Čovječe, kakav blog!

Znate što je posebno štakorski u našem primitivnom društvu? Jebanje majki, i to na sljedeći način.

Imaš, recimo, djecu ili dijete. Na prste jedne ruke mogu nabrojati situacije u kojima me netko, a da nije član moje obitelji ili bliski prijatelji koji su u rangu iste te, pitao:
- mogu li s tvojim malim na igralište naučiti ga neku fintu s loptom jer zbilja žalosno izgleda to dok ti tehniciraš s njim pošto si motorički debilna
- treba li ti odnijeti kolica na treći kat zgrade bez lifta
- (dok nisam vozila) treba vas gdje prebaciti
- hoćeš da popričam malo s malim;
ili da je u cijeloj priči kupio/la čokoladu, neku krpicu, igračku i sl.
Ne kažem da je nužno to trebao/la - snašla sam se uvijek, premda nije uvijek bilo lako, ali čak i da su me pitali to ja bih 100% rekla "ma daj kaj ti je, sve je pod kontrolom", jer sam tip koji teško priznaje da je išta teško, koji se prvenstveno pobrine da NIJE teško, a i kad je teško prihvatim da je TEŠKO ALI MOGUĆE (a ne: moguće ali teško).
Ali pamtila bih, itekako bih pamtila, da me netko pitao.
I pamtim tko me pitao. I tog je bilo za na prste jedne ruke.

Međutim, isti ti koje savršeno boli kurac (ne kudim! svatko ima svoje brige, svoj život, ni ja se ne raspadam od toga da pohitam drugima rješavati njihove živote i situacije)... sve i da nedajbože gladni i na kiši i goli i bosi crkavamo... Naći će se pozvani za jedan proces koji se zove Jebanje Majki.
Samohranih, posebno.
Jer takve su izloženije, takve su "s felerom", takve su- recimo i to- nezaštićene od nekog muškarca koji bi ti možda i došao pa te malo primio za kragnu i pitao koji problem imamo. Samohrana mama je ona koja je pogodna za Jebanje Majki.

Ako je takva, kojim slučajem, neka koja ti se ne sviđa zbog nečeg... Pa čak i ako se ne sviđaš sam sebi, ili ako ti se ne sviđa dan, ili što te šef izjebao, ili što si malo frustrirana... Ona je pogodna da joj se zadaju razni udarci, pikanja, podjebavanja- ali ne bilo kako- već po metodi Jebanja Majki.

Uzmimo za primjer da ti samohrana mama stane na žulj u nečem što je posve realno: ti mene počupaš za kosu, ja tebi odvalim šamarčinu- Jebanje Majki je da ćeš reći "kakva je to agresivna kuja, A ONA JE MAJKA!"

Da imaš kratke debele celulitne noge, a ja sa svojih 180 cm dugačke i odlične pa obučem šorc- jebe se tebi za moju djecu, ma jebe se tebi i za šorc- ali muče te tvoji masni balvani pa ćeš po Jebanje Majki metodi reći "gle što je obukla, A ONA JE MAJKA!"

Čak i ako si peto dijete u obitelji pa ti je u biografiju utisnuto da se majke seksaju i nakon što prvi put postanu majke- i ako si negdje svjestan/svjesna da je tako, kad vidiš samohranu mamu dat ćeš si za pravo pokuditi i osuditi bilo kakav vrlo normalan prizor: od toga da ju je do kuće dopratio muškarac, do toga da je dotjerana, da je uopće žena, jer ONA JE MAJKA!

Nećeš puno pitati ni o tome kako je postala samohrana mama, zašto je tome tako, gdje je odgovornost tog tate, nećeš puno shvaćati da igra s igračem manje, da je puno njenih osmjeha ustvari prkos nesreći a ne sreća.
Iznad svega, savršeno će te boliti kurčina za njenu djecu, ali čak ćeš sebi dati za pravo glumiti Isusa Krista u Drugom Dolasku- ne zbog djece.
Nego zbog toga da ti budeš veličina koja će reći ONA JE MAJKA, u svakom trenutku kad ti se izvjesna B (koja je, među ostalime, i majka) ne sviđa u svojem stavu, tonu, hrabrosti, direktnosti, odbijanju tebe, iznošenju drugog mišljenja, pokazivanju bedara ili koketnom zamahu kose
-već ovisno o danu i prilici.

I jebat ćeš majku, i to loše, a pogotovo ćeš je jebati ako je ne možeš pojebati pa da si još stoput toliko.
Zagorio ti je ručak? Ona je majka!
Imaš mali kurac? Ona je majka!
Smrde ti noge? Ona je majka!

