Čovječe, kakav blog!

Bila je na radiu kad sam selila u Liku, danas opet. Mislim da je sve završilo. Dvije godine i par dana, ljubav, život, rađanje, smrt, jednom ću znati više. Ili ću pitati manje.
Link

Nije to nimalo loše, kad se ne morate tresti oko računa, gledati za svaki kurac ima li alternativa na akciji, novac olakšava i ja ga volim. Ali ne volim ga iznad svega; i ne volim ga UMJESTO muškarca.
Prvo je što smatram da sam sposobna i sama zaraditi; što sam sposobna prilagoditi se da nešto nemam; a i što sam - baš imajući- skužila da je puno toga i fol.

Ja, recimo, nisam imala instinkt, za razliku od mnogih cura iz društva, čim su sisice propupale (ok ok moje i nisu baš), objesiti se oko vrata prvom koji bi mi mogao pokazati što je: ljetovanje, parfem, Dior sjajilo, restoran. Meni je to dano, možda i previše, pa mi nikad nije porasla neka ambicija (radim na tome, svjesna sam da bih mogla više, tek sad lagano kužim da mi je taj dio pasivan).
Ali, ne iz kompleksa nego jer znam o čem pričam, mogu tvrditi da je puno toga sranje, isprđavanje, besmislica- od toga što "skupo košta".

Također, mislim da je užitak i hedonizam pitanje vještine i stanja uma prije svega.
Sjećam se kao najljepšeg obroka u životu- a jer smo bili beskrajno zaljubljeni i sretni- i zbilja sumnjam da sam ikad toliko uživala jedući- kao tad kad nismo imali ništa u kući taj jedan i ja;
pa sam se ja sjetila i sprčkala aglio e olio- od pašte, komadića poluuvelog češnjaka, nešto maslinovog ulja i peršina.
Bila je to tako lijepa večera, ne samo zbog onog što se jelo, ne zbog tanjura, restorana i vrhunskog komada organsko uzgojenog mesa.

Što se moje djece tiče, smatram da sam dužna dati im temelje, i nisam od onih "snađi se druže", ali nisam ni od onih "joj samo da poživim 150 godina da se uvjerim da će mi mali biti primljen u starački dom".
Ovih dana puno spominjani Modrić znamo da je potekao iz skromnih uvjeta.
Ima i djece kojima je sve dano na pladnju pa su na kokainu.
Ima tu genetike, sreće, nesreće, sudbine- ne može tu sve roditelj niti je možda i pametno sve im dati na izvol'te. Svakako, ne smatram da im dugujem, osim osnove i starta, nekakva stjecanja. Mislim da je najbitnije dati im uvjerenje da su stvari moguće, i ne poklapati svaki njihov neuspjeh s "ništa od tebe"; davati im pogrešna uvjerenja i suzbijati ih u snovima, energiji i vjeri u sebe.

Što meni kao meni treba?
Pa, ne puno materijalnog.
Ali to što meni treba definitivno uvijek imam.
Kad imam više, kupit ću hlače koje koštaju 100 eura (ma čak i neću, što više starim to su mi neke stvari gluplje); kad imam manje, valjat će i one od 15 eura (čak se zadesi, čisto slučajno, da i više valjaju). Kako ću izgledati? Onako kako mi noge izgledaju, ne kako izgledaju hlače.
Što god imala na računu, najesti se dosita možeš jednom, sve više je povraćanje.
Spavaš u jednom krevetu.
I na kraju- ništa od toga nije toliko određujuće.

Neke od mojih najljepših i najtoplijih trenutaka pamtim iz nekih skromnih i tuđih sobičaka.
Imajući najviše dosad u životu na računu, bila sam toliko nesretna da sam se sa sobom morala dogovarati ustati i umiti se.
Postoji određena lagodnost u tome da ti muškarac pruži onaj osjećaj "ne brini za sutra"- ali ja sam na kraju dana uvijek ona koja ti pusti platiti kavu, ali iduću nećeš platiti ti makar se pohrvali nasred stola.
Pridrži mi vrata, ali ja ću onda ustati po pepeljaru do šanka.
Nisam od toga da odnose s muškarcem smatram uslužnom djelatnošću.

Imam i tu neku robusnost da ja više volim kad ja sebi s Temua kupim torbicu za 6eura, nego da zbog neke taškice koju mi je mudonja po nebuloznoj cijeni nabavio, moram izražavati zahvalnost, biti potčinjena, suludo ganuta i duboko svjesna što on meni dade.
Pusti, fina je meni ova moja, sve u nju stane, čak i mogućnost da ti kažem da si u krivu, da se ne slažem s tobom, da te steram u kurac... :)

Čisti fer plej, opušteno. Imali najbolju komadinu mesine, ili paštu s češnjakom, ako jedemo sretni i skupa, bit će fino. Još ti možda ostavim i kažem da sam na dijeti (nikom nije jasno zašto se to ne vidi... daj polako, još nisam ušla u ketozu, fak of...)

