don't even bother

..haaahahaha hhhaaaahaha ohohohohooooo ahahahaaaa ha ha aaaaaa..

odjebite i europa i ti(slobodno pokupish i bandica usput).

studenti ekonomskog fakulteta,ne samo da su nepismeni,nego i priglupi_profesori i njihovi lakaji daju sve od sebe kako bi stvorili generacije zombija shto ce vjerno ponavljati svaku rijech koju su chuli i prochitali,bez preispitivanja vrijednosti i smisla iste.
kreirati klonove kako bi popunili tisuce radnih mjesta bez prave funkcije,oblikovati parazite na zdravom drushtvu i zagorchati zhivot onima koji stvarno neshto proizvode.
kako nekoga nauchiti ishta,a da mu to prvo ne pokazhesh primjerom?nikako.
tako da profesori predvode(naravno,postoje i iznimke_neke ispijene od borbe protiv vjetrenjacha,ogrezle u alkoholu i malodushju,za druge ne znam) u stvaranju iluzije morala i odgovornosti,iako nisu uchinili nishta shto bi se moglo okarakterizirati tim rijechima.

...pobijedili SU!
cijene su otišle u nebo,nećemo imati što jesti za par mjeseci,političari nas gule u suradnji s mafijom,za par pljugi dobiješ kaznu kao da si nekog zgazio,ali jebiga,ZNA SE što je važno..


ok,dobili smo igre_a gdje je kruh?

if it's brown,drink it down.
if it's black,send it back.

..EVERY ONE OF THOSE COCKSUCKERS WILL GET CAUGHT"
-you cocksuckers know who you are...

..kad su ljudi počeli obavljati zadaće što su koristile samo onome koji ih je zadao.
slijepa poslušnost je primjenjiva samo u jednom odnosu,i to onom s bogom.
drugi veliki zajeb se dogodio kad je dio ekipe počeo vjerovati kako je bolji od ostatka,a 'ostatak' je objeručke prihvatio to sranje(jebiga,uvijek je lakše živjeti kao radna životinja i prepustiti odlučivanje drugima_problem je u tome što drugi uvijek odlučuju u svoju korist).

..pomiriti se sam sa sobom.

vjerujem da su ljudi esencijalno samotnjačka stvorenja,prisiljena na druženje i kakvu-takvu komunikaciju s drugima samo da bi si osigurali opstanak,ili nešto drugo(naravno,u 'potrebe' se kvalificira hrpa stvari,a želja za njima je potencirana događajima što su se odigrali tijekom odrastanja,odgajanja,školovanja..
nažalost,često se radi o stvarima koje,objektivno gledano,nemaju smisla i služe samo zadovoljavanju tijela,dok mozak i duša p/ostaju kronično neuhranjeni,i na kraju od osobe ostane fizička jedinica,okovana komadom mesa u kojem živi).
no,činjenica da možemo bez drugih ne opravdava sebičnost i egoizam,jer,iako danas (više nego ikad) možemo bez drugih,čovjekova zadaća je živjeti u harmoniji s ostatkom svijeta,što uključuje i ostatak ljudskog roda.
jebiga,nije se uvijek lako kontrolirati,nije lako smireno prihvatiti hrpe sranja kojima nas obasipaju sa svih strana-tko ne bi popizdio kad vidi licemjerni,prepotentni osmijeh na licu ugojenog prasca?
svinje koja nam kroji život,živi na račun ljudi kojima istovremeno laže u oči?
ekonomija i politika su komplicirani?
treba proizvesti više nego što se potroši?
zašto to onda ne možemo ostvariti otkad je ova država stvorena?
možda zato što su na čelu nesposobne hulje,maloumnici,pijuni i lakaji?
vjerojatno(naravno).
samo mi jedna stvar nije jasna-zašto se ne dignu,kao devedeset i prve,ujedinjeni,svi ovi jebeni radnici koji jedva krpaju kraj s krajem,i konačno rasture to leglo gamadi?
kad će ljudi shvatiti da je kapitalizam,u teoriji i u praksi,hrpa sranja kojoj je srž prodavati ljudima ono što ne trebaju,podilaziti najnižim porivima,sve ih izjednačiti u bezumlju?
zašto se vraćamo,ideološki i duhovno,u kameno doba,kad nam znanost omogućuje nezamisliv napredak?
dovraga,kupuju nas tričarijama i bezvrijednim glupostima,kao što su stoljećima prije kupovali zemlju za ogledalca i staklene perle!
jebiga,očigledno nam nije toliko loše,kad ne poduzimamo ništa..

