day- u posljednje vrijeme mi je to 6 dana u tjednu); pa onda probavljam kao piton i sve što radim radim sporo. Izbornik je Dalić pa neće dobiti batine, ali da je Ćiro to kojim slučajem gledalo bilo bi jebanja majke i pljuski. Čini mi se da je presudio španjolski temperament, i pozdravljam svoju kumu koja je morala trpjeti sram jer je ultimativno ustaški svom dečku Xavieru objasnila da ćemo ih strgati, zdrobiti i naguziti (tim redosljedom).

Vjerujmo i nadajmo se da će i Lovorka triput primiti do ponoći.
A meni preostajete vi Hrvati koji ne znate zabiti kako se iz priloženog vidi.
Tko će biti moj bezopasni Gvardiol koji ne zabija nego se prešetava po terenu i samo što ne izvadi jaja da po njima probrlja?

Sve u svemu, utakmica je bila takva da se više puta otišlo po kruha i paštete od žive dosade, depresije i sumornosti.

Nadam se da vam se svidjela moja sportska analiza koja uključuje antropologiju, psihologiju, intuiciju i ezoteriju. Srdačno, B.

vidimo se na sudu. Poligraf ne treba jer je moj odvjetnik dobio 48 tvojih screenshotova.
Ti si psiho i ja štitim i sebe i djecu od tebe.

kaže moj dragi frend na WhatsAppu. Htjela bih nešto dodati.
Nemam nikakav problem s malo streetfighta, na ovakvim je mjestima zabavno sučeljavati se, iznositi argumente i protuargumente, ta "bura u čaši vode" zna biti zanimljiva- ok, nekad izmakne kontroli i ode u osobne sukobe što nije dobro ali ima toga na svakom (virtualnom) mjestu gdje su ljudi. Posebno na virtualnom- jer malo je ljudi koji hrabro bivaju i čine, pa su puno žešći kad si stave neki nick, tu je debelo staklo monitora i sve je nekako lakše reći.

(Konkretno, K39 je bivao pozivan i na mobitel, a obzirom na sustavnost i upornost dobio je i direktni poziv kod mene na ručak, na šetnju proljetnom Likom, na branje trešanja ili meditaciju na izvoru Like; jer ako ga nešto toliko ozbiljno muči po pitanju mene, zar ne bi bilo normalno raščistiti? Ali ta hrabrost i direktnost opstaju samo na blogu, gdje sam ja izloženija i javnija, doduše ni on nije posve anoniman, tu je ime i fotka. Nažalost, izgleda da poanta nije u tome da se nešto raščisti, već u maltretiranju kao takvom, a kao znaš virtualno je pa se smije. Odnedavno se prelilo i izvan polja virtualnosti, a ja želim reći kad je postalo problem: kad je, nemajući baš osobitog argumenta protiv mene, krenuo srati. I dok možemo prihvatiti njegove gluposti da imam grinje na deki, da smrdim, da sam legla s njim nakon 2min poznanstva i ostale halucinacije koje čak mogu biti i duhovite do jedne mjere...
Ja sam s Kruno39 problem počela imati kad mi je krenuo prijetiti - a znajući o mom životu i što je "afterdeath" za preživjele nakon SUICIDA koji je jedna velika stigma i tabu- "kujo, zvat ću ti centar za socijalnu skrb"- što dakako imam screenshotano. Jednako kao i "divna si mama, super kuhaš, voliš svoju djecu iako si kuja prema meni i lagao sam" itd.) Tad sam mu pozvala policiju. Sve drugo mogla je biti igra, zajebancija, malo talasanja, nebitno. Ali ovdje smo postali neprijatelji.

Dakle, pozicija MOĆI jednog K39 u odnosu na to da ja imam, a on nema, ono što se štiti (ako treba životom, kamoli ne nekom tužbom), u muškoj nemoći nevješt i nemušt da me impresionira, takne i pomjeri s mjesta- pa ćeš kujo na koljena, a upotrijebit ću tvoju poziciju samohrane mame dvoje djece, u kući i u mjestu i sveopćoj klimi, odvratnog tabua koji je nastao nakon suicida tvog partnera (znaš, tu su se našle- a Kruno je to znao jer sam mu ovdje na ovom kauču pričala uz kave koje nam je on skuhao- neke dvije guske iz CZSS baratati idejama o tome zašto se on ubio, zašto ja to nisam predvidjela, jesam li možda time ugrozila djecu- apsolutno nestručno i u suprotnosti sa Zakonom i Ustavom, kodeksima struka- i jesu, dobile su i one tužbu, ako je to dio u kojem me K39 napada da li valjda kao konfliktnu ličnost.

