DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Ponekad nam se desi da se osjećamo ispražnjeni te da bi nam trebalo napuniti baterije, no poslije nekog ugodnog odmora opet se osjećamo kao da smo puni energije. Kao da su nam se baterije ponovno napunile.
Zavirimo u hladnjak. Rashlađeni mini-eko sistem. Od mesa i jaja do voća i povrća. Ovozemaljski život je zasnovan na principu da jedna životna forma konzumira drugu da bi se održala. Razvoj i preživljavanje jedne životne vrste rezultira uništavanjem druge. Energija koju primamo kroz hranu znači kraj kolanja energije u nekom drugom živom organizmu. Ne čudi da su budizam i gnosticizam svijet vidjeli kao patnju. Bol, strah, smrt koja prijeti jednom biću od strane drugog. Dodamo li prirodne katastrofe - potrese, poplave, požare, suše, vulkanske erupcije - povijets obiluje dodatnom boli.
I plus, besmisao ratova, vlasti, mržnji...
Koliko li se ljudi osjećalo strancima živeći u svijetu koji je apsurdan.
Mnoge religije krive čovjeka za sve imperfekcije koje nas okružuju. Na "pad" i "transgresiju" počinjenu od strane Adama i Eve.
Gnostici, pak, kažu da je ovaj mit lažan. Krivnja za naopaki svijet nije u čovjeku, već u kreatoru. (S obzirom da je kreator - Bog, ovakva tvrdnja gnosticizma izgleda blasfemična svim monoteističnim religijama. Jer, kreator je savršen.)
Ipak, pojam kreacije i kreatora, je kompleksan u objašnjenju gnostika. Naime, postoji istinit, apsolutni Bog koji je izvan svih kreiranih univerzuma i koji zapravo nije ništa stvarao (barem ne kreiranje na način koji ga mi poimamo). On je donio supstancu iz Sebe, koja je sastavni dio svih svjetova i dimenzija, vidljivih i nevidljvih. I kao što je sve Bog, isto tako su i pojedini dijelovi originalne supstance projicirani daleko od izvora... prošli kroz promjene... i stvorili korumpirane porcije božje supstance.
Eoni su božanska bića koja su između Istinskog Boga i nas. Oni, zajedno sa Istinskim B. tvore realm zvani Pleroma. "Punoća". U kome su sve energije/bića u potpunosti aktivni.
Nasuprot našem egzistencijalnom stanju koje bi se moglo nazvati "Praznoćom".
Da li to stanje možemo osjetiti u momentima kada nam se "mijenjaju baterije"?
I, gnosticizam ide dalje:
"Ljudska priroda je dvojaka. Jedan dio je stvorio lažni Bog Kreator, a drugi dio Istinski Bog. Onaj prvi dio je sastavljen od prolazne fizičke i psiho komponente. Onaj drugi - spiritualne, koja je fragment božanske supstance/iskre.
Ljudi, generalno gledajući, potpuno zanemaruju ovu "iskru" koja prebiva u nama. Ovakav ignorantski odnos nije slučajan: on nas drži daleko od otkrivanja naše stvarne prirode i sudbine. Ostajemo zarobljeni od strane nižih svemirskih vladara... Smrt oslobađa božansku iskru iz ovih zatvora...  ali ako individua nije radila na stjecanju spiritualnog znanja tokom zemaljskog života... onda će božanska iskra ponovo biti zatvorena (re-inkarnirana) u novom fizičkom tijelu."
Kršćanstvo govori o oslobođenju od grijeha... Gnosticizam govori o oslobođenju od ignorantskog odnosa; grijeh je samo posljedica takvog odnosa.
Valentin, vodeći gnostički učitelj, govorio je da Krist i Sofija očekuju spiritualna bića. (Sofija ili "znanje" je biće-kreator svog materijalnog i duhovnog svemira; Krista gnostici smatraju za ključnu figuru u oslobađanju duše).
Očekuju ih/nas pred ulazom u Pleromu. I pomažu nam u konačnom sjedinjenju. U punoći vremena, svako spiritualno biće će primiti znanje/gnosis i sjediniti se sa višim Ja (našim anđeoskim blizancem). I ući u Pleromu.
Pošto već govorimo o gnosticizmu, interesantno je vidjeti kako se ono znano kvalificira. Uzmimo najbližu enciklopediju (sve su iste, ovdje ili s druge strane Atlantika).
"Gnosticizam, religijski sistem brojnih pre-kršćanskih i ranih heretičkih kršćanskih sekti. Forma dualistickog pogleda na svijet; gnosticizam je držao da je materija zla, a duh dobar, i da oslobođenje dolazi putem tajnog znanja (gnosis) do kojeg dolaze izabrani. Velika gnostička knjižnica je otkrivena u Egiptu 1945. Izvori gnostičkih vjerovanja sežu od babilonskih, egipatskih i grčkih mitova do kabale i zoroastrijantizma. Gnosticam je ugrožavao rano kršćanstvo, da bi njegov utjecaj pao nakon drugog stoljeća."
Razmislimo li malo bolje, ovo je inteligentan način da se minimizira, simplificira i odbaci kao ozbiljno objašnjenje svijeta oko nas.
Prvo, gnosticizam se svodi na religijski pogled na svijet. Ubačen među desetine drugih kao "... jedan od..."
Drugo, nije u ravnini vodećih monoteističkih religija, već je prisutan među "sektama".
Treće, u jednoj rečenici se pokušalo oslikati što gnosticam je: "dualisticki pogled u kome je materija zlo, a spirit dobro". Grubo pojednostavljeno i nepotpuno.
Četvrto, "... do oslobođenja se dolazi putem tajnih znanja". Da su barem rekli da je riječ o oslobođenju od nametnutih okova duši; a gnosis nije nešto što je skriveno u nekoj knjizi već istina duboko u nama.
Za enciklopediografa se priča završava prije 1800 godina kada "gnostici gube prisustvo i utjecaj".
Poetski i imaginativni jezik gnostika govori o Kreatoru, između ostalog.
Ali, gnosticizam nije samo još jedna teoloska dogma kao ove s kojima smo okruženi. On je univerzalna religija. Bazirana na individualnim iskustvima koja dosežu do najuzvišenijih humanih nivoa - spiritualnih.
Sveprisutni C.G. Jung je gnostičke mislioce oslikao kao osnivače "dubinske psihologije". Gnostičke knjige imaju značaj za psihologiju i njenu primjenu (sličnost između Lažnog Boga i otuđenog ljudskog ega koje je izgubilo kontkakt sa svojim Pradavnim Ja).
Gnosticizam je i filozofski pogled na svijet. Ali više od uobičajenih filozofskih izjava i koncepta.
Univerzalna religija, psihologija, filozofija... Put do Plerome. Koje, usput rečeno, nema u enciklopedijama. Već u nama. Na znatno višoj frekvenciji.

