Čovječe, kakav blog!

Link
Pusti, izdobrit će to. Ima nas još. Slušaj sa mnom.
Ne moraš danas znati odgovore na sva pitanja.
Ne moraš sam sve znati, nešto će ti život došapnuti.
Neka pitanja moraju ostati neodgovorena, neke stvari nezavršene, život nesavršen.
Samo ti se čini da postoje ljudi bez briga, ožiljaka i težine.
---------------------
Jučer baš u tom bircu gdje smo se snimali beba i ja, vidio si, bila sam našminkana i vedra, beba poslovično predivna i dolazi konobarica (u Gospiću) da kaže: sjećam vas se, bili ste tu kad je mali imao par dana! Uzima ga u ruke, poljubi, i pita di je tata.
Kažem- umro je, ispričam u par rečenica.
Žena se šokirala i rekla također par rečenica, među ostalime i "pa tako ste bili zaljubljeni, tako sretni, što??"
---------------------
Ona je tad (uostalom i ja sam) u nama vidjela jednu lijepu obitelj.
Čekali smo da moj stariji sin završi jednu sportsku aktivnost, i s bebom obučenom u najslađi i najfrajerskiji maslinastozeleni kompletić od tankoga konca (to sam baš posebno išla kupiti i iscaltala way too much ali baš savršeno nešto), sjeli smo na kavicu. Moj uvijek besprijekorno skockani Ita, ne toliko lijep koliko beskrajno šarmantan i s onim dubokim glasom kao Marijan Ban. Ja u svojoj svijetlorozoj haljini koja je strateški skrivala netom odrađeni porođaj, dotjerana, nasmijana, sretna, žena koja je ipak još jednom postala mama, i to na način da je sad sretno, sad imam njega. Obožavala sam biti njegova žena, ne biti sama i na nekoj vjetrometini, osjećaju nesigurnosti koju ništa nije moglo ukloniti ali on da. On da, zreo, visok, odmjeren, drag. Ne znam koliko mi je puta rekao da sam najdraža, najlipša i najvažnija žena njegovog života i "ame meni" što sam ja njemu rodila, kakvog lipotana.
Bili smo zaljubljeni, bar sam ja bila jebote jer više ništa ne mogu razumjeti.
Sigurno da nas je bilo lijepo vidjeti.
------------------------
A što je bila istina?
Da će za par tjedana on visiti na štriku, moj stariji sin vrištati od šoka i trčati ukrug dok ga ne sputaju, a da ću ja s bebom u rukama gledati taj prizor i nakon par minuta neshvaćanja je li ovo stvarnost, u sebi prošaputati "pička ti materina čemu se smješkaš".
Visio je s dvorišne zgrade sa smješkom u kutu usana.
Nadam se da je vidio raj.
Mislila sam da imamo nešto sasvim blizu toga, čak s anđelčićima (mlađi je imao čitavih četiri kilograma, baš onako za ostaviti ga "snađi se, dečko"?) i rajskim vrtom.
Ali on nije mislio tako, ako je mislio uopće.
------------------------
Pouka priče je da nikad ne znamo što će se dogoditi, a vjerojatno ni ne raspolažemo s kompletnom informacijom o tome što se događa.
U moru pretpostavki o tome, možemo zamisliti da će biti bolje nego što mislimo; i da sada jest bolje nego što se osjećamo.
Samo ne kužimo.
Nikad ne kužimo.
Zajebi priče o tome da je sve pod tvojom kontrolom, da sve moraš znati i zaključiti.
Udahni duboko, zapali cigaretu i prepusti se ovom ringišpilu, ludilu, očaju, sreći, razdraganosti, besmislu, ponoru, vrhu...
Proći će i to, baš sve će proći, kako i njima tako i nama.
Ukoliko postoji ikakva mogućnost, u činjenici da je toliko svejedno na kraju dana, osmjehni se i upij sunce.