Tužbu je još dobio, recimo, i izvjesni Ivičin ujak kojem smo uljudno došli na vrata obzirom smo suvlasnici niza nekretnina po Zagrebu- za Ivičina života rodbinski je sve ustupio tom starom; a ja sam sad i osobno a i kao mama čak zakonski dužna skrbiti o djetetovom vlasništvu na način da DIJETE ima korist i profit (zar da moja beba daje svoj posjed besplatno 50godišnjem narkomanu rođaku; zašto, pa to je elitni dio Zagreba i taj će se stan rentati- plati pa živi tu- nas to pleme ne jebe, nitko nije upitao za tu bebu nego su se odali šuškanjima o fatalnoj nekoj koju ni vidjeli nisu, sućut nam nisu izrazili čast iznimkama- to naš rod nije). Bio je i tata da posvjedoči- u dvorište sam mu došla s bajaderom i krotkim "poštovanje, ja sam mama tog i tog, evo došli smo se javiti jer smo u zemljišnim knjigama"- dobila sam da me pljunuo na glavu s prozora i da mi je- prvi put me vidjevši - rekao "marš kurvo", a moje dijete oslovio kopiletom. Sad su mu nekretnine na bubnju.
Tužbu je dobio i otac starijeg sina koji je smatrao da će se obveza prema djetetu riješiti s "dite materi balun Ajduku, odvela si dite pa se jebi kako znaš"- štoviše, dobio je i oduzimanje prava na roditeljsku skrb jer ako možeš godinu dana ne pitati za sina jer si se najidija- ne moraš uopće. Ali alimentacije moraš platiti i svaki mjesec se sjetiti, naprid bili.
Ima još takvih primjera, ne mnogo, ali dovoljno da gorče život, da ubijaju raspoloženje, ali i da potpiruju inat.
U civiliziranom društvu, postoje stvari koje se ne smiju; a pogotovo se zajebu koji misle da mogu jer nemam mudonju da nas štiti- znaju tu ljudi podcijeniti, i obavezno se ispostavi da su se zajebali.
Ipak, nisam očekivala od nekog tko se predstavio prijateljem.

Ovdje je jedino pitanje- je li nužno bilo postati nečijim neprijateljem, ako nije ispalo kako si zamislio da treba.
Mogao si, u moru vremena koje si posvetio mržnji prema meni, jednu cigaretu ispušiti s mišlju- je li to doista upereno protiv tebe, ili predstavlja moju ne samo osobnu nego i situacijsku nemogućnost da ti odgovorim na tadašnje želje.
Jednu cigaretu da ispušiš i zamisliš da si ti ja; kad već smatraš potrebnim mnome se baviti.

O dobrim namjerama i brizi nema govora. Da si ti samohrana mama dvoje djece u pripizdini, a da sam ja ti, i da imam dobre namjere i brigu prema tebi kao muškarac- nacrtala bih ti se u dvorištu i rekla "napravi Cedevitu, ja odoh pokositi".
Ili ne bih ništa. Ali zlostavljati nekoga, na ovoliko načina, i nisko udarati s tako prokuženim motivima - pa onda još na sve to pokušavati ispasti vitez... Kruno, ako je i na pet promila, previše je.

Što se moje suicidalnosti tiče- brinut ću već ja, nemoj ti brinuti, u ovih osam mjeseci da sam htjela mogla sam već dosad stoput ginuti. Ali sve i da sam takva (a i to znaš da nisam), tko bi moje dečke odgojio? To su tvoje halucinacije, možda bi ti na mom mjestu tako, vidiš ja se borim (trijezno, ti ne). I tu informaciju imaš. Ako ti je potrebna intimnija- sve se danas svodi manje-više samo na to da ne mogu poslušati "Da li si spavala" od Galije bez da plačem. I to je sve što mi može.

I to je sve što imam reći. Stvari odavno nisu ni streetfight, ni malo frendovskog zadirkivanja, ma čak ni suptilna erotika dvoje kojih su se mogli jedno drugom i dopasti pa eto malo im krivo da nisu uspjeli u prvoj rundi pa tko zna... U trenutku kad je Kruno39 odlučio zaigrati na to da će mi prijetiti mojom djecom (a znajući me dobro), za mene je postao kanibal, ne samo neprijatelj. U cijeloj priči, uvijek cijenim one koji su otvoreno gadni- milosti nemam za one koji bi u svemu još negdje provukli svoj svetački aureol i dobru namjeru. Ne uviđajući pritom ni gdje su, ni tko su, ni kuda idu.
Pitanje njegove nesvjesti ostavljam njemu, a pitanje njegovog atakiranja na tvrđavicu koju sama i kao žena zdušno i do zadnje kapi krvi branim dok me ima, bit će mu odgovoreno na očito jedini jasan način: imperativom i silom zakona. Upozorenja, pa i molbe i umiljavanja, tome jesu prethodila. Kruno39 se zaigrao, ali naišao na miniran teren, nagazivši na ono što je meni jedino sveto. Da parafraziram Balaševića: neka mi to ne uzme Nebo za zlo, ali ta dva dječaka su jedino čemu se molim.
Postali smo neprijatelji, smrtni, u trenutku kad je svoj muški ego išao liječiti prijeteći mi, a znajući koliko je samo lažno, s onim što je moja ženska bit. Igrajući se s jedinim svetim i svijetlim što mi je u životu preostalo.