Nešto je mrmljala spominjući otvorena vrata, ali ja nisam htio staviti na kocku da je pustim iz šaka. Umjesto toga sam se polako okrenuo i malo-pomalo je dotjerao do vrata i zatvorio ih njenom stražnjicom. Zaključao sam ih slobodnom rukom, odveo je do sredine sobe, opet slobodnom rukom otkopčao šlic, izvadio budžu i stavio je u pravi položaj. Bila je još toliko opijena snom da sam se osjećao kao da imam posla s lutkom. Ipak sam shvaćao da zapravo uživa pri pomisli na jebačinu u polusnu.
Zadrijemao sam... Kad sam se probudio, ud mi je bio ukrućen. Čini mi se da mi je sunce uprlo pravo u šlic. Ustao sam i oprao lice na česmi. Još je bilo jednako vruće i sparno. Asfalt je bio mekan kao tijesto, muhe su peckale, smeće trunulo u kanalu. Hodao sam između ručnih kolica i odsutnim pogledom promatrao svijet oko sebe. Moj mi je gotovo cijelo vrijeme stajao iako nisam mislio ni na koju određenu ženu. Istom kad sam se vratio u Drugu aveniju, sjetio sam se egipatske Židovke s ručka.
Zapamtio sam kad je rekla da stanuje iznad Ruskog restorana kraj Dvanaeste ulice. Još uvijek mi nije bilo jasno što ću zapravo poduzeti. Naprosto sam lutao da mi prođe vrijeme. Ipak su me noge nosile prema sjeveru i u pravcu Četrnaeste ulice. Kad sam došao do Ruskog restorana, načas sam zastao, a onda ustrčao uza stepenice preskačući sve po tri odjednom. Vrata na veži bila su otvorena. Uspinjao sam se od odmorišta do odmorišta čitajući imena na vratima. Stanovala je na najvišem katu  i  ispod  njezina imena bilo je i neko muško ime. Tiho sam pokucao. Nitko se nije odazvao. Pokucao sam još jednom, malo jače. Tada sam začuo da netko unutra hoda. Napokon se začu glas, tik do vrata, koji zapita tko je to, a onda se i kvaka okrenu. Razjapio sam vrata i nahrupio u mračnu prostoriju. Zaletio sam joj se pravo u naručje i osjetio, da je posve gola ispod priogrnuta kimona.
Očito da se istom prenula iz čvrsta sna, pa joj nije još bilo posve jasno tko je to grli. Kad je shvatila da sam to ja, pokušala se otrgnuti, ali sam je čvrsto držao i počeo je strasno ljubiti polako je gurajući prema kauču kraj prozora. Nešto je mrmljala spominjući otvorena vrata, ali ja nisam htio staviti na kocku da je pustim iz šaka. Umjesto toga sam se polako okrenuo i malo-pomalo je dotjerao do vrata i zatvorio ih njenom stražnjicom. Zaključao sam ih slobodnom rukom, odveo je do sredine sobe, opet slobodnom rukom otkopčao šlic, izvadio budžu i stavio je u pravi položaj. Bila je još toliko opijena snom da sam se osjećao kao da imam posla s lutkom. Ipak sam shvaćao da zapravo uživa pri pomisli na jebačinu u polusnu.
Nevolja je bila samo u tome da bi se svaki put, kad bih ga gurnuo, sve više plašila. Nikako nisam znao kako da je strpam u krevet i uspavam, a da ne prekinem dobru jebačinu. Uspio sam je povaliti na kauč a da ne ispadnem iz nje, pa se ona strašno zapalila migoljeći se i savijajući kao jegulja. Sve otkako sam je počeo krčiti, mislim da nije ni jednom otvorila oči. Neprestano sam u sebi ponavljao: "egipatska pička, egipatska pička" i, samo da ne bih odmah svršio, počeo namjerno misliti na leš koji je Monica dopremila na stanicu i na onih trideset i pet centi koje sam dao Paulini. Onda odjednom - tres! Netko je snažno zakucao na vrata, a ona je široko otvorila oči prestravljeno me gledajući. Odmah sam ga počeo vaditi, ali na veliko čudo ona me čvrsto obgrlila i prošaptala u uho: - Ne miči se! - i: - Čekaj. - Začu se još jednom glasno kucanje i prepoznah glas Kronskoga koji reče: - Ja sam, Thelma... ja sam, Židovčice...
Umalo što nisam prasnuo u smijeh kad sam čuo što govori. Ponovo smo legli u prirodni položaj, ona je polako zatvorila oči, a ja sam ga posve nježno vrtio u njoj, da je ne bih razbudio. Bila mi je to jedna od najdivnijih jebačina u životu. Mislio sam da se nikad neće završiti. Kad god bih osjetio opasnost da bih mogao svršiti, posve bi se umirio i počeo misliti - misliti, primjerice, o tome gdje bih najradije proveo praznike, ako ih budem imao, o košuljama u ladici mog uredskog stola, o zakrpi na sagu pred krevetom. Kronski je još stajao pred vratima - čuo sam kako se miče ovamo-onamo. Kad god bih osjetio da stoji ondje, pred vratima, malo bih jače bocnuo, a onda bi mi u polusnu uzvratila, i to nekako iz vica, kao da shvaća što sam joj htio priopćiti tim rječnikom koji se sastojao od stavljanja i vađenja. Nisam se usudio ni pomisliti što ona u tom času misli, jer bih odmah svršio. Ponekad bih već bio na rubu da mi se to i dogodi, ali bi me uvijek izvadila Monica i leš na glavnoj željezničkoj stanici. Pomisao na onu smiješnu situaciju djelovala bi uvijek kao hladan tuš.Kad je napokon sve bilo gotovo, otvorila je širom oči i zagledala se u mene kao da me sad istom prvi put vidi. Nisam uopće znao što bih joj rekao; jedina mi je želja bila da što prije iziđem odavde.
Ali njoj očito nije bilo do toga. Okrenula mi je guzicu. Tako sam ležao položivši joj ukrućeni kurac na guzicu i štosnuo je u mislima. I, za ime božje, čini mi se da je, onako u čvrstu snu, ipak primila moju poruku, tako da sam joj ga bez po muke utjerao na stražnji ulaz i, iako joj nisam vidio lica, znao sam da se rastapa od olakšanja. Dok sam je posljednji put pritiskao i svršavao, pomislio sam: "Kompa, sve je to limburški sir, a sad se lijepo okreni i hrči..."

