Čovječe, kakav blog!

(Da se razumijemo, ni ostali me ne privlače).

Stvar je suštinski jednostavna.

1. Ne privlače me zauzeti
Mnogi mojih godina su u onoj fazi braka kad je dopizdilo i nešto bi sa strane, nema se muda ili para za alimentacije, tu su djeca i krediti a gospođa nije dala od pretprošlog proljeća.
Nema se tu kapaciteta ni prekinuti agoniju, niti popraviti odnos s njom.
Situacija je takva jer je on prekrasan a ona frigidna/ luda/ bolesna.
I on bi da ga se shvati malo.
Njoj bi plaćao elektru i holding a meni bi dao svojih 14 cm, jer sam baš posebna.
Kak da ne, mišo. Bez pet kubika nacjepanih drva nemreš od mene dobit ni kriglu Cedevite.


2. Ne privlače me neiživljeni
Ne ulazim u razloge zašto se netko tipa s 45 sjeti da bi brak i familiju.
Nisam ni s Itom, tobož karijera, ne bi da je bio Obama.
Nema veze- nije ni važno, ali za mene je veliko NE.
Ne pada mi na pamet ni sebe pravdati zašto nisam za to više.
Od 24e sam samohrana mama, cijeli život skupljam igračke s poda, šetam s klincima, šparam na sebi svaki dinar do mjere da sam imala faze da ne znaš jesam li žena ili jeti.
Nikom ne zavidim, niti tko treba meni, naprosto biografske činjenice mog života su te.
Imam svoja dva sokola i niš ne bih mijenjala tu- ali u životu ispred sebe ne pada mi na kraj pameti biti hanuma, rodilja, babinjača, vući još xy godina za ručice djecu.

Ma znam da se teoretski stigne, ali ne.
Postoje žene koje su u dvadesetima putovale, stigle negdje sa karijerom, bile, vidjele.
Ja naprosto nisam, i nisam ta koja će u 43oj dokazivati da se još može rađati.
Čak ni varijanta da sam supruga, mene više ne privlači.
Mislim da sam sve ključne životne stvari odradila sama, i da u tome postoji određena promjena mene kao ličnosti (isto smatram i o muškarcima koji su prosamovali do nekih godina, ništa negativno ali pitanje je dokle se otišlo s nekim navikama i je li prag 50e vrijeme za promjene?)
A sebi dajem i pravo na to da, kad sam već sve sama, onda malo i po svom.
Imam želju vidjeti Rim, potrošiti par hiljada eura na zubne navlake iako imam lijepe zube ali želim ljepše, želim napuniti ormar nečim ženskim a ne uvijek u "za po kući" i u biti raditi sve što sam preskočila kad sam, potpisavši dogovore da udvoje, DVAPUT završila u situacijama da ispucavam nogometne lopte, sikiram se oko preraslih tenisica i sebe nabrijavam vaterpolo himnom "i s igračem manje kombinacije su lude.
Ne vjerujem više nikom, ne na taj način.
Radujem se godinama u kojima ću eventualno, osim mama, biti i osoba.
Zvuči kak zvuči, ali bez kuknjave i sranja, teško je biti išta kad špilaš za dvoje, u državi i vremenima koji jesu.
Želim jednom biti tuka koja ide na nokte i frizuru.
Ne želim više djece, muževe, biti ikom kriva što je život stvarnost a ne bajka, sramiti se plosnate guzice i malih sisa pred nekim, ne želim se sviđati ičijoj materi ili familiji, ne želim više prolaziti kroz stvari koje bih teoretski stigla i mogla- ali ja sam i s 24 i s 34 bila di sam bila, nisam bila di nisam bila- i s 44 bih voljela polako početi tražiti malo mjesta za sebe- uz svoje dječake naravno, ali bez ikakvih novih potraživanja.
Još lani sam imala drugačiji stav- ali stigao me... možda zamor? A možda baš suprotno- neka želja.
Za svime što nisam stigla.
Ne želim se ispričavati za svoju predanost niti za životne izbore i okolnosti- sve sam ja to vrlo pošteno i sportski- i kad tip krene klafrati o nekim stvarima... ne, pošteno ne.

3. Ne privlače me tupani
Meni se dogodi da se iskreno oduševim, puno češće, razgovorom sa starijim tipovima.
Ne znači da bih se vukla sa starkeljama naokolo.
Ali novije generacije su baš... mislim, vegani, hipsteri, kaj je to?
Puno češće me nasmije ili zarumeni interakcija s nekim starim mangupom.
Muškarci su danas, čast iznimkama, cijepljeni od nekih šmekerskih fora.
Debili izglupljeni youtubeom, pornografijom, bez mašte, ne znaju frajerski zafućkati a kamoli imati smisla za ženu.
U eri tehnologije i pretjeranih inputa, identitet i osobnost, šarm i šmek, odavno nisu valuta kao nekad.
Priznajem da uglavnom ostajem ravnodušna, ni milimetra pomaknuta s mjesta, čak često malo žalosna kad vidim tipove svojih godina a o mlađima da i ne pričam.
U zadnje vrijeme, eventualno me zabavi neki benigni flert, doskočica, rečenica, onako u prolazu, s nekim starijim muškarcem - iz kategorije onih koji su se kalili u nekim vremenima kad je nekog kurca značilo imati stila i šarma.
Većinu svojih vršnjaka imam poriv nahraniti, dati im neki radni listić iz prirode i društva, ne znaš kaj bi s njima.
Nažalost izgubio se i spol, nemam riječi zapravo.
Nisu to loši dečki ali produkt su pederskog vremena, pornića i neprirodnog života.

Imam na katu prekrasnu knjižnicu, knjige su većinom svekrove i moje.
Među knjigama ističe se kolekcija Rusa.
Divni književnici, nikad u otporu prema boli i patnji, baš naprotiv.
Uvijek traže smisao. Mora biti smisao.
Zaokružuju suze, čežnje i nesreće u poantu, i čine to tako dobro.