I sam sebi je pucao u nogu, jer je to činio i s tragovima, javno, i pijan, i svakakav, priznajući da je upravo tako.
I sad će popušiti pa pojesti (njegova retorika).
Nikad nisam srela tipa koji je toliko bjesomučno jadan, da na ovakve načine pokušava dokazati, da je neka žena puno propustila nemajući ga. Pritom je time samo dokazao da je ponekad blagoslov - izbjeći.
Živio ti meni sto godina, keru. Podvij rep i pali mi iz avlije.
U koju sam te kao prijatelja i čovjeka pustila, pokazujući gdje su višnje, trešnje, zgarišta, groblje jednog čovjeka i sna, ožiljci i rane.

I kad smo kod Balaševića- k'o da nisi tu, lega. Link

Da sam suicidalna kak bih bila ziva sad?
Radi se o jasnim stvarima.
Zasto si me ocrnjavao na pvt s likovima?
Ne seri, cut the crap.
Popio si tuzbu pa se vidimo, eto ipak ces me vidjeti jos 1x. Srecom screenala sam tvoje ispade
Ciao ciao

frik si ko ovaj u spotu, shvati da NE i ne maltretiraj me ni ovdje, ni u privatnom životu!!!!
Link
ništa gore od kretena, osim kretena kojeg odbiješ jer je kreten a i sam zna da je kreten.

Link
Pusti, izdobrit će to. Ima nas još. Slušaj sa mnom.
Ne moraš danas znati odgovore na sva pitanja.
Ne moraš sam sve znati, nešto će ti život došapnuti.
Neka pitanja moraju ostati neodgovorena, neke stvari nezavršene, život nesavršen.
Samo ti se čini da postoje ljudi bez briga, ožiljaka i težine.
---------------------
Jučer baš u tom bircu gdje smo se snimali beba i ja, vidio si, bila sam našminkana i vedra, beba poslovično predivna i dolazi konobarica (u Gospiću) da kaže: sjećam vas se, bili ste tu kad je mali imao par dana! Uzima ga u ruke, poljubi, i pita di je tata.
Kažem- umro je, ispričam u par rečenica.
Žena se šokirala i rekla također par rečenica, među ostalime i "pa tako ste bili zaljubljeni, tako sretni, što??"
---------------------
Ona je tad (uostalom i ja sam) u nama vidjela jednu lijepu obitelj.
Čekali smo da moj stariji sin završi jednu sportsku aktivnost, i s bebom obučenom u najslađi i najfrajerskiji maslinastozeleni kompletić od tankoga konca (to sam baš posebno išla kupiti i iscaltala way too much ali baš savršeno nešto), sjeli smo na kavicu. Moj uvijek besprijekorno skockani Ita, ne toliko lijep koliko beskrajno šarmantan i s onim dubokim glasom kao Marijan Ban. Ja u svojoj svijetlorozoj haljini koja je strateški skrivala netom odrađeni porođaj, dotjerana, nasmijana, sretna, žena koja je ipak još jednom postala mama, i to na način da je sad sretno, sad imam njega. Obožavala sam biti njegova žena, ne biti sama i na nekoj vjetrometini, osjećaju nesigurnosti koju ništa nije moglo ukloniti ali on da. On da, zreo, visok, odmjeren, drag. Ne znam koliko mi je puta rekao da sam najdraža, najlipša i najvažnija žena njegovog života i "ame meni" što sam ja njemu rodila, kakvog lipotana.
Bili smo zaljubljeni, bar sam ja bila jebote jer više ništa ne mogu razumjeti.
Sigurno da nas je bilo lijepo vidjeti.
------------------------
A što je bila istina?
Da će za par tjedana on visiti na štriku, moj stariji sin vrištati od šoka i trčati ukrug dok ga ne sputaju, a da ću ja s bebom u rukama gledati taj prizor i nakon par minuta neshvaćanja je li ovo stvarnost, u sebi prošaputati "pička ti materina čemu se smješkaš".
Visio je s dvorišne zgrade sa smješkom u kutu usana.
Nadam se da je vidio raj.
Mislila sam da imamo nešto sasvim blizu toga, čak s anđelčićima (mlađi je imao čitavih četiri kilograma, baš onako za ostaviti ga "snađi se, dečko"?) i rajskim vrtom.
Ali on nije mislio tako, ako je mislio uopće.
------------------------
Pouka priče je da nikad ne znamo što će se dogoditi, a vjerojatno ni ne raspolažemo s kompletnom informacijom o tome što se događa.
U moru pretpostavki o tome, možemo zamisliti da će biti bolje nego što mislimo; i da sada jest bolje nego što se osjećamo.
Samo ne kužimo.
Nikad ne kužimo.
Zajebi priče o tome da je sve pod tvojom kontrolom, da sve moraš znati i zaključiti.
Udahni duboko, zapali cigaretu i prepusti se ovom ringišpilu, ludilu, očaju, sreći, razdraganosti, besmislu, ponoru, vrhu...
Proći će i to, baš sve će proći, kako i njima tako i nama.
Ukoliko postoji ikakva mogućnost, u činjenici da je toliko svejedno na kraju dana, osmjehni se i upij sunce.