 
..mogu biti različiti kao nebo i zemlja.
Riječi mogu biti jake i čvrste poput stijene, riječi mogu biti otrovne poput zmije i podrugljive poput hijene. Riječi mogu biti jako važne ili potpuno besmisleno izražene.
Riječi mogu raniti i mogu ubiti, no i utjehu te toplinu dati. To su riječi.
Djela mogu biti dobra kao kad bolesnome pružiš pomoć veliku, a i loša kad "dva loša ubiše Miloša". Djela mogu biti ogledalo ljudskosti i duše, no i ogledalo opakosti i zloče ljudske taštine.
Djela mogu biti kriva i prava jer sve ovisi o nama. To su djela.
 

 
no ipak pozdrav još jedan gradu što me jutros isprati okupan suncem.... :((
(kao da mi je želio reći nemoj još ići ostani, mada zna da bi ali obećanje i sutrašnji rođendan na koji sam pozvan nisu me mogli zadržati....)
no i moj Zagreb je lijep i suncem okupan i srce mi ipak zaigralo dok sam se približavao naplatnim kućicama.... :))
pozdravi svima i puse nježnijem dijelu iskrice :)*
 

 
(puse naravno lijepšem dijelu iskrice :D )
svaki puta kad odlazim posjetim ovo mjesto gdje se nalaze ova dva topa jer od tuda se pruža prekrasan pogled na Orebić i poluotok Pelješac....
(uvijek se osjećam tužno kao da mi netko otima komadić po komadić srca....)
doviđenja Korčulo eto mene opet u kolovozu i volim te....
 