Nema te haljine koja će sakriti ili popraviti moju građu bez oblina, nema te kuće u kojoj će lijepo biti ako se šuti ili viče, nema te egzotične daljine na koju se može otputovati od vlastite nesreće.
Nema te second hand krpice koja može sakriti ljupkost dječjih nožica,
nema te "jebem ti mater i računima, šta je ovo" koje ne može biti završeno smijehom i zagrljajem,
nema te marke auta u kojem se lijepo voziti trepćući brzo da se ne slupaš negdje jer ne vidiš od suza.

Sve je to, manje-više, samo foliranje. Ništa mi muškarac ne može platiti što bi vrijedilo, nema stvari kojom me može kupiti.
Puno sam skuplja.

... naizgled i samo površnima može biti idiotska.
Naravno da je istina da nitko tu ništa ne rješava. Da smo, pobijedili ili izgubili "naši", mi u potpuno istim okolnostima svojih života. Da Luka Modrić neće nama otplatiti kredite nego će sebi pofutrati račun. Sve to stoji: mi smo nacija u problemu, kojoj će nogomet poslužiti kao malo distrakcije i povoda za poneko veselje i uzbuđenje. Pobjede li nešto, imat će i djed u ruralnom kraju Hrvatske, iako ga bole zubi koje nema para popraviti, razlog da se nasmije. Djeca će vriskati od sreće čak iako ne žive bajkovita djetinjstva. Mame će ispeći kiflice iako je radni dan i ne dolazi nitko. Imat ćemo razlog veseliti se iako nema veze s našim postignućima i iako imamo svoje probleme, a u Hrvatskoj često smo i jadni i poraženi. Pa ipak, dat će nam, pobijede li, da se malo sklonimo od svojih priča i mi ćemo biti veliki i svečani i bit će nam drago kao da su nam rod, kao da smo mi sami. Malo jadno, kažeš? Ma i shvaćam na što misliš.

Čak i u lošim okolnostima, životnim problemima, tugama, trošnim stambenim uvjetima- u nekom trenutku svi smo u nekom filmu gdje se nadamo, slavimo. I sad netko kaže: "ah, kruha i igara za jadnu raju". A na što se zapravo aludira?

Da, nogometna igra (ni pobjeda, ni poraz) nisu naše osobne igre, pobjede i porazi. Ali ljudi će svejedno biti emotivno ponešeni, "uživljeni". Jer i sport, jednako kao i film ili glazba, imaju mogućnost prijenosa emocije. Stoga bih oholim primadonnama koje su suviše iznad koncepta da shvate radost malog čovjeka, koji ostaje bijedan a Modrić se bogati a to mali čovjek ne kuži jer je preglup (?)... Rekla da i filmovi kojima se one dive, fenomenalne knjige uključujući kultne i klasike, ili glazba koja ih pokreće, rastužuje, rastura ili razveseli
-nisu uopće druga i drugačija situacija.

Svaki taj film, knjiga i pjesma su nečija tuđa igra- a tebe diraju. Nemaš ti, mila, puno osobnog s Dostojevskijevim unutrašnjim svijetom, engramima u mozgu ni logikama- njegovo je. Pa te dirne i uđeš mu u moment.
Radi se o prijenosu emocija. I ovdje je nogomet u funkciji igre, ali i umjetnosti zbližavanja, zornog prikaza nacionalnog identiteta ("naši" i "njihovi"), svojevrsna umjetnost prikaza neke ideje među kojima je čak i zajedništvo. Ništa banalnije nego fantastična pjesma, gdje nećeš zaraditi ti nego izvjesna jazz pjevačica, gdje ona pjeva o svojoj a ne o tvojoj ljubavi, gdje ćeš i slušajući tu pjesmu bivati jednako siromašna, ružna, bijedna, krezuba, neuka kao jadnici po tramvajima na koje ti se povraća (ili nešto posve drugo- svakako bit ćeš ono što jesi);
s tom jazz pjesmom nemaš baš ništa autorsko;

pa opet, identificiraš se, probuđene su ti emocije, tamo si, u toj pjesmi, možda barem koliko i jazz pjevačica.
Opet smo na elitizmu, zar ne? Prdni, otpusti nadutost i grickaj (navijački) Čipi čips.