Sjajna književnost, ali vjerojatno loša navika.
U narativu svih nacionalnih priča, dominantne religije kršćanstva, u svim tim poučavanjima uvijek postoji: patnja i trpljenje, i pravda za patnju i trpljenje.
Heroji su se žrtvovali.
Križ.

U životu, nema divnog Dostojevskog ili Čehova da zaokruže u smislen kraj, ispravnosti ili herojstva ili dobrotu.
Postoji janje i postoji vuk.

Nikad nisam željela biti "na taj način dobra".
Baš zato jer mi je dobrota važna.
Zašto bismo šutnjama, trpljenjem i krotkošću krčili mjesta majmunima?
Zato i jest ovako- jer su vas napunili strahom, pritom vam obećajući da će vas Bog nagraditi kad umrete- za poslušnost i nekorištenje MOZGA, DUHA I VREMENA koje vam je dao.
Pa kaj mislite da je lud da vas nagradi za bivanje amebom?

Bog sigurno ne želi da prdiš u kauč i nadaš se da će On umjesto tebe.
Ako "dobrotom" stvaraš prostor da drugi čine zlo, ti si zao.
Janje koje ne reagira, radi više štete nego vuk!

I da, poanta nikako nije u trpljenju. Poanta je u sreći.
Do nje se dolazi primjenom načela hrabrosti, odlučnosti i obrane svog teritorija.
A kad se to utvrdi, bitno je ne dovesti HDZ na vlast.
Moj je teritorij kraljevstvo, ja sam kraljica, ali nitko nije moj kralj niti će biti

Danas shvaćam da nije potrebna velika poanta, širi smisao, priča.
Kamoli žrtva, patnja i bol.
Razvila sam imunitet za puno toga, i naročite sklonosti prema jednostavno- sretnim trenucima.
Iskoristiti dan. Uživati u svemu što paše. Kresati sve što smeta koliko god ide. Prihvatiti besmisao bez uvrede. Opredijeliti se za ono što je dobro

Simple as that!

Boli me grlo, nos i k.

Gledajte, ovo je najstariji, retro blog.
Izabrala sam ga kao papir gdje pišem blogove.
Komentari su isključeni.
Link na moj blog ima masa ljudi- uopće nije važna domena nego da se NEGDJE piše- a link dijelim kako hoću (ili bez linka, ukucaj brkata zmija).

Svi koji mimo bloga (na profilu) šalju upite šta se radi, nude lizanja i sl., momentalno završe na block listi.
Malo mi je muke Zemlje, još da gledam tvoju ružnu glupu glavu među svojim nogama kako mi palaca po međunožju? Pa to bi bio kraj, pregorilo bi nešto, smrt.
Zamisli moje osjećaje i misli dok gledam, među svojim svilenim bedrima, tebe gadnog umobolnog, kako mi jezikom zagađuješ i usmrđavaš ružičaste dijelove tijela.
Pa gle not gonna happen, ideš si na block pa mamici ispričaj želje.

Koji shitshow...
Tu ženu je sustav izdao na milijardu načina.

Svakako, protiv sam smrtne kazne.
Država ne bi smjela počiniti kazneno djelo- silovati, ubijati itd.
Država bi trebala i morala izolirati opasne članove društva sukladno opasnosti.

Christa je imala odvratna traumatična iskustva i to u formativnoj dobi.
Zbog toga bi počinitelje trebalo kazniti doživotnim zatvorom- jel bi jebo dijete od par godina, odi milo doživotno samica, voda i nutriloaf.
Nema smrti, nema zaspati u miru vječno, vrti film.
Još onako malo opasnije dečke kao zatvorske nadzornike- pisneš baaaam preko zubiju.
Niš osobno. Kuš i po direktivi. Reda radi, ofc.

Christa je opasna osoba koja je ubila, a i u zatvoru pokušala ubiti.
Ima sigurno ljudske kvalitete, ima fenomenalnu kosu itd, ali ne postoji sustav paralelnih vrijednosti za učiniti je sigurnom za okolinu, iako je beskrajno tužno što je proživjela.
Ubila je.
Beskrajno tužno je i da dječak u invalidskim kolicima ne može igrati nogomet- užasno je nepravedno da se netko rodi bez nogu- ali ako nema noge IAKO JE TUŽNO ne može igrati nogomet.
U tom smislu- Christa Pike IAKO JE TUŽNO treba zauvijek biti u zatvoru, jer ubila je.
Fullstop.

Država nije izvršila smrtnu kaznu efikasno.
Po meni, tko vam je kriv.
Vratiti je u zatvor i liječiti posljedice neefikasne egzekucije injekcijom.
Iako je ubojica, država je propisala egzekuciju.
Ne i egzekzciju plus torturu plus natečene ruke plus horor.
Da, Christina žrtva je proživjela torturu i horor.
Ali Amerika nije i ne smije biti Christa Pike.
Christa je, Amerika kaže, za egzekuciju.
Je li i Amerika za egzekuciju ako se ponaša kao Christa Pike?

Smrtna kazna mi nema smisla jer je u srži- ubojstvo.
Ubojstvo je zločin. Točka.
Imenujemo stvari. Ubiješ čovjeka- ubojica si.
Ubojice su bad guys i tu nema opravdanja, ni ako si država.
Loše je da je država bad guy.

Ali država je dužna sankcionirati počinitelje (npr.ja u blizini dokumentirano imam slučaj, prema ponašanju teške psihičke bolesnice PSIHOLOGINJE IZ GOSPIĆA- njom se bavi DORH- tri godine je bez sankcija što je ljudima prijetila sačekušom!) i osigurati da ljudi nisu u opasnosti od takvih.
Christa je ubila, i tužno je što je dovelo do toga da tako mlada bude tako deformirana.
Ali ubila je. I mora biti u zatvoru.

