koji vrag

U svom stažu od 8 skoro 9 mjeseci koliko imam svoju malu škorpionku, te osam i pol mjeseci koliko sam ju pod srcem nosila, od ljudi sam doživjela same lijepe stvari. Dobro bilo je ružnih pothvata mojih sada već bivših prijateljica, no ljudi su takvi, neki dobri, neko zli. I sada bih napisala traktat o tome kako se nitko ne rađa zao, no sada nisam htjela o tome. Dakle kada sam se potpunim ignoriranjem riješila činjenica o mojem životu (onih za koje niti ja nisam znala) ljudi su prestali. Možda mi se tako samo čini, jer sam ostavila svoje roditelje u malom Zagorskom mjestu (ne volimo reći selo), a oni me ne žele opterećivati zlim jezicima. A tu, u gradu, gdje živim svi kao da jedva čekaju da mi dođemo. Što je zapravo jako dobro. jer dok se u pošti svi bave slatkom bebom, zaboravljaju na svoj red. Ili me u banci puste da ne stojim i da bebici ne bude vruče. Isprva mi je to sve bilo čudno, jer iako volim djecu, nikad me nisu oduševljavala taako da bih pala u trans, jer eto baš jedno je kraj mene. Nije da ih ne shvaćam, moje dijete je neodoljivo :). Uz to nepopravljivi je šarmer. Kako joj se netko približi ona ga dočeka raširenih i uz krezubi osmijeh. E, sunce, mamino, poželim joj reći, malo manje optimizma. A opet, od koga bi naučila da se ljudima pristupa sa malim odmakom, od mene sigurno ne. Dok je ona zabavljala bakice i domaćice koje su došle sa svojim jedva-dovoljnim-prihodima od penzija ili nekih naknada platiti račune, mene su svi puštali ispred. Vi ste mladi, da beba se beba ne muči vrućini... Sve što mi i inače kažu. izašle smo sretne i vesele iz pošte pa se uputile na tramvaj. Sreća majke sa kolicima je da će se sve urotiti da ona uđe u taj tramvaj. Ne znam, govori se kako su se ljudi otuđili od drugih, kako teško pružaju pomoć, a meni kada god trebam ući ili izaći iz tramvaja uvijek netko priskoči u pomoć, a kada sam već unutra, onda ustupi svoje mjesto. To me pomalo smeta, iako lijepo piše da ZET moli da se ustanemo starijima, invalidima, trudnicama i roditeljima sa malom djecom. Ne volim kada mi se ustaju. Nisam trudna, a i da jesam..., a moje je dijete u kolicima, prema tome ne treba joj mjesto za sjedenje. Pogotovo mi se to ne sviđa, jer mi se u pravilu ustaju djedice i bake, a njih mi je žao. A uz njihovo ustupanje sjedala obično mi daju koji savjet. Iako baš i ne ulazim u rasprave sa slučajnim prolaznicima uvijek sam ih rado poslušala. Ako zbog ničeg drugog onda zato što su ipak iskusniji od mene. Uglavnom ti bi savjeti bili o tome kako trebam piti puno tekućine i jesti puno voće. jedna me baka sa petogodišnjim unukom savjetovala da ubijem dvije muhe jednim udarcem i jedem lubenice puno. Ali ne smiješ jesti koštice. Upozorio me njezinu, valjda, unuk. Nisu fine? Neeee, narast će ti još jedna lubenica. Sada me upozoravaju da uvijek imam bočicu sa hladnim mlijekom, da ne zaboravim otvoriti suncobran i da ako su vrućine nepodnošljive da ju pokrijem vlažnom gazom. Naravno, slušanje savjeta je dvostruki mač, jer ako naletim na nekoga tko ne prestaje pričati..., ali uvijek mogu reći Moja stanica.  Mladi ostanu sjediti. No danas je bilo drugačije. Dječak/muškarac lijepih plavih očiju (obožavam plave oči, to će me jednom stajati glave) prvo mi je sam unio kolica sa Sojom, a onda mi je ponudio svoje mjesto u polupraznom tramvaju. I kada smo izlazili pomogao nam je. Vračajući se doma stala sam na kiosku kupiti novine, a moje neodoljivo dijete si je, sa nožnim palcem u ustima zamišljala kako će kada još samo malo odraste, biti cirkuski akrobat. Kad nas je srela neka stara bakica. Kako nas je veselo pozdravila mislila sam da ju odnekuda znam, a da se ne mogu sjetiti. Neugodna situacija. No po pitanjima shvatila sam da smo se vidjeli prvi put. Kako se zove? Koliko je stara? Joj, kako slatko dijete. i onda mi je bakica ispričala sve o sebi. Nikada nije imala djecu niti se udavala. A sve bi dala da je imala barem jedno. Lakše je kada imaš nekoga. Radila je kao odgojiteljica i još dan danas zna sve po imenu. Mnogi joj se i danas sjete. Vidi, moje je dijete veliko. I zdravo. papa si nogu. Kada je Sonja shvatila da se govorimo i o njezinim akrobatskim sposobnostima počela je žvakati još jače. Onda me bakica pitala može li ju uzeti na ruke. To ne volim. Ne znam bojim li se da će ju netko oteti ili da će mu/joj ispasti, samo zna da ne volim da ju dižu. Htjela sam pristojno odbiti, no vidjela je i sama, pa se pomirila sa time da ju pomazi po glavici. Vidjela sam da je teti stalo, pa sam rekla možda drugi put. Na kraju smo dobili čokoladu sa marcipanom, na koji sam alergična, ali nisam imala srca reći bakici. I sada svaki dan vidim, mislim da stanuje negdje u blizini, lijepo si popričamo i uvijek dobijemo nešto. Pokušavam joj reći da nije potrebno, ali ona ne da ni riječ da kažem. Nekada bi me nerviralo da ja moram pričati sa nepoznatima, ali bakica nam se toliko veseli, a mene ništa ne košta ako joj malo skratim vrijeme i razveseli pričom o Sonjinoj ishrani, te poslušam koji savjet dobronamjerne tete.

Martina je mala Romkinja. Cigančica. Ordinira oko Cvijetnog trga. Ima 6-7 godina. Još ne ide u školu. A voljela bi. Jako je pričljiva. Može se u školi naučiti čitati? Ona zna neka slova. Može i napisati svoje ime. Ali mi neće pokazati. A kako se ja zovem? A moja beba? Ja sam lijepa, ali je moja beba ljepša. Di joj je tata? Da, ni ona ne zna gdje je njezin tata. Ali biti će doma kada ona dođe. Mama će joj kupiti lutku za rođendan. Ako ne ona bude imala novaca, onda Djed Mraz će ju donijeti. Koliko još do njegovog dolaska? Kada naraste, tako kao... odmjeri me, ja i bude imala bebu i ona će ju nazvati Sonja. Mogu li dva čovjeka imati isto ime? Jer ona je upoznala jednu curicu i isto se zove Martina. Malo je starija od nje i ima lijepu haljiicu. Ako "mojoj" Martini ponudite da ćete joj kupiti sladoled, tražit će iz za svoju braću, dva mala dječaka. Neće puno, samo jedni kuglicu. Čokolade. Moja beba neće? Da, ona jejoš mala i bilo bi joj hladno. Puno mi hvala. I na sladoledu.
 
I sada si ja misli. Na pola sam Jeđupkica (Cigančica, Romkinja) i ne vidim da bih se toga trebala sramiti, pa ako ima nekoga kome se ne sviđa... široka mu zemlja. Ta je opaska tu, jer svašta sam čula. Znam kako žive i znam da za to krive sve osim sebe. Ovo nećr biti politčki korektan teks ili poziv na pomoć "mojem" narodu. Moj tata napravio je sve za sebe. Dolazi iz obitelji sličnoj Martininoj, i kada je vidio da može bolje nego u njegovo čergi, odlučio je da njegova djeca nikada neće pružiti ruku. Radije ih neće imati. Malo pomalo, nije mu bilo lako, uspio je da može imati 6 djece, koje će odškolovati i podići na nge. I u tome je više-manje uspio. I znam što si mislite. oj tata! Moja mama! No ipak, tek sada znam da su to ipak najvažnije osobe na svijetu. I zato mi nije jasno. Romi viču i lupaju na sve strane. Nemamo, nwe možemo upomoć. A onda pust svoju djecu da prosjaće. Da žicaju i mole. Svaki se čovjek rodi sa prilikom izbora i svakome je dužnos da kada dobije dijete da mu pruži izbor. Ako mu ne može osigurati, onda neka ne može, neka nema dijecu. I još, ako sretene Martinu i njezinu braću, kupite im sladoled. Oni ne žele puno, samo jedu kuglicu čokolade.

