HIPOKRIZIJA

Sve mi se rjeđe svraća ovamo. Naprosto, dođe mi da se deaktiviram s iskrice, jer sve manje imam volje za bilo što. Zasitila sam se očito ovog prostora u ovih skoro 17 godina. Užas, još malo pa ću biti punoljetna na iskrici. Kakogod, unatoč ovim mračnim danima, večerima…nekako me drži neka nada i želja. Možda ima veze s jednim tipom kojeg sam nedugo srela? Lijepo nam je. Naprosto je. Danas, jučer…a možda i sutra! Čak smo si splanirali i prvi izlet. Onak, ko kakvi školarci…kofer, HŽ besplatna karta (koja tako veseli) i par dana šetnji i plahti! Tko zna što će donijeti, ne šetnje, već plahte. Iako i šetnje po kiši baš i nisu nešto. Dakle, poželjno je lijepo vrijeme. Ajd ga naruči? Ha ha…po željama slušalaca. Na Islandu vulkan, Huti gađaju, Palestina gori, ovdje prebijaju djecu, kćer se dere na mene ko da sam ja njoj kćer i tak…sve u svemu, nisu baš neka vremena. A mene ništ ne jebe! To ja zovem životom, kad konačno moš sve odjebat…i misliš samo na sebe! I kako da si ugodiš. I lijepo je, od riječi do ponekog dodira. Baš onako školski. Jbt nije isto srest nekog u zimi ili u ljeti? Zimi jedva da se uspješ dotaknut od silnih slojeva odjeće…a kamoli da pokušaš nekamo doprijet. Ali, ali…aluzije su tu! Dugi razgovori nadomještaju nedostatak sunca i topline. Pa se užare žice kojih nema. Uho mi oće zgorit. A kad stavim slušalice ništ ne čujem. Ili kad uključim zvučnik svaka druga je razumljiva. Pa onda malo malo pa kuršlus. Hm…pomalo postaje naporno i dobro je da nije svaki dan. Tu i tamo…prava je mjera. Što će biti (a bit će) kad malo više posegnemo, ne znam? Kakogod, jedva čekam veljaču! Reklo bi se da sam na pola puta, ali da ne ispadne ko lani…velika očekivanja a daš dreku pljusku. Ovaj put neću ništa očekivat, naprosto ću priredit i odradit da bude dobro. Ako bude super, super. Ako pak ne, opet dobro. Uvijek postoji kolotečina, crvotočina a bome i crna rupa! Ako ništa ovdje barem ne suklja lava. Kak reče neki dan ova moja druga kćer (pametna mala), nema ovo, nema ono, ali eto….može biti sretna jer je rođena kao bjelkinja, živi u EU i ima sve što ima. Mnogi, ako ne i većina, nema ništa od toga. Valja biti sretan s malim, ali treba težiti velikom! Ha ha…ne pričam o njemu već o sebi! Vrijeme je poći spati, a leći ćemo možda drugi put?

p.s. baš mi je pasala ova wasyeva glazba moje mladosti! sad mogu otići spati

jbt ne znam više nit kavu pit? nekoć sam kafenisala cijelo jutro (na poslu, se razme), uz obavezne tri cigarete! a sada jedna i šlus. a mogu pit kavu cijelo jutro, onak natanane kak to rade bosanci. cijeli život čekaš priliku da konačno možeš pit kavu ujutro koliko želiš a onda ju šljukneš u tri gutljaja. kaj ti je čovjek bez želja? kad ih ispuni, ha ha...nije bitno! bitno da ih ima i da ipak povremeno poneku i ostvari.

ja sam npr imala sinoć napisati ovaj blogek i jesam! jutros ga čitam, ništ mu ne fali...ne treba odolijevati porivima. čak ako se oni i zjalove ili pljas...padneš. pa se opet digneš ili barem pridigneš! eto, mene je npr moja kćer išamarala sinoć ko da sam kakva balavica. pa mi servirala kaj ja jesam tj nisam dok je ona prije 40 let bila balavica ko njezina kćer sada. jbt prošlo je 40 let a ti još uvijek predbacuješ? kome? čemu? pa imaš svoj život! ljudi često traže krivca u drugima, a nikako da zavire u sebe. ja sam pak imala jednu posve drugačiju logiku, ja sam uglavnom zavirivala u sebe i sebi pripisivala grijehe koji i nisu bili moji. ali, možda je tako teže, ali lakše živjeti. jer sve svoje nosiš sa sobom a nema onih drugih koji odu pa onda ti vuci za rukav...čuj, ti si meni to i to, ti meni nisi to i to...balavo! daj odrasti, ženo!

čitam te, i mogu samo reći...ti nikako da shvatiš da nema novih (ljubavničkih) jutara za tebe bar jedno 10-15 let. pri tome mislim na jutra u kojima tvoj čovjek s kojim si zaspala, se možeš i probudit! u svom domu. na to ćeš morati pričekati, jer naprosto ne može se to dogoditi. nekako ne razumiješ, nekako maštaš...sve je to ljudski i nije mi strano, ali ženo...nema te slijedećih 15 let! moš zabrijat s nekim, moš imat neki sexić, moš imat zagrljaj...ali to što ti želiš, ne možeš! još 15 let. no, kako ti drago, probaj i uvjeri se!

a wasy mi osvježio dan ovom sila težom! kako dobro vise visuljci...to je život! no, kad si na zemlji, nemreš niže...znaš da je čvrsto pod tobom i da nema niže, možeš sam naviše!

draga B. moj komentar o 15 godina bje onak, dobronamjeran, iz vlastita iskustva! pri tome naglašavam, da sam ja imala tog i takvog čovjeka uz sebe baš tih nekih skoro 20 godina samohranosti (od svoje 35 do 50g.) i da znam što to jest! otom potom da li je to dobro ili loše...jer bilo je svega! neke trenutke ne bih mijenjala ni za što u životu koliko su bili divni, a opet...oni drugi, hadovi, bili su najgori u životu! ne ponovilo se. drago mi je da si skomentirala u svom blogu svoje viđenje...a ovaj slijedeći blog s dubokim naklonom i šeširom do poda, posve potpisujem! i želim ti svu sreću koju si želiš...znam o čemu pričaš! malo tko to zna i razumije...ali to je nešto zbog čega je vrijedilo živjeti. nažalost, ja ne doživjeh...tog "svog" čovjeka! no, barem u pokušaju...trudila sam se, bila i ostala željna. žedna. neka, to je najbolje potrešeno vrijeme svih tih godina mog života. ti neki tragaoci za sobom i smislom sebe i onog drugog su jedino što je vrijedilo živjeti. ovako, sada u smiraj života, nadomak 70-te mogu mirno reći: život mi je prošao u traganju za smislom...a u tom traganju, našla sam i smisao, bez smisla. prilično tužno i pomalo otužno za čovjeka, ali to je istina, da tražiš...da bi našao sebe!