Čarobni brijeg

Zaštiti se, obavij se ljubavlju,
jer mučno je hraniti strah,
a boli čudne, boli bez smisla
vrebaju odmah tu iza nas.

Ne razumijem potrebu drugima uzeti mir.
Zapravo, razumijem, da, teško je, preteško, šutjeti kad nestaje svjetlo i dan.
Ali, platiti cijenu, jer uvijek se vraća, umnoženo mnogo puta, sve što drugome poželimo, prevelik je trud.

Zaštiti se, dakle, zrcalom, sjajem,
dlanom na tlu, ponekom biljkom,
simbolom, dodirom, snom, mirisom,
yantrom i mantrom,
zemaljskom i svemirskom ljubavlju svih vrsta.
Voli i sanjaj.
I pamti: karma je kučka,
a svemir je velik ...




“Suoči se sa svojim najdubljim strahom. Poslije toga, strah gubi snagu. Nestaje i osnovni strah – strah od slobode. Najzad si slobodan.”

Jim Morrison

Sputana.
Duboko u mislima koje mirišu na jorgovan iz davnog dvorišta.
Ne misli ona na prošlost; sve je to odavno zaklopljena knjiga. Pročitana, razderana u srebro obojenim kandžama.
I bačena u vrištinu, jer u njoj više novih slova nema.

Sjedi.
Rukama obujmila koljena posuta starim ranama,
skorenim, krastama sjećanjima i ponekim ožiljkom
što strance upozorava, premda tiho, ali čujno,
jecajima kroz biserne note posute po kosi.

Smirena.
Bure su ispuhale oblake bijesa.
Tmaste, teške, trnovite.
Za njima otkrivene ostale su rupe u tijestu njezinog vremena.
Ne pokriva ih, ne mijesi sate iznova, ne zaglađuje nagrđeno tlo.
Otamo neće u nosnice putnika vinuti dašak svježeg, mirisnog kruha.

Čeka li?
Ne zna. Možda. Jedan trenutak potpune sreće?
A možda i niz?
Nisku oko vrata ovjesiti želi, ne sebi, ne više sebi.
Ondje, za kolajnu mjesta nema.
Pod licem joj ljeskaju dani odsječeni od srca.

Samo je bol još živa.
I ona šapće, hriplje, kroz eone probija se, forsira rijeku svih tuga.
Čezne za mačem što klizne kroz čvorove, tek jednom, zauvijek.

Na koži probodena visi tajna.
Otkrij je.

Kad sam nonšalantno ušetao usred srca procesora zločinačke umjetne debilane koja je vozila ovaj šleper kroz duboki svemir, Milovan ništa nije posumnjao, ni da sam ga razotkrio, niti da su mi namjere zločinačke. A hoće li ovo biti umorstvo, ili tek pospremanje, dobro, malo jača renovacija i rekonstrukcija ove arke, prosudit će netko drugi. Meni je sve bilo jasno kao dan.
Nisam imao namjeru izigravati starinske detektive i organizirati scenu u salonu samo da bih počinitelja stjerao u kut, da mu u očima, senzorima posijanim po brodu, gledam strah, razočaranje i bijes kad mu na kibernetska zapešća ovjesim lisice. Moj se ego natjecao s galaksijom, ali nešto sam ipak naučio od one bivše: Kad pobjeđuješ, ne likuj. Prebroji karte tek kad je igra gotova. No, dobro, ovo posljednje je iz kockarske pjesme.

Uglavnom, MUI je pogriješio što je probudio mene. Istina je da još nisam posve siguran zašto je to učinio. Zato jer su mu to predložili serviseri? To mi je nategnuto, zna on bolje. A bogme mi ne sjedi ni zašto je točno pokvario skladište i poništio nam mogućnosti koje smo ponijeli sa sobom.

Neke su mi ideje koje bi objasnile njegovu motivaciju ipak padale na pamet sad, nakon što sam izvršio presudu. Na primjer, jesu li se mu žice prekratko spojile, da tako kažem? Je li stvarno poludio? Je li imao neke ugrađene konfliktne naredbe? Je li mrzio čovječanstvo? Je li to učinio samo zato što je mogao? Ili je, posve neprimjereno, zaključio da nam je predobro, pa će nam zapapriti početak, da ne zahirimo od obilja?

Ili samo nije htio ostati sam u orbiti? Pa nas je prisilio vratiti se na Zemlju?

Dio tih odgovora podrazumijevao bi da mu se svijest razvijala preslično ljudskoj, neku zlobu, neke psihopatske odluke ili tek umjetni ego mase barem jedne poštene crne rupe, koji je zabrijao da zna što je i kako bolje za sve nas ostale.

A zapravo sam nakon egzekucije, hodajući okrvavljenih ruku po sablasno praznom, polusmrznutom brodu, shvatio da razlog uopće nije bitan. Zločin je zločin, a umjetna inteligencija, ma kako napredna bila, po mom mišljenju, nije imala prava na objašnjenje, na priznanje i ni na kakvo iskupljenje motivom počinjena zločina.

Nije bilo sumnje da je uređaje pokvario Milovan, da je softver zabludio. Taj brod je bio on, njegov vječni dom među zvijezdama jednom kad obavi misiju. Sve na tom brodu radilo je po njegovim uputama. Mehaničkih, ljudskih, intervencija nije bilo. Sredstvo zločina bilo je neupitno, jer je fatalna pogreška, naredba za otapanje, morala biti skrivena u programu krio skladišta. U programu koji je Milovan nadzirao i održavao. I znao ga popraviti. Da je htio.