Link

Link

Malo bih se pohvalila. Dugo mi nitko nije posvetio pjesmu, ali evo danas sam dobila jednu na WhatsApp.
Zaključavam komače jer se sramim :) Link

Utakmica je bila deprimirajuća. Djeluje da su Španjolci rođeni s ritmom u krvi, a sad mi je jasno i kako se osjeća moja kuma Lovorka kad joj sigurno dečko Španjolac spraši kao nepodojenoj nadrkanoj bezobraznoj kravi, triput u jednu noć s guštom- a kao što vidimo Hrvati nisu uspjeli u tome, bar ovaj put.
Zna naša Lovorka izabrati ove koji 3x, a meni Hrvati koji 0x- ali će zato na blogu pisati da su zabijali dan i noć.

Sve se svodi zapravo na vruću španjolsku krv. Naši su nogometaši djelovali da im nije baš najbitnije to što se događa, čak u jednoj situaciji blage obamrlosti udova, osjetila i svijesti.
U nekom trenutku, tipa nakon sat vremena igre, skužili su da bi valjalo nešto, ali već je bilo kasno.

3x su nam zabili, a onda je jedan- Perišić- pokušao vratit njima ali nažalost prerano je nešto učinio. Nisam shvatila što. Valjda je prerano išao pucati, nema što drugo biti. Inače, do te je prilike došlo jer je netko nekog srušio pa je ovo bio kazneni rizik-gol. Možda to nije pravi izraz ali nećete mi zamjeriti.
Luka Modrić uz toliki keš malo nekog botoksa ili nešto... Bi, bi bome i mogao. Dalić je zgodan mnogim babama jer malo baca na Cruza iz Santa Barbare- sad sam skužila da je to taj stil.
Vidi se od tih igrača da Gvardiol može imati koju god poželi. Jedan od onih s kojim djevojke ne bi gledale Inspektora Reksa nego bi došlo do seksa 100%

Nisam dovoljan ekspert da bih shvatila što je pošlo po zlu, ali naši su me nogometaši danas podsjetili igrom na mene kad prekršim ketogenu dijetu i nažderem se teških ugljikohidrata i šećera (cheat day- u posljednje vrijeme mi je to 6 dana u tjednu); pa onda probavljam kao piton i sve što radim radim sporo. Izbornik je Dalić pa neće dobiti batine, ali da je Ćiro to kojim slučajem gledalo bilo bi jebanja majke i pljuski. Čini mi se da je presudio španjolski temperament, i pozdravljam svoju kumu koja je morala trpjeti sram jer je ultimativno ustaški svom dečku Xavieru objasnila da ćemo ih strgati, zdrobiti i naguziti (tim redosljedom).

Vjerujmo i nadajmo se da će i Lovorka triput primiti do ponoći.
A meni preostajete vi Hrvati koji ne znate zabiti kako se iz priloženog vidi.
Tko će biti moj bezopasni Gvardiol koji ne zabija nego se prešetava po terenu i samo što ne izvadi jaja da po njima probrlja?

Sve u svemu, utakmica je bila takva da se više puta otišlo po kruha i paštete od žive dosade, depresije i sumornosti.

Nadam se da vam se svidjela moja sportska analiza koja uključuje antropologiju, psihologiju, intuiciju i ezoteriju. Srdačno, B.

vidimo se na sudu. Poligraf ne treba jer je moj odvjetnik dobio 48 tvojih screenshotova.
Ti si psiho i ja štitim i sebe i djecu od tebe.

Link
i moja no1 pjesma jer danas igramo sa Španjolcima a mojoj kumi zabije Španjolac i to gol. Link

Podsjećam čitatelje da se svaki tekst može preskočiti i da nam Ustav svima dopušta slobodu ne čitati tekstove koje ne želimo, a ne kasnije osjećati potrebu slati koga u materinu (čisto stvar tvoje osobne gluposti i neinformiranosti o tvojim obvezama:)) Tako podsjećeni, izaberite nastavak: a) čitati b) ne čitati i živite u miru s tom odlukom, hahaha...

Pošto su se nastavili komentari na situaciju s tim tipom, reći ću i to da apsolutno ne tražim nikakve kazne, ne zanima me ništa osim da prestane s tim. Jednostavno da ga netko upozori da se to tako ne radi: iako sam ga uljudno, lijepo, molećivo, oštro i na sve meni dostupne načine molila i ja. Čak sam, da bismo izbjegli ovakav epilog, i okrenula broj njegove mame (jbg ne poznam mu frendove, nazvala bih inače nekog tipa da mu kaže dvije čiste pa makar i u stilu- daj odjebi tu glupaču- evo ja bih zamolila da učini tako, "jebeš tu kravu", kozu, muflona, egipatskog ovna, bikulju... Samo da sjaše). Zaista sam pokušavala da do ovoga ne dođe, ali nije mi jasno zašto je moralo doći. U zoni zdravih prosudbi, ne mogu naći odgovor.