Prva osoba koja ti je važna u životu je mama, zatim bi trebao slijediti otac, kojeg u mojoj, zapravo Sonjinoj priči nema, ali ni ne treba nam, pa onda djed i baka. Ne znam je li i kod vas, ali kod mene je, a i kod većine prijateljica ista, ako su dva para "starih" roditelja, uvijek vam je jedan, ako ne draži, onda barem bliži. Često mislim kako davalac sperme nije zakinuo samo sebe, već i svoje roditelje, te si mislim bi li Sonja imala lijep odnos sa njima. A onda mi, sa druge strane, padne na pamet kako su ga i ljudi odgojili takvog kakav je ispao, pa da jabuka ne pada daleko od stabla (ako je stablo jabukovo), pa da je bolje ovako. A i bilo bi glupo da ih ja nazovem i kažem, znate gospođo B. postali ste baka. Moja Sonja ima moje roditelje. I oni imaj nju. Ponekad se ponašaju nepravedno prema ostalima. Kao što sa rekla, ja svojima, iako najmlađa, nisam bila ljubimica, svi smo bili ravnopravni, a oni su se trudili da nas vole jednako. Vjerujem da je bilo jako teško bilo podijeliti ljubav na šestero djece, posebice ako su neka od njih potpuno divlja, kao što su bila moja braća, ili potpuno drugačija od cijele obitelji, kao što sam bila ja. Kao mala, jako sam povrijedila svoje roditelje dajući im do znanja da mislim da su me zamijenili u obitelji i da postoji obitelj koja me voli više od njih. No ta su vremena prošla. Sada smo bez previše priče jedni drugima oprostili sve pogreške i propuste, i posvetili se najmanjem članu brojne nam obitelji. Kao što su se trudili da ne rade razliku među djecom, trude se ne raditi razliku među svojim unucima. Što je dosta teško je imaju 16 unučadi, a to je karaktera kao u jednoj srednje napučenoj arapskoj državi. Vjerujte, djeca imaju više karaktera. Možda zato što ostala unučad živi sa njima, a Sonju viđaju samo vikendom kada dođem doma ili kada oni dođu k meni, ali prema njoj se ponašaju nježnije. Sve ostavljaju, što god da su radili, i pružaju joj potpuni tretman. Hoće keksić? Baka napravi kašicu. Želi vidjeti našu "farmu" životinju? Ni najmanje me ne špotaju jer je moje dijete bacilo na po bakine naočale i skače po njima. Njoj je naprosto sve dozvoljeno. A kada idu u grad samo da se ne potuku tko će gurati kolica. Moj grad je jako mali gradić. Zapravo više je selo, to moje rodno mjesto. Znate ono, gdje svi znaju sve o svima. Zbog mojih roditelja mi je, kada se sve odvilo. I bilo najteže. Ali oni se prave da ne primjećuju. Susjeda, susjeda, jeste vidjeli našu Sonju? A čija je Sonja? Jelenina! Tu susjedi ostanu zbunjeni. Jelenin nitko iz mjesta (ne volim reći sela) nije bio na svadbi, a kada je zlatar ženio svoju djecu… dernek. Je, pa susjeda, ne moraju sada žene udavati da bi imale djecu. Njihova najmlađa kćer je vrlo moderna. Valjda druga riječ za sve-je-zajebala. Ili barem tako misli moje selo. I priča se. Ali uvijek hoće. Ja ću se, toliko dugujem svojim roditeljima, potruditi da im začepim usta. Za to vrijeme, moji roditelji, praveći se da je sve onako kako samo planirali, ponosno pokazuju svoju unuku i kćer. Pričaju joj priče. Kada je tvoja mama bila tako mala kao ti… jako je čudno vidjeti mojeg tatu kada dođemo u radionu kako ostavlja apsolutno sve i posvećuje se malenoj. Baka ostavlja da zagori kolač. Jer je došla Sonja. Poneka se bojim da će sve puknuti, da će se ostatak obitelji naljutiti, ali vidim izraze olakšanja na licima mnogobrojne obitelji, jer moja mama ima sindrom majke kokoške, pa kada mi dođemo malo mogu predahnuti od strogih i zabrinutih pogleda moje mame. Sada, nakon 22 godine, napokon volim biti doma. I sve to zahvaljjući mojem malom biću.

Kada je moje biće raslo u mojem trbuhu napali su me sa svih stana. Savjetima, naravno, ne bombama. Neki od njih odnosili su se i na moju sustanarku – mačku. Očekivala sam to od mnogih, ali ne i od svojih doma. Jer… kada sam se ja rodila, svako od mojih brače i sestara imao je barem jednu životinju. Na opće oduševljenje mog oca, moja je mama hodala po gradu i obližnjim šumama i doma donosila sva uboga stvorenja. Silom prilika, i pod utjecajem moje mame, i tata je postao lovac (lovci nisu samo krvoločne ubojice naravno ima ih ovakvih i onakvih, ali ja ovdje nisam odvjetnik lovačkog društva, no samo da se zna, lovci nisu samo zli ljudi koji ubijaju bez milost /to su krivolovci/, lovci i pomažu životinjama), pa je i on doma donosio sve ranjeno ili ozlijeđeno. To su prenijeli i na svoju djecu, pa nam je kuća izgledala kao čerga usred životinjske farme, ili životinjska farma usred čerge, zavisi sa koje strane si gledao kuću. Sva djeca i svi unuci mojih roditelja odrasli su tako. Svi osim moje Sonje. Njih je strah. Toliko sam puta čula legendarnu priču o djetetu kojeg je mačka skoro ugušila kad mu je sjela na lice, da mi se čini da sam to ja. Toliko su mi puta ispričali o bakteriji u mačjoj kakici da mi je nevjerojatno da sam ja živa. Ne znam što je mojoj mami bilo na pameti, nije da se hvalim, ali držim kuću tako čistom da to polako graniči sa posesivnošću. Kako bi Sonja došla do mačjeg, oprostite, govna. Ali zbog mira u kući, dala sam mačku u Varaždin.  A svoje dijete učim da se životinje treba voljeti preko slikovnica. Začuđujuće, moja mama ne misli da bi moja maca mogla otrovati Sonju dok je kod nje. Kao da mi ne vjeruje. No, budimo iskreni, ni ja si ne bih baš vjerovala. E, i tako ja svoju maličku učim životinjama. Vidi macu. Je li to maca? Kako maca ide. Mijau! Glupo zvuči, ali nadam se da uči. I da, ne tepam joj. Trudim se govoriti joj kao da je odrasla. Nekako je teško zamisliti kako 25-godišnjaku govorim, to je pas. Pas! Vau-vau. Ali svaki put kada se uhvatim, ili uhvatim nekog drugog kako joj tepa, sasiječem to u korijenu. Nekako nema smisla da mi dijete guguće i cvrkuće umjesto da lijepo govori. Znam, vidjela sam posljedice tepanja, jedna poznanica još danas sa svojih 20 i nešto godina govori kao da joj je 5. zatim joj opisujem kako ide krava. Muuuu! Pa koza. Meeee! Patka. Ga-ga. I sada da ne obnavljam vaše znanje onomatopeje, tu ću se zaustaviti. I moje dijete, slušajući mene nakako je došlo do zaključka da su životinje guuu, a ljudi booo, ba su stvri, a samo sam ja maaa. I jako sam ponosna što imam riječ samo za sebe. Uvijek sam se iščuđavala mladim mamama u svojoj brojnoj obitelji kako znaju kada njihova prinova nešto hoće. Nepogrešivo su znale  koje je bu za slamku, koje za najdražu igračku, koje zato što su ukakani, a koje samo zato što im se blebetali bu-bu-bu. Mislila sam da je to neki tajni jezik koji ja nikada neću naučiti, i bila sam grozno ljubomorna jer bi i ja ponekada svojem nećaku dala da liže med sa kruha, a prije nego bih ja otkrila što zapravo hoće, njegova mama bi mu dala med. I ne moram vam reći koliko mi je išlo na živce… Jednog dana. Kada ćeš ti imat svoje. A sada… nepogrešivo znam razlikovati gu-u-gu (mačka), od gu-guuu (ptica). Još se borimo sa psom, jer joj moj tata kaže da pas ide VAV-VAV, tj. vrlo strogo, a ja wauu-wau, nježno. Pa nije sigurna je li pas gu-gu, ili gu-u-u-guu. Čini mi se da ne postoji lakši način da mi kaže da bi se igrala sa bakinim naočalama – bo-buuu-u-bu-bu, ili da bi sakrila dedino povečalo, jer joj je smiješno kada ga traži – boooo-bu-bu-bu. Ipak, svaki dan Sonja nauči nešto novo, pa mi je sve teže i teže pratiti, nadam se da će uskoro progovoriti, barem u prvim slogovima.
 