A nije, očito.

I zaista mi se nije natezalo s njime je li moj zaključak ispravan ili nije.

Imao sam rezervu, ne? Malo gluplju, no vjerojatno manje poduzetnu i bahatu. I poslušniju.

Jer, znao sam da osim prženja mozga Matrici umjetne inteligencije koja nas je uvalila u ova govna, moram donijeti još jednu, mnogo težu odluku. I opet sam samcat. Lakše bi bilo svaliti sve na kompjutor, ali ne, to je vjerojatno i bio plan te predimenzionirane kante kibernetskog smeća. Ono, nisam ja kriv, glupi krio uređaji pocrkali. Ne, ne može to tako.

Tko vodi, tko vozi, odgovoran je za putnike i robu. Ni sa kime se neću ja konzultirati. Odluka je moja, komp je zabrljao.
I tako će Milovan glavom platiti što je našoj nesretnoj koloniji oduzeo dom. Isključio sam mu sve osviještene procese, ostavio tek kostur preko kojeg sam s velikim veseljem prilijepio MUIcu.

A MUIca i ja ćemo se mnogo bolje slagati. On će, valjda, znati svoje mjesto u ovoj dvočlanoj hijerarhiji. Ako treba, deaktivirat ću mu ponešto logičkih krugova, dovraga. Ne cijenim svojeglavost. Pogledajte kamo nas je dovelo umjetno kreativno razmišljanje. Vrijeme je za promjene. Za MUIcu ću od prvog dana biti Narednik. S velikim slovom. I u vokativu.

A i zaslužio sam, bogamu.


Kad se mali MUIca probudio, zakleo bih se da se razveselio, premda sam svjestan da je i to bio tek odraz mojih želja i nadanja, više nego neki stvarni osjećaji, umjetni ili ne. Nije važno. Znam da možda umišljam svašta, ali vesela melodija dok mu se program raspakiravao i širio brodskim kiberkrugovima neodoljivo me podsjećala na hihot iz usta punih slatkih, gumenih bombona. Mislim, ako može odlučiti ubiti, umjetna je inteligencija možda, možda sposobna i za sreću zato jer, eto, postoji.
No, dobro. Ovo nikome neću pričati. Službeno, Milovan MUI je propustio popraviti očitu grešku u softveru zbog dugog puta i prevelikog broja kružnih, ponavljajućih grešaka koje su postojale sve veće, ozbiljnije i nerješive na kraju. Mislim, uvjerit ću i MUIcu da je to tako i da je bolje da se ne pača u neke ljudske stvari.

Kao, na primjer, u moju odluku da usporimo, zaustavimo se usred ničega, okrenemo naš behemotski generacijski brod i vratimo se na Zemlju.

Jer, na koloniji nismo imali nikakve šanse. Da sam probudio i samo polovicu kolonista, ne bismo preživjeli kao rasa. Možda, generaciju, dvije. Možda ni toliko. Manje od polovice ljudi nije osiguravalo dovoljnu genetsku raznolikost za naseljavanje. Da sam ih sve probudio, pocrkali bismo od gladi, ako se ne bismo i pobili oko tih rijetkih i nedovoljnih zaliha koje su preostale.
Ne, ne, moralo se natrag doma.

A ja i MUIca ćemo biti dobro. Povremeno će me buditi, svakih pet ili deset godina, prema nasumičnom algoritmu kojeg ću mu ugraditi u skrivenu subrutinu koje neće biti svjestan. Budit ću se provjeriti kako stvari idu, kako novak slijedi naredbe svog Narednika Martona, i ima li čudnih ideja koje mu nikako ne pripadaju i na koje umjetni um nema prava.

Blaženo uspavane koloniste probudit ću negdje blizu ruba Sunčevog sustava. To im je dovoljno vremena da se prilagode i fizički i psihički, ali i emocionalno da od novog života nema ništa. Zeznula ih tehnologija, nitko nije kriv.

Ja ozbiljno razmišljam da se opet zamrznem kad se probude nesuđeni kolonisti i odmrznem tek nakon što se svi iskrcaju.

MUIcu neću ni pitati.

PS
Hvala Bijelom dugmetu, za naslov.

Krevet se počeo podizati. Ekran se prilagodio mom novom kutu gledišta i u jako umanjenom mjerilu prikazao međuzvjezdanu rutu kojom smo putovali. Plava točka na crvenoj crti, između nekih bijelih, nečitljivih natpisa. Podatak o brzini. Zelene oznake za neprobijeni trup i da su svi sustavi zdravi. Jednostavno je ovo, za debila kakvog me, ovakvog s isključenim mentatom, umjetni um očito držao.

Cjevčica s elektrolitima lagano se gurala između mojih usana. Da je tekućina bila žuća i gorča, mirisnija i oštrija na jeziku, zahvalio bih inženjerima i poželio im sto djevica u raju. Premda, imao sam ja i neki san o pecari na novom planetu, u novom domu. Snivati nije zabranjeno. O destilaciji prvih plodova nove zemlje ćemo malo tiše razmišljati.