Kod nas je ovedrilo, danas ću dan provesti u prirodi.
Znam da je ledena, ali skočit ću u Liku jer je lipanj i ove hladnoće nemaju smisla čisto datumski.
(Izaberi datum i skoči iako nisi spreman. Jedino ti možeš prelomiti i odlučiti se šokirati se jednom činjenicom: još si ovdje.
Nije svako putovanje plansko, s kartom, odredištem i termosicom u gepeku. Neka su lutanja i bauljanja.
Ali ideš nekamo. Tko zna gdje ćeš izbiti? Ima raznih predjela, ima i lijepih. Idi, ne nužno iz uvjerenja i radosti. Idi iz znatiželje, idi vidi što ima još i gdje dospiješ ako hodaš. Kao Crvenkapica koja je srela i vuka, i baku, i lovca, nije rekla vuku "ajde pojedi me vuče, baš sam ti mesnat zalogajčić" nego je nastavila tom jebenom šumom).
Ne moraš znati gdje ideš. Istina je da nitko i ne zna. Ideš.

-Love, B.

Link

Elita bloga- ajde ne moramo se sprdati s nečim kao Iskrica WEBlog, mada pomalo zvuči kao elita kafića Karibi u Klinča Selima.
Ali uzmimo elitu vaterpola. To nikad neće biti momak koji ne zna plivati, nema šut i nema smisao za vaterpolo- čak i da jajca namače u bazenu od 1856.prije Krista.
Godine staža na blogu, po mogućnosti na način da ne objavljuješ, ili da objavljuješ shit, ne donose prestižni status (ako takvo što na Iskrica WEBlogu kao takvom možemo uopće spominjati). Generalno, premisa ne stoji: nečija upornost da negdje biva- pritom i ostari kronološki- ne sugerira kvalitetu. Ja mogu kvalitetno do svoje 74.godine stajati za šipkom i pokušavati (ili još bolje: ne pokušavati nego samo stajati) ali nikad neću biti elita striptiza- jer sam imala 3 iz TZK i jednom kad sam dečku pokušavala izvesti striptiz jedino što sam uspjela to je da sam prevrnula noćni ormarić i razbila koljeno, a on je prdio i pljeskao kao tuljan od smijeha i crvene face suznih očiju vikao "nemoj više, otpast će mi kurac kolko ti ne ide".
ČAK I DA POSTOJI takav argument (a ne, nipošto), mi nismo masoni i ovdje hijerarhije nema. Nema takvog vrhovnog autoriteta niti rituala.
Ako bi postojao ijedan ritual kojim netko postaje bolji bloger/elita bloga- naći ćemo ga u činu ČITANJA ljudi kojima ti tekstovi eventualno nešto znače. Elitno u pisanju zasigurno nije- imati otvoren profil xy godina negdje, ili kupiti puno skupih bilježnica koje stoje prazne ili načrčkane bezveznim sadržajem. Elitno u ičemu značilo bi- fenomenalno činiti ono što je za to "išta" relevantno. U slučaju vaterpola, vaterpolo. U slučaju striptiza, striptiz. U slučaju bloganja, radilo bi se ipak o tekstovima.
Jedno je poštovanje starijih, drugo je sugerirati da je zbog nečije kronološke dobi taj netko vrijedan poštovanja u specifično nečemu. U tom slučaju, svi ćemo pričekati 70-u pa će dečki zaigrati u Real Madridu, a mi ćemo početi nositi revije Victoria's Secreta za ogromne pare- jer dugo smo ovdje i sad smo elita.
Kak ne. :)