Majka je osoba koja, a u svrhu velike dobrobiti njene djece za koju te savršeno boli kurac sve da nemaju koru kruha u ustima, gubi sva prava bivanja: od toga da napiše tekst, da sjedne na kavu, da ima hobi, da ima identitet, da ima KIČMU, STAV, MIŠLJENJE, GLAS, INTERESE, SEKSI NOGE, ŠTIKLE, PARFEM, VRIJEME ZA SEBE, LIBIDO, STRASTI, IME I PREZIME, MUDA, .... a najviše što zasmeta: OSMJEH.
Neveseli su, a ne brižni, oni koji prakticiraju Jebanje Majki.
Jer Jebanje Barbare- možeš pokušat. Ali kad ne znaš što s Barbarom, jebat ćeš me po metodi Jebanja Majki.

Kad samohranu mamu ne porazi i ne sabije što je majka, naprotiv, kad slavi što postoje njena djeca i ona s njima kao majka; kad se organizira i snađe da uz to stigne i biti; a posebno ćemo jebati one majke koje u svemu tome, možda ipak, izazovu i našu pažnju (ili pažnju tvoga supruga).

Komentiranje otvoreno.

Bit cu ja kavalir, pa odlazim dok se to s njim slegne.
Ne zanima me covjek, zlonamjeran i sumanut.
Do jedne mjere se mozemo i zajebavati i kuriti, ali kad mi dirnes u jedino sveto i uopce jedino
- pritom zloporabeci moj status i ne prezajuci od najpodlijih stakorskih poteza,
za mene si crko.
Tako da, dragi ljudi, nemojte me dovoditi u relaciju s K39 i davati mu takav kompliment.

Bye

Gledam fotku tate od prvog iz mladosti- mali je isti on: visok, snažan, plavook, svijetao, ramena kao brdo.
Gledam fotku tate od drugog iz mladosti- mali je isti on: visok, vitak, vragolast pogled, sivkaste oči i šarmantan za popizdit.

Ja sam tu valjda samo poslužila da ih kopipejstam. :) Niš na mene nema nijedan, doslovno ništa, možda evo razmaknute nožne prste.

Zgodni su mi. Maštam da će jednom biti veliki i pametni tipovi, i voljela bih da se volimo i tad.
Jako zgodni mačori, to se mora reći i priznati. Jednog dana, bit ću već stara baba a oni odrasli muškarci i činjenično ću biti okružena najzgodnijim tipovima u gradu, kao i dok sam bila mlada, jer tako mi se može.
Neki me hejtaju, a neki se lože.

To je tako lijepo: ja starim, a oni rastu. U nečem su ipak na mene: imaju krvnu grupu A+, inteligentni su i dosta bezobrazni :)
Totalno su bahati likovi, ali jako umiljati.
Nešto kao dva tigra mačkonisa. Full me zanima kakvi će biti kad narastu. Brijem realno najjači i najljepši.

Imam svega još 6 godina da se stesam i da malom na maturalnu dođem u minjaku i štiklama pa da kaže DAJ MAMA KRINDŽ.
Ne, to jednostavno mora biti tako jer je prezgodan lik i sve ćemo zasjeniti. Koštaju me živaca, divljaci su, OK. Ali genijalni su, bistri i imaju prelijepe duše, golema srca, sve im iz očiju i osmjeha pročitam.

I kad je najteže, ja uvijek znam: doći će dan kad ćete vi biti veliki, ja stara, i kad ću napraviti megabitch facu sa svojim nacrtanim obrvama u stilu "moja pica je to izvela, da da, moja moja" :)

#zlatna #lička #pizza

Pjesma koju mi je nedavno posvetio stariji sin i rekao da će me voditi na Havaje. Kad se nisam rasplakala ko pička odmah-al nisam, u kupaoni sam :) Link

Bila je na radiu kad sam selila u Liku, danas opet. Mislim da je sve završilo. Dvije godine i par dana, ljubav, život, rađanje, smrt, jednom ću znati više. Ili ću pitati manje.
Link

Nije to nimalo loše, kad se ne morate tresti oko računa, gledati za svaki kurac ima li alternativa na akciji, novac olakšava i ja ga volim. Ali ne volim ga iznad svega; i ne volim ga UMJESTO muškarca.
Prvo je što smatram da sam sposobna i sama zaraditi; što sam sposobna prilagoditi se da nešto nemam; a i što sam - baš imajući- skužila da je puno toga i fol.

