Čovječe, kakav blog!

Link

Link

Malo bih se pohvalila. Dugo mi nitko nije posvetio pjesmu, ali evo danas sam dobila jednu na WhatsApp.
Zaključavam komače jer se sramim :) Link

Utakmica je bila deprimirajuća. Djeluje da su Španjolci rođeni s ritmom u krvi, a sad mi je jasno i kako se osjeća moja kuma Lovorka kad joj sigurno dečko Španjolac spraši kao nepodojenoj nadrkanoj bezobraznoj kravi, triput u jednu noć s guštom- a kao što vidimo Hrvati nisu uspjeli u tome, bar ovaj put.
Zna naša Lovorka izabrati ove koji 3x, a meni Hrvati koji 0x- ali će zato na blogu pisati da su zabijali dan i noć.

Sve se svodi zapravo na vruću španjolsku krv. Naši su nogometaši djelovali da im nije baš najbitnije to što se događa, čak u jednoj situaciji blage obamrlosti udova, osjetila i svijesti.
U nekom trenutku, tipa nakon sat vremena igre, skužili su da bi valjalo nešto, ali već je bilo kasno.

3x su nam zabili, a onda je jedan- Perišić- pokušao vratit njima ali nažalost prerano je nešto učinio. Nisam shvatila što. Valjda je prerano išao pucati, nema što drugo biti. Inače, do te je prilike došlo jer je netko nekog srušio pa je ovo bio kazneni rizik-gol. Možda to nije pravi izraz ali nećete mi zamjeriti.
Luka Modrić uz toliki keš malo nekog botoksa ili nešto... Bi, bi bome i mogao. Dalić je zgodan mnogim babama jer malo baca na Cruza iz Santa Barbare- sad sam skužila da je to taj stil.
Vidi se od tih igrača da Gvardiol može imati koju god poželi. Jedan od onih s kojim djevojke ne bi gledale Inspektora Reksa nego bi došlo do seksa 100%

Nisam dovoljan ekspert da bih shvatila što je pošlo po zlu, ali naši su me nogometaši danas podsjetili igrom na mene kad prekršim ketogenu dijetu i nažderem se teških ugljikohidrata i šećera (cheat day- u posljednje vrijeme mi je to 6 dana u tjednu); pa onda probavljam kao piton i sve što radim radim sporo. Izbornik je Dalić pa neće dobiti batine, ali da je Ćiro to kojim slučajem gledalo bilo bi jebanja majke i pljuski. Čini mi se da je presudio španjolski temperament, i pozdravljam svoju kumu koja je morala trpjeti sram jer je ultimativno ustaški svom dečku Xavieru objasnila da ćemo ih strgati, zdrobiti i naguziti (tim redosljedom).

Vjerujmo i nadajmo se da će i Lovorka triput primiti do ponoći.
A meni preostajete vi Hrvati koji ne znate zabiti kako se iz priloženog vidi.
Tko će biti moj bezopasni Gvardiol koji ne zabija nego se prešetava po terenu i samo što ne izvadi jaja da po njima probrlja?

Sve u svemu, utakmica je bila takva da se više puta otišlo po kruha i paštete od žive dosade, depresije i sumornosti.

Nadam se da vam se svidjela moja sportska analiza koja uključuje antropologiju, psihologiju, intuiciju i ezoteriju. Srdačno, B.

vidimo se na sudu. Poligraf ne treba jer je moj odvjetnik dobio 48 tvojih screenshotova.
Ti si psiho i ja štitim i sebe i djecu od tebe.

Link
i moja no1 pjesma jer danas igramo sa Španjolcima a mojoj kumi zabije Španjolac i to gol. Link

Podsjećam čitatelje da se svaki tekst može preskočiti i da nam Ustav svima dopušta slobodu ne čitati tekstove koje ne želimo, a ne kasnije osjećati potrebu slati koga u materinu (čisto stvar tvoje osobne gluposti i neinformiranosti o tvojim obvezama:)) Tako podsjećeni, izaberite nastavak: a) čitati b) ne čitati i živite u miru s tom odlukom, hahaha...

Pošto su se nastavili komentari na situaciju s tim tipom, reći ću i to da apsolutno ne tražim nikakve kazne, ne zanima me ništa osim da prestane s tim. Jednostavno da ga netko upozori da se to tako ne radi: iako sam ga uljudno, lijepo, molećivo, oštro i na sve meni dostupne načine molila i ja. Čak sam, da bismo izbjegli ovakav epilog, i okrenula broj njegove mame (jbg ne poznam mu frendove, nazvala bih inače nekog tipa da mu kaže dvije čiste pa makar i u stilu- daj odjebi tu glupaču- evo ja bih zamolila da učini tako, "jebeš tu kravu", kozu, muflona, egipatskog ovna, bikulju... Samo da sjaše). Zaista sam pokušavala da do ovoga ne dođe, ali nije mi jasno zašto je moralo doći. U zoni zdravih prosudbi, ne mogu naći odgovor.