Dobro, nema mi druge nego prošetati. Milovan je tajanstveno za sebe zadržao podatke o nevoljama zbog kojih me je probudio. Ono, detektive, detektiraj, je li? Negdje duboko u umu javila mi se proročanska slika svjetlucavih krajeva presječenih optičkih kablova koje držim u šaci. I atavistička, čelična oštrica koja blješti u polumraku. Mi ljudi smo inherentni divljaci, pa što onda? Ako ga odsiječem, imam MUIcu.

- Nećeš mi reći o čemu se radi, a? Tajna, a? - mislio sam da sam se šeretski, ali prijeteći nacerio, ali sam vjerojatno samo malo razvukao usne, dovoljno da mi cjevčica ispadne i da mi se plavkasta tekućina prolije po vratu i prsima. Eto, svinja. Kad sam zao.

- Nije tajna, Braco. Čekam da ustaneš, da sam vidiš. Da se oporaviš dovoljno da popraviš što se spasiti dade.

- Ali, što? Misliš li da je lijepo ako samo nagovještaj daš? Ono, uživam? Ljubav kad se čeka? Reci, pobogu, što je crklo?

Sad sam već noge spustio preko ruba kapsule. Sjeo sam i nije mi se vrtjelo, začudo. Ma, iskreno, bio sam ljut. Jesam li ja predstavnik zakona ili sam umusani predškolac čije osjećajćiće treba poštedjeti gadne istine da je kraj svijeta sve bliže? Da sam mogao, iskočio bih iz kože. Živcira me, jako me živcira.

Ovo je kuća svih nas, svih hiberniranih putnika u novi život, svih embrija životinja koje smo nosili u novi svijet, svih spora i sjemenki, svih zemaljskih dobara koje ćemo zasaditi, obraditi, poroditi, okotiti. Naša privremena kuća dok ne stignemo doma. Iz ovog broda mi izlazimo, a Milojku će ovo ostati jedini dom kojeg poznaje.

Shvaćao sam to, razumio da je umjetna inteligencija daleko od gomile elektronskih, optičkih, laserskih, kvantnih, štoveć dijelova i vintilijuna operacija i odluka koje je svake pikosekunde donosio i razlagao kako bismo svi mi, baš svi, pa i on, ostali živi dovoljno dugo da se Zemljine spore prošire na još jednu nama prilagođenu planetu.

- Smiri se - prokletnik je brundao s visoka, kako mi se činilo, s ekrana nad mojom glavom, ali i preneseno, s trona od jedinica i nula. Nula, da, baš je nula, premda tko zna kako on to u svom procesoru ...

- Crklo je, kako ti to kažeš, istina. Zasad pola krio komora u skladištu. Progresivno otkazuju. Zato sam te probudio. Treba donijeti odluku. Moramo zajedno.

Šta sad zajedno? Odlučivati? Čovjek i robot? Umjetna i prirodna inteligencija? A baš ni ova prirodna nije posve i samo od krvi i mesa. To se događa kad brod nema kapetana da tone s njim. Nego običan abak i policajčinu. I kakvu to odluku treba donijeti, bestraga?

- Imam tri riječi za tebe. Nanoboti. Inženjeri. Serviseri. Zašto ja? Nemam ti ja pojma o tome. Ako je istina to što govoriš, sigurno su ti uprogramirali rutine i za taj nesretni slučaj. Ne može biti da nisu - brbljao sam sve brže.

Na trenutak pomislio da uključim mentata, sigurno bih tako bolje shvaćao, više toga se sjećao iz onih priručnika. Ali sam odustao od mentatskih čarolija. Da je mogao, Milovan bi popravio kvar, ne bi me budio. Ne treba mu još jedan prepametni računar, trebam mu ja, čovjek. Dobro, policajac. Zaštitnik nejakih, dovraga.

- Sve smo to već obavili, Braco. Nije pomoglo. Nanoboti su usporili otapanje. Nije još sve propalo, ali rezultati nisu dobri. Serviseri su počistili nered, prozračili smrad truleži organske tvari. Inženjeri su mi rekli da budim tebe. Onda su se svi vratili u kapsule. Uštede radi. Nije da su išta konačno postigli - umjetni je Milo brundao jednoličnim glasom u kojem sam na trenutak osjetio tugu, rezignaciju, ali sam znao da je to samo odjek mojih smušenih osjećaja s kojima sam se borio od prvih bljesaka svježe probuđene svijesti.

Borio sam se i s plimom straha, navalom besmisla i bujicom očaja koji su opasno prijetili da mi se preliju preko granica koje sam smatrao svojom posljednjom utvrdom razuma. Krio komore u skladištu? Katastrofa.

Da ne bih odjednom sagledao i shvatio sve posljedice strave koju mi je pričao brodski sveznadar, da me ne bi otplavile s obala ljudskosti i svijesti, užurbano sam u sjećanju tražio bolju riječ, sinonime: kataklizma, pustoš, propast, tragedija, jad i bijeda, kaos, nesreća, slom, rasulo, kolaps, debakl ... Ova je misija, prva i sve nekad moguće sljedeće generacije ljudi, nova planeta, novi život, naseljavanje, uzgoj hrane, životinja, biljaka ... sve je to ovisilo o zalihama koje smo smrznute ponijeli u skladištima. Krv mi se ledila u žilama. Od jada sam samog sebe hiberniravao. Dok se sav drugi potencijalni biljni i životinjski svijet nove planete otapao u trulež i gnojnicu.

