Čovječe, kakav blog!

Imala sam sjajnu sestričnu, legendarno inteligentnu i čuvenu po ljepoti. Bila je to tako sjajna žena.
Imala je jednu osobinu: bila je samokritična, kritična, crnohumorna.
Jednostavno joj je bilo užasno i patetično sve što je onako malo... mekano, lejm...
Nije znala prihvatiti kompliment, nikad nije izašla iz kuće bez slojeva (sjećam se, jer sam 12 godina mlađa) Max Factor arsenala šminke. Opterećivala se: na moru nije željela ići kroz centar jer je možda netko iz Zagreba sretne a ona nije u štiklama (bila je niskog rasta, preslatka).
Njena kosa je bila takva da se i danas o tom priča: to je bio grm najljepših, najsjajnijih, najživljih spiralnih kovrča- prirodnih.
Sjećam se kad sam joj rekla da ima najljepšu kosu svijeta, a ona je čak i za to svjetsko čudo rekla:
"ma čini ti se jer je kovrčava, zapravo imam dvije dlake na glavi".

Ne da mi vas se opteretiti time kako je završilo, ali tragično, umrla je od teške bolesti, rak, s 36.
Živjela je izuzetno zdravo, ali nekad razmišljam ima li što u onim babinim "NE NAVLAČI!"
Kad kreneš pobrojavati loše, kao da se loše događa u ostatku dana.
Kad jutro počneš s "idem biti sretna, idem odmah sad teti u dućanu reći da ima lijep ten, oho skinula sam 1.5kg" ili bilo što takvo- od nečijeg SMS-a, do toga da sija sunce, ili da obučeš rozu a ne bež majicu...
Kad kreneš s nekom mantrom "hvala ti, svemire; hvala ti, živote"- kao da krene neki lančani niz...
Meni se to događa upravo tako, i moje raspoloženje strahovito utječe na ljude koje privlačim, događaje koje privlačim- mogla bih o ovom pisati primjere i primjere priča, neki su pomalo nadrealni.

Čula sam nedavno rečenicu: kad si tužan, kad si u lošoj situaciji, govori sebi: "ja sam --------- (pa svoje ime i prezime) i u životu mi se događaju fantastične stvari".
Je li to malo cinično, pogotovo za ljude kojima se ne događaju?
Moguće, ali dopustimo jedan dio u kojem stvar ima smisla. Snaga uma, fokus, neki će to zvati "dizanjem vibracije", frekvencije- ma dobro, gle... Nisam iz tog đira. Ja bih to nazvala treniranjem uma, bez ikakvih magijskih i ostalih konotacija.

Davno prije svih tih interneta, moj je tata bio gladan dečko s Korduna koji je spavao po vagonima Zagreba.
Jedno je jutro kupio kruh i sjeo na sunce. Kaže da je taj kruh bio toliko ukusan, ali da ga nije gledao kao "imam samo kruh".
Jeo ga je kao da je taj kruh prava pravcata gozba, i s osmjehom- "imat ću ja i 'tičjeg mlika, polako, sad je baš lijep dan".
Postigao je puno, mislim da zbog stava i nenadjebivog kordunaškog duha- kažu da smo mi kao korov, da smo žilavi.
Ali znate što je najljepše?

Što i kad je imao i ima i teletinu, i brancine, pa čak i kavijar koji je totalni smijeh ako mene pitate :)
- on zna uzeti okrajak svježeg bijelog kruha i reći:
"kako je dobar! o kakav dobar kruh!"
- i time pokreće nešto, time što umije i u dobru kruhu naći razlog za dobar dan- i taj dan kreće u dobro.

Jednako tako, kad se suoči s preprekama, ima istu filozofiju.
Kad je dobio teški oblik raka, rekao je "pa nisam lud da umrem, još sam mladić!"- ja sam vidjela ljude koji sjebanije i teže prebole prehladu. To je jednostavno nestalo.

Trenirajmo um.

Naručila sam si ih.
Fora je što ja ne nosim štikle, imam ih točno 0 komada, u njima ne mogu napraviti ni pet koraka i što sam visoka ljupkih 180 cm (znam što misliš- pogled te odaje- džepna Venera- lako se rukuje).
Jednostavno sam osjetila da je to prava stvar za učiniti.
Opis proizvoda: Visina potpetice: Visoke pete (+ 10 cm)
Stilleto potpetica
S platformom
Link

Odmah ću si u auto ukucati navigaciju Draškovićeva, Traumatologija jer ovo ne sluti na dobro a ne može dupli Ovan priznati limit. 194 cm visoka žena u čekaonici hitne traumatološke. Ali tko bi im odolio, ajde realno, savršen je svaki detalj.
Inače, kuma i ja nosimo isti broj. Znala sam joj proslijediti svoje štikle, postoje određena videa gdje u njima hoda- drži se za gelender i vrišti "smeće četničko, skini! skini! skini!" - a ja je pitam je to skinny kao da sam mršava il kaj?
To je jedan od boljih videa ali ugasile smo yt zbog problema s policijom.