Kod nas je ovedrilo, danas ću dan provesti u prirodi.
Znam da je ledena, ali skočit ću u Liku jer je lipanj i ove hladnoće nemaju smisla čisto datumski.
(Izaberi datum i skoči iako nisi spreman. Jedino ti možeš prelomiti i odlučiti se šokirati se jednom činjenicom: još si ovdje.
Nije svako putovanje plansko, s kartom, odredištem i termosicom u gepeku. Neka su lutanja i bauljanja.
Ali ideš nekamo. Tko zna gdje ćeš izbiti? Ima raznih predjela, ima i lijepih. Idi, ne nužno iz uvjerenja i radosti. Idi iz znatiželje, idi vidi što ima još i gdje dospiješ ako hodaš. Kao Crvenkapica koja je srela i vuka, i baku, i lovca, nije rekla vuku "ajde pojedi me vuče, baš sam ti mesnat zalogajčić" nego je nastavila tom jebenom šumom).
Ne moraš znati gdje ideš. Istina je da nitko i ne zna. Ideš.

-Love, B.

Elita bloga- ajde ne moramo se sprdati s nečim kao Iskrica WEBlog, mada pomalo zvuči kao elita kafića Karibi u Klinča Selima.
Ali uzmimo elitu vaterpola. To nikad neće biti momak koji ne zna plivati, nema šut i nema smisao za vaterpolo- čak i da jajca namače u bazenu od 1856.prije Krista.
Godine staža na blogu, po mogućnosti na način da ne objavljuješ, ili da objavljuješ shit, ne donose prestižni status (ako takvo što na Iskrica WEBlogu kao takvom možemo uopće spominjati). Generalno, premisa ne stoji: nečija upornost da negdje biva- pritom i ostari kronološki- ne sugerira kvalitetu. Ja mogu kvalitetno do svoje 74.godine stajati za šipkom i pokušavati (ili još bolje: ne pokušavati nego samo stajati) ali nikad neću biti elita striptiza- jer sam imala 3 iz TZK i jednom kad sam dečku pokušavala izvesti striptiz jedino što sam uspjela to je da sam prevrnula noćni ormarić i razbila koljeno, a on je prdio i pljeskao kao tuljan od smijeha i crvene face suznih očiju vikao "nemoj više, otpast će mi kurac kolko ti ne ide".
ČAK I DA POSTOJI takav argument (a ne, nipošto), mi nismo masoni i ovdje hijerarhije nema. Nema takvog vrhovnog autoriteta niti rituala.
Ako bi postojao ijedan ritual kojim netko postaje bolji bloger/elita bloga- naći ćemo ga u činu ČITANJA ljudi kojima ti tekstovi eventualno nešto znače. Elitno u pisanju zasigurno nije- imati otvoren profil xy godina negdje, ili kupiti puno skupih bilježnica koje stoje prazne ili načrčkane bezveznim sadržajem. Elitno u ičemu značilo bi- fenomenalno činiti ono što je za to "išta" relevantno. U slučaju vaterpola, vaterpolo. U slučaju striptiza, striptiz. U slučaju bloganja, radilo bi se ipak o tekstovima.
Jedno je poštovanje starijih, drugo je sugerirati da je zbog nečije kronološke dobi taj netko vrijedan poštovanja u specifično nečemu. U tom slučaju, svi ćemo pričekati 70-u pa će dečki zaigrati u Real Madridu, a mi ćemo početi nositi revije Victoria's Secreta za ogromne pare- jer dugo smo ovdje i sad smo elita.
Kak ne. :)

vašim porukama, pa da zahvalim za kraj svima ovdje, i ponovim da svojim povratkom u Zg apsolutno nalazim mjesta u rokovniku za kave s vama. Posebno me dirnula poruka jedne samohrane mame i njoj želim uputiti ovaj dio svojih misli. Također, DK, napisat ću roman. :) Možda priručnik za samopomoć, možda tko zna što, ali jednom će izaći iz mene knjiga, koju mi je tamo s nježnih mojih 17 prognozirala velika Neli Mindoljević, moja profesorica hrvatskoga jezika. Ona me uputila i na to da mi je studirati Psihologiju, što sam poslušala, i vjerujem da i tu imam dati više od kuburenja s nepunim satnicama po školama. Teško je predviđati iz gliba, no doći će i neko uzvišenje s kojeg je horizont jasniji. Zasad- u meni postoje neke želje i namjera da ih ostvarujem kako god budu dolazile mogućnosti. Također, u ovom je moja poruka toj mojoj dragoj ženi s Iskrice.