Prvi dio: Link
Drugi dio: ovaj je dug, to si kavicu skuhaj pa popij sa mnom :)* Link

vašim porukama, pa da zahvalim za kraj svima ovdje, i ponovim da svojim povratkom u Zg apsolutno nalazim mjesta u rokovniku za kave s vama. Posebno me dirnula poruka jedne samohrane mame i njoj želim uputiti ovaj dio svojih misli. Također, DK, napisat ću roman. :) Možda priručnik za samopomoć, možda tko zna što, ali jednom će izaći iz mene knjiga, koju mi je tamo s nježnih mojih 17 prognozirala velika Neli Mindoljević, moja profesorica hrvatskoga jezika. Ona me uputila i na to da mi je studirati Psihologiju, što sam poslušala, i vjerujem da i tu imam dati više od kuburenja s nepunim satnicama po školama. Teško je predviđati iz gliba, no doći će i neko uzvišenje s kojeg je horizont jasniji. Zasad- u meni postoje neke želje i namjera da ih ostvarujem kako god budu dolazile mogućnosti. Također, u ovom je moja poruka toj mojoj dragoj ženi s Iskrice.

Još kako te razumijem kao samohrana mama samohranu mamu.
Evo, ja imam jednog u predpubertetu kojeg je pregazila tuđa slabost i skupljamo ga da ne bi krivo izrastao u onom što ga je slomilo; i imam bebu. Sve što mi jest i što mi nije, ne amnestira me od toga da (me) zaslužuju. Tim prije i tim više.
Moja beba zaslužuje da mu stopala budu izljubljena uz "puujj kako smrdi!" svaki put kad mu mijenjam čarapice, jer bebama je to smiješno. Da mu trbuščić bude "poprđen" pusama. Moj sin zaslužuje razgovore. Obojica zaslužuju opeglano, skuhano i izgrljeno.
Znaš, posve je jasan dio da to nije sve što jesi, što želiš i što je važno. Iako je najvažnije. Iako će ti mnogi potpuno suvišno i bez ikakve potrebe objašnjavati da su ONI tvoje blago. Nego što su? Samo, što s "leftover wine?" pitat ćeš se, ne svaki dan, ne svake noći, ali pitat ćeš se i pitaj se slobodno.

Biti mama, ili biti tata, ne isključuje potrebu da ti netko kaže "dobro jutro", "laku noć", "lijepo mi je s tobom".
Možda ti to treba više nego ikad- i u sretnim varijantama to se zove brak.
Pa mama i tata jedno drugom daju, nadoknađuju, obnavljaju izvore vitalnosti - jer djeci prvenstveno daješ i tu je glupo i bolesno očekivati ikakav pretjerani reciprocitet. Proći će desetljeća do onda kad nam, možda, naša djeca budu priznala neke napore i trudove. Možda i neće, niti su dužni. Ne treba ih time opteretiti.
Ne treba ih opteretiti ni izborima loših partnera- o, kako to kobno može biti, a najgore je što ne moraš ni znati da loše biraš.
S ljudima je zajebano, i voljela bih ti reći da nisam ustrašena ali trenutno jesam.
Želim ti reći: u redu je osjećati se (trenutno) ovako ili onako.
I ništa sramno nema u tome da poželiš, i s djecom, i uz djecu, od nekog čuti da si lijepa, da ti je parfem odličan, pa sad željela ili ne željela da se pred jutro rastanete. Na Balkanu postoji velik tabu, još uvijek, po pitanju toga što se treba jednom kad postaneš majka.
Određena apoteoza slike Jesenjinove majke "u trošnom, starinskom kaputu"- divni se Jesenjin btw ubio potpuno mentalno sjeban i devastiran. Možda bi bilo bolje da je majka razvukla osmjeh i kako god dobavila nekakav kaput koji nije tako deprimirajuće trošan i starinski. Znaš, puno je psihičkih problema proizašlih iz slike sjebane majke. Ništa manje iz slike neke majke kurvetine. I teško se tu pozicionirati bivajući pravedan prema svima, iz svakog kuta, iz svake moguće varijante. Pa još pritom sebe uključiti kao faktor koji isto neku pravdu sebi duguje barem nastojati dati?