Link

Link

Link

Link

Link

Link - reci da ovo nije istina.

Ovo je moj najbolji tekst i radije čitajte mene nego bolide kao Šimleša i Veljača. Ako niste sposobni za duge tekstove, to je isključivo problem vašeg središnjeg živčanog sustava- deficit. Moja sućut i ne zanima me to...

----------------------
Upravo o tome se radi, smatram da smo danas svi pomalo otišli van nekog smisla.
Izgubila se temeljna ljudska kvaliteta generalno; pa samim time i odnosi su u nekom prosjeku pali.
Nije to samo kategorija ljubavnog, zapravo danas smo lošiji i u prijateljstvima, i u roditeljstvu, nestaje ta obiteljska i međuljudska prisnost. Sve to ima neki svoj pad: uzmimo samo motiv prekrasnih božićnih čestitki- evo gledam ih u kući, tamo negdje 70-ih, još ih je ostalo. Moja je pokojna svekrva birala najljepše, neke je i sama izrađivala, a potom bi pažljivo i pedantno ispisivala krasopisom i slala dragima. Danas si pošaljemo neko sranje na vajber.
Osobno, jer me takve stvari vrijeđaju, godinama nemam nijednu društvenu mrežu, jer kad sam skužila da smo si postali međusobni lajkači i lajkeri- da je sasvim legitimno da smo si postali nekakvi avatari- ja sam se fino iz toga uklonila.
Tko me želio naći našao me, pa mi je bebu vidio, poljubio, a ne lajkao- jebe mi se za to.
Da si gledamo sa slika što je tko jeo, a kad se maknu oni filteri pitanje bismo li se na ulici mogli uopće prepoznati.
I što onda kad se sretnemo nakon xy godina lajkanja u tišini- ne kužim, mi se znamo ili ne znamo?
Mislim, znaš da sam jučer pekla kolač s višnjama- ali... znamo li se?
:)

Dakle, želim reći da su se interpersonalni odnosi u funkciji vremena degradirali generalno, ljubavno uključujući.
Tu bih rekla da smo zakinuti i za intrapersonalnu inteligenciju- malo je i sve manje ljudi koji razmišljaju o sebi, koji sa sobom vode neke razgovore (meni za to služi blog), koji o nečemu uopće misle. Izgubio se dragocjeni PRAZAN PROSTOR- ako ništa, pratit ćeš nekakav priglup podcast, silovati se sa bindžanjem par sezona serija, ima toliko toga što otupljuje um i uljuljuška te u san spokojno, mirno, prečicom.
I udaljava te od stvarnosti, od sebe.
Da ne govorimo da se na to vrlo često nadovezuje cuga a i droga, tog ima ko dreka, samo što ljudi malo o tome pričaju.

-----------------------------------------

U toj posvemašnjoj površnosti i retardiranosti, mi smo i u komunikaciji postali površni i retardirani.
Izgubila se finoća razgovora, druženja, komunikacije, pridavanja važnosti drugome (a time i sebi: degradiraš SEBE kad svoje misli iznosiš kraticama po SMS porukama, kad roditelju otipkaš ln - čak ni za "laku noć" više nemamo obzira, kad vezu prekidaš ili bitne stvari iskazuješ u nekakvoj prozorčiću ekrana).

Šteta za nas, nismo više u vremenu kad postoji zvižduk ispod prozora, nagovještaj, slutnja, ljepota razgovora, ljepota ličnosti, čekanje, pa čak i direktni sukobi, obračuni, da zajedno komentiramo nešto, da imamo vremena.

Nije točno da nemamo vremena jer živimo u UBRZANOM svijetu. Mi zapravo živimo u PRETRPANOM svijetu.
I naše je prokletstvo što smo si vrijeme ispunili s toliko bezrazložnih stvari: mi pratimo živote nekakvih Jennifer Aniston, gledamo šund serije, opterećujemo se nebitnim stvarima, trošimo sate na to da žbukamo lica, lijepimo nokte, pratimo živote i objave nepoznatih nam ljudi.
A gdje naš ide, o tom potom.
I čini nam se da vremena nema- a zapravo ga ima više nego ikad: vešmašina, suđerica, kosilice, automobili...