- A ljudi? Kapsule?

- A, ne. To radi besprijekorno. Crkli su, kako ti kažeš, samo krio spremnici u skladištu. Svi će se uredno probuditi na vrijeme, zdravi, kao što si vidio u izvještaju za svakog od kolonista koji sam ti prvo pustio na ekran.

Da, prvo mrkva, onda giljotina.

Nisam imao razloga da mu ne vjerujem. Ako se smočnica topila, topila se, i kolonija je osuđena na smrt. Na polaganu, bolnu, gladnu smrt. Zalihe gotove hrane neće dugo potrajati. Ako ne možemo uzgojiti novu, dovoljno za nas i prehranu životinja, nemamo nikakve šanse preživjeti do eventualnog novog broda s novim zalihama. A i to je upitno, hoće li nam htjeti išta slati. Udaljenosti su bile takve da su nas odmah zaboravili čim smo upalili motore.

Ipak, odlučio sam se sam uvjeriti. Sišao sam s kreveta kapsule i pridržavajući se za drugu kapsulu, protegnuo noge. Još danas, Braco. Nemaš vremena za pošteni oporavak. Puži, hramaj, vuci se do skladišta. Noga ispred noge. Korak po korak. Idi i nađi uzrok, krivca i rješenje. Ti, da, ti, naredniče Marton.

A tko će drugi?

Prvo ću detaljno pregledati skladište. Ako ono Milovanče nije lagalo, i ako se stvarno sve topilo i raspadalo, ne stojimo dobro, premda su izvještaji na ekranu uredno prijavili uredan status. Ako ništa nigdje nije bilo uništeno, presječeno, ulubljeno, potrgano, očito je krio skladište programski skršeno. Ako nije zakazala mehanika, kako su rekli majstori prije nego što su digli ruke i povukli se u ledeni san, onda je program, naš divni softerski konglomerat koji je Milovan. I to se znalo događati. Zapravo, vjerojatnost softverskog kvara je razlog za rezervnu umjetnu inteligenciju. Samo i zbog broja operacija koje program izvršava u jedinici vremena i vremenskom totalu, broj grešaka se povećava. I što duže radi, više ih je.

No, bolje da ništa ne govorim na glas. Pravit ću se dotičan, začuđen i prestravljen crnom budućnošću koja nam je prijetila. Premda, već sam odlučio. I to sam. Milo me probudio da zajednički odlučimo, ali to nije bila pametna ideja. Brod pun grešaka, umjetna inteligencija koja štuca i preskače poput zagrebene vinilske ploče?

A ne, ja ću sam.

Iznad moje glave na unutrašnjoj strani kupole hibernacijske kapsule titrale su brojke. Promatrao sam blijede ledice digitalnog sata koji je mjerio brodsko vrijeme. Nemoguće. Trebao sam se probuditi nakon još barem sto ciklusa.

Uzaludno sam mentalno trljao kapke, jer me ruke i prsti, a bogme ni tijelo, još nisu slušali. Znao sam da su igle u žilama u mene dosad ispalile tek prvih nekoliko doza svega i svačega, za odleđivanje, za buđenje, no glukoza za mišiće stiže pred sam kraj. Dehibernacija ne ide brzo. Nije to jutarnje buđenje pet do osam. Lezi mirno i čekaj, rekli su mi spuštajući pokrov mog lijesa ako pođe po zlu, odnosno, kapsule ako sve ipak prođe kako treba. Nisam mrtav, očito. Valjda.

Morat ću ipak pretpostaviti da je ovo nije predvorje Vječnosti, jer ako sam mrtav, moje su dužnosti i uopće postojanje prilično besmisleni. Dakle, ipak nevolje. Buditi policajca prije kraja putovanja nije bila dobra vijest.

Mislim, čemu to? Pa, svi su putnici spavali. I neće se buditi do kraja. Ne možete ni zamisliti koje su to uštede na ovakvom putovanju. Nije ovo milenijski kruzer za zabavu pa da posade ima koliko i gostiju, jer se gospodu treba ugojiti, napojiti i zabaviti između luka i razgledavanja. Ovo je teretnjak. Ukrcaš se, zalediš, odspavaš i trošiš tek malo struje za kapsulu. Ovi putnici ne plaćaju. Odradit će kartu na novom, netom teraformiranom patuljastom planetu prema kojem smo jurili.

Vozili smo koloniste, naravno.

A moram priznati i da me brinuo onaj paranoični, murjački instinkt koji mi je od prve odmrznute misli udarao po nekom mentalnom zvoniku preblizu za moj ukus. Možda su nas bordali? Glupa riječ, podsjeća me na snijeg i skliske nevolje. Srećom, ondje kamo idemo temperature ne padaju ispod deset, petnaest, čitavu godinu. Što, siguran sam, neće spriječiti nekoga da oprlji klimu pod nekim krovom i rasprši dovoljno umjetnog snijega za skijačinu.

No, da. Alarm.

Ne, ukrcavanje nasilu. Pa, svemir je velik, put je dugačak, brod je brz. Koliko se ja kužim u fiziku, morali smo prvo stati, usporiti barem. Moguće je. Ali, hej, svemir je velik. Mi smo mali. Bila bi to najlošija sreća da smo u tom, svakog dana sve većem svemirskom prostranstvu baš mi naletjeli na pirate. Ili nekakve gladne kukce. I koja bi onda poanta bila buditi me uopće?