Ja, recimo, nisam imala instinkt, za razliku od mnogih cura iz društva, čim su sisice propupale (ok ok moje i nisu baš), objesiti se oko vrata prvom koji bi mi mogao pokazati što je: ljetovanje, parfem, Dior sjajilo, restoran. Meni je to dano, možda i previše, pa mi nikad nije porasla neka ambicija (radim na tome, svjesna sam da bih mogla više, tek sad lagano kužim da mi je taj dio pasivan).
Ali, ne iz kompleksa nego jer znam o čem pričam, mogu tvrditi da je puno toga sranje, isprđavanje, besmislica- od toga što "skupo košta".

Također, mislim da je užitak i hedonizam pitanje vještine i stanja uma prije svega.
Sjećam se kao najljepšeg obroka u životu- a jer smo bili beskrajno zaljubljeni i sretni- i zbilja sumnjam da sam ikad toliko uživala jedući- kao tad kad nismo imali ništa u kući taj jedan i ja;
pa sam se ja sjetila i sprčkala aglio e olio- od pašte, komadića poluuvelog češnjaka, nešto maslinovog ulja i peršina.
Bila je to tako lijepa večera, ne samo zbog onog što se jelo, ne zbog tanjura, restorana i vrhunskog komada organsko uzgojenog mesa.

Što se moje djece tiče, smatram da sam dužna dati im temelje, i nisam od onih "snađi se druže", ali nisam ni od onih "joj samo da poživim 150 godina da se uvjerim da će mi mali biti primljen u starački dom".
Ovih dana puno spominjani Modrić znamo da je potekao iz skromnih uvjeta.
Ima i djece kojima je sve dano na pladnju pa su na kokainu.
Ima tu genetike, sreće, nesreće, sudbine- ne može tu sve roditelj niti je možda i pametno sve im dati na izvol'te. Svakako, ne smatram da im dugujem, osim osnove i starta, nekakva stjecanja. Mislim da je najbitnije dati im uvjerenje da su stvari moguće, i ne poklapati svaki njihov neuspjeh s "ništa od tebe"; davati im pogrešna uvjerenja i suzbijati ih u snovima, energiji i vjeri u sebe.

Što meni kao meni treba?
Pa, ne puno materijalnog.
Ali to što meni treba definitivno uvijek imam.
Kad imam više, kupit ću hlače koje koštaju 100 eura (ma čak i neću, što više starim to su mi neke stvari gluplje); kad imam manje, valjat će i one od 15 eura (čak se zadesi, čisto slučajno, da i više valjaju). Kako ću izgledati? Onako kako mi noge izgledaju, ne kako izgledaju hlače.
Što god imala na računu, najesti se dosita možeš jednom, sve više je povraćanje.
Spavaš u jednom krevetu.
I na kraju- ništa od toga nije toliko određujuće.

Neke od mojih najljepših i najtoplijih trenutaka pamtim iz nekih skromnih i tuđih sobičaka.
Imajući najviše dosad u životu na računu, bila sam toliko nesretna da sam se sa sobom morala dogovarati ustati i umiti se.
Postoji određena lagodnost u tome da ti muškarac pruži onaj osjećaj "ne brini za sutra"- ali ja sam na kraju dana uvijek ona koja ti pusti platiti kavu, ali iduću nećeš platiti ti makar se pohrvali nasred stola.
Pridrži mi vrata, ali ja ću onda ustati po pepeljaru do šanka.
Nisam od toga da odnose s muškarcem smatram uslužnom djelatnošću.

Imam i tu neku robusnost da ja više volim kad ja sebi s Temua kupim torbicu za 6eura, nego da zbog neke taškice koju mi je mudonja po nebuloznoj cijeni nabavio, moram izražavati zahvalnost, biti potčinjena, suludo ganuta i duboko svjesna što on meni dade.
Pusti, fina je meni ova moja, sve u nju stane, čak i mogućnost da ti kažem da si u krivu, da se ne slažem s tobom, da te steram u kurac... :)

Čisti fer plej, opušteno. Imali najbolju komadinu mesine, ili paštu s češnjakom, ako jedemo sretni i skupa, bit će fino. Još ti možda ostavim i kažem da sam na dijeti (nikom nije jasno zašto se to ne vidi... daj polako, još nisam ušla u ketozu, fak of...)