Čini mi se, mila, da nas ništa što nam pripada ne zaobilazi.
Ne mogu ti objasniti (možda jednom uz kavu) koliko se slučajnosti moralo poklopiti da se ova priča o kojoj sam mjesecima pisala, dogodi baš ovako, ovdje i baš nama. Suviše toga da bi bila podudarnost.
I iako ne smatram da trebamo sjediti prekriženih ruku i čekati da nam išta s neba padne (želiš li šalicu kave, pa ti lijepo digni dupence i napravi je, to ti je najsigurnije )
ja ipak mislim da ne moraš imati osjećaj da ti išta vrijedno promiče.
Tko zna što je ovo sve skupa i na koji način funkcioniraju slučajnosti (ako su, uopće?)
Čini mi se- ono što se mora dogoditi, svakako hoće.
Zato imamo te neke slučajeve koje ćemo iznenađeni interpretirati i kao: slučajnost, bizarnost, nesreću ili sreću, kao "nešto što ne mogu objasniti", o čemu ćemo jednom govoriti "unatoč", "usprkos", "kao grom iz vedra neba" ili slično.
I govorit ćemo to za loše. I govorit ćemo to za dobro.
Neke stvari događaju se van naše kontrole, i po meni je jedini savjet kao u pjesmi: "samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami".

Uvredljivo je, i osim u slučajevima teških kurvetina i psihića, krajnje bespotrebno, upućivati ikoga da je u tom "živi i budi" maksima dati se djeci. Ne mora se to pisati ženi kao ti. Ali ništa pogano ni bludno ni loše nema u tome što ponekad, ponešto, poželiš. Voljela bih ti reći: nisi kriva što neke stvari nisi pretpostavljala. Ako i jesi kriva, ima puno krivijih.
A ovo jest jedno igralište, u kojem se stvari događaju čak i nama koji smo (a to smo svi, budimo iskreni) nešto pogriješili, zglajzali ili fulali.
Jedino ti se može ne dogoditi ništa, ako se zatvoriš. No pazi i s prevelikim otvaranjem: svašta u tebe može ući, pri čemu je najmanji problem za onu stvar. Treba taj mehanizam usavršiti, izbrusiti, treba nešto sa svojim osjetima i intuicijom- ali tu smo uvijek na polju rada na sebi.
To je jedino što možeš.

Raditi na sebi da bi postala žena koja više ne griješi na iste i slične načine. Ne moraš postati bezgrešna i nepogrešiva, niti sputana u strahu da ćeš pogriješiti. No, jednom sam čula od jedne stare žene da je sukus mudrosti u ovome: "nazovi stvari pravim imenom i znat ćeš kuda ideš".
Možda je stvar u zvanju stvari pravim imenom.
Neki su orasi šuplji, neki su dijamanti lažni, i žene koje se može loviti na sentiment trebaju naučiti reći "ne treba mi to, ja zaslužujem". Većina je priča na kojima odgajaju djevojčice frojdovski sjebana i utabala je podsvjesti krive poruke: uvijek se tu čeka neki princ da izvadi komadić jabuke iz grla, odvede na bal, sjebe vreteno.
I uvijek je dolaskom princa sve "živjeli su sretno do kraja života".
Uvale nam one barbike mater svoju jebale, pa nas kroz pubertet bruse pričama o tome da je sramota sve što imamo i jesmo: a nedotibog dlačicu, prištić, kilu, ispucalu kosu- marš u dućan i brzo nešto smisli da se ne vidi da si homo sapiens.
Puno je tu mržnje prema sebi koju dugo prođe da se osvijesti; a potom je sljedeća zamka da ne preraste u agresivnost, mržnju prema muškarcima i svijetu, u vječito traženje krivca.
I stvari jesu kompleksne.

