koji vrag

Mislim, zapravo znam da sam pristojna. Toliko sam pristojna da znam kad te netko pita koje su tvoje vrline, nije pristojno reći da sam pristojna. I znam da ovo što pišem da sam pristojna nije pristojno. Ali pišem iz sljedećeg razloga. Uđem ja neki dan sa svojom balerinom (jer nikuda ne idem bez nje) i nećakinjom u dućan. Vučem ja kolica, a moja mala nećakinja gura kolica sa djetetom. Polako bez žurbe nas dvije biramo ono sa popisa koji su napisale moja i njezina mama (te potajno kupimo čokoladu, iako smo dobile zabranu) i gledamo svoja posla. Čak i balerina koja ima averziju prema dućanima u kojima nema ništa za nju, mirno sijedi u kolicima i igra se sa svojim prstićima. I tako uputimo se nas tri prema blagajni. Kada tamo... Ne volim tu riječ, ali nije ništa drugo... stoji neka baba. I počne se derati na mene. Da evo ona mene pušta ispred sebe, da me više ne gleda. Okrenem se da vidim, stoji li netko iza mene. A ona još glasnije Kaj se okrećem, meni govori. I onda je sasula niz uvreda koje ja (čak i da sam zapamtila) ne bih mogla zapamtiti. Moja se nećakinja sirota skoro upiškila od straha. Balerina je pustila svoj glasić, a meni su potekle suze. Osim svoje pristojnosti, imam puno veći problem. Ne znam je li zato što sam strahovito sramežljiva ili sam jednostavno nesnalažljiva, ali ne znam odgovoriti. Inače sam jezičava i u društvu koje poznajem i koje poznaje mene sam svakom loncu poklopac, ali kada me netko napadne... Pogotovo iz čistog mira. Na kraju su nas spasili prodavačica i neki mali što radi u trgovini. Činilo se da poznaju gospođu. Izbacili su je iz dućana, a mi smo dobile tri nilska konjića (ona slatka, što ja volim) besplatno. Moram vam priznati, iako je naivno, da sam se bojala izići iz dućana. No mali od trgovine mi je objasnio da je žena luda, pa da me je ili zamijenila s nekime ili joj se sčveknula (došlo joj) tako da nekog izvrijeđa, te da je to zaboravila ili si našla novu žrtvu, a na nas je već zaboravila. Čak me je i utješio. Naravno, sada u sigurnosti svoje kuće znam da sam trebala odgovoriti i pokazati zube. Ali u dućanu.... Ona je imala štap, a ja dvoje male djece. Stvarno sam se prestrašila da bi mogla krenuti štapom na mene, na nas. I sada, kada sam sve ispričala svojima, moja mama, kao i uvijek kada netko od njezine djece ne uspije reagirati, kaže kako misli da nas je krivo odgajala. Kako nas nije trebala učiti četiri male riječi, ili da se u haustoru kada se sretnu susjedi kaže dobar dan (ili već ovisno o dobu dana). Kako smo svi trebali biti odrešitji i više se izboriti za sebe. Tu mi baca značajan pogled, ali ja se pravim da ne vidim. Ali meni je drago da sam takva. Uvijek sam se dizala starijima u tramvaju (jednom mi je jedna baka za to dala čokoladu), pozdravljam na ulici susjede i starijima dajem Vi. Na nepristojnost mogu samo režati. Nervira li vas kada izlazite od nekuda oni koji silom žele ući? Ono, izlaz-ulaz... Ništa njih ne je*e. Ako ste već počeli izlaziti oni će ući ne zvali se _______. Sada ću zvučati kao 80-godišnja baka, ali kuda ide ovaj svijet. I kako ću ja odgojiti svoje dijete?

Koliko sam shvatila, po blogovima su uglavnom tužni ljudi. Usamljeni. Naravno, nisu svi. To je stara priča o iznimci koja potvrđuje pravilu. Te iznimke, opet ako sam dobro shvatila, su oni kojim a je dosadno na poslu. Ima i onih koji naprosto vole pisati i vole da ih se čita. Ali nisam sada mislila analizirati situaciju na blogu, nego popričati o prijateljima u stvarnosti. Za sebe ne znam jesam li druželjubiva ili nisam. Može biti da kada nemam "one dane u mjesecu" (a to nisu samo "ženski problemi", već ja jesam meteropat te bio-prognoza /i kada je ne čujem/ utječe na mene), da baš nisam prijatelj. Ali kada se sve uroti da budem dobre volje svi ljudi su moji prijatelji. Poznanika imam puno, ali prijateljice tri. Jednu iz vrtića, jednu iz osnovne škole i jednu iz srednje. Kako sve tri imaju zaje*ani karakter svakoj moram posvetiti baš njihovo vrijeme. No nisam ni o tome htjela. Hvalim se sa svojim prijateljicama iz slijedećeg razloga. Za njih tri bih sve napravila. I znam, puno se put pokazalo (pogotovo u posljednje vrijeme), da bi i one za mene. Ni to nije važno, ali sljedeće je. Kada god sjedimo u kafiću ili negdje i treba mi nešto iz novčanika, ne kažem onoj preko puta mene Dodaj mi novčanik, nego Daj mi... iz novčanika. Jedna drugoj se izuzetno dobro snalazimo i u torbi u novčaniku. E, i jedna od koka sa kojom sam bila na Mrežnici, ispriča priču kako joj je prijateljica, najbolja prijateljica, maznula Master iz novčanika. Ne razumijem. I sada sam ja već tjedan dana zbunjena. Bili vama palo na pamet da pokradete svoju najbolju prijateljicu?? Nije ni čudo da se ljudi otuđuju jedni od drugih.

Volite li vi rođendane? Ja jako! Obožavam svoj rođendan, uvijek dobijem poklone. Sada sa nestrpljenjem očekujem balerinin rođendan. Znam što ću joj kupiti. Ali malo manje nestrpljivo očekujem idući tjedan. Od ponedjeljka kreće u jaslice. Nisam zadovoljna, nisam zadovoljna. No nisam o tome htjela pisati. Već o maminom rođendanu. Osim svog (i sada balerininog) rođendana vijek sam sa velikim zadovoljstvom čekala mamin rođendan. Njen je rođendan svima nama drag jer nas skupi oko sebe i svi dobijemo kolač kakav želimo (znači ja baklavu) i tortu. Zapravo se ništa spektakularno ne događa na njezin rođendan, pričaju se stare obiteljske priče (prvi zub, prva riječ, prvi korak, pa sve to 6 puta , plus svi unuci). Ovaj je rođendan bio još veseliji jer imamo vije nove bebe. Kada sam bila mala bio je običaj da djeca mami kupe poklon, a tata joj napravi neki komad nakita. (Jednom mi je prilikom obećala da će mi sav svoj nakit ostaviti.) Kako sam ja bila najmlađa, "veliki" bi se uvijek dogovorili među sobom, a mene bi izostavili. Ne bi oni to namjerno, naprosto bi zaboravili na mene ili bi mislili da nemam novaca. Dok još nisam išla u školu znala bih joj nešto nacrtati, ali kako nisam baš bila vješta sa rukama (za razliku od ostatka svoje obitelji) doskočila sam tom problemu. Dala bi mi novce za dućan (ili za užinu), a ja bih umjesto zadanog došla doma sa poklonom, koji bi obično bio više za mene nego za nju. Na primjer kutija Domaćica. Morate znati da su jedini keksi koji se u našoj kući jedu jesu oni koje mama napravi. No ona bi se svaki put razveselila, kao i prijašnjih godina mojim crtežima. Kada sam odrasla i počela sudjelovati u poklonima ostatka (ili u mojem slučaju većine) obitelji vidjela sam da su moji pokloni najbolji na svijetu prema njihovima. Jeste li primijetili kako mama, uglavnom rijetko dobije nešto za sebe? To su češće pokloni za kuću ili kakva pregača. Na sreću ima tatu koji uvijek napravi nešto samo za nju. Jednom sam (ne tako davno) predložila da joj za Božić kupimo štender (ono gdje se vješa veš/rublje), na sreću prijedlog nije dobio dovoljno glasova. Poslije kada sam joj to priznala rekla je da je šteta, jer ona voli štendere. Ali moja bi mama voljela sve što bi dobila od svoje djece. Sve ovo pišem zato što bih i ja voljela imati takvu obitelj i prijatelje, koji će i nakon 50 i nešto godina još uvije rado dolaziti k meni u goste. A poznavajući obiteljsku povijest (moja mama sa svojom mamom ne razgovara od svoje 17 godine, baka nikada nije došla vidjeti svoje unuke), znam da ću se morati potruditi. Uostalom, znam koliko je meni bilo teško doći u naš gradić na sjeveru. Oni koji su otišli u neki drugi grad (državu) studirati ili raditi, znaju kako kada se vrate na praznike teško se naviknuti na mamu. Barem je meni. Odvikli smo se jedni od drugih. Moja bi mama sve dala da sam i ja pod njezinim nadzorom. Kaže ona meni Vidjet ćeš, jednom dijete uvijek dijete, bez obzira na to koliko Sonja bude imala godina. Ove godine sam bila pametnija, pitala sam mamu što želi za rođendan i kada mi je rekla mislila sam kako bi bilo bolje da ju nisam ništa pitala nego ju razveselila lijepim setom kuhača… no ipak dobila je što je željela Diorovo sjenilo sa 5 zemljanih boja.

To bi bile moje prijateljice. Napokon sam se odmorila, nasmijala i shvatila da me je gadno oprao PMS. Postovi mi depresivni. Napokon sam nakon puno vremena opet dobila, kako bi moje Dalmatinke rekle, stvar. Dakle idućih 28 dana ću opet biti dobro, a zatim... ovisi o bio-prognozi. A sada o mojim curama. Pozove jedna od njih mene i balerinu na Mrežnicu. Pa zašto ne bih išle? Bilo me, isprva, malo strah, jer je balerina curama slatko, zabavna, lijepa, nježna, ma sve naj. Ali one ne žive sa njom i tih sat-dva, pa kome ne bi bila najbolja na svijetu. Pogotovo, jer cure ne pokazuju neku želju za djecom (bar ne u nekih 25-30 idućih godina). Još su mlade, mogu se predomisliti. Prije nego što samo krenule razmišljala sam kako bi bilo da je malo drugačije. Da smo sve u istoj situaciji. A situacija bi bila da smo sve tri samo cure/djevojke. Od prilike to bi ovako izgledalo (i ne ponosim se time): Stale bi negdje na polovici puta i u ogromnom Konuzmu bi kupile sve što nam treba. To bi bilo... ništa zdravo. Torteline, gljive, punomasno vrhnje, maslac (nikako margarin), salame, sir, mliječni namaz, od prilike 12 kila čokolade, pa još dvije-tri vrečice keksa. Nešto napolitanka. Dvije gajbe piva, te 6 litara crnog i dvije bijelog vina. I jednu coca-colu. Zatim bi se na parkiralištu mučile da to stavimo u auto, koji bi bio pun naših stvari. (Znate li koliko se stvari treba uzeti za dva dana? Možda bude ružno vrijeme. A možda bude lijepo. Možda odemo do Karlovca. A možda pozovemo nekog u goste. Za svaki taj možda treba biti spreman. Znači najmanje tri para cipela, još jedne hlače, par majčica, dvije-tri haljine, te debeli džemper i trenirka, ako nigdje ne idemo. Pidžama nam ne treba, spavamo gole, A tek šminka i higijenske potrepštine.) Nadamo se da bi se našao neki zgodan dječak koji bi nam pomogao u utovaru, a mi bi za to vrijeme namigivale i cerekale se. I naravno pozvale ga da nam se pridruži. Za tu bi priliku, zlu ne trebalo, kupile još jednu gajbu piva. Na kraju svaka bi od nas imala posebne prohtjeve za to što bi jela (jedna ne jede meso, druga punomasno vrhnje, trećoj nisu fine torteline, a četvrta ne jede ništa od toga), pa ne bi jele ništa. Vikend bi provele u alkoholnoj izmaglici u trenirci. Lu-lu (to najbolje izgovara onaj tvor iz crtića), koja si je dala najnoviji nadimak, podijelila bi i nama neke cool nadimke, onda bi otplesale ples zeke (ako nekoga zanima – ruke sa stisnutim šakama se stisnu uz grudi, oči se čvrsto zatvore, usta se stave u položaj za ljubljenje i skakuće se oko svoje osi, može se plesati uz svaku muziku), pa bi pisale poruke. Ovisi o osobi, nekome bi pisale ljubavne, nekome prijeteće. Baš me zanima kakvu bi poruku dobio balerinin tata (da je drukčije ispalo), a sigurno bi nekakvu. Po svemu ovome, ako se ni jedna od nas ne bi utopila, bio bi to odličan vikend, ali nikakav odmor. A ovako je izgledalo – Našle smo nas četiri i pol (pola ide na moju balerinu). Stale smo na pola puta da u ogromnom Konzumu obavimo kupovinu. Kupite smo samo zdravu hranu. Jabuke, kruške, puno povrća (iako nije zdravo izgledalo), hranu za malu djecu i samo jednu litru vina (da se nađe). I coca-colu. Pošto ne pijem kavu, ovisna sam o koli. Cure su nam fino kuhale, dadiljale su balerinu, nisam ni suđe trebala oprati. Pošto smo bile u Generalskom Stolu, i mi smo imale zasjedanje. Cure su se polomile od razmišljanja kako spasiti svoju ludu prijateljicu (to sam ja), te koje bi bilo najbolje rješenje znate-kojeg-već-problema. I nakon dugog mozganja došle smo do rješenja. Ovako je nekako. Do rođendana (znači još dva i pol mjeseca) neću ništa poduzimati. Sigurna sam da balerinin tata zna kako ona napreduje. Možda mu treba neko vrijeme da se sabere. Inače babinjanje traje 40 dana, ali on je muško (iako se po postupcima ne bi moglo reći) pa neka mu bude 3-6-5 dana. Kao, da meni netko kaže da imam dijete, ja bih prva pobjegla glavom bez obzira. A onda poslije ćemo vidjeti. Iako mislim da ću pričekati novu nam 2006. Naravno, da ću vas obavijestit. Riješili smo jednu vrlo mučnu vezu (ljubavnog karaktera /ne moju/), pa smo nagovorili prijateljicu da se riješi prijateljice koja ju je pokrala (to vam moram ispričati)... Svašta nešto smo mi obavile uz Monopoli i Uno. I u jednom i drugom sam gubila. To i nije tako čudno, imovinom ne raspolažem nikako, a kaže se tko nema u kartama ima u... ljubavi. Pa se ja nadam. Za to vrijeme moja balerina je uživala u pažnji kojoj su joj cure posvetile, vidjela je rijeku, peseke i macu, kojoj se posebno razveselila. Mamino dijete, vidi se. Tko bi rekao da ju čisti zrak tako može umoriti. Spavala je kao beba, ali se je Zagrebu vratila svojim navikama ne spavanja. I tu nada umire posljednja.

Moj ogorčeni post. Umorna sam. Uhvatila me alergija. Dali su mi materijala za razmišljanje. Nervozna sam. Ne ispavana. Jednom riječju – loša bio prognoza. A sve je počelo ovako. Neki dan su na središnjim vijestima tzv. Dnevniku javili da je počela cvasti ambrozija. Ma nemoj? Kao ja to nisam znala. Moje su oči konstantno suzne, nos mi je kao u kroničnog pijanca, a o disanju ni da ne govorim. Znam, to mi se dvostruko vraća jer je prošle godine, sa  balerinom u trbuhu, nisam ni osjetila. Ne bih znala da ambrozija procvjetala ni da smo samo nas dvije (ambrozija i ja) bile same u sobi od jednog kvadrata. Obično mi je malo curio nos, ništa strašno, no izgleda, da ću se morati suočiti sa svojim strahom od doktora i javiti se gospođi doktor da nešto napravi. Možda je, tješim se ja, samo prehlada. No, na žalost, znam razliku između prehlade i alergije. Lijepe li se to alergije namjerno na mene. Imam ja većeg problema od alergije, ona samo pogoršava moje stanje. Ne znam od kuda im pravo. Na njih se odnosi to pitanje. Uzmimo, 2 sata su ujutro. Tada pristojan svijet spava. Ali ne i on. Sigurna sam da ima problema sa svojim Ponosom (samo bi u ovom slučaju ponos trebalo pisati sa malim p, ako bi se uopće trebalo stavljati). Dakle on ima bijesan auto i dobre zvučnike. Odlično, dragi susjede (ili dečko neke susjede, ili prijatelju nekog susjeda, uopće nije važno). No postoji neko vrijeme kada se to može pokazati, i neko vrijeme kada pristojan svijet spava, nastaviš li puštati narodnjake i dalje ćeš imati problema sa svojim ponosom. Ili ću se ja pobrinuti za to. Ne mislite li da bi trebao postojati neki zakon koji bi dopuštao da ubijete onoga koji u 2 ujutro jurca oko vašeg bloka zgrada i iz čijih zvučnika urla (URLAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!) muzika. Čak nije važno kakva. To što su narodnjaci samo pospješuje moju nervozu. Ja imam malo dijete. Znaš li koliko lak san ima malo dijete? A znaš li kako ga je teško uspavati? Super, sada ovo pišem u prazno. Je l da? Možda te netko prepozna, pa ti barem probuši gume. Ne želim to nikome, ali tako bih samo za tebe željela da ti dijete ne da spavati samo jedan mjesec – svaku noć. Ha! Ima on prijatelja. Poznanika ili barem sljedbenika. On ne pušta glasno muziku, ali sa svojim motorom stane pod moj prozor i radi brrrrrm-br-br-brm-brrrrrmmmmmmm!! I to glasno. I njemu isto želi da mu dijete samo jedan mjesec ne da spavati – svaku noć.
Ali zapravo nije u tome svemu problem.
Dali su mi razmišljati. Vrlo teške teme, o kojima bih ja morala dobro razmisliti. Otac. Balerinin, naravno. Kažu. Ne budi blesava. Ništa nemoj tražiti osim priznanja. Kažu to oni pametniji od mene. A ja ne znam. Znam, ali muka mi je. Muka mi je razmišljati uopće o tome, a kamo li djelovati. Kako da nekoga molim da napravi nešto što bi sam trebao znati da mora. I zašto bih ja morala moliti? Znate, nije lako biti 6 dijete, naučite da tihim glasom ništa neće postići, i da je najbolje uvijek igrati po svom. Tako sam naučila. Sada bih trebala Molim te. Pa daj. Vidiš kakav si. Prijateljica koja želi pomoći kaže da on možda ne zna da sam rodila. On? Da ne zna? Pa ponosno je dijete, kako on kaže, medicinara, pa zna da nakon tri mjeseca ne mogu pobaciti. A i Svijet je selo, a Zagreb jedna trokatnica sa 6 stanova, svi znaju sve o svima. Ne dajem si previše na značenju, ali bračni par kojima je vjenčani kum, stanuje u mojem ulazu. Svako jutro si poželim dobar dan. Ne znam. Nisam dovoljno pametna. Ima li netko dobar savjet. Ono… stvarno dobar. Sve me to čini nervoznom, a moja balerina to osjeti, pa je i ona nervozna, osjetljiva i neće spavati. Jesti uvijek hoće, da kucnem u drvo. Uz to, od kada sam ju stavila u svoj krevet više se ne da iz njega. Već vidi, imat ćemo problema sa time. Bože kako sam umorna!! Ali… Ovaj vikend moje nas cure vode na Mrežnicu, što će iznimno pogodovati mojoj alergiji, i ne trebam uzeti ništa osim svoje balerine. Obećale su mi vikend pun opuštanja i ja se nadam i veselim.

I toga ima. Neki dan ja sa svojom balerinom kod doktora. I, kako je svijet selo, a Zagreb njegovo predgrađe (neka se Zagrepčani ne naljute) sretnem prijatelja kojeg nisam vidjela puno godina. Nekada je bio dečko prijateljice, pa ju je prevario i onda sam se, nekako, prestala družiti i sa njom i sa njime. Kako si? Kako si ti? Pa od kud ti tu? I on mi pokaže na djevojčicu koja mu se je sakrila iza noge. Mala plava djevojčica, ispočetka sramežljiva, ali kada počne… nije lako njezinom tati. Raziđemo se nas dvoje (zapravo četvero), jer ja sam ulazila, a oni su baš odlazili sa pikice. Bila je dobra i nije plakala, pa će joj tata kupiti bebu. Cijeli dan mene to proganjalo, pa kada je moja balerina odlučila malo ubiti oko, a ja sam se bacila na telefoniranje. Nazovem prijateljicu prijateljice i meni jako dragu prijateljicu (sve u istoj osobi) i E, e, e. Znaš koga sam danas vidjela? Ma da? Sa Anom je bio? Sa curicom? Znaš da ga je žena ostavila? Kaže ona meni! Molim?! Ponovi ona. Žena ga ostavila! Ostavila dijete i otišla! ?? Sigurno sam dva sata bila u šoku. Provjeravala sam da li moje zlato spava, diše li, sanja li lijepo. Ne shvaćam. Znam, čula sam da se to događa, ali ne mogu to shvatiti. Je, malo je dijete strašno teško imati. Nema se vremena za sebe, pazi što kuhaš. Što ako neće jesti? A u pravilu neće. A ako neće spavati? A u pravilu neće. Čak i ako spava, za to vrijeme se moraju obaviti stvari koje se nisu stigle preko dan. Barem je tako kod mene. Umor postane sastavni dio života, prijateljice koje nemaju djecu ne shvaćaju, a one koje imaju – e, u pravilu, takvih prijateljica nemate. Svima dođe a digne ruke od svega. Ali to je sekunda u par mjeseci. Ili bi trebalo tako biti. Dobro, mene je pošteno oprala depresija, ali potražila sam pomoć. Psihijatar više nije nešto sramotno. Tako ja mislim. Služe tu da pomognu. Znam, uvijek se može biti bolji roditelj, i mislim da je to najteže zanimanje. Ne znam, ja sam još u šoku. Ostaviti svoje dijete. Tri godine ni ne pitati za njega. Ne postoji li za to neki zakon di bi se takvi ljudi krivično i kazneno gonili. Ne razumijem ljude koji tuku svoju djecu. Kaže se šiba je iz raja izašla. Ma je li? Ne znam što su batine. Moji roditelji zadnji put kada su me lupili još sam imala pelene. Svašta sam im znala, kada sam "odrasla" znala raditi. A oni bi imali beskrajno puno razumijevanja. Ne kažem da nisu griješili, ali trudili su se. Nisu najbolji roditelji na svijetu, ali među prvih 10 sigurno jesu. Ne kažem ja da bi svi trebali biti kao oni (ja bih voljela), no kada te nešto iznervira… Moja profesorica iz njemačkog je govorila da bi svaka žena trebala imati još jedan paket jeftinih tanjura, pa kada joj svega dođe dosta – o-žeži!!  Ne kaže se uzaludno ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi. Pitaju mene moje prijateljice, što se čudim, balerinin tata… Nije opravdanje, ali on ju nije 9 mjeseci pod srcem nosio. Sigurno nisam jedina koja tako misli (pa čak je pun svijet žena/djevojaka koje nisu majke i tako misle), ali meni bi srce puklo da ostavim svoje dijete. Da tri (3) godine ne pitam kako je. Samo kako je. Ne znam. Izbezumljena sam. Znam, ovo nije najgori slučaj. Tata malene Ane je odličan tata i dobra mama, ali mogao se ne snaći.  U prirodi ljudi je, ja se stvarno tako nadam iako je vrlo naivno mišljenje, da pomognu nemoćnima. A pogotovo ako je to njihovo dijete. Nam, iz vlastitog iskustva, većina roditelja bi sve napravila za svoju djecu. Pa kako onda… Mačke kada sele svoje mlada vračaju se po nekoliko puta da vide jesu li sve mačiće prenijele.  Može li mi itko objasniti? Bilo tko?

Malo je izvirilo sunce, balerini je pala temperatura i još samo malo šmrca (kako djetetu obrisati nosić?), pa sam poslije odlaska doktorici odlučila sam malo sjesti u park. Kao mala sam obožavala biti u parku i organizirati drugu djecu da se igraju onako kako sam ja to htjela. Dobro, balerina je još mala da bi se igrala. Ali dovoljno velika da uživa vani. Kakvo god da je vrijeme, moja balerina sa oduševljenjem promatra svijet širom, širom otvorenih okica. Malo joj smeta grmljavina. Od kuda to dolazi? Od kuda to dolazi? Te je razdražljiva po vrućini. Ali nisam o tome htjela pisati. U našoj nuklearnoj obitelji, koju činimo balerina i ja, nema više djece. Moje prijateljice, još su uvijek premlade, nemaju djece. Istina, imam ja puno nećaka i nećakinja, ali oni su u drugom gradu, a i premala im je i pomalo dosadno. Sada je vrijeme da se pohvalim. Dobili smo jednog malog nogometaša još. Balerina više nije najmlađa u obitelji. Mogu reći da sam (malo, malo, malo) malo ljubomorna. Dakle moje dijete nema baš previše dodira sa djecom svoje dobi. Dobro, ona će još malo pa u jaslice, ali ipak, za sada misli da na svijetu samo divovi i vjerojatno se ne osjeća najudobnije. Pa sam ju ja odlučila odvesti u park. Pa da vidi kakvih tamo stvari ima. Nisam znala koji je najbolji, a Maksimir jako volim, pa je odluka pala. Uzela sam si knjigu, kolica, dijete. Sjela, udobno se izvalila, i udubila se u knjigu. Moja je balerina uživala. Gurala je ličeko prema suncu i smijala se. Kupila sam nam sladoled koji smo podijelile. Pa smo malo zirkele okolo. Nismo išle baš u park, nego smo sjedile na klupi u šumi. Tu i tamo bi netko prošao pokraj nas, pa bi mi komentirale. Dobro, ja bih komentirala, a moja balerina bi se velikim osmjehom složila sa mnom. Dok smo mislile da smo skrivene naše je skrovište otkriveno. Dva dječačića, potpuno ista, stara 4 godine otkrila su nas. lijepo smo se napričali. Tako bih ja voljela da je moja Sonja brbljava. Kao mala sam ja bila užasno sramežljiva i umjesto odgovora na A kako se ti zoveš, bilo je izglednije da će pitalac dobiti moje suze. A ova dva dječaka ne. I kako se zovu su mi rekli, i koliko su tari (iako još nisu sigurni govore da im je 4 godine i da više nisu beba, a pokazuju tri prstića /dobro, koga to još smeta??/). I kako sam čitala, žene/djevojke kada rode osjećaju se napušteno od svojih prijateljica. Moje su cure stvarno  odlične, ali nekada bi im se izjadala kako mi se ne sviđa balerinina stolica, a opet, koga vraga one znaju o tome i ne želim ih zamarati. Ta dva dječačića imaju mamu. Djevojku ne puno stariju od mene i stvarno hrabru. Još jednu bebu čeka. Kaže da neće odustati dok ne dobije curicu. Da joj može svašta za obući kupiti. I da ju može nazvati Eva. Tako riječ po riječ dobila sam ja novu prijateljicu. A moja balerina male prijatelje. Jako im je zanimljivo to malo stvorenje koje im se smije, ma što god da oni naprave.

Dobili smo mjesto u jaslicama. Nisam sigurna trebam li zato biti sretna ili nesretna. Ono, vesela jesam jer to znači da neću morati izdvajati (dobro, moji roditelji neće morati izdvajati) novce da balerinu čuva neka gospođa. A tužna sam jer moja balerina neće provoditi sa mnom onoliko vremena koliko je provodila. A to je jako puno. Bolje rečeno 24/7. Pa čak i kada spava, moram bdjeti nad njome. Znam da to nije uvijek dobro, ali ako ju ne provjerim, najmanje 15-ak puta, ako i uspijem zaspati imam noćne more ili mi se pričinja da plaće. I to bez pretjerivanja. Ma, znam, kako raste (odrasta?) svega će toga biti manje, već su se moji strahovi prepolovili. Da se vratim na jaslice. Ovo sada neće biti pošteno od mene, ali u ovoj državi se ništa ne može dobiti bez veze. Za Boga miloga, pa trebamo samo jaslice, ne radno mjesto na visokom položaju u Narodnoj banci!! Dakle, dobili smo mjesto u jaslicama. Za tu prigodu kupili smo novu haljinicu i cipelice. Haljinica je prava balerinska, roza na volančiće. K'o bog će joj za dva tjedna biti premala. Raste kao mala voćka poslije kiše. Posjela sam ju u krilo i objasnila da znam da je ona mala, ali da ju ja ne ostavljam i da će meni isto biti teško. Čak i teže nego njoj. Rekla joj da imamo još dva tjedna da se pripremi (ali vjerojatno sam mislila da se ja pripremim), te da kaže, eto, što bi sada htjela raditi. I naravno, već duboko jecajući, rekla sam joj da se ne plače, jer ja ću svaki dan doći po nju, i na najmanje negodovanje naći ćemo nas dvije drugi način provođenja dana. Jaslice smo "morali" dobiti, jer sam ja napokon smogla snage i otišla na svoj fakultet da ih pitam što sada? Kako što sada? Pa, ono... bih ja mogla nastaviti. Sve u svemu, kada se prevedu sve stručne riječi tajnice te nakupi 150 biljega, te još (općom uplatnicom) uplati još 200 kn, mogu ponovno upisati treću godinu. Tako da sam ja do doma hodala plešući ples sreće. Moguće da sam ga zamijenila sa plesom kiše (pa da je zato nedjelja bila kišna).  Pokušavam se naviknuti da ću se morati odvojiti od balerine, ali nekako mi ta misao ne ide u glavu. Sjećam se kada me mama, doslovce, natjerala da izađem sa curama u kino. Zvala sam ju prije filma, pa poslije filma, a za vrijeme filma sam joj slala sms-ove, sve dok mi nije rekla da ako se bude sa mnom dopisivala neće se moći kvalitetno brinuti za prvorođenu mi. Sada me to polako prolazi. Nazovem mamu samo ako osjetim užasnu nervozu u želudcu (malu sam naučila ignorirati), i više ne natjeravam prijateljice da uliju u sebe vrući napitak, čak se i opustim te malo tračam. Ili barem izmjenjujemo informacije, kako moje cure to vole reći. Ne znam, ne znam što da mislim o jaslicama. No imam još dva tjedna da se naviknem. Pitala sam buduću stanovnicu jaslica što ona misli o tome, a ona je rekla Ma-ma baaaaa. Što bi moglo značiti da bi htjela baki, a možda i da si napravim baklavu. Od kuda da jja znam zašto moje dijete hoće da si ja napravim baklavu, ali da ju ne razočaram, ja jesam. Baklava me uvijek oraspoloži.

Ako netko misli da sam zaboravila na vas, nisam. Moja balerina je dobila visoku temperaturu. Jesam se jako prestrašila, ali ovaj put nisam zvala hitnu, probudila njezinu doktoricu (jer nisam vjerovala dežurnom doktoru), te uzbudila cijelu svoju obitelj. Naime, prva temperatura uopće nije ugodna stvar. Dobro, ja znam da beba mora imati prvu temperaturu, ali zašto mora moja beba? To nije u redu. Prvi sam se put toliko prestrašila da sam, stvarno zvala hitnu (ajde, priznajem, nisam probudila doktoricu). Činilo mi se je da joj je temperatura, najmanje 42,5, iako je toplomjer pokazivao (samo) 37,2. No, što toplomjer zna? Nije on mama! Tek nakon umirivanja, da sam i ja imala temperaturu, te, vidi me sada došla sam k sebi. A sada… Pih, moja balerina i ja smo s već naučile. Pola žličice lijeka za bebe (užasnog okusa, zbog alergije na nešto što ima u andolu, ali i drugim lijekovima za skidanje temperature i ja ga moram piti, pa znam o čemu govorim) i temperatura pada. Moja balerina mi se osvetila, jer sam ju hvalila kao spava skoro 5 sati u komadu, sada se budi svakih pola sata. No, vjerujte mi, mami ništa nije teško. U strahu, kaže se, su velike oči, a i srce brže lupa. Kada je tako bolesna, ne znam je li gore kada me svakih pola sata budi (iako baš i ne spavam), ili kada se ne budi. Pa što joj je sada? Diše li? Zašto diše tako teško? Ako je na trbuhu trebam li ju okrenuti na leđa? Ako je na leđima ne bi li joj bilo lakše na trbuhu? Na bok? Lijevi? Desni? Nikada nije spavala sa mnom u krevetu, izrazito su mi to zabranili, što god se dogodilo, ne u mamin krevet. Ali ipak sada… Nekako je tu sigurnija. Ili sam ja sigurnija. Nisam joj trebala dati da se kupa u moru. Nismo nigdje trebale ići po tako ružnom vremenu. Nisam joj trebala davati pola žličice sladoleda. Ali tako joj je bio fin. Nisam trebala… Svi govore da djeca obolijevaju, da tako stječu imunitet, ali meni se ipak čini da to nije u redu. Nekako mislim da bi djeca trebala steći imunitet na neki drugi način. Ne znam, medicina svakim danom napreduje, što ne bi izmislili nešto. I sada, kada ovako iscrpljena gledam, mislim da me je više pogodila druga temperatura nego prva. Vjerojatno zato što prvi put nisam mogla reagirati hladne glave. Sada kada mogu svašta mi pada na pamet. Previše razmišljam. No već danas je sve puno bolje. Temperatura je skoro potpuno pala, a moja balerinica spava. Na nadoknadi san.

Ma znam da je bezveze, ali, ponekad mi dođe da mislim E stvarno si mogla biti pametnija. Jedva imaš (još nisam imala ni toliko kada sam rodila) 22 godine, ni kućišta ni ognjišta, ni zvanja ni kruha. Dobro, nije tako strašno, opet, po ne znam koji put, moram zahvaliti svojim roditeljima. Zvanje će doći, ne dam se ja (dobile smo mjesto u jaslicama, ali o tome kada budem bolje volje) imati, a valjda i onaj netko. Ma nisam ja sada strašno nesretno jer Ga nema (nisam uopće), ali kako sam rekla, jedva mi je... da se ne ponavljam. Ono što me malo deprimiralo je skitanje po drugim blogovim, uglavnom mamica. Nisam ljubomorna, ali "povrijedilo" me (povrijedilo, jer ne zna drugu riječ, a navodnici jer to nije taj baš osjećaj) jučerašnji blog još jedne mame. Koja je najljepša rečenica koju žena može dobiti od muškarca. I još jednom ponavljam (ponavljam se) nisam ljubomorna, sva moja ljubav usmjerena je mojoj balerini-sireni (morskoj, naravno). Nije toliko važno ima li Ga ili ne nego... Ovako, prije nego se zapetljam u svoje rijeći: Često čujem Kako divno dijete (jer to stvarno je, i da kucnem u drvo, toliko dobro da me strah što će biti kada joj dosadi biti dobra), a odmah poslije A gdje je tata. Prvo, a što se to nekoga tiče, a onda dobije odgovor, koji mu/joj se ne sviđa. Ne znam. Dobro, to nije istina, jer ovo je mali grad (koliko god mi vikali o nekakvoj Metropoli), a postoji teorija da sve na svijetu povezuju tri čovjeka. Ne određena nego recimo čitatelj/ica ovog posta zna nekoga, tko zna nekoga tko zna mene. Recimo. Sada bih mogla napisati i što se događa sa davaocem sperme, ali kada budem manje tužna više ljuta, zanimljivo je. Dobila sam puno (previše) poruka o tome kako nazivam balerininog tatu. E, da, zato sam počela pisati ovaj post. Dakle, davalac sperme, to nije lijepo od mene, kažu oni (uglavnom muški, zapravo samo muški), koja si ti glupača, (da, da, i tako kažu), pa što nisi čula za tri-dana-pilulu, ili bar za abortus. Ako se ne možeš brinuti, mogla si ju dati ??? I još: Ti nemožeš (pisalo je zajedno) (N.E.M.O.Ž.EŠ) zamijeniti oca djetetu. Ne moram se pravdati, čak nemam zašto, jer sve što sam napravila, napravila sam sebi, ali opet, ipak sam ja u brojnoj obitelji najmlađa, pa se naučila tuči i vikati, pa volim da sve dođe na čistac. Balerinin tata je davalac sperme. Čak to ne misli kao nešto loše (u svakom slučaju nije pristojno, ali to najviše govori o njemu), samo ne znam kako ga nazvati. Kako nazvati nekoga tko je opalio (koja glupa riječ) i ne pita za posljedice. Dakle to je bilo doniranje, ne u čašicu, ali doniranje. Znam da sam trebala biti pametnija. Znam, je*iga, imala sam 21 godinu (dakle punoljetna u cijelom svijetu), ali to koliko sam bila prestrašena, zbunjena i zapravo... nikada nikome nisam priznala, ali od uvijek sam htjela imati djecu, puno djece, pa sam bila užasno sretna. Ovako sretna (širim ruke). Ovo zadnje nikada mi nije niti se rodilo u glavi.
Ponekad mislim kako bi izgledalo da je moja glava drugačije razmišljala, da se nije dala zavesti. Sjetim se da će, zahvaljući balerininom tati (da njegove dušobrižnike ne bih uvrijedila), njoj u školskom imeniku pisati otac – nepoznat. Sada kada sam to napisala, stavila na papir, crno na bijelo, vidim kako ružno zvuči. Mislim, možda joj to nisam trebala napraviti. Možda je stvarno negdje postojala obitelj... OK, ovo je samo bio trenutak slabosti, od kojega ću se ja opraviti. Samo jednodnevno razmišljanje, jer svoju Sonju nikome ne bih dala...

Vratile se moja balerina i ja i svašta imamo za podijeliti. Naravno, swve ostaje na riječima, ali... Pokloni dolaze za kojih par mjeseci (o koja konstrukcija rečenice :) ). Moja balerina je i ovaj vikend odlučila da će biti morska sirena. I tko sam ja da joj to branim. Dok smo se mi odrasli smrzavala Sonja je plivala, pila more i ronila. Naravno, uz izbezumljene poglede njezine majke, tj. mene. I dok su me Tinini tješila da je to sve za ljude (i bebe?) nisam bila oduševljena novootkrivenom sportom moje Sonje. Sada, do 9 mjeseca nikuda ne idemo, pa možda zaboravi. No, da, ja kontinentalka... kao što sam rekla "hvali more, dr'ž se kraja". Nije to bez vraga. Nadalje, moja morska sirena probala je ribu i sada neće jesti ništa drugo. Da pohvalim svoje dijete, nikada problema sa njom. Hoće jesti sve što joj dam. Osim mesa. Doktorica meni kaže, odgovor na moje pitanje, da joj dam mesa, ali onako u kašici. Lijepo ja to iz miksam, zdrobim, nadrobim povrća i komadić mesa, a sirena – ni usta da bi otvorila. Pa napravim isto to, ali bez mesa, a ona njam, njam, njam. Nisam sada to htjela reći, nego pita mene moja domaćica je li ću i Sonji dati malo ribe. Nekako sumnjičavo gledam, ono, nisam sigurna. Napadnu me sa svih strana i na kraju slome time da su njihove cure već sa 6 mjeseci jele ribu. Naravno, male komadiće i dobro očišćenu. Pa, da probamo, ali mislim da neće. Prevarila sam se. Reakcija je bila slična kao kada meni daš čokoladu. I sada ako joj se čini da nema mirisa mora stisne usta i ništa. Ne pomaže niti samo jednu žličicu za mamu, pa jednu za baku. Odmah sam ju tužila njezinoj doktorici. Dobro, možda ne bih, ali osim što smo imali zakazani pregled, da vidimo napredujemo li kako treba (iako je Sonja dijete iz  medicinskog priručnika), a i malo se prehladila, pa ja morala otrčati. Pokazalo se da ima samo malu prehladu i da će ozdraviti. Obećava mi. A što se hrane tiče, neka ju uvjerim da je to zdravo. ? Malo sam ostala zatečena, moja Sonja ima 9 mjeseci, kojim to rječnikom da joj kažem da je hrana potrebna za život. Bilo mi je glupo pitati. Znam da možda ne bih se trebala tako osjećati, ali imala sam osjećaj da misli kakva sam ja to majka kada ne znam nahraniti djee. A tako sam se i osjećala. Tako je bila začuđena, kao da nikada nije vidjela dijete koje neće jesti. Dodala je još neka ju dojim, pa kada bude gladna... OK, sada ozbiljno razmišljam o promjeni liječnika svoje curice. Znala sam tko će mi sigurno pomoći. Tko drugi, nego moja mama. Kaže ona meni pokoji recept za kašice i kaže mrvicu, ali samo mrvici češnjaka stavi. Ribe je imala miris po češnjaku. I uspjele smo. Sada malo smrdi na češnjak, ali prije nego je shvatila da sam ju prevarila, pojela je sve. A sada najvažnije. Moja sirena je navršila prije par dana 9 mjeseci (4 dana prije je njezin biološki navrši 31 godinu, ne znam zašto sam se toga sjetila, a još manje, zašto sam imala potrebu to podijeliti). Ono što je važno je da je maaaaaaaa sada ma-ma. Ono što je bilo baaaaaaaa, sada je ba-ba. imamo još ta-ta, te-te, si-se. Počela je govoriti u slogovima. I točno zna koji su za št (ma-ma, naravno mama, ba-ba baka, te-te teta /moja sestra/, isto kao i si-se, vjerojatno od sestra mamina). Dodala je ona još pokoji svoj, koji još nisam otkrila. Na primjer de-de-de, mislili smo da je deda, ali nije. To smo zaključili jer ga nije bilo dok je sirena progovorila, a imenovala jesmo ljude u vidokrugu. Barem se tako činilo. Pokazivala je rukicama. Dakle, u svoj rokovnik moram zapisati kada otkriješ što je de-de-de upiši u rječnik. Možda se jako obogatim, kada napišem i izdam Veliki univerzalni rječnik vaše bebe. I još se nešto dogodilo. Iako je Sonja vrlo rano pokazivala želju za hodanjem, sada ako ju samo malo stavim na pod traži nešto za primit se i hoda, u kolica ili na ruke ni da bi pomislila. Odlučila je, ako joj iz nekog neznanog razloga ne uspije karijera plivačice, sigurno će biti trkačica ili maratonka.

Prošli vikend, onaj dugi, odlučim ja svoje blago odvesti na more. Naravno, prije toga sakupim sve informacije. Skupljanje informacija vezanih uz vođenje 8-mjesečnog djeteta (curice, da budem preciznija, ali vi to već znate) na mora sastojalo se od zvanja njezine doktorice, od prilike 12 puta dnevno. Što sa klimom u autu? Što se vrućinama? Pelenama? Suncem? Morem? Što? Što? Što? Morala mi se je zaklete na sve sveto da će sve dobro proći. I na kraju, ipak mi se mije išlo. Ali moja Tina... Neka ne budem takav pi*dek, na njezinom otoku ima hitna pomoć, a u njezinom mjestu i doktorica, mama njezine prijateljice. Uostalom, ona je bila stara svega 8 mjeseci kada je prvi put došla na more. Da, ali njezini su pravi morski ljudi, a ja dijete sa kontinenta, vrlo nepovjerljiva prema moru. No i i ona je položila svečanu zakletvu (kompliciraniju od one pionirske /iako se ja nisam primala u pionire/) da nam se u tri dana ništa strašno neće dogoditi. Krenule smo nas tri na put. Obložila sam mamino zlato vlažnom gazom, jer mi je doktorica rekla da bolje ne palimo klimu i bile smo spremne za put. Jedan je kofer imala Sonja, jedan, veći, ja, te nesseser. Samo ne tri dana idete, vikala je moja mama. Tri, tri, nikada ne znaš što se može dogoditi. Uostalom, kakvo je vrijeme u nedjelju bilo, nisam ni ja luda što sam uzela i nešto jesenske robe. Po putu nisam dala da se otvore prozori. Želi li moja Tina stvarno da se moje zlato prehladi? Ni klima. Doktorica je rekla... Uostalom, ona je sama rekla da ima samo tri sata do mora. To ćemo izdržati. Sirota moja Tina, polu dehidrirana jedva nas je dovela do cilja. Sada jedno pitanje. Zašto sve mame i bake imaju potrebu zaskočiti svoje potomke, ali ostale mlađe ljude, hranom? Hoću li i ja takva biti? Nadam se... I sada dolazimo na najzanimljiviji dio. Barem meni. Kada imate malog, tek rođenog, anđeleka zaboravite što je to san. Kroničan umor postane sastavni dio vašeg života. Ne žalim se a sada. Kada bi mi netko rekao, evo ti spavaj 4-5 sati, ja ću se brinuti za sve, uopće ne bih znala što bih sa tim vremena, znam da ne bih spavala. Ne može se više. To vam govorim zato što se moja Tunica probudila u pola sedam (što je kasno za nju), pa sam nas nahranila, uzela šator, suncobran, badekostim, kremu za sunčanje (faktor 30, nisam našla veći) i potiho se izvukla iz kuće. Naravno u dogovoru sa domaćinima. Jer beba ne može na jako sunce (sada govorim kao iz priručnika), pa da se barem malo okupamo. Jedva se dovučemo na plažu, treba nam netko tko će na to sve nositi. Odnesem svoju Sonju u vodu, a ona kao da joj roditelji nisu sa kontinenta. Kao da je rođena u moru. Mala sirena. Adirana! Čim joj se čini da bih ju mogla izvuči iz mora, moje malom prefrigancu se zatrese bradica i oči napune suzama. Guuuu! Gaaaa! Mooooo! Iiiiiiii!!!!! Viče moje dijete. Na kraju smo morale izaći iz mora. Nikakva moja objašnjavanja da će se prehladiti, i bečanja da ćemo se vratiti, nisu pomogla. Mislila sam da će joj srce puknuti. Jedino ju je lopta smirila. Sada smo u fazi okrugli oblika koje možemo baciti mami u glavu i baciti da se otkotrlja, pa je jako smiješnoo kako se mama priprema da ode po loptu, samo zato da bi ju ona opet mogla baciti. Doskočila sam ja i tome. Na plaži se uvijek nađe neko starije dijete koje voli male bebe i nije mu teško trčati po loptu. Vratili smo se, uz suze koje bi i kamen rasplakale, oko podneva doma, pa se naspavale (Sonja, ne ja, naravno), onda oko 6 opet. Scenarij se ponovio, samo sam sada imala Tinu da mi pomogne nositi stvari. Od jutros se ništa nije promijenilo. Ona i dalje misli da je Kvarner njezin rodni zavičaj, a more sve što joj treba. I sada kada nismo dugo ostali, opet je Sonja odlučila da bih se ja trebala osjećati kao nemajka. Buuuuuu! Baaaaa! Znala je kako to kompezirati. Drugo jutro se probudila sat vremena ranije. Pametno moje (kvantna fizičarka, sigurno), shvatila je da, ako se ranije probudi, morat ćemo ranije na kupanje, ako ja slučajno ne pokazujem želju za ustajanjem, tada će ona probuditi cijelo rodno mjesto Tininog tate. Ovaj vikend idemo opet. Znači, opet ništa od odmora.

Eto, rekla sam. I ništa se nije dogodilo. Nije se srušilo nebo, niti se, barem malo, zatreslo tlo pod nogama. Dobro, pod guzom, jer sjedim, a noge držim na škrinji. Nisam ni suzu ispustila, a mislila sam da ako si to priznam roniti krokodilske suze. Usput, mala opaska, zna li itko koliko su suze krokodila? I ne bi mi bilo logičnije, ako je slon najveći sisavac da se kaže slonovske suze? Kako god bilo, ne ronim suze. Nikakve. Ni suze iz životinjskog svijeta, niti ljudske. To me je zateklo. Malo i povrijedilo. Jer... Fali mi. I nedostaje. A sada kada sve piše crno na bijelo, zvuči  jako glupo. I ne znam je li mi fali netko određen (imam na umu nekoga :) ) ili mi fali bilo tko. Znate onako kada spavate, pa kroz sam osjetite da vas je netko blizak vama zagrlio. Ili da vas grije dok vani pada snijeg. Dobro, sada ne pada snijeg, ali ja bih. I onda da se stisnem uz nekoga tko bi mi pričao nešto lijepo. Tko bi mi smislio priču za laku noć. Ma, opet brbljam. Samo sam malo usamljena. Možda... ne znam... prije nekog vremena imala sam mrvicu drugačiji život. Život koji je uključivao muške. Dobro, ne u tolikoj količini, ali ipak... malo drugačiji život. Sada cendram, ha? Ali kada bih! Nekoga sa kime bih kuhala. Tko bi mi rezao meso i kruh na kockice, tko bi prejako začinio salatu, pa da mogu vikati na njega. Fali mi! Sve to. A najviše mi fali da ja to ozbiljno želim. Sada te stvari nisu bitne, ali jednog dana... kada se odlučim da nam potražim tatu.
I sada za kraj, voljela bih da moji hormoni prestanu divljati, pa da moja luda glava odluči što hoće.

Jedan od mojih starijih nećaka jako se veseli Sonjinom i mojem dolasku. On već zna da su bebe jako dosadne, ali nada se da je sa mojom drugačije. Misli on, svi se vesele, uzbude, i u kući vlada blagdansko raspoloženje, pa mora biti drugačije. A onda se razočarao. Kada ju je prvi put vidio nije mogao vjerovati da njegova sestrična samo spava. A on joj je došao u posjet. I donio lutku i jedan svoj stari kamion na poklon. Mao ti je dosadna beba. Znaš? I malo ti smrdi! Sada mi je rekao. A bebe, budimo iskreni, malo smrde, svima osim mamama. Ja svoju Sonju kupam redovito, bezobzira što sam pročitala da se bebu treba kupati samo jednom i to ne sa sapunom. Za boga miloga!! Ne razumijem te trendove. Moja mi je mama, a tko drugi, pričala kako se ona svog djetinjstva sjeća po stalnoj žeđi. Kaže, sva su djeca bila žedna, ne zbog nestašice vode već zbog toga što je bilo popularno ne davati vodu prije voća, pa poslije voća, prije jela, poslije jela, prije spavanja... Moja je mama mislila da će napisati knjigu o vodi. A ja se svoje djetinjstva sjećam da mi je stalno bilo sila na WC, jer su me stalno tjerali da pijem vode. Isto tako, prije kojih pola dojenje je proglašeno skoro-pa-otrovnim, a sada samo što ne plaćaju majkama da doje. Kult dojenja se diže do nečega najuzvišenijega. Dobro, i ja dojim, do 6 mjeseca samo je mlijeko pila, a onda sam počela uvoditi pravu hranu. I čini se sretnom. Treba negdje povući granicu između pametnog i dobrog i ljudi-daj-se-saberite. Jedna moja šulkolegica imala je sestru od 3-4 godine i mama ju je još dojila. Nema mi ružnijeg vidjeti, nego kad netko doji u javnosti. Pa, daj, to je ipak intimni dio dana između tvoje bebe i tebe. Znam, čula sam  za kampanju da se doji javno. Ali ništa me ne bi moglo nagovoriti da izvadim sisu na sred Trga. Zato se izdaja i uvijek nosi bočica sa sobom. To je barem moje mišljenje. Vratimo se na dosadne bebe. Mojem nećaku je dosadna, ali meni nema zanimljivijeg od gledanja kako je iz dana u dan veća. Koliko sam se veselila njezinom uspjehu kada je podigla glavicu i držala je u zraku 5 sekundi. To je bio uspjeh dana. Zabavno je zafrkavati bebu dok još ima refleks hvatanja, pa vam ulovi prst, ili skupi svoje male prstiće na nogama. Kako se čudi kada dignete glavu na pola metra od nj, jer ne zna gdje ste nestali. Ili kada a užasnom koncentracijom gleda mobil iznad krevetića. Uz to joj možete pjevati, i kako god grozno pjevate ona će to sa zanimanjem popratiti. Nema većeg smijeha kada bebi ponudite prste, a ona se uhvati za njih i podigne se u sjedeći stav. A najljepši poklon koji možete dobiti je kada vam se vaša mala ljubimica, ili ljubimac, nasmije. Vrati vam osmijeh. Poslije toga beba se počne smijati, moja Sonja i vrištati, skvičati,  ali sretna je. Postoji problem kolika. Namučile su mene gotovo kao i Sonju. Preživjeli smo. Mogu ja i dalje, što sve veseli i zašto bebe nisu dosadne. Sonja je beba iz školskog priručnika. Sa tri mjeseca je rekla svoj prvi guuuu. Ne znam, kakve će biti vaše bebe, ili kakve su bile, ali ja sam se na Sonjin guuu malo prestrašila. Nisam ga očekivala, bila sam joj okrenuta leđima i nisam očekivala niša osim hihotanja. Kad ono guuu. Kao neki stari deda koji se javlja iz tunela. Nisam mogla vjerovati da je to moje dijete. a ona me pogledala, i kao da kaže, no da, gugućem, kaj se sada čudiš. Pa ponovi guuu. I od tada ne prestaje. Ima mi puno toga za reći. Onda, sa osmijehom se sjećam kako je imala 6 mjeseci i ravno tjedan dana kada me dočekala sjedeći i ponosno se smijala. Mamice, mamice, ja sjedim. Vidiš mamice, kako sam ti hrabra? Zatim dolazi na red faza koju moja mama zove u jednoj ruci čokolada, u drugoj banana. Na moju sreću, Sonja odbija puzati, no Ako izgubi oslonac i padne na u guzu u pelenama, obavezno u ruci ima nešto što se može razmazati po tepihu. Pa da pokaže svoj stav i mišljenje o tome da je pala, lijepo ručicom to gurne da se uvuče dublje u tepih. Vidjet ćete sreću na licu svog djeteta kada prvi put povuče stoljnjak i baci na pod čašu punu vode. Malo se rasplače jer se prestraši, ali nema ljepše stvari nego zadati voljenim roditeljima još malo posla. I od toga nema smješnije stvari. Mogla bih vas još obavijestit, ali nešto morate i sam uvidjeti. A i mi smo došli tek do faze rušenja. Da, znate li što je djetetu ipak od svega najsmješnije? Barem mojoj Sonji. Kada prdne. To ju nevjerojatno veseli.

Zadnjih par dana nekako sam bljakasto. Moje tijelo dolazi k sebi, pa hormoni luduju. PMS, moglo bi se reći, me pere. Kako toga se riješiti nego kupovinom. Lijepo ja obučem svoju jedinicu, oslobodim joj nožicu da ju može žvakati pa krenemo. I baš kada pomislim da bi bilo lijepo da imamo nekoga da nam nosi vrećice, onako bez veze, da se samo igramo obitelji, nazove me jedan od jako dragih prijatelja. Da, kaj mi delamo. Ma, da. Treba li nam tko da nam nosi vrećice? Neka se ne mičemo, on dolazi do nas. I nas troje odemo prvo obući mene, ništa posebno, badekostim, za moje narasle grudi i šos, a onda za ljubav mojeg života. Za moje sve što imam. Prvo smo počistili Turbo limač. Ja sam se rastapala, kao da nisam vidjela nikada igračku. Poželjela sam opet biti mala. Napao me plišani medo, koji se ljuti. Pa sam ga morala kupiti. Pa lutku, Sonja je ipak djevojčica. Lutka je veća od nje, ali već su najbolje prijateljice. Skoro sam se rasplakala kada sam došla na dio sa lego kockama. Kada sam bila mala bile su moja omiljena igračka. Jedva čekam da moja ljubav malo odraste/naraste. Mislila sam od Vidovića (je li on vlasnik ili onaj drugi s kojim ga miješam?) otkupiti cijelu Magmu. Pa da nemam problema. Samo nisam našla željeznicu. I s time sam se voljela igrati. Onda smo pohodili dućan sa dječjom obućom i odjećom. A joj!! To je jedino što mogu reći. Kao da nemam dijete sam se izgubila među tim svi stvarima. Male haljinice, cipelice, čarapice, sve malo, za pravo. Uopće ne znam koliko sam novaca potrošila tamo. Ali sve što mi je došlo pod ruku sam kupila. Bilo je tako slatko. Vidjeli bi kada bi vi ušli. Moji će se razveseliti kada stigne račun. Nadam se da ću ja doći i pokazati im stvari, koje su bile neophodne, prije računa. To će ih barem malo odobrovoljiti. Na kraju nas je moj pratioc odveo na večeru koju je mala škorpionka prespavala. Mogu vam reći da je pravo žensko, stoički je podnijela kupovinu i poput mene veselila se svakoj novoj krpici. Samo cipele ne voli. Ne znam kakva je to djevojčica koja ne voli cipele. Kako joj pokažem da sam kupila nove ona plače dok ih ne maknem iz njezinog vidokruga. Svaki dan joj ih moram pokazivati po koju minutu duže i tek kada se nauči na njih, mogu joj ih obuti. I dok smo mi tako objedovali, shvatila sam da mi ne bi bilo tako lijepo da smo bile same. Bi ja uživala, ali sada sam imala nekog odraslog da mi pričuva Sonju dok isprobavam novi badekostim. Nekoga da popijem kavu i večeram,  ne moram mu sve brisati ostatak kašice sa brade. Bilo je lijepo. Čitao mi je misli. Mogli bi ponoviti. U isto ćemo vrijeme. A stvarno je bilo. I stvarno bih ponovila. Vratila sam se doma i činilo mi se kao da sam zaljubljena. Ali nisam. Mi smo najbolji prijatelji od kada sam ja bila stara kao Sonja sada, a on dva mjeseca stariji. Naše su nas mame šetale, nadajući se da će jednom šetati zajedničkog unuke. Ne mogu se sada zaljubiti. Ako nisam u zadnjih 22 godine zaljubila se u njega, neću ni sada. Uostalom, sada nemam vremena ni razmišljati o tome. Moja Sonja treba svu moju pažnju. Zar ne?