Mučena i ubijana ne bi trebala biti.
Ima li gore kazne od provođenja vremena znajući da je to posljedica tvog zločina?
Buđenja; usnivanja; obroka s vragom.
I nemogućnost izlaska.
Smrt ni kao kazna ni kao iskupljenje, ne bi trebala biti u rukama države.

Christu natrag u zatvor. Americi sankcije za nesposobnost i neefikasnost u radu, koji i kakav god bio. Ne moraju svi biti državni službenici, puno je farmi i kuruze da se šljaka sukladno mogućnostima.

Milost za Christu? Nije to milost. Pustite je da svaki dan ruča sa anđelima i vragovima koje je okupila oko sebe, svojim djelima.
Oduzeto joj je sve što je oduzela, ostalo joj je jedino osjetiti san, zalogaj, rijetku zraku sunca.
Ali s detaljem- mora gledati vraga u sebi, s njim ručati, usnivati i buditi se.
Pustite injekcije... pustite je da živi, Amerika nikad neće biti Bog ali ispala je bahata a nesposobna budala.

Ma nema potrebe sve shvatiti tako doslovno.
Naravno da navijam za sve koji se zaljube niti sipam otrovne sline po parovima.
Ja ti samo pišem o svom iskustvu, ja doista nisam imala ni minimum tog nečeg kvalitetnog.
Mogla bih to svesti na to da su me privlačili neobični ljudi, osebujni, a da ti je zapravo za miran suživot i stabilni odnos to fejl (jer istovremeno sam htjela biti i bila i jesam mama, dakle još kao dijete kad sam se igrala s barbikama bilo je- počešljati, minica, štikle, torbica PA ZALIJEPITI JOJ 1 ili VIŠE BARBIE BEBE NA ČIČAK na haljinu i onda ide van moja barbika!)...

Dakle, tipovi koji su se meni sviđali jednostavno nisu bili za to, nemam sad cajta analizirati ali...
To su sve redom bili likovi kojima je nešto nedostajalo za to.
Neki su bili jbg frikovi, neki ovisnici, neki su imali neki bug...
Fora likovi za ovak izać, brijat, pospikat, road trip u nepoznato, ali suštinski NE za to kaj sam ja uvijek željela a i MOGLA.
RADI SE O TOM DA SAM IH JA NAVODILA MOŽDA NA KRIVI TRAG NESVJESNO.
Ja sam uvijek paralelno s raznim ludostima i rokenrolom, bila sposobna umiti se, dobiti 5 na faksu i pozdraviti kulturno starog susjeda ponjet vrećke.

Elem, imala sam fobiju od tog da završim s dosadnim kenjatorom od kakvih dobijem osip, ti neki HUBBYji koji žele sa suprugom nositi iste trenirke iz Lidla, hvale poriluk, ...
U biti taj bi bio super jednom kad si mama ak to toliko želiš biti.
Ali ljudi ja bih ga roknula iz mitraljeza, nemrem.

U tom smislu ja danas SVOJE tipove gledam kao iguane doljeopisane.
Iguana kao "kućni ljubimac" krajnje je ludilo ali ja sam ih nabavljala ne jednom.
Ja sam mogla imati i zlatnu ribicu i imala, ali ne zadugo.
Bile su mi užasno dosadne. Te grozne iguane meni su bar bile zabavne.

Naprosto je došla faza života kad nemam želje za iguanom.
A zlatne ribice dosadne, ja nikad nisam zagotivila, pod cijenu iskrene i neopisive muke s 1001 "muškom stvari" i da ponekad sjednem na stepenice, zapalim cigaretu i krenem ridati od muke.
Točno mi TREBA muškarac da auto, štilovke... ja to ljudi moji... mislim, tresem se na dnevnoj bazi.
ALI.
Ugasim čik i hitim ga šogoru u bašču... ustanem... i smislim nekaj već.
Ide. Ide jebiga što kaže Pero Nikić.

Ja sam u situaciji da bi mi Općina Perušić trebala dodijeliti muškarca da mi bude lakše.
To kak ja živim nije normalno ni za ženu.
Ali ja zaista priznajem da mi je nezamislivo jedne jedine minute više ikad, uopće trpiti iguanu.
A zlatnu ribicu ne bih makar mi nokte čupali i zube naživo.

Ne mogu smisliti čak ni biti u vezi, odnosu, jednostavno gadi mi se to.
U životu sam imala muškarce koji su me isključivo gnjavili, bilo je super momenata ali iskreno temeljno su parazitirali na meni, ja ne znam za osjećaj biti žensko, uvijek sam morala biti i muško, egzorcist, psihijatar, ako ništa bar plesačica oko indijskog maharadže, sve je to iskreno toliko skurcano, dosadno...
Neke stvari mi danas nisu jasne koje sam radila; tipa kratka kosa ili onaj tuš za oči OMG kao mačka... wtf...
Ali najnejasnije mi je kako sam očekivala da 2+2 ne budu 4.

Ja sam djecu imala s tipovima koje je trebalo samo povaliti na ledini.
I to vam je sva priča, nikakva prokletstva.
A da mi netko kaže WIFEY IDEMO U LIDL PO MEČI TRENIRKE ...dogodile bi se loše stvari.
Ne podnosim dosadne ljude.
Danas sam preumorna da podnosim iguane.
Uostalom, ne morate maziti brkatu zmiju, ali pustite je na miru da nastanjuje svoje stanište i uživa.

U mladosti sam bila idealist, sklona ljubavnim ludostima i sasvim nesposobna za ono što se zove razboritost. Skinuti zlatne naušnice da se kao studentica nađem u zagrljaju dragoga dok beogradska košava šiba ulice, danima živjeti na plaži u laguni na otoku Drveniku, otkazati sve, baš sve, jer je negdje zamirisala ljubav. Meni je uvijek bilo draže živjeti jednu veliku ludost nego deset urednih, predvidljivih života.