Za one koji su dirnuti njime kao tipom koji se zaljubio u mene a jadan ne zna bolje izraziti, reći ću i ovo: nije baš tako. Kad se skupi na hrpicu sve napisano tako može djelovati, ali nije. Za napomenuti je da je tu postojao i cijeli niz nekakvih poruka i izjava: od svih uvreda svakog atoma mene, do toga da mi govori da ima curu ali voli je varati i tako bi i mene varao, nadalje- definitivno se tu ne radi o nekoj zdravoj emociji pa eto nahero i nakaradno izražava činjenicu da me voli, da u nama vidi potencijal, da sam mu se nemoguće svidjela i ne može, ne može pa ne može prihvatiti da se propustimo zato jer sam se ja zatvorila za emocije. Pa eto šalje Melkiu i ostalim tipovima koji su mi se javili "pogledaj šta nam tipka" da ih UPOZORAVA da sam ja loša (da bih njemu preostala, da me tko ne ukrade).
Pa eto ako ništa, zapečati mi da ovdje ne uleti nitko između nas dvoje dok ne dođe pravi trenutak za nas: pa me ocrni da loše izgledam, da smrdim, da sam loša, da su mi deke prljave i da sam radodajka, vampir, krumpir.... whatever.

Pa me povremeno "povuče za repić" čisto da ga ne zaboravim; pa eto ne zna što bi sa mnom i žao mu je što sam tako glupa da ne mogu dalje, da ne shvaćam da mi neće nauditi i da s njim ne bi bilo tako kao s ovim, pa vidi nešto što ja trenutno ne vidim jer sam zasljepljena i ipak prečesto zagledana prema groblju, pa zar ne shvaćam glupača da će za godinu, dvije ili pet to s Itom biti tek jedna epizoda u koju nema natrag i uostalom sam je birao- a meni će biti žao jer za godinu, dvije ili pet kad sebi dođem - neće postojati šansa za nas dvoje. A nešto je tu, nešto je, on osjeća, smatra ili zna.

Razumijem ja vaše poruke, ali ne radi se o tom scenariju. Radi se o čistom sadizmu, i tek povrijeđenom egu.
Imam svoje mišljenje o njemu, temeljim ga na njegovim izjavama, na razgovoru s njim. Nisam ta koja će ga smještati na kontinuum plemenitosti, emotivnih kapaciteta, neću ga ja secirati ni analizirati. Samo ću reći: to nije ta sorta muškarca, kojem bi zamjeriti bilo tek što sa mnom teškom ne zna bolje. Radi se o tipu koji je, pored svega, odlučno odbio komunikaciju sa mnom- gdje sam ga zvala da kaže vrijeme i mjesto samo da prestane s tim maltretiranjima (štoviše, u fazama kad me vrlo direktno maltretirao ja sam bila iznimno uporna u tome da dođem do njega- da nije tako daleko sigurno je i da bih sjela u auto i našla ga pa rekla - izvoli sad sjedi i pričaj kome prijetiš, zašto me mučiš, što zamjeraš i što želiš!)
Ljudski bi bilo imati želju raščistiti nešto s čovjekom s kojim imaš problem do mjere da mu se želiš usrati u život (hej, prijavljivati me kao suicidalnu?! prijetiti mi tu, a to ste i sami gledali, da će srati CZSS da sam loša mama.... mislim, tip je jedino stigao ispasti lud jer sam nakon tih prijetnji, koje sam uslikala, također poslikala i one gdje govori da je lagao jer je povrijeđen, da sam divna mama, blablabla....)

Ali kad takva želja izostane, kad se radi o tome da nekog odabereš za fetiš, za vudu lutkicu, za boksačku vreću- pritom tobože BRINEŠ DA JE OSOBA SUICIDALNA a svaki dan se potrudiš servirati joj porciju istinske mržnje, stresa... I još si u svemu "što je najbolje, dobronamjeran?" Pa to je čista pokvarenost, i to ne volim.
Čista pokvarenost, koja je krenula jutro nakon mojeg "samo prijatelji"- počevši sa slanjem intimnih fotografija njegovih partnerica i tumačenjem da moje tijelo koje nema obline predstavlja gadost a to su prave žene (inače, cure bi da znaju vjerojatno i same podigle tužbe, bar ja bih, ali mi intimnih kontakata te vrste imali nismo);
zatim laganja i sranja po blogu (što ne smatram tako ozbiljnim- neka ti budem inspiracija za pjesničke slobode, čak ne uzimam da je kleveta);
ali ovi udarci na majčinstvo s napisanim "udarit ću te gdje te najviše boli"- baš zato jer ZNA da nisam loša mama, odnosno ako sam išta dobro onda sam to (uostalom, što ja to u životu osim njih trenutno i imam? doslovno ništa, evo na porodiljnom ni posao, muža u grobu... sama sam ko pas u ovom selu... i zna K39 da me ne može dotaknuti nikako, jer mi je kao muškarac bezveze a poglavito s tim varanjima, "paralelkama", pokvarenostima i izopačenim stvarima.... a mora piknuti, mora bar nešto da čuje moju reakciju).