Lijepo bi bilo, a moguće jest, u sebi naći svjesno i sreće vrijedno biće, koje sreću zna i pružiti.
Osvijestiti ponešto iz sfere "mea culpa" ali i iz sfere "moja vrijednost".
Prihvatiti kiše i snjegove, jer i to je život.
Ne dati se zastrašiti.
I ne dati se uvjeriti da nešto ne zaslužuješ jer si eto, pogriješila. Postoje nakaze, promašaji i debili koji će ti čak i djecu imenovati greškama- pusti ih nek propadaju u svom gnoju života, zamisli iz kojeg bunara nesreće i mraka ti to poručuju i poželi im sreću. Uvjeravat će te, svakom novom godinom i borom, da je ljubav iluzija za djevojke.
Ali ništa što je tvoje, mimoići te neće. Ti učini da postaneš ona koja će dobre stvari prepoznati kao svoje: uskladi svoj korak sa srećom.

I igraj se, mila.
I kupi lijep veš, makar sama u njemu spavala. Neka posebna prilika bude: spavati sama, ali uz detalj osmjeha i sjaja u oku. Za koga? Za život, za sebe, za sve dobro i loše, za sve ludo i luckasto, za SVE.
Sve je to jedan karneval, u kojem je najbitnije: uskladiti korak sa srećom.
"Uz tvoj korak okretni, taj karneval pokretni, čitav svet je mažoret!" Link

primaklo se samom kraju moje razdoblje samovanja u Lici.
Značilo mi je ovo mjesto zbog dvije stvari: prvi su PVT kontakti koji su se znali pretočiti (i to najviše sa ženama!) u razgovore, izmjene iskustava. Drugi je samo ventiliranje- voljela sam istresti sve što sam imala ovdje- sebi. Činjenica je da ne volim opterećivati ljude iz svog života, a činjenica je i da postoje iskustva koja su ljudima preapstraktna da mogu išta pametno reći, i ne volim ni sama biti u situaciji koju ne razumijem a netko me traži da nešto kažem. Recimo, ja bih o suicidu danas znala razgovarati- nakon ovog što smo doživjeli (možda i stručno nekad nešto napravim po tom pitanju za ljude kojima to predstoji- tako mi i kažu da bih trebala. Još ne, ali čak smatram da je to neka moja dužnost u perspektivi). Da mi dođe netko s problemom o kojem ne znam, kojeg nisam osjetila- ne bih znala o tome ništa reći osim slušati. Zato nisam tražila nikakva savezništva, razgovore- rješavala sam to sama kako sam najbolje znala i danas mi je lakše.

U nekom paralelnom i sretnijem svemiru, ja sam ovo proljeće i ljeto provela s uobičajeno veselim i netraumiranim bistrim 12 godišnjakom koji je prepun svojih aktivnosti i interesa, otpuhne nam puse i poljubi malog brata. Brata drži moj visoki, vitki, elegantni i dragi Ita i govori mu "a koji si lipotan, vidi ga Barbara, .." i onda ona neka glupa njegova pjesmica nešto -ćebe, pa da vidiš kako Ita pravi bebe. Ja sam ostala u namjeri da postanem prelijepa supruga jer na ketogenu sam krenula još u rodilištu i to ne zbog sebe nego da njemu budem lijepa. To se naravno razjebalo sve. Ali tako zgodna, lovila bih akcije na About you i nakupovala bih tih haljina i lijepih stvarčica za koje me trenutno boli kurac. Šetali bismo ovim najljepšim mjestom i voljeli bismo se. Imala bih dosad inicijale BB, pojma ne bih imala voziti auto a kamoli kositi, i bili bismo sretni.