Pitanje je onoga za što se odlučujemo, i te izbore činimo u pravilu na svoju štetu, na štetu naše ličnosti, našeg mentaliteta, naših obitelji i naših prijateljstava. Pa i naših ljubavi.
---------------------------------------

Pitanje je i to što se može učiniti protiv vremena.
Žalosna sam kad vidim na koji način se druži moj sin sa svojim prijateljima- sjede kao zombiji svaki za svojom konzolom, žderu sranja i grbe se. Očajna sam.
Mogu li ja tu što?
Zapravo, kupim mu još jači ajfon. Zašto? Zato što "mama, svi tako"- i doista SVI tako.
Moja je prijateljica pokušala drugačije: maloj nije dopustila ništa od "retardiranih zaglupljujućih stvari".
Već negdje u drugom osnovne ta je mala postala izolirana jer je sa svojim prekrasnim lutkama, glazbenim instrumentima i čistom prekrasnom naivnom bezazlenom neinformiranošću (koja bi trebala djeci i pripadati!) postala freak. Do mjere da je šutiraju, tuku, šikaniraju.
Brzo je moja prijateljica učinila što? Pokupovala joj "in" odjeću, brzo joj tutnula u ruke pametni telefon i dijete prepustila vremenu u kojem živimo.

Nitko sretniji od mene da moji sinovi žele igrati se na livadama i čitati knjige pod brezom.
Ali neće. Mogu biti nezadovoljna zbog toga, mogu što god hoću, mogu se nadati da će "doći k sebi"- ali u međuvremenu kupujem airforsice, jordanice, ajfone, gedžete, i pokušavam razumjeti te kombinacije krnjeg hrvatskog s engleskim.
Kad čujem te neke složenice doslovno me zaboli želudac.
Ali tako se priča. Da. I nisam ja ta koja će se nametnuti nad svijetom i vremenom, izolirajući ih pritom od istih.

-----------------------------------------------------

Na youtubeu sam nedavno shvatila da postoje cijeli serijali videa EMPTIES. Šokantno je što je to gledano.
Znači ženske pokazuju ambalažu svoje potrošene kozmetike.
Bacaju šminku kojoj je istekao rok trajanja, jer naravno da ti nije potrebno imati 300 tubica ruža za usne kojima je rok 2godine, da ne stigneš potrošiti ni 5 komada u dvije godine. I onda to bacaju, a ljudi gledaju.
Prazne ambalaže, smeće koje netko potroši.

Ne znam shvaćamo li koliko smo prevareni, koliko smo popušili neke priče i koliko smo MANJE KONZUMENTI a više KONZUMIRANI (potrošno sredstvo) kojekakvim glupostima.

Danas kompletnu osobnost i život može zamijeniti- izdrkavanje već nečim.
Gomilanje ruževa.
Seks kao sport.
Zabrijavanje na kućne ljubimce.
I sve je to OK, to su slobode... Ali kroz priču o slobodama i raznovrsnosti (nimalo naivno: ima tu propagande velikih korporacija, interesa raznih industrija, određene agende u svemu tome), protkalo se i jako puno uzaludnosti.
Stvar je uma.
Um je tu zaveden. U trivijalnost, očaj i beznađe- koje se maskira iz dana u dan distraktorima.

Današnji je čovjek često debilčina koja zapravo ne shvaća da je ispušio kurčinu, a misli da je faca i da se prošvercao u igri zvanoj život.
Ne kuži, ali odjednom je na četiri antidepresiva, anksiolitiku i zna da uskoro slijedi Isusov Drugi Dolazak.

(Nije vam čudno da nikad nismo imali više slobode, jebačine i izbora i više potrošnje psihofarmaka s naglaskom na antidepresive? Think about it.)

--------------------------------
A GDJE JE LJUBAV?

Upravo u tom istom mentalitetu.

-----------------------------------------
U svijetu gdje mijenjamo jedni druge, fascinirani bezbrojnim mogućnostima- evo samo na Iskrici možeš u deset dana naći potencijalnih 50 jebača.
Kažeš tipu da ideš na seminar u Zagreb a odeš u hotel, motel ili zadnji sic auta.
Mobitel držiš pod više šifri, jer tu uvijek ima neki koji hm........

Idemo po načelu "probam, bacim, idem dalje"- i ne kažem da u tom nema uzbudljivosti, i ja prva volim adrenalin i crvenu boju kao i svaki Ovan.
Ali kužim...