Nema te haljine koja će sakriti ili popraviti moju građu bez oblina, nema te kuće u kojoj će lijepo biti ako se šuti ili viče, nema te egzotične daljine na koju se može otputovati od vlastite nesreće.
Nema te second hand krpice koja može sakriti ljupkost dječjih nožica,
nema te "jebem ti mater i računima, šta je ovo" koje ne može biti završeno smijehom i zagrljajem,
nema te marke auta u kojem se lijepo voziti trepćući brzo da se ne slupaš negdje jer ne vidiš od suza.

Sve je to, manje-više, samo foliranje. Ništa mi muškarac ne može platiti što bi vrijedilo, nema stvari kojom me može kupiti.
Puno sam skuplja.

... naizgled i samo površnima može biti idiotska.
Naravno da je istina da nitko tu ništa ne rješava. Da smo, pobijedili ili izgubili "naši", mi u potpuno istim okolnostima svojih života. Da Luka Modrić neće nama otplatiti kredite nego će sebi pofutrati račun. Sve to stoji: mi smo nacija u problemu, kojoj će nogomet poslužiti kao malo distrakcije i povoda za poneko veselje i uzbuđenje. Pobjede li nešto, imat će i djed u ruralnom kraju Hrvatske, iako ga bole zubi koje nema para popraviti, razlog da se nasmije. Djeca će vriskati od sreće čak iako ne žive bajkovita djetinjstva. Mame će ispeći kiflice iako je radni dan i ne dolazi nitko. Imat ćemo razlog veseliti se iako nema veze s našim postignućima i iako imamo svoje probleme, a u Hrvatskoj često smo i jadni i poraženi. Pa ipak, dat će nam, pobijede li, da se malo sklonimo od svojih priča i mi ćemo biti veliki i svečani i bit će nam drago kao da su nam rod, kao da smo mi sami. Malo jadno, kažeš? Ma i shvaćam na što misliš.

Čak i u lošim okolnostima, životnim problemima, tugama, trošnim stambenim uvjetima- u nekom trenutku svi smo u nekom filmu gdje se nadamo, slavimo. I sad netko kaže: "ah, kruha i igara za jadnu raju". A na što se zapravo aludira?

Da, nogometna igra (ni pobjeda, ni poraz) nisu naše osobne igre, pobjede i porazi. Ali ljudi će svejedno biti emotivno ponešeni, "uživljeni". Jer i sport, jednako kao i film ili glazba, imaju mogućnost prijenosa emocije. Stoga bih oholim primadonnama koje su suviše iznad koncepta da shvate radost malog čovjeka, koji ostaje bijedan a Modrić se bogati a to mali čovjek ne kuži jer je preglup (?)... Rekla da i filmovi kojima se one dive, fenomenalne knjige uključujući kultne i klasike, ili glazba koja ih pokreće, rastužuje, rastura ili razveseli
-nisu uopće druga i drugačija situacija.

Svaki taj film, knjiga i pjesma su nečija tuđa igra- a tebe diraju. Nemaš ti, mila, puno osobnog s Dostojevskijevim unutrašnjim svijetom, engramima u mozgu ni logikama- njegovo je. Pa te dirne i uđeš mu u moment.
Radi se o prijenosu emocija. I ovdje je nogomet u funkciji igre, ali i umjetnosti zbližavanja, zornog prikaza nacionalnog identiteta ("naši" i "njihovi"), svojevrsna umjetnost prikaza neke ideje među kojima je čak i zajedništvo. Ništa banalnije nego fantastična pjesma, gdje nećeš zaraditi ti nego izvjesna jazz pjevačica, gdje ona pjeva o svojoj a ne o tvojoj ljubavi, gdje ćeš i slušajući tu pjesmu bivati jednako siromašna, ružna, bijedna, krezuba, neuka kao jadnici po tramvajima na koje ti se povraća (ili nešto posve drugo- svakako bit ćeš ono što jesi);
s tom jazz pjesmom nemaš baš ništa autorsko;

pa opet, identificiraš se, probuđene su ti emocije, tamo si, u toj pjesmi, možda barem koliko i jazz pjevačica.
Opet smo na elitizmu, zar ne? Prdni, otpusti nadutost i grickaj (navijački) Čipi čips.

Malo bih se pohvalila. Dugo mi nitko nije posvetio pjesmu, ali evo danas sam dobila jednu na WhatsApp.
Zaključavam komače jer se sramim :) Link

Utakmica je bila deprimirajuća. Djeluje da su Španjolci rođeni s ritmom u krvi, a sad mi je jasno i kako se osjeća moja kuma Lovorka kad joj sigurno dečko Španjolac spraši kao nepodojenoj nadrkanoj bezobraznoj kravi, triput u jednu noć s guštom- a kao što vidimo Hrvati nisu uspjeli u tome, bar ovaj put.
Zna naša Lovorka izabrati ove koji 3x, a meni Hrvati koji 0x- ali će zato na blogu pisati da su zabijali dan i noć.