U našoj stvarnosti, stvari su drugačije. Ovo je sve skupa jedno zgarište, jedan užas poslije brodoloma, gdje na sve strane pokušavamo raznim plutačama stvarati situaciju u kojoj je šteta čim manja. A ogromna je, u svakom mogućem smislu, i meni je jasno na kome je većina odgovornosti, tereta i kome je Ita uvalio vruće krumpire na toliko načina. U tom smislu, miješaju mi se osjećaji tuge i ljutnje; mogu razumjeti da je to bila bolest i da se ne bih ljutila na rak pluća pa prema tome ne smijem ni na bunt naknadno otkrivene psihijatrijske dokumentacije. S druge strane, ja sam ja i iz svoje kože ne mogu: gadi mi se ta neka slabost u svemu tome. Jer i meni je znalo biti, a povremeno i sad, toliko mračno, tamno i teško da bi zaista najlakše bilo napraviti samo jedan mali koračić s vrha nebodera na Braće Domany- pa jebote neću sve da mi nokte čupaju i udove režu. Mantram, jebote manifestiram, dižem vibraciju, piljim kroz oblake, piljim u svoj odraz u ogledalu kao boksač pred ulazak u ring, ispisujem tablice koliko moram izdržati, kad će po nekoj logici sve biti lakše, računam koliko djeca imaju godina, što ću kome dati, što kome treba, i u svemu tome kad je preužasno i preteško sebi šapnem "danas izdrži, sutra ćeš procijeniti je li bolje a vidjet ćeš da je. a ako nije prekosutra je bolje" i stvari jednostavno postaju bolje, možda nekom pravdom gdje ti svemir daje odahnuti kad vidi da nešto izdržao i prošao jesi, pošteno, gadno, grdo.
Stvari se vraćaju u normalu i osmjesi sve manje bivaju neki dogovori sa sobom, a sve više dobri stari refleks.

Naučila sam puno o primitivnim sredinama koje sam prije romantizirala, čudeći se kako sam glupa bila da sam 36 godina živjela u Zagrebu pored ovakve sjajne prirode i ljepote i zraka i vode. Danas mi je sasvim i apsolutno jasno zašto su moji iz pasivnih krajeva išli u Zagreb. Blaženi Zagreb, samo ću to reći. Prošli smo golgotu u nerazumijevanju primitivne sredine, zlobnim insinuacijama (selo pali vješticu- pojma nemajući ni koja sam, ni kako se zovem, čak sluteći da sam ja neka njegova bivša iz Bosne- obrušili su se s najružnijim teorijama zašto se Ita ubio. Pa i na mog sina, koji je tu morao ići u školu i podnio svašta, pod patronatom i blagoslovom ravnateljice koja je takve priče- i to u Crkvi- prva i plasirala, zgrožena time da njegov brat a njen prijatelj a možda i nešto više (mada ja vam u te seoske priče ne vjerujem, tu ima toliko bizarnih i bolesnih priča, sladostrasnih naklapanja ljudi koji se boje knjige, koji su naprosto mentalno lijeni i u tom vakuumu još uvijek su prinuđeni operirati s tračevima, vješticama, demonima, intrigama. Bijednici) , nije naslijedio imovinu koja je pripala našem sinu, po Zakonu. Sve u svemu, ovo mjesto je postalo njegovim činom čisti pakao čije su rajske kulise samo jedna od životnih ironija. Ima i gorih: znate, postoje "sretni paralelni svemiri" gdje afrička djeca ne umiru od gladi, pa nadalje. Ne mora me nitko tješiti što svijet nije bolji, zapravo radi se o tome da u svačijem postojanju postoje nekakvi zajebi i cake i prepreke- nisam ja mala djevojčica da kukam što nije moglo bolje (a je mi jasno da je tako malo trebalo, po mom ništa nije ni trebalo, eto da nije bio lud i što je najgore djelovao mi je najnormalniji, posložen, zreo, jednostavan). Svakako, ovo je pakao u bojama i oblicima raja, istinska zajebancija života. Ne treba me nitko upućivati na to da u cijeloj priči ništa ne znače ruže, rijeke i srne.