Onda me dvaput, s razmakom od dvanaest godina, dočekalo samohrano majčinstvo. Drugi put baš kad je život napokon zamirisao na sreću, lagano i zajedno- e nećeš, Barbarella. I mene, koja sam se oduvijek usuđivala više, jače, dalje i luđe od drugih, život je malo usporio.
Isprva je bilo nevjerojatno- čekaj, kako, to je to?

Danas sam, na vlastito čuđenje, najradije u svojoj starinskoj kući, među požutjelim stranicama starih kuharica, s bazgom iz vlastitog vrta koju sušim za čaj. Sad jedan čudan detalj... Naučila sam uživati u tome.
Premda mi je još uvijek pomalo smiješno što je od žene koja bi zbog ljubavi ostavila sve nastala žena koja se iskreno raduje kad ima svega dovoljno, ne mora nikamo i živi jednu laganu bonacu, mirniju od svega što biste mogli zamisliti.

Možda sam se samo umorila od raznih vjetrova, oluja, ma i povjetaraca. A možda je i to neka vrsta ljubavi, ono kad napokon poželiš da ništa ne odnese ono što si jedva sačuvala.
I bude dobro. Čudno je da bude dobar osjećaj biti sama, primjećivati leptire, prolazak Mjeseca s jedne na drugu stranu vrta, piti šalicu čaja tako dugo, nikome kriva, nikome dužna, posve neodgovorna izuzev djece za ičija oduševljenja, raspoloženja i snove.
Ponekad se pitam kako je moguće- ne da se dogodilo sve što jest.

Nego da nakon svega toga, nemam osjećaj da mi itko treba, niti želim da me se treba.
Toga sam se beskrajno bojala, da ću ostati sama.
I ostala sam sama, nevoljena, neljubljena, neželjena.
Ali... ne nedostaje mi ničiji dodir, lijepa riječ ili prisvojnost.
I ne znam je li to kvar ili možda nešto drugo...
Je li moguće da MENI, EJ MENI... TAKVOJ... od svih boja i nijansi, možda najljepše pristaje sloboda?

Obožavam nakon svega, samoj sebi ubrati ruže koje sam posadila.
Nitko mi ne može donijeti ljepše, niti mi ih uručivati.
Sve ljubavne jebade uzduž i poprijeko sam prošla, danas sam žena imuna na slatke riječi, sumnjive namjere i petparačke spike.
Milosti ne tražim, niti bih je dala, rekao bi Rade Končar.
Apsolutno nijedan muškarac u mojoj bližoj i daljoj okolini, mene ne može pomaknuti za milimetar.
To je sve tako isfurano, predvidivo, mentalno ograničeno, blablabla daj makni mi se sa sunca.

Nemam pojma tko bi mi se ikad više svidio, eventualno alien iz letećeg tanjura da me želi provozati i da je zelen a nabildan. Znači ne postoje na Zemlji likovi, svi su ispušene muštikle, jebeni dosadni seronje.

Ps- ne treba nacjepavati drva, odavno sam to riješila.
Mnogi su to nudili i prezentirali se skandinavskim božanstvom ogrijeva... nijedan da bi zamahnuo sjekirom.
I u međuvremenu čak sam i to svladala- mislim da bih i na pičku sad mogla cjepati metar po metar a kamoli sikirom.
Hvala, momci, ne trebate se junačiti... :)

Mislim... moje iskustvo s muškarcima je da je to puno zajebancije nizašto.
Nešto kao imati doma iguanu- terarij, posebna hrana, ovo ono- a na kraju imaš debilnu spodobu KRASTAVU koja još maše repinom i ponekad žmiga očima, plus ti nije jasno koji ti je to kurac trebalo u životu, i nitko ti ne želi u kuću zbog nakarade dosadne. Grize te, žvače biljke po kući i kad je sezona parenja agresivno mlati repom nakaza. A ti titraš oko idiota i prilagođavaš temperaturu, nabavljaš mu žive životinje i igračke, režeš mu pandže! I debil žmiga!
Jesam, voljela sam neke.
Nijedan mi nije u život donio ništa koliko zajebancije i unazađivanja.
Možda sam umjesto iguana trebala ganjati zlatne ribice.
Ali come on, where's the fun?

Sve u svemu, nek idu u pizdu materinu.
Ja se osjećam kao dama onda kad oko mene nema pizduna.
Zasad sam uvjerljivo najbolji kavalir, najnježniji gentleman, imam najbolje fore, najbolji sam jebač i najsposobniji drvosječa, soboslikar i općenito frajer.
Ja bih vam prerado priznala da ste bolji od mene, ali nemoguće nikad...

Takve tetke kao vi, ni vaša mamica nema živaca slušati.
Daj gonite se u krasni kurac pliz, tenks!

Ps- odite na youtube i proučite iguane. To su muškarci. Najgori izbor. Upalite yt i povucite paralele.

Suprotno nekoj logici stvari, svanuo je nasuprot prethodnim kišnim, zlatni sunčan dan.
Probudilo me sjajno sunce, nakon neobičnog sna.

Na komadu bijelog papira netko je pisao crvenom kemijskom kvačice i "izdrži".
Rukopis je definitivno moje gimnazijske prof.hrvatskog, što mi nema baš smisla.
Uz to još dvije poruke- koje neću ovdje pisati.
Ali nije nešto čega sam ja u budnom stanju svjesna, doslovno kao nečije poruke, iako nisam od ezoterije i sl.
I to baš mudre.
Malo mi je bilo wtf ali zapisala sam si san jer je osjećaj bio preprepresavršen i poslušat ću ga, radilo se o mojoj podvjesti ili ono što raja zove anđeli čuvari.
Prvi put mi se to dogodilo i fakat mi je legendarno.
Znači crvena kemijska piše na bijeli a4 papir poruke koje apsolutno ja nisam osvijestila, i obećaje mi da izdržim još malo.