Za one koji su dirnuti njime kao tipom koji se zaljubio u mene a jadan ne zna bolje izraziti, reći ću i ovo: nije baš tako. Kad se skupi na hrpicu sve napisano tako može djelovati, ali nije. Za napomenuti je da je tu postojao i cijeli niz nekakvih poruka i izjava: od svih uvreda svakog atoma mene, do toga da mi govori da ima curu ali voli je varati i tako bi i mene varao, nadalje- definitivno se tu ne radi o nekoj zdravoj emociji pa eto nahero i nakaradno izražava činjenicu da me voli, da u nama vidi potencijal, da sam mu se nemoguće svidjela i ne može, ne može pa ne može prihvatiti da se propustimo zato jer sam se ja zatvorila za emocije. Pa eto šalje Melkiu i ostalim tipovima koji su mi se javili "pogledaj šta nam tipka" da ih UPOZORAVA da sam ja loša (da bih njemu preostala, da me tko ne ukrade).
Pa eto ako ništa, zapečati mi da ovdje ne uleti nitko između nas dvoje dok ne dođe pravi trenutak za nas: pa me ocrni da loše izgledam, da smrdim, da sam loša, da su mi deke prljave i da sam radodajka, vampir, krumpir.... whatever.

Pa me povremeno "povuče za repić" čisto da ga ne zaboravim; pa eto ne zna što bi sa mnom i žao mu je što sam tako glupa da ne mogu dalje, da ne shvaćam da mi neće nauditi i da s njim ne bi bilo tako kao s ovim, pa vidi nešto što ja trenutno ne vidim jer sam zasljepljena i ipak prečesto zagledana prema groblju, pa zar ne shvaćam glupača da će za godinu, dvije ili pet to s Itom biti tek jedna epizoda u koju nema natrag i uostalom sam je birao- a meni će biti žao jer za godinu, dvije ili pet kad sebi dođem - neće postojati šansa za nas dvoje. A nešto je tu, nešto je, on osjeća, smatra ili zna.

Razumijem ja vaše poruke, ali ne radi se o tom scenariju. Radi se o čistom sadizmu, i tek povrijeđenom egu.
Imam svoje mišljenje o njemu, temeljim ga na njegovim izjavama, na razgovoru s njim. Nisam ta koja će ga smještati na kontinuum plemenitosti, emotivnih kapaciteta, neću ga ja secirati ni analizirati. Samo ću reći: to nije ta sorta muškarca, kojem bi zamjeriti bilo tek što sa mnom teškom ne zna bolje. Radi se o tipu koji je, pored svega, odlučno odbio komunikaciju sa mnom- gdje sam ga zvala da kaže vrijeme i mjesto samo da prestane s tim maltretiranjima (štoviše, u fazama kad me vrlo direktno maltretirao ja sam bila iznimno uporna u tome da dođem do njega- da nije tako daleko sigurno je i da bih sjela u auto i našla ga pa rekla - izvoli sad sjedi i pričaj kome prijetiš, zašto me mučiš, što zamjeraš i što želiš!)
Ljudski bi bilo imati želju raščistiti nešto s čovjekom s kojim imaš problem do mjere da mu se želiš usrati u život (hej, prijavljivati me kao suicidalnu?! prijetiti mi tu, a to ste i sami gledali, da će srati CZSS da sam loša mama.... mislim, tip je jedino stigao ispasti lud jer sam nakon tih prijetnji, koje sam uslikala, također poslikala i one gdje govori da je lagao jer je povrijeđen, da sam divna mama, blablabla....)

Ali kad takva želja izostane, kad se radi o tome da nekog odabereš za fetiš, za vudu lutkicu, za boksačku vreću- pritom tobože BRINEŠ DA JE OSOBA SUICIDALNA a svaki dan se potrudiš servirati joj porciju istinske mržnje, stresa... I još si u svemu "što je najbolje, dobronamjeran?" Pa to je čista pokvarenost, i to ne volim.
Čista pokvarenost, koja je krenula jutro nakon mojeg "samo prijatelji"- počevši sa slanjem intimnih fotografija njegovih partnerica i tumačenjem da moje tijelo koje nema obline predstavlja gadost a to su prave žene (inače, cure bi da znaju vjerojatno i same podigle tužbe, bar ja bih, ali mi intimnih kontakata te vrste imali nismo);
zatim laganja i sranja po blogu (što ne smatram tako ozbiljnim- neka ti budem inspiracija za pjesničke slobode, čak ne uzimam da je kleveta);
ali ovi udarci na majčinstvo s napisanim "udarit ću te gdje te najviše boli"- baš zato jer ZNA da nisam loša mama, odnosno ako sam išta dobro onda sam to (uostalom, što ja to u životu osim njih trenutno i imam? doslovno ništa, evo na porodiljnom ni posao, muža u grobu... sama sam ko pas u ovom selu... i zna K39 da me ne može dotaknuti nikako, jer mi je kao muškarac bezveze a poglavito s tim varanjima, "paralelkama", pokvarenostima i izopačenim stvarima.... a mora piknuti, mora bar nešto da čuje moju reakciju).