Sve se svodi zapravo na vruću španjolsku krv. Naši su nogometaši djelovali da im nije baš najbitnije to što se događa, čak u jednoj situaciji blage obamrlosti udova, osjetila i svijesti.
U nekom trenutku, tipa nakon sat vremena igre, skužili su da bi valjalo nešto, ali već je bilo kasno.

3x su nam zabili, a onda je jedan- Perišić- pokušao vratit njima ali nažalost prerano je nešto učinio. Nisam shvatila što. Valjda je prerano išao pucati, nema što drugo biti. Inače, do te je prilike došlo jer je netko nekog srušio pa je ovo bio kazneni rizik-gol. Možda to nije pravi izraz ali nećete mi zamjeriti.
Luka Modrić uz toliki keš malo nekog botoksa ili nešto... Bi, bi bome i mogao. Dalić je zgodan mnogim babama jer malo baca na Cruza iz Santa Barbare- sad sam skužila da je to taj stil.
Vidi se od tih igrača da Gvardiol može imati koju god poželi. Jedan od onih s kojim djevojke ne bi gledale Inspektora Reksa nego bi došlo do seksa 100%

Nisam dovoljan ekspert da bih shvatila što je pošlo po zlu, ali naši su me nogometaši danas podsjetili igrom na mene kad prekršim ketogenu dijetu i nažderem se teških ugljikohidrata i šećera (cheat day- u posljednje vrijeme mi je to 6 dana u tjednu); pa onda probavljam kao piton i sve što radim radim sporo. Izbornik je Dalić pa neće dobiti batine, ali da je Ćiro to kojim slučajem gledalo bilo bi jebanja majke i pljuski. Čini mi se da je presudio španjolski temperament, i pozdravljam svoju kumu koja je morala trpjeti sram jer je ultimativno ustaški svom dečku Xavieru objasnila da ćemo ih strgati, zdrobiti i naguziti (tim redosljedom).

Vjerujmo i nadajmo se da će i Lovorka triput primiti do ponoći.
A meni preostajete vi Hrvati koji ne znate zabiti kako se iz priloženog vidi.
Tko će biti moj bezopasni Gvardiol koji ne zabija nego se prešetava po terenu i samo što ne izvadi jaja da po njima probrlja?

Sve u svemu, utakmica je bila takva da se više puta otišlo po kruha i paštete od žive dosade, depresije i sumornosti.

Nadam se da vam se svidjela moja sportska analiza koja uključuje antropologiju, psihologiju, intuiciju i ezoteriju. Srdačno, B.

vidimo se na sudu. Poligraf ne treba jer je moj odvjetnik dobio 48 tvojih screenshotova.
Ti si psiho i ja štitim i sebe i djecu od tebe.

Link
i moja no1 pjesma jer danas igramo sa Španjolcima a mojoj kumi zabije Španjolac i to gol. Link

kaže moj dragi frend na WhatsAppu. Htjela bih nešto dodati.
Nemam nikakav problem s malo streetfighta, na ovakvim je mjestima zabavno sučeljavati se, iznositi argumente i protuargumente, ta "bura u čaši vode" zna biti zanimljiva- ok, nekad izmakne kontroli i ode u osobne sukobe što nije dobro ali ima toga na svakom (virtualnom) mjestu gdje su ljudi. Posebno na virtualnom- jer malo je ljudi koji hrabro bivaju i čine, pa su puno žešći kad si stave neki nick, tu je debelo staklo monitora i sve je nekako lakše reći.

