Čovječe, kakav blog!

Suludo, ali bilo je to u isto vrijeme kad sam htjela umrijeti.

Nisu me željeli pustiti da zadnji put vidim Itu, u mrtvačnici.
Da je to traumatično, njega više nema, to je samo tijelo.
Jedini me moj tata razumio i bez riječi prihvatio moj urlik da im svima jebem mater u pičku glupu.
I tata ak me ne otpeljaš idem sama pješke.

U mrtvačnici, on.
Visok. Lijep. Smiren. Učinilo mi se nekako da ima ogromnu glavu, ne znam zašto.
Pipnula sam ga i bio je leden što me uznemirilo.
Palcem sam mu brisala ranu na vratu.
Uši su mu pocrnile na vrhovima.

Nešto sam mu pričala i mozak mi još nije poravnao da on to ne čuje pa sam mu davala upute.
Bila sam opsjednuta strahom da će otići predaleko nekud ako ja umrem stara.
Prošlo mi je na najozbiljniji način kroz glavu da moram za njim.
Čak sam imala plan na neki način, ali sjebalo me - što bi onda djeca, svaka čast svima al ja bih ipak mislim jedina za njih popila metak.
Pa i, za mene tad gore, živjela zbog njih.

U jednom trenutku morala sam izaći.
Zrikavi mrtvozornik i moj tata su pušili.
Kad sam izašla valjda nisam izgledala normalno i tata je viknuo "jadno moje dite" i briznuo u plač.
Primio me ali sam bila slaba a kako sam viša od njega, teturali smo.
Putem kući sam razmišljala kako bih... nisam, naravno.

Za nekoliko dana išli smo pedijatru.
Ispred mrtvačnice vijorile su se šarene haljine koje su prodavali nasmijani Cigani
Psovali su, šalili se i pljeskali rukama glasno.
Kao da ništa nije bilo.
Kao da baš jedino- moraš naprijed.

...
Na kraju sam zaključila da će Ita znati kud se ide.
Savjetovala sam mu da ako nešto ne zna pita Teslu, on je tamo blizu nas, a kažu da je avatar iz čak pete dimenzije.
Da nema što brinuti.
Da je sve igra i da ću pobijediti još puno tog a malo i za njega.
Da je sve kratko.
Da će iza svakog od nas biti smijeha i šarenih haljina.
Da ćemo se opet vidjeti jednom kad i iza mene ostane samo mirno tijelo.
I da je, tako eto kratko, bio ne samo moja tuga nego i topli vatreni nemir.
Zadnje što sam napravila je da sam mu obećala da ga nikad neću zaboraviti.
I kao njegovi preci vitezovi čuvari kule, kao BAŠA, odlučila sam ostati tamo gdje je stalo.

Neka ide dalje, ja ću nekako! I- još kako.
Kažu da je sve teško i tužno ali ne znaju da je sve to igra.
Pa se igram da je vaterpolo a ja sidrun.
I nije teško, jer si sidrun. Tvoja pozicija. Prihvaćam, ne žalim se što nisam na drugoj.
Ovo je moja pozicija. Imam dobra ramena i jake noge, sve je dobro.

Taman ga spomenuh na blogu kad evo vidim na tv da je copina smislila pjesmu KOFER ADRENALINA ne bi li osim pjevač, jebač missica, stalker B.Bebić...
Ispao i tobož seksi sijedi bajker s lulom.

Tobož motori pa kao kofer adrenalina... moš mislit, pederčina obična...

Budala mi se zgadila kad je snimio neku pjesmu di potencira da još kara Brankicu, a žena je ja mislim još 95-e tražila zabranu prilaska.
Sad sam vidjela da đuska stupidno i seljoberski u nekim 90's špičokama i pjeva tu pjesmu.

Jednostavno nije aktualan, prohujao je s vihorom, isto ko i ovi tu po blogu kaj su pali grobaru s lopate ali nas svejedno muče svojim slikama.
Ja imam 39 pa se ne volim fotkati jer nije to kaj je bilo i prepuštam mladima.

ALI NE!!! KOFER ADRENALINA I MATORIH VAGINA!