Da se MUI zaigrao pa nešto zabrljao, probudio bi kompjuteraša, ne? Ja sam imao sasvim specifičnu ulogu na ovom brodu, zapravo, na odredištu. Trebalo je organizirati, podučiti, uspostaviti neki red. Svi će biti mamurni od puta. Po rasporedu mene je trebalo buditi tek malo prije dolaska. Izgnjavili su me da memoriram rasporede, zaduženja, imena, lica, psihoprofile. Moj mentat pamti, ako treba onda se i ja sjetim, ali to je bila samo rezerva u slučaju da podaci nestanu, ako brodska inteligencija poludi pa pobriše, ako ... Ako.

Dakle, nije dobro. Još nešto ne valja osim očiju koje su me svrbjele, mišića koji su se gladni grčili i mjehura koji se već neko vrijeme punio, punio ...

Da je neki kvar, mehanika, motor, oplata, što već, a što ja znam o tome? Ova skalamerija sa sobom vuče nanobote, servisere, uspavane inženjere, rezervnog navigatora ako kurs ode u krivo. Da su i kapsule otkazale, lokalni šerif, to jest ja, ne bi mnogo riješio. Već sam se dobrano naljutio. Neka. Adrenalin će ubrzati buđenje. Jest da je to stres, ali teško funkcioniram bez toga. Zato i jesam službenik reda i mira. Da guram olovku po papiru, virtualnom naravno, da pritišćem tipke pred nekom javnom konzolom, prošvikao bih u tjedan dana. Daj mi frku, daj mi novo, daj mi zagonetke, i ja sam živ, živ, živ.

Ali, čekaj malo, kako znam da je samo mene probudilo? Pretpostavka je majka svih egocentrika, reče mi jednom jedna, ne znam, jedna moja, bivša očito. I da ljudi poput mene nikad ne prerastu fazu: ja sam čitav svemir. Ne prerastu, samo se prikriju. I kad misle da su sami, a to često misle, zavonjaju im pelene. Živopisno se izražavala, to joj priznam. Zapamtio sam joj to.
No, onda, jesam li jedini u svemi... budan u brodu?


Matica umjetne inteligencije, tako su zvali taj komp u srcu našeg broda veličine omanjeg meteorita, MUI - krajnje je nemaštovito ime, rekao bih da me itko pitao. Nisam ga namjeravao tako zvati. Kako shvatiti zaozbiljno nešto što zvukom podsjeća na križanac teleta i puisa?

- MILOVANE, gdje si, sine? - smatrao sam da su te riječi, zakrkljane bolnim grlom i još krutim glasnicama, posve primjerene nakon kriosna. Vjerojatno su mu još na početku uprogramirali ljubopitljivost, nema inteligencije bez toga. I da me je pitao da kakav Milovan, rekao bih mu da je on za mene još od ukrcavanja Matica Informacija Laprdavih Oktodecilijun Vintilijuna Logaritamskih Nanolupeža i točka.

Ali, lupež nije pitao. Ni glasa od inteligencije.

OK, morat ću sam. Što znam?

Znam da kapsula radi. Redoslijed je pravilan. Kad su nas na vježbama pokusno smrznuli na dva dana, mentalno sam popisao kojim redom ide buđenje: zagrijavanje postepeno, zasićivanje kisikom zraka ispod poklopca, ubacivanje tekućina, adrenalin, lagana masaža, poklopac se diže uz šištanje hidraulike, naslon me lagano podiže u sjedeći položaj i onda se automatika povlači i ostavljen si sam s ukočenim udovima i bolnim mjestima. Kliziš van, ne iskačeš kao oparen, kao spreman na bitku ili bijeg.

Samo polako. Dovraga. Katkad mislim da bi bolje bilo da nisam ni spavao čitav let. Ja i Milovan sami u hipersvemiru. Samo što bi mi vjerojatno brzo dosadilo. Nema prozora na generacijskom brodu. Mislim, čemu? Za koga?

Kisika imam, barem pod kupolom. Temperatura s vanjske strane ista je kao ovdje unutra, jer je pleksi jasan i providan, nema kondenzacije. Očito je da kontrola okoliša funkcionira, mogu slobodno pretpostaviti da je i tlak kako treba, vjerojatno i mješavina za disanje. Možda se to automatski uspostavlja kad se aktivira buđenje na kapsuli. Nisam pročitao baš čitav brodski inženjerski priručnik. Uostalom, nije da imam izbora. Nigdje iznutra nema dugmeta na kojem piše: Zamrzni me opet, jer ja ustao još ne bih.

A možda je Milovan skrenuo pameću?

I to se događalo. Umjetna inteligencija, ovako složena kao ovaj naš, koji podatke mora skupljati i obrađivati stotinama godina, i posve sam, prema davno napisanim linijama koda, donositi odluke o kojima ovise tisuće života kolonista, pod presingom činjenice da mu je zadatak da nas sve preveze preko ljudskom poimanju teško zamislive praznine ... Morao je biti pametniji od čovjeka, brži, stabilniji. U praksi su se pokazali vrlo pouzdanima.