Još kako te razumijem kao samohrana mama samohranu mamu.
Evo, ja imam jednog u predpubertetu kojeg je pregazila tuđa slabost i skupljamo ga da ne bi krivo izrastao u onom što ga je slomilo; i imam bebu. Sve što mi jest i što mi nije, ne amnestira me od toga da (me) zaslužuju. Tim prije i tim više.
Moja beba zaslužuje da mu stopala budu izljubljena uz "puujj kako smrdi!" svaki put kad mu mijenjam čarapice, jer bebama je to smiješno. Da mu trbuščić bude "poprđen" pusama. Moj sin zaslužuje razgovore. Obojica zaslužuju opeglano, skuhano i izgrljeno.
Znaš, posve je jasan dio da to nije sve što jesi, što želiš i što je važno. Iako je najvažnije. Iako će ti mnogi potpuno suvišno i bez ikakve potrebe objašnjavati da su ONI tvoje blago. Nego što su? Samo, što s "leftover wine?" pitat ćeš se, ne svaki dan, ne svake noći, ali pitat ćeš se i pitaj se slobodno.

Biti mama, ili biti tata, ne isključuje potrebu da ti netko kaže "dobro jutro", "laku noć", "lijepo mi je s tobom".
Možda ti to treba više nego ikad- i u sretnim varijantama to se zove brak.
Pa mama i tata jedno drugom daju, nadoknađuju, obnavljaju izvore vitalnosti - jer djeci prvenstveno daješ i tu je glupo i bolesno očekivati ikakav pretjerani reciprocitet. Proći će desetljeća do onda kad nam, možda, naša djeca budu priznala neke napore i trudove. Možda i neće, niti su dužni. Ne treba ih time opteretiti.
Ne treba ih opteretiti ni izborima loših partnera- o, kako to kobno može biti, a najgore je što ne moraš ni znati da loše biraš.
S ljudima je zajebano, i voljela bih ti reći da nisam ustrašena ali trenutno jesam.
Želim ti reći: u redu je osjećati se (trenutno) ovako ili onako.
I ništa sramno nema u tome da poželiš, i s djecom, i uz djecu, od nekog čuti da si lijepa, da ti je parfem odličan, pa sad željela ili ne željela da se pred jutro rastanete. Na Balkanu postoji velik tabu, još uvijek, po pitanju toga što se treba jednom kad postaneš majka.
Određena apoteoza slike Jesenjinove majke "u trošnom, starinskom kaputu"- divni se Jesenjin btw ubio potpuno mentalno sjeban i devastiran. Možda bi bilo bolje da je majka razvukla osmjeh i kako god dobavila nekakav kaput koji nije tako deprimirajuće trošan i starinski. Znaš, puno je psihičkih problema proizašlih iz slike sjebane majke. Ništa manje iz slike neke majke kurvetine. I teško se tu pozicionirati bivajući pravedan prema svima, iz svakog kuta, iz svake moguće varijante. Pa još pritom sebe uključiti kao faktor koji isto neku pravdu sebi duguje barem nastojati dati?

Čini mi se, mila, da nas ništa što nam pripada ne zaobilazi.
Ne mogu ti objasniti (možda jednom uz kavu) koliko se slučajnosti moralo poklopiti da se ova priča o kojoj sam mjesecima pisala, dogodi baš ovako, ovdje i baš nama. Suviše toga da bi bila podudarnost.
I iako ne smatram da trebamo sjediti prekriženih ruku i čekati da nam išta s neba padne (želiš li šalicu kave, pa ti lijepo digni dupence i napravi je, to ti je najsigurnije )
ja ipak mislim da ne moraš imati osjećaj da ti išta vrijedno promiče.
Tko zna što je ovo sve skupa i na koji način funkcioniraju slučajnosti (ako su, uopće?)
Čini mi se- ono što se mora dogoditi, svakako hoće.
Zato imamo te neke slučajeve koje ćemo iznenađeni interpretirati i kao: slučajnost, bizarnost, nesreću ili sreću, kao "nešto što ne mogu objasniti", o čemu ćemo jednom govoriti "unatoč", "usprkos", "kao grom iz vedra neba" ili slično.
I govorit ćemo to za loše. I govorit ćemo to za dobro.
Neke stvari događaju se van naše kontrole, i po meni je jedini savjet kao u pjesmi: "samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami".