Mala nije bila više mirna, ali prisutnost njene kume i de Valbouillanta prekrila ju je crvenilom i smetenošću. Gđa de Valbouillant, da bi iskoristila priliku, pogađajući što uzbuđuje njenoga supruga reče: - Pokažimo ovom djetetu kako treba to raditi. E, tim primjerom, ona uskoro nagovori nevinašce, koje sam ja već postavio u najpogodniji položaj za žrtvu.
- Ah! dragi moj opate, kaže mi ona, smještajući se kako sam ja htio na divanu, tko bi mi jutros bio rekao da ću vam, bez rizika da će me grditi, moći prepustiti ono što ste vi tako slatko golicali i dodirnuti ono što mi, kažete vi, treba pružiti tolike užitke! To znači imati dobru kumu! Dok je ona to govorila, ja sam se namjestio i trudio se da vrh moga tučka prodre u do tada netaknuti kutić, čiji stid brani pristup požudi. Pogled na gđu de Valbouillant, koja se, u tom trenutku, obeznanila pod naporima svoga muža raspaljujući njegove želje, spriječilo je da se suprotstavi mojim željama ma koliko joj boli uzrokovali moji napori. Iskoristio sam trenutak opijenosti i obuhvativši svojim rukama njena krsta pritisnuo sam tako jako da sam, svladavši sve prepreke, uvukao glavu mog stupa u rov neprijatelja, koji je popustio mom naporu. - Ah! Mrtva sam, kaže ona, okrutniče! Jesu li to užici što ste mi ih obećali? Nisam odustao.
- Najteže je prošlo, odgovorim, još malo strpljenja, draga moja Babet, i vidjet ćeš da te uopće nisam prevario.Ona je plakala, jecala, a ja sam stalno osvajao teren. U međuvremenu, de Valbouillant i njegova žena, nakon što su završili svoj posao, dođu nam u pomoć. Uslužna kuma, klizeći rukom po bojnom polju, golicala je onu požudnu izraslinu, koja, svojom tvrdoćom najavljuje dolazak požude, a de Valbouillantove usne, stiskajući zaljubljeno jednu od jagoda na njenim grudima, dovele su njenu opijenost do vrhunca. Ona zaboravi svoju bol, koju je trljanje smanjivalo. - Ah! Bogovi! - poviče ona, što osjećam? ... Što iskušavam!...ah!...ah!... Umirem...stisni me...nestajem...ah.. Na te riječi ona zatvori oči, ukruti se i, najobilnijom ejakulacijom, pruži mu dokaz užitka što ga je doživjela. Nije mi trebalo dugo da se namirim; bogati životni balzam koji sam u nju uštrcao zaokruži njeno blaženstvo.
- Ah! Dragi opate, božanski opate, kakva slast, kakav nektar!...I ona ponovo izgubi glas u istom trenutku kad sam izgubio snagu. Povukao sam se okrunjen okrvavljenim lovorikama. - Pa dobro, kaže kuma, kako ti se ovo čini, Babet?... - Pričinilo mi je dosta boli, ali i puno užitka.- Idi, bol je prestala, a užitak će se često obnavljati. Mangupkinja! S kojim je obiljem prolila suze požude!Pod izgovorom da popravlja nered koji je taj događaj uzrokovao u njenoj ložnici, ona je potpuno svuče i dade nam da vidimo jedno tijelo kojemu bi bila pozavidjela i Heba. Po milovanjima koje je gđa de Valbouillant pružala svakoj od čari svoga kumčeta, onako kako ih je otkrivala, lako sam otkrio da, ma koliko sklonosti imala prema čvrstome, ona je mogla, požudna Sapfina suparnica, naslađivati se lijepom nimfom i ugodnim naknadama koje je Lezbijka koristila u odsutnosti Fauna. Vidio sam kako joj se čelo skuplja, grudi nadimlju i oči krijese dok su njene ruke prelazile preko ljupkih oblina tog tijela što su ga Grci isklesali u kamenu.
- Kako je lijepa, kakav božanski stas, kakva svježina! - poviče ona, stiskajući je o svoje grudi. Gorim...Ah! Medena moja. posudi mi tvoju ruku... Povlačeći je na počivaljku, ona u njoj ponovo oživi sve želje, dok je Babet, svojom neiskusnom rukom, stiskala Venerin brežuljak. - Prekinite te ushite, kažem im ja, vaša odjeća je prepreka užicima koje tražite i onima naših očiju. Skinite te okrutne zastore koji ometaju vaše dodire i naše poglede.Ona pristane na to i, s mojom pomoći, za dvije sekunde izgledala je kao Dijana koja je izlazila iz kupke. I ustremivši se ponovo na svoj mladi plijen, ona provuče jednu nogu između njezinih tako da su se hramovi dviju sportiskinja požudno trljali o bedra protivnice. Ruke su im se ispreplele, grudi su im se dodirivale, njihova usta, zalijepljena jedna na druga, odškrinula su se da propuste organ govora koji je postao onaj požude, krsta su im se micala, kose su im lebdjele, tu i tamo, po njihovim tijelima čiji pokreti su oživljavali slikovitost prizora. Kako su se razjareni uzdasi čuli, reklo bi se da se Venera tješi u naručju Eufrosine u odsutnosti Marsa. Odjednom one se zaustave, pet ili šest grčevitih i ubrzanih pokreta najave nam da su pred ciljem i ubrzo vidjeli smo kako biseri užitka teku po bojnom polju.
- Ah! Draga moja kumo, ah! dragi moj opate, kakva sreća što nisam više dijete. Nakon tog uzvika i nekoliko milovanja koje je umor učinio umjerenijima, naše ljepotice uputile su se obući kad će de Valbouillant, kojega je ta scena učinila zamamnijim nego ikada reći: - Hoću li ja biti jedini koji nije priuštio nikakvog užitka ovoj ljupkoj djevojci? Ne, nikako, molim vas.I stišćući je u svom naručju, ponovo je baci u poprište bitke koju je upravo napustila. - Ne mogu ga kriviti, kaže njegova žena, nikada nije bilo zavodljivijeg predmeta. Ali što je s nama, hoćemo li ostati dokoni gledaoci? - Ne, kraljice moja. Dopustite najprije da moja usta pokupe nektar koji ste upravo prosuli, da bih učinio mjesta onome što želim uliti.
Ona na to pristane i moj zaljubljeni jezik, istražujući kutke unutrašnjosti hrama, naslađujući se tim božanskim pićem, ponovo raspali njezine i moje želje. Onda, povlačeći je na mene u trenutku kada je uvukla pravoga u uobičajenu stazu, utisnuo sam svoj prst dovoljno vlažan u malu susjetku i, podvostručivši tako njene osjete, zajedno smo stigli do željenog cilja, u času kad je de Valbouillant izgubio snagu pokraj nas na grudima mlade Babete. Naši uzdasi su se pomiješali, ostali smo nepomični nekoliko trenutaka i promatrali smo mirnim i zadovoljnim očima ljepotu tijela koja su nas dodirivala.

 
..svima uz jutarnju kavicu i večernjak :D
(mislim da bi trebao promjeniti mjesto prebivanja, hmm a možda i budem....)
lijepšem dijelu iskrice i puse :))
 
eto majrić tako to ujutro izgleda :)

 
ovo je kad iznenadiš sebe i njih dok ideš u jutarnju šetnju :))
(moram priznat da slike sa motorolom ispadaju puno bolje nego sa simensom koji ima bolju kameru, moram se poigrati sa postavkama simensa....)
 

 
miris mora uvlači se u svaku poru kože dok sunce grije a povjetarac miluje, šum valova je kao pjesma bogova....
(kako je lijepo uživati u danu okupanom suncem te mirom bez žurbe i *ebene gradske vreve i gužve na *acking prometnicama....)
puse lijepšem dijelu iskrice i pozdravi :DD
 