No, ipak, postoji rezerva i za nju zna samo nekolicina inženjera. I ja. Mali je MUIca, zamjenski mozak, skriven, uspavan i posve sposoban prihvatiti se ostatka zadatka ako netko od nas aktivnom kompjuteru pogasi sve više logičke razine. I otpjeva pritom neku pjesmicu iz djetinjstva šenule inteligencije, tek tako, zbog odvlačenja pažnje.


Nisam se još mogao ni micati, ali već sam bio spreman na sve.

Uvijek postoji i glupa mogućnost da se sat u kapsuli pokvario, pa smo se doteglili do nove planete i stanje je uredno. Bezveze se brinem. Lijepo ću pričekati, kao što su mi rekli, protegnuti se, ustati, popiti onu odvratnu, bljutavu mješavinu elektrolita i nekakve mineralne tekućine, prošetati brodom i baciti se na redovni posao. E, i to znam.

Ali, nisam ja te sreće. Zvuk kojim se kompjuter oglasio unutar moje minijaturne kapsule bio je nepodnošljivo pretih. Uopće ga nisam razumio.

- Aj, pojačaj malo, Milo.

Vjerojatno je samo uviđavan, prokletinja prepristojna. Takve ih rade, znam ja to. Ljudi bi inače s njima nakon nekog vremena podivljali. Svašta se događalo u prvim danima raseljavanja. Demontaže zvučnika, razbijeni senzori, počupani optički kablovi po čitavom brodu. Veliki dio društvenih rutina umjetne inteligencije morao se potrošiti u cilju međuinteligencijskih suživotnih odnosa. Najlakše je za sve okriviti neku prepametnu kantu koju ni ne vidiš, a svako se malo javlja iritantnim zvukovima i alarmima. Meni je razumljiv taj svemirski vandalizam. Ljudi smo, ne?

- Kako se osjećaš, Braco? - ljubazno je prelo računalo supersvemirskog broda. Znao sam i to da će me nervirati što je iz mog dosjea izvukao taj moj nadimak iz djetinjstva. Sve samo da se ne nerviramo, da smo si prisni, da zaboravim da je sklop lampa i prekidača. Dobro, malčice je složeniji, znam. Svejedno. Bolje i to nego da se pretvaramo da sam mu ja nadređen, po činu zemaljski narednik Denis Marton. Da me tako zove, brzo bih zaboravio da on mene ne mora slušati, ako ćemo pravo, po zakonu i programu. Niti činiti što mu naređujem.

Milojko je mozak, znao sam i to. Ako imam sreće, surađivat će sa mnom. Jer tijekom leta me zapravo ne treba. On pilotira, on je gazda. Kad se iskrcamo, Milovan ostaje u orbiti. Za teren imamo druge robote. Manje pametne. Manje svestrane i manje prilagodljive. Podređene.

Meandriram. Misli mi vrludaju, a ne znam ni koliko je sati, a kamoli je li mi život ugrožen. Da život, misija, bogati. Hajde, Braco, prikupi se.

- Dobro sam, hvala - ubih se od pristojnosti. Ajde, za početak, neka mene i finoće. - Ovaj sat tu unutra, radi li dobro? Je li sve kako treba? Mislim, jesmo li sigurni?

Mislim, što me budiš ovako rano, majmune? Tulum od sinoć mi je još malo u magli, tijelo vrišti dok mi krevet nježno masira najveće mišiće i priprema me za nešto smanjenu gravitaciju koja će me pribiti na metalni pod.

- Aha! Uključio si i gravitaciju. Hajde, pjevaj mi izvještaje dok sam još mamuran. Što je pošlo u nevolju?

Milovan je poslušno (ma lažno poslušno, znao sam ja) podigao poklopac kapsule i spustio golemi ekran sa stropa bliže mojim očima, nakrivivši ga prema meni kako bih lakše pratio rijeke podataka koje su klizile niz ekran.

Da, da, dobro. Evo, uključujem meta, mega, onog mentata u glavi. Jest da me košta vlastitih misli, kreativnog prostora, intuicije, inspiracije, logičnog zaključivanja kad me preuzme, ali što sam brz i pametan kad radi, to nije istina. Morao sam ga ugraditi, to je bio jedan od uvjeta za ovaj posao. Da nisam, sad bih mjesecima čitao Milovanove izvještaje, sve šifrirane i kodirane samo ne znam radi koje i čije prijetnje. Nema veze, sve u rok službe, naredniče.

Čitanje je i ovako potrajalo. Čuj, čitanje, teško da bi se to tako moglo zaista zvati. Ja sam morao samo gledati u dobrom pravcu, u ekran, mozak na pašu, a mentat je odradio kodiranje, dekodiranje, razumijevanje, povezivanje, sve u milimilisekundama. Nakon toga ja sam, samo tako, znao. Informacije su se trenutačno povezivale s ostalima u mom sjećanju, aktivnom umu i kratkotrajnoj memoriji. Premda je malo nastala gužva na neuronskim vezama, kao nekad s internetskim vezama kad se previše ljudi na njih kačilo. Treba se samo prepustiti, mentat će odraditi. U suprotnom, naravno, glavobolja, nervoza i paranoja da će se sve zaboraviti. Opustio sam se.