Sad će je čuti u sudnici, i meni je zbog toga žao.
Želim da vam bude jasno da nije baš tako kako djeluje: ja srca kamenoga ne razumijem da on zapravo vapi za mnom, presjebana suicidom muža da pored zdravih očiju budem slijepa na nešto sudbinski, veliko i nešto što bi nam bilo dobro, e samo kad bi se našlo hrabrosti i vjere. Radi se o čovjeku kojem bi pogubno bilo vjerovati, jer je apsolutno pobrkan, nestabilan i u njemu nema muške čvrstoće, snage i nečega što bi eventualno u nekom trenutku života trebalo. I molim da znate i to (jer bilo je i takvih par komentara): ja ne nalazim ama baš nijednu manu ni primjedbu niti njegovoj struci, niti imovinskom stanju. U tom smislu, ja sam sasvim dovoljno pokrivena da mi ne treba "provajder", da je tu dovoljno nekretnina, da uopće to generalno ne tražim od muškaraca niti mi je kriterij- pogotovo ne sad kad, evo, na način koji jest, bar te stvari jesam dobila.
I uostalom, zašto u vezu moramo svi donositi isto? Ajde ja ću brašno, ti šećer, nek moj doprinos bude ovo, tvoj nešto drugo... Mene taj materijalni aspekt generalno ne zanima i uvredljiva mi je teorija "da nije skladištar".... O čem pričamo. Pa možda ja potražim posao kao prodavačica na kiosku, što to umanjuje neka moja znanja, kvalitete? K39 ima veća primanja nego ja u svom školskom stažu na nepunoj satnici; i uostalom vjerujte mi da meni to potrebno nije. Oprostite ako zvuči prepotentno, nedajbože da se time reklamiram ili imovinu stavljam na raspolaganje ikome. Govorim samo o tome da meni to faktor nije, a to što netko radi fizički posao meni je samo za respekt: ne sjedi na guzici igrajući kladaru, nego radi, odradi svoje, doprinosi, sebe uzdržava. Iskreno, meni puno bolje to nego da imam dečka kolegu, pedagoga i sl. tetku.
Napomenula bih da najinteligentnijim stvorom svijeta, koji mi je uostalom materijalno dao više nego muž, smatram svog tatu koji ima nezavršen treći razred srednje trgovačke.
Mene taj elitizam ne jebe (nikakav, uostalom).

Užasno mi je žao da smo K39 i ja postali tema dana, iritacija i do te mjere nas se počelo povezivati (jer je on to isproducirao čisto iz dosade, ne iz emocija!), da je meni ovaj profil jedino preostalo ugasiti. Ne želim da me povezujete s tom osobom; a što se tiče tekstova na tu temu i "televisa presenta"- ko vas jebe ako ste to čitali, mogli ste preskočiti.
U svakom slučaju, ja se na ovu temu više ne želim referirati i odlazim odavde, uz zamolbu da mi ne šaljete više na WhatsApp poruke o Kruni. Taj čovjek je za mene običan virtualni sadist kojem ću začepiti labrnju na legalan način pa će zapamtiti dan kad mu je na pamet palo mene uzimati za metu terora da bi još potom na taj račun sebi priskrbio brigom ulaznicu direkt za Raj i imidž brižnog frenda, viteza i heroja kojeg ja eto iz gluposti i bezdušnosti nisam prepoznala.
"A mogla si me imati".
Mogla sam imati i sidu, i rak, i tebe, da otprilike sličan scenarij nesreće. Doktorirala sam psihologiju jedino na luđacima čije sam priče pušila da bih potom najebala, ajde molim te ostavi me na miru. Ti i tvoje vizije svijeta, mene, sebe, ičega. "Quit living on dreams, life is not what it seems"- začepi.

Tako da, please, nemojmo više. Uznemiri me, jer stvari su ozbiljne, i ne želim da nadalje služe kao neka petparačka sapunica. Ako je o čemu to sapunica, o ljubavi nije. Čisti sadizam, klasični scenarij idiotizma- i neka nam svima bude eventualno pouka.
Bye, ljudi, nemojte više. :)*

Link

kaže moj dragi frend na WhatsAppu. Htjela bih nešto dodati.
Nemam nikakav problem s malo streetfighta, na ovakvim je mjestima zabavno sučeljavati se, iznositi argumente i protuargumente, ta "bura u čaši vode" zna biti zanimljiva- ok, nekad izmakne kontroli i ode u osobne sukobe što nije dobro ali ima toga na svakom (virtualnom) mjestu gdje su ljudi. Posebno na virtualnom- jer malo je ljudi koji hrabro bivaju i čine, pa su puno žešći kad si stave neki nick, tu je debelo staklo monitora i sve je nekako lakše reći.