Došavši k sebi, moje iznenađenje je bilo veliko kad sam, pipajući se na istom mjesto, ustanovila da sam potpuno vlažna. U prvi tren vrlo sam se uznemirila, ali to je raspršilo sjećanje na užitak koji sam osjetila, a posebni san koji mi je za vrijeme noći dočarao ugodne slike mog oca koji  miluje Lucette. Još uvijek sam spavala kada me je on sutradan došao probuditi svojim zagrljajima koje sam mu uzvratila s kamatama.
Jedne večeri, nakon jela, povukli smo se u prostoriju koja je meni pripadala. Ponudio nam je liker. Jedva je prošlo pola sata kad Lucette čvrsto zaspi. On me onda uzme u naručje, odnese u svoju sobu i stavi u krevet. Iznenađena tim novim rasporedom, moja znatiželja se odmah probudila. Malo poslije sam ustala i laganim korakom potrčala do staklenih vrata i podigla rub zavjese. Veoma sam se začudila kad sam vidjela Lucettine grudi potpuno otkrivene. Kakve divne sise! Dvije polukugle bijele poput snijega, usred kojih su se izbočile dvije jagode u rađanju, boje uzbuđene kože, odmarale su se na njenim prstima. Čvrste poput slonovače, pomicale su se jedino disanjem.
Moj otac ih je gledao, pipao, ljubio i sisao: ništa je nije probudilo. Ubrzo joj je skinuo haljine i odnio ju je do ruba kreveta koji je bio nasuprot vrata gdje sam ja bila. Svukao joj je košulju. Vidjela sam dva bedra od alabastera, okrugla i punašna, koja je on razmaknuo. Opazila sam onda malu rumenu pukotinu ukrašenu veoma smeđom dlakom. On je rastvori. Uvuče unutra prste mičući snažno rukom: ništa je nije odvuklo od njene obamrlosti. Uzbuđena tim prizorom, poučena primjerom imitirala sam na mojoj mačkici pokrete koje sam vidjela. Iskusila sam osjećaj koji mi je bio nepoznat. Moj otac je položi na krevet i dođe do staklenih vrata da ih zatvori. Pobjegla sam i potrčala sam uroniti u krevet u koji me je stavio.
Čim sam se pružila, koristeći znanje koje sam stekla i razmišljajući o onome što sam vidjela, ponovo sam otpočela s trljanjem. Bila sam sva u vatri. Taj osjećaj koji sam iskusila povećavao se postepeno i dostigao je takvu snagu da je moja duša, usredotočena u središtu moga bića, napustila samo na tom mjestu; po prvi put sam pala u nepoznato stanje kojim sam bila očarana.
Došavši k sebi, moje iznenađenje je bilo veliko kad sam, pipajući se na istom mjesto, ustanovila da sam potpuno vlažna. U prvi tren vrlo sam se uznemirila, ali to je raspršilo sjećanje na užitak koji sam osjetila, a posebni san koji mi je za vrijeme noći dočarao ugodne slike mog oca koji  miluje Lucette. Još uvijek sam spavala kada me je on sutradan došao probuditi svojim zagrljajima koje sam mu uzvratila s kamatama.
Od tog dana moja draga i on kao da su se najbolje razumjeli, iako on nije više ostajao ujutro tako dugo pored nas. Oni nisu zamišljali da sam ja o bilo čemu obaviještena i, u njihovoj sigurnosti, po danu su često očijukali, što je obično bila priprema za zajednička povlačenja u njenu sobu, gdje bi dosta dugo ostali. Zamišljala sam da će ponoviti ono što sam već vidjela. Tada svoje misli nisam dalje upravljala. Međutim, umirala sam od želje da još jednom uživam u istom prizoru. Shvatit ćeš, draga moja, snažnu želju koja me je mučila: konačno je stigao taj trenutak kad sam morala sve naučiti.
Tri dana nakon onoga koji sam ti upravo ispričala, želeći, pod bilo koju cijenu, zadovoljiti moju čudnu žudnju, kad je moj otac izašao a moja draga bila zauzeta, smislila sam da smjestim svilenu tkaninu u uglu zavjese i da je provučem kroz ugao suprotan od jednog od jastuka. Kad sam to obavila, nisam čekala da to i iskoristim. Sutradan, moj otac, koji je na sebi imao samo haljetak od tafta, povuče Lucette koja je bila isto tako lagano odjevena: pobrinuli su se da točno zatvore vrata i navuku zavjesu. Ali ja sam pobijedila sve prepreke i moje lukavstvo je uspjelo, barem djelomično.
Nije prošlo ni dvije minute od kada sam nestrpljivo čekala pred vratima, lagano sam podigla zavjesu. Opazila sam Lucette. Njene dojke bile su potpuno otkrivene. Moj otac ih je držao rukama i pokrio ih poljupcima. Ali progonjen željama, uskoro joj je pregače, steznik, košulju - sve bacio na pod. Kako mi je izgledala lijepa u tom stanju! I kako sam je voljela takvu vidjeti. Svježina i mladenačke čari razlile su se po njoj. Draga Evgenijo, ljepota žena ima veoma čudnu moć, jednu veoma snažnu privlačnost, jer ona i nas zanima! Da, draga moja, ona je  dirljiva, čak i za naš spol, njeni lijepi zaobljenim oblici, saten i sjajni kolorit kože! Ti si mi omogućila da to osjetim u tvom naručju i ti si to iskusila kao i ja.
Moj otac uskoro se našao u istom stanju u kojem je ostavio Lucettu. Prizor me privuče svojom novinom. Odnio ju je na jedan naslonjač koji nisam mogla otkriti. Proždirana znatiželjom, nisam se više skrivala, podigla sam zavjesu dok ih nisam uspjela sasvim vidjeti. Ništa nije izmaklo mojim pogledima jer ništa nije smetalo njihovim užicima. Lucette, polegnuta na krevetu, stražnjicom uvis, raskrečenih nogu, pružila mi je da vidim čitav otvor njene pukotine, između dviju malih izbočina, debelih i jedrih. Ta situacija, koju sam dugovala slučaju, bila je predodređena da u potpunosti zadovolji moju znatiželjnu nestrpljivost. Moj otac, uzdignutih koljena, predstavio je jasnije mojim očima jedan pravi dragulj, jedan velik ud, okružen dlakom do korijena ispod kojega je visila kugla. Vrh mu je bio crven i napola pokriven kožom koja je izgledala da se može još više povući. Vidjela sam ga kako ulazi u Lucetinu pukotinu, tamo se gubi i pojavljuje naizmjenice.
Ljubili su se s ushićenjem koje mi je pokazalo kakve su užitke osjećali. Konačno sam vidjela tu spravu kako je potpuno izašla, vrh potpuno otkriven, crven poput ruža i sav vlažan izbacujući bijelu tekućinu, koja se silovito štrcajući, prolije po Lucettinoj stražnjici. Zamisli, draga Evgenijo, u kojoj sam se situaciji našla, imajući pred očima takvu sliku! Živo uzbuđena, ponesena željama koje još nisam poznavala, trudila sam se barem da sudjelujem u njihovom pijanstvu. Draga prijateljice, kako je povratak mojim mladim godinama još uvijek za mene ugodan!