Također, te površne obrasce i krnje ličnosti usađujemo u naše odnose.
Nemamo mi tu što puno osmisliti. Razgovor, izmjena misli i bliskost- izgubljeno je kao valuta.
Trljamo se i karamo, po mogućnosti paralelno s još nekim jer Nije Život Jedna Žena Što Si Glavo Zamišljena;
i jer muž ne kuži neke stvari koje ovaj koji čita moj blog kuži i tako me divno razumije da bi šteta bila da propadne stvar...

Idemo iz smeća u smeće.
Problem je, naravno, što nije došla prava osoba. Jesmo li mi prava osoba, nije pitanje koje si postavljamo. Upalimo netflix.

Seks je postao mučan. Rijetki se muškarci uopće znaju seksati. Nagledali su se pornića, nažalost ne kuže koliko ih je to oštetilo- ne mislim u nekom moralnom smislu, nego zaista kognitivnom. Taj seks postaje po osjećaju nešto kao aerobik ali s mirisima spolnih organa.
O orgazmu nema ni govora- ženi treba kontinuitet da bi doživjela orgazam, a ako me prevrćeš kao tortilju nažalost evo odfejkat ću ti da si skratim muku. Po mogućnosti mi još za vrijeme seksa reci nešto iz pornića tipa "oh yeah bitch" da se poslije seksa u kupaoni gledam u ogledalo koju minutu s mišlju "dragi Bože jel ti mene zajebavaš".

Znači, postalo je i u ljubavi- kao i u svemu- zasićeno enormnom količinom površnosti, gluposti i beznadežne propasti. Degeneracije umjesto evolucije.

----------------------

Treba li mi to? Ne. Sve u svemu, ako je već tako, bolje mi je da (osim dvoje djece što nije baš mala zajebancija po sebi), to preostalo vrijeme posvetim sebi.
Hoću li čitati, pisati, tri sata se namakati u kadi ili bauljati Velebitom- čisto moja stvar.

Tako divno nikome ni kriva ni dužna što život nije bolji, što ja nisam bolja, što svijet nije bolji
-a nikad se nije zapitao koliko je on u svemu tome dobar, i jesmo li ipak mogli pokušati napraviti neki svoj svijet, savez i igru u kojoj su stvari bolje.
Naš mali underground bijeg iz ludnice svijeta.

Nisam srela takvog. A s drugačijima nisam znala, nisam ni htjela.
Sve su moje veze relativno kratko trajale, jer ih nisam željela varati: ni s drugima, ni samom sobom.
Možda će ih neka druga voljeti.
Mene nitko nužno ne mora, ali ne smije me ne voljeti a glumiti da da.
A tog sam imala najviše, i radije bih namakala guzicu u Lush kupki, s dobrim ruskim klasikom, čašom najdražeg Dingača i nek u pozadini svira izraelski instrumental. Neću ti peglati košulje, neću brijati pičkicu na stazicu, a-a.

Jer je postalo nevažno što imaš reći, jer sam skužila šprancu po kojoj sve to ide dolje, i znam da samo prolazimo jedno drugome, i da će već sutra važna biti neka s većom guzicom, manjom jezičinom ili ako ništa- dobri stari netflix.
Što ćeš mi ti i što ću ti ja?

Link Silente- Sve da ima neki način

Postoji jedna stvar koja je zajednička SVIM mojim (bitnijim) ljubavima. Naravno da u taj dio ne ubrajam nekakve avanture, nego govorim o tipovima s kojima sam imala neki kontinuitet, možda i zajednički život, djecu. Dakle, nisam od nekih predugih veza (mogu objasniti), ali bilo ih je takvih u kojima se stiglo uočiti obrazac.

Bili su to po svojoj kvaliteti, dosezima, svjetonazorima, načinima zapravo slabiji muškarci.
Ne slabiji jer to kaže feministička vještica (ja štoviše uopće nisam feministica, vještica možda malo ali dobra).
Rekli bi im to, recimo, naši djedovi. Pogledali bi kako izgleda njihov dan, pitali ih par pitanja o životu, i žalosni bi si potočili po rakijicu i kao Fabijan Šovagović kad prodaje Sokola pustili bi suzu uz škrgut zubima.
U stilu "pa ovaj nije sposoban za život, ovo je pogubljena budaletina".

Nisu to bili osobito loši tipovi, ali u kombinaciji balkanskog odgoja razmaženih maminih sinova-bogova, ispraznog vremena gdje smo konzumenti ali i potrošno sredstvo jeftinih tik-tokova, pornića i kretenskih filmova... Nisu to baš bile nekakve ličnosti.
Inače mislim da je vrijeme velikih ličnosti, kad je deviza i valuta bila Biti Lik, završila tamo negdje prije rata, u vremenu koje je još bilo slobodno da se bude, između ostalog slobodno i od prevelikih inputa- a taj se prostor koristio da se, u nematerijalnom, bude Lik.