(Konkretno, K39 je bivao pozivan i na mobitel, a obzirom na sustavnost i upornost dobio je i direktni poziv kod mene na ručak, na šetnju proljetnom Likom, na branje trešanja ili meditaciju na izvoru Like; jer ako ga nešto toliko ozbiljno muči po pitanju mene, zar ne bi bilo normalno raščistiti? Ali ta hrabrost i direktnost opstaju samo na blogu, gdje sam ja izloženija i javnija, doduše ni on nije posve anoniman, tu je ime i fotka. Nažalost, izgleda da poanta nije u tome da se nešto raščisti, već u maltretiranju kao takvom, a kao znaš virtualno je pa se smije. Odnedavno se prelilo i izvan polja virtualnosti, a ja želim reći kad je postalo problem: kad je, nemajući baš osobitog argumenta protiv mene, krenuo srati. I dok možemo prihvatiti njegove gluposti da imam grinje na deki, da smrdim, da sam legla s njim nakon 2min poznanstva i ostale halucinacije koje čak mogu biti i duhovite do jedne mjere...
Ja sam s Kruno39 problem počela imati kad mi je krenuo prijetiti - a znajući o mom životu i što je "afterdeath" za preživjele nakon SUICIDA koji je jedna velika stigma i tabu- "kujo, zvat ću ti centar za socijalnu skrb"- što dakako imam screenshotano. Jednako kao i "divna si mama, super kuhaš, voliš svoju djecu iako si kuja prema meni i lagao sam" itd.) Tad sam mu pozvala policiju. Sve drugo mogla je biti igra, zajebancija, malo talasanja, nebitno. Ali ovdje smo postali neprijatelji.

Dakle, pozicija MOĆI jednog K39 u odnosu na to da ja imam, a on nema, ono što se štiti (ako treba životom, kamoli ne nekom tužbom), u muškoj nemoći nevješt i nemušt da me impresionira, takne i pomjeri s mjesta- pa ćeš kujo na koljena, a upotrijebit ću tvoju poziciju samohrane mame dvoje djece, u kući i u mjestu i sveopćoj klimi, odvratnog tabua koji je nastao nakon suicida tvog partnera (znaš, tu su se našle- a Kruno je to znao jer sam mu ovdje na ovom kauču pričala uz kave koje nam je on skuhao- neke dvije guske iz CZSS baratati idejama o tome zašto se on ubio, zašto ja to nisam predvidjela, jesam li možda time ugrozila djecu- apsolutno nestručno i u suprotnosti sa Zakonom i Ustavom, kodeksima struka- i jesu, dobile su i one tužbu, ako je to dio u kojem me K39 napada da li valjda kao konfliktnu ličnost.

Tužbu je još dobio, recimo, i izvjesni Ivičin ujak kojem smo uljudno došli na vrata obzirom smo suvlasnici niza nekretnina po Zagrebu- za Ivičina života rodbinski je sve ustupio tom starom; a ja sam sad i osobno a i kao mama čak zakonski dužna skrbiti o djetetovom vlasništvu na način da DIJETE ima korist i profit (zar da moja beba daje svoj posjed besplatno 50godišnjem narkomanu rođaku; zašto, pa to je elitni dio Zagreba i taj će se stan rentati- plati pa živi tu- nas to pleme ne jebe, nitko nije upitao za tu bebu nego su se odali šuškanjima o fatalnoj nekoj koju ni vidjeli nisu, sućut nam nisu izrazili čast iznimkama- to naš rod nije). Bio je i tata da posvjedoči- u dvorište sam mu došla s bajaderom i krotkim "poštovanje, ja sam mama tog i tog, evo došli smo se javiti jer smo u zemljišnim knjigama"- dobila sam da me pljunuo na glavu s prozora i da mi je- prvi put me vidjevši - rekao "marš kurvo", a moje dijete oslovio kopiletom. Sad su mu nekretnine na bubnju.
Tužbu je dobio i otac starijeg sina koji je smatrao da će se obveza prema djetetu riješiti s "dite materi balun Ajduku, odvela si dite pa se jebi kako znaš"- štoviše, dobio je i oduzimanje prava na roditeljsku skrb jer ako možeš godinu dana ne pitati za sina jer si se najidija- ne moraš uopće. Ali alimentacije moraš platiti i svaki mjesec se sjetiti, naprid bili.
Ima još takvih primjera, ne mnogo, ali dovoljno da gorče život, da ubijaju raspoloženje, ali i da potpiruju inat.
U civiliziranom društvu, postoje stvari koje se ne smiju; a pogotovo se zajebu koji misle da mogu jer nemam mudonju da nas štiti- znaju tu ljudi podcijeniti, i obavezno se ispostavi da su se zajebali.
Ipak, nisam očekivala od nekog tko se predstavio prijateljem.