Zar ne? Ne može biti samo zbog toga! Čitala sam u novinama, pokušala sam preskočiti, ali bilo je jače od mene, o pedofilima u Francuskoj.  Kao zagovorniku i govorljivom protivniku smrtne kazne tu moja tolerancija prestaje. Žalim za dobrim starim vremenima Inkvizicije i mučenja zatvorenika. Moja mašta može smisliti svakakve načine stvarno bolne smrti. Samo, što onda? Sudili bi mi kao da sam ubila čovjeka!! Kažu njihovi odvjetnici, oni su siromašni i žive od socijalne pomoći. Neki od njih su nepismeni i nisu razumjeli optužnicu. Oni su siromašni? Žive od socijalne pomoći? Kakva je to karakterizacija ljudi?? Žive od socijalne pomoći, ne zaposleni su pa im je silovanje vlastite djece, što, društvena zabava? Krate si dane? Neka si kupe Monopoli!! Neka traže socijalnu radnicu da im kupi Monopoli!! Kažu, nadalje, da nisu razumjeli optužnicu? Kog vraga nisu razumjeli??? Što se ima ne razumjeti ako te optuže da si curicu silovao četrdeset i pet (45!!) puta? Tu oko mene se zgražaju: Kako su žene mogle? Kakve veze ima muško ili žensko? Pa nismo li tražili emancipaciju, što može muško može i žensko. Ne razumijem, kako netko postane čudovište. Možda će netko pokušati umanjiti njihovu krivnju s time da su sami bili zlostavljani. Ma da! Znam djevojku kojoj se sa nepunih 16 dogodila strahota koju nikom ne bih poželjela, a opet danas je najdivnije stvorenje na svijetu. (Osim moje Sonje, naravno. :) ) Kada joj se učinilo da više ne može i da bi mogla nekome nauditi potražila je pomoć. Ne trebaš biti doktor nuklearne fizike, nobelovac i super bogat da znaš da nije dobro nauditi nekome. U mojem razredu, i u osnovnoj i u srednjoj školi, nije bilo niti jedne cure koja nije imala barem mali susret sa pedofilom. Uključujući i mene. Ja se svog i dan danas sjećam. Sjećam se srama i želje da nikome ne kažem što se dogodilo. Otkrila sam se zbog pohanog piceka. Ni za što na svijetu ne bih propustila pohanog piceka, a taj dan jedva sam ga ugurala u usta, a onda povratila. Tu su moji shvatili da nešto nije u redu. Nikad ga nisu uhvatili. Nije da se nisu trudili, ali baš policija nije imala neku taktiku. Nazali su k meni doma i rekli da dolaze zbog "Onog čovjeka". Niti su se predstavili, mi dobar dan, ni doviđenja. Napravili su više štete, nego koristi. Nisam cijeli dan izlazila iz sobe.
Je li i danas strah? Ne za mene, nego moju curicu? Je, jako! Ali opet, nepopravljivi sam optimist, i mislim da se ljudi rađaju dobri i ako sam ja dobra sa njima...
 

Eto, desilo se. Malo ću kukati. Koga smeta, znam da mene jako nervira, pogotovo ako sam ja dobre volje. Obećavam to je samo danas, sutra ću već biti puno bolje. Počelo je bez veze. Prijateljica se sprema na ljetovanje. Možda će zvučati kao da se izmotavam, ali stvarno nisam ljubomorna. Ipak sam ja dijete sa kopna, iako volim more, držim se one "hvali more, dr'ž se kraja". Uostalom, možda ću i je. Dobro, ona će sa dečkom, ja… baš i ne, ali ni to nije bitno. Kroz glavu mi je proletjelo, godišnji su odmori… i on… U tom trenutku sam pomislila, i preplavila me ljubomora. Čudno, skoro nikada nisam ljubomorna. Pogotovo, ako netko/nešto nije moje. Daj se priberi, prekorila sam se. On je sada s njom… Priberi se! Kako ti se mota po glavi netko koga si znala ravno 4 sata, koji sat više-manje. Šeću, kupaju se, ona jede sladoled, noć…  Priberi se, priberi se, glupačo, daj se priberi. I više nije bio on bitan. Ali šteta je napravljena. Lagala bih da mi nije još koji put proletjelo kroz glavu, no više nije bilo važno. Pogađala me svaka nevolja. Prvenstveno moja nevolja. Kao da sam manično depresivna po u svojoj glavi sam mislila da mi je cijeli svijet kriv. Daj, daj, daj, malo, nije tebi najteže na svijetu. Ako dovoljno puta ponovim, uvjerit ću se. A onda su me pogledale male plave oke, koje su bile željne puse. Sada je lakše, kada si čujemo srce, jedna drugoj, više nije važno. Opet je nadolazio još jedan val suza, zapravo na znam zašto. Imaš dijete na rukama, kozo, osjeti li da plačeš, nećeš ju moći umiriti. Uz duboki udah, prošlo je. Možda da sjednem na kavu. Opskrbim se novinama, sjednem na terasu, Sonja dobije dudu, i svijet je opet miran. Pričekam da mi malička zaspi, a onda opet. Ali ja ne znam zašto idu. Možda od sreće? Stereotipno, i pomalo patetično zvuči, ali samo jedan pogled na Sonju, moj svijet postaje milijun, pa i više (ali ne znam koji je broj najveći. Beskrajno? Onda beskrajno!) ljepši, a moje srce  ispunjeno. Znam, ovako glupo zvuči, ali stvarno je. Kladim se da su vam ovo već rekli: Vidjet ćeš kada budeš imao/la svoje dijete. Znači ne plačem zbog sebe. Zbog čega? Daj, saberi se. Nije tebi najteže na svijetu. Konobar me gleda i ne na treba li nešto reći ili ne. Imam ja sunčane naočale, ali cure mi suze, a teško je ne primijetiti grimasu koju radim, ne bi li zadržala suze. Saberi se, molim te!! Konobar ništa ne govori, ali dobivam čokoladicu više. Uspijevam istisnuti osmijeh. Još se jednom posjetim da je meni lako, možda ne super-lako, ali lakše nego ovom stričeku što svira harmoniku, i moli da mu se da Kuna. A onda se rasplačem zbog njega. Zbog sebe što kukam nad sobom, a imam sve i zbog njega, što ne plače, a nema ništa. Pa se sjetim kako sam čitala o nekoj gospođi koja je morala razmislit može li izdvojiti 140 kuna za dan u Crikvenici… Dobro je, nije moja depresija, opet bolujem od veltšmerca. Ne pomaže što sam dijagnosticirala, i dalje plačem. Dobro, što misliš postići tim suzama? Misliš da će se svijet popraviti, jer ti tako želiš? Ljudi te gledaju! Prestani! Prestani! Prestani! I tada mi pada nešto drugo na pamet. Moje tijelo polako dolazi k sebi, a kada bi mi se dalo računati, ovo je vrijeme kada bi trebalo ovulirati.  Dakle, ovulacija i veltšmerc. Već mi je malo bolje. A onda opet moje dijete diže glavicu i traži ljubav. Više nemam vremena za suze. I kao svaka mama mislim da će moja Sonja  biti bolja od mene, da ona neće samo plakati. I kada ju uzmem na ruke… Rekla sam vam već, već od sada sve će opet biti lijepo. Jer, ako ništa drugo nije dobro (a sada, malo bolje volje mogla bi naći barem tri stvar koje valjaju na svijetu) ona je to moje dijete, pa zbog nje, sve drugo neka ostane po strani. A ja obećavam, čim dovedem sama sebe u red, bacit ću se u humanitarni rad. Samo mi pomozite… Kome bi bila najpotrebnija. I ja to ozbiljno mislim.