 
..ovaj dario sa rtl-a je ćelav ali zelenih očiju moja najveća sramota, uzima crvene ruže i glumi snalažljivog taksista dok mu u auto upada plavuša i misli si vi`š ti šta je pravi katolik on koristi situaciju dok se ljube, u njenoj glavi tangens života i vrti se prošlost dok zbunjena svime kaže da je to čisto lupetanje....
(jebate danas sam opčen 100 na sat.....)
 

 
..ljepše od ISKRENE PRIVRŽENOSTI dok ljubim FILDŽAN svoje drage, zabrljavši sa PRELJUBOM te razmišljajući o SOLARIJU dok kiša samo što nije pala (bljak), odlazeći u švaleraj BICIKLOM jer jebeš MERCEDES dok si u bradu pričam vic o MUCAVCU i SLIPAVCU, te sam u bedu zbog CELULITA, a smijući se na pederka CIGANOVIĆA koji li ga sere pa sere gluposti....
(pa još povrh tome svima dobro jutro i kratki rezime jednog dijela blogova....)
 

tak neki dan šetamo moj prijatelj Darac (34) i Arina njegova djevojka pričamo o prosjeku žena (komada) koji se mogu naći na iskrici a da nisu bile udane i da nemaju djecu....
pošto je Darac već metuzalem na iskrici najbolje poznaje situaciju, i sad dolazimo do onog poraznog od 18-25 sve otpada, od 25-30 te još ne znaju kaj hoće, od 30-35 ima još vremena ili ma sad će neki princ na bijelom konju, od 35-40 ma neću ja sad bilo koga, od 40- pa na dalje normalnije no za njega daleko prestaro....
tako u ovih godinu dana mog druženja sa iskricom i upoznatih ljudi, more poruka i inog dolazim do ove konstatacije (inače je i u stvarnosti potpuno isto možda koji gram drugačije) 18-25 premlado ali vrlo bistro i korektno (imaju poneke zacrtane ciljeve i ideje kako da si izgrade život), od 25-30 osim posla i napretka u karijeri ostalo im nije toliko važno (mada i ovdje ima izuzetaka na svu sreću), od 30-35 sve su si više manje posložile ali još uvijek čekaju princa na bijelom konju (a tko čeka taj se načeka), od 35-40 prinčevi su davno odlepršali i ono što je ostalo ih ne pretjerano zadovoljava (najčešće u potrazi za mlađime i u nadi naivnijime), od 40- pa na dalje žele normalnog jer za sve ostalo je već jako kasno....
no tu dolazimo i do onog najglavnijeg zakaj recimo muški rod (oni koji nemaju djece a njih ima poprilično) nekako nerado stupa u veze sa ženama iznad 35 godina (mnogo njih upitno za roditi zbog raznih problema ili godina kada je trudnoća vrlo rizična)....
(pretpostavljam da ću sada biti izhračkan do besvjesti ali baš me zaboli zbog toga....)
 

ne tako davno čitah ovdje na jednom logu da bu ili bi jedan gospon ubio kurcem (valjda je to mislio u prenesenom značenju) jednu od iskričarki, a naravno i pričom u svom društvu (sve velik jebači, mo'š mislit)....
statistike kažu da je prosjek u Hrvata 15 cm te ako je tako teško da se time može ikog ubiti, no ako je mislio na kvantitet odnosa mora da nije ništa "mrčio" najmanje godinu do dvije....
(no poznavajući situaciju u nas Hrvata kad je u pitanju vođenje ljubavi izgleda da sve ostaje na kvantiteti a ne u kvaliteti pošto nam je natalitet neizmjerno mali....)
no ipak bi rekao da bi možda pametnije bilo da se više dela a manje priča, jer priča slabo drži vodu a u prilog tome govore razni pokazatelji....
 

Jedne olujne noći ljepotica zalutala u začaranu šumu. Ni po čemu ta šuma nije bila začaranija od drugih šuma no ipak u toj šumi živjela je Zvijer i ljudi su je smatrali začaranom.
Dok je oluja bjesnila nad šumom, munje parale nebom a kiša nemilice tukla o obraze djevojčine učinilo joj se da je vidjela jednu tamnu spodobu tamo u drveću dok su joj oči bljeskale nad svakim bljeskom i paranjem munje nad noćnim nebom.
Strah je stegnuo djevojčino srce a krv se polako još više počela stezati u žilama te potrči i zapne za korjen što je virio iz zemlje, padne i udari o tlo te je obuze mrak.

Probudivši se ugleda strop nekakve nastambe no miris koji osjeti obuze joj sva čula, miris lišća i raznih trava što se širio iz postelje na kojoj je ležala zajedno sa mirisom proljetnog povjetarca. U kaminu malo desno od nje gorjela je vatra i drvo u njemu je veselo pucketalo dok je  nastambom s širila toplina. Desno od nje u naslonjaču je sjedila Zvijer i čitala neku knjigu ne obazirući se nimalo na nju.