Uvredljivo je, i osim u slučajevima teških kurvetina i psihića, krajnje bespotrebno, upućivati ikoga da je u tom "živi i budi" maksima dati se djeci. Ne mora se to pisati ženi kao ti. Ali ništa pogano ni bludno ni loše nema u tome što ponekad, ponešto, poželiš. Voljela bih ti reći: nisi kriva što neke stvari nisi pretpostavljala. Ako i jesi kriva, ima puno krivijih.
A ovo jest jedno igralište, u kojem se stvari događaju čak i nama koji smo (a to smo svi, budimo iskreni) nešto pogriješili, zglajzali ili fulali.
Jedino ti se može ne dogoditi ništa, ako se zatvoriš. No pazi i s prevelikim otvaranjem: svašta u tebe može ući, pri čemu je najmanji problem za onu stvar. Treba taj mehanizam usavršiti, izbrusiti, treba nešto sa svojim osjetima i intuicijom- ali tu smo uvijek na polju rada na sebi.
To je jedino što možeš.

Raditi na sebi da bi postala žena koja više ne griješi na iste i slične načine. Ne moraš postati bezgrešna i nepogrešiva, niti sputana u strahu da ćeš pogriješiti. No, jednom sam čula od jedne stare žene da je sukus mudrosti u ovome: "nazovi stvari pravim imenom i znat ćeš kuda ideš".
Možda je stvar u zvanju stvari pravim imenom.
Neki su orasi šuplji, neki su dijamanti lažni, i žene koje se može loviti na sentiment trebaju naučiti reći "ne treba mi to, ja zaslužujem". Većina je priča na kojima odgajaju djevojčice frojdovski sjebana i utabala je podsvjesti krive poruke: uvijek se tu čeka neki princ da izvadi komadić jabuke iz grla, odvede na bal, sjebe vreteno.
I uvijek je dolaskom princa sve "živjeli su sretno do kraja života".
Uvale nam one barbike mater svoju jebale, pa nas kroz pubertet bruse pričama o tome da je sramota sve što imamo i jesmo: a nedotibog dlačicu, prištić, kilu, ispucalu kosu- marš u dućan i brzo nešto smisli da se ne vidi da si homo sapiens.
Puno je tu mržnje prema sebi koju dugo prođe da se osvijesti; a potom je sljedeća zamka da ne preraste u agresivnost, mržnju prema muškarcima i svijetu, u vječito traženje krivca.
I stvari jesu kompleksne.

Lijepo bi bilo, a moguće jest, u sebi naći svjesno i sreće vrijedno biće, koje sreću zna i pružiti.
Osvijestiti ponešto iz sfere "mea culpa" ali i iz sfere "moja vrijednost".
Prihvatiti kiše i snjegove, jer i to je život.
Ne dati se zastrašiti.
I ne dati se uvjeriti da nešto ne zaslužuješ jer si eto, pogriješila. Postoje nakaze, promašaji i debili koji će ti čak i djecu imenovati greškama- pusti ih nek propadaju u svom gnoju života, zamisli iz kojeg bunara nesreće i mraka ti to poručuju i poželi im sreću. Uvjeravat će te, svakom novom godinom i borom, da je ljubav iluzija za djevojke.
Ali ništa što je tvoje, mimoići te neće. Ti učini da postaneš ona koja će dobre stvari prepoznati kao svoje: uskladi svoj korak sa srećom.

I igraj se, mila.
I kupi lijep veš, makar sama u njemu spavala. Neka posebna prilika bude: spavati sama, ali uz detalj osmjeha i sjaja u oku. Za koga? Za život, za sebe, za sve dobro i loše, za sve ludo i luckasto, za SVE.
Sve je to jedan karneval, u kojem je najbitnije: uskladiti korak sa srećom.
"Uz tvoj korak okretni, taj karneval pokretni, čitav svet je mažoret!" Link

primaklo se samom kraju moje razdoblje samovanja u Lici.
Značilo mi je ovo mjesto zbog dvije stvari: prvi su PVT kontakti koji su se znali pretočiti (i to najviše sa ženama!) u razgovore, izmjene iskustava. Drugi je samo ventiliranje- voljela sam istresti sve što sam imala ovdje- sebi. Činjenica je da ne volim opterećivati ljude iz svog života, a činjenica je i da postoje iskustva koja su ljudima preapstraktna da mogu išta pametno reći, i ne volim ni sama biti u situaciji koju ne razumijem a netko me traži da nešto kažem. Recimo, ja bih o suicidu danas znala razgovarati- nakon ovog što smo doživjeli (možda i stručno nekad nešto napravim po tom pitanju za ljude kojima to predstoji- tako mi i kažu da bih trebala. Još ne, ali čak smatram da je to neka moja dužnost u perspektivi). Da mi dođe netko s problemom o kojem ne znam, kojeg nisam osjetila- ne bih znala o tome ništa reći osim slušati. Zato nisam tražila nikakva savezništva, razgovore- rješavala sam to sama kako sam najbolje znala i danas mi je lakše.