Danas je dakle prelijep dan.
Danas je dan kad postoje koncerti.
Kad će se netko prvi put poljubiti.
Kad će netko umrijeti.
Netko će pogledati ludu komediju.
Netko će biti ubijen.
Netko će se roditi.

Datum kao i svaki drugi.
U biti i 11.10.2023.bio je takav datum.
Netko se objesio, netko je dobio 5, netko je popravio zub, netko je umro od bolesti, netko je dobio blizance...

U nekom trenutku shvatiš da dolaskom na svijet nitko nije dao obećanje da će biti dobro ili loše.
Netko ima sjajan život ali vreba jedan krvni ugrušak da postane invalid u krevetu.
Nekom se rodi najslađa djevojčica pa joj nađu Battenov sindrom ili već neku od milijardi varijacija.
Netko je mršavi pas iz Vinkovaca koji radi najgenijalnije i najdebilnije stvari ali evo jučer smo u Robisu svi bili iskreno sjebani i ljuljali se na njegove pjesme.
Netko je siromašan i dobit će na lutriji.
Netko je najveća faca i past će u ocean s privatnim avionom.

Toliko varijacija.
"Da l' grom odabira hrast
Ili se to pak hrast munjama nametne
Za to i nemam reči bogznakako pametne.
To je ta sudbina valjda"

Kako god, ostaje ti raditi u onom rasponu kojeg imaš.
Zamijesiti knedle, pristaviti juhu.
Iako nisam imala namjeru, iscrtala sam svoje plave obrve (ne kužim zakaj su mi obrve plave a kosa ne? Ali i tu nema vajde kenjati, može, evo) i stavila ruž.
Napravila sam si dobru kavu i izvela malog da vozi bicikl.
Pila sam kavu, gledala ljude oko sebe i zaključila da smo ustvari svi jedno.

Ustvari smo u istom oblaku i braća svi.
Elon Musk, djevojka s Downovim sindromom koju po kvartu vuče koker španijel, klinjo koji u ogromnim vjerojatno naslijeđenim kopačkama puca loptu i svaki put mu se izuje kopačka (stalno ga gledam i voljela bih da baš ima para i pički od nogača, dobra ideja Svemire?), Goran Bare koji je teške boje skinuo, žena koju je muž prevario s mlađom, ona koja je napipala kvržicu na dojci, Ernest Petry žabac jebač dobitnik pepeljare u mudru glavu, sutkinja koja će pri kraju karijere dobiti moždani i pelenu, beskućnik, vođa afričkog plemena, tinejdžerka koja se treći put pokušava ubiti, psihički bolesna debela psihologinja koja živi s psom i kupuje nareske na suhomesnatom, profiteri na otpadu, Turudić, Severina, Ceca i Jeca, moj profesor kojem su odrezali nogu, i onaj koji je ostao bez oka, Naser, Đazo, Remzi i Ramiz...
Svi smo u istom oblaku. Titrave čestice. Privremeno ovdje.

Idem naribati kupus za salatu.
Ubola sam odličan Lenor.
Napravit ću 30 trbušnjaka, kad kažem 300 bude 0.
Ostavit ću staroj baki susjedi 10 mandarina i 3 banane na kvaku.
To mogu, to znam. Za velike stvari sam mala.
Neću plakati danas, nema potrebe.
Sve je u nekom balansu nama nespoznatljivom.
Spoznatljivo je da bi moja susjeda trebala dobiti i malu tablicu domaćeg špeka, vraga ga ima od čega kupiti u našoj ponosnoj RH. Idem rezati.

Link

Oprosti što ti neću doći na grob. Mrzim to mjesto, što vrijedi da dođem i stojim tamo, ništa tebi ne vrijedi a meni cijeli dan bude sjeban bezveze.
Nego.
Ja sam dugo razmišljala što bih ti pokazala.
Naročito je važna baš svaka riječ i da pogledaš spot do kraja.
Ja te sad tako volim, i znaš sam da nije pametno, lako niti me razumiju baš oko toga.
Ali tako je. Pozdravi roditelje, babe, didove.
Mi smo lijepo.

Link
Za tebe umjesto cvijeća, svijeća, ne mogu gledati taj mramor.
Ovo mogu, a kad dođe dan da ne mogu e onda moram pa opet mogu.

B.

Bio joj je rođendan i kupila sam joj Canesten kremu za rodnicu protiv gljivica i litru Radenske.

Inače, ja sam rođena 25.3. i uvijek sam to naglašavala da tko ne bi zaboravio, gora sam od djeteta s ročkasima.
Baš mi je to važno.
Međutim, NIJEDNOM MI GA NIJE U OVIH 21 GODINU ČESTITALA.
Čestitku i poklon (tipa neke knjige o Svamiđiju, neki sick gotički svijećnjak....) dobila bih 25.5.
To je naime Titov rođendan a ona smatra da sam ja komunist.

Jednom prilikom sjedile smo u autu i iz torbice je izvadila neki parfem.
Poklonila mi ga je i rekla "lezbijski moment, ovo je za tebe".
Pitala sam je kojom prilikom.
Rekla je da je to za krsnu slavu.
???

Pa nije to baš tako nelogično.
Droga i alkohol.
Mislim, nepopularno je to govoriti.
Svi moramo srati da nam je divno, klepaju se instagramični prikazi života koji su često bijedni, prazni.
Ali uslikaš neku palačinku i cvijet, jer moraš dokazati da ti je super, da si super...
U biti to nije loše, to je bildanje pozitivnog pogleda na svijet.