Čula je razne priče o Zvijeri, da su mnogi koji su otišli u šumu poludjeli ili nestali ali i bilo je onih koji su se vratili sasvim normalni osim jedino što su šutjeli o susretu sa Zvijeri. Nije ni sama znala što je istina no slušala je od malena te priče i bojala se je Zvijeri da će joj neko zlo učiniti.
Potiho je izašla iz kreveta i krenula prema vratima te ih otvorila a vani je još uvijek bjesnila oluja trgajući grane okolnog drveća. Zatvorila je vrata i okrenula se prema kaminu i Zvijeri što je i dalje sjedila u naslonjaču i nezainteresirano za sve oko nje što se događa čitala knjigu. Na stolu pokrivenom bijelim stolnjakom osvjetljenom svijećama iz svječnjaka stajahu posude a u njima razne jestive bobice te kruh što se još pušio jer ne tako davno je ispečen i zdjelica sa maslacem te uz nju vrč sa mlijekom.
Kad je povečerala zaogrnu se pelerinom koju je našla na naslonu stolca te se pridruži u drugom naslonjaču uz vatru, Zvijeri. Gledala je Zvijer dok je čitala i nije joj se činila strašnom no ipak priče o njoj ponovno joj pobudiše strah da to sve što je događalo nije samo varka. No Zvijer polako prestaše čitati te odloži knjigu po strani na stolić uz svijeću što gorješe u stalku te je pogleda.
Djevojčino srce zakuca brže i ona sama pogleda Zvijer u oči a u njima osim tuge ne mogaše naći ništa drugo što bi ju činilo ugroženom i zbog čega bi se morala bojati za sebe. Ni pokreti Zvijeri ne dadoše do znanja da bi bilo što učinila da joj naudi, naprotiv iz kutije od mahagonija zvijer izvadi cigaretu i zapali na plamen svijeće. Miris duhana se širio zrakom i polako smirivao djevojčino srce.
Smogavši hrabrosti priupita Zvijer: "Zašto si me spasio? "Zvijer povuče dim iz cigarete i otpuhne plavičasti dim u zrak joj reče: "Vidjeh da zalutala si u šumu te pošto oluja je jačala željeh te uputiti do pećine koja se nalazila par metara od tebe, no ti si se uplašila i počela bježati od nje."Krenula je polako priča između nje i Zvijeri te ostaše do dugo u noć pričati, no kako već bijaše već dosta kasno Zvijer predloži da idu spavati i da će ujutro nastaviti priču ako bude željela.

Jutro. Kroz vrata nastambe koja su ostala otvorena sunčeve zrake igrale su svoju igru probijajući se najskrivenijih kutaka i osvjetljavajući ih dok miris svježe ubranog cvijeća i kruha se širio zrakom te se ljepotica probudila. Ne zateče Zvijer u nastambi te ode do stola sa kojeg se širio miris i prisloni lice u cvijeće dok je ono opojno razljevalo miris i graške peluda po njenom licu. Sjedne za stol i podoručkuje.

Izašavši van ne naiđe na Zvijer no uoči da je oko nastambe očišćeno. U taj tren i Zvijer naiđe iz šume noseći isječene grane koje je noćašnja oluja potrgala te ih stavi na hrpu gdje bijaše i ostala drva. "Dobro jutro! Kako si spavala?" priupita Zvijer. - Dobro jutro i tebi Zvijeri, dobro sam spavala. Ti si rano otišao u šumu? - reče. - Da bilo je mnogo posla poslije noćašnje oluje a i otišao sam do potoka provjeriti da li ga je granje koje je oluja potrgala zatrpalo. - Jutros dok sam doručkovala razmišljala sam o noćašnjem razgovoru sa tobom Zvijeri i nekako mi se ne čini da si uvijek bio takav kakav sada jesi. Osjetila sam u tvom razgovoru i pogledu puno ljudskosti ali i mnogo tuge. Što se desilo sa tobom Zvijeri da si postao to što jesi? - reci mi, upita ljepotica. - Pođi samnom da ti nešto pokažem pa ću ti ispričati svoju priču. Oboje pođoše u šumu. Nakon nekog vremena izbiše na proplanak okružen šumom i posut raznim poljskim cvijećem koje je zrakom širilo opojan miris što ga jedino jutro tako može širiti. Na lijevo strani proplanka kamena kuća zarasla bršljanom i polusrušena te okolne gospodarske zgrade koje odavaše da nekad davno ovdje živješe netko tko je imao dovoljno za lijep i normalan život. Na proplanku se nalazio i prekrasan hrast koji je sa bogatom krošnjom oko sebe širio veliku sjenu i bio je zasigurno lijepo mjesto ljeti. Ispod njega u sjeni zečija obitelj igrala se dok ih nisu primjetili da se približavaju te pobjegoše u obližnji ruševni štagalj što se tu nalazio.
Primjetila je da se ispod hrasta nalazi brižno održavani grob sa svježim cvijećem u ručno napravljenoj tegli od kamena. Na ploči je samo pisalo: "Mojoj voljenoj i nikad prežaljenoj ljubavi."

Sjedoše na klupicu uz grob i Zvijer joj počne pričati svoju priču.