(Konkretno, K39 je bivao pozivan i na mobitel, a obzirom na sustavnost i upornost dobio je i direktni poziv kod mene na ručak, na šetnju proljetnom Likom, na branje trešanja ili meditaciju na izvoru Like; jer ako ga nešto toliko ozbiljno muči po pitanju mene, zar ne bi bilo normalno raščistiti? Ali ta hrabrost i direktnost opstaju samo na blogu, gdje sam ja izloženija i javnija, doduše ni on nije posve anoniman, tu je ime i fotka. Nažalost, izgleda da poanta nije u tome da se nešto raščisti, već u maltretiranju kao takvom, a kao znaš virtualno je pa se smije. Odnedavno se prelilo i izvan polja virtualnosti, a ja želim reći kad je postalo problem: kad je, nemajući baš osobitog argumenta protiv mene, krenuo srati. I dok možemo prihvatiti njegove gluposti da imam grinje na deki, da smrdim, da sam legla s njim nakon 2min poznanstva i ostale halucinacije koje čak mogu biti i duhovite do jedne mjere...
Ja sam s Kruno39 problem počela imati kad mi je krenuo prijetiti - a znajući o mom životu i što je "afterdeath" za preživjele nakon SUICIDA koji je jedna velika stigma i tabu- "kujo, zvat ću ti centar za socijalnu skrb"- što dakako imam screenshotano. Jednako kao i "divna si mama, super kuhaš, voliš svoju djecu iako si kuja prema meni i lagao sam" itd.) Tad sam mu pozvala policiju. Sve drugo mogla je biti igra, zajebancija, malo talasanja, nebitno. Ali ovdje smo postali neprijatelji.

Dakle, pozicija MOĆI jednog K39 u odnosu na to da ja imam, a on nema, ono što se štiti (ako treba životom, kamoli ne nekom tužbom), u muškoj nemoći nevješt i nemušt da me impresionira, takne i pomjeri s mjesta- pa ćeš kujo na koljena, a upotrijebit ću tvoju poziciju samohrane mame dvoje djece, u kući i u mjestu i sveopćoj klimi, odvratnog tabua koji je nastao nakon suicida tvog partnera (znaš, tu su se našle- a Kruno je to znao jer sam mu ovdje na ovom kauču pričala uz kave koje nam je on skuhao- neke dvije guske iz CZSS baratati idejama o tome zašto se on ubio, zašto ja to nisam predvidjela, jesam li možda time ugrozila djecu- apsolutno nestručno i u suprotnosti sa Zakonom i Ustavom, kodeksima struka- i jesu, dobile su i one tužbu, ako je to dio u kojem me K39 napada da li valjda kao konfliktnu ličnost.

Tužbu je još dobio, recimo, i izvjesni Ivičin ujak kojem smo uljudno došli na vrata obzirom smo suvlasnici niza nekretnina po Zagrebu- za Ivičina života rodbinski je sve ustupio tom starom; a ja sam sad i osobno a i kao mama čak zakonski dužna skrbiti o djetetovom vlasništvu na način da DIJETE ima korist i profit (zar da moja beba daje svoj posjed besplatno 50godišnjem narkomanu rođaku; zašto, pa to je elitni dio Zagreba i taj će se stan rentati- plati pa živi tu- nas to pleme ne jebe, nitko nije upitao za tu bebu nego su se odali šuškanjima o fatalnoj nekoj koju ni vidjeli nisu, sućut nam nisu izrazili čast iznimkama- to naš rod nije). Bio je i tata da posvjedoči- u dvorište sam mu došla s bajaderom i krotkim "poštovanje, ja sam mama tog i tog, evo došli smo se javiti jer smo u zemljišnim knjigama"- dobila sam da me pljunuo na glavu s prozora i da mi je- prvi put me vidjevši - rekao "marš kurvo", a moje dijete oslovio kopiletom. Sad su mu nekretnine na bubnju.
Tužbu je dobio i otac starijeg sina koji je smatrao da će se obveza prema djetetu riješiti s "dite materi balun Ajduku, odvela si dite pa se jebi kako znaš"- štoviše, dobio je i oduzimanje prava na roditeljsku skrb jer ako možeš godinu dana ne pitati za sina jer si se najidija- ne moraš uopće. Ali alimentacije moraš platiti i svaki mjesec se sjetiti, naprid bili.
Ima još takvih primjera, ne mnogo, ali dovoljno da gorče život, da ubijaju raspoloženje, ali i da potpiruju inat.
U civiliziranom društvu, postoje stvari koje se ne smiju; a pogotovo se zajebu koji misle da mogu jer nemam mudonju da nas štiti- znaju tu ljudi podcijeniti, i obavezno se ispostavi da su se zajebali.
Ipak, nisam očekivala od nekog tko se predstavio prijateljem.

Ovdje je jedino pitanje- je li nužno bilo postati nečijim neprijateljem, ako nije ispalo kako si zamislio da treba.
Mogao si, u moru vremena koje si posvetio mržnji prema meni, jednu cigaretu ispušiti s mišlju- je li to doista upereno protiv tebe, ili predstavlja moju ne samo osobnu nego i situacijsku nemogućnost da ti odgovorim na tadašnje želje.
Jednu cigaretu da ispušiš i zamisliš da si ti ja; kad već smatraš potrebnim mnome se baviti.