Radnja prati osobu koja putuje dugom cestom, gonjena željom da stigne do voljene osobe. Unatoč umoru i svijesti o prekršajima, brzina i adrenalin su joj bitni, prihvaćajući posljedice svoje strasti.

Molim da poslušate stvar pa mi javite jesam li dobro shvatila- Sandi je pristao dobiti pendrek i nabacivao se murji.

Pošaljite
A - Sendy je primio
B - Nije primio

Znala sam jednog dragog čovjeka.
Kolumnist, arhitekt, a rođen na moj imendan.
Puno stariji od mene, ali sam ga uvijek voljela zadirkivati i šokirati turbofolk stihovima.
Gotovo očinski mi je govorio- mala, ti se švercaš!
Uvijek je kritizirao moje gađenje prema politici, ozbiljnosti pa na to lupim stih Seke Aleksić.
Kužio je fenomenalno- švercam se.

Svog Ličanina sam zapazila kao meni privlačnog jer je bacao na Nicka Cavea u spotu Where the wild roses grow.
Imao je i poremećeno veliku batinu. Što bi rekao Mišo Kovač- tu sam spoznala razliku između srebra i zlata.
Dotad ja nisam pojma imala što je jebačina.
Bio je HDZovac iz fine kuće i tu je svašta uveličao po pitanju svoje moći no zarad monstruozne karine sve sam lako povjerovala. Da mi je rekao da je Ramzes treći - ma važi mačko.
Taj tip se ševio kao nitko, bio je i blesavo sladak, nisam ja puno detalja tu ni pitala, vjerovala sam sve bullshitove.
Ne, ne shvaćate. Svi znamo kaj je DOBAR seks. Ne. Ne to. Lik je bio valjda s neke druge planete.
Bio je značajno stariji a želio postati otac.

Kasnije ću spoznati da je želio dijete da prekine agoniju teške depresije i da mi je komplimentirao JAKA SI TI s predumišljajem.
Načini na koje će se obrušiti njegov suicid na nas, u ruralnoj Lici, .... vrijede knjige. Možda.

Željela sam biti lička šuša. Domaćica. Ušuškana.
Jebo moj faks, esi ti vidio mog čojka!
Željela sam se prošvercati.
Nenene, ne ljenčariti. Sve da ja to fino držim u kući.
Ali željela sam biti prva lička šuša.
Tumplača. Slatkica. Barbie.

I s njim je to bilo TAKO DOBRO.

A onda se počelo rušiti, nevjerojatnom brzinom.
Jer je i bilo šuplje.
Samo kartonska maketa tamo gdje je obećao kule i bedeme.

I našla sam se potpuno iznevjerena.
I mogla sam odlučiti za prečicu.
Moj grad, stan, ljude i centralno grijanje.

Odlučila sam ne švercati se ni najmanje.
Ni ne slutite s čime sam se sve ulovila u koštac i kome sve jebem majku.
Svi su se čudili mom putu.
Život me, ipak, kad bih pomislila odustati od toga, bodrio.
Zlatnim oblacima. Rozim cvijetom usred gomile stijena kod gradine.
Pticom na štriku.
Vjevericom.

Bila sam prašnjava od peći.
Desna noga mi je puna ožiljaka od žerave.
Plakala sam jer nisam mogla kuću zagrijati iznad 15.
Mislila sam da ću poludjeti.
Smijala bih se kao kreten hodajući po vrtu i Bogu govorila "ajde jebem ti što si zajahao".
Nikom se mjesecima ne javljala.

Ali nisam se švercala.
Odlučila sam se igrati igre tko je jači: tuga ili ja.
Strah ili ja.
Osoba xy ili ja.
Užas ili ja.
Beznađe ili ja.

Zaigrala sam sve gorko ozbiljne stvari kao igru.
Balansirala nad ambisima duše i tijela.
Preskakala nevjerice, kaose i dna života.
Trpjela kao fakir.

I odjednom... sve je djelovalo kao obična ogrebotina.
Pomalo smiješno.
Pomalo maleno pod beskrajnim zvjezdanim nebom moje Like.

Prihvatila me kao svoju, osjetila sam da zna da nisam slabo čedo.
A ja sam jačala tijelo hladnom vodom, i dušu odolijevanjem užasima.
Nisam se švercala kad je bilo bitno.

Ne znam objasniti zašto osjećam da je bitno. Ali je.
Ja tako osjećam svakim atomom- da je ono tamo meni namrijeto.
Ima tu i nekoliko neobičnih detalja, ali ne biste vjerovali da vam pričam, niti bih vam ja pričala.
Sve je to kao u nekoj priči, i iako ne razabirem s ove točke svoju ulogu sasvim, nešto me tjera da se inatim, ostajem i da budem lipa i bistra kao Lika.

Sve je igra, sve je moguće.
Strah je smiješan, pogrešan i suvišan.
Pusti glas do devetog brijega (znat će tko zna!)

Danas sam prvenstveno posvećena podizanju dvaju ljudskih bića.
Uz sva bolesna nastojanja današnjice da se to izjednači s imanjem životinja koje se oblači u džempere i suknjice, radi se o cjelodnevnom projektu, angažira.

Uz to, opredijelila sam se (imam izbor) za život u prirodi.
Stidljivo koketiram s baščom, lakiranjem i farbanjem nekih dijelića ogromne kuće, a oko sjekire/košenja/pepela odavno ne kukam niti pizdekam.

U svemu tome čak sam razvila neke svoje furke tipa imam kadu za ice bath i svakodnevno jačam duh i tijelo.
S oduševljenjem promatram kako sam iz godine u godinu otpornija na hladnoću, manje razmažena, kako sam pojednostavila puno toga, kako sam brža i spretnija.

Ja sam izabrala usporiti.
Moj se bolonjez krčka 3.5 sata.
Pedikiram se sama, ali polako i nježno.
Uživam peglati u nekadašnjoj svekrovoj ordinaciji.
S ljubavlju uštirkam hekleraj.
Čujem ptice. Ima ih raznih. Promatram. Dišem.

Ta kuća je moj raj, sve što sam željela.
Kao dijete sam mami pričala da ću kad budem velika imati kuću s drvenim stepenicama...
A takvim se voćkama, magnolijama, jasminima... nisam nadala.
Stazice oko moje kuće nisu s ovog planeta, šume, zalasci sunca...
Kao da mi je I ostavio komadić raja da ga sama otkrivam.
Nekad boli sve skupa, ali Lika me generalno bodri da budem hrabrija, da prihvatim, spartanski.

Dodaj tome koji trenutak s knjigom, lakom za nokte i rašpicom, mrvu neta i telke, šetnju šumskim nestvarnim beskrajima...
I dan prođe a da se okrenula nisam.
Ostane pod kraj dana vremena za politi tijelo hladnom vodom, popiti šalicu čaja i zahvaliti Bogu za sve što je bilo i što nije jer sigurna sam da On zna i da nema slučajnosti.

U skladu s time, ništa ne grabim niti se od čega branim.
Sve što je moje, doći će makar kroz prozor.
Ako uspije, od čarobne krošnje najveće jabuke koju sam vidjela...
Spremna sam podijeliti štrudlu na još dijelova, ali imam kome, hvala Bogu.

Sebi ne, naravno, ja sam na ketogenoj ;)

U procjenama me omeo urođeni optimizam.
Humanizam.
Sad neću biti kao kuma kad kujetina kaže da ju je u životu koštala dobrota, HAHAHAHA ;)))))

Ali ja zbilja imam tu crtu prirodne razdraganosti životom, generalno.
Ona ni sad nije izgubljena, ali omekšana je surovošću recentnih događaja i težina.
Ja sam sad tek došla po pitanju svojih oduševljenja, na neku normalu.
Nekom drugom da se dogodilo završio bi u pizdi materinoj.
S ovim odmakom shvaćam da me optimizam tjerao u preuranjena oduševljenja, u zašto da ne, u idemo odmah, u sve će biti super...

Pored toga, u neke svoje tri zadnje veze shvaćam da su me uvijek bunile finese. Oni mali detalji koji su mi promaknuli a u korist bolje slike o njima.
1. Snaga vs sirovost
2. Art vs nenormalan
3. Pametan vs pametuje

Lako je biti general poslije bitke.
Danas mi je toliko toga jasno da jebeno ne mogu vjerovati koja sam tuka bila.
Ali trebalo je prvo izaći iz tih odnosa.

Ne mogu reći da mi je žao ijednog, na kraju sve to dođe na svoje.
Ali uvijek sam imala sebi karakteristično gledanje na život, pa i ljude u njemu, na način da puno toga želim razumjeti, opravdati ali i ne vidjeti kao problem.
U korijenu svega je moja priroda, ali i silna želja za sretnom obitelji.

Smatram da je moja obitelj sretna ali muškarca tu bilo nije, ne dugoročno.
Protokom vremena, opustila sam se po pitanju muškarca.
Ni biološki ni egzistencijalno mi ne treba.

No, daleko sam od neke s promuklim glasom i cigaršpicom koja se sere na muške i na ljubav.
Danas bih vjerovala očiglednim znakovima da je netko idiot; budalu nazvala budalom i manje se veselila raznoraznim bojama i oblicima predivnih ljudskih bića.
Ako me kužiš.

Naravno, svi smo smješteni negdje već, na raznim lentama pa i toj gdje smo realni prema sebi, zahtjevni prema drugima.
Ja poznam osobno razne pousjele princeze koje su čekale savršenstva za sebe nigdje ne uviđajući svoje limite, rubove i krivine- danas su to Dogs moms, Cat moms i slično.

Znam jednog retardiranog Želju s nosom od 2 metra koji živi u baraki, već 20 godina ne bi nijednu nego Renči (Renata Sopek).

Ima svega.

Ne treba sebe ubijati u pojam, ali ako govorimo o snovima tu realnosti ne treba.
Ako govorimo o realnosti, sanjarenja može biti preveć.

Ja se s 2 djece i 40 godina ziher ne bih pokušavala utisnuti u život 23godišnjeg nogometaša u Brazilu.
Svatko bi mi rekao da sam debil.
Ali isto tako- a o tom sam pisala- ne treba ni na kontra stranu.

Apsolutno mi je kroz moj život dosta toga da bedinam, brinem tuđe brige, da vučem i guram.
Ako je to za moju djecu onda ok, znam za kog je i ima smisla.
Ali ti muškarci sa stavom JA, AGA a pokrića nigdje.

Živo me boli kurac kako to zvuči kome.
Ne mislim da je pošteno, jednostavno nisam od te razmažene deluzorne fele pičkica, nakrmačiti se nekom kao krpelj.
U stilu čekam te uplakana da mi pokosiš.
Umijem ja i durati i gurati.
Ali ako je tip tu da ja duram i guram, pa koji će mi kurac.

Svi dolazimo jedni drugima s manama, felerima, situacijama, ograničenjima.
Ali zaista me ne zanimaju razni propaliteti koje je mama i tetka Slađana iz Beograda, uvjerila da im se može.

Pa će mi još brojati je li neslano i jesam li zgodna u tangama, a pritom sebe nazivati snažnim a realno je krmak, ili sebe zvati muškarcem a ne iskeširati za ovo i ono, ili sebi tepati da je pametan a završio je srednju za limara.
BOLI ME PIČKA ZVUČI LI PRIMITIVNO.
NIJE. EKVIVALENT JE SVIM OČEKIVANJIMA OD ŽENA.

Svi bi bili baje i imali doma nježnu ljepoticu koja im gladi jaja, a onda bi pokazali plaću od hiljadu eura, ficlek od kite i još možda čak SUPRUGU.
Bili pijanci, nakaze da se streseš kad vidiš facu, veprine, invalidi nesposobni pokositi ili pokrečiti, imbecili u svom svijetu, kladioničari...

Ne bojte se, svaki vjeruje da bez problema i bez rada na sebi, zaslužuje fantastične obroke, popeglane košulje, nevjerojatan seks i vjernost Penelope.
Ali ne. I to je fer plej.
Kao što ne može svatko špilati nogač na Svjetskom prvenstvu, ne može ni kojekakva sjebana klošarska ekipa ili gerijatrija, bolesnici od narkića preko alkoholičara do trutina... zaista očekivati da ih se uzima u obzir.
A i pod krov po mogućnosti.

Istina je- žena mora biti žena.
A tek muško što mora biti muško.
Baja.
Snažan, visok, sposoban, fit, mobilan, ostvaren, pametan, galantan...
Smrdljiva mala grudica kurca, nesposobno kauč-prdalo, nasilnik, debil itd.- ma daj jebi si mamicu.

Da je Bog do i ranije nemati sentimenta prema onima koji gledaju djevojčice kojima, kojima miriše koža... niti sluha za tuđe maštarije o sebi i obećanja, tlapnje i želje.
Probaj srati u jednu a obećavati u drugu ruku pa vidi koja se prva napuni.

I žene koje će za ljubav i sigurnost žmiriti na oba oka.
Izašla sam iz te skupine, odavno se ne bojim čuje li se pas ili vuk, savladala sam i sjekiru, snađem se nekako i za jebene popravke auta.
Bih li ljubav? O da, apsolutno, ali ne pod svaku cijenu.
Možda je to ta promjena.

Puno sam toga sama i ništa nije imalo osobite samilosti u nekim danima, mjesecima, godinama.
Očvrsnulo me.
Ne ogrubjelo.
Ali danas znam da baš ništa loše neće biti od samoće, no od sjebanih likova puno tog lošeg može biti.
Izrađala sam kog sam mislila.
Situirana sam.
Prošla sam sve užase pretežno uz svoje roditelje i malo prijatelja.
Nigdje viteza a ja eto ipak živa.

Bez najmanje želje da ikog osim djece vučem, bez želje da se ikom nakačim.
Nešto obostrano i fino- tko zna.
Ali svoju eru toga da sebe podcjenjujem a muškarcima toleriram... da tražim ljepotu u nakaznostima, da mi isti ti bez grižnje savjesti mirno komplimentiraju da sam jaka dok se mučim, da me jebu njihova laprdanja bez efekta i truda...
Ja sam završila pošteno.

Možda se jednom sastanem s nekim tipom koji kuži stvari.
Koji će kužiti mene, i ja njega.
Ne mora to biti neka filmska priča, radije topla i prisna.
No danas znam neke stvari.

I nikako nisam sklona tipovima koji bi se malo uvalili i sebi našli komociju, preko moje kičme.
Ničiju nisam lomila osim svoju kad je bilo najteže.
I spremna sam na nešto fino, lagano, kako treba.
Za "kako je uvijek trebalo" jest kasno.
Pa tim prije, odjebite od mene falični tipovi.
S bocama alkohola.
Suprugama.
Kreditima.
Mješinama od 50kg.
Ludim materama.
Psihičkim smetnjama.
Apatijama.
Histerijama.
........

Ta B koja bi brljala po smećadiji za malo nježnosti, ne stanuje ovdje.
A brljala sam, Bog zna, po takvom smeću da dvojicu dječaka sama odgajam, na prste jedne ruke mogu nabrojati dane kad se mene mazilo, da se prespavalo hitni carski rez, da sam se bojala isključenja struje...
I tko je kriv? Ja. Nitko me u bijelo roblje prodao nije nikome.
Ali ja sam zaista uvijek vjerovala u neko sutra koje obešteti, obasja i u kojem ljepota sazrije kao trešnja.

Pa sam ljubila žabe koje su ostale žabe, samo starije i gadnije.
Ne princa.
Ne ni žabu.
Eventualno, muškarca.
Nije pod moranje, ali pod mogućnost... zašto ne.

Želim muškarca koji će mi reći da sam nježna, ne da sam jaka.
Želim smjeti biti nježna.
Ili sama, bez zabluda, bez nekog tko komplimentira tome da se mučim dok gleda i vidi, bez toga da moram pristati reći da je to ljubav a nije ni čovjekoljubivost.

Danas sam drugačija, osvjedočena da mogu.

Ne deklariram se feministicom.
Da je po mom bilo bi oldschool: žena da bude dobra mama i domaćica, muškarac da bude dobar tata i provider.
Tako su npr.živjeli moja baba i djed.
Ona je imala za zadatak sve oko kuće, zimnica, bašča.
On je bio komandir milicije i btw s njim dijelim ročkas i dosta mu ličim a najviše po tom da nemamo pigmenta pa ga ljeti znam malo u sebi opsovati jer na njega sam bijela a voljela bih biti kao Beyonce.

Korijeni toga su u evoluciji.
Izvitoperili su se ali baza je ista.
Danas je poanta da je ženska dobra kurva a muško mafijaš.
To je nakaradna ekstenzija no baza je ista.
Za one koje zanimaju detalji- obrazujte se ko vas jebe.

E sad.

Žene su u pravilu uvijek u nekoj napetosti po pitanju svojih moranja.
Mjesečna haračenja DMa da se poskida svaka dlaka da si kao delfin.
Ako nisi zgodna uvijek bar nastojiš i jebeš se opterećenjem da moraš na dijetu.
Botoksi, fileri pa i žestoke operacije- sve je to danas normalno koliko i šampon i sapun.
To opterećenje ne prestaje nikad, čak su i stare bolesne babe uglavnom u nastojanju da budu i našminkane, i dobro kuhaju, i neće si dopustiti sramotu neopranih prozora makar slomile kuk, koljeno i pizdu.

Kod muškaraca rjeđe primjetim određenu svijest o sebi.
Po pitanju onog što njima pripada kao ekvivalent.

Uvijek mi je to bilo neobično.
Kako može muško biti neokupano, neobrijano, dopustiti si groteskne viškove i manjke u kilaži...
Bez srama i nelagode živjeti u prasičnjaku, kokošinjcu...
Ne zarađivati dobro.
I pritom - očekivati ženu koja ispunjava sve ono što ženi pripada
(Domaćica u kuhinji
Dama na ulici
Kurva u krevetu).

Recimo, ja sam jako dobro svjesna sebe i gdje sam tu dobra a gdje ne.
Nekako mi je utkano u podsvjest da kao žena trebam imati obrijane i vitke noge, ili obavezno skuhati svaki dan nešto dobro, tjedno makar biskvit s voćem, oko Božića obavezna 4 recepta, moje je i ničije da glancam hidrogen peroksidom kupaone, da štirkam, da mi miriši ispod pazuha, da je dječja roba oprana pa upeglana pa još poprskana s Acqua di Gioia jer to je taj miris svježine, isti prskam i na praško i metle ne pitajte me nauštrb čega sam znala imati taj parfem za to; moje je da kad se picnem da se zna tko je došao u sobu, da ispečem palačinke kad se kome digne k, moja je juhica, cvijeće u vazi, ......
Ako igdje od toga podbacujem- čak i uz to da neke stvari moram slabije jer špilam i muškog i ženskog.......
Ni tu sebi ne opraštam lako.
Postoji standard i ganjam ga.
Pa ako i nisam stigla, ustanem iz kreveta i operem još bubanj tekstila, nadoknadim slabiji ručak idući dan, a sebe vječito kažnjavam vodurinom i čajevima ako sam si dala oduška.
Uvijek me jebe broj na vagi.
Uvijek bih u zemlju propala ako je što prljavo u kući.
Uvijek bih radije crkla nego djecu neopeglanu ili neošišanu okolo pustila.
Ne postoji PEKARA kao RUČAK makar imala upalu pluća s komplikacijama, na koljenima ću ga skuhati.
Prezirem svaku svoju kilu viška i nastojim SVE dok postojim, a depiliram se I PREVENTIVNO.
Iako u šumi živim, aj me nađi bez maskare i ruža - oćeš kurac!
Ma nema te besparice da ne nađem način kuću osvježiti makar sranjima s Temua.
Da sve nije blistavo makar je bilo visokih datuma kad sam ribanjem sapuna sama radila sredstva za čišćenje.
Ubila bih se radije nego da djeca nemaju najbolje šuze, da se ne krčka teletina ili juneći but.
To je moje, ja imam svoj nivo za stvari koje su DO MENE!

Ne ide to sve uvijek savršeno kako bih htjela.
Ali ide prilično BAŠ!
I jebeno se, jebeno se trudim i sa sobom natječem biti divna žena pa makar i nikog nemala.
Kraju sve zajebancije, ali ja imam to pod moranje.

Jebemti kad se sjetim u kakvim sam užasima bila situacijski nakon smrti muža.
Pa kroz suze da ne vidi nitko, ali ispečem kiflice ili bar jebeni banana bread.
Ma od 10eura najjadnije i najjeftinije ali uzmem si tri komadića šminke i dovedem se u red svako jutro.
Isječem drva, pokosim, pa se presvučem u lijepu haljinu iako je i ona kao takva sinsay 5e bila.
Prastare kauče prekrijem najljepšim što se dalo naći za par eura iz jebene Kine.
Mjesec i pol nakon poroda imam 20 kg manje nego na dan poroda.
Uvijek neka jebada, uvijek nešto, uvijek trud da na nešto liči život, kuća, lice, pička, prozor, frižider........

S druge strane, da znate kakvi mi BEZ KOMPLEKSA uletavaju.
Pijandure.
Starčad.
Oženjeni.
Cigan koji smrdi po kurcu neopranom.
Sirotinja razna na raznim razinama.

I ja sam zaista nekad bila sklona nakaniti se pa brljati po bačvi beznadnog dreka ne bih li napipala grumen zlata.
Svašta tolerirala, nadala se boljem i u budalama nesposobnim gledala potencijale i sjaj u tami.
Danas... to više nisam u stanju.
Tražim nivo. Bog zna da su svi do zadnjeg od mene očekivali, u samozadovoljnim nesvjestima sebe samih.

Muškarci iz moje obitelji bi se radije svi redom poubijali i u crni Dunav poskakali da se žena mora sikirati oko keša, auta ili sjebanih vrata/prozora i sl.
Ja ne mogu zamisliti nijedno suvislo muško da je npr.nesposoban jebati pa pod seks tura pušenje kurca, samo idiot.
Mislim da je pitanje bazičnog srama pred sobom a kamoli ženom biti alkos, narkić ili neki trut.

Taman posla da bih juhicu prinosila pijanduri.
Da bih se raskrečavala nad lavaboom kao kurva nad bideom da do detalja obrijem pičkicu, a frajerčina bazdi po čmaru.
Da se meni vrti od gladi na stotoj dijeti ove godine, a baja bez jebemti ima 175 cm ili je žgoljav ili rasaljen.
Da ću ja glancati 50 godina staru kuhinju a muško ne iskešira za novu.
Bože me sačuvaj muškarca koji pušta ženu da radi kulinarske čarolije od K+ riže i povrća.
Nabijem ih na kurac, radije sama nego sa šupkom na bilo kojoj razini.

Misterija mi ostaje- pa kako oni sami po sebi nisu svjesni nekih stvari.
Temeljem čega vjeruju da je ne samo moguće, nego uopće fer?
Svima nam dobro dođe umiti se i pogledati u ogledalo, umjesto na pitanje ŠTO TRAŽIM odgovoriti i na jedno zajebano ŠTO NUDIM.
Onako for real i bez fantazija. Bez defenzivnosti i projekcija.
Zdravoseljački, onako- što bi tvoj deda rekao o tebi kao muškarcu.
I na kog se kao takav nameračiti ili ne.
Pitajmo se!

Gonite se u pičku materinu svi nesposobni sjebani trutovi zabrazdili u vjerovanja samo vaših mamica da ste predivni i vrijedni svega najboljeg. Dižite guzice i uhvatite se u koštac sa sobom, ili derite šaku iza štale.
Meni se s očiju gubite.

Naći ćeš ti nekog kako Bog zapovijeda pa opet ide....
Link
Jedina i ultimativna. Jedva čekam, čuvam neraspakiran komplet veša i haljinu za to.

Moja imenjakinja.
Divim joj se na jednoj inovaciji, pa i zavidim neskriveno.

Navodno je na ramenu imala izdresiranog gavrana kojeg je nafukavala da kljuca idiote po glupim glavurdama.

O da mi je ta opcija u životu- savršen kućni ljubimac za mene...
Čak i prijeka potreba nažalost.

Naletjela sam na neki članak.
Ispada da smo kreatori svoje stvarnosti
i možemo utjecati
vlastitom vibracijom da nam život bude
blagostanje a ne pakao

Zgrožena svojim situacijama rekoh
nije zgorega pokušati.

Gledam kumu koja sjedi na kauču kao posmrtni ostatak.
Rekoh pa možda ja svojom vibracijom sam dozvala
ovaj patogen u život.
Skoncentriram se i u sebi govorim
MOJA KUMA JE PREDIVNA,
SVEMIRE ZAHVALNA SAM TI...
Žmirim i podešavam frekvenciju.

Otvaram oči i vidim kako je skinula čarapu
i čupa mrtvu kožu s tabana

Q:Kako si/ šta se radi
A: Nisam tražila doći na ovaj svijet niti mi je jasno što je sve ovo ali moram živjeti kao da nisam nasmrt ranjena i ponekad pitam anđela Mihaela za pomoć i razjašnjenje.

Q: Što tražiš ovdje
A: Da me jebeš ti i tvoj deda Hanibal naizmjence dok visim u kristalnim štiklama sa lustera

Q: Koji je tvoj tip muškarca
A: Da mi daje gomilu love i gubi se u pičku mile matere

Q: Voliš li sex/seks/sexs
A: Nemam više libido i ona mi stvar služi za pišanje

Q: Što nosiš na sebi
A: Brige, dlake tj.četinje, višak kilograma

Q: Hoćeš li na kavu sa mnom
A: Ne bih ni da sam te rodila

" NE KUŽIM ZAŠTO DALIĆ SAMO GLEDA AKO VIDI DA JE FRKA ZAŠTO NE UĐE I NE IGRA"

Gospodine predajem u Tvoje ruke duh svoj.
Završavam.

"Znam jednog harmonikaša taj je za tebe. Jači je i ima 6 djece, 4 iz 2 braka i 2 vanbračna".

Pitam je što je tu za mene točno i zašto.

Tumači: "pravi je, da te nabije na kurac pa malo da začepiš i slušaš. Jedini koji bi te sredio, ili neki Maor ali to je daleko na Novom Zelandu... tebi Arapi ne mogu ništa samo Maori i ovaj... da te siluje... molim te daj mu priliku, pričala sam mu o tebi i želi te upoznati. Pliz. Pliz. Pliz."

Meni neprijatelji ne trebaju, Bog mi je dao ovaj križ od kume i ja to trpim uz mantru i jedinu utjehu da svatko od nas mora umrijeti pa ću i ja.

Kuma se opredijelila biti vegan.
Pojede doduše meso ako joj se sviđa okus tipa krmenadle neke ili kad jedem pršut.
No navodno se radi o suosjećanju (?) gdje zaboravlja da nam je svima uništila živote ili npr.kad je Almu tjerala da jede svinjetinu, pokrala Maricu, napadala Nataliju s faksa koja je iz Sombora da ide nazad u Srbiju, urlala na Nepalce itd.

Hrani se truleži koju ne zna skuhati i lijena je, tipa 2 jabuke i bok.
Ima razna zdravstvena stanja koja ne liječi već npr.pukne 1500e za crni premaz zidova protiv zračenja ili ode u bankrot kupivši 7 "piramida za zdravlje".......

Izmrcvarena je kao iz logora.
Sisa nikad nije imala ali sad baš kao fosna.
Kosa prorijeđena.
Gladna i sjebana ali bolesna pa brije da je dobra pica.

Obuče se u crninu, pita kako izgleda.
"Kao posmrtni ostatak."

Kuma je protiv šminke ali uvijek ima 1 ruž kojeg nanosi u kafiću više puta.

1. Iz torbe izvlači ruž kojem je ispao čep, rošta i psuje
2. Torba je puna mrva duhana Sauvage
3. Na ružu je masa duhana, mrva i ostalog s dna torbe
4. Tako zasran ruž prvo prstima čisti ali samo djelomično
5. Rezultat je i dalje zasran ruž ali sad imamo i pofarbanu ruku

Kreće samo nanošenje.
1. Ogledalo nikad jer zna ona gdje su joj usne
2. Napući usne ali nekako bolesno, kao babun
3. Nanosi ruž s mrvama duhana i smećem po usnama i okolo
4. Obavezno i bez greške ruž je po zubima a na usnama hrpa smeća iz torbe

I završno
Opet bolesno pućenje usana pri čemu misli da je sad kao Adriana Lima.
Meni je uvijek bed s tom životinjom bit u javnosti ali odustala sam upozoravati je da su joj usne pune duhana i da ima po zubima.
Sad sam samo sretna ako je ruž neutralan a kad je crven onda zbilja ono crna zemljo progutaj me.