Istovremeno, kad otvoriš novine.. ma ne moraš ni izaći iz kuće... o jebote.
Klikneš par puta... nekidan sam naletjela na članak o tome da je neki tip silovao 10mjesečnu curicu i umrla je od krvarenja. Zamislite 10mjesečnu curicu koja umre od silovanja, zamislite da živimo u tom svijetu. 10mj, paperjasta a ne prava kosica, kao malo veća koka. Još je sanjala anđele. Znate da se bebe smiju u snu jer sanjaju još anđele, tako kažu. I netko joj je kurcem rasporio utrobu- njoj. Trebamo pakao, vraga? Ne... sve je ovdje!

Kod nas u Lici je tip napravio dijete kćerki od 14.
Jedna je beba bačena u bunar.
Gledali ste na Provjerenom reakciju HZSR Gospić? Ja jesam, prijavila sam ih DORHu, Komori, svima- ali djeluje mi da je to sve ravnodušno prema plaču
Izgorio mališan od 3 godine. Sam doma dok se mama kurva. Zamislite oči djeteta koje jebeno gori i nema se za koga uloviti i spasiti. Prijavila sam policiji ministra Ružića koji je prvotno izjavljivao da je sve po pravilima struke. Nije mu dlaka s glave pala ali morala sam zbog rana tog malog, da mogu zaspati.
Puno je primjera.
Previše... jebeno previše... pasivne sila dobra naspram previše paklenih.

Onda izađeš. Deformirani i bolesni ljudi, štapovi i kontejneri.
Traže boce.
Ljudi s invaliditetima.
Bolnice pune ljudi. Čak i djece. Ne ono da ogrebe koljena pa nadobudna mama brije... ne, ozbiljne stvari.
Sjećam se i danas kad sam išla u školu jedne male Vlaste.
Imala je tak smiješna klempava uha i oči koje jebote nikad nisam zaboravila.
Dosta zaboravljam ali iz nekog razloga Vlastu kao da sad vidim.
Sjećam se da je njen stariji brat plakao od straha da će umrijeti od tog raka.
Svi su govorili da neće, ali lagali su.

To se događa svaki dan. Kod nas na groblju je niknuo novi mali bijeli grob sa sestrama blizankama.
Bile su bebe i mama im je dala tako lijepa imena.

Na tom groblju je i čovjek kojeg sam voljela.
I gadno je gledati kako netko kog voliš, kog voliš emotivno i seksualno, leži leden kao kocka smrznute piletine, a vrhove ušiju mu već jede mrtvačko crnilo.
Apsolutno...
Apsooooooolutno...
Razumijem sve ljude koji žele modificirati svijest.
Žele. Moraju. Logično im je.
Pa i je, logično je. Logično je kad vidiš neke stvari.
Želiš pobjeći.

I ja bih bila ta, ali bila sam "Majke" a ne Bare.
Ali potpuno ga razumijem.
Razumijem ljude kojima ovo ne ide na golo.
Da nije bilo klinaca, nemam pojma kako bih bježala od tog svega.
Ovako, netko je trebao promijeniti pelenu, skuhati ručak i obećati da je sve OK.
Nije imao nitko drugi osim mene. Pa sam bez jednog Normabela a kamoli kaj drugo.
Na suho.
Bez anestezije.

Ali razumijem tu bol i anestetike.
Ja sam tu gdje jesam, ne zato što sam bolja ili jača.
Stvar je da sam majka, niš drugo.

Večeras je moj stariji sin na prvom dejtu s curom iz Desete (ja sam išla u Desetu) i ošišao se nikad ljepše.
A s malim sam skupila pun k šarenog lišća da lijepimo i radimo ježa.
Hvala vam, moja dva viteza. Jednom ćete shvatiti- ja sam vas čuvala ali vi ste mene ustvari.

Pozdravi mi Itu, njemu je u nedjelju 3 godine kak je otišao.
I dok plešem sama s kišom... zahvalna sam ti za tu i još njih.
Radio si najbolje kaj si znao.
Ponegdje si bio luzer, ali to smo svi.
Za razliku od većine, ponegdje si rukom mrvio mrak.
To ne znaju svi.
I znaš, svi sad znaju da je nezdravo bilo bost se u venu :)
Al i to znamo svi.
Poanta je da si ti znao neke stvari koje ne znaju svi.

Pozdravi mi Itu. Reci mu da mu neću doć na grob.
Ma ti bi skužio zašto.
Kužio si svašta.
Sad si slobodan. Zasvirat ćeš mi još puno puta u ovoj šitari.
I nemoj zaboravit pozdravit Itu

Trebali smo Bare svi jest posni sir i ne misliti o stvarima koje bole i peku.
Lako je sve znati.
Teško je kad te boli i peče.
Trsimo se koliko ide. Ne slažem se s tobom ali te kužim.
62 je dosta, a i previše, kad ti se srce jednom baš gadno stilta.
Nek seru i sviraju kurcu svi koji misle da si trebao jest jogurt i živjet 92.

Stalo je dovoljno. Ostalo je dovoljno. Slobodan si, Gorane.
Hvala ti.

Primjećujem da je danas, usprkos svim našim slobodama, pravima i mogućnostima, postalo neobično teško biti čovjek. Ne mislim samo na ratove, krize i opću nesigurnost, nego na nešto svakodnevnije: na način na koji smo naučili promatrati sebe i zahtijevati da nas promatraju drugi.

Oslobodili smo pojedinca mnogih okova prošlosti i to je civilizacijski napredak koji ne treba osporavati. No čini mi se da smo putem slobodu počeli brkati s neograničenošću, autentičnost sa samovoljom, a pravo na vlastiti život s uvjerenjem da se svijet mora prilagoditi našoj slici o sebi.

Svi smo, pomalo, postali glavni likovi vlastitih filmova. Svatko ima svoju istinu, svoje traume, svoje granice, svoje posebnosti i svoje zahtjeve. Svatko očekuje da ga se razumije, prihvati, uvaži i poštuje. Ali rijetko se postavlja pitanje koje bi moralo prethoditi svakom zahtjevu za poštovanjem: čime smo ga zapravo zaslužili?