Ovdje je jedino pitanje- je li nužno bilo postati nečijim neprijateljem, ako nije ispalo kako si zamislio da treba.
Mogao si, u moru vremena koje si posvetio mržnji prema meni, jednu cigaretu ispušiti s mišlju- je li to doista upereno protiv tebe, ili predstavlja moju ne samo osobnu nego i situacijsku nemogućnost da ti odgovorim na tadašnje želje.
Jednu cigaretu da ispušiš i zamisliš da si ti ja; kad već smatraš potrebnim mnome se baviti.

O dobrim namjerama i brizi nema govora. Da si ti samohrana mama dvoje djece u pripizdini, a da sam ja ti, i da imam dobre namjere i brigu prema tebi kao muškarac- nacrtala bih ti se u dvorištu i rekla "napravi Cedevitu, ja odoh pokositi".
Ili ne bih ništa. Ali zlostavljati nekoga, na ovoliko načina, i nisko udarati s tako prokuženim motivima - pa onda još na sve to pokušavati ispasti vitez... Kruno, ako je i na pet promila, previše je.

Što se moje suicidalnosti tiče- brinut ću već ja, nemoj ti brinuti, u ovih osam mjeseci da sam htjela mogla sam već dosad stoput ginuti. Ali sve i da sam takva (a i to znaš da nisam), tko bi moje dečke odgojio? To su tvoje halucinacije, možda bi ti na mom mjestu tako, vidiš ja se borim (trijezno, ti ne). I tu informaciju imaš. Ako ti je potrebna intimnija- sve se danas svodi manje-više samo na to da ne mogu poslušati "Da li si spavala" od Galije bez da plačem. I to je sve što mi može.

I to je sve što imam reći. Stvari odavno nisu ni streetfight, ni malo frendovskog zadirkivanja, ma čak ni suptilna erotika dvoje kojih su se mogli jedno drugom i dopasti pa eto malo im krivo da nisu uspjeli u prvoj rundi pa tko zna... U trenutku kad je Kruno39 odlučio zaigrati na to da će mi prijetiti mojom djecom (a znajući me dobro), za mene je postao kanibal, ne samo neprijatelj. U cijeloj priči, uvijek cijenim one koji su otvoreno gadni- milosti nemam za one koji bi u svemu još negdje provukli svoj svetački aureol i dobru namjeru. Ne uviđajući pritom ni gdje su, ni tko su, ni kuda idu.
Pitanje njegove nesvjesti ostavljam njemu, a pitanje njegovog atakiranja na tvrđavicu koju sama i kao žena zdušno i do zadnje kapi krvi branim dok me ima, bit će mu odgovoreno na očito jedini jasan način: imperativom i silom zakona. Upozorenja, pa i molbe i umiljavanja, tome jesu prethodila. Kruno39 se zaigrao, ali naišao na miniran teren, nagazivši na ono što je meni jedino sveto. Da parafraziram Balaševića: neka mi to ne uzme Nebo za zlo, ali ta dva dječaka su jedino čemu se molim.
Postali smo neprijatelji, smrtni, u trenutku kad je svoj muški ego išao liječiti prijeteći mi, a znajući koliko je samo lažno, s onim što je moja ženska bit. Igrajući se s jedinim svetim i svijetlim što mi je u životu preostalo.

I sam sebi je pucao u nogu, jer je to činio i s tragovima, javno, i pijan, i svakakav, priznajući da je upravo tako.
I sad će popušiti pa pojesti (njegova retorika).
Nikad nisam srela tipa koji je toliko bjesomučno jadan, da na ovakve načine pokušava dokazati, da je neka žena puno propustila nemajući ga. Pritom je time samo dokazao da je ponekad blagoslov - izbjeći.
Živio ti meni sto godina, keru. Podvij rep i pali mi iz avlije.
U koju sam te kao prijatelja i čovjeka pustila, pokazujući gdje su višnje, trešnje, zgarišta, groblje jednog čovjeka i sna, ožiljci i rane.

I kad smo kod Balaševića- k'o da nisi tu, lega. Link

Da sam suicidalna kak bih bila ziva sad?
Radi se o jasnim stvarima.
Zasto si me ocrnjavao na pvt s likovima?
Ne seri, cut the crap.
Popio si tuzbu pa se vidimo, eto ipak ces me vidjeti jos 1x. Srecom screenala sam tvoje ispade
Ciao ciao

frik si ko ovaj u spotu, shvati da NE i ne maltretiraj me ni ovdje, ni u privatnom životu!!!!
Link
ništa gore od kretena, osim kretena kojeg odbiješ jer je kreten a i sam zna da je kreten.