with utter respect for nature and creator of all..

chiniti ono shto ga chini zadovoljnim,pod uvjetom da to ne onemogucuje intelektualni,dushevni,fizichki i socijalni razvoj,bar ne u prevelikoj mjeri.

i zato,dr.evil sanader.

dakle,dogovor je bio da se nadjemo na stanici oko pola devet,spalimo koju pljugu i krenemo busom prema mochvari_vecher je bila hladna,vjetrovita i oblachna,zemlja raskvashena i puna lokvi,uvjeti ni blizu savrshenima za izlazak.
ipak,sama pomisao na to da je sutra neradni dan,bez ikakvih obveza i deprimirajucih popratnih sadrzhaja,uz poprilichnu kolichinu droge u zhelucu i plucima,bila je dovoljna da ostavim sve te usrane chinjenice po strani i uzhivam u daljnjem razvoju vecheri.
odabrao sam savrshen dan za izlazak_vishe od tisucu ljudi naguranih u mrachnom,slabo osvjetljenom prostoru,od kojih je vecina bila maskirana, pijana,ogranichena,dali su mi mogucnost da upadnem potpuno dezorijentiran,lud i neurachunjiv,i opet prodjem vishe-manje neopazhen.
D.je stajao na vratima,ozbiljan,odluchan u namjeri da ubije malo boga(kick a little god) u svakom tko bi pokushao proshvercati cugu unutra_naravno,ako je usput mogao i demonstrirati svoje borilachke vjeshtine na nekom rastresenom pankicu koji je zaboravio bombicu ruma u dhzepu jakne,i usput zadiviti kolege ili prezrele klinke s previshe shminke i premalo mozga,koje su chekale u redu,bio bi to lijep dushevni bonus uz par stotina kuna zarade te srijede.
dogovorili smo se da K.man i ja,iskonski paraziti i besramni neradnici,upadamo besplatno(D.je,kao ilegalni,ali kakav-takav predstavnik reda,imao pravo pustiti dvoje ljudi prema vlastitom izboru),a M.i S.placaju kartu,s obzirom da oboje imaju posao i nije im problem chekati medju desecima morona dvadesetak minuta.
sranje je pochelo djelovati josh u busu,a sad,nakon pola sata stajanja u redu,efekt je jachao,manifestirajuci se spektakularnim pulsiranjem boja i neobjashnjivom toplinom koja se shirila iz zheluca prema svakom ekstremitetu,putujuci,polagano,venama i arterijama,svakom zhilom i zhilicom odvojeno,u mojoj glavi savrsheno jasno i vizualizirano,sve zajedno praceno izbojima euforichne razdraganosti i fascinacije svjetlom.
prije nego shto smo se K.man i ja konachno odluchili uskochiti u bujicu glava,ruku i nogu,i potrazhiti neko skrovito mjesto gdje cemo smotati pljugu(dotad smo stajali pored vrata,prema mojoj procjeni,nekih desetak minuta,i zujali,odushevljeni svakim,doslovno svakim detaljem koji smo ugledali kroz novi par ochiju,bilo da se radilo o ulichnoj lampi ili kroshnji drveta),D.nam je kratko dobacio-kad jednom udjete,ne mozhete vishe van.
vjerojatno se,u stanju u kakvom sam bio,ne bih niti osvrnuo na tu ochekivano jednostavnu rechenicu,da se nisam otprilike pola sata prije zajebavao na tu temu,i promatrajuci rijeku ljudi shto je nasipom jednolichno tekla prema konachnom cilju,rekao sam sebi_you can get in,but you\'ll never get out.man,I took it as an ominous sign,and didn\'t shake that feeling off whole fuckin\' night.
nakon shto su S. i M. ushli unutra,nikako se nismo mogli dogovoriti shto cemo iduce_na kraju je,kao i uvijek,pala odluka da smotamo koju pljugu i nadjemo relativno mirno mjesto gdje cemo ju konzumirati.