- "Nekad davno živjeh u gradu u kojem ti sad živiš. Bijah mladić i kao svi drugi ne posebno naočit no živjeh lijepo i dobro. Jednog dana u grad je došla nova obitelj a sa njom i prekrasna djevojka koja je odmah privukla njegovi pozornost. Pomalo i vremenom zbližili su no zli jezici i pakosne sitne duše rovarili su protiv njih. Ipak jednog dana odlučila je da njih dvoje se uzmu i ožene. Zatraživši ruku drage njen otac otjerao ga je kao pesa i poslao svoje sluge da ga pretuku, no on je uspio pobjeći u šumu te su odustali od potrage za njime. Spalili su i porušili mu dom u gradu da se ne bi imao kuda vratiti, no kako to biva ljubav je bila jača i njegova draga je za njime pošla u šumu u potragu da bude zajedno sa njime.
Uspjela ga je naći i te jeseni polako zajedno počeli su graditi novi dom na ovom proplanku. U proljeće je zatrudnjela i oboje su bili sretni što će imati dijete. No njen otac nije imao te planove i pošao je u potragu za kćeri sa lovcima te su uspjeli nabasati na proplanak i pronaći njihovo skrovište. Otac je smjesta svojoj kćeri naredio da se vrati sa njime nazad kući, no ona je to kategorično odbila rekavši da ne želi i da želi biti sa čovjekom kojeg voli i kojem nosi dijete. Čuvši to njen otac se razbijesni te izvadi pištolj i zapuca u njenu ljubav te ga teško rani i krene ponovo pucati u njega no ona spasi svojim tijelom njega. Dok je izdisala u naručju  dragoga govorila mu je da na brine i da je sad sve u redu i da će ga njih dvoje čekati tamo gore kad dođe jednog dana, a onda je otišla. I onda je i on tada umro zajedno sa njom. Otac i lovci koji su ih došli tražiti prestravljeni činom koji učiniše pobjegoše i ostaviše ih tako.
Nekako je uspio preživjeti i pokopati ljubav. Porušio je imanje i zauvijek ga napustio, vraća se samo da stavi friško cvijeće na grob nje i da sa njom popriča dok ne dođe njegov dan kad će i sam napustiti ovo zlo mjesto i ljude sa kojima je živio. Naučio je u toj samoći mjenjati izgled te odabirati što želi i može biti. Odlučio je biti Zvijer. Tako je jednog dana dočekao lovce koji su kročili u šumu i pretukao ih tako da im je trebalo mnogo vremena da ponovo se zaliječe. Od tada u šumu nikada više nije nitko dolazio osim ako nije morao i to ako jesu dolazili bilo je za jutra svakog dana. Nikad nije dirao nikoga tko zlo nije činio i zaslužio ga."

Čuvši priču i osjećajući njegovu tugu ljepotica zamoli ga da joj pokaže svoj pravi lik, no Zvijer to glatko odbije. - "Molim te Zvijeri promjeni svoj izgled meni za ljubav jer tvoja je priča jako tužna i zbog svega što ti se desilo željela bi da me odvedeš u grad. No ako me budeš vodio u liku Zvijeri zločesti i zli ljudi bi mogli te ponovo napasti." - reče djevojka. - "Mogu te odvesti do ruba šume lijepa djevojko ali ne i u grad uz koji me vežu ružne uspomene osim par izuzetaka. Mogu i svoje obličje za tebe promjeniti ali u grad te neću voditi." - reće Zvijer. - "Dobro, odvedi me onda do ruba šume ali ne kao Zvijer jer znam sada da u tebi kuca ljudsko srce nego kao čovjek što si i nekada bio" - reče djevojka. - "Učinit ću to za tebe zbog toga što si unatoč strahu prema meni smogla hrabrosti i podijelila lijepe trenutke samnom" - reče Zvijer i pretvori se u čovjeka. Uze je za ruku i krenuše prema rubu šume.

- "Osjećam da kad se rastanemo da ćeš se vratiti nazad u svoje obličje." - reče djevojka. - "Da, vratit ću se lijepa djevo nazad u obličje koje sam za druge stvorio. No ako me odlučiš posjećivati dočekivat ću te ovako kako sada jesam i kako one dobre i znane inače dočekujem." - reče. - "Ne nadaš se više ljubavi i sreći koja može vremenom ponovo doći?" - upita djevojka. - "Ne, prestah se radovati i prestah se nadati da ljubav uopće postoji više. Prestar sam i da bi mlađe gledao a pogotovo očekivao ljubav, dok za starije nemam više strpljenja." - reče. - "No ipak ljubavi u tebi ima kad svaki dan posjećuješ grob ljubavi svoje?!" - reče djevojka. - "Moguće je i to. Kad pogledaš oko sebe vidjet ćeš tamnu šumu a duboko u njoj proplanak osvjetljen i okupan suncem. To sam ja u biti. U srcu postoji mnogo ljubavi i topline no okolo je studen i tama. Očito je tako moralo biti." - reče.

Stigoše na rub šume. Pogleda ga djevojka i poljubi te reče: - "Znam da studen sa proljećem odlazi i ustupa mjesto suncu i toplini. Nadam se da će sunce u tebi zagrijati ostalo i maknuti studen oko srca." Okrenula se i krenula prema gradu, on isto tako krenuo je nazad u šumu. Ipak nije mogla da ne baci pogled na njega i okrenula se dok je zamicao pod krošnje stabla te ugledala kako se ponovo mjenja u oblik Zvijeri. Znala je da još nije spreman suočiti se sa praštanjem i zaboravom te uzdahnu dok suze navlažiše njene obraze.

Ipak bio joj je drag takav kakav je.

Izvadak iz budućih memoara jednog iskričara.

Riječ "ljubav" ima dva posve suprotna značenja. Većina nas o tome i ne misli, ali i dalje ih upotrebljava u oba slučaja.
Prva vrst ljubavi se može nazvati "čistom ljubavi". Nježno i nesebično davanje. Ljubav prilikom koje naše sebično ja ne dobiva ništa; ali zato ona dobra strana dobija osjećanje toplote i dragosti. Primjeri: pomoć drugima u nevolji, briga za prijatelje, rodbinu, poznanike, ili "ljubi bližnjeg svoga".
Slijedeća vrst ljubavi je osjećaj zadovoljstva koji dolazi kada dobijemo nešto što želimo. "Sebična ljubav". Ona u kojoj "volimo" sladoled, nogomet, poklone, čokoladu, mercedes, pivo... I koja nam se miješa u intimni život. Jer kada volimo curu ili momka, to prečesto znači da volimo pažnju, energiju i zadovoljstvo koje primamo.
Doduše, ljubavne veze su često mješavina čiste i sebične ljubavi. Ali, mnoge počinju i završavaju sa sebičnom. Veza sa partnerom rezultira u posesivna osjećanja, ljubomoru, odbijanje...
Za razliku od toga, čista ljubav ne rezultira zavisnošću od partnera. Ona liječi umjesto da ranjava.

Izvadak dijela teksta iz teme Svi naši "kontakti" sa dagoberhr.blog.hr .