Link
Pusti, izdobrit će to. Ima nas još. Slušaj sa mnom.
Ne moraš danas znati odgovore na sva pitanja.
Ne moraš sam sve znati, nešto će ti život došapnuti.
Neka pitanja moraju ostati neodgovorena, neke stvari nezavršene, život nesavršen.
Samo ti se čini da postoje ljudi bez briga, ožiljaka i težine.
---------------------
Jučer baš u tom bircu gdje smo se snimali beba i ja, vidio si, bila sam našminkana i vedra, beba poslovično predivna i dolazi konobarica (u Gospiću) da kaže: sjećam vas se, bili ste tu kad je mali imao par dana! Uzima ga u ruke, poljubi, i pita di je tata.
Kažem- umro je, ispričam u par rečenica.
Žena se šokirala i rekla također par rečenica, među ostalime i "pa tako ste bili zaljubljeni, tako sretni, što??"
---------------------
Ona je tad (uostalom i ja sam) u nama vidjela jednu lijepu obitelj.
Čekali smo da moj stariji sin završi jednu sportsku aktivnost, i s bebom obučenom u najslađi i najfrajerskiji maslinastozeleni kompletić od tankoga konca (to sam baš posebno išla kupiti i iscaltala way too much ali baš savršeno nešto), sjeli smo na kavicu. Moj uvijek besprijekorno skockani Ita, ne toliko lijep koliko beskrajno šarmantan i s onim dubokim glasom kao Marijan Ban. Ja u svojoj svijetlorozoj haljini koja je strateški skrivala netom odrađeni porođaj, dotjerana, nasmijana, sretna, žena koja je ipak još jednom postala mama, i to na način da je sad sretno, sad imam njega. Obožavala sam biti njegova žena, ne biti sama i na nekoj vjetrometini, osjećaju nesigurnosti koju ništa nije moglo ukloniti ali on da. On da, zreo, visok, odmjeren, drag. Ne znam koliko mi je puta rekao da sam najdraža, najlipša i najvažnija žena njegovog života i "ame meni" što sam ja njemu rodila, kakvog lipotana.
Bili smo zaljubljeni, bar sam ja bila jebote jer više ništa ne mogu razumjeti.
Sigurno da nas je bilo lijepo vidjeti.
------------------------
A što je bila istina?
Da će za par tjedana on visiti na štriku, moj stariji sin vrištati od šoka i trčati ukrug dok ga ne sputaju, a da ću ja s bebom u rukama gledati taj prizor i nakon par minuta neshvaćanja je li ovo stvarnost, u sebi prošaputati "pička ti materina čemu se smješkaš".
Visio je s dvorišne zgrade sa smješkom u kutu usana.
Nadam se da je vidio raj.
Mislila sam da imamo nešto sasvim blizu toga, čak s anđelčićima (mlađi je imao čitavih četiri kilograma, baš onako za ostaviti ga "snađi se, dečko"?) i rajskim vrtom.
Ali on nije mislio tako, ako je mislio uopće.
------------------------
Pouka priče je da nikad ne znamo što će se dogoditi, a vjerojatno ni ne raspolažemo s kompletnom informacijom o tome što se događa.
U moru pretpostavki o tome, možemo zamisliti da će biti bolje nego što mislimo; i da sada jest bolje nego što se osjećamo.
Samo ne kužimo.
Nikad ne kužimo.
Zajebi priče o tome da je sve pod tvojom kontrolom, da sve moraš znati i zaključiti.
Udahni duboko, zapali cigaretu i prepusti se ovom ringišpilu, ludilu, očaju, sreći, razdraganosti, besmislu, ponoru, vrhu...
Proći će i to, baš sve će proći, kako i njima tako i nama.
Ukoliko postoji ikakva mogućnost, u činjenici da je toliko svejedno na kraju dana, osmjehni se i upij sunce.

Kod nas je ovedrilo, danas ću dan provesti u prirodi.
Znam da je ledena, ali skočit ću u Liku jer je lipanj i ove hladnoće nemaju smisla čisto datumski.
(Izaberi datum i skoči iako nisi spreman. Jedino ti možeš prelomiti i odlučiti se šokirati se jednom činjenicom: još si ovdje.
Nije svako putovanje plansko, s kartom, odredištem i termosicom u gepeku. Neka su lutanja i bauljanja.
Ali ideš nekamo. Tko zna gdje ćeš izbiti? Ima raznih predjela, ima i lijepih. Idi, ne nužno iz uvjerenja i radosti. Idi iz znatiželje, idi vidi što ima još i gdje dospiješ ako hodaš. Kao Crvenkapica koja je srela i vuka, i baku, i lovca, nije rekla vuku "ajde pojedi me vuče, baš sam ti mesnat zalogajčić" nego je nastavila tom jebenom šumom).
Ne moraš znati gdje ideš. Istina je da nitko i ne zna. Ideš.

-Love, B.

Link