Poštovanje čovjeka kao ljudskog bića jedno je. Divljenje njegovim sposobnostima, karakteru, radu, znanju ili postignućima nešto je sasvim drugo. Prvo pripada pristojnosti, drugo se stječe. Danas se, međutim, čini da se od nas očekuje da oboje dijelimo bez razlike, kao da je svaka osobna posebnost sama po sebi vrijednost, a svaka želja za priznanjem već dokaz da priznanje pripada.

U svakodnevnim interakcijama sve se češće ne razgovara da bismo nešto razumjeli, nego da bismo nekoga potvrdili. Ne slušamo da bismo razmislili, nego da bismo pronašli način da se sugovornik ne osjeti osporenim. Uljudnost se polako pretvara u obvezu sudjelovanja u tuđim zabludama, a obzirnost u beskonačno prilagođavanje tuđim predodžbama o sebi. Kao da je najveći društveni grijeh nekoga ne uvjeriti da je upravo onakav kakvim se želi vidjeti.

Tako dolazimo do apsurda u kojemu nije dovoljno biti pristojan prema čovjeku. Od nas se ponekad očekuje da potvrdimo i svaku njegovu interpretaciju stvarnosti, svaki njegov izbor i svaki kriterij vrijednosti, bez obzira na to možemo li ih iskreno prihvatiti. Vlasnik psa može inzistirati na roditeljskom statusu, muškarac koji se identificira kao žena očekuje da se njegov identitet bez iznimke prihvati kao društvena činjenica, a osobni estetski sudovi postaju gotovo moralna pitanja. Ne govorim o tome da ljude treba vrijeđati ili im uskraćivati dostojanstvo. Govorim o razlici između poštovanja osobe i obveze da se složimo sa svakom njezinom tvrdnjom.


----------

Možemo nekome priznati ljudsko dostojanstvo, a da mu pritom ne dugujemo slaganje, divljenje ni potvrdu. To je razlika koju kao da sve teže podnosimo.

Slično se dogodilo i s pojmom kvalitete. Nekada su postojali kriteriji, koliko god nesavršeni i podložni promjenama bili. U ljepoti, umjetnosti, znanju, radu i ponašanju razlikovali smo bolje od lošijega, izvrsno od prosječnoga, trud od nemara. Ti kriteriji nisu bili nepogrešivi, ali bez njih nije bilo moguće ni govoriti o izvrsnosti.

Danas se, iz straha da nekoga ne povrijedimo, sve češće ponašamo kao da su sve razlike između kvalitete i nekvalitete tek pitanje osobnog dojma. Ako nam netko nije lijep, trebali bismo se gotovo ispričati zbog vlastitih očiju. Ako nešto smatramo lošim, moramo paziti da se netko ne osjeti poniženim. Ako odbijemo sudjelovati u nečijoj osobnoj mitologiji, riskiramo da budemo proglašeni netolerantnima.

Pogledajmo pad vaterpola- prije se klub zahvalio igraču koji nije plovan i nema 185- razlog postoji.
Striktni kriteriji- kakve punašne balerine, nema debljine u priči o eteričnosti i gracioznosti.
Claudia Schiffer nekoć je bila jedan od globalnih simbola ženske ljepote. Danas se, u ime uključivosti, često ponašamo kao da moramo izbrisati svaku razliku između tradicionalnog ideala ljepote i svake druge tjelesne pojavnosti, pa i onda kada se rasprava o tome svodi na zabranu iskrenog estetskog suda. Koja Lucija Lugomer?
Ali uključivost ne bi trebala značiti da je sve jednako lijepo, kao što jednakost ljudi ne znači da su svi jednako uspješni, talentirani ili sposobni. Jednako dostojanstvo ljudi ne podrazumijeva jednaku kvalitetu svega što ljudi stvaraju, predstavljaju ili čine.
Problem nije u tome što se mijenjaju ideali. Oni su se mijenjali oduvijek. Problem je kada se samo postojanje kriterija počne doživljavati kao nepravda, a svaka procjena kao napad na nečije dostojanstvo.

Iza svega toga, čini mi se, krije se golem strah od nepriznavanja. Svi bismo htjeli biti posebni, ali nitko ne bi htio biti procijenjen. Željeli bismo priznanje bez natjecanja, poštovanje bez odgovornosti i divljenje bez potrebe da išta izvanredno napravimo. Željeli bismo da naše želje budu mjerilo stvarnosti, a naše samopoimanje obvezujuće za sve ostale.

No svijet ne može funkcionirati ako svaka osobna predodžba postane društvena obveza. Ne možemo izgraditi zajednicu u kojoj će svi biti zadovoljni tako da svakome neprestano potvrđujemo da je u pravu. To nije tolerancija, nego izbjegavanje stvarnosti. A stvarnost, srećom ili nesrećom, ne funkcionira na temelju našeg osjećaja povrijeđenosti.

Ne mislim da su ljudi nekada bili bolji. Prošlost je imala vlastite nepravde, poniženja i licemjerja. Ali čini mi se da smo danas, dok pokušavamo zaštititi svakoga od mogućnosti da se osjeti manje vrijednim, počeli gubiti sposobnost razlikovanja poštovanja od laskanja, pristojnosti od podilaženja i tolerancije od intelektualne kapitulacije.
---------

Možda nam ne nedostaje slobode, nego mjere. Ne nedostaje nam pravo da budemo svoji, nego sposobnost da podnesemo mogućnost da se drugima nećemo svidjeti, da nećemo uvijek biti u pravu i da nas nitko nije dužan smatrati izvanrednima.
Jer biti čovjek ne znači samo zahtijevati da nas drugi razumiju. Znači i pokušati razumjeti njih. Ne znači samo imati granice, nego i poštovati tuđe. Ne znači samo govoriti svoju istinu, nego znati da ona nije nužno jedina.