O dobrim namjerama i brizi nema govora. Da si ti samohrana mama dvoje djece u pripizdini, a da sam ja ti, i da imam dobre namjere i brigu prema tebi kao muškarac- nacrtala bih ti se u dvorištu i rekla "napravi Cedevitu, ja odoh pokositi".
Ili ne bih ništa. Ali zlostavljati nekoga, na ovoliko načina, i nisko udarati s tako prokuženim motivima - pa onda još na sve to pokušavati ispasti vitez... Kruno, ako je i na pet promila, previše je.

Što se moje suicidalnosti tiče- brinut ću već ja, nemoj ti brinuti, u ovih osam mjeseci da sam htjela mogla sam već dosad stoput ginuti. Ali sve i da sam takva (a i to znaš da nisam), tko bi moje dečke odgojio? To su tvoje halucinacije, možda bi ti na mom mjestu tako, vidiš ja se borim (trijezno, ti ne). I tu informaciju imaš. Ako ti je potrebna intimnija- sve se danas svodi manje-više samo na to da ne mogu poslušati "Da li si spavala" od Galije bez da plačem. I to je sve što mi može.

I to je sve što imam reći. Stvari odavno nisu ni streetfight, ni malo frendovskog zadirkivanja, ma čak ni suptilna erotika dvoje kojih su se mogli jedno drugom i dopasti pa eto malo im krivo da nisu uspjeli u prvoj rundi pa tko zna... U trenutku kad je Kruno39 odlučio zaigrati na to da će mi prijetiti mojom djecom (a znajući me dobro), za mene je postao kanibal, ne samo neprijatelj. U cijeloj priči, uvijek cijenim one koji su otvoreno gadni- milosti nemam za one koji bi u svemu još negdje provukli svoj svetački aureol i dobru namjeru. Ne uviđajući pritom ni gdje su, ni tko su, ni kuda idu.
Pitanje njegove nesvjesti ostavljam njemu, a pitanje njegovog atakiranja na tvrđavicu koju sama i kao žena zdušno i do zadnje kapi krvi branim dok me ima, bit će mu odgovoreno na očito jedini jasan način: imperativom i silom zakona. Upozorenja, pa i molbe i umiljavanja, tome jesu prethodila. Kruno39 se zaigrao, ali naišao na miniran teren, nagazivši na ono što je meni jedino sveto. Da parafraziram Balaševića: neka mi to ne uzme Nebo za zlo, ali ta dva dječaka su jedino čemu se molim.
Postali smo neprijatelji, smrtni, u trenutku kad je svoj muški ego išao liječiti prijeteći mi, a znajući koliko je samo lažno, s onim što je moja ženska bit. Igrajući se s jedinim svetim i svijetlim što mi je u životu preostalo.

I sam sebi je pucao u nogu, jer je to činio i s tragovima, javno, i pijan, i svakakav, priznajući da je upravo tako.
I sad će popušiti pa pojesti (njegova retorika).
Nikad nisam srela tipa koji je toliko bjesomučno jadan, da na ovakve načine pokušava dokazati, da je neka žena puno propustila nemajući ga. Pritom je time samo dokazao da je ponekad blagoslov - izbjeći.
Živio ti meni sto godina, keru. Podvij rep i pali mi iz avlije.
U koju sam te kao prijatelja i čovjeka pustila, pokazujući gdje su višnje, trešnje, zgarišta, groblje jednog čovjeka i sna, ožiljci i rane.

I kad smo kod Balaševića- k'o da nisi tu, lega. Link

Da sam suicidalna kak bih bila ziva sad?
Radi se o jasnim stvarima.
Zasto si me ocrnjavao na pvt s likovima?
Ne seri, cut the crap.
Popio si tuzbu pa se vidimo, eto ipak ces me vidjeti jos 1x. Srecom screenala sam tvoje ispade
Ciao ciao

frik si ko ovaj u spotu, shvati da NE i ne maltretiraj me ni ovdje, ni u privatnom životu!!!!
Link
ništa gore od kretena, osim kretena kojeg odbiješ jer je kreten a i sam zna da je kreten.