U nekom paralelnom i sretnijem svemiru, ja sam ovo proljeće i ljeto provela s uobičajeno veselim i netraumiranim bistrim 12 godišnjakom koji je prepun svojih aktivnosti i interesa, otpuhne nam puse i poljubi malog brata. Brata drži moj visoki, vitki, elegantni i dragi Ita i govori mu "a koji si lipotan, vidi ga Barbara, .." i onda ona neka glupa njegova pjesmica nešto -ćebe, pa da vidiš kako Ita pravi bebe. Ja sam ostala u namjeri da postanem prelijepa supruga jer na ketogenu sam krenula još u rodilištu i to ne zbog sebe nego da njemu budem lijepa. To se naravno razjebalo sve. Ali tako zgodna, lovila bih akcije na About you i nakupovala bih tih haljina i lijepih stvarčica za koje me trenutno boli kurac. Šetali bismo ovim najljepšim mjestom i voljeli bismo se. Imala bih dosad inicijale BB, pojma ne bih imala voziti auto a kamoli kositi, i bili bismo sretni.

U našoj stvarnosti, stvari su drugačije. Ovo je sve skupa jedno zgarište, jedan užas poslije brodoloma, gdje na sve strane pokušavamo raznim plutačama stvarati situaciju u kojoj je šteta čim manja. A ogromna je, u svakom mogućem smislu, i meni je jasno na kome je većina odgovornosti, tereta i kome je Ita uvalio vruće krumpire na toliko načina. U tom smislu, miješaju mi se osjećaji tuge i ljutnje; mogu razumjeti da je to bila bolest i da se ne bih ljutila na rak pluća pa prema tome ne smijem ni na bunt naknadno otkrivene psihijatrijske dokumentacije. S druge strane, ja sam ja i iz svoje kože ne mogu: gadi mi se ta neka slabost u svemu tome. Jer i meni je znalo biti, a povremeno i sad, toliko mračno, tamno i teško da bi zaista najlakše bilo napraviti samo jedan mali koračić s vrha nebodera na Braće Domany- pa jebote neću sve da mi nokte čupaju i udove režu. Mantram, jebote manifestiram, dižem vibraciju, piljim kroz oblake, piljim u svoj odraz u ogledalu kao boksač pred ulazak u ring, ispisujem tablice koliko moram izdržati, kad će po nekoj logici sve biti lakše, računam koliko djeca imaju godina, što ću kome dati, što kome treba, i u svemu tome kad je preužasno i preteško sebi šapnem "danas izdrži, sutra ćeš procijeniti je li bolje a vidjet ćeš da je. a ako nije prekosutra je bolje" i stvari jednostavno postaju bolje, možda nekom pravdom gdje ti svemir daje odahnuti kad vidi da nešto izdržao i prošao jesi, pošteno, gadno, grdo.
Stvari se vraćaju u normalu i osmjesi sve manje bivaju neki dogovori sa sobom, a sve više dobri stari refleks.

Naučila sam puno o primitivnim sredinama koje sam prije romantizirala, čudeći se kako sam glupa bila da sam 36 godina živjela u Zagrebu pored ovakve sjajne prirode i ljepote i zraka i vode. Danas mi je sasvim i apsolutno jasno zašto su moji iz pasivnih krajeva išli u Zagreb. Blaženi Zagreb, samo ću to reći. Prošli smo golgotu u nerazumijevanju primitivne sredine, zlobnim insinuacijama (selo pali vješticu- pojma nemajući ni koja sam, ni kako se zovem, čak sluteći da sam ja neka njegova bivša iz Bosne- obrušili su se s najružnijim teorijama zašto se Ita ubio. Pa i na mog sina, koji je tu morao ići u školu i podnio svašta, pod patronatom i blagoslovom ravnateljice koja je takve priče- i to u Crkvi- prva i plasirala, zgrožena time da njegov brat a njen prijatelj a možda i nešto više (mada ja vam u te seoske priče ne vjerujem, tu ima toliko bizarnih i bolesnih priča, sladostrasnih naklapanja ljudi koji se boje knjige, koji su naprosto mentalno lijeni i u tom vakuumu još uvijek su prinuđeni operirati s tračevima, vješticama, demonima, intrigama. Bijednici) , nije naslijedio imovinu koja je pripala našem sinu, po Zakonu. Sve u svemu, ovo mjesto je postalo njegovim činom čisti pakao čije su rajske kulise samo jedna od životnih ironija. Ima i gorih: znate, postoje "sretni paralelni svemiri" gdje afrička djeca ne umiru od gladi, pa nadalje. Ne mora me nitko tješiti što svijet nije bolji, zapravo radi se o tome da u svačijem postojanju postoje nekakvi zajebi i cake i prepreke- nisam ja mala djevojčica da kukam što nije moglo bolje (a je mi jasno da je tako malo trebalo, po mom ništa nije ni trebalo, eto da nije bio lud i što je najgore djelovao mi je najnormalniji, posložen, zreo, jednostavan). Svakako, ovo je pakao u bojama i oblicima raja, istinska zajebancija života. Ne treba me nitko upućivati na to da u cijeloj priči ništa ne znače ruže, rijeke i srne.