Možda je najveća zabluda našega vremena uvjerenje da svatko zaslužuje divljenje samo zato što postoji, da svaka tvrdnja zaslužuje jednako priznanje i da je svaki kriterij vrijedan ukidanja ako nekoga čini nezadovoljnim.
Svi smo glavni likovi vlastitih života. Ali to nas ne čini glavnim autoritetima nad tuđim životima, niti naše potrebe pretvara u tuđe dužnosti.

A društvo u kojemu svatko neprestano zahtijeva potvrdu, a sve manje ljudi ima slobodu iskreno prosuđivati, na kraju ne postaje ni slobodnije ni tolerantnije. Postaje samo umornije, neiskrenije i nesposobnije razlikovati ono što doista vrijedi od onoga što jednostavno zahtijeva da bude priznato.
Zato imamo dog moms, plus size modele, bauštelac dobacuje liječniku da pojma nema, sva su djeca tobož nadarena, Reks mješanac u tipu labradora bali po kafiću i njuška ti ness, mediokriteti su autoriteti, i svatko je vrijedan komplimenta i uvažavanja jer je to civilizirano. No, je li istinito?

Volim biti ljubazna, kad ide, ali između podilaženja tuđoj gluposti i svog stava, uvijek se opredijelim za svoj stav.
Lucija Lugomer je debela, srednja trgovačka nije vrhunsko obrazovanje a malena Kijara Lara mora logopedu, npr.
Tvoj pas nije moj pas, juha je slana ko vrag, ponašaš se neurotično, piješ svaki dan alkoholičar si, loš si profesor jer ne znaš objasniti gradivo a tvoj kolega zna.
Imaš 55 godina- nisi dečko.
Ne pereš se, dakle smrdiš.
Dijete ti ima usta puna karijesa. Živiš s psom- pas ti nije curica ni dečko.
Prijetiš sačekušom - mentalno si bolesna.
Visok si 170cm- nizak si.
Mlijeko se ukiselilo.
Žicaš sestru za burek- nisi uspješan biznismen.
Imaš 120 kg- nisi model.
Deterdžent nije uklonio mrlje.
Završila si frizersku- nemaš kaj objašnjavati cjepivo.
Stvarnost.

Jednako tako, cijenim i poštujem sve što ima smisla, od obrazovanja do fizičke top forme, od manira do intelekta, ukusno pripravljenog kolača do izgrađenog muškog torza ili mekanog srca.
Dapače, prva ću izreći poštovanje- za ono što vrijedi poštovati.
Nemam nikakvu potrebu laskati i hraniti tuđe iluzije, to se od mene ne može dobiti.

A evo znala sam.
Ne, nisu svi moji tipovi bili 185+, najduže sam bila s jednim koji se amaterski bavio bildanjem i izgledao kao minijaturni Apolon.
Bio je, pamtim, 172 cm, 5 cm niži od mene.
Oboje smo bili u savršenoj formi i nije izgledalo nakaradno jer i mene je vukao godinama u gym po 6x tjedno.
Tak da sam ja bila visoka i vitka a on niži i jak.
Toliko sam ga voljela da mi nije smetalo, a on je navodno baš volio što sam visoka.
Od svih, mislim da je on bio moj najbolji partner ali bili smo mladi, ja sam naprosto s 21 godinom htjela još i odjebala ga.
Nisam jednom požalila nego stojednom.

Ostali moji partneri su redom bili visoki.
Imala sam Vladu - 194
Maria s kojim imam dijete - 197
Venu - oko 186
Itu s kojim imam dijete- 190

Jednostavno, to me privlači.
Ali nije pravilo. Taj maleni Bračanin, lijep i skladan, mene je toliko očarao svojom dobrotom i veselim očima da sam pune 4 godine rado hopsala u balerinkama sa najtanjim potplatom.
Neobično je što zaista imam svoj tip i prvo na listu tjelesnog stavljam visinu, ali kad bih baš morala odabrati svoju najljepšu, najzdraviju, najlakšu vezu... To bi uvijek bio Narcis.
Da, zvao se Narcis, ali jedan je od rijetkih koji doista nije bio narcis.
Bio je cvijet.

Nema ga nigdje vidjeti, čuti, nitko ne zna gdje je.
Čula sam samo da ima problem s heroinom, moja mama ga je jednom vidjela u užasnom stanju, on je mahnuo i izgubio se kao sjena, od stida.
Još uvijek ga tražim, mislim da mu dugujem.
Zamislite, bila sam tako bezvezna debela štreberica, ali njemu sam bila slatkica i u par mjeseci oblikovao mi je tijelo kakvo ne mogu vjerovati da sam imala!
I naravno da ga tražim, što mi otežava jer su mu roditelji preminuli a na adresi ne živi odavno.

Tanka je granica koju ne želim prijeći i ispasti neka luda bivša, stalker, užasno.
Ali često odem s Remize pješice prek Ljubljanice nadajući se da bi mogao biti tamo gdje se ukazao mojoj mami.
Čak razmišljam i to ozbiljno, zapaliti na Selca na Braču, raspitati se.
Ma ne u smislu da bih bila s njim, nego tako, voljela bih ga vidjeti.
Boli me kurac za sve ostale, ali voljela bih vidjeti njega.
Uglavnom, landram po Ljubljanici jako često, tobože ne čeka mi se bus, mada i ak dođe bus ja idem pješke, ista stvar.

On je jedina osoba koje NEMA u guglu, i sve sam naše poznanike odavno kontaktirala- ma kakvi.

Otišla sam u digresiju.
Odgovor je- ne, nisu mi svi dečki bili visoki.
Onaj najbolji bio je - mali, ne moj tip, i mislim da su nam se par puta malo nasmijali jer bila sam značajno viša a on je imao nesvjesnu naviku- podići se na prste.
Oboma nam je to bilo smiješno.
Bio je najveći.