sjeo sam na drvenu klupu,ledjima oslonjen o zid,ispod natkrivenog dijela terase,i prikriven duboko nabijenom kapuljachom,u nevjerici promatrao ljude kako se izoblichavaju u trolove,gnomove,nedefinirane oblike i spodobe,iako mi je mozak savrsheno funkcionirao i frenetichno obradjivao gomilu podataka,josh svjestan chinjenice da ono shto vidim ne mozhe biti stvarno_dovraga,ako i jest kao shto izgleda,moram ostati sabran,jebeno hladan i prorachunat,jer mi ovi deformirani kurvini sinovi ne izgledaju ni najmanje bezopasno.srecom,ne mozhe biti tako kako izgleda..ili..jebemti..
iako su paranoichne halucinacije galopirajuce osvajale sve vece dijelove moje svijesti,trbuh me bolio od smijanja_nisam nikad vidioM,a pogotovo K,da toliko krepavaju_odredjeni razlog nije postojao,jer bi svaka neobichna faca ili gadni musavi(nashminkani)lik izazvao provale smijeha,nevazhno o tome da li stoji pol\' metra od nas i chuje svaku rijech koju ispalimo izmedju rafala paralizirajuceg rikavanja.
nakon nekog vremena me obuzela strashna zhedj,neopisiva zhelja za konzumiranjem bilo kakve tekucine,najvjerojatnije uzrokovana osjecajem da uz svaki dim uvlachim i gustu viskoznu tekucinu,poput meda,u pluca_nekoliko puta prije toga su M i K ishli po pivo na shank,ali su se uvijek,izbezumljeni vidjenim i prozhivljenim,vracali natrag praznih ruku.
jebiga,s obzirom da mi je u plucima bjesnio shumski pozhar,a kolege defetisti nisu pokazivali dovoljno karaktera da se suoche s ozhivjelim projekcijama vlastite podsvjesti,bar ne na dovoljno vremena da kupe nekakvu tekucinu,odluchio sam uzeti stvar u svoje ruke_uspravio sam se,ispucao vrat,prvo desno,pa lijevo,zacrtao imaginarni kurs kroz chopor,prema vratima,prema shanku,prema pivu.
zateturao sam,vishe puta(mozhda sam posrtao cijelo vrijeme),nachas neodluchan,i najzad se zabijam u smolastu deformaciju prostora,vremena i zvukova koja kulja kroz shirom otvorena vrata dvorane_kristalno jasno chujem razgovor koji ljudi vode na drugom kraju dvorane,unatoch glazbi od koje ustajali zrak pulsira,a kapljice kondenzirane pare kapaju sa stropa.
obuzet ludilom svijanja svih dimenzija kojih je chovjek svjestan,ukljuchujuci i vrijeme,drzhim se svog cilja i poput zombija gazim prema shanku,razgrcuci masu isprepletenih tijela,koji,iako nezadovoljni i ozlojedjeni mojom neuljudnoshcu,jebeno ljuti i naduti pred pripadnicima vlastite vrste,ipak ne poduzimaju nishta.kasnije shvacam zashto.
sporo se probijam do mjesta gdje bi,prema dosadashnjem iskustvu na ovom usranom mjestu,trebao biti shank_no,tamo nalazim ogroman roj slijepljenih likova,spojenih poput plastichnih vojnika,stopljenih na ovoj paklenskoj vrucini,koji,jebiga,imaju isti cilj kao i ja,ali su doshli ranije.
ne dopushtam da me to pokoleba,ni sekunde,i glavinjam dalje grabeci i razmicuci slabije,manje,mladje i one shto izgledaju kao da su zhenskog roda,isto kao i one koji su krupniji,opakiji,gadniji_usmjeren sam,odishem nekontroliranom agresivnoshcu i neurachunjljivoshcu,i iako se radi o najobichnijem redu za pivo,cilju pristupam jebeno ozbiljno.mrtvachki ozbiljno.
uspijevam se probiti u prvi red,hvatam curu ispred za ruku i kratko joj objashnjavam(u glavi formuliram rechenice,ali nemam ni najmanju predodzhbu o tome kako zvuche izgovorene_osjecam kao da pricham pod vodom) da je bolje i za nju,i za mene ako mi kupi cugu,pri tom joj uvalivshi dvadeset kuna u ruku(prema prestrashenom pogledu i gestikulaciji zakljuchujem da je pristala) i ostajem stajati iza nje,kriomice promatrajuci hrpu deformiranih lica koja naviru na shank u valovima.