Link
Pusti, izdobrit će to. Ima nas još. Slušaj sa mnom.
Ne moraš danas znati odgovore na sva pitanja.
Ne moraš sam sve znati, nešto će ti život došapnuti.
Neka pitanja moraju ostati neodgovorena, neke stvari nezavršene, život nesavršen.
Samo ti se čini da postoje ljudi bez briga, ožiljaka i težine.
---------------------
Jučer baš u tom bircu gdje smo se snimali beba i ja, vidio si, bila sam našminkana i vedra, beba poslovično predivna i dolazi konobarica (u Gospiću) da kaže: sjećam vas se, bili ste tu kad je mali imao par dana! Uzima ga u ruke, poljubi, i pita di je tata.
Kažem- umro je, ispričam u par rečenica.
Žena se šokirala i rekla također par rečenica, među ostalime i "pa tako ste bili zaljubljeni, tako sretni, što??"
---------------------
Ona je tad (uostalom i ja sam) u nama vidjela jednu lijepu obitelj.
Čekali smo da moj stariji sin završi jednu sportsku aktivnost, i s bebom obučenom u najslađi i najfrajerskiji maslinastozeleni kompletić od tankoga konca (to sam baš posebno išla kupiti i iscaltala way too much ali baš savršeno nešto), sjeli smo na kavicu. Moj uvijek besprijekorno skockani Ita, ne toliko lijep koliko beskrajno šarmantan i s onim dubokim glasom kao Marijan Ban. Ja u svojoj svijetlorozoj haljini koja je strateški skrivala netom odrađeni porođaj, dotjerana, nasmijana, sretna, žena koja je ipak još jednom postala mama, i to na način da je sad sretno, sad imam njega. Obožavala sam biti njegova žena, ne biti sama i na nekoj vjetrometini, osjećaju nesigurnosti koju ništa nije moglo ukloniti ali on da. On da, zreo, visok, odmjeren, drag. Ne znam koliko mi je puta rekao da sam najdraža, najlipša i najvažnija žena njegovog života i "ame meni" što sam ja njemu rodila, kakvog lipotana.
Bili smo zaljubljeni, bar sam ja bila jebote jer više ništa ne mogu razumjeti.
Sigurno da nas je bilo lijepo vidjeti.
------------------------
A što je bila istina?
Da će za par tjedana on visiti na štriku, moj stariji sin vrištati od šoka i trčati ukrug dok ga ne sputaju, a da ću ja s bebom u rukama gledati taj prizor i nakon par minuta neshvaćanja je li ovo stvarnost, u sebi prošaputati "pička ti materina čemu se smješkaš".
Visio je s dvorišne zgrade sa smješkom u kutu usana.
Nadam se da je vidio raj.
Mislila sam da imamo nešto sasvim blizu toga, čak s anđelčićima (mlađi je imao čitavih četiri kilograma, baš onako za ostaviti ga "snađi se, dečko"?) i rajskim vrtom.
Ali on nije mislio tako, ako je mislio uopće.
------------------------
Pouka priče je da nikad ne znamo što će se dogoditi, a vjerojatno ni ne raspolažemo s kompletnom informacijom o tome što se događa.
U moru pretpostavki o tome, možemo zamisliti da će biti bolje nego što mislimo; i da sada jest bolje nego što se osjećamo.
Samo ne kužimo.
Nikad ne kužimo.
Zajebi priče o tome da je sve pod tvojom kontrolom, da sve moraš znati i zaključiti.
Udahni duboko, zapali cigaretu i prepusti se ovom ringišpilu, ludilu, očaju, sreći, razdraganosti, besmislu, ponoru, vrhu...
Proći će i to, baš sve će proći, kako i njima tako i nama.
Ukoliko postoji ikakva mogućnost, u činjenici da je toliko svejedno na kraju dana, osmjehni se i upij sunce.

Kod nas je ovedrilo, danas ću dan provesti u prirodi.
Znam da je ledena, ali skočit ću u Liku jer je lipanj i ove hladnoće nemaju smisla čisto datumski.
(Izaberi datum i skoči iako nisi spreman. Jedino ti možeš prelomiti i odlučiti se šokirati se jednom činjenicom: još si ovdje.
Nije svako putovanje plansko, s kartom, odredištem i termosicom u gepeku. Neka su lutanja i bauljanja.
Ali ideš nekamo. Tko zna gdje ćeš izbiti? Ima raznih predjela, ima i lijepih. Idi, ne nužno iz uvjerenja i radosti. Idi iz znatiželje, idi vidi što ima još i gdje dospiješ ako hodaš. Kao Crvenkapica koja je srela i vuka, i baku, i lovca, nije rekla vuku "ajde pojedi me vuče, baš sam ti mesnat zalogajčić" nego je nastavila tom jebenom šumom).
Ne moraš znati gdje ideš. Istina je da nitko i ne zna. Ideš.

-Love, B.

Link