Sad će je čuti u sudnici, i meni je zbog toga žao.
Želim da vam bude jasno da nije baš tako kako djeluje: ja srca kamenoga ne razumijem da on zapravo vapi za mnom, presjebana suicidom muža da pored zdravih očiju budem slijepa na nešto sudbinski, veliko i nešto što bi nam bilo dobro, e samo kad bi se našlo hrabrosti i vjere. Radi se o čovjeku kojem bi pogubno bilo vjerovati, jer je apsolutno pobrkan, nestabilan i u njemu nema muške čvrstoće, snage i nečega što bi eventualno u nekom trenutku života trebalo. I molim da znate i to (jer bilo je i takvih par komentara): ja ne nalazim ama baš nijednu manu ni primjedbu niti njegovoj struci, niti imovinskom stanju. U tom smislu, ja sam sasvim dovoljno pokrivena da mi ne treba "provajder", da je tu dovoljno nekretnina, da uopće to generalno ne tražim od muškaraca niti mi je kriterij- pogotovo ne sad kad, evo, na način koji jest, bar te stvari jesam dobila.
I uostalom, zašto u vezu moramo svi donositi isto? Ajde ja ću brašno, ti šećer, nek moj doprinos bude ovo, tvoj nešto drugo... Mene taj materijalni aspekt generalno ne zanima i uvredljiva mi je teorija "da nije skladištar".... O čem pričamo. Pa možda ja potražim posao kao prodavačica na kiosku, što to umanjuje neka moja znanja, kvalitete? K39 ima veća primanja nego ja u svom školskom stažu na nepunoj satnici; i uostalom vjerujte mi da meni to potrebno nije. Oprostite ako zvuči prepotentno, nedajbože da se time reklamiram ili imovinu stavljam na raspolaganje ikome. Govorim samo o tome da meni to faktor nije, a to što netko radi fizički posao meni je samo za respekt: ne sjedi na guzici igrajući kladaru, nego radi, odradi svoje, doprinosi, sebe uzdržava. Iskreno, meni puno bolje to nego da imam dečka kolegu, pedagoga i sl. tetku.
Napomenula bih da najinteligentnijim stvorom svijeta, koji mi je uostalom materijalno dao više nego muž, smatram svog tatu koji ima nezavršen treći razred srednje trgovačke.
Mene taj elitizam ne jebe (nikakav, uostalom).

Užasno mi je žao da smo K39 i ja postali tema dana, iritacija i do te mjere nas se počelo povezivati (jer je on to isproducirao čisto iz dosade, ne iz emocija!), da je meni ovaj profil jedino preostalo ugasiti. Ne želim da me povezujete s tom osobom; a što se tiče tekstova na tu temu i "televisa presenta"- ko vas jebe ako ste to čitali, mogli ste preskočiti.
U svakom slučaju, ja se na ovu temu više ne želim referirati i odlazim odavde, uz zamolbu da mi ne šaljete više na WhatsApp poruke o Kruni. Taj čovjek je za mene običan virtualni sadist kojem ću začepiti labrnju na legalan način pa će zapamtiti dan kad mu je na pamet palo mene uzimati za metu terora da bi još potom na taj račun sebi priskrbio brigom ulaznicu direkt za Raj i imidž brižnog frenda, viteza i heroja kojeg ja eto iz gluposti i bezdušnosti nisam prepoznala.
"A mogla si me imati".
Mogla sam imati i sidu, i rak, i tebe, da otprilike sličan scenarij nesreće. Doktorirala sam psihologiju jedino na luđacima čije sam priče pušila da bih potom najebala, ajde molim te ostavi me na miru. Ti i tvoje vizije svijeta, mene, sebe, ičega. "Quit living on dreams, life is not what it seems"- začepi.

Tako da, please, nemojmo više. Uznemiri me, jer stvari su ozbiljne, i ne želim da nadalje služe kao neka petparačka sapunica. Ako je o čemu to sapunica, o ljubavi nije. Čisti sadizam, klasični scenarij idiotizma- i neka nam svima bude eventualno pouka.
Bye, ljudi, nemojte više. :)*

Link

kaže moj dragi frend na WhatsAppu. Htjela bih nešto dodati.
Nemam nikakav problem s malo streetfighta, na ovakvim je mjestima zabavno sučeljavati se, iznositi argumente i protuargumente, ta "bura u čaši vode" zna biti zanimljiva- ok, nekad izmakne kontroli i ode u osobne sukobe što nije dobro ali ima toga na svakom (virtualnom) mjestu gdje su ljudi. Posebno na virtualnom- jer malo je ljudi koji hrabro bivaju i čine, pa su puno žešći kad si stave neki nick, tu je debelo staklo monitora i sve je nekako lakše reći.