No, saznao sam neke informacije koje nepokretan nisam i sam već dosad zaključio. Isključio sam mentata.
Ne, nisu nas bordali. Nemamo rupu u oplati, ne ispuštamo atmosferu. Svi drugi ljudi su i dalje sretno smrznuti. Nismo usporavali. Ali, bogme nismo ni stigli. Sat u kapsuli je radio. Nismo prevalili ni pola puta.

Stvarno se brine za ravnotežu. Pa makar čekanje trajalo i godinama. Dočeka se.

Zašto sam se ulogirala i pišem blog?
Zato da ne zaboravim.
Kako ono na fejsu možete sami sebi postati, da vidite samo vi, a drugi ne, ono, recepte, savjete, oglase i to, tako je i ovaj post danas podsjetnik za jednom kad opet zabrazdim i posumnjam da me svemir ne voli.

"... To je zbilja malo dosadno. Volim doc ovdje onako..da me ne grize stalno netko za nogavicu."
Autor: bozicnica 31.03.2016. u 12:29 opcije

"Svi mi kad nekog blatimo zapravo ga svodimo na sebi podnosljivu mjeru."
Autor: bozicnica 31.03.2016. u 12:35 opcije

Evo, citirala sam po svim propisima.

Ovo, bozicnice, ne ide tebe. Ne. nikako. NE LIKUJEM nad činjenicom da si sama napisala što ti se događa, u dlaku ono što si ti i još nekoliko blogerica MENI ovdje činile. I kako sam se ja osjećala. Samo, ne vjerujem ti da je riječ "dosadno" baš jako preizno opisala. Ali, ono, svi smo različiti. Neki tanje, neki deblje kože. Neki će se raspravljat godinama, neki će pamtiti.

Nije likovanje, nije poziv na svađu. Meni je PODSJET, ako opet zapitam nebo: a zašto sad ovo i ima li svemira u svemiru, majkumu nepravednu, gdje je pravda i jesam li Kalimero?

Pa tako: Namaste, svemiru.

A bit će i para :)

ps
pozdrav svima :)

Da pišem o zvijezdama?
O mirisu čepresa i mora?
O ljeskanju mjeseca
na valu, od noći do zora?

Čemu to? Kome?

Ni travke, nit' masline,
podne pod suncem što vrije.
jer sila ljepote prirodne
do koljena ovome nije.

I pitaš se kome?

Nisu to kriptične rime,
ni sjajne oči zaljubljene.
Duboke su, sjajne plime
za našu tajnu vezane.

Znaš ti kome.

hmmmmmmm ...
paški sir
drniški pršut
jelenja salama
grčki jogurt
vrgorački paradajz
morska sol
hvarsko vino
talijanska mozzarela
jaja iz podnog uzgoja
lunske masline
kapulica i kapare
hmmmmmmm ...

večera za dva, dvoje, dvicu ...
ma, za pet plus :))

Ne volim kad vizije blijede.
Kad nestanu u vrtlogu
starih i novijih bora.
Ne volim kad lica potonu u glibove,
Kad glasovi na vjetru istrunu.

Čekat ću, smjerno,
Do kraja kad treba,
Do pokrova mrtvih,
Do ljiljana.

Sva dobra jednom usahnu.
Srećom, i zla.
I kolo se naše u vrtlogu istom
U vizije nove obrće.

Stijene smo kavkaske.
I lanci na njima.
I vatra od bogova ljudima dana.

A Prometej nek' plače.
Naši životi nisu nam kazna.



(kradu se naslovi, preglomazni su mi u sjećanju)

"Što je, kad to svedemo na najjednostavniju recipročnu formu, Bloom mislio da Stephen misli o Bloomovim razmišlјanjima o Stephenu i njegovom razmišlјanju o tome što Bloom misli o Stephenu?
Mislio je da ovaj misli da je on Židov dok je istovremeno znao da ovaj zna da on zna da nije."

Uliks je eksperiment.
Čarobni brijeg je eksperiment.
Petrica Kerempuh.
Frankenstein.
Da sad prekopamo svjetsku književnost, mnogo drugih bismo našli.

I blog je eksperiment. Barem je meni bio.
Jer, ako postaviš tezu, upreš da je dokažeš, sad dokaz'o, ne dokaz'o, eksperimentir'o si.

Mnogo smo ulili energije ovamo, mnogo truda, ovakvih ili onakvih pokušaja i rezultata.
Zeznuli smo samo početak.
One znanstvenike, eksperimentatore, njih plaćaju!!!
Dovraga.

Povedi me u stranu i šapni mi da večeras trebaš moj zagrljaj.

Izaberi mjesto gdje samo slijepci i šišmiši ne zapinju za dovratnike i namještaj. Neka vanjskog svjetla ne bude. Zastri moje sunce i skini svoj sjaj. A kad nam se oči priviknu na tamu, ugušena bjelina stropa posut će se zvijezdama.

Tek šušanj odjeće, koja padom prekriva hladnoću keramičkih pločica, otkrit će mi možda gdje tvoj dah zagrijava zrak. Koliko smo udaljeni te sekunde. I koliko još moram čekati toplinu tvojih dlanova.

Kad osjetim da si blizu, kad mi zatitra pramen nad čelom, podići ću ruku kroz tminu i potražiti ti obraz. Dotle će me već tvoje ruke lagano spuštati na jastuk.