Zato sam danas upućena na novi početak, sasvim daleko od ovog mjesta koje je za nas postalo nemoguće zapravo prvim trenutkom kad si je svezao omču oko vrata. Skočio je s dvorišne zgrade i time dvorište automatski pretvorio u vječno zgarište, gdje je posve nebitno rastu li ovdje ruže, višnje, trešnje i dunje. Rastu, i to apsolutno veze ni s čim više nema.

Od njega je ostala jedna tužna priča, neodgovorena pitanja i teorije o tome je li to bio delirij (imao je početke alkoholne moždane atrofije, pio je potajno i kombinirao to s psihofarmacima od kojih je jedan kontroverzni antidepresiv), je li to zapisano u njegovom DNA (ima ih u familiji koji su malo skakali po bombama, bjesili se, pucali si u glavu itd.) Ono što je meni ostalo nejasno to je: zašto ništa od toga nije govorio, zašto je lagao, i naposljetku: je li istina jedna od priča da je on bio sjeban i lud do mjere da je dao otkaz kao pročelnik (ima čak i teorija da je tad zamračio neku lovu i da mu je to možda došlo na naplatu kroz neke prijetnje- nemam o tom pojma ali evo čak i to u dućanu sam čula), jer to više nije mogao; i tražio neku da rodi nasljednika, dade mu ime po čuvenom titanu ocu, i potom skrati svoje agonije. Ako da, bilo je okrutno i prevarantski iznad svake slutnje. Ako da, ta priča o "posljednjem Mohikancu" i svetoj didovini ne važi: u Zagreb idem podići i tu bebu, i svog sina koji je ovdje svakim danom proživljavao patnju i golgotu s kojom veze nema, i koju uostalom Iti najviše zamjeram.

Gledajući mramornu suzu na kojoj mu je uklesano ime i godine rođenja i smrti, jasno je da se nemam s kime tu svađati niti kome zamjerati. Kad je teško i pitam se kako i što: znam da će sve što je danas biti jučer. Znam da je najbitniji pokret koji čovjek u životu nauči: sam sebe opaliti nogom u guzicu i krenuti dalje. Desna naprijed, lijeva noga prati, i to je već korak. Kad napraviš prvi, dalje ide automatski.
Jesam li nešto naučila? Ne.
Vjerovala sam čovjeku koji nije govorio nimalo čudne stvari, koji se kleo u obitelj i jednostavan život.
Pojurila sam mu u naručje, djelovalo je kao u onoj pjesmi "plava sokla i biber crep, ume život da bude lep, da smo zdravi i da je nama ljubavi". Nosila sam s njim drva i smijala se, planirali smo bašču, najljepši izleti bili su mi do one drvene kućice u šumi traktorom- možda onako ženski nikad nisam bila tako sretna kao u tim trenutcima. Znate, i ja sam Ličanka, ovo je nekako budilo neke moje gene. Bila sam sretna. Bio je krasan muškarac, tako eto kad bi tako visok i vitak obukao odijelo, pa taj neki najdublji mogući glas na svijetu, te trepavice, u krevetu je bio apsolutni genijalac i ja nisam znala da to može baš TAKO biti dobro. Mislim, znala sam da može biti super ali ne, ovo je bilo nešto nenormalno, imao je on masu nekakvih aduta kojima me znao privući sebi. I privukao me.
I otišao.

Kao što sam rekla, desna noga naprijed, lijeva je prati, a nakon prvog koraka ideš dalje i hodaš.
KAMO? Ne znam. Svaki put vjerujemo da idemo u sreću, i to je put u pogreške. Ali ponekad, put je i u sreću. :)
Moraš hodati, ne smiješ stati. Nemaš alternativu. Možda se sve to jednom skupi u neki smisao. Iz ovog kuta ništa nije previše jasno osim jednog: imperativa da se ide naprijed. To mi je trenutno jedina mantra- naprijed, gazi, hodaj, ne boj se, ne osvrći se, naprijed, gazi, hodaj, ne boj se, ne osvrći se, naprijed, gazi--

Voli vas i na vremenu zahvaljuje B
- zbogom :)*