(Konkretno, K39 je bivao pozivan i na mobitel, a obzirom na sustavnost i upornost dobio je i direktni poziv kod mene na ručak, na šetnju proljetnom Likom, na branje trešanja ili meditaciju na izvoru Like; jer ako ga nešto toliko ozbiljno muči po pitanju mene, zar ne bi bilo normalno raščistiti? Ali ta hrabrost i direktnost opstaju samo na blogu, gdje sam ja izloženija i javnija, doduše ni on nije posve anoniman, tu je ime i fotka. Nažalost, izgleda da poanta nije u tome da se nešto raščisti, već u maltretiranju kao takvom, a kao znaš virtualno je pa se smije. Odnedavno se prelilo i izvan polja virtualnosti, a ja želim reći kad je postalo problem: kad je, nemajući baš osobitog argumenta protiv mene, krenuo srati. I dok možemo prihvatiti njegove gluposti da imam grinje na deki, da smrdim, da sam legla s njim nakon 2min poznanstva i ostale halucinacije koje čak mogu biti i duhovite do jedne mjere...
Ja sam s Kruno39 problem počela imati kad mi je krenuo prijetiti - a znajući o mom životu i što je "afterdeath" za preživjele nakon SUICIDA koji je jedna velika stigma i tabu- "kujo, zvat ću ti centar za socijalnu skrb"- što dakako imam screenshotano. Jednako kao i "divna si mama, super kuhaš, voliš svoju djecu iako si kuja prema meni i lagao sam" itd.) Tad sam mu pozvala policiju. Sve drugo mogla je biti igra, zajebancija, malo talasanja, nebitno. Ali ovdje smo postali neprijatelji.

Dakle, pozicija MOĆI jednog K39 u odnosu na to da ja imam, a on nema, ono što se štiti (ako treba životom, kamoli ne nekom tužbom), u muškoj nemoći nevješt i nemušt da me impresionira, takne i pomjeri s mjesta- pa ćeš kujo na koljena, a upotrijebit ću tvoju poziciju samohrane mame dvoje djece, u kući i u mjestu i sveopćoj klimi, odvratnog tabua koji je nastao nakon suicida tvog partnera (znaš, tu su se našle- a Kruno je to znao jer sam mu ovdje na ovom kauču pričala uz kave koje nam je on skuhao- neke dvije guske iz CZSS baratati idejama o tome zašto se on ubio, zašto ja to nisam predvidjela, jesam li možda time ugrozila djecu- apsolutno nestručno i u suprotnosti sa Zakonom i Ustavom, kodeksima struka- i jesu, dobile su i one tužbu, ako je to dio u kojem me K39 napada da li valjda kao konfliktnu ličnost.

Tužbu je još dobio, recimo, i izvjesni Ivičin ujak kojem smo uljudno došli na vrata obzirom smo suvlasnici niza nekretnina po Zagrebu- za Ivičina života rodbinski je sve ustupio tom starom; a ja sam sad i osobno a i kao mama čak zakonski dužna skrbiti o djetetovom vlasništvu na način da DIJETE ima korist i profit (zar da moja beba daje svoj posjed besplatno 50godišnjem narkomanu rođaku; zašto, pa to je elitni dio Zagreba i taj će se stan rentati- plati pa živi tu- nas to pleme ne jebe, nitko nije upitao za tu bebu nego su se odali šuškanjima o fatalnoj nekoj koju ni vidjeli nisu, sućut nam nisu izrazili čast iznimkama- to naš rod nije). Bio je i tata da posvjedoči- u dvorište sam mu došla s bajaderom i krotkim "poštovanje, ja sam mama tog i tog, evo došli smo se javiti jer smo u zemljišnim knjigama"- dobila sam da me pljunuo na glavu s prozora i da mi je- prvi put me vidjevši - rekao "marš kurvo", a moje dijete oslovio kopiletom. Sad su mu nekretnine na bubnju.
Tužbu je dobio i otac starijeg sina koji je smatrao da će se obveza prema djetetu riješiti s "dite materi balun Ajduku, odvela si dite pa se jebi kako znaš"- štoviše, dobio je i oduzimanje prava na roditeljsku skrb jer ako možeš godinu dana ne pitati za sina jer si se najidija- ne moraš uopće. Ali alimentacije moraš platiti i svaki mjesec se sjetiti, naprid bili.
Ima još takvih primjera, ne mnogo, ali dovoljno da gorče život, da ubijaju raspoloženje, ali i da potpiruju inat.
U civiliziranom društvu, postoje stvari koje se ne smiju; a pogotovo se zajebu koji misle da mogu jer nemam mudonju da nas štiti- znaju tu ljudi podcijeniti, i obavezno se ispostavi da su se zajebali.
Ipak, nisam očekivala od nekog tko se predstavio prijateljem.

Ovdje je jedino pitanje- je li nužno bilo postati nečijim neprijateljem, ako nije ispalo kako si zamislio da treba.
Mogao si, u moru vremena koje si posvetio mržnji prema meni, jednu cigaretu ispušiti s mišlju- je li to doista upereno protiv tebe, ili predstavlja moju ne samo osobnu nego i situacijsku nemogućnost da ti odgovorim na tadašnje želje.
Jednu cigaretu da ispušiš i zamisliš da si ti ja; kad već smatraš potrebnim mnome se baviti.

O dobrim namjerama i brizi nema govora. Da si ti samohrana mama dvoje djece u pripizdini, a da sam ja ti, i da imam dobre namjere i brigu prema tebi kao muškarac- nacrtala bih ti se u dvorištu i rekla "napravi Cedevitu, ja odoh pokositi".
Ili ne bih ništa. Ali zlostavljati nekoga, na ovoliko načina, i nisko udarati s tako prokuženim motivima - pa onda još na sve to pokušavati ispasti vitez... Kruno, ako je i na pet promila, previše je.