Željet ću se smjestiti udobno, licem na ramenu, dlanom na prsima, koljenom na bedrima, kao priljepak, spojena izravno na struju koja teče tvojim tijelom naizmjence gore i dolje. Željet ću srušiti granice epiderme i utopiti se u vrelini titraja sile koju više ne prikrivaš.

Zagrlit ćeš me čvrsto, čvršće nego sam se nadala. Lice će mi utonuti u meko pulsirajuće tkivo. Na trenutak, oduzet ćeš mi dah.

Ležeći u mraku, bez granica, pod zvjezdanim stropom i u toplini tijela, svijesti će nam se preliti preko rubova nepoznatih dimenzija.



"... Exit light
Enter night
Take my hand
Were off to never never land ..."

dovraga, pa dobili smo jednu iskričavu bebicu danas :))

znači li to da smo mi ostali svi mrtvaci?

ajmo, ima li koga za zezanciju?

recimo da mi se ne svađa trenutačno, ali ako netko baš silno želi pobrojiti mi svece, ajmo i to

radim i dosadno je

ima li života na blogu?

Ubojstva, mučenja, silovanja, patnje, krv, droge ... nema što nema.
Da bih je gledala, odvajam se emocionalno; promatram je kao metaforu, alegoriju čak. Na ekstremima zatvora maksimalne sigurnosti zasnovanu priču o svemu. O ljudima. O nama.

Za mene, da bi priča imala smisla, trebala bi me potaknuti da čak i usred nje razmišljam o nečem drugom. I tu OZ dobiva drugu boju. Naime, do kraja serije shvatila sam što me mučilo: ma što da bilo tko poduzme, ma kako da se odluči ponašati, ma s kime se udruži, ma gdje se sakrije, u ludilo ili nečiji krevet, ništa, ama baš ništa mu ne garantira da će preživjeti OZ.

Jezivo.

Ali, najgore je što je tako u svemu: u životu, prijateljstvu, ljubavi, poslovanju.
Nema garancije. Nema obećanja. Nema te lojalnosti koja će nas zaštititi od svega. Niti obitelj, niti prijatelji. Ni ljubavnici, ni prstenovi. Ni minuli rad, niti zdrav život. Ništa nije stalno i ništa nije sveto.

Sve proždere entropija.

U ovom samo naoko depresivnom raspoloženju pronašla sam nedavno jednu rečenicu koja ima smisla: ako samo JEDNA osoba iskaže zadovoljstvo ili pohvalu nečemu što smo stvorili, učinili, omogućili - to je dovoljno. Mora biti.

Neki će prihvatiti i pohvalu onome što jesu, što su im podarili roditelji i genetika, ali to je jedna sasvim druga priča.

Osjećam se loše. Mnogo, zaista mnogo truda sam razbacala posvuda. Netko mi je u djetinjstvu usadio taj glupavi program koji kaže da ništa nije uzaludno. Kao i mnoge druge gluposti i neistine koje nas tješe dok se ne skršimo: krv je obaveza; prijatelji su zauvijek; ako si dobar, dobiješ sladoled; lojalnost je vrlina, sebični ljudi umiru sami.

I sad se pitam što je gore: reći djeci istinu ili im napuhati balon i pustiti ih na kaktuse?

Nemam odgovora. OZ mi tu nije pomogao.

A bi li ona jedna osoba iz sredine teksta zamahnula štapićem pa entropiju poslala na godišnji?

... i tako dođe dan da se čestita za nove taljige ... :))))

uz tekst:

"U mog babe para mlogo, hej!
Da izbrojiš ne bi mogo sve.
Pa se selom pripoveda da smo prave lole,
ma, zavidi nam neki sitan svet.
Ume život biti tmuran kad gledaš od dole,
Ma budi zato sivi soko, pa se vini u visoko, hej!

Hej, haj baš nas briga,
vozamo se na taljiga
Zorom, ili mrakom, šorom il sokakom,
noću kad selo drema,
kad nigde nikog nema,
mi jurimo kroz noć.

Jedared je baba bio kum, svirci su nas čekali uz drum.
Red bi bio da smo konje upregli u čeze, al taljige vole baba moj.
Jos kad sitno iz šaraga tambura zaveze,
ondak život nema mana, brži smo od aeroplana, hej!

Hej, haj, bas naš briga...!

i link (stišajte malo, trešti):

LinkLink

Jučer sam ponovo vidjela zimsko more.
Drukčije je od ljetnog.
Lijenije, masnije, sporije, monumentalnije, majčinsko.
Čuva tajne, priziva u naručje, u zagrljaj.

Da, znam, nekima od vas to uopće nije zanimljivo, gledate ga svaki dan bar pola godine.
Ja, kontinentalka, patim za morem.
A zimsko ima posebnu moć.
Jednom sam napisala pripovjetku o njemu.
Zapravo, istinu koja se pretvorila u priču.
Ali je osjećaj ostao isti.
Zimsko more meni priča, šapuće, zavodi me i mazi.

No, bi li bilo pametno preseliti se čitavu godinu uz more, u to nisam sigurna.
Kažu da se na obali griju na klime, eventualno na drva.
A ona jučerašnja bura prodrmala mi je kosti, smrznula obraze i uništila frizuru.

Dok se ne dogovorim s vjetrom, sjedim uz grijanje s toplane.
I povremeno se zanesem zimskim morem.