Majka djeteta koje je predodređeno za Nobelovu nagradu mora se dobro pripremiti. Naravno! Ali stavimo li šalu na stranu, mora se i svaka druga. Svaka. Ma ja se samo šalim, postat ću prenaporna sa time što želim svojoj Sonji. Onim postom sam samo željela reći da joj želim da joj bude najbolje na svijetu. A da se malo "odmorimo" od nje i moje mame, da vam kažem kako je to postati mama. Možda je prošlo vremena i vremena (od prvog dana, začeća, naravno ima i godina i pol), ali još je živo. A bilo je to veselo razdoblje, u iščekivanju nečeg još ljepšeg i veselijeg. Obavijestila sam roditelje (u paketu s njima ide i moja nuklearna obitelj od 3 sestre, 2 brata i svim muževima, ženama i djecom), pa i svoje prijateljice, da će uskoro postati deda i baka, te tete, i neka odluče kako će tko koga zvati. Neke prijateljice su to prihvatile bolje neke lošije, ali o tome sam već pisala, sada ću se posvetiti samo onima koje su to mogle prihvatiti. Jer, samo su i one bitne, zar ne? Kada su bili obaviješteni, poželjeli su svi sudjelovati. Sestre i šogorice nudile robu svoje djece. Samo jednom obukao! Pogledaj ovo. Što ću sa tim. Daj si to uzmi. Trebat će ti! Curica ili dečko' Pitaj! Nemoj pitati! Ljepše je kada se iznenadiš! Pitaj, pitaj, znaš ja ti mogu umrijeti od znatiželje (rekla je meni jedna draga osoba, u šali naravno). Svi su htjeli nešto kupiti ili meni ili stanaru mojeg trbuha. I svi su nam kupovali. Nitko me nije došao posjetiti, a da mi pri tome nije donio barem mirisni štapić koji pozitivno djeluje na karmu. Zaboravljajući pri tome da sam ja alergična na mirisne štapiće koji pozitivno djeluju na karmu, te da ti štapići jedino djeluju, i to ne baš pozitivno, na moje dišne organe. Joj, hvala ti, ali, ne, ne bih sada zapalila. Ili, nisam izašla niti sa jednom prijateljicom na kavu, a da me ona nije dočekala sa plišanim slonom ili preslatkim čarapama za 3-godišnjeg dječačića. Veselilo me da su takve prijateljice, a još me više veselilo što nakon što su se raspitale o meni, mojem stanju, uvijek bi me obavijestile o drugim važnim stvarima, kao što ima na faksu, što ima u gradu, što ima u kinu… Sve što jedna 21-godišnjakinja mora znati. Često su se znale ponuditi da idemo zajedno kupovati. To je bilo lijepo. Kao nekada, ali ja sa trbuhom i gledamo stvari za trudnice. Cure su prolazile po ono malo dućana za trudnice što ima kod nas, i oduševljeno vikale, viiidi, a jaaa biiii tooooo! Ovo ti je krasno. A kada ja budem trudna, ćeš mi posuditi? Da, posudit, dati! Angažirale su i svoje mame. Trudna prijateljica bi…, a tko će joj to sašiti? Pa, eto, moj mamice, baš bi mola ti. A ja ću joj to pokloniti. Tako, cure, ako koja treba, sasvim očuvanu, trudničku garderobu :)… Kupovana i rađena je sa puno ljubavi. Dečki mojih prijateljica… radije bi da me nikada nisu upoznali, nego Boga vidjeli. Sve cure oko mene najedanput su htjele biti trudne. Htjele hodati kao trudnice i da ih svi gledaju sa osmjehom, te da onima koji im se zamjere pošalju ječmenac. U svojoj revnosti, cure su angažirale svoje dečke i prijatelje u kupovini. Treba mi dječji krevetić, što on stvarno misli da ćemo ga mi nositi i sastavljati. Neka bude dobar dečko, dobit će pivu. Pivu? Onda može! I tako je meni  bio pun stan dječaka-muškaraca koji su pokušavali sastaviti dječji krevetić. Ja ne razumijem! Može li neki muškarac reći što je tako teško pogledati u upute. Pa ne grizu. Mene nikada nisu. Bilo je smiješno i kada sam kupovala madrac za krevetić. Njih dvoje drže se za ruke i ja. Prodavačica, naivno, pomisli da njima treba, a da sam ja samo privjesak. Uporno im je pokušala nešto objasniti, dok je mene ignorirala. Moja Tina zna biti vrlo neugodna, a sirota prodavačica je osjetila sav njezin bijes. I prodala nam najbolje što je imala. Taj mi se dan učinilo da nisu svi muški svinje. Tinin dečko, onako diskretno, ponudio je da davaocu sperme polome noge i ostave na pustoši gdje ga danima nitko neće naći. Osjetila sam Tinin potpis, ali on se činio iskren (koliko ja mogu prosuditi iskrenost), čak bi i na brzinu mogao skupiti malo i djelotvorno društvo. Koliko god se ideja činila primamljivom morala sam je odbiti. Sve je izgledalo tako lijepo u to doba. Ponekad mi se činilo da živim u nekoj američkoj drami sa happy endom, ali kada bi pala noć… Njima je bilo zabavno i činilo mi se da ne shvaćaju. Morile su me crne misli, da sam im samo zabava koju navečer ostave. A onda bi mi pao pogled na pun stan darova za nas dvije, i palo mi je napamet da su sa mnom i kuhani i pečeni. Pa bih lakše zaspala. Uz takve prijatelje, nitko mi ništa ne može. I dan danas, nije im pala ažurnost. Kako mi treba pomoć, samo da se ne počupaju.

Za svoje dijete, naravno. Kao svaka mama, voljela bih da do 25 godine govori 49 jezika, te se služi arapskim i ćiriličnim pismom kao latinicom. Da bude poznata novinarka sa hrpom nagrada, zahvalnica, priznanja i slikom poznatih ljudi. Da "odradi" intervjue sa svim svjetskim vođama, te da napiše biografiju Sadama Huseina (koju bi joj on diktirao svoju tužnu priču u pero) i Evana McGregora (to da učini samo zbog svoje mame koja je potajno zaljubljena u njega). Da se bavi humanitarnim radom, te dobije Nobelovu nagradu za to, te otkrije lijek za/protiv AIDS-a, to bi joj donijelo još jednog Nobela, te napiše potresnu (polu)istinitu priču o tome kako je spasila izgubljeno siroče oboljelo od te iste opake bolesti iz Južne Afrike. Naravno uz to je i izvrsna primabalerina u Moskvi, te ima povlašten položaj kao pjevačica svjetskoga u MET-u, te su joj slike izložene po cijelom svijetu. Završila je medicinu, ekonomiju i povijest umjetnosti. Odlična je plivačica (zlatna medalja na ljetnim olimpijskim), te skijašica (7 zlatnih medalja sa zimskih). Uz to čeka drugo dijete, ima muža koji je uspješan, ali je ona ipak uspješnija. I nije izgubila dušu. Još voli i zove svaki drugi dan svoju mamu da ju pita kako je. Djecu ući da je svijet prekrasno mjesto, bez obzira na sve, ali da postoje ljudi koji su manje sretni, pa njima treba pomoći. I ona radi na tome. Kao i cijela njezina obitelj. Čini se smiješno? Da. Čak i meni sada. Ali dok je još stanovala u mojem trbuhu, po noći kada bi ostale same, stvarno sam si tako zamišljala. Sve sam joj pričala i ona je slušala. Nekad mirno, sasvim tiho, a ponekad mi je davala do znanja da se slaže lupanjem nožicama po mojem trbuhu. Još uvijek, kada ju uhvatim, joj pričam da nju čeka nešto veliko.

Moje će dijete biti veselo. Na mene. Još jedan dokaz da mi ju nisu zamijenili u bolnici. Moja mala ujutro kada se probudi obuče osmjeh koji na skida cijeli dan, dok ne zaspi. Uz male pauze kada je uznemirena, gladna ili mokra. Veseli se kiši koliko i suncu. Mami, baki, djedu, svim tetama, ujnama, strinama i njihovim muževima. Ponekad me zanima je li davalac sperme rekao svojima da ima dijete, dijete koje bi si svatko poželio. Koje ne traži ništa previše, koje ne cendara i koje nasmije svakoga. Bi li ju oni željeli vidjeti? Bi li ju on htio primiti? Sam da ju vidi izbliza. Željela bih obitelj za svoju curicu. Ono, kada u školi budu crtali obitelj da i ona nacrta drvo, more, planinu, sunce, zvijezde, travu, cvijeće, ribice i sebe sa roditelje kako ju drže za ruke. Ne treba to biti biološki otac, samo netko tko će nas voljeti. No, dobro, ne tražim ovim putem muža i tatu, doći će samo po sebi Nadam se.

I ja znam da sam si zamislila previše toga za svoju curicu, jer još sam zaboravila odlično bi svirala klavir i klizala tako da bi svi  ostajali bez daha od oduševljenja. Čista 10!! Uz to bi imala djetinjstvo kojega bi se rado sjećala, uz puno poklona i puno prijatelja. Svi bi ju voljeli, ako ne i obožavali. Znam da je to kao iz bajke, neke ambiciozne bajke, bez princa na bijelom konju. U mojoj bajci ona bi iz nevolje spasila jadnog princa, pobila sve zle čarobnjake i zločeste maćehe i tada bi živjeli sretno do kraja života.

A onda se bliži jutro i moje želje postaju realnije. Želim da bude zdrava, da dobijemo jaslice (mjesto u jaslicama, na Isusove), da prohoda bez problema, da ne gurne svoj mali prstić u utičnicu (iako na svi do kojih može doći, ali one do kojih ne može, neka lijepa svijetla), da nas prestanu mučiti zubići... I da mi se opet nasmije od uha do uha kada me vidi. Drugo će doći samo po sebi. I znam da su moja očekivanja velika, ali to je zato što je volim.  I da ne vršim pritisak na nju, jedna Nobelova nagrada je dovoljna.

Svi ljudi imaju zube. Osim onih koji ih nemaju, ali ti su priča za sebe, a i oni su ih jedno morali imati. Mojoj Sonji su zubi počeli izbijati rano. Ili se meni tako činilo. Tek što smo preboljeli kolike (grčeve) evo nove nevolje. Mogu vam reći da me jako prestrašila. Dvije noći potpuno mirna, uspjela sam zaspati na sat i pol, a onda tako prodorni plač da je probudila pola Zagreba. Pelene? Čiste? Gladna? Jela je prije pola sata. Možda je ružno sanjala? Kako bih ja to mogla znati? Opet grčevi? Možda. I opet zvala sam ja onu koja je to prošla 6 puta sa vlastitom djecom i skoro pa dvoznamenkasti broj sa drugim naraštajem, naše plemenite krvi. To je zub. Reče moja mama. Mislila sam da ju nisam dobro čula, jer… Sonja je plakala, urlala, da budem točnija, a mama je šaptala da ne probudi svog starog čovjeka. Zub? Zub! Zub?! Zub! I što da ja sada radim? Čaj od žalfije, jako, jako blag. OK, razumijem, ali gdje da ja u subotu u dva, zapravo u nedjelju, u dva ujutro, nađem čaj od žalfije. I što je to žalfija? Mislim ozbiljno, što je to žalfija? Kako to nemaš doma? Ne znam, stvarno sam neodgovorna. Jesi. K vragu, ima li išta drugo osim čaja od žalfije. Ima. ?? Puno ljubavi. I tako smo moje dijete i ja proveli noć plačući. Ne znam, je li zbog solidarnosti, ali i meni je počeo, opet!!, izbijati umnjak. Sve mi je nateklo. No sada se ne radi o meni. Samo mala opaska, moja mi je zubarica rekla da mi ništa neće pomoći kao čaj od žalfije. Dakle taj čudotvorni čaj ipak moram nabaviti. Moja je ljubav pomagala donekle, ali po noći nije pomoglo baš ništa. Zub je odlučio da nas dvije nemamo zašto spavati. Čim bi se malo umirile, okupale, promijenile pelene, napudrale guzu i samo malo sklopile oči. Eto njega. Tu sam i hoću, hoću!, hoću!, hoću! van!! I napokon je izašao. Sada bi pomislili da je tu kraj našim problemima. No treba ih još izrasti 19. I ne samo to. Nekako bolje podnosi izrastanje dugih. Sada ima dva donja zuba i pola gornjega. Još malo pa će cijeli. Veći je problem hranjenje mojeg djeteta. Kao što riječ kaže još je dojenče, iako joj pripremam i "pravu" hranu, no o tome nekom drugom prilikom. A kada dobije "maminu" hranu naprosto je oduševljena i… da sada ne objašnjavam. Samo ću u kratkim crtama opisati kraj. Dakle, njoj je fino i ona fino papa, a onda joj je dosta, napunila je želudčić i da mi pokaže koliko je zadovoljna lijepo tare zubićima. Naravno, ne pusti dudu u vidu moje sise. Dok nije imala zube, to mi je bilo simpatično, čak i smiješno, ali sada… Ne predlažem vam da to pokušate. Istina, ne znam kako biste. Ali… koliko ljudi toliko čudi, kaže moja majka (malo za promjenu da i nju spomenem :) ). I još, ta pametna žena, kaže kako sve se vrača sve se plaća. Jedino dijete od svih nas, jedino sam ja to radila. Eto, sada mogu biti sigurna da ju nisu zamijenili u bolnici. Jedno sam si vrijeme to mislila :). Ne onako za ozbiljno, ali bilo mi je, kao, lakše, jer moje dijete ima više sličnosti sa davaocem sperme. Malo sam bila nesretna zbog toga, ali… je zgodan. A još sam si i mislila, neka je pokupila samo najbolje od njega (prekrasne oči), onda je sigurno i najbolje od mene. A to znači, nije da se hvalim, ali sam puno bolja osoba od "oca". A sada, vratimo se na zubiće, kažu, ne kukaj, budi sretna da je dobro, da ima zube, a ja ipak… mislim, sretna sam ja zbog nje, ali ipak… o boli. :)

Došla san sa svojom bebom u svoj stan. Sada smo bile svoje na svojem. I ne baš ostavljene same sebi, ali onda barem prepuštene. Onako na brzinu rekla bih da je razlika u tom što baš nismo bile same na svijetu, ali su nas ostavili da se upoznamo. I jedno vrijeme smo bile jako sretne. A onda najedanput nisam više znala što da radim. Onako iz čista mira. Jedan dan sam ju presvukla bez ikakvog problema i ujutro još jednom, a onda panika. Upomoć, mama pomagaj. I što će moja mama nego mi pomoći. Sutra ćeš znati. Lezi i primi se. Ležim ja, i leži moje dijete sa mnom, a meni se svašta mota po glavi i ništa lijepoga. Ništa ružnog za nju. Zapravo je ružno, ali ne o njoj. Uhvatio me strah. Strah da ću ostati sama, da neću dovoljno paziti… Pomirljivo će moja sestra, ponosna majka 3 dječaka, i moja mama, ponosna na svoje šestero djece, da će me proći, da su se i one bojale. Ali, činilo mi se je, ne toliko. Još sam taj dan izdržala, pa čak i cijeli tjedan. A onda je moja mama rekla da će doma samo na jedan dan doma, da "svojim" dečkima skuha i promjeni posteljinu. Molila sam ju da ne ide. Obećala mi je da ću biti dobro. Da je strah normalan, ali i poticajan, da ću moći sama i da neću ni primijetiti da je nema. Da neću htjeti da se vrati. U tih sat i pol koliko je vozila do Varaždina ja sam doma nazvala, čini mi se 27, put. I to bez pretjerivanja. Je li došla? A sada? Još ništa? Kada je stigla nije ni b od bok rekla već je zvonio telefon. Mamice, molim te mamice! Dok je vozila natrag, ja i tata smo bili na crvenoj liniji. Sve je u redu. On je bio uvjeren. A moje dijete nije prestajalo plakati. Ja nisam prestajala plakati. Dok je mama stigla natrag, susjedi su već ozbiljno razmišljali da pozovu policiju i hitnu, jer tu se nešto događa. Sve sam radila kako treba. Stavila joj nove pelene, prije toga je okupala i napudrala. Neće jesti. Samo plaće. Napravi, molim te, napravi nešto da prestane plakati. I sada, nekome će ovo biti grozno, biti ću nemajka i čudovište. Ali tako je bilo. I puno gore. Cijelo to vrijeme ja sam obožavala svoju djevojčicu, ali nisam ju mogla primiti, čak ni pogledati. Užasno sam se bojala da ću joj nešto, potpuno nesvjesno, li možda iz želje da joj bude dobro, učiniti nešto loše. Mislila sam da nisam dobra mama, da jedino ja ne znam što treba, da ju ne zaslužujem. Nisam to mislila, to sam u svojoj glavi znala. Željela sam umrijeti prije nego ju razočaram, prije nego napravim nešto još gore od odricanja od svog djeteta. Bila je to teška postporođana depresija. I ako nekoga zanima zašto to pišem… to se događa. Može svakome dogoditi, čak ne trebate biti ni malo labilni prije poroda. Nekakva ravnoteža se poremeti među hormonima. Možda sam, da zato sam ja, ovako počela pisati. Da pomognem sebi, a i da ako se ikome, ne-daj-Bože-dogodi, da kažem – nisi sama na svijetu. Mislila sam da se meni to dogodilo jer smo nas dvije na takav način ostale bez tate, ali psihologica me uvjerava da joj dolaze žene iz super sretnih brakova. A do nje sam došla kada je moja mama vidjela da ja svoje djete niti ne gleda

M, da ne spavam, ne jedem i da sam samo u svojoj sobi. Ako se i dogodi da zaspim, onda se budim vrišteći. Oči su mi crvene od suza, a podočnjaci od prilike do pupka. Izgubit ćeš mlijeko. Pokušala me animirati, a ja sam se rasplakala i osuđivala. Pomišljala sam na skok sa trećeg kata. Ne znam jesam li mislila ozbiljno, ali moja sestra je ušla u sobu kada sam ja bila u pokretu penjanja na dasku uz otvoreni prozor. Samo sam gledala vani. Pusti me! Sve je u redu. Mama! Maaaama! Mama! Urlala je moja sestra. Ne sjećam se. Valjda su me stavile spavati. Možda su me i uspavale tabletama za spavanje koje bi uspavale i konja, jer, probala sam slabije, ne pomažu. Ne znam kako je moja mama došla do psihologinje, kasnije su mi rekli da je hitno tražila da se vidi sa Sonjinom doktoricom koja je odmah shvatila u čemu je problem. Nisam htjela ići, ali bilo mi je previše teško da se oduprem, i to je bila najbolja stvar. Moja psihologinja mi je rekla da se ne brinem. Da je teško. Da se ne obazirem na svoju mamu i sestre od kojih niti jedna nije podigla (ili barem rodila) manje od troje djece. Kaže ona da je to težak zadatak, te da tražim pomoć, pa što sada. Ako ne znam koliko treba biti toplo mlijeko neka nazovem nekoga tko zna. Ne čini me to neodgovornom, bilo bi gore da pokušavam spaliti jezik svojem novorođenčetu. I od tada do danas nas dvije idemo korak po korak. Nekada je jako teško, ali tada samo uzmem kratki predah, pa pokušam dalje. Moja je Sonja tvrdoglava, ali i ja sam, pa nekako mi se čini… Dobar smo mi par.

Šećem se po gradu i, kao svako žensko, gledam oko sebe i prisluškujem. Ispred mene dvije prijateljice pričaju o vjenčanju, kako bi voljele da izgleda. Kako mi se čini, jedna od njih dvije se udaje. I pričaju one. A onda jedna izjavi kako bi užasno voljela imati dijete, a njezin dragi ne želi. Druga ju napadne da nije normalna. Djecu treba uzdržavati, kupati, kupovati im, baviti se njima. A tek bolesti! Mislila sam povisiti glas i reći joj da nije normalna. Ali dvije su me stvari spriječile. 1. Ušle su u dućan, a ja sam nastavila svojim putem po Jurišićevoj. 2. Nikada se ne miješam u tuđe mišljenje. Ali nekako sam se osjetila povrijeđenom. Kao da je meni rekla da nemam pojma što sam napravila. Kao da mi je rekla da sam sve pokvarila svojom odlukom. Ne sebi ili njoj, nego djetetu. A zašto sam se odlučila rodi? Dobro, jedan od razloga je bio što sam prekasno otišla doktoru. Ali, nisu baš žene tako tupe, slutila sam. A da sam  i otišla, nikada ne bih pobacila. Naprosto su me od početka učili da je to grijeh, ne vjerski, već samo je. I još su me naučili, gdje ima mjesta za sve nas uvijek će biti i za još jednoga ili jednu. Iz istog razloga nisam ni pomišljala na ostavljanje svoje djevojčice. Znala sam da imam obitelj na svojoj strani. Ali, iako je bilo malo kasno, ipak sam sjela sama sa sobom i dobro razmislila. Htjela sam pisati da-ne listu, ali mi to brzo dosadi, radije ja to složim da se ne vidi, da samo ja znam, a tek poslije izložim. Znala sam da će biti teško financijski, jer ja ne radim, no tu su roditelji koji bi za svoju djecu, uvjeravaju me, i raskućili se, pa tako i za unuke. I je tako. Možda nije lijepo živjeti im na grbači, no obećala sam im sve vratiti. Ima vremena, kažu oni. A i tu je njihova unučica. To im je dosta. Možda, sada razmišljam, iako su se imalo ljutili, kada su je dobili sve je nestalo.

O bolestima nikada nisam razmišljala. Da, nadala sam se da će biti dobro. I na pitanje "Curica ili dečko?" Odgovarala bih da nije važno, važno je da je dobro. Nisam sjedila u sobi i razbijala si glavu sa kojom bi se groznom bolesti mogla roditi. Pa poludjela bih. Uostalom, znala sam, ja sam mlada, a trudnoća je praćena redovito. Pomalo sam se prestrašila prve temperature i plača, zapravo, urlika zbog kolkika. 94 u to vrijeme je bio moj broj. Ali, sada se već i sama znam snaći. Znam koji su slučajevi (da kucnem u drvo, takve još nismo imali), a koje nas dvije možemo same riješiti.

Onoga čega se ja najviše od svega bojim. Ceste i zločesti ljudi. Užasavam se pomisli da bi joj netko iz čista mira mogao nauditi. Samo zato što može. Da ne razmišljam o tome, kažu. Neće! Ali ja znam da je ne mogu svaku sekundu držati na oku. Nije zdravo, ni za mene ni za nju. Ako ne razmišljam, sve će biti dobro.

A opet, a beskrajni optimist i romantičar, mislim da sam ju donijela na prekrasan svijet. U prekrasan život. I kao svaka ambiciozna mlada mama mislim da sam svijet oplemenila svojom Sonjom.

I da nisam mislila da ću sve moći. I još to mislim. Ma zapravo znam. Više puta bih razmislila i donijela najbolju odluku za nju. Za svoje dijete.

Ez ikakve osude, ali nikada ne bih donijela dijete na svijet kada bih morala pružiti ruku na ulici ili kada bih tražila pomoć od dobrih ljudi u novinama.

Kao da je znala, moja mama je usred dana samo banula k meni. Malo sam već dosadna sa svojom mamom? Ali to je samo zato što mi je trebala. Još mi treba, ali s vremenom prolazi, zapravo, ona pušta mene da odrastem, a ja se trudim da svoje/naše probleme rješavam sama. Pa ipak živimo u različitim gradovima. Ali to je za neki drugi post. Još samo kratko o mojoj majci. Iako je još trebalo više od mjesec dana. Ona je po mojem glasu čula da nešto ne valja. Ne zna kako, znat ću kad budem mama. Naprosto je to osjetilo za dijete u nevolji. A ja sam u nevolji. Je, već 7,5, skoro, 8 mjeseci. Taj dan, bila sam strašno nemirna, ali mi se i nevjerojatno spavalo. I inače, ako sam u "škripcu" samo bih spavalo. I opet je moje tijelo znalo više od mene. I moja mama. Jedan joj je pogled bio dovoljan da potraži najnužnije stvari koje bi mi mogla spremiti. Još je rano! Kako zna? Pa ipak je ona rodila šestero djece, dopustit ću joj. I imala je pravo. Oko 17 sati. Ne znam što bi napravila da sam bila sama. Nadam se da nisam baš tako blesava. Mama! Moja mama! Pa zatim je slijedila većina uvreda što na moj račun, što na biološkog oca moje djevojčice. I sada da ne duljim, nakon 4 vrlo mučna sata – beba. Mala, slinava, uplakana beba. U nekom zgodnom filmu što je bio neki dan, neka mama (koja se našla u puno goroj situaciji od mene :) ) kada je rodila, pitala se "kako možeš toliko voljeti nekoga koga si tek upoznao?" No meni se činilo da se nas dvije znamo od prvog trenutka, dakle od one nesretne noći u ožujku. Kao da je znala kada ja spavam, tada je uvježbavala koreografiju za Labuđe jezero. Ili nešto slično. Cijelo vrijeme, tj. od kada su me ljudi oko mene uvjerili da će biti sve u redu, bila sam neopisivo sretna. Na pitanja kako si, odgovor bi uvijek bio ODLIČNO. I stvarno jesam. Sada znam i zašto. Samo sam se jednom sjetila davaoca sperme (jer on nije ništa više, i čini mi se da mi dajem previše na značenju) i pomislila kako je lud da sve ovo propušta. A sada kada je malena rođena, sve će biti dobro. Samo da mi ju još malo ostave. Svaki pogled doktora dok su je gledali, činio mi se nepovoljan, svaka njihova riječ bila je prijeteća. Što se dogodilo? Sva je moja sreća se pretvorila u užasan strah. Uvjeravali su me da će sve biti u redu. Da je beba dobro, da sam ja dobro i da je srah normalan, ali da vičem samo malo tiše. Vratili su mi moje dijete i tek kada sam joj ponovno prebrojala prstiće, poslušala kako diše i čula joj srce (iako mi se činilo da teško diše, no od kuda da ja znam kako tek rođeno dijete diše) mogla sam ju vratiti da završe mjerenje. Moj novi život je počeo. I što sada? Mislit ću o tome sutra. Gladna sam! Jako! I spava mi se! Smijem li, je li pristojno, sada o tome misliti. Fali mi trbuh. Nekako sam se naučila. Bojim se , spava mi se i gladna sam. I hoću svojoj kući. Mislila sam da ovu noć neću preživjeti. Zapravo, niti ne znam je li me nešto boljelo, toliko su me mučili problemi. Jutro je bilo vedrije. Moja mama kaže da se sjeća svih šest jutara kada je donijela na svijet svoju djecu. Ja se ne bih kladila, meni je bilo, opet, toliko sunčano da bih mogla prisegnuti da je proljeće. Opet smo bile skupa, budne i gladne. Vidi se da je moja, stalno je gladna, a da mi to da do znanja pusti glas. Dobila sam zadatak naučiti osnove brige o djetetu. Kada su se rodili svi moji nećaci i nećakinje, ta kada sam vidjela sestre i šogorice kako premotavaju svoje "posrance" mislila sam da nikada neću to znati. A bio je dovoljan samo jedan pogled na spretne ruke moje medicinske učiteljice i ja sam znala sve. Baš sve. To je zato što je tvoje, nasmijala mi se kada je vidjela moj zbunjeni pogled kada sam ju tek presvukla. A onda mi je proletilo kroz glavu, curica, je, ono što si svih 8 mjeseci željela. Pa zatim, bože najmanja je u bolnici. Cijelo vrijeme mislila sam da ću djetetu dati ime po ocu (ako bude curica, žensku izvedenicu tog imena). A onda sam pomislila da nisam normalna. Zašto? Mislim, stvarno, zašto? Trebalo se sjetiti nekog drugog imena. Sonja! Još kao maloj to mi je bilo prekrasno i čudno ime. Pasat će joj. Još par dana, i nas dvije smo spremne za novi život. Bolji život. Valjda! Nadam se! I još, sada vlada hajka na doktore, posebno ginekološki odjel. A meni je bilo lijepo. Ne baš lijepo. Možda jer sam bila najmlađa, možda jer sam bila najprestrašenija, možda jer su slutili, možda jer je balerina bila najmanja, ali svi su prema meni, prema nama bilo prekrasni

U prvom tromjećseu zbog želje da sebi ne priznam što se događa, sa mojim tijelom bilo se sve u redu. Nije mi se povraćalo, mogla sam pojesti što god sam htjela, pa i kamen, grudi su mi ostale kakve jesu. Niti jedan centimetar u struku. No kada je bio krajnji čas da si priznam da je moje stanje tijela ono drugo došle su i promjene. Isprva su mi narasle grudi. Što me je, moram priznati, oduševilo. Imam onaj problem. Znate kako naše/ljudsko tijelo nije simetrično, tako su moje grudi različite veličine. Nije to neka anomalije, poput brade žene u cirkusu, naprosto je jedna grud (gruda?) kod žena veća (obično lijeva ako je ženska osoba dešnjakinja, tj. desna ako je ljevakinja), a kod nekih je to izraženo više kod nekih mane. Na moju žalost, ja spadam u ove prve. Zato je neki dobronamjerni striček Parižanin izmislio futrane grudnjake. Sada to nije važno. Prvo su narasle moje grudice, zatim mi je postalo mučno, ali ne ujutro. Uglavnom mi je bilo zlo preko noći. Kao švicarski sat točno bi mi pozlilo u 19,30 (možda je bilo vezano uz Dnevnik?), a trajalo je ovisno o danu. Ako bi bila potpuno iscrpljena, trajalo bi puno duže. Ta mi računica mojeg tijela nikada nije bila jasna, ali morala bih joj se prilagoditi. Nekako sam se nadala da ću moći jesti čokoladu. Kao stalni ljubitelj čokolade, nadale sam se da, kada mi poslije 3 table čokolade hoće 4 uskratiti imat ću razlog. A nije mi se jela. Jelo mi se slano. Samo bih jela čips sa nekim ljutim umakom. Mrzila sam posjete svaka dva dana svoje mame. Je li jedeš, dušo jabuku? Jedem, mama, jedem. Nije se dala prevariti, morala sam pojesti i to dvije pred njom. Nisam znala jede li jabuka mene ili pak ja nju. Priča se, čula sam, da obično trudnice imaju neopisivu želju za sexom. Ja niti najmanje, ali opet, to pripisujem svojoj situaciji. Ovako ne izgleda da je bilo teško, ali od svega mi je bio najgori strah od samoće. Nekako mi se čini da se on ne može prenijeti na papir, a opet, možda probam u nekom drugom blogu. Treći i zadnji dio, opet je prošao kao da je sve u najboljem redu. Da nisam bujala na očigled i da me nisu boljele noge, te da se moja balerina nije koprcala, ne bih ni znala da sam trudna.

Dva tjedna mojeg psihičkog odmora i još samo dva tjedna mojeg dječjeg života brzo su prošli. Dobro, ja imam mamu, mamu i cijelu obitelj koja je rekla da će biti tu, no ipak, vrijeme je da odrastem. Rekla sam da sam dugo mislila da sa mamom nemam nikakav odnos, jer smo se svađale, vikale i plakale, a opet kada bi bilo gdje iskrsnuo problem, ja bih se sakrila njoj pod haljinu. E, pa, mala, vrijeme je da odrasteš. Mama ti više ne može pomoći, može samo biti od pomoći. Mogla bi da si bila samo dva, samo da j.bena, mjeseca pametnija. Je, ona je spomenula da se dijete može dati na posvajanje (vrlo teško je to spomenula), i da ako se na to odlučim, da bi bilo bolje da ga njoj dam, da se ne bih kasnije kajala. Nije dolazilo u obzir, to je bilo samo moje dijete. Čudno, prošao je najteži dio u mojem životu, a opet sam na rifule (momente) tako beskrajno tužna. Ovo nije o mojem tužnom periodu, o ome ću kasnije. Baš za ovakve trenutke osigurana je crvena linija. Više da oni znaju da je sve u redu nego zbog mene. Ali ja tako nikada ne ću odrasti, prosvjedovala sam zadnju večer kada me mama došla poljubit za laku noć. Kada je to zadnji put napravila. Ne znam, vjerojatno se ne bih sjetila niti na svom prvom i posljednjem satu seksualnog odgoja prije 10-ak godina, tako je davno bilo. Rekla je da ću uvijek biti njezino dijete, i još mi je rekla da me voli. Još sam si tu noć dozvolila da plačem. U zadatak sam dobila da mobitel držim kraj sebe, uvijek uključenoga, ako idem na predavanje ili kod doktora imam se javiti i reći od-do kada ću biti odsutna. I onda sam dobila zadatke, puno spavati, jesti voće i povrće, ne piti gazirano, ponekad pojesti komadić čokolade, ništa ne trpiti. Iako mi išta, išta treba, u bilo koje doba dana – crvena linija. Na kolodvoru me dočekala moja Tina jer je mama inzistirala da ako neću da me vozi, onda me netko mora čekati. I one se raspitala, te mi sretna jer zna više od mene, podijelila savjete, uglavnom o voću i povrću. Te dodala kako nas dvije uspostavljamo hitnu vezu, jer trebat ću je, a ona je tu. Mislila sa da će to biti lagano. S vremena-na-vrijeme ja ću im javiti da sam dobro, ili da nisam. Da, tako sam si ja mislila. Nisam imala vremena puno spavati i jesti voće i povrće. Moj bi dan izgledao ovako: U 8 ujutro bi me nazvala mama da me pita jesam li se naspavala i kada bi me razbudila rekla bi mi da mogu nastaviti spavat. Oko pola devet nazvala bi Tina sa istim pitanjem i zaključkom, onda bi se od 10 izmjenjivale svakih 5 minuta da mi kažu da su napravile tjesteninu sa umakom d gljiva i da im nije uspjela, ili da su oplijevile vrt.. Ukoliko sam mislilila da su me zaboravile jer se nismo čule punih 2,5 minute. Čudan ti je glas. Nešto ne valja?! Samo mi je sila na WC-e. Pa neka ne trpim, to nije zdravo. Spustim slušalicu, kada moja Tina. Nužda je ipak važnija. Zovem ju kasnije. Zašto se nisam javila, ona se brinula?? Za Boga miloga, pa ja sam na WC-u. Osim crvene i hitne linije zanimljivo je kako moja obitelj ima puno posla u Zagrebu. Miro je u Pevecu trebao kupiti kosilicu, kže moja sestra, pa sam išla s njim i nekako nas je put nanio baš u tvoj kvart, pa sad… kada smo već ovdje.  Hej, seka, viče moj brat u slušalicu, zbog njega sam morala pozdraviti mamu, ali n da sam sa njim. Baš ga je tata poslao po zalihe, pa bi se mogli vidjeti. I jedan dan, iz čista mira, uspjela sam izmoliti sat vremena za sebe, samo malo mira, zvr, zvr na vratima. A tamo moj tata. Isprva je mislio da bi mogao izmisliti neki izgovor, a onda se predomislio i rekao kako me došao vidjeti. Da se svima javim da idem sa tatom na ručak, pa da isključim mobitel. Nema problema, svi se slažu. I ja i moj tata fino jedemo i pričamo o svemu. Samo o bebi ne, vidi da bi me to umorilo i baš je bilo lijepo. A kada sam uključila mobitel samo što nije eksplodirao. Di sm? Što radim? Ne javljam se? Nešto se dogodilo? Sigurno se nešto dogodilo. I na kraju moja mama plačnim glasom ostavlja poruku da ju nazovem, samo da joj kažem da sam dobro. Baš nema povjerenja u svog muža :) Ali opet, crvena linija je tu da znam da baš nikada nisam sama, da u ponoć, pa i kasnije mogu nazvati i plakati ili barem podijeliti s nekime svoju nesanicu. Znam da je tako, isprobala sam.

U nevolji se poznaju prijatelji. Nuždi, rekla bi moja najbolja prijateljica, a njoj je sada broj dva. I onda bi svi prasnuli u smijeh. No ako to obrnemo i okrenemo, pa i postavimo, baš je tako. Kada sam se napuhnula i kada je postojala ozbiljna opasnost skupila sam svoje prijateljice i objavila im radosnu vijest. Na mogu im konstanto tvrditi da se rapidno debljam, a onda – beba, koja beba? Ma ti si luda! Uz pomoć moje najbolje prijateljice, kupila sam čips, sladoled, čokoladu te neograničene količine pića i pozvala ih na "tulum". Od straha mi je bilo zlo, ali moja Tina je govorila kako se to moglo svakome dogoditi. Pa što se nije svakome dogodilo, nego baš meni. To je jedini put proletio mi kroz glavu. Moje prijateljice, sve same zlatne cure, ali ih niti jedna nema dijete, niti na kraju pameti. Ni u primozgu. Veseli ih  sve što veseli mlade. Haljine, cipele, dečki (glavna tema), brne ih sve to, uz ponekada kako će proći ispit, te tko će im večeras latilt piće. Hoće li doći The On? Znam, pomalo djetinjasto. Ali morate znati, kako se i sličnosti privlače, pa su moje cure kao i ja tek na faksu pobjegle od strogih pogleda svojih roditelja (većinom majki). No nikada nismo napravile ništa glupo. Ispravak netočnog navoda, one nisu napravila ništa glupo. Ja… da nisam, ne bih pisala ovaj blog, već bi poput osnovnoškolke pisala kako me p-o-g-l-e-d-a-o!!! Juhu! No, zaboravim to. Moram to prerasti. Jedna opaska, već više od godinu dana nisam pogledala niti jednog muškog. Pa čak ni da kažem, gle, ovaj nije loš, možda bih… Ima jedan doktor :), ali mi ne pada na pamet. Nije ni palo do sada na pamet, a sada ga brišem iz svojeg sjećanja i završavam opasku. Imala sam u svojoj glavi 32 načina na koji ću im reći da će postati tete. Navest ću temu na djecu, pa ću… Pitat ću ih sjećaju li se G., e pa on će postati tata. Kako znam? Đenje! Đenje! I još par načina, zadnji mi je pa na pamet, zapravo došao mi je potpuno spontano, način na koji sam ih obavijestila. Tina im je točila piće, po izboru (vino, pivo, štok, martini…) i kada su se kucnule, u naše zdravlje, cure, meni je izletilo. Curke, ja trudna!! Ti kaj (što? ča?) Trudna! Šališ se?! Zajebavaš?! Ma daaaj!! Lažeš! Ne seri… Pogled na  moju čašu u kojoj je boravila cedevita sve im je govorila. Ova večer zahtjeva puno alkohola. Ne ljutim se, je l da? Ali ja ne smijem! Tina je znala? I nije im rekla? Ha, i cure znaju čuvati neke tajne. Mogu si samo zamisliti kako joj je bilo teško. Pitale sve što sam očekivale. Pa ipak smo nekakve prijateljice. A što bih ja pitala. Nakon puno smijeha i poneku suzu, nevjerojatno, ovaj put nisu bile moje, već pijanih prijateljica, napokon su me pustile da spavam. Tako sama u svom stanu bilo me strah kako dalje. Njih će… zapravo mene će sada zaokupljati mrvicu  drugačije stvari nego njih. Užasavala sam se pomisli da ću nakon što rodim postati poput tete Marice ili Bobe. Ti su pričali samo o svojoj djeci. Ni o čemu drugome. Teta Marica, dobila sam 5 iz fizike. Odlično, zlato, a moja Seka (nikad joj nisam saznala ime) je imala proljev. Bobo, Bobo, jesi gledao (ne znam) Batmana. Jesam, tako moj sin isto trči, isto kao Batman. I znala sam da se moje cure istoga užasavaju. Voljela bih reći da je sve bilo u redu. Da smo sve najbolje i nerazdvojne, ali kako sam na početku rekla, prijatelji se u nevolji poznaju. Začudilo me, za one koje sam milila da će imati manje razumijevanja, pokazale su se kao pravi prijatelji. Nisu se baš pravile da se ništa nije dogodilo, ali nisu previše ni zapitkivale. Zanimalo ih samo kada bismo vodile ozbiljne razgovore. Onako usput bi me pitale povraćam li i svrbi li me nožni palac. Nisu me zvale na lude zabave, nekako su mislile da nije ukusno, a ubrzo su prestale i one ludovati. Možda smo svi odrasli. A možda… Nije da se hvalim,  ali Tina je uvijek organizirala zabavu, a ja sam ih nekako držala na kupu. Mogla sam se prilagoditi svakom karakteru, a one su imale, svaka svoj karakter. Tina je, ako se nije bavila faksom, mislila da uvijek mora biti na crvenoj liniji, a ja nekako nisam imala snage da ih mirim i uskačem između dvije mačke. One  "prijateljice" sada o mogu reći pod navodnicima, koje su se najviše veselile, brzo ih je prošlo. "Nekako" se pročulo A zatim sam čula priče. Ona se ne zna o ničem drugom razgovarati. (Moji su se strahovi obestinili, ali ja sam samo odgovarala na njihova pitanja, a činilo se da me nemaju više ništa drugo pitati.) Zatim još gorih stvari, ostala je trudna je namjerno, htjela ga je uloviti, a vidjeli su se samo jednom. Silovana. Ostala trudna na tulumu na kojemu je koji je poznat po grupnom sexu. I sada, moguće da su priče napuhane, ali od nekuda su morale krenuti. Ne mogu staviti ruku u vatru da su ih "prijateljice" započele, ali kada se sa nekim dugo družite, znate njegov potpis. Zar ne? Ma, baš me briga. Nije mi ostalo niti pola od prijatelja koliko sam imala, ali ove koje imam pravi su. Uskoće kada treba, često i kada ne treba :), ali sve u službu prijateljstva. I još, čovjek upoznaje prijatelje do kraja života, pa i za mene ima šanse.