Što se moje suicidalnosti tiče- brinut ću već ja, nemoj ti brinuti, u ovih osam mjeseci da sam htjela mogla sam već dosad stoput ginuti. Ali sve i da sam takva (a i to znaš da nisam), tko bi moje dečke odgojio? To su tvoje halucinacije, možda bi ti na mom mjestu tako, vidiš ja se borim (trijezno, ti ne). I tu informaciju imaš. Ako ti je potrebna intimnija- sve se danas svodi manje-više samo na to da ne mogu poslušati "Da li si spavala" od Galije bez da plačem. I to je sve što mi može.

I to je sve što imam reći. Stvari odavno nisu ni streetfight, ni malo frendovskog zadirkivanja, ma čak ni suptilna erotika dvoje kojih su se mogli jedno drugom i dopasti pa eto malo im krivo da nisu uspjeli u prvoj rundi pa tko zna... U trenutku kad je Kruno39 odlučio zaigrati na to da će mi prijetiti mojom djecom (a znajući me dobro), za mene je postao kanibal, ne samo neprijatelj. U cijeloj priči, uvijek cijenim one koji su otvoreno gadni- milosti nemam za one koji bi u svemu još negdje provukli svoj svetački aureol i dobru namjeru. Ne uviđajući pritom ni gdje su, ni tko su, ni kuda idu.
Pitanje njegove nesvjesti ostavljam njemu, a pitanje njegovog atakiranja na tvrđavicu koju sama i kao žena zdušno i do zadnje kapi krvi branim dok me ima, bit će mu odgovoreno na očito jedini jasan način: imperativom i silom zakona. Upozorenja, pa i molbe i umiljavanja, tome jesu prethodila. Kruno39 se zaigrao, ali naišao na miniran teren, nagazivši na ono što je meni jedino sveto. Da parafraziram Balaševića: neka mi to ne uzme Nebo za zlo, ali ta dva dječaka su jedino čemu se molim.
Postali smo neprijatelji, smrtni, u trenutku kad je svoj muški ego išao liječiti prijeteći mi, a znajući koliko je samo lažno, s onim što je moja ženska bit. Igrajući se s jedinim svetim i svijetlim što mi je u životu preostalo.

I sam sebi je pucao u nogu, jer je to činio i s tragovima, javno, i pijan, i svakakav, priznajući da je upravo tako.
I sad će popušiti pa pojesti (njegova retorika).
Nikad nisam srela tipa koji je toliko bjesomučno jadan, da na ovakve načine pokušava dokazati, da je neka žena puno propustila nemajući ga. Pritom je time samo dokazao da je ponekad blagoslov - izbjeći.
Živio ti meni sto godina, keru. Podvij rep i pali mi iz avlije.
U koju sam te kao prijatelja i čovjeka pustila, pokazujući gdje su višnje, trešnje, zgarišta, groblje jednog čovjeka i sna, ožiljci i rane.

I kad smo kod Balaševića- k'o da nisi tu, lega. Link

Da sam suicidalna kak bih bila ziva sad?
Radi se o jasnim stvarima.
Zasto si me ocrnjavao na pvt s likovima?
Ne seri, cut the crap.
Popio si tuzbu pa se vidimo, eto ipak ces me vidjeti jos 1x. Srecom screenala sam tvoje ispade
Ciao ciao

frik si ko ovaj u spotu, shvati da NE i ne maltretiraj me ni ovdje, ni u privatnom životu!!!!
Link
ništa gore od kretena, osim kretena kojeg odbiješ jer je kreten a i sam zna da je kreten.

Link
Pusti, izdobrit će to. Ima nas još. Slušaj sa mnom.
Ne moraš danas znati odgovore na sva pitanja.
Ne moraš sam sve znati, nešto će ti život došapnuti.
Neka pitanja moraju ostati neodgovorena, neke stvari nezavršene, život nesavršen.
Samo ti se čini da postoje ljudi bez briga, ožiljaka i težine.
---------------------
Jučer baš u tom bircu gdje smo se snimali beba i ja, vidio si, bila sam našminkana i vedra, beba poslovično predivna i dolazi konobarica (u Gospiću) da kaže: sjećam vas se, bili ste tu kad je mali imao par dana! Uzima ga u ruke, poljubi, i pita di je tata.
Kažem- umro je, ispričam u par rečenica.
Žena se šokirala i rekla također par rečenica, među ostalime i "pa tako ste bili zaljubljeni, tako sretni, što??"
---------------------
Ona je tad (uostalom i ja sam) u nama vidjela jednu lijepu obitelj.
Čekali smo da moj stariji sin završi jednu sportsku aktivnost, i s bebom obučenom u najslađi i najfrajerskiji maslinastozeleni kompletić od tankoga konca (to sam baš posebno išla kupiti i iscaltala way too much ali baš savršeno nešto), sjeli smo na kavicu. Moj uvijek besprijekorno skockani Ita, ne toliko lijep koliko beskrajno šarmantan i s onim dubokim glasom kao Marijan Ban. Ja u svojoj svijetlorozoj haljini koja je strateški skrivala netom odrađeni porođaj, dotjerana, nasmijana, sretna, žena koja je ipak još jednom postala mama, i to na način da je sad sretno, sad imam njega. Obožavala sam biti njegova žena, ne biti sama i na nekoj vjetrometini, osjećaju nesigurnosti koju ništa nije moglo ukloniti ali on da. On da, zreo, visok, odmjeren, drag. Ne znam koliko mi je puta rekao da sam najdraža, najlipša i najvažnija žena njegovog života i "ame meni" što sam ja njemu rodila, kakvog lipotana.
Bili smo zaljubljeni, bar sam ja bila jebote jer više ništa ne mogu razumjeti.
Sigurno da nas je bilo lijepo vidjeti.
------------------------
A što je bila istina?
Da će za par tjedana on visiti na štriku, moj stariji sin vrištati od šoka i trčati ukrug dok ga ne sputaju, a da ću ja s bebom u rukama gledati taj prizor i nakon par minuta neshvaćanja je li ovo stvarnost, u sebi prošaputati "pička ti materina čemu se smješkaš".
Visio je s dvorišne zgrade sa smješkom u kutu usana.
Nadam se da je vidio raj.
Mislila sam da imamo nešto sasvim blizu toga, čak s anđelčićima (mlađi je imao čitavih četiri kilograma, baš onako za ostaviti ga "snađi se, dečko"?) i rajskim vrtom.
Ali on nije mislio tako, ako je mislio uopće.
------------------------
Pouka priče je da nikad ne znamo što će se dogoditi, a vjerojatno ni ne raspolažemo s kompletnom informacijom o tome što se događa.
U moru pretpostavki o tome, možemo zamisliti da će biti bolje nego što mislimo; i da sada jest bolje nego što se osjećamo.
Samo ne kužimo.
Nikad ne kužimo.
Zajebi priče o tome da je sve pod tvojom kontrolom, da sve moraš znati i zaključiti.
Udahni duboko, zapali cigaretu i prepusti se ovom ringišpilu, ludilu, očaju, sreći, razdraganosti, besmislu, ponoru, vrhu...
Proći će i to, baš sve će proći, kako i njima tako i nama.
Ukoliko postoji ikakva mogućnost, u činjenici da je toliko svejedno na kraju dana, osmjehni se i upij sunce.

Kod nas je ovedrilo, danas ću dan provesti u prirodi.
Znam da je ledena, ali skočit ću u Liku jer je lipanj i ove hladnoće nemaju smisla čisto datumski.
(Izaberi datum i skoči iako nisi spreman. Jedino ti možeš prelomiti i odlučiti se šokirati se jednom činjenicom: još si ovdje.
Nije svako putovanje plansko, s kartom, odredištem i termosicom u gepeku. Neka su lutanja i bauljanja.
Ali ideš nekamo. Tko zna gdje ćeš izbiti? Ima raznih predjela, ima i lijepih. Idi, ne nužno iz uvjerenja i radosti. Idi iz znatiželje, idi vidi što ima još i gdje dospiješ ako hodaš. Kao Crvenkapica koja je srela i vuka, i baku, i lovca, nije rekla vuku "ajde pojedi me vuče, baš sam ti mesnat zalogajčić" nego je nastavila tom jebenom šumom).
Ne moraš znati gdje ideš. Istina je da nitko i ne zna. Ideš.

-Love, B.

Link

Elita bloga- ajde ne moramo se sprdati s nečim kao Iskrica WEBlog, mada pomalo zvuči kao elita kafića Karibi u Klinča Selima.
Ali uzmimo elitu vaterpola. To nikad neće biti momak koji ne zna plivati, nema šut i nema smisao za vaterpolo- čak i da jajca namače u bazenu od 1856.prije Krista.
Godine staža na blogu, po mogućnosti na način da ne objavljuješ, ili da objavljuješ shit, ne donose prestižni status (ako takvo što na Iskrica WEBlogu kao takvom možemo uopće spominjati). Generalno, premisa ne stoji: nečija upornost da negdje biva- pritom i ostari kronološki- ne sugerira kvalitetu. Ja mogu kvalitetno do svoje 74.godine stajati za šipkom i pokušavati (ili još bolje: ne pokušavati nego samo stajati) ali nikad neću biti elita striptiza- jer sam imala 3 iz TZK i jednom kad sam dečku pokušavala izvesti striptiz jedino što sam uspjela to je da sam prevrnula noćni ormarić i razbila koljeno, a on je prdio i pljeskao kao tuljan od smijeha i crvene face suznih očiju vikao "nemoj više, otpast će mi kurac kolko ti ne ide".
ČAK I DA POSTOJI takav argument (a ne, nipošto), mi nismo masoni i ovdje hijerarhije nema. Nema takvog vrhovnog autoriteta niti rituala.
Ako bi postojao ijedan ritual kojim netko postaje bolji bloger/elita bloga- naći ćemo ga u činu ČITANJA ljudi kojima ti tekstovi eventualno nešto znače. Elitno u pisanju zasigurno nije- imati otvoren profil xy godina negdje, ili kupiti puno skupih bilježnica koje stoje prazne ili načrčkane bezveznim sadržajem. Elitno u ičemu značilo bi- fenomenalno činiti ono što je za to "išta" relevantno. U slučaju vaterpola, vaterpolo. U slučaju striptiza, striptiz. U slučaju bloganja, radilo bi se ipak o tekstovima.
Jedno je poštovanje starijih, drugo je sugerirati da je zbog nečije kronološke dobi taj netko vrijedan poštovanja u specifično nečemu. U tom slučaju, svi ćemo pričekati 70-u pa će dečki zaigrati u Real Madridu, a mi ćemo početi nositi revije Victoria's Secreta za ogromne pare- jer dugo smo ovdje i sad smo elita.
Kak ne. :)

Prvi dio: Link
Drugi dio: ovaj je dug, to si kavicu skuhaj pa popij sa mnom :)* Link

vašim porukama, pa da zahvalim za kraj svima ovdje, i ponovim da svojim povratkom u Zg apsolutno nalazim mjesta u rokovniku za kave s vama. Posebno me dirnula poruka jedne samohrane mame i njoj želim uputiti ovaj dio svojih misli. Također, DK, napisat ću roman. :) Možda priručnik za samopomoć, možda tko zna što, ali jednom će izaći iz mene knjiga, koju mi je tamo s nježnih mojih 17 prognozirala velika Neli Mindoljević, moja profesorica hrvatskoga jezika. Ona me uputila i na to da mi je studirati Psihologiju, što sam poslušala, i vjerujem da i tu imam dati više od kuburenja s nepunim satnicama po školama. Teško je predviđati iz gliba, no doći će i neko uzvišenje s kojeg je horizont jasniji. Zasad- u meni postoje neke želje i namjera da ih ostvarujem kako god budu dolazile mogućnosti. Također, u ovom je moja poruka toj mojoj dragoj ženi s Iskrice.

Još kako te razumijem kao samohrana mama samohranu mamu.
Evo, ja imam jednog u predpubertetu kojeg je pregazila tuđa slabost i skupljamo ga da ne bi krivo izrastao u onom što ga je slomilo; i imam bebu. Sve što mi jest i što mi nije, ne amnestira me od toga da (me) zaslužuju. Tim prije i tim više.
Moja beba zaslužuje da mu stopala budu izljubljena uz "puujj kako smrdi!" svaki put kad mu mijenjam čarapice, jer bebama je to smiješno. Da mu trbuščić bude "poprđen" pusama. Moj sin zaslužuje razgovore. Obojica zaslužuju opeglano, skuhano i izgrljeno.
Znaš, posve je jasan dio da to nije sve što jesi, što želiš i što je važno. Iako je najvažnije. Iako će ti mnogi potpuno suvišno i bez ikakve potrebe objašnjavati da su ONI tvoje blago. Nego što su? Samo, što s "leftover wine?" pitat ćeš se, ne svaki dan, ne svake noći, ali pitat ćeš se i pitaj se slobodno.

Biti mama, ili biti tata, ne isključuje potrebu da ti netko kaže "dobro jutro", "laku noć", "lijepo mi je s tobom".
Možda ti to treba više nego ikad- i u sretnim varijantama to se zove brak.
Pa mama i tata jedno drugom daju, nadoknađuju, obnavljaju izvore vitalnosti - jer djeci prvenstveno daješ i tu je glupo i bolesno očekivati ikakav pretjerani reciprocitet. Proći će desetljeća do onda kad nam, možda, naša djeca budu priznala neke napore i trudove. Možda i neće, niti su dužni. Ne treba ih time opteretiti.
Ne treba ih opteretiti ni izborima loših partnera- o, kako to kobno može biti, a najgore je što ne moraš ni znati da loše biraš.
S ljudima je zajebano, i voljela bih ti reći da nisam ustrašena ali trenutno jesam.
Želim ti reći: u redu je osjećati se (trenutno) ovako ili onako.
I ništa sramno nema u tome da poželiš, i s djecom, i uz djecu, od nekog čuti da si lijepa, da ti je parfem odličan, pa sad željela ili ne željela da se pred jutro rastanete. Na Balkanu postoji velik tabu, još uvijek, po pitanju toga što se treba jednom kad postaneš majka.
Određena apoteoza slike Jesenjinove majke "u trošnom, starinskom kaputu"- divni se Jesenjin btw ubio potpuno mentalno sjeban i devastiran. Možda bi bilo bolje da je majka razvukla osmjeh i kako god dobavila nekakav kaput koji nije tako deprimirajuće trošan i starinski. Znaš, puno je psihičkih problema proizašlih iz slike sjebane majke. Ništa manje iz slike neke majke kurvetine. I teško se tu pozicionirati bivajući pravedan prema svima, iz svakog kuta, iz svake moguće varijante. Pa još pritom sebe uključiti kao faktor koji isto neku pravdu sebi duguje barem nastojati dati?

Čini mi se, mila, da nas ništa što nam pripada ne zaobilazi.
Ne mogu ti objasniti (možda jednom uz kavu) koliko se slučajnosti moralo poklopiti da se ova priča o kojoj sam mjesecima pisala, dogodi baš ovako, ovdje i baš nama. Suviše toga da bi bila podudarnost.
I iako ne smatram da trebamo sjediti prekriženih ruku i čekati da nam išta s neba padne (želiš li šalicu kave, pa ti lijepo digni dupence i napravi je, to ti je najsigurnije )
ja ipak mislim da ne moraš imati osjećaj da ti išta vrijedno promiče.
Tko zna što je ovo sve skupa i na koji način funkcioniraju slučajnosti (ako su, uopće?)
Čini mi se- ono što se mora dogoditi, svakako hoće.
Zato imamo te neke slučajeve koje ćemo iznenađeni interpretirati i kao: slučajnost, bizarnost, nesreću ili sreću, kao "nešto što ne mogu objasniti", o čemu ćemo jednom govoriti "unatoč", "usprkos", "kao grom iz vedra neba" ili slično.
I govorit ćemo to za loše. I govorit ćemo to za dobro.
Neke stvari događaju se van naše kontrole, i po meni je jedini savjet kao u pjesmi: "samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami".

Uvredljivo je, i osim u slučajevima teških kurvetina i psihića, krajnje bespotrebno, upućivati ikoga da je u tom "živi i budi" maksima dati se djeci. Ne mora se to pisati ženi kao ti. Ali ništa pogano ni bludno ni loše nema u tome što ponekad, ponešto, poželiš. Voljela bih ti reći: nisi kriva što neke stvari nisi pretpostavljala. Ako i jesi kriva, ima puno krivijih.
A ovo jest jedno igralište, u kojem se stvari događaju čak i nama koji smo (a to smo svi, budimo iskreni) nešto pogriješili, zglajzali ili fulali.
Jedino ti se može ne dogoditi ništa, ako se zatvoriš. No pazi i s prevelikim otvaranjem: svašta u tebe može ući, pri čemu je najmanji problem za onu stvar. Treba taj mehanizam usavršiti, izbrusiti, treba nešto sa svojim osjetima i intuicijom- ali tu smo uvijek na polju rada na sebi.
To je jedino što možeš.

Raditi na sebi da bi postala žena koja više ne griješi na iste i slične načine. Ne moraš postati bezgrešna i nepogrešiva, niti sputana u strahu da ćeš pogriješiti. No, jednom sam čula od jedne stare žene da je sukus mudrosti u ovome: "nazovi stvari pravim imenom i znat ćeš kuda ideš".
Možda je stvar u zvanju stvari pravim imenom.
Neki su orasi šuplji, neki su dijamanti lažni, i žene koje se može loviti na sentiment trebaju naučiti reći "ne treba mi to, ja zaslužujem". Većina je priča na kojima odgajaju djevojčice frojdovski sjebana i utabala je podsvjesti krive poruke: uvijek se tu čeka neki princ da izvadi komadić jabuke iz grla, odvede na bal, sjebe vreteno.
I uvijek je dolaskom princa sve "živjeli su sretno do kraja života".
Uvale nam one barbike mater svoju jebale, pa nas kroz pubertet bruse pričama o tome da je sramota sve što imamo i jesmo: a nedotibog dlačicu, prištić, kilu, ispucalu kosu- marš u dućan i brzo nešto smisli da se ne vidi da si homo sapiens.
Puno je tu mržnje prema sebi koju dugo prođe da se osvijesti; a potom je sljedeća zamka da ne preraste u agresivnost, mržnju prema muškarcima i svijetu, u vječito traženje krivca.
I stvari jesu kompleksne.

Lijepo bi bilo, a moguće jest, u sebi naći svjesno i sreće vrijedno biće, koje sreću zna i pružiti.
Osvijestiti ponešto iz sfere "mea culpa" ali i iz sfere "moja vrijednost".
Prihvatiti kiše i snjegove, jer i to je život.
Ne dati se zastrašiti.
I ne dati se uvjeriti da nešto ne zaslužuješ jer si eto, pogriješila. Postoje nakaze, promašaji i debili koji će ti čak i djecu imenovati greškama- pusti ih nek propadaju u svom gnoju života, zamisli iz kojeg bunara nesreće i mraka ti to poručuju i poželi im sreću. Uvjeravat će te, svakom novom godinom i borom, da je ljubav iluzija za djevojke.
Ali ništa što je tvoje, mimoići te neće. Ti učini da postaneš ona koja će dobre stvari prepoznati kao svoje: uskladi svoj korak sa srećom.

I igraj se, mila.
I kupi lijep veš, makar sama u njemu spavala. Neka posebna prilika bude: spavati sama, ali uz detalj osmjeha i sjaja u oku. Za koga? Za život, za sebe, za sve dobro i loše, za sve ludo i luckasto, za SVE.
Sve je to jedan karneval, u kojem je najbitnije: uskladiti korak sa srećom.
"Uz tvoj korak okretni, taj karneval pokretni, čitav svet je mažoret!" Link