Zato sam danas upućena na novi početak, sasvim daleko od ovog mjesta koje je za nas postalo nemoguće zapravo prvim trenutkom kad si je svezao omču oko vrata. Skočio je s dvorišne zgrade i time dvorište automatski pretvorio u vječno zgarište, gdje je posve nebitno rastu li ovdje ruže, višnje, trešnje i dunje. Rastu, i to apsolutno veze ni s čim više nema.

Od njega je ostala jedna tužna priča, neodgovorena pitanja i teorije o tome je li to bio delirij (imao je početke alkoholne moždane atrofije, pio je potajno i kombinirao to s psihofarmacima od kojih je jedan kontroverzni antidepresiv), je li to zapisano u njegovom DNA (ima ih u familiji koji su malo skakali po bombama, bjesili se, pucali si u glavu itd.) Ono što je meni ostalo nejasno to je: zašto ništa od toga nije govorio, zašto je lagao, i naposljetku: je li istina jedna od priča da je on bio sjeban i lud do mjere da je dao otkaz kao pročelnik (ima čak i teorija da je tad zamračio neku lovu i da mu je to možda došlo na naplatu kroz neke prijetnje- nemam o tom pojma ali evo čak i to u dućanu sam čula), jer to više nije mogao; i tražio neku da rodi nasljednika, dade mu ime po čuvenom titanu ocu, i potom skrati svoje agonije. Ako da, bilo je okrutno i prevarantski iznad svake slutnje. Ako da, ta priča o "posljednjem Mohikancu" i svetoj didovini ne važi: u Zagreb idem podići i tu bebu, i svog sina koji je ovdje svakim danom proživljavao patnju i golgotu s kojom veze nema, i koju uostalom Iti najviše zamjeram.

Gledajući mramornu suzu na kojoj mu je uklesano ime i godine rođenja i smrti, jasno je da se nemam s kime tu svađati niti kome zamjerati. Kad je teško i pitam se kako i što: znam da će sve što je danas biti jučer. Znam da je najbitniji pokret koji čovjek u životu nauči: sam sebe opaliti nogom u guzicu i krenuti dalje. Desna naprijed, lijeva noga prati, i to je već korak. Kad napraviš prvi, dalje ide automatski.
Jesam li nešto naučila? Ne.
Vjerovala sam čovjeku koji nije govorio nimalo čudne stvari, koji se kleo u obitelj i jednostavan život.
Pojurila sam mu u naručje, djelovalo je kao u onoj pjesmi "plava sokla i biber crep, ume život da bude lep, da smo zdravi i da je nama ljubavi". Nosila sam s njim drva i smijala se, planirali smo bašču, najljepši izleti bili su mi do one drvene kućice u šumi traktorom- možda onako ženski nikad nisam bila tako sretna kao u tim trenutcima. Znate, i ja sam Ličanka, ovo je nekako budilo neke moje gene. Bila sam sretna. Bio je krasan muškarac, tako eto kad bi tako visok i vitak obukao odijelo, pa taj neki najdublji mogući glas na svijetu, te trepavice, u krevetu je bio apsolutni genijalac i ja nisam znala da to može baš TAKO biti dobro. Mislim, znala sam da može biti super ali ne, ovo je bilo nešto nenormalno, imao je on masu nekakvih aduta kojima me znao privući sebi. I privukao me.
I otišao.

Kao što sam rekla, desna noga naprijed, lijeva je prati, a nakon prvog koraka ideš dalje i hodaš.
KAMO? Ne znam. Svaki put vjerujemo da idemo u sreću, i to je put u pogreške. Ali ponekad, put je i u sreću. :)
Moraš hodati, ne smiješ stati. Nemaš alternativu. Možda se sve to jednom skupi u neki smisao. Iz ovog kuta ništa nije previše jasno osim jednog: imperativa da se ide naprijed. To mi je trenutno jedina mantra- naprijed, gazi, hodaj, ne boj se, ne osvrći se, naprijed, gazi, hodaj, ne boj se, ne osvrći se, naprijed, gazi--

Voli vas i na vremenu zahvaljuje B
- zbogom :)*