-----------------------
U tim odnosima bez greške sam se ispostavljala kao jača. Ne kao više cool, pametnija, ljepša ili bolja- ne tvrdim to.
Ali bivala sam upućena, prirodom stvari, da na sebe preuzimam i njihove situacije. Od malih stvari kao što je da mu skriptiram Pravo Europske unije za ispit jer on napušen spava; do velikih stvari, svakodnevnih, ponavljajućih.
I često sam dobivala jedno priznanje:
ti si, B, jaka žena.
To je najčešći kompliment koji sam dobivala od muškaraca.
Ja sam jaka žena.

Postoji paradoks.

Ja nisam BIRALA biti jaka žena- naprosto nemaš alternativu ako si sa slabićem koji vas svojim procesorom tjera u propast (pogotovo kad su tu djeca). I ja sam tu morala nekad vući kao mazga, nekad se kočiti i prsiti kao kokot u borbama, nekad se podbočiti i pustiti glas još jače nego on (a ne znaš ti milo kako na Kordunu babe rozgaju!), nekad pozivati na muške razgovore u stilu Don Corleonea, ........
Ali to uopće nije moja želja.
Nitko sretniji od mene da sam u ijednoj svojoj vezi mogla ne biti jaka, štoviše biti slaba, ranjiva, ženica.
Ali nikad to nisam mogla biti.
I s jedne strane dobivala sam poštovanje što nisam bila- jaka sam, snažna sam (bez da se pita odakle, dokud i je li mi možda teško- ne, to je isto balkansko načelo kao "mama! donesi sendvič!", isto ono kako najžešće ajfone imaju klinci ovih premorenih žena koje idu busom iz Kravarskog u pet i petnaest šljakati u tvornici za 500 e)....
Naši su muškarci, vrlo često, odgojeni na način da je mama (a onda to u amanet ide supruzi ili curi), ta koja sjebana otire suze nad daskom za luk, sebi je zadnja i sjedi na rubu stolice s frtalj guzice jer vazda mora nešto nekom dodati, možda mužu zatreba sol ili klincima narezati kruha- mater je atento za sve i prožvače nešto usput, može i na stojeći.

Tako da mi nismo nikakvo patrijarhalno društvo. Istina je da smo društvo pozera koji bi propali bez žena.
I nek su po mogućnosti JAKE.

Ali istovremeno uz priznanje da ja jesam ta, uvijek, uvijek, bez greške, uvijek.... Dobivala sam i prezir što sam takva.
Znali su me mrziti.
Znali su mi pokazivati što je Prava Žena.
Znali su posramljivati moj visok i nezaobljen stas.
Upućivati me na to da je neka druga bila bolja u seksu.
Znali su kritizirati moje jeftine i jednostavne krpice.
Moju nenašminkanost i kratke nokte.
O, znali su mi pokazati da znaju oni kako Prave Žene umiju izgledati, šutjeti, slušati...

Samo mi nikad nisu pokazali što može Pravi Muškarac. :)


Link Za kumčicu Eli: Godmother's Savage Daughter

Sad kad sam solo, kad nemam dečka niti tipa koji mi se kao cjelina sviđa dovoljno da bih o njemu maštala, znači kad sam apsolutno solo... Kužim jednu stvar.

Zapravo, prava ljubav bi bila da jedno drugom želimo sva iskustva, sve najbolje, da podržavamo svoju dragu osobu u baš svemu. PRAVA ljubav prema tom tipu bila bi da mu kažem "a jesi našao nisku sisatu crnku da se malo odmoriš od mene, e nek si, daj pričaj mi što ste radili". PRAVA ljubav tog tipa prema meni bila bi da me u čelo pametno poljubi kad mu ispričam što sam svašta radila dok je on bio na poslu a meni se pružila ajme kakva prilika, pa da vidiš tog tipa u pekari... Jel mlad? Mlad. Ma neka si, ženice, tko bi stalno mene starog gledao, nek si se ti meni poveselila.

Zapravo, to bi bila ljubav prema drugome. Ali ja sam tu totalno primitivna. Meni kad tip gleda film pa kaže da je Monica Bellucci lijepa, bogami si ima kauč :) Bil da ti dodam sok kad sam već u kuhinji? Pa nek ti doda Monica... :)

Link

Link

Link
Isprike- imam tešku upalu pluća i 38.4

Bolji je neg na fotki Link
al viši je, zgodniji