odjednom mi se u vidokrugu pojavi iscereno lice ochito poremecene osobe(josh ne znam da li je ovo chudovishte bilo plod opakih droga,ili samo hir prirode,ali jebeno sam se zaprepastio ugledavshi na lijevom ramenu kvrgavu glavurdu klempavog trola,ogromnog krumpirastog nosa,izbochenih zuba i duboko usadjenih ochica ispod koshchatog chela),osobe koja mi se obracala i ochekivala odgovor_skinjara me,vjerojatno zbog obrijane glave,zamijenio s nekim sebi ravnim,nekim tko bi ga mozhda i saslushao_well,zajebao se.
u pochetku sam ga ignorirao,nestrpljivo chekajuci da kujetina kojoj sam uvalio pare zavrshi misiju i kupi pivo,ali kad se okrenula i pridruzhila moronu u pokushaju ostvarivanja komunikacije(tek sam tad skuzhio da se imbecili poznaju),jednostavno sam ih morao skinuti s kurca_trolu sam se izderao u facu-zachepiZACHEPIzachepi-spreman da mu zabijem gadnu glavetinu u pod ako ne bude suradjivao(samo se povukao u gomilu buba koje su se rojile iza nas_pomislio sam da ce me 100%dochekati s grupom abnormaliteta kad budem izlazio,no,o tome cu razmishljati poslije),dok sam zheni vrishtao u uho-beeeeerBEEEEEERbeeeer,give me fuckin\' beeeeer-na shto se okrenula i fanatichno pochela jurishati na shank,kao brainwashed bombash samoubojica na americhi konvoj,ili ciganka na hrpu glomaznog otpada(sumnjam da postoji razlika vrijedna spomena).
prema vlastitom prorachunu,stajao sam u redu nekoliko sati,razmishljajuci o jedinstvu boga i svemira,volumenu opipljive svjetlosti koja bi na chas poput tkanine prekrila stotine ispijenih lica i zmijskih ochiju usmjerenih prema oltaru nepodijeljene pazhnje,shanku,da bi nakon toga ponovno iz poda prokuljala pjenasta tama,zajedno sa siluetama neobichnih,lelujavih pokreta-bio sam odushevljen chinjenicom da glazba dolazi u bojama,i da sve boje imaju pripadajuci zvuk,vibraciju i tijelo,sve zajedno ukomponirano u savrshenu harmoniju.
dodushe,samokontrola je pod utjecajem halucinogena iznimno oslabila,tako da sam se u chudu znao zateci kako urlam na neku spodobu koja si je previshe dopustila u namjeri da se progura(kao shto sam ja uchinio ranije),ili prerevno motiviram nesposobnu kujetinu urlajuci joj na uho-beeeerBEEEER-ne pomishljajuci ni na trenutak da uskochim na njezino mjesto.dovraga,mozhda jesam lud,ali glup,nikako.
bio sam jako blizu toga da sve poshaljem u kurac i odustanem,zaboravim i na pare i na cugu,napijem se blatne vode u lokvi,kad mi je cura,ne osvrcuci se,preko glave dodala dvije chashe piva(iako je tekucina vishe izgledala poput pishaline bubrezhnog bolesnika).
zgrabio sam cugu,okrenuo se na peti(ni najmanje lako kao shto zvuchi)i zaletio poput torpeda u prorijedjene redove pogrbljenih prikaza,chekajuci gadnog trola i njegovu ekipu da me presretnu_paranoja,euforija i uzbudjenje uzrokovano mogucim fizichkim obrachunom,i to s nepoznatom podvrstom ljudskog roda,rasplamsali su u meni zhelju za bilo kakvom konfrontacijom,tako da sam se namjerno laktario i zapinjao za isturene ekstremitete,pri tom pazeci da ne prolijem ni kap bezukusnog sranja na koje sam chekao bar pola stoljeca.
konachno,izlaz iz ovog sranja,otvorena dvokrilna vrata u zelenom zidu,natkrivena terasa i svjezhi zrak_

when you know kid wrote it..
"Ima nešto posebno u osjećaju da ne pripadaš svijetu u kojem se nalaziš,da nisi dijelom onog što nazivaju 'normalnim','sigurnim',ugodnim'...ponekad je to izuzetna bol za koju misliš da je stvorena samo za tebe,posebna,moćna stvar koja odvaja tebe i svijet životinja,ili,tebe-životinju i svijet normalnih.takve misli i osjećaje kao da nije nijedno biće okusilo-sam si,ali ne i usamljen,pun energije ali i malaksao-slomljen,ali i spreman srušiti sve granice koje te sputavaju.kao prokletstvo i dar u isto vrijeme...
Lebdiš na granici totalne histerije,euforije,ljubomore i pomirenosti a nagli izboji snažnih osjećaja divljaju nenajavljeno,svaki iznenadan i neopisivo žestok!!i najčešće se raduješ tim provalama bijesa(da,najčešće bijesa,neopravdanog i brutalnog,sirovog i snažnog),ljubavi,sreće i tuge,jer su tako stvarni,da ti oni jedini daju nadu da si živ,da postojiš,i ti i ovaj svijet,i da funkcionirate zajedno,u skladu ili neskladu,i što je najvažnije-da postoji sutra!
Znam,ponekad ima dana kad je svejedno hoćeš li se probuditi,kad ti je dovoljno jednostavno postojanje u danom trenutku,u plutanju djelićem vremena,na kojeg je svedeno cijelo tvoje postojanje...i da,znam,postoje dani kad se bojiš da si ništa u bujici vremena,besprostornoj tekućoj vrpci događaja-nasreću,takvi trenuci su rijetki.
Što je najgore,tako si pun svih vrsta osjećaja,poriva,instinkata-ali ovo tijelo nema ni približno dovoljno snage,da pokaže i najmanji dio tog unutarnjeg naboja...tako sjediš,čučiš sam u sebi,zabavljaš se igricama koje si sam smislio,gledaš svoje filmove,po tisuću puta,ubijaš i voliš iste koje si volio i uništio već bezbroj puta,tražiš i kopaš sve dublje u sebi; rudar,crn od čađe i ulja,prolazis kroz zidove samo rukama i osjećajem da nešto mora naći...
Nisi ni zao ni lud ni pokvaren ni izopačen ni povučen ni jadan; ti si naprosto,svoj.i koliko god pokušavao objasniti svoje postupke riječima,samo sa dublje zaplićeš u klupko laži i nevjerojatnih priča,u koje ni sam ne vjeruješ,dok na kraju ne odustaneš i odjebeš sve.jednostavno se ne isplati!

I najčešće si sretan što postoji ovo tijelo koje te sputava da se izraziš jer,ako se boje i ovih tračaka što se tu i tamo probiju,što bi bilo da se stvar u potpunosti oslobodi?!
Ponekad se začudiš koliko možeš biti pokvaren i varljiv,koliko je ta ljudska priroda u suprotnosti s tim kompleksnim 'ja',a opet tako često i prihvatljivo komunicira i živi s ostatkom svijeta...naježiš se od pomisli da ta maska koju nosiš kao tanku opnu na pravom licu,većini može biti dovoljna da oko nje razvije pravu individualnost i unutrašnjost vrijednu ikakvog interesa.i onda se sjetiš da ti ne mariš za taj svijet,suviše plitak za ikakvo obaziranje već živiš drugim životom i ideš drugom stazom...svi su tako bezbojni,prizemni,opterećeni malim stvarima i velikim stvarima,da te to i prečesto ponese njihovim putem ali, u trenutku dok sjediš,ležiš,voziš se okružen gomilom,osjetiš taj tako poznati udar koji te odvoji od svega prisutnog,opet lebdiš daleko odavde...takve stvari su nezamjenjive,neprocjenjive!i kad ti kažu da nisi normalan,sretan si,kad ti kažu da te ne razumiju,sretan si,kad te se odriču i žele te zaboraviti,sretan si!
najdraže ti je kako ti male stvarčice omogućuju tu silnu bujicu osjećaja-pogled,glas ili detalj na zidu,poput skrivenog znaka kojeg je netko ostavio za buduću generaciju.kroz godine ostvaruješ sve jači opus kojim se odvajaš od 'normalnog',i tražeći stvari po kojima bi te mogli raspoznati,i po kojima bi ti mogao raspoznati druge!jedini problem je to što su tvoje ličnosti nestabilne,promjenjive,prekompleksne-i zahtijevaju veliki napor za održavanje,tako da svaki duži period prati implozija unutarnje gladi i potrebe za novim-tada tvoj svijet dobije novu boju,nove filmove i pjesme,nove želje i interese.ti si jedan,ali i mnogo vas,tisuću ličnosti unutar jedne osobe!neki od njih su s tobom još od ranog djetinjstva,novi se stalno doseljavaju-zamišljaš ih kako žive u tvojoj glavi,prolaze svoje faze,napore i smirenja...kao da si velika zgrada,veliki robot,kojim upravljaju tisuće misli-ne,to je nemoguće opisati!
naravno,ponekad ti je dosta tih previranja i uskomešanih misli,poželiš završiti sa svim time na jedan način ili drugi.obećaš sam sebi da ćeš biti tup,neosjetljiv,nedodirljiv i usmjeren samo jednom cilju,ma koji to bio.no ne možeš.ti si ambidekster u svijetu ljudi bez ruku.pomiri se s tim.shvati da bi te mnogi rado vidjeli dva metra pod zemljom-pomiri se s tim.mnogi su oni koje bi ti vidio pod zemljom-ne odustaj dok to ne postigneš.imaš sposobnost potpune neovisnosti o mišljenju i djelu drugih,pa to i iskoristi.ti si otok.spali mostove.ti možeš ono što drugi ne mogu.učini to.kill the motherfuckers.kill em' all."

čuo sam i prvi put_svako ponavljanje je suvišno(ne moram ni reći da je već i iritantno).

sumnjam da ću ikada razumjeti pjesničku opsesiju krikovima_jebiga,nikada nisam ni bio pretjerano lud za poezijom_uvijek bih prednost dao poštenom romanu ili zbirci priča,nego pjesmarici.ali ta opsesija bezdanom,provalijama,hrapavim krikovima što se otimaju iz grudi_fuck,zar se već nije lagano izlizalo sve to vrištanje?vuku strašno breme,križ,kamen oko vrata,no opet skupe dovoljno snage da kriknu okončavajući mizeran život prepun krvi,znoja,suza?zašto konačno netko ne zaškripi zubima i prešuti,ode u tišini,napetih mišića i nabranog čela,bez melodrame i cviljenja?
puno mi je draže zamisliti sizifa kao odlučnog,opakog,šutljivog tipa koji gura kamenčinu cijelu vječnost,ne pomiren sa sudbinom,nego samo kao netko tko čeka pravi trenutak,pravu priliku za oslobođenje_dotad,bez kukanja,bez jadikovanja,bez